Putositnice s putešestvija

Lijepo je putovati naokolo, istraživati, uočavati, doživljavati... Ali, ponekad ne znamo gdje smo zapravo.

Jesmo li u Brezovi ili Mirkovcu? Zove li se svaka strana ceste drukčije? Pa kad odeš susjedu ili rođaku preko puta u posjete odeš zapravo u drugo mjesto.



Jesmo li u Martinišću ili Gubaševu?



I naposlijetku (ali samo za danas, jer ovime priča zasigurno nije gotova), jesmo li u Lugarskom brijegu ili Lukavcu Sutlanskom? A zapravo smo u Dubravici.

Prije nastavka smucanja okolo možda mali uvod. Ili foršpan. Znadete li što su ogenbranci ?

Naravno da ne znamo, no nadam se da nečemo čekati slijedeća 3 dana na pravorijek?

O ogenbrancima ću uskoro u okviru Povijesti a ovdje ćemo se sad pozabaviti nečim drugim (A sad nešto sasvim drugo, kako su govorili u Cirkusu Monthy Pythona).

Već smo bacili pogled na nekoliko graničnih prijelaza. Pa smo vidjeli cestovni i pješački (planinarski). Šteta što nisam uslikao ni jedan riječni (a bio sam najmanje na dva: u Vukovaru i Davoru). Pomorski nekako ne djeluju ozbiljno jer je granica daleko. GP Rijeka? Treba vam dobra 4 sata da se hidrokrilcem prebacite na talijansku obalu.

Znate li koliko je Jugoslavija imala graničnih prijelaza s Rumunjskom? Oho-ho... Iako nisu svi bili dostupni običnim smrtnicima. Ja sam, stjecajem okolnosti, bio tamo neobični smrtnik. Ili besmrtnik?

Što nam je od dokumenata trebalo za prelazak granice? U najmanju ruku valjana putovnica, ondašnji pasoš. Povremeno su se tražili i drugi papiri: vojna dozvola, potvrda o devizama, pa smo ispunjavali formulare što od tehnike iznosimo (npr. fotoaparat, kameru...) da nam to ne bi pri povratku ocarinili. Vi stariji, crvenog se pasoša sjećate? E, danas ćemo predstaviti plavi pasoš. Onaj za neobične smrtnike. Ili besmrtnike.



Jest da se ne zove pasoš nego dozvola ali služi u sličnu svrhu i bez nje ne možeš ništa. Zavirimo unutra







Pročitali ste, dakle, čemu je dozvola služila i gdje se primjenjivala. Riječ je o razdoblju iz osamdesetih kad se gradila hidroelektrana Đerdap II (na rumunjskom Portile de fier doi). Sam dokument je nastao planiranjem i početkom izgradnje HE Đerdap I, ali ja sam u sustav ušao mnogo kasnije. Na našoj je strani bila granična policija i carinik. Na rumunjskoj je bilo nešto nalik vojsci jer su mlađahni dečki nosili duge cijevi, a bio je i carinik. Granični prelaz Kusjak (koji smo mi koristili) bio je na desnoj obali Dunava, na našoj strani a cijelo gradilište je bilo pod ingerencijom rumunjske administracije. To stoga jer su Rumunji građevinskim i montažnim radovima otplaćivali klirinški dug Jugoslaviji. Novac nisu imali a proizvodi im baš nisu bili na cijeni. Ostao je samo rad. I tako smo mi svakodnevno, barem jednom, prelazili tu granicu. I svaki put, posebno Rumunji, pomno su proučavali dokumente, zavirivali u kabinu auta, pod haubu i u prtljažnik. Više je to bila znatiželja jer smo uglavnom vozili kikindskog Kadeta 1300, kojeg u rumunjskom voznom parku nije bilo. Mi smo bili rijetke face koje su dolazile autom, ostali su koristili elektroprivredin autobus ili kombi koji su vozili po nekom voznom redu. Posebno prijateljstvo razvijeno je kad smo ih prvo ponudili cigaretama (ja ne pušim, ali je moj tehničar pušio Marlboro), a poslije smo im gotovo pri svakom prelazu poklonili po kutiju niškog Super filtera, zadnje krdže kupljene za bagatelu, a koja je kod njih kotirala bolje nego Marlboro. Jednom je prilikom siroti mladac bio toliko uzbuđen da mu je ispala puška s ramena.

Prije nego li je brana bila dovršena (propusti su uz desnu, jugoslavensku a strojarnica, pola naša, pola rumunjska, uz lijevu, rumunjsku obalu) preko Dunava se, poslije kontrolne pogranične točke, putovalo brodom. Bila su 2, manji za možda dvadesetak i veći za barem osamdesetak putnika. Oba broda su bila naša. Osjećali smo se tako uvaženo kad je izvan redovnog prevoznog vremena (jer smo prije toga bili na nekom sastanku u Elektroprivredi), oko 9, 10 ili 11 sati jedan od tih brodova, po nalogu (koji ne trpi ni prigovora ni pogovora) tehničkog direktora (a taj je bio svima strah i trepet, bio je visok skoro 2 m, a 2 dl votke iz one kolodvorske čaše je strusio k'o od šale) specijalno prevozio samo nas dvojicu Končarevaca. Puno bi tu bilo priča, bilo je to jedno vrlo zanimljivo razdoblje i za baviti se tehnikom, i za upoznati jednu drugu kulturu, ali poanta posta je plavi pasoš. Ili dozvola. Pa onda stoga toliko.

Ti si, dakle, taj koji je potopio one 30-ke u Sipskom kanalu!

I gde su tu ogrebanci?

Što me ljuti na putovanjima

Danas slijedi malo jadanja opće prakse i nekih razmišljanja o indolentnosti određenih turističkih, prometnih i komunalnih djelatnika. Da bi se na nekom putovanju doprlo u malo znane krajeve i do skrivenih atrakcija potrebna je odgovarajuća priprema. Recimo da smo neke osnovne podatke o našem cilju prikupili. Često su oni iz raznih izvora, stoga i nesukladni a ponekad proturječni i sasvim pogrešni.

Kad smo to kako-tako razrješili, valja nam se opskrbiti kartama. Karata ima raznih: zemljopisnih, prijevoznih, za kina, kazališta, muzeje, sportske priredbe (zvane i ulaznice), igraćih… Pozabavit ćemo se zemljopisnim. Analognim i/ili digitalnim. Digitalne su u uređajima za navođenje od kojih je, barem po reklami i galami kod nas, neprikosnoveni Garmin. Takav uređaj nemam, a em bi mi trebao (ili bar dobro došao), em si ga želim. Ali, kad sam spomenuo u Garminu svoje želje, gledali su me kao čudaka, jer, naravno, oni takav uređaj nemaju. A samo sam htio uređaj s komfornim i sveobuhvatnim cestovnim navođenjem i topografskom kartom. Jer putevi kojima se krećem često ne spadaju ni u lokalne, već u nerazvrstane ceste.

Dobro, topografskih karata ima i u analognom obliku. One su manje-više zastarjele i ne prikazuju valjano sve puteve. Neki su probijeni nakon izdavanja karte, neki su devastirani i zarasli, prohodni još ev. samo traktorima. Slijedeći je problem koji ukazuje na duboko nerazumijevanje kartografa i izdavača karata glede predmeta kojim se bave i njegove svrsishodnosti je označavanje prometnica. Označuju se prema značaju: državne, regionalne, županijske, lokalne… a ne prema stvarnom stanju. Koga zanima rang ceste? Ali nas njezino stanje itekako zanima. Tako često nalazimo cestu na karti crvene boje, koja ukazuje na njezin viši rang, a kad ono – makadam (ili čak nešto lošije) širine manje od 4 m. Vozeći se njome zbunjeno se pitate je li to - to ili vas je netko povukao za nos.

I to bismo možda podnijeli da su križanja i račvišta obilježena putokazima. Ali ne! Kome trebaju putokazi? Koliko sam kilometara provozio uzalud shvativši da vozim krivim krakom odn. u pogrešnom, neželjenom smjeru. Neke županije imaju cestare koji znaju i razumiju svoj posao pa su ceste, ako već ne besprijekorno obilježene putokazima, a ono bar oznakama broja ceste koji ćemo u svakoj boljoj karti prepoznati i znati kamo cesta vodi. Tu svakako pohvaljujem Međimursku i Varaždinsku županiju. Na drugoj su strani, kao protuteža, Koprivničko-križevačka i Bjelovarsko-bilogorska županija. Koma! Indolentni mužeki. Teško se tamo snaći i s kartama (jer su u pravilu i one loše). Zato bi na putovanju bilo dobro imati i orto prikaz zemljišta i krajolika. A meni, uz obilje karata koje imam, što tiskanih, što onih u informatičkom obliku, na mom putu uvijek barem jedna fali (nisam je ponio ili nisam otisnuo). I onda slijede improvizacije, koje ponekad ispadnu čak i dobro, otkrivanjem nekog novog dragulja prirode ili baštine.

Ni sam smještaj putokaza često nije najprimjereniji. Neki se nalaze na samom račvištu, i to s druge strane ceste, pa dok se pripremate na skretanje u željenom smjeru, već ste ga, zapravo, prošli. U drugom slučaju postavljeni su prerano, pa vas neki poljski put, ulaz do od ceste udaljenijeg gospodarstva ili uličica zbunjuje. Ne razmišljamo mi kao domaćini koji znaju o čemu se radi.

Označavanje atrakcija – prirodnih ljepota, etnografskog blaga, kulturno-povijesnih znamenitosti također nije uvijek najprimjerenije, iako je tu zadnjih godina vidljiv napredak. Međutim, i do takvih mjesta ne bi bilo naodmet da su putokazi češći, o čemu ću u nekim od pripremljenih postova.

Bio je ovo post bez slika. Pa i ne trebaju one uvijek. Može se razviti i poneka diskusija.

gaspa je napisao/la:Lijepo je putovati naokolo, istraživati, uočavati, doživljavati... Ali, ponekad ne znamo gdje smo zapravo.

Uostalom, kako je netko lijepo rekao:

Ako ne znaš kuda ideš, svaki put te tamo vodi!

gaspa je napisao/la:Što me ljuti na putovanjima
...

Ni sam smještaj putokaza često nije najprimjereniji. Neki se nalaze na samom račvištu, i to s druge strane ceste, pa dok se pripremate na skretanje u željenom smjeru, već ste ga, zapravo, prošli. U drugom slučaju postavljeni su prerano, pa vas neki poljski put, ulaz do od ceste udaljenijeg gospodarstva ili uličica zbunjuje. Ne razmišljamo mi kao domaćini koji znaju o čemu se radi.

... Može se razviti i poneka diskusija.

Najgore križanje ikad (ili 2 u 1?) je povrh Trsta: https://www.google.hr/maps/@45.6398362,13.8343321,238m/data=!3m1!1e3 - vidim sad po Guglu da su malo sredili te kažipute, al nekad su bile postavljene 4 table na samim ulazima u križanje, svaka sa "H" shemom i popisima kamo koji od 3 preostala kraka sve vodi, pa da ne bi fulao, trebalo je parkirati i čitati ko apotekarsku deklaraciju.

Drugi loš primjer je dionica A6 od Orehovice i ne-znam-više-koje-A prema Svetom Kuzmu. Smotali su tri trake u 10 smjerova i to lijepo 'objasnili' sa plavim tablama koje razbijaju vizualni dojam kolko još imaš do kraka gdje trebaš skrenuti.
I aboridžini su mi potvrđivali da su znali fulat ...

besposlenpop je napisao/la:Najgore križanje ikad (ili 2 u 1?) je povrh Trsta: https://www.google.hr/maps/@45.6398362,13.8343321,238m/data=!3m1!1e3 - vidim sad po Guglu da su malo sredili te kažipute, al nekad su bile postavljene 4 table na samim ulazima u križanje, svaka sa "H" shemom i popisima kamo koji od 3 preostala kraka sve vodi, pa da ne bi fulao, trebalo je parkirati i čitati ko apotekarsku deklaraciju.

Čuveni "Bivio H" (čita se acca jerbo Paštari ne znaju za "H"). Nije tako strašno jedino se može desiti čep kad dva kamiona skreću prema autostradi iz smjera Bazovice, a odozdo iz smjera luke ide kolona. Ali ima mjesta za prestrojavanje.

Drvenjare (7)

Nije gotovo kad vi mislite da je gotovo (jer misliti je…) nego kad ja kažem da je gotovo. Jest da sam, kao, zaključio temu, ali uvijek ima mjesta za proširenje. U bližoj i daljoj budućnosti ćemo se pozabaviti i drugim drvenim crkvicama i kapelama koje su malo udaljenije od uobičajenih lutajućih pravaca pa ih se me može u većem broju obići u jednom danu. Zato ćete ih upoznavati kako me i kad me putešestvija nanesu u takve krajeve.

Prva, danas predstavljena, je kapela sv. Petra i Pavla u Boku Palanječkom.



Slijedeća je neka kombinacija cigle i drva – kapela sv. Filipa i Jakova u Palanjeku. Ako sad mislite da su ove dvije kapele blizu – varate se i ne varate. Zrakom jesu blizu, ali svaka je na drugoj obali Save a mogućnost prelaza kilometrima daleko.



Dalje imamo opet tako nekakvu mješovitu kombinaciju – kapelu sv. Ilije Proroka u Hrastelnici. Sva su ta mjesta sjeverno od Siska, gotovo pa njegova predgrađa.



Za danas sam se glede ove teme potrošio. Ostalo je još nekoliko drvenjara na Banovini.

gaspa je napisao/la:Ostalo je još nekoliko drvenjara na Banovini.

Ako pod "drvenjare" ne misliš samo na sakralne objekte, onda se po Baniji možeš motati i slikavati do sudnjega dana!

Kad već pametujem u moderatorskom dijelu, mogao bih i sam priložiti nešto konkretno. Srećom, imam ja materijala u pripremljenoj pričuvi. Dok ne pripremim i sitnice iz onog specijalističkog dijela foruma.

Za danas onda kratko i jezovito:

UBISTVENI PUTOKAZI

O cestovnim putokazima i neputokazima sam već lamentirao. U mlađim danima manje sam išao cestom a više po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Puni entuzijazma i kondicije, nabijeni energijom, bez nekih problema smo nosili 20 i više kg tereta na leđima i hodali satima. Ako se nije hodalo efektivno (ne računajući pauze) bar 6 sati dnevno, izlet nije uspio. No, unatoč toj svoj našoj dobroj volji, na putu nas neki putokazi i na njima označena vemena znaju iznenaditi. I ne uvijek pozitivno.

S pojmom planinarska obilaznica ili planinarska transverzala ste se, nadam se, već susreli pa neću o tome mnogo. Za neupućene – riječ je o obilježenoj planinarskoj stazi koja povezuje vrhove, planinarske domove i razne atrakcije u nekom kraju. Na kontrolnim točkama nalaze se žigovi koje otiskujete u dnevnik obilaznice. Kad ste skupili sve potrebne žigove, od planinarskog društva koje upravlja obilaznicom, u znak priznanja dobijate značku s rednim brojem, možda još kakvo pisano priznanje.

Kočevska planinska pot jedna je od takvih obilaznica i ubraja se po nekima u lake iako je duga 130 km i obilazak traje predvidivo 4-5 dana, a po nekima spada u teške. Sve su to subjektivni pojmovi koji vam ne pomažu mnogo. Svladava visinsku razliku od 3150 m (put ide po kočevskom kraju gore-dolje). Iako sama obilaznica ne dolazi do Kočevja, Kočevje može biti jedna od pristupnih točki (ako se do njega dovezete vlakom, kao nedavno Stanley).

Planinarski putevi su u Sloveniji dobro označeni, a kad na njima čitate potrebna vremena do cilja, valja računati na to da Slovenci često znaju opružiti korak, koji je duži od vašeg. Domaćini koje srećete usput imaju i čuveni lakonski odgovor o udaljenostima. Kad ih pitate koliko je još do vašeg određenog cilja, odgovor je često: Še pol ure. Kad nakon te pol ure, pa i nešto više, ne dostignete cija, a imate sreću ponovno naići na neko živo biće, na vaše pitanje o preostaloj udaljenosti dat će vam isti odgovor: Še pol ure. Kartu čitaj, seljaka pitaj, a ne zanemari ni putokaze s iskustveno označenim vremenima. Na jednom takvom račvištu puteva navedeni ciljevi su relativno lako dostižni. Ali, odlučite li se poći za Kočevje, pada vam mrak na oči.



Za one kojima je tekst na slici/putokazu mutan, udaljenost do Kočevja je 1 dan.

A sad jedna mazohistička iz Lijepe naše. Planinom Velebit vodi također vrlo zanimljiva obilaznica, kroz najzanimljivije predjele uzduž najljepše hrvatske planine. Ona omogućava udobnu turu koja putniku pruža cjelovitu sliku o Velebitu i njegovim glavnim značajkama. Put započinje na Zavižanu (iako je moguće obilazak započeti već na Vratniku), prateći Premužićevu stazu prolazi kroz stjenovito carstvo Rožanskih kukova, stiže do najviših vrhova srednjeg Velebita, vodi kroz područje impresivnih Dabarskih kukova do Baških Oštarija, odakle se nastavlja preko Stapine i Rujna sve do najviših vrhova Velebita i sutjesaka Paklenice. Na tom putu, koji povezuje dva nacionalna parka, obilaznik ima prilike vidjeti najljepše kukove, vrhove i vidike Velebita, diviti se umijeću graditelja Premužićeve staze, upoznati bogatstvo biljnog svijeta, susresti se s posljednjim velebitskim stočarima, zaviriti u jame snježnice, stati pred najvišom stijenom Velebita, otkrivati povijest kraja i život velebitske prirode. Trasa Velebitskog planinarskog puta duga je oko 100 km a za prolazak cjelokupne trase potrebno je 9 – 10 dana hoda.

U prvoj polovici, od Zavižana do Baških Oštarija, trasa vodi spomenutom Premužićevom stazom. To je 57 km dug planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita. Staza je izgrađena od 1930. do 1933, a zbog kvalitete gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza predstavlja biser graditeljstva pješačkih puteva ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Nazvana je po šumarskom inženjeru Anti Premužiću (1889. – 1979.) koji je u to vrijeme bio građevinski referent u Direkciji šuma u Sušaku: on ju je projektirao, organizirao izgradnju i sudjelovao u njoj. Radove su izvodili brojni radnici iz podvelebitskih sela. Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika. Nije građena pomoću betona, cementa i suvremenih strojeva, već je primijenjena tehnika suhozidne gradnje koju su s koljena na koljeno prenosili stanovnici velebitskog podgorja. Zidanim serpentinama, podzidima, polutunelima i mostićima prolazi kroz najdivljiji i najnedostupniji velebitski krš. Trasirana je tako da nema velikih uspona, a visinska razlika između najviše i najniže točke u cijeloj njezinoj dužini je ukupno 700 m - najviša točka je vrh Šatorina (1620 m) kojeg možete i izbjeći, a najniža od 920 m je na samom njezinom kraju, na Baškim Oštarijama. Prosječni nagib je 10%, najveći je 20%, a prosječna širina staze je 1,2 m.

Poslije Baških Oštarija ove udobnosti nestaje. Staza nas dalje vodi gore-dolje iz ponikve u ponikvu ubijajući vas u pojam, tako da na kraju hodate kao zombi, nogu pred nogu, nesvjesni bilo čega oko sebe. I onda jadi prestaju na lokalitetu Šugarska duliba. Danas je tamo planinarsko sklonište u kontejneru (koji su dopremili helikopterom) u kojem se može prenoćiti. U moje doba nije bilo ničega. Bilo je to samo odmorište na daljnjem, nešto lakšem, putu prema Gojtanovom domu pod Visočicom (spaljen u Domovinskom ratu). U Šugarskoj dulibi vas dočekuje putokaz. Nekad je za smjer Oštarije pisalo 5 h, onda je taj dio prebojen (lijevo od strelice), jer tamo nećete naići na seljake koji će vam, nakon tih 5 i više sati reći: Še pol ure, i upisano je realnije vrijeme. Dakle, 12 i po sata traje put od prenoćišta do prenoćišta. Ovisno o kondiciji i entuzijazmu, nešto manje ili nešto više. Pojednostavljeno: od svitanja do sumraka.



Pfaffu, a možda i još ponekom, je ovo dovoljno ružno već samo za čitati i gledati, a hodnja je nemoguća misao, izvan svake diskusije.

Ono žuto, lijevo od putokaza, je moja prtljaga na ovom putu koja uključuje i vreću za spavanje, i kanistar s barem 3 l vode. A i ondašnji fotoaparat, Zenit E, solidno je povećavao težinu.

gaspa je napisao/la:Pfaffu, a možda i još ponekom, je ovo dovoljno ružno već samo za čitati i gledati, a hodnja je nemoguća misao, izvan svake diskusije.

Fala im da su me se setili!
Imaš pravo, ja nisam od hodanja i sličnih sportsko-tjelovježbenih kerefeka. Iz čitavog niza razloga, da sad ne citiram medecinsku dokumentaciju i slično.
Ja sam ustanovio u jednom prekretničkom trenutku mog života da ima golem broj mjesta do kojih neću stići čak ni atomobilom, a kamoli da još do nekud pješačim. Ima za to dosta Slovenaca...

A kao što mnogi vjerovatno znadu, ova simpatična životinjica je moja maskota:

HRVATSKA SAHARA

Da, tako je domaćini zovu, iako za to treba puno mašte. Moglo bi se reći da se radi o ostacima ostataka, što putnike namjernike i turiste željne atrakcija čini nesretnim, a domaće stanovništvo itekako sretnim, iako ta sreća iz godine u godinu blijedi. Da bi se vidjela Sahara ne treba potegnuti do Afrike. Malo pijeska, uz malo mašte (daleko je to od prave Sahare), vidjet ćemo uz malo kilometara.

Usporedno s desnom obalom rijeke Drave prostire se cjelovit pojas niskog valovitog pjeskovitog humlja. Taj osebujan geomorfološki fenomen u okolici Molvi, Đurđevca, Kalinovca i Kloštra Podravskog predstavlja najveće i najviše naslage eolskih pijesaka u Hrvatskoj najčešće nazivanih Đurđevački peski. Tijekom zadnje pleistocenske oledbe ledenjaci su glacijalnim procesima erodirali stjenovitu alpsku podlogu i akumulirali materijal na nižim područjima. Prijelazom u holocen, alpski ledenjaci se tope i tadašnja neusporedivo veća i snažnija Paleo-Drava tijekom transporta dodatno usitnjava glacijalne sedimente. Nad tadašnjom stepskom Podravinom pušu puno snažniji vjetrovi koji riječne nanose raznose i akumuliraju upravo na područje današnjih Pijesaka pritom oblikujući pustinjske reljefne oblike – dine! Đurđevečki peski su ostaci jedine hrvatske pustinje i geografsko-botanički rezervat. Ta pustinja se nalazi na istočnom dijelu Đurđevca. U narodu je poznata pod nazivom Krvavi peski i Hrvatska Sahara. Rezervat zauzima površinu od ukupno 19,5 ha i predstavlja jedan od posljednjih ostataka nekad prostranog 12 km dugog pojasa Podravskih pijesaka s kojeg je vjetar raznosio sitne čestice pijeska po podravskoj ravnici i zasipao okolne usjeve i sve živo. Taj pokretni sivo-žućkasti pijesak odredio je i reljef tog posebnog rezervata koji je valovit. Karakterizira ga izmjena pješčanih humaka i udubljenja u visini 4-6 m. Djelovanjem što čovjeka, što prirodne sukcesije, današnja slika Đurđevačkih peska umnogome se razlikuje od one iz prošlog stoljeća. Da bi se smirili i učvrstili pijesci tu je davno zasađen grm zečjak ili lakotnik. Rezultat toga je da su ti pijesci postali nepokretni, međutim širenjem zečjaka, bagrema, kupine i drugih nepješčarskih vrsta pješčarska vegetacija ubrzano se potiskuje i polako nestaje.











U samom Đurđevcu turistička atrakcija su deve koje su smještene u pustinjskom ambijentu odmah pored utvrde Stari grad, kulturno povijesne perjanice grada Đurđevca. Đurđica, Dina, Tomica i Romeo su svojom umiljatošću i šarmom osvojili već mnoge simpatije te su učestali gosti na mnogobrojnim nacionalnim TV emisijama. Uz deve, mali zoološki vrt je dom i razigranim patuljastim kozama, ovcama, konjima, magarcima, autohtonoj peradi i ljamama. Planirano je otvaranje podravske oaze koja će udomiti mnoge druge autohtone životinje prilagođene interakciji s djecom.



U sam kompleks nisam ulazio. Dio kompleksa vidite na gornjoj slici desno.

Eto malo i mene (da izmamim osmjeh na bornino ako ne smrknuto a ono bar rezignirano lice)

UBISTVENI PUTOKAZI

Dok su oni prethodni putokazi možda bili samo figurativno ubistveni, ovaj bi zaista mogao to biti. Šetaš ovako šumom, dođeš do manje stazice, skreneš njome a onda...



Nastaviš li ipak dalje, sasvim solidna je mogućnost da se odjednom nađeš u centru pažnje.

Pitanje za znalce: smiju li se u streljaštvu i lovstvu koristiti prigušivači? Pa ne moraju svi znati gdje sam.

gaspa je napisao/la:Pitanje za znalce: smiju li se u streljaštvu i lovstvu koristiti prigušivači? Pa ne moraju svi znati gdje sam.

Mogao biš se naći da udaru Udruge jelenova iz domovinskog rata

Da ne mislite da sam vas se odrekao...

GDJE SMO ZAPRAVO?

Već smo 28. 06. imali ovakve dileme (iko nisu bile tako naslovljene; zapravo, uopće nisu bile naslovljene. Ali ovaj naslov neće biti zgorega, jer se u budućnosti zasigurno očekuju još ovakve slične dileme. Za biti zbunjen često ne treba ići daleko od doma.



Znate onu: Ljudi smo, dogovorit ćemo se... E, nećemo baš uvijek. Kad su se birale upravnopolitičke jedinice i iscrtavale granice svaki je guslao svoje. Pa je tako vrlo zanimljiva granica između grada Zagreba i Zagrebačke županije, posebno na jugozapadu. Ona dobrim dijelom teče starom karlovačkom cestom kojoj je s jedne, sjeverne, strane grad Samobor, a s druge, južne, grad Zagreb. Ali prije toga, nakon što je izašla iz područja grada Zagreba, stara karlovačka nekoliko kilometara prolazi Zagrebačkom županijom da bi onda na njoj bila uspostavljena granica. I čim mrdneš s te ceste na jug, već si u Zagrebu. Jesi li? A ona lijeva ploča? Je li to Zagreb ovdje širok samo tri koraka?

Dah Orijenta

Prije nego li dežurni forumaš počne jaukati glede nedostatka objavljivača priloga...

Jest da je jutro gotovo pa prošlo i dan poodmakao, za jedno orijentalno piće koje nije čaj valjda ima vremena. Ovako to još uvijek tradicionalno poslužuju u Bosni. Cijena: sitnica. 1 KM. Ako gazda u međuvremenu nije negdje otišao svojim poslom a tebe ostavio samog u kafani



Bosna je, inače, postala jaka turistička zemlja. Ne biste vjerovali koliko je posjećena. Mamac za turiste s ne predalekog istoka. Nego onog malo bliže. I onda možete vidjeti prilično živopisne likove koji primjenjuju svoje običaje. I to svu silu njih (nije ovo neki izdvojeni slučaj)



Svakom priznajemo njegovu kulturu i običaje, ali oni ponekad mogu biti nezgodno otežavajući. Recimo, kod blagovanja. Žene odjevene u čadore ili tek nešto jednostavniju obleku pri uzimanju zalogaja moraju maknuti vizir, ali u što manjoj mjeri da se ne otkrije suviše lica. Pa ti jedi i pij tako. I ne zaflekaj se.

(borna, sad možeš opet ti)

Mene se čeka? A da si mi aktivisti izravno izmjenjujemo postove i da ne trošimo forumsku memoriju?

GRANICE I NJIHOVI PRIJELAZI

Na samom početku ovog serijala drobio sam nešto o granicama i graničnim prijelazima. Poslije ovog današnjeg (a nadam se, dapače – siguran sam! – da će ih biti još) reći ćete da mi je hobi skupljati ovakve, neću reći opskurne, ali svakako zabačene granične prijelaze, kao trofeje. Djelomično ćete biti u pravu, a djelomično su me na njih nanijeli drugi razlozi i drugi ciljevi u okolici, a njihov prijelaz je samo bio logično rješenje kako zaokružiti neku turu i započeti je i privesti je kraju.

Od takvih egzota Podgorje, Čabar, Zamost, Blaževce, Donji Kraj, Draše, a vjerojatno i Cvetlin vjerojatno nećete vidjeti u mojim reportažama iako sam preko njih prešao (ali ih nisam uslikao), ali je ipak još pokoji ostao u planu. Svi oni vode k našim zapadnim susjedima. Nije da oni drugi nisu zanimljivi – draga mi je, recimo, Bogovolja, a na Tržačka Raštela sam došao nakon radnog vremena pa sam poljubio rampu (stoga i ne znam kako se taj prijelaz zove s hrvatske strane). Utješili su me da ništa nisam izgubio jer da je cesta kroz Hrvatsku daljnjih dvadesetak km makadamska i prilično loša, a meni je ostalo sumanuto juriti na rečenu Bogovolju prije nego i ona ode spavati. Pogađate da je riječ o BiH.

Vratimo se mi na današnji prikaz.

Dođemo li na među Alpa i Dinarida dobrim ali pustim cestama, pucat će nam pogled na sve strane, a odjednom će nam se u Ostrižu, iza jednog pravokutnog zavoja, bez ikakve najave, ispriječiti plava nadstrešnica.



Nadstrešnica je jedna, i kućica, bolje reći kotejner, je jedna, a u njoj su smještena složna braća i sestre dviju država. Idete li prema zapadu, domaća ekipa vas ne šljivi, a Slovencima ste zanimljivi. U povratku vas Slovenci više ne doživljavaju i sretni su da su vas se riješili, ali ste zato istjerali člana domaće ekipe iz udobnosti njegova ureda prisilivši ga na petljanje s rampom. A prometni znak je zastario jer su carine odavno ukinute. Odgovarajući prometni znak za ovakve slučajeve još nisu izmislili.

Na slici gore zamjećujete da pogranični režim ne djeluje strašno i da se rampe elegantno mogu zaobići sa strane. Pred samim prelazom, tamo gdje je ona plava bačva lijevo, vodi cesta u kilometar udaljeni Kašt, po kojem se zove i granični prijelaz. U početku ta cesta vodi slovenskim teritorijem. Granica u ovom dijelu svijeta prati katastarske čestice i grbava je, da je to čudo jedno, da je ponekad, dok dođeš s kraja na kraj sela, prijeđeš triput.

Pogled s druge strane koja se ovdje zove Radovica. Imali su viška semafora i prometnih znakova pa su pokušali dvije prometne trake pretvoriti u četiri, što nikako ne ide. Ipak, može se reći da vrijedi za bicikliste. Oni stanu u četverored.



Ne više u brdima, ali opet negdje u zoni međe Alpa i Dinarida, prošuljat ćemo se slijedećim prijelazom. Na slovenskoj strani (u kraju po kojem vozi MPOV Vinica) su Žuniči iz kojih se cesta spušta u neku rupu u kojoj je prijelaz u sjeni, tako da nije bio podoban za fotografiranje. A i ne vidiš ga dobro dok čelom ne tresneš u njega. I onda slijedi uski most preko Kupe. Ovo je pogled iz Hrvatske u Sloveniju. Zato i piše Kupa a ne Kolpa.



Tu je granična građevina i s naše strane, ali nezaposjednuta. Ljepše se družiti sa susjedima. Te nedjelje na našim su stranama bili naočiti dečki dijeleći kontejnere sa simpatičnim mladim Slovenkama. Što ćeš boljeg društva.

Namig (po engleski: hint) za Pfaffa: na onoj bijeloj ploči na drvu, uz kolovoz na desnoj strani, piše uputstvo za raličare, nešto u stilu: ne grtati snijeg na cestu, cesta mora ostati slobodna, što će reći da ralica vozeća asfaltom treba ostaviti snjegoslobodan pristup kolovozu a ne zatrpati ga kao Pfaffovo dvorište.



I da ne zaboravim: kod nas se granični prijelaz zove Prilišće.

A sad još jedan specijal. Kako se ono zove ovaj forum? Vlakovi..., a o vlakovima, uz 1-2 časna izuzetka, gotovo nitko i ne piše. E, pa, sad ću ja. Ili neću? Jer vlakova nema. Prestali su voziti, ukinuti su. Na sjećanje je ostao ogradom (slovenskom, naravno! - oni su specijalci za ograde, žice i sl.) zatvoreni (pregrađeni) most preko Kupe na pruzi Karlovac-Metlika.



A neki se možda sjećaju pjesme s jednog krapinskog festivala, Prek Sutle most, koju je izvodio Toni Leskovar i koja govori o povezanosti Zagoraca i Slovenaca (živjelo bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti!), pa u refrenu kaže:

Tam z jene strane veter vam puha a s druge piha si mal'
I veli Janez: prmejduš, a Jožek: vrag si ga dal
I vu veselju složni si brati popevke popevaju skup
Vre na tom svetu kaj god bu, su Janez i Jožek skup,
kak pravi brati su skup.

SPOMENICI, A MOŽE I OBILJEŽJA (1)

Kad kažemo spomenik na pamet nam pada neko poprsje ili cijelo tijelo neke znamenite osobe, možda i konjanik, možda partizan s puškom, neka kombinacija osoba… pa onda i neka ploča s prigodnim tekstom ili imenima na njoj. Neke spomenike odlikuje apstraktni izričaj, neki su spomenici posvećeni nekim, naizgled čudnim, neobičnim, stvarima. Neki, u ovom slučaju: neka, jer govorimo i pišemo o obilježjima, su posvećena nekim zemljopisnim pojmovima ili povijesnim događajima.

Pa prikažimo, onda, neke takve neobičnije, ali i zanimljivije (intrigantnije) spomenike i obilježja.

Za početak budimo ekstremni. Što će to reći? Pa, idemo do najsjevernije točke Hrvatske. U naravi nas putokazi upućuju na najsjeverniju turističku točku Hrvatske. Najsjevernija turistička točka (što li im to znači? – kao da turisti, poput mene, ne mogu i sjevernije?) je u mjestu Žabnik, i to je prigodno obilježeno, što odgovarajućom edukativno-informacijskom pločom, što izvedbom spomenika do kojeg se dolazi energetskom spiralnom stazom (moš'te si misliti kako posjetitelji gube vrijeme vrteći se stazom oko spomenika kao mačak oko vruće kaše).

Spomenik je u naravi drveni kotač (a ne neki kip, obelisk ili ploča), poput mlinskog (ne kamena, nego kola), želeći ukazati na nekadašnju gospodarsku prošlost Međimurja, kad je u ovom kraju bilo aktivno kojih 90 mlinova.



No, bez obzira kako ovo mjesto zvali, prava najsjevernija točka je još sjevernije. Dapače, s druge strane Mure, na njezinoj lijevoj obali. Zapravo, već ste je vidjeli u okviru ove teme, kad sam prikazao naš, tada nezaposjednuti, granični prijelaz Brod na Muri, i to sa slovenske strane. Danas ćete ga vidjeti s južne, hrvatske strane. Službeni mu je naziv GP Sveti Martin na Muri. Umjesto nekadašnje skele Mura je premoštena vitkim, noću osvjetljenim, mostom, a do prijelaza vodi široka asfaltna cesta.



Što će taj prijelaz među spomenicima i obilježjima? Kad uđemo u schengenski režim bit će spomenik i obilježje jednog prošlog vremena i podjela. A da zbog njega ne formiram posebnu temu ili post, neka ga ovdje. Kad već divanim o Međimurju. A granični prijelazi su ionako jedna od podtema (trebalo bi pisati: podtemâ, jer se radi o atributnom genitivu, ili po nekakvom sjevernjačkom: podtemih) ovih Putositnica.

Nisam se suviše približavao da vidim je li prijelaz i dalje nezaposjednut (rampa je bila dignuta) i ima li kakvih nastambi na slovenskoj strani (u kojima su smješteni i naši čuvari granice) i je li cesta u nastavku Slovenijom i dalje šodrana. Bilo je prevruće za moguće diskusije sa službenim osobljem a tada još nisam imao ni covid potvrdu.

Kad smo već u tom kraju, nastavimo sa spomenikom – ni manje, ni više nego – krumpiru. U međimurskoj Belici. Taj je međimurski kraj poznat po krumpiru, od krumpira se ovdje živjelo, krumpir (i to kvalitetan!) obilježava ovaj kraj, pa je red i da mu se postavi odgovarajući spomenik.



Vjerujem da su vam zanimljiviji kratkotrajni (topli) spomenici međimurskoj fauni nego flori, ali eto - nek se i krumpirom ponosimo. Možda negdje južnije nađemo jednom i spomenik puri koja je narod othranila.

Ja - k'o ja. Postavljam pitanja. Davno su mi rekli da nema gupih pitanja, pa onda pitam. Trebalo bi biti da tko pita ne skita. Ali ja i pitam i skitam.

Današnje je pitanje: znadete li što je to tumbas?

Osim što će biti predmetom moje skore objave. A da zaigramo igru asocijacija? Drvo-žito-voda-tradicija. Lakše?

Ne znam. Vjerojatni ni ostali kad nisu odgovorili na pitanje. Zato se požuri da to skoro bude u razumnom roku. Čak ni sa asocijacijama nije ništa lakše.