Jedan davni izlet kroz tunel "Brajdica"

ing. Maks Peč je napisao/la:
ŽELJEZNIČKI TUNEL NA BRAJDICI

Mađarske vlasti uvijek su težile izlasku na more. Državne željeznice su zato izgradile prugu Budimpešta – Zagreb – Karlovac 1865. godine dok je nastavak za Rijeku predan prometu 1873. g. Tako je Rijeka postala luka Mađarske. Promet je postojao sve veći pa je zagušivao promet vlakovima koji su preko riječke obale dolazili na terminal Brajdice i Delte. Stručnjaci su donijeli zaključak da se izgradi odvojak koji bi izravno dovodio teret do tih skladišta, a to dovodi do izgradnje tunela.

Već 1897. g. odlučeno je izgraditi teretni sušački kolodvor, što je kasnije postao jedini i glavni jer su nastala dva grada u različitim državama. Tunel je izgrađen u obliku spirale – zavojni oblik, zbog skučenog terena i velike visine. Radovi su završeni 1900. godine, a bio je u ono doba najdulji ovog tipa u Europi. Tunel je na istoj točki ulazio u brdo i u istoj izlazio, ali na različitoj visini. Objekat je dug 1873 metra, s velikim padom za željeznicu od 21 promila. Radovi su trajali 17 mjeseci. Svečano otvoren prometu 27. ožujka 1900. godine.

Odmah je uskrsnuo problem s dimom jer su lokomotive bile na ugljen. Dima smo se mi putnici nagutali godinama kada smo putovali na studij u Zagreb jer je Rijeka pripadala drugoj državi. Pronađeno je rješenje izgradnjom dimnjaka koji izbijaju usred parka na Vojaku – Trsatu. Zbog dima i opasnosti mađarske vlasti neko vrijeme nisu dopuštale putnički promet (1918. g.).

Od 1941. do 1945. g. tunel je služio kao skladište. Talijanske vlasti stavile su ga u pogon, ali dogodila se nesreća jer je zatajila lokomotiva koja nije uspjela nadvladati uspon, pa je došlo do trovanja zaposlenih. Godine 1946. smrtno je stradala liječnica Marković iz Zagreba, kada je vlak stao, a u panici ljudi iskakali iz vagona i udarili u stjenoviti zid objekta.

Završetkom Drugog svjetskog rata otvoren je željeznički promet Zagreb – Rijeka, jer su sada ova dva grada (Sušak i Rijeka) postali jedan grad. Ipak promet se nije mogao normalno odvijati jer je željeznički most preko Rječine kod Školjića bio porušen. Tek 1947. g. obnovljen je vijadukt. Međutim, 1953. g. došlo je do elektrifikacije pruge i tunela, pa su riješene sve neugodnosti oko dimnih plinova kojima su bili izvrgnuti putnici i osoblje željeznice.