Pomorske nesreće

Jedna od sigurno najvećih misterija Hrvatskog pomorstva,potonuće broda Dunav u vodama Tihog oceana.
Na netu baš i nema nekih informacija,t.j.barem uh ja nisam mogao naći.
Možda netko negdje ima kakav dokument o nemilom događaju?

Najvjerojatnije je (to su naravno samo pretpostavke) da je došlo do eksplozije u skladištima i uslijed toga potonuća.
Slična je priča kao i s legendarnim brodovima Berge Istra i Berge Vanga. Dva preživjela s ovog prvog su izjavila da su brod potresle 3 snažne eksplozije i da je potonuo u dvije minute, a bio je znatno veći od "Dunava".

novi_šef je napisao/la:Najvjerojatnije je (to su naravno samo pretpostavke) da je došlo do eksplozije u skladištima i uslijed toga potonuća.
Slična je priča kao i s legendarnim brodovima Berge Istra i Berge Vanga. Dva preživjela s ovog prvog su izjavila da su brod potresle 3 snažne eksplozije i da je potonuo u dvije minute, a bio je znatno veći od "Dunava".

Brod je prevozio izrazito neugodnu kombinaciju tereta - željezo i novinski papir. Službena verzija (pretpostavka) je da je olujno more (brod je upao u ciklon) razbilo poklopce prednjih grot(a)la i prodrlo u skladište te da je brod potonuo pramcem.

Da,dobro si rekao to je samo pretpostavka..........
Nitko ne može znati što se desilo.................

Pero je napisao/la:
Brod je prevozio izrazito neugodnu kombinaciju tereta - željezo i novinski papir. Službena verzija (pretpostavka) je da je olujno more (brod je upao u ciklon) razbilo poklopce prednjih grot(a)la i prodrlo u skladište te da je brod potonuo pramcem.

Po onome koliko sam čitao oba izgubljena broda (Istra i Vanga) su prevozili u trenutku nestanka/eksplozije samo željeznu rudaču (iron ore). Oba broda su bila građena kao OO Carrieri (oil-ore) znači rudača + nafta pa su neke pretpostavke govorile da su ostaci para od prevožene nafte zapalile rudaču.
Zbog toga se takav tip brodova više ne gradi.
Sorry na OT

novi_šef je napisao/la:
Po onome koliko sam čitao oba izgubljena broda (Istra i Vanga) su prevozili u trenutku nestanka/eksplozije samo željeznu rudaču (iron ore). Oba broda su bila građena kao OO Carrieri (oil-ore) znači rudača + nafta pa su neke pretpostavke govorile da su ostaci para od prevožene nafte zapalile rudaču.
Zbog toga se takav tip brodova više ne gradi.
Sorry na OT

Vjerovatno ste čuli i za ovu priču, koju ipak nebi smatrao babskim pričama jer sam ju prvi put čuo od kćeri inžinjera koji je radio ili u projektiranju ili izgradnji broda, Brodovi su bili namjerno potopljeni, naravno u svrhu naplate astronomskih osiguranja.

Nažalost, istina se, kao i u slučaju "Dunava" nikada neće saznati.
No, ostaje činjenica da su drugi brodovi koje je za Bergessen gradio Uljanik poživjeli znatno duže:
Berge Adria građen 1972, nakon konverzije napravljene 1980., razrezan je tek 1998. Berge Brioni iz 1973., konvetriran 1988. je 1998. bio još aktivan,ne znam što je sada (vjerojatno razrezan).Tako da time špekulacije o pogrešci u gradnji (slabo spajanje dijelova trupa) otpadaju.

Spomenimo i potonuće broda "Cavtat" u Otrantu 70-tih. Brod je prevozio tetrametil-olovo. Sastojak "olovnog" benzina. Talijanski tisak je spekulirao da je prevozio bojne otrove.
Sjetimo se tragedije (požar) tankera "Petar Zoranić" u Bosporu početkom 70-tih.
Ovako nasumce treba spomenuti i p/b Ljubljana. U bakarskoj luci je 1945. naišao na minu i potonuo u roku od jedne minute pred očima Bakrana. Ljubljana je vozila dužobalnu prugu a u Rijeku nije mogla pristati jer je riječka luka bila još uvijek neupotrebljiva od razaranja.
Sve do sredine 1946. bila je na Jadranu zabranjena noćna plovidba zbog mina. Putovanje od Dubrovnika do Rijeke trajalo je tri do četiri dana. Danju se plovilo sporo, a s palube su se doslovno mogle vidjeti mine. Jasno, položaj mina je već bio ucrtan na karte pa su barbe oprezno plovili kroz očišćene koridore. JRM je mnoge ribarske drvene brodove konvertirala u minolovce. Minolovac dakako mora biti drven.

Da, "Petar Zoranić", jedna od najvećih tragedija hrvatskih brodova, koja polako pada u zaborav. U noći 13./14. 12. 1960. došlo je u Bosporu do sudara između tankera u vlasništvu zadarske Jugoslavenske Tankerske Plovidbe, tada najvećeg i najnovijeg broda pod YU zastavom - bio je građen u 3.maju i plovio je samo 4 mjeseca i grčkog tankera "World Harmony" u vlasništvu brodovlasnika Niarchosa, konkurenta danas poznatijeg Onassisa. Na našem brodu su bile 52 osobe i turski pilot, a na grčkom 41 osoba.
Grčki brod je plovio pogrešnom stranom i bez pilota, te bočno udario u "Zoranića", oglušivši se na upozorenja odaslana s našeg broda.
U sudaru je poginuo 21 pomorac s našeg broda i 29 sa grčkog, te turski pilot. Oba tankera su se nasukala na obale Bospora, a gorući "Petar Zoranić" je udario i u usidreni turski putnički brod "Tarsus" pri čemu su poginula i dvije osobe na tom brodu. Vatrena buktinja se sa nasukanih brodova preselila i na obalu, pri čemu su izgorjeli deseci kuća.
Budući da se nitko nije htio približavati brodu, "Petar Zoranić" je pun goriva gorio još 55 dana do 06.02.61., dok se "World Harmony" brzo ugasio jer je bio prazan.

Još jedna teška nesreća pogodila je Jugoliniju. Znatno manje je poznata u odnosu na "Dunav" recimo, no ne znatno manje po žrtvama.
Dogodila se 18. lipnja 1971. u blizini istarske obale, u visini Koromačnog. Tada jedva četiri godine star "August Cesarec" zapalio se oko jedan sat iza ponoći. Relativno sretna okolnost je da se brod nalazio u blizini kopna i blizini matične luke. U pomoć su mu priskočili Jugolinijini brodovi "Krk" i "Makedonija", jedan egipatski brod, te tegljači "Titan" i "Pluton" i jedan brod JRM.
U požaru u kojem je izgorjelo cijelo nadgrađe poginulo je desetoro ljudi, većinom ugušenih od otrovnog dima.
Brod je kasnije popravljen, imate ga na slici na forumu.

Postoji knjiga o Dunavu zove se Raj i pakao na oceanu autor Vinko Horvat čovjek koji je i sam bio kadet na Dunavu te se iskrcao par mjeseci prije potonuća.
Ima i knjiga Nezaboravni brodolomi autora Gradimira Radivojevića on opisuje tragediju Zoranića, Cesarca, Dakse...

Putnički parabrod "Barun Gautsch"

Otvoreno more ispred Rovinja,13.08.1914 god.

Koja je najveća pomorska nesreća na Jadranu svih vremena? Mnogi kažu - potapanje parobroda "Baron Gausch"! Međutim,teško je to ustvrditi,teško je biti tako decidiran,kada se zna da su na Jadranu mnogi brodovi našli svoj grob,a s njima i mnogi putnici,mornari,žene,djeca,starci, mladići.....Svaka nesreća ima svoju specifičnost,ali ipak,nesreća parobroda "Barona Gauscha" spada u red najvećih nesreća,pa možda i stvarno najveća,jer je u toj nesreći nastradalo najviše - djece.Neki podaci govore o broju oko stotinjak nastradale djece !
Kako bilo da bilo,makar je do sada opisan u svim publikacijama koje govore o jadranskim nesrećama,ova nesreća jednog od najljepših brodova tog vremena,svakako zaslužuje i našu pažnju.
"Austrijski Lloyd" iz Trsta bio je tada najveći brodar na Jadranu znači početkom dvadesetog stoljeća.Brodogradilište "Gourlay Bros and Co.Ltd" iz Dundeeya isporučilo je austrijskom brodaru za to vrijeme jedan od najluksuznijih brodova na Jadranu,ali i na ostalom dijelu Sredozemnog mora.
" Baron Gauscha" - Brod je imao 2069 BRT nosivosti,dužina mu je bila 84,5 m,širok je bio 11,8 m.a gaz mu je iznosio 4,5 m.Imao je tri vijka,dok je jačina parnih kotlova bila 4600 KS.Pogonsko gorivo nije bio ugalj već mazut pa je i po tome bio prvi parabrod na Jadranu koji je umjesto ugljena koristio mazut.Brzina mu je za ono vrijeme bila reprezentativna od 17 čvorova.Brod je Austrijancima isporučen u lipnju 1908 godine.Taj moderni brod je postao ponos austrijske trgovačke mornarice.
Čim su ga stavili u plovidbu Austrijanci su odmah odredili za "Baron Gausch" rutu od Trsta do Kotora i natrag.Kako je Austrija u posjedu držala Bosnu i Hercegovinu,Boku Kotorsku i Dalmaciju,stalno je ta pruga bila rentabilna,jer je uvijek bilo dosta putnika.

11.kolovoza 1914 godine

Na gatu u Kotoru našlo se dosta putnika,koji su pod svaku cijenu željeli što prije napustiti Boku Kotorsku i zaploviti prema Trstu,kako bi što prije bili u Beču ili Budimpešti.Rat je plamtio,a oni koji su do tada mirno živjeli u Bosni ili Hercegovini,željeli su se vratiti svojim kućama..Zapovjedniku broda kapetanu Winteru nije se sviđala nervoza ljudi dolje na obali i na koji su način puštani na brod.Kad je brod bio ispunjen do posljednjeg mjesta,brod je krenuo na svoju zadnju plovidbu prema Trstu,ispraćen tužnim pogledima onih koji nisu dobili mjesta na brodu,slučajnim prolaznicima,nezainteresiranim vojnicima koji su pak hitali ka frontovima.Saloni su bili prepuni.Djeca su plakala,a majke su ih pokušavale smiriti.Nekima je to bilo prvo putovanje morem i brodom.
U popodnevnim satima 13.kolovoza 1914 brod je napustio Mali Lošinj zadnju luku u kojoj je imao pristajanje.Do Trsta će ploviti bez pristajanja.
Za cijelo vrijeme putovanja kapetan Winter se strogo pridržavao uputa dobivenih od vojnih vlasti za rutu Kotor - Trst u pogledu postavljenih minskih polja.Ispred svih većih luka postavljene su mine radi njihove odbrane od nenadanih napada neprijateljskih mornarica.Znači da je kapetan imao određene kordinate lokacija na kojima su postavljena minska polja duž čitavog puta.
Ali,kapetan Winter nije imao pojma da su Austrijanci,dakle njegovi,samo dva-tri dana prije nego je "Baron Gausch" doplovio do Rovinja postavili pred lukom nove mine,jer su se bojali napada Talijana na tu luku,koja je u to vrijeme služila kao sklonište nekim austro-ugarskim ratnim brodovima.Izgleda da nisu željeli ništa riskirati i postavili su nova minska polja na otvorenom moru ispred luke Rovinj.
Tako da je "Baron Gausch" naletio na jednu od njih i katastrofa je bila neizbježna.

EPILOG :

Austrijske,mađarske,hrvatske,pa i talijanske novine,donjele su vijest o potapanju "Barona Gauscha".Međutim,novinari su dobili službene podatke o broju nastradalih i stalno se spominjala brojka od oko stotinjak mrtvih.
Skoro sav svjetski tisak je tada pisao o toj nesreći putničkog broda na Jadranu.Austrijske vlasti su dugo vremena čitavu nesreću držale pod velom tajne i nisu davani pravi podaci o nesreći u javnosti.U prvim izvještajima se nigdje nije spominjala mina od koje je brod nastradao,pa čak ni to da li je stradao od mine ili neprijateljske podmornice.Austrijanci su bili svjesni vlastite greške,jer nisu zapovjednika obavjestili o novopostavljenim minama.Ipak,oni su ga uhapsili i stavili u zatvor želeći na taj način pred javnošću baciti krivnju na kapetana i članove posade.Međutim,istraga je ipak bila brza i dokazano je da se kapetan Winter držao točno postavljenih koordinata puta za Trst,ali da ga vojne vlasti nisu obavjestile o novim minama,pa je oslobođen krivnje i pušten na slobodu.
Nigdje nije bilo točnih podataka o broju putnika na "Baronu Gauschu",ali su dosta poslije nesreće austrijske i mađarske te hrvatske novine donjele vijest da su na "Baronu Gauschu" poginule 274 osobe - 240 putnika i 30 članova posade.Međutim,sudeći po svemu,ta brojka nije točna i broj žrtava je daleko veći.Ova brojka je iznjeta,prema broju kupljenih karata,ali,svima je jasno da je na brodu bilo dosta vojnika,koji pak nisu plačali putne karte,kao ni djeca,kojih je bilo,prema nekim novinarima,čak oko stotinu i sva su izginula,što bi značilo da je broj nastradalih bio daleko veći od broja koji je službeno iznjet u javnosti.
Koliko bilo da bilo,koliki god broj poginulih da je bilo na brodu "Barunu Gauschu" to je jedna od najvećih nesreća na Jadranu,ali i jedna od najčešće spominjanih kao zaista najveća nesreća brodova u našem Jadranu.Zašto onda nevjerovati !

Slika parobroda " Baron Gautsch " U vožnji :



Lokacija potapanja 6 nautičkih milja jugozapadno od svjetionika Sv.Ivan :



Srdačan pozdrav !

Marijan ŽUVIĆ

Noć kad je Bospor gorio

U 2.40 sati pramac velikoga crnog tankera silovito se zario u bok »Petra Zoranića«, ravno u tank s visokooktanskim benzinom. Strahovita je eksplozija protresla cijeli Bospor, koji se doskora pretvorio u golemo plamteće more. Plamen se dizao desetcima metara uvis, cijeli je Istanbul bio osvijetljen, a tisuće su ljudi izišle na obalu promatrati spektakularni prizor
------
U crnomorskoj luci Tuapse 13.prosinca 1960. Petar Zoranić je posljednji put odriješio konope i zaplovio put Hamburga nakrcan s 12.065 tona lako zapaljivoga 90-oktanskog benzina i 11.330 tona dizelskoga goriva. Najveća kušnja na putu svakako je bio prolaz kroz uski Bosporski tjesnac, no za iskusnu i probranu posadu to je trebala biti rutinska zadaća. Tankerom je zapovijedao kap. Anton Sablić iz Kostrene, tada jedan od najuglednijih naših pomoraca, koji je upravo kroz Bospor prošao više od stotinu puta.
Sat i pol iza ponoći 14. prosinca Zoranić je doplovio u Bospor, a koju minutu poslije 2 sata na tanker je došao brodski agent koji je posadi podijelio poštu iz domovine. Kako su sljedeća pisma trebali dobiti tek u Hamburgu, pomorci su s nestrpljenjem čitali netom prispjelu poštu i to je mnogima spasilo život. Jer u to gluho doba noći svi na brodu, osim ljudi iz noćne »gvardije«, tvrdo spavaju. Doskora se Zoranić zaputio u tamnu i oblačnu noć, udaran jugom snage 5 do 6 bofora. Uz kap. Sablića na mostu je bio i turski peljar Cevdet Cukukci.

Smrtni sraz

Poštujući propise o plovidbi u tjesnacu, naš se tanker držao azijske strane Bospora. Plovidba je tekla mirno do trenutka kad je 4,5 milja sjeverno od Istanbula, subočice mjestu Khanlieh, na radaru zamijećen veliki brod koji izravno siječe Zoranićev kurs. Snažnim zvukovima sirene naš je brod upozorio neznanca da skreće ulijevo, još bliže azijskome kopnu, kako bi mu ostavio više prostora za manevar, no uzalud.
U 2.40 sati pramac velikoga crnog tankera silovito se zario u desnu pramčanu stranu Petra Zoranića, ravno u tank s visokooktanskim benzinom. Strahovita je eksplozija protresla cijeli Bospor, koji se doskora pretvorio u golemo plamteće more. Vatra i eksplozije razarale su Zoranića, ali i neznanca. Bio je to zapravo Niarchosov tanker World Harmony koji je prazan plovio u Crno more, a na kome su eksplodirale benzinske pare u tankovima.
Slika koja je obišla svijet — »Zoranić« nestaje u dimu i plamenuPlamen se dizao desetcima metara uvis, cijeli je Istanbul bio osvijetljen, a tisuće su ljudi izišle na obalu promatrati spektakularni prizor. Požar je zaprijetio i skladištima nafte na obali, no još veća tragedija je izbjegnuta. Ipak, ni brza intervencija vatrogasaca i vojnika nije spasila desetke kuća na obali u zaljevu Beykoz. Nošeni vjetrom, gorući su se tankeri nasukali: World Harmony u samome zaljevu Beykoz, a Petar Zoranić na obližnji plićak Selvi Burnu. Plutajući prema obali, Zoranić je udario u usidreni veliki putnički brod Tarsus koji je doskora postao trećom žrtvom bosporskoga pakla.

Gorio je 55 dana

Tek ujutro mogla se početi zbarajati tragična bilanca sudara. Na Petru Zoraniću bile su ukupno 52 osobe: 50 pomoraca i supruge dvojice od njih. Pravim čudom, ali i snalažljivošću i odlučnošću u najtežim trenutcima spasilo ih se više od polovice — 29 pomoraca i obje žene. Među njima nije bio i kap. Sablić. Na grčkome tankeru, koji je prazan plovio u Novorosijsk, preživjelo je samo 12 od 41 člana posade, a u ukupnom broju od 53 mrtva našao se i peljar sa Zoranića, te dvojica turskih carinika koji su poginuli na brodu Tarsus.
Istraga, što su je odmah započele turske pomorske vlasti, nije imala odveć težak posao. Utvrđeno je da je grčki tanker plovio bez peljara i pogrešnom stranom tjesnaca. Zašto je njegov zapovjednik kap. Aristoteles Badzis tako postupio i zašto nije reagirao na upozorenja sirenom sa Zoranića, nikad se neće znati. Na mostu World Harmonyja nitko, naime, nije preživio.
Tužna priča o Petru Zoraniću time nije bila okončana. Nasukan na plićaku Selvi Burnu, zadarski je brod gorio i dalje, potresan povremenim eksplozijama, a nitko se nije ni usudio gasiti ga. I gorio je tako sve do 6. veljače 1961. godine, dakle punih 55 dana poslije nesreće. U svekolikoj povijesti tankerskih nesreća u svijetu sličan primjer nije zabilježen, po čemu, i na tim najtamnijim stranicama pomorskih kronika, Petru Zoraniću pripada posebno mjesto.

Da li se tko sjeća "Brigitte Montanari" i opasnosti koja je prijetila srednjem jadranu?
Koliko mi je poznato brod je potonuo kod Žirja usred jakog juga, a prevozio je opasan teret.
Mislim da je izvađen 1987.g. i otegljen u Sveti Kajo na rezanje.
Da li netko ima kakve detalje o nesreći ili možda kakve slike?

Robert je napisao/la:Da li se tko sjeća "Brigitte Montanari" i opasnosti koja je prijetila srednjem jadranu?
Koliko mi je poznato brod je potonuo kod Žirja usred jakog juga, a prevozio je opasan teret.
Mislim da je izvađen 1987.g. i otegljen u Sveti Kajo na rezanje.
Da li netko ima kakve detalje o nesreći ili možda kakve slike?

Evo ti malo detalja o nesreći

Dne 16.11.1984., u blizini otoka Mrtovnjaka u Murterskom moru dogodila se jedna od možda najvećih i potencijalno najopasnijih havarija u našim krajevima. Talijanski tanker "Brigitta Montanari", izgrađen prilagođen za prijevoz ukapljenih tereta, potonuo je na dubinu od 82 metra, zajedno sa svojim teretom od 1300 tona vinil-klorid-monomera (VCM-a). Sam vinil-klorid-monomer jest kancerogen već pri koncentraciji u zraku većoj od 2 ppm-a (particles-per-million, tisućiti dio postotka, a odnosi se na stalno 8-satno radno vrijeme u takvom okruženju), vrlo lako zapaljiv i eksplozivan (pri 3.5 postotnoj koncentraciji u zraku, recimo u slučaju curenja plina) te u visokim koncentracijama izaziva trenutnu smrt. Da bi stvar bila još tragičnija mjesto potonuća jest bilo nedaleko od Nacionalnog parka Kornati i samim time, da je došlo do curenja VCM-a, posljedice po okoliš i stanovništvo bi bile nesagledive.



Brigitta Montanari prilikom tegljenja


Peripetije oko vađenja broda

"Brigitta Montanari" izgrađena je 1975. godine i plovila je pod malteškom zastavom za talijansku brodarsku kompaniju.. U samoj nesreći poginula su tri mornara od ukupno 12 članova posade, no nađena su tijela samo dvojice. Ustanovljeno je da je brod pri potonuću prvo krmom udario u muljevito dno, a potom se prevalio na desni bok. Kako se vlasnik broda, talijanska brodarska kompanija, oglušio o zahtjeve za vađenjem broda, angažirana je tvrtka "Brodospas".

Kako se vjerovalo da tankovi sa vinil-klorid-monomerom (VCM-om) nisu oštećeni, prvotna ideja je bila izvaditi tanker na površinu, prepumpati otrovan ukapljeni plin u drugi tanker i potom ga odvući u rezalište. Vađenju se pristupilo u kolovozu 1987., dvije godine nakon što je brod potonuo, međutim tijekom priprema za vađenje ustanovljen je da postoji pukotina između palube i lijevog boka kroz koju je procijenjeno curenje otrovnog plina od oko 1kg dnevno. Kako se zbog curenja plina brod nije moglo izvući na površinu. Zbog oslabljenog trupa, koji je pri potonuću doživio teška oštećenja, moralo se promijeniti pristup. Dana 17. studenog 1987. brod je uspravljen na ravnu kobilicu, međutim dotadašnja dizalica koja je korištena, počela je zbog hladnoće blokirati. Radovi su nastavljeni u proljeće 1988. kada je brod dignut na dubinu od 55 metara i na toj dubini dotegljen do uvale Remetić kod otoka Kaprije, gdje je nasukan na pješčano dno. Nakon analiza, ustanovljeno je da je preostali VCM upotrebljiv za daljnju preradu i brod je podignut na dubinu do 30 metara i VCM se nalazio vrlo blizu tlaku pri kojem naglo iz tekućeg prelazi u plinovito stanje. Nakon dodatnih analiza pristupilo se prepumpavanju VCM-a upumpavanjem morske vode u tankove (i potiskivanjem VCM-a van, budući da je VCM lakši od morske vode). Prepumpani VCM prihvatio je brod "Capo Verde", a ispumpavanjem je spašeno oko 700 tona vinil-klorid-monomera. Nakon ispumpavanja, brod je podignut na površinu i s mnogo muke (budući da je zbog teških oštećenja brod i propuštao vodu i naginjao se na jedan bok i zanosio) otegljen u rezalište.

Biološka istraživanja koja su provedena 1987. godine na organizmima koji su živjeli ili boravili u blizini broda (budući da je koncentracija otrovnog VCM-a bila znatna u krugu od 300 metara od potonulog broda) pokazala su da zbog istjecanja VCM-a tijekom dvije godine u kojima je brod boravio na dnu mora srećom nije bilo akutnih posljedica po pitanju morskog života. Također, unatoč istjecanju VCM-a, samu olupinu su prekrili morski organizmi i time je teorija po kojoj istjecanje te količine vinil-klorid-monomera može ozbiljno ugroziti život u moru, srećom nije potvrđena. No, postavlja se pitanje, što bi bilo da je količina otrovnog plina koji se koristi u izradi plastičnih masa bila veća i kakve bi tada bile posljedice po okoliš.

Autorov komentar

Unatoč tome što je brod uspješno izvučen na kopno, bez veće štete po okoliš, činjenica je, da se u samoj blizini Nacionalnog parka "Kornati" pune četiri godine (od 1984 do 1988) nalazila prava ekološka bomba, o kojoj danas, 20 godina kasnije nema baš mnogo zapisa. Preroštao sam Wikipediju u kojoj nisam našao niti slovce o Brigitti Montanari, a Greenpeace, koji se toliko aktivirao oko slučaja potonuća tankera SS Valdez na Aljasci, o rečenom slučaju nema zapisano niti slovca. Također, pokušao sam pronaći neku sliku na Internetu, ali osim u Brodospasovoj prezentaciji (potreban Adobe Reader) nisam našao nijednu konkretniju fotografiju broda. Sve u svemu, stekao sam dojam da je "Brigitta Montanari" tema koja se nerado spominje i o kojoj se zapravo, osim o samom procesu vađenja zapravo malo zna, a ako se i spominje, spominje se u pravom kontekstu onoga što je uistinu bila: ekološka bomba. Osim što sam čitajući ostale članke stekao dojam da Brigitta Montanari nije potopljena slučajno (neki novinari daju te indicije), zanima me kako se moglo dogoditi da prođu četiri godine između potonuća i vađenja broda? No, s druge strane, sreća da je uopće izvađen, a ne pretvoren u spomenik ljudske nebrige i nemara.

preneseno sa http://bezkomentara.bloger.hr/post/brigitta-montanari/42061.aspx

Hvala najljepša o tekstu o Brigitti Montanari. Doista, što se sve moglo dogoditi i uz koji rizik je taj brod vađen. Svaka čast roniocima i svima ostalima koji su sudjelovali u vađenju broda. Ali postavlja se pitanje, koliko takovih "bombi" još ima na dnu našeg prekrasnog jadrana. :wave:

Sjeća li se tko imena i kad se ovoj brod zapalio? Koja mu je bila sudbina? Plovi li još?



Fotografija je sa jutarnji.hr

Und Adriatic. Šteta totalka - Spiljen u Trstu ako se ne varam.

Nažalost, podatak da je brod UND ADRYATIK koji je izgorio kod istarske obale izrezan u Trstu nije točan...
Brod je popravljen u dalje plovi pod imenom ADRYATIK pod panamskom zastavom u managementu tvrtkeTRANSAL DENIZCILIK VE TICARET iz Istanbula, a vlasnik je tvrtka BUISLY OVERSEAS CORP iz Paname...

Se sjeća tko sudara drvenog broda Aurora dugačkog 30m i Jadrolinijine Iliriji 1992 u Dubrovniku u Gružu....Poginulo je 10-ak ljudi,čini mi se..

gti150 je napisao/la:Se sjeća tko sudara drvenog broda Aurora dugačkog 30m i Jadrolinijine Iliriji 1992 u Dubrovniku u Gružu....Poginulo je 10-ak ljudi,čini mi se..

Sjećam se, neponovilo se!
Brod Aurora je dolazio iz pravca (tada još okupiranoga) Cavtata. U luku su ulazili istovremeno Ilirija i on. Zapovjednik je oduzeo prednost Iliriji i pokušao brzo prijeći preko pramčanog dijela kada je Auroru zahvatio pramčani val Ilirije koji ju je priljubio za pramac i (koliko sam čuo) prelomio je u dva dijela.
Brod je vrlo brzo potonuo, nastala je panika. Putnici su bezuspješno pokušavali nogama razbiti pleksiglas na prozorima. Sjećam se iskaza jedne prestravljene majke koja je u tragediji izgubila dvoje maloljetne djece. Nije im mogla pružiti ruku, a bili su metar-dva udaljeni jedan od drugoga.
Aurora je potonula nekih 30-ak metara od rive.

Zapovjednik Ilirije je odmah zaustavio brod i spušten je desni čamac za spašavanje.
Putnici na Jadrolinijinom brodu su satima zatim čekali očevid, brod nije mogao pristati uz rivu.

Nakon toga su postavljena dva crvena balona, na mjesto pramca i krma potonule Aurore, koja su stajala tako mjesecima dok brod nije izvučen i otegljen u rezalište.

Inače, Atlas je imao dva broda-blizanca Aurora i Arka. Razlikovali su se samo po položaju prozora na zapovjedničkom mostu.
Arka je poslije izrezana (u biti nepoznata je sudbina tog broda-jednostavno je nestao iz Atlasove flote).

Baron Gautch, blizanac broda Prinz Hohenlohe.
Baron Gautch je postao prva žrtva prvog svjetskog rata na moru.
Pored četiri broda za Bergesena, u Puli je bio izgrađen i peti brod kojega Bergesen radi pomanjkanja sredstava ostavlja Uljaniku.
Ovaj brod je nazvan Konkar Theodoros.
Kasnije, Bergesen kupuje i taj brod i naziva ga Berge Athens.
Tih 5 brodova su bili tipa O/O ili Ore / Oil. Kada su vozili rudaču, ona se krcala samo u srednje skladište.
Kada se vozila sirova nafta, krcala se i u srednje skladište i u bočne tankove. Ovaj tip broda nije bio predviđen za prevoz žitarica.

novi_šef je napisao/la:Da, "Petar Zoranić", jedna od najvećih tragedija hrvatskih brodova, koja polako pada u zaborav. U noći 13./14. 12. 1960. došlo je u Bosporu do sudara između tankera u vlasništvu zadarske Jugoslavenske Tankerske Plovidbe, tada najvećeg i najnovijeg broda pod YU zastavom - bio je građen u 3.maju i plovio je samo 4 mjeseca i grčkog tankera "World Harmony" u vlasništvu brodovlasnika Niarchosa, konkurenta danas poznatijeg Onassisa. Na našem brodu su bile 52 osobe i turski pilot, a na grčkom 41 osoba.
Grčki brod je plovio pogrešnom stranom i bez pilota, te bočno udario u "Zoranića", oglušivši se na upozorenja odaslana s našeg broda.
U sudaru je poginuo 21 pomorac s našeg broda i 29 sa grčkog, te turski pilot. Oba tankera su se nasukala na obale Bospora, a gorući "Petar Zoranić" je udario i u usidreni turski putnički brod "Tarsus" pri čemu su poginula i dvije osobe na tom brodu. Vatrena buktinja se sa nasukanih brodova preselila i na obalu, pri čemu su izgorjeli deseci kuća.
Budući da se nitko nije htio približavati brodu, "Petar Zoranić" je pun goriva gorio još 55 dana do 06.02.61., dok se "World Harmony" brzo ugasio jer je bio prazan.

Život mi je spasio komad željeza

Havarija Petra Zoranića donijela je i promjenu u strategiji poslovanja Jugotankera

Prošla je ponoć, bio je 14. prosinca 1960. godine kada se na tanker Petar Zoranić na ulazu u Bospor ukrcao pilot i članovima posade donio poštu. Mornari koji nisu bili na smjeni nalazili su se u kremenom dijelu borda i od uzbuđenja nisu išli spavati nego su na uskim brodskim krevetima čitali retke s najnovijim vijestima od kuće. Možda im je upravo ovaj sasvim običan slijed događaja spasio živote iz pakla u kojem su se našli za manje od dva sata, a kojeg hrvatsko pomorstvo pamti kao jednu od najvećih nesreća u njegovoj povijesti, tragediji u kojoj je život izgubio dvadeset i jedan član posade tankera Petar Zoranić u vlasništvu brodara Jugotankera.
Vrhunac jugomornarice

Petar Zoranić, nosivosti 25.400 tona, izgrađen je u brodogradilištu 3. maj i bio je vrhunac tadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice. Dok se nalazio usidren u Zadarskom kanalu Zadrani su ga s Rive promatrali s neskrivenim ponosom, čak veslali svojim kaićima do njega kako bi mu se još više divili. Nitko nije ni slutiti mogao kakva će se tragedija dogoditi na njegovoj kobnoj trećoj plovidbi iz Tuapsa u Hamburg. Na Zoraniću se tada nalazilo četrdeset i devet članova posade, pilot i dvije žene. U brod natovaren s 12.000 tona benzina i 11.330 tona dizelskog goriva u noći 14. prosinca oko 2 sata ujutro udario je grčki tanker World Harmony (Svjetski sklad). O užasu koji je tada nastao najbolje svjedoči činjenica da je nakon strahovite eksplozije koja je probudila cijeli Istambul nastao požar koji je gorio pedeset i pet dana!

U trenutku udara za mornare na prednjem mostu i prednjem nadgrađu nije bilo spasa. Srećom, veći dio posade u tom trenu čitao je pristigla pisma i stigao brzo reagirati u događajima koji su uslijedili. Među njima je bio i Žarko Šužberić sa Sestrunja kojemu je to bio drugi brod u Jugotankeru.

- Te noći nisam bio u službi. Na brod je došao pliot s poštom i otišao sam u brodski ured gdje sam primio poštu od trećeg oficira Vaslija Martinovića. Joj Bože moj što je to bio lipi dečko. Bio je Crnogorac, poginuo je u nesreći. Pismo je bilo od moje prve pokojne žene. Dok sam čitao najednom sam osjetio jak trzaj, a kad sam pogledao vani vidio sam vatru. Istrčao sam na krmu, a tamo je vladao kaos. Ljude je zahvatila panika, mi više nismo jedni druge prepoznavali. Iz svega toga najbolje se sjećam riječi pokojnog kuhara Jure «dico moja vi se spašavajte, za mene nema života». Zatim je uslijedila druga detonacija i više nije bilo kontrole. Nismo mogli ni sami sebe kontrolirati. Bilo me strah, mislio sam kako neću preživjeti. Samo sam mislio na svoju obitelj, pokojnu ženu i sina, kaže Šužberić.

U nastaloj panici svaki se čovjek borio za svoj opstanak. Posada je počela skakati u more kako bi pobjegla od opasnosti, ali samo da bi započela novu borbu za život. Nitko ne zna što su oni doživjeli dok su im se tijela bila u hladnom moru bosporskog tjesnaca, a istovremeno im je lica pržila vatra. Bila je to užasna borba za život koju su vjetar i morske struje dodatno otežale. Neki mornari su se utopili. Neki su crpili zadnji atom svoje snage da pobjegnu od goruće buktinje, ali su vjetar i valovi jednostavno bili jači. Bilo je i mornara koji su došli do rive, ali nisu mogli napraviti posljednji korak do sigurnosti i život su skončali u moru. Ono i vatra te kobne noći odnijeli su život dvadeset i jednog člana posade Petra Zoranića, a kasnije su pronađena samo četiri tijela.

Tragediju Petra Zoranića promatrao je kao dječak Orhan Pamuk, sada aktualni nobelovac. Ono što je vidio te noći opisao je u eseju koji je objavljen u španjolskom tjendikz El Pais:

- Dogodilo se da je tanker zvan 'Petar Zoranić', koji je išao u Jugoslaviju (prema informaciji u tisku, plovio je izvan rute u tjesnacu s 11.000 tona sirove nafte i 10.000 tona plina, koji je ukrcao u sovjetskoj luci Tuapse) udario u grčki tanker pod imenom 'Svjetski sklad', a koji je plovio prema SSSR-u. U nekoliko trenutaka planula je nafta koja je iscurila iz jugoslavenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istambul. Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi ostavši bez kormilara nekontrolirano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bospora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emiraganu, nastambama u Yenikoyu, četvrti Kanlica, spremištu nafte i plina u Çubuklu i obali Beykoza s starim drvenim kućama.

Za to vrijeme Šužberić se borio za svoj život.

- Plivao sam prema obali. Život mi je spasilo željezo koje je virilo iz zida i za koje sam se uhvatio i izvukao na kraj. Prevalio sam se u nečiji dvor. Sjećam se ljudi kako u paničnom strahu vade stvari iz svoje kuće. U tom trenutku sam plakao, oni su me vidjeli i vidjeli su da sam mokar. Međutim nisu se na mene obazirali već su se brinuli za svoje stvari. Ja sam izašao iz dvora na cestu i s lijeve strane su mi prišla tri turska vojnika. Pitali su mu tko sam po nacionalnosti. Ja sam im odgovorio Yugoslav i oni su rekli OK-e, no problem i odveli su me u vojarnu. Odveli su me do centralnog grijanja, svukli me skroz kao od majke rođenog i dali mi deku da se njome ogrnem. Kasnije su me odveli u vojnu sobu gdje je veći bio meštar s broda. Nisam ga odmah prepoznao, bio je pokriven dekom preko glave. Ja ga pitam koji je, a on kaže Ivo. Plakali smo jedan i drugi. Kasnije su u nosilima doveli ženu od upravitelja Tomića. Nju su stavili u drugu sobu. Ona je stalno plakala za mužem Borisom. Hvala Bogu nakon malo vremena doveli su i njega, a zatim i ostale koji su preživjeli tragediju.

Šužberić se sjeća kako je dan kasnije u Istambul došao direktor Ivan Paša, donio svojim mornarima odjeću i osigurao im smještaj u hotelu. Kasnije su preživjeli članovi posade avionom otišli u Beograd. Tamo je Žarka dočekao brat s kojim je krenuo za Zadar. U Zadru ponovno teški trenutci, prisjećanje na tragediju i sastanci s obiteljima poginulih kolega.

Vodstvo tadašnjeg Jugotankera pokazalo je veliku osjetljivost i brigu za svoje ljude. Direktor Ivan Paša se u to vrijeme nalazio se na poslovnom putu iz Londona u Hamburg. Tragična vijest ga je dočekala u Hamburgu. Nije se gubila ni sekunda vremena. Odmah se zajedno s šefom računovodstva Antom Mišićem, koji je znao turski, uputio za Istambul.

- Bio je to veliki šok, naša najveća tragedija koju nikada ne smijemo zaboraviti. Odmah smo se uputili u Istambul da učinimo sve što možemo da naše ljude vratimo kući što prije, kaže Paša.

Naknadno se nesreća tankera Petra Zoranić povezivala s raznim pričama i nagađanjima koje Paša ne želi komentirati. On ističe činjenicu kako je ova tragedija u veliko utjecala na daljnju razvojnu strategiju Jugotankera. Krenulo se u izgradnju brodova za rasuti teret kako bi se smanjio rizik na poslovanje tvrtke u budućnosti.

U ponedjeljak će biti točno četrdeset i devet godina od nesreće tankera Petar Zoranić. Predstavnici Tankerske plovidbe, Tankerkomerca i Turisthotela, tvrtki proizašlih iz JTP-a i članovi Udruge Petar Zoranić i ove godine će se prisjetiti stradalih mornara i odati im dužnu počast polaganjem vijenaca na spomenik palim mornarima u Zadru.


Popis nestalih članova posade:
Ante Sablić (41), zapovjednik
Andrija Grdaković (27), II. časnik palube
Vasilije Martinović (25), III. časnik palube
Marijan Bosanac (28), RTG
Rade Radulić (23), vježbenik RTG
Ranko Kasum (20), vježbenik palube
Dinko Škifić (31), kormilar
Ivan Karalić (40), kormilar
Vjekoslav Stanić (41), kormilar
Ivo Hordov (23), II. časnik stroja
Ante Božičević (18), vježbenik stroja
Ante Perušić (34), vođa sisaljki
Ante Miočić (24), mehaničar
Stjepan Visković (27), mazač
Marko Radan (37), ložač
Josip Katačić (32), ložač
Šime Nemarić (35), čistač
Jure Žunić (54), kuhar
Mate Dorkin (46), I. konobar
Zlatko Ivoš (24), II. konobar
Miroslav Strenja (24), električar

Istina je da o Dunavu nema puno informacija na internetu i ta tema je najbolje i najsire obradjena upravo u spomenutoj knjizi "Raj i pakao na oceanu". Preporucam svakome da je procita. Ja sam je citao kad je izasla, ima vec 20-ak godina.

O tragediji Dunava sve se svodi na pretpostavke. Cak se ni ne zna tocan dan a jos manje tocna pozicija gdje je brod nestao. Nikad ni jedan trag nije pronadjen.
Sto se potonuca tice, kao sto je receno, pretpostavka je da je uslijed jakog nevremena doslo do pucanja grane dizalice koja je pri padu probila poklopac skladista u koje je zatim pocela prodirati voda koja je zapljuskivala brod. Medjutim, unatoc problematicnom teretu mislim da ni u tom slucaju brod ne bi potonuo trenutno vec bi ostavio dovoljno vremena da se posalje poziv u pomoc. Slican slucaj dogodio se '81 talijanskom brodu Marina D'Equa koji je potonuo u Biskaju i za sobom povukao 30 ljudi. Od trenutka poziva za pomoc do potonuca proslo je 3 sata. Teret je karakteristikama bio slican.

Moje osobno misljenje je da je kod Dunava doslo do neceg iznenadnog. Bilo prevrtanja uslijed pomaka tereta ili cak pucanja konstrukcije uslijed naprezanja. Ne sjecam se sto je pisalo, je li teret bio zeljezna rudaca ili neki celicni proizvodi Kako god, to je po prirodi tezak teret koji prostorno zauzima jako malo mjesta i teziste broda postavlja vrlo nisko sto dovodi do ogromnih naprezanja konstrukcije i nerijetko do pucanja iste. A ako su bili celicni proizvodi, vrlo je lako moguce da je doslo do pomaka tereta i samim time naginjanja broda. Kod takvih tereta do potpunog potonuca dolazi u svega nekoliko minuta.

Prava istina sto se dogadjalo tih dana, nazalost nikada nece biti poznata.

Btw, kad vec spominjem te pomake tereta, ispred Bejaie je potonula Rapoca od Losinjske (ne ova zadnja nego ona prije). Uslijed nevremena odricao se vilicar u garazi i poceo setati po garazi dok nije probio oplatu broda. Tu pricu sam svojedobno cuo od jednog nostroma koji je bio na tom brodu. Mislim da je tada poginuo jedan clan posada. Asistent ako se ne varam.

A sto se tice Berge Istre i Berge Vange, zanimljivo je da je od skoro najvecih brodova toga vremena pronadjeno svega par ostataka. Prezivjela su cini mi se 2 filipinaca koju su u to vrijeme radili na provi i oni su svjedocili da je do eksplozije doslo iznenada na krmenom djelu broda i da su se zacas nasli u moru. Ne sjecam se najbolje detalja ali mislim da su tvrdili da nikad vise nece ici na more, makar bili kruha gladni.
A sto se dogodilo, koliko god neshvatljivo zvucalo, prica o lovi dignutoj od osiguranja itekako drzi vodu. Samo tu pricu prilicno ljulja cinjanica da se isto dogodilo sa 2 broda. Ne znam tko bi bio lud 2x tako riskirati. Moguce je da je bila konstrukcijska greska koja je kasnije otklonjena na novijim brodovima. Kombinacija opasnog tereta i neceg drugog... Tko zna.