Zapisi iz Hercegovine

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [1]

Ima nekoliko popularnih pjesama o Hercegovini, što je i kakva je. Kamen, krš, Neretva, vino, maslina… mješavina kultura i običaja. Autohtona tradicija s primjesama Mediterana i Orijenta. U zapadnu Hercegovinu zavirio sam prije dosta godina, a i preklani (2022.), a prošle, 2023. godine je u mom nemirnom duhu, nakon višegodišnjeg planiranja, nešto puklo i desila se i istočna Hercegovina. Želio sam obnoviti uspomene na svoje vojničke dane provedene u Trebinju i sve to osnažiti fotografskim zapisom, danas već strahovito promijenjenog mjesta.

Krenimo iz Stoca (vidi Zapisi iz Bosne, 16-18) jednom od onih praznih cesta. Smjer: Popovo polje. Cesta je solidna, prazna i užitak je njome voziti. Prvo veće mjesto je Ljubinje o kojem BH Wikipedija kaže: Prvi put se u pisanim izvorima spominje u 14. st. Područje Ljubinja prepoznatljivo je po vlaškim skupinama i nekropolama stećaka koji ukazuju na srednjovjekovnu životnost. Razvijeno je bilo stočarstvo i prateća trgovina stokom kako to pokazuje primjer Raja Bratoslavića iz Ljubinja koji je 1352. prodao jednu tovarnu životinju u Dubrovniku. Mladići sa ovog područja odlaze na službu i izučavanje zanata na obližnje dubrovačko područje kako to pokazuje primjer Ratka Miločića iz 1393. Na početku osmanske vladavine na ovim područjima Ljubinje je bilo centar za istočnu Hercegovinu čije su nadležnosti dosezale na istoku do granice s Crnom Gorom i na zapadu do Mostara, obuhvaćajući i Mostar. Stanovništvo se u posljednjih petnaestak godina bavi uglavnom poljoprivredom. Glavna poljoprivredna kultura, duhan, u posljednje vrijeme doživljava najteže trenutke od njegovog dolaska na ove terene. Uzroci takvog stanja nalaze se u neorganiziranoj proizvodnji i otkupu od strane države tako da su poljoprivredni proizvođači prepušteni na milost i nemilost kaosu tržišta i privatnim otkupljivačima. Stočarstvo kao grana poljoprivrede koja je nekad bila vrlo razvijena u Ljubinjskom kraju palo je na nizak nivo zbog neplanskog klanja stoke u poslijeratnom periodu tako da je stočni fond desetkovan. Nekad poznati voćarski kraj trenutno ima nekoliko manjih plantaža višnje u fazi podizanja. Pravci razvoja poljoprivrede trebali bi se kretati u podizanju voćarstva (jabuka, šljiva, višnja), vinogradarstva i obnova stočarske proizvodnje.

Je li zapamtio tko onog Trtaka koji je u Sto(l)cu dao izgraditi Inat-ćupriju? Ili ja sve to pišem tek da pišem i ubijem vrijeme?

Mjesto je – nek' se njegovi žitelji ne uvrijede – pomalo neugledno. I ono je u slijepom crijevu, gledano s druge strane. Stvar popravlja u mjestu saborni hram Rođenja Gospoda Isusa Hrista. Tamo su u trokutu, čija najdulja stranica ne prelazi 100 m, uz saborni hram i kapelica Presvetog Srca Isusova i džamija, što dokazuje da je suživot civilizacija i vjera moguć. Zanimljivo, jer je Ljubinje gotovo jednonacionalno. Saborni hram sagrađen je u ovom tisućljeću i vidi se da se na njemu nije štedjelo.



Zvonik je odvojen od crkve, što se na slici dobro ne vidi. Tamo lijevo, pod drvom, katolička je kapelica. Negdje desno iza crkve je i džamija.

Nastavak puta nas vodi do krškog Popovog polja kojim protječe rijeka Trebišnjica.



Isplati se skrenuti niti 1 km do Ravanskog mosta koji su 1929. izgradili ravanski zidari. Srušen je tijekom zadnjeg rata a domaće stanovništvo ga je kasnije obnovilo. Desno, uz rub brda, je i entitetska granica, a most se zove po hrvatskom mjestu i općini Ravno do kojeg se upravo uređivala i asfaltirala cesta s ove, istočne, strane.





Nekako na sredini Popova polja, na njegovom sjevernom rubu su Mrkonjići gdje se 1610. rodio Stojan Jovanović, kasniji sveti otac Vasilije Ostroški. Crkva sv. Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog je podignuta na temeljima njegove rodne kuće. S ovog mjesta Vasilije je gledao prema manastiru Zavala u koji je otišao već s 11 godina, a u kojem je iguman bio njegov stric Serafim i koji ćemo i mi posjetiti na kraju priče. Tamo je naučio bogoslužbeni tipik (u bizantskome obredu bogoslužna knjiga i pravilnik manastirskoga života), a kasnije je prešao u manastir Tvrdoš gdje je rukopoložen za jeromonaha (u pravoslavlju monah koji je zaređen za svećenika; prvi stupanj tj. čin što ga monah prima na rukopoloženju nakon đakonskog čina - samo jeromonah može postati episkop), potom i za mitropolita zahumsko hercegovačkog. Godinama je bio u manastiru Tvrdoš gdje je držao i školu. Kasnije je prešao u Crnu Goru, u ostroške stijene, i tamo je ostao do kraja života. U pravoslavnoj Hercegovini je običaj da se njegovo ime nikad ne izgovara sjedeći, već se ustane i prekriži.

Na manastir ukazuje mozaik s likom sv. Vasilija uz cestu.



Do manastira se valja uspeti uskom strmom ali ipak asfaltiranom cesticom. Oko manastira mjesta je za parkiranje 2 vozila (čini se da još prostora ima iza manastira), tako da je aute bolje ostaviti na za to predviđenom parkiralištu uz glavnu cestu.



I uđoh. Iako je novijeg datuma, građen je prema starim uzorima, ali sa svim potrebnim komforom. To je, rekao bih, općenita značajka svih novosagrađenih pravoslavnih crkava i samostana. Nisu dopustili uvaženim arhitektima da se razmašu nekim suvremenim stilovima i oblicima i autorskim rješenjima koje kad vidiš, levom da se krstiš.



Drvo ispred crkve je košćela stara više od 400 godina koja, kažu, raste samo u Hercegovini (ima i par primjeraka u Zagrebu, od kojih su 2 na Rooseveltovom trgu). Na to drvo (vrstu) mi je skrenuo pažnju kolega s posla, pokazujući ga u svom dvorištu u Trnavi.



Manastir spada pod Petropoljski manastir (bit će i o njemu i riječ, i slike) odakle ovamo dolaze monahinje na dvotjednu smjenu. Imao sam prilike dulje razgovarati s mlađom monahinjom Magdalenom koja me se duboko dojmila svojim znanjem, razmišljanjima i stavovima. Ukorila me je zbog neprimjerene garderobe (majica bez rukava i kratke hlače kao odgovor na nadtridesetstupanjsku temperaturu), ali me ipak pustila u crkvu, dapače – ponukala me, iako bih se ja zadovoljio i pogledom s vratiju.

Kad se već baviš tamošnjim religijskim urnebesom - jesi li našao kakve tragove Bogumila?

Pa eto, na onoj prvoj slici (Ljubinje) ima gomila stećaka. U Radimlji kod Sto(l)ca naplaćuju ulaz. Za željezo sam još i bio spreman platiti, za kamenje - ne.

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [2]


Na zapadnom ulazu u Trebinje, s desne strane uz Trebišnjicu, uzdiže se jedan od najstarijih manastira SPC u BiH te jedan od najznačajnijih, manastir Tvrdoš, posvećen Uspenju Presvete Bogorodice. Sjedište je Zahumsko-hercegovačke episkopije. Prilikom arheoloških istraživanja u manastirskoj crkvi otkriveni su ostaci temelja ranije bogomolje koja datira iz 4. do 6. st. i tada su pronađeni ostaci dviju bizantskih grobnica sazidanih uz zidove crkve. Jedna od njih je sačuvana i izložena ispod staklenog poda crkve tako da su temelji i danas vidljivi. Ovaj manastir koji je ranije nosio naziv Manastir Trebinje ili Trebinjski manastir, rušen je i obnavljan mnogo puta u svojoj povijesti dugoj šesnaest stoljeća. Sagradili su ga car Konstantin i njegova majka Jelena. Manastir je poznat po tome što se u njemu zamonašio sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški. Manastir je prvi put stradao u velikoj najezdi Avara koji su pustošili Dalmaciju u 6. st, da bi ga kasnije obnovio srpski kralj Milutin. Temeljitu obnovu manastira 1509. izvršio je mitropolit trebinjski Visarion I. Dva stoljeća manastir je bio sjedište Humsko-Hercegovačke, tada zvane Trebinjske, mitropolije. Veliko oštećenje je pretrpio 1667. kad je snažni potres zadesio Dubrovnik i Ston. Manastir je nakon potresa obnovio sveti Vasilije, mitropolit hercegovački i čudotvorac tvrdoški i ostroški. Krajem 17. st, u jeku rata između Osmanskog carstva i Mletačke republike, bogata manastirska riznica je prebačena u Herceg Novi, gdje su tvrdoški monasi dobili dozvolu da u manastir Savinu sklone tvrdošku riznicu. Ubrzo zatim u tursko-mletačkom ratu Mlečani 1694. manastir dižu u zrak, da se slučajno u njemu ne bi utvrdili Turci. Osim u Savini, ovaj manastir svoj prognanički život nastavio je i u manastiru Duži (i on će doći na red u ovoj temi). Nakon što su ga Mlečani srušili, skoro 300 godina nije bio u funkciji, sve do 1928. kad je jedan bogati trebinjac iz Amerike dao novac za njegovu obnovu. Veliki preporod i veliku obnovu Tvrdoš doživljava od 1955. i ta obnova traje do danas, kad ima arhitektonski oblik kakav je imao u vrijeme kralja Milutina. U listopadu 1992. iz manastira Duži u Tvrdoš je prenesena sveta ruka nepoznatog svetitelja, najvjerojatnije sv. kraljice Jelene Anžujske, i dio moštiju Joasafa Meteorskog, koji je bio posljednji Nemanjić, sin Siniše Nemanjića, brata Cara Dušana.





Privatni monaški dio manastira



Iako je kompleks manastira Tvrdoš povelik, crkvu možeš dobro vidjeti samo s malog platoa pred njom. U vrijeme moje posjete bila je potpuno u protusvjetlu, a sunce je tuklo izravno u objektiv. Ništa od slike izvana. Iako je bio petak, u manastir je nagrnulo naroda iz nekih 5 autobusa različitih organizatora i ti ljudi su stalno smetali pri pokušaju da nešto suvislo uslikam. U crkvi se nisam mogao ni kretati jer narod stane u dvored i mic-po-mic do slike nekog sveca koju onda ljube, pa na lijevo krug do neke druge svetinje po čijem se staklu opet razmjenjuju bacili. Red održavaju momci u crnom. Tek kad je jedan od njih pričao grupi povijest manastira, oslobodilo se malo prostora za moje slike.





Monasi iz ovog manastira već godinama proizvode vino. Preuzeli su brigu nad vinovom lozom u Trebinjskom polju, gdje su stari zasadi vranca smješteni na 70 ha površine i podigli čak 60 ha mladih vinograda u Popovom polju. Podrumi manastira Tvrdoš njeguju tradicije monaškog vinogradarstva, proizvodeći kombiniranjem drevnih i najsuvremenijih tehnologija vina od autohtonih i internacionalnih sorti u podrumu iz 15. st: žilavku, vranac, chardonnay, cabernet sauvignon… Ovaj mukotrpan posao je na kraju urodio plodom te su jednom prilikom u New Yorku, na međunarodnom festivalu vina i hrane podrumi manastira Tvrdoš dobili potvrdu za vrhunsku kvalitetu vina, osvojivši nagrade za svoja vina. Danas manastir ima dva podruma. U starom kamenom podrumu u stoljetnim hrastovim bačvama sazrijeva Vranac, a samo desetak metara dalje, uz samu Trebišnjicu, ukopan je novi podrum. Nisam se spuštao ni trošio devize na vino.

Grad sunca, kompleks s velikim vodenim parkom, zatvorenim bazenima, hotelima, apartmanima, etno selom, mini zoo vrtom i velikim brojem sportskih i zabavnih sadržaja za sve generacije, navodno je jedna od najboljih turističkih destinacija u BiH, meni prilično nedopadljiva. Fascinira njegova površina i različitost. Nakon završene prve faze izgradnje nastavlja se rađanje još jednog dijela koji zasigurno neće ostaviti nikoga ravnodušnim, jedinstven koncept grada u gradu - Bijeli Grad, koji obiluje luksuznim zgradama rađenim od vrhunskih materijala. Popratne zgrade omogućuju uživanje u kulturnim i zabavnim sadržajima, a svaka zgrada omogućuje potrebnu privatnost i pruža udobnost i mir. Velike zelene površine i šetnice trebaju upotpuniti zahtjeve za odmorom svih posjetilaca. U centralnom dijelu Bijelog Grada nalazi se umjetno jezero i koloseum. Bijeli Grad posjeduje 160 apartmana i restorane s različitom gastro ponudom. Arhitektura i sadržaji Bijelog Grada imaju obrise svih kultura koje su gravitirale na ovim prostorima. Eto, ni mene nije ostavio ravnodušnim. Nedopadljiva arhitektura, bezlične bijele fasade, kičasti pokušaj imitiranja srednjevjekovne tvrđave – sve skupa razlog za izbjegavanje. Ogromna sredstva utrošena su za podilaženje ukusima nekih drugih kultura i običaja. Etno selo, skriveno između modernih objekata i sadržaja Grada Sunca, trebalo bi predstavljati starinski duh tradicije Hercegovine. Zasad je viđena tek jedna kuća, potpuno neodgovarajuće uklopljena u okoliš.

Ova prethodnica Grada sunca stilski mu je nalik. Kad već nisu uspjeli izgraditi Dubrovnik stariji i ljepši nego što je bio, neku "starinu" pokušavaju osmisliti ovdje.



Knežev konak, pokušaj doživljaja etno graditeljske baštine. Ne djeluje loše.

Bog te, ovi pravoslafci proizvode svece na tekućoj traci k'o FAP kamione...

Napunili, valjda, pola kalendara. Pa kad zbrojiš od svake autokefalne pravoslavne crkve njihove... Ali, nije to ništa. Ameri (mormoni) su izmislili cijelu (svoju) bibliju koja opisuje kako je Adamova generacija došla u Ameriku i postala Indijanci, i kako su i drevni Ameri imali ukazanje...

Pfaff je napisao/la:Bog te, ovi pravoslafci proizvode svece na tekućoj traci k'o FAP kamione...

Mesčini da su svi familija?

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [3]


Trebinje se nalazi gotovo rame uz rame s Mostarom kad govorimo o ljepoti, ali je za razliku od njega imalo sreću izbjeći teška ratna razaranja pa je stari dio grada ostao nedirnut. Prvi put Trebinje se spominje u X. st. kod Konstantina Porfirogeneta, pod nazivom Tribunija. U to doba Trebinje se nalazilo na karavanskom putu koji je vodio iz Kotora i Dubrovnika prema Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Najstariji materijalni dokaz s natpisom Trebinje uklesan je nadgrobnoj ploči župana Grda iz druge polovine XII. st, pronađenoj u trebinjskom naselju Police. Prve urbane konture grad poprima u srednjem vijeku. Najprije se nalazi u sklopu nekadašnje bizantske arhontije, a potom je, sve do XIV. st, centar države Travunije koja je bila u sastavu države Nemanjića. Početkom nove ere i tijekom srednjeg vijeka trebinjski kraj se razvija pod snažnim utjecajem Bizanta, da bi u XV. st, nakon duge državne samostalnosti, pao pod višestoljetnu upravu Osmanskog, a zatim do 1918. Austro-ugarskog carstva. U srednjem vijeku, nepunih 200 godina, Trebinje je pod vlašću Nemanjića a zatim je pod upravom Tvrtka Kotromanića. Od 1377. do pada pod tursku vlast (1466.) Trebinje je bilo u sklopu bosanske banovine kojom su vladali Kosače. Od 1466. pa do 1878. ono je pod turskom vlašću. Svaka od ovih epoha i vladara u njima ostavljala je trag i dala pečat ovdašnjoj kulturi, duhovnoj i materijalnoj. Na ulicama Trebinja jasno osjećate sudaranje i stapanje osmanskog, austrougarskog i mediteranskog utjecaja. U Trebinju se nalazi 15 pravoslavnih crkava i dvije katoličke, dok su džamije spaljene tijekom rata u BiH, te su se danas održale samo dvije.

Utvrđenje Trebinje (Festung Trebinje), s 36 fortifikacija različitog tipa, a zajedno s pratećom infrastrukturom – blizu 100 građevinaa vojne namjene, nastajalo je u četiri desetljeća austrougarske uprave. Oko Trebinja je izgrađeno devet tvrđava koje su numerirane brojevima od I do X, kružno oko grada, u smjeru kazaljke na satu. Okolo su nakon 1912. građeni artiljerijski punktovi, kako bi se popunile praznine između utvrđenja. Gradnja sistema počela 1883, nakon što su se austrougarski vojni i politički planovi u BiH suočili sa nepredviđenim izazovima: najprije tvrdim otporom okupaciji, a potom i ustankom 1881.-1882. protiv uvođenja vojne obveze. 1882. razvijana je i tipologija objekata koji će biti građeni: osnovni tip bila je kula stražarnica (Wachhaus), drugi je proširena forma kule koja sadrži i platformu za artiljeriju (Werk), a treći obrambena kasarna s elementima kula.

Jednu kulu i dio zida vidimo i na slijedećoj slici. Gore spomenute tvrđave gradile su se mnogo više, na vrhovima brda.



Uočite i tamnozelenu glavicu – brdašce Crkvina, na kojoj će kasnije biti izgrađen kompleks Hercegovačke Gračanice.

Još malo o tvrđavama. Austrougarska vojska ratu je pristupala kao znanstvenoj disciplini. U osamdesetim godinama 19. st, kad je odlučeno ojačati granicu prema Crnoj Gori, vojni inženjer Karl Wahlberg je projektirao poseban tip planinske dvodijelne tvrđave od klesanog kamena. Ovaj sistem obrane je podrazumijevao komunikaciju među tvrđavama optičkom vezom, tako da se sa svake mogu vidjeti najmanje dvije do pet drugih tvrđava. Tvrđave starije generacije sagrađene su od ručno tesanih kamenih blokova, izuzetne preciznosti. Primjer je posve drugačijeg i modernijeg arhitektonskog rješenja. Sve su funkcije utvrđenja bile odijeljene, što je bio odgovor na razvoj artiljerije: trebalo je sve elemente građevine razdvojiti kako bi se u slučaju topničkog pogotka smanjila šteta od razaranja. Uporište je imalo zgrade za smještaj posade, od njih odvojeni topnički dio - s dvije haubice M99 kalibra 150 mm i skloništem za municiju, te pozicije za pješadijsku blisku obranu, koje su već tada bile opremljene mitraljezima (dva mitraljeza M1907 kalibra 8 mm). Novina je i u konstruiranju objekata za smještaj jedinica u utvrđenju – obične krovove, poput onih na stambenim objektima, zamijenili su ravni betonski krov s čeličnom armaturom koji posadu štiti od granatiranja.

Tvrđava Strač je svojevrsno remek–djelo austrijske vojne inženjerije. Građena je od 1910. do 1916. s ciljem zaštite Bokokotorskog zaljeva, odnosno priprema Austrougarske za rat s Turskom nakon aneksije BiH. Bila je drugo po veličini austrougarsko vojno utvrđenje u ovoj monarhiji. Izgradnja je koštala, preračunato, oko 60 milijuna eura. Strač je projektiran na osnovu sličnih utvrđenja u Italiji i trebao je osigurati zaštitu ovog dijela carstva od topova kalibra 240 mm koje su Crnogorcima dali Francuzi i Rusi. Gradnja je podijeljena u više etapa. Zbog kamena i krša, karakterističnog za ovo podneblje, prvo je trebalo napraviti put do mjesta gdje će biti utvrda, a zatim je došlo do izgradnje artiljerijskog bloka. Postoje i ozbiljne indicije da je bila izgrađena žičara pomoću koje su do tvrđave izvlačeni cement i pijesak. Za ono doba utvrđenje je građeno suvremenom betonskom gradnjom a ne kamenom kao druge okolne tvrđave. Krovna konstrukcija rađena je od dva reda traverznih I-profila koji su postavljeni unakrsno, preko čega je postavljeno 3 m i 10 cm specijalnih vrsta betona. Rizalitnih izbočina nema. I u slučaju Strača funkcije utvrđenja – smještaj jedinica, topništvo i obrana iz blizine - bile su razdvojene, ali su svi elementi bili dobro zaštićeni masivnim blokovima s čeličnom armaturom i povezani podzemnim tunelima ili hodnicima natkrivenim dobro utvrđenim krovovima. Također, tvrđava je bila opasana masivnim rovovima i krilnim elementima koji su im branili prilaz, dok je prilaze krilnim elementima štitila bodljikava žica. Strač ima između 60 i 65 prostorija, gdje su i spavaonice. Nema nikakvih skrivenih prostorija. Ima nekoliko pripadajućih prolaza mitraljeskoj kupoli koja se ne vidi s površine već kad se uđe u unutrašnjost tvrđave. Zgrada za posadu projektirana je za smještaj 4 oficira i 175 vojnika. Iako nedovršena, tvrđava je bila naoružana. Izvještaj iz ratne 1915. na Straču spominje 75 vojnika i jednog oficira. Na Straču je bilo oko 10-15 kubika zaliha vode koja nije kišnica, već je pumpana izvana, a utvrđenje se snabdijevalo strujom pomoću dizel agregata 50-70 kW koji je specijalno naručen za ovu tvrđavu. U sklopu tvrđave bila je i mrtvačnica s 8 limenih kovčega u koje su stavljana tijela poginulih boraca, koji su sahranjivani van tvrđave, što se i danas može vidjeti.

Kad je počela izgradnja Strača, bila je planirana izgradnja četiri kupole, ali su izgrađene samo dvije, napola zidane, a napola gotovo uklesane u kamen, mase oko 25 t, koje nisu dovučene volovskom zapregom nego topničim traktorom Austrian Daimler, kojeg je glavni konstruktor bio Ferdinand Porsche, pa zato to vozilo zovu i porscheov traktor. Debljina kupola je 30 cm, dok je na utvrdi Dvrsnik u Crnoj Gori bila 25 cm. To je jasan pokazatelj da su na Straču bile veće, teže i modernije kupole koje je proizvodila Škoda. Topnički blok na središnjem dijelu tvrđave bio je opremljen s dvije haubice (M09) kalibra 100 mm za dalekometnu paljbu (7 km) i dva topa (M10) kalibra 60 mm za obranu prilaznih rovova. Haubice su bile smještene u dvije pokretne čelične kupole, što je u to vrijeme bio najmoderniji i najskuplji tip zaštite teškog naoružanje za tvrđave. Kupole su projektirane podnijeti udare projektila i kalibra 305 mm. Dobro utvrđene pozicije za obranu iz blizine nisu završene, osim u jednom slučaju, a prema projektu trebale su biti opremljene s čak 24 mitraljeza (M07/12) kalibra 8 mm, koliko su ovog naoružanja u to vrijeme imale sve trebinjske kule zajedno.

Izgradnja nikad nije u potpunosti završena jer je Austrougarskoj 1916. godine ponestajalo novca, a i Crna Gora kralja Nikole je kapitulirala. Strač je godinama bio zatvoren za javnost. Poslije odlaska Austrougarske u njemu je bila nastanjena vojska Kraljevine SHS, zatim vojska Kraljevine Jugoslavije, okupacijskih snaga, i na kraju tu je bila vojska JNA. Do nje se dolazi starim austrougarskim makadamskim putem, uskim i strmim.

Obilazak ove veličanstvene građevine odnio bi mi 2-3 sata, za što nije bilo vremena, i za čime žalim. Možda nije zgorega doći još jednom?

Ljubitelji vojne povijesti i građevina mogu više saznati guglanjem riječi Strač, a zanimljive su stranice npr.
https://dreamofemperors.com/en/virtual-tour/trebinje
https://trebinjelive.info/2016/04/10/enigma-strac-nema-365-soba-materijal-iznosen-porseom-izgradnja-kostala-60-miliona-evra/

Vratimo se mi mojim slikama. Rekoh da su austrijska utvrđenja bila po brdima, pa na slijedećoj slici možete razaznati jedno kao bijelu točku na vrhu desno. Ono, poput bijele crte, u sredini daleko u polju je Grad sunca.



Stara gradska jezgra najbolje pokazuje koliko se civilizacija u svom širenju zaustavilo i ostavilo svoje tragove u Trebinju. Stari grad Trebinje, poznat i kao Kastel, nastao je početkom 18. st. kao potreba turske vojske za daljnja osvajanja iz ovog kraja. Prva 4 desetljeća nazivao se Ban-virom, po mjestu gdje je Trebišnjica najdublja a koje nosi naziv po legendi o banu koji se utopio u viru. Za razvoj grada u tursko vrijeme, kad se oko njega počelo formirati i manje trgovačko naselje, najzaslužniji je bio Osman-paša Resulbegović. Ovaj grad se počeo razvijati nakon pada Herceg Novog u ruke Mletačke republike. Postoje pretpostavke da je današnji Kastel nastao na temeljima starije, srednjovjekovne gradine koja je mogla biti centar oblasti Travunija. Na osnovu dostupnih podataka zaključuje se da je trebinjski Kastel današnji izgled dobio 1706, mada su se radovi povremeno odvijali do 1721. Stil arhitekture u središnjem dijelu grada jasno ukazuje na kombinaciju orijentalnih i mediteranskih utjecaja. Do 1878. grad se uglavnom razvijao u granicama zidina. Austro-ugarskom okupacijom dobio je funkciju vojnog logora, kad je na mjestu današnjeg Muzeja Hercegovine izgrađena kasarna. Postojale su razne izmjene, pa je na početku svog razvoja imao oblik trokuta, a vremenom dobiva zaobljeniji izgled kakav možete vidjeti danas. Gradnja hendeka (opkopa) oko Starog grada je završena 1715, dok gradski bedemi svoj konačni oblik i izgled dobivaju 1721. Bedemi su bili učvršćeni sa Salihovića tabijom na sjeveru, Hadžismajlovića kulom s pokretnim drvenim mostom, koja je čuvala ulaz u Stari grad, na zapadu, na mjestu gdje se luk bedema lomi prema jugu nailazimo na Landrovića tabiju, a bedem se na obali Trebišnjice završavao Ćatovića tabijom. S idejom obogatiti grube zidine starog grada mediteranskim elementima Jovan Dučić je gradu poklonio, između ostalog, i baroknu figuru kraljice Jelene Anžujske, gracioznog izgleda, s krunom na glavi, poznate kao velika ktitorka i zadužbinarka pravoslavnih crkava i manastira u Albaniji, Crnoj Gori i Dalmaciji. Na crnoj mramornoj ploči piše: U slavu Svete Jelene Anžujske, kraljice srpske, Stefana Uroša I. supruge, a majke kraljeva Dragutina i Milutina. Za pobožnu uspomenu na njene česte boravke u svom dvoru u Trebinju u kojem je provodila blage mediteranske zime kraljica je predstavljena tako što simbolično pruža ruku kojom je prema predanju darivala narod u svojim posjetama Trebinju. Ruka kraljice Jelene Anžujske se danas čuva u manastiru Tvrdoš. Radovi na utvrđivanju grada nastavljeni su i narednih godina, a konačni izgled s kulama, bedemima i kanalom, dobio je u prva četiri desetljeća 18. st. Hendek, odnosno zaštitni vodeni kanal koji je pratio liniju kretanja gradskih bedema definitivno je zatrpan 1932. po nalogu dr Rudolfa Levija zbog opasnosti od izbijanja malarije. Dakle, kanal je zatrpan, ali ne i razrušen, što nam daje nadu da će jednom ovim dijelom Kastela ponovo poteći voda. Postoje projekti za uređenje kanala koji bi ponovo opasao zidine Kastela.



Južna vrata u stari grad



Osman-pašina džamija sagrađena je 1726. ili 1729. po naredbi Osman-paše Resulbegovića, trebinjskog kapetana iz nekad najimućnije islamske porodice. Građena je od tesanog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom u imitaciji kupole pod eternitom. Uz desni zid podignuta je kamena munara oktogonalnog oblika, visoka 16 m i bila je jedna od najljepših u Hercegovini. Gradili su je dubrovački majstori, pa u njenoj gradnji ima elemenata mediteranske arhitekture. Bila je jedna od najljepših i najprostranijih džamija u Hercegovini. Na pravoslavni praznik Savindan 27. 01. 1993. džamija je zapaljena i porušena. Prvi pokušaj obnove u svibnju 2001. spriječen je prosvjedima i kamenovanjem od strane srpskih ekstremista. Džamija je obnovljena i otvorena 10. 07. 2005. Osman-paša je kao prateće objekte podigao u blizini džamije još mekteb i medresu, koji su bili prve prosvjetne ustanove u Trebinju. Nakon izgradnje džamije, Osman-paša je optužen u Istanbulu da je u svoje ime u Trebinju sagradio ljepšu džamiju od careve. Zbog toga je sultan Ahmed III. izdao naređenje kojim se on i njegovih devet sinova osuđuju na smrt. Osman-paša Resulbegović odlazi u Istanbul moliti za pomilovanje, ali je odbijen, te je pogubljen 1729. To je bilo za nauk bh raji da nitko ne smije imati ništa ljepše i veće od sultana.



Nekoliko stotina metara odavde je Sultan-Ahmedova (Careva) džamija iz 1719. s minaretom od svega 6 m. Gradili su je dubrovački majstori od tesanog kamena i pokrivena je četverostrešnim krovom pod crijepom. Osman-pašina džamija nije velika, ali ova je stvarno sićušna. A careva! I zbog nje je siroti Resulbegović preseljen na Ahiret.



U starom gradu više je ugostiteljskih objekata, od kojih bih istaknuo Ras, uređen u etno stilu, nešto viših cijena koje prate izbor i kvalitetu hrane. Posjetite Njam-njam temu u nekoj bližoj budućnosti, za tjedan-dva, možda i manje, bit će tamo riječ o ovdašnjim specijalitetima.



Kad bismo obilazili stari grad s vanjske strane, naišli bismo na spomenik braniteljima 1991.-1995. Nisam čitao tekst (ako ga ima) na spomeniku, pa mi nije jasno što su i od koga branili. Trebinje od razularenih gospara što ga nakon svog rušilačkog pohoda želješe izgraditi ljepšim i starijim nego što je bilo? Jadan trebinjski narod.



Malo dalje doći ćemo na Cvjetni trg sa spomenikom Petru II. Petroviću Njegošu koji je 1934. podigao drugi pjesnik, Jovan Dučić, na zemljištu koje je osobno otkupio od katoličke crkve. To je prvi spomenik Njegošu ikad podignut.



Na drugoj strani trga, na jednom od ulaza u gradski park je spomenik Jovanu Dučiću iz 1999. koji je gradu poklonila Drinka Radovanović, somborska kiparica. Nekad smo učili da je Dučić bio pjesnik, ali bio je on više od toga. Rođen je 1871. u Trebinju, školovao se u Mostaru i Sarajevu a pravo je studirao u Ženevi. Bio je ataše i diplomat u poslanstvima u Carigradu, Sofiji, Rimu, Ateni, Madridu, Kairu i Bukureštu, da bi završio u SAD-u. Njegova želja je bila u Trebinju napraviti mali cvjetni trg te je jednom prilikom brodom poslao zimzeleno rastinje iz Italije u Trebinje. Također su brojni i drugi pokloni gradu poput fontane Кupidona u gradskom parku, figura lavova na ulazu u park (slika dolje), spomenika Petru II. Petroviću Njegošu, spomenika Osloboditeljima, Kapitel na stubu koji se danas nalazi ispred katedrale Blažene Djevice Marije… Dučićeva kolekcija antičkih spomenika, 70 figura od kamene plastike iz Italije, postavljena je u Muzeju Hercegovine. U Narodnoj biblioteci nalazi se Dučićeva biblioteka od 5.427 knjiga, rukopisa njegovih književnih dijela, prepiske, diplomatskih akata, dnevnika i osobnih predmeta.



Zbog ova dva spomenika trg se među građanima naziva i Trg pjesnika.

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [4]

Gradski park je prava zelena oaza okružena kamenim zdanjima i idealno mjesto za predah tijekom šetnje centrom grada. Park je dar Jovana Dučića, koji je 1934. iz Genove, preko Dubrovnika, poslao brod s 1036 stabala istočnoazijskog i istočnomediteranskog raslinja. Zahvaljujući njemu Trebinje danas ima jedinstvene vrste na Balkanskom poluotoku. Lavovi na ulazu čuvaju park, a jedan zapis poznatog pjesnika kaže da planina Leotar predstavlja lavlji grad.

Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg građena je od 1888. do 1908. Nalazi se u gradskom parku. Monumentalna građevina arhitektonska je mješavina više stilova gdje dominira romanski, odnosno gotski nad bizantskim. Hram je tijekom svog postojanja doživio velike časti, a jedan od najznačajnijih događaja je prolazak litije s moštima sv. Vasilija Ostroškog 1996, čija se mitra (kapa) i danas ovdje čuva.





Gornja slika je uslikana s ulaza crkve. U pravoslavnim crkvama uvijek je netko od laika za suvenirnicom i prodavaonicom svijeća, koji, osim što prodaje, i budnim okom prati što se zbiva. Kako je u mračnoj unutrašnjosti teško od prve napraviti dobru sliku, slikao sam nekoliko puta. Škljocanje aparata privuklo je pažnju laikinje  čuvarice, pa sam se, čuvši njene korake, neprimjećen evakuirao iz crkve. Ne sjećam se zabrane fotografiranja, ali nije mi se ulazilo u nikakve diskusije.

Vraćamo se nazad na Cvjetni trg, u pješačku zonu.



Ritual pijenja kave pod krošnjama 16 stogodišnjih platana posađenih 1890. u centru Trebinja je broj jedan na svim listama turista. Po završetku turske okupacije, nakon Berlinskog kongresa, Austrougarske vlasti su, stigavši u Trebinje, u centru zatekli tursko groblje, iselili ga i na tom mjestu posadili platane u čijoj debeloj hladovini danas uživaju Trebinjci i brojni gosti. Tu je najprepoznatljiviji trebinjski hotel (ime mu je - pogađate - Platani) s povijesti dužom od 50 godina i platanama koje ga okružuju pružajući i u najtoplijim danima sigurno utočište od vreline asfalta i sunca. Isto tako u dugim i vjetrovitim zimskim noćima pružaju neophodan zaklon svakom putniku namjerniku. Platane su simbol Trebinja, na ovom trgu jedne od najljepših. Uz kavu preporučaju ukusni domaći sok od nara koji lagano ali sigurno vodi u još jedan zaštitni znak ovog grada. Pored već standardne kave pod platanama, jer nisi bio u Trebinju ako nisi popio kavu pod platanama, sve je veći broj onih koji su napravili i đir preko mostova ili se provozali trebinjskim lađama da dožive grad na drugačiji način.



Gradska pijaca (Trg slobode) nije samo mjesto gdje možete nabaviti svježe voće i povrće hercegovačkih poljoprivrednika, nego i turistička atrakcija koju svaki dan posjete stotine turista. Ušuškana ispod čuvenih platana, trebinjska tržnica nudi mnogobrojne autentične proizvode, kao čuveni sir iz mijeha, sireve grudu, škripavac i torotan, smokve, maslinovo ulje...
Na Cvjetnom trgu je i katedrala Rođenja Blažene Djevice Marije (neslužbeno poznata i kao katedrala Male Gospe) Trebinjsko-mrkanske biskupije o kojoj se prvi spomen nalazi u buli Benedikta VIII. izdanoj 1022. Gradnja crkve počinje 1880, a dovršena je i blagoslovljena 1884. Crkva je posvećena Maloj Gospi. Godine 1984. dotadašnja župna crkva proglašena je katedralom, povodom 1000 godina postojanja trebinjske biskupije i 100 godina postojanja crkve. Nedostaju joj dva zvonika, a prvobitno je trebala biti vjerna replika katedrale sv. Trifuna u Kotoru, pa stoga jedva da nalikuje crkvi. Nemojte misliti da sam je mogao razgledati. Nisam. Zaključano! A i nisi siguran gdje su prava vrata. Pogled iz postranske Njegoševe ul.



Nastavljamo Njegoševom ul. prema kompleksu bivše kasarne Sava Kovačević u kojoj je bila smještena 472. brigada mornaričke pješadije.



Kasarne u tom kompleksu, naravno, više nema. U zgradi bivše komande sad je policija, mnoge montažne zgrade i skladišta su srušeni, isto kao i portirnica, na čijem je mjestu osvanula kapelica.



Iznad vratiju čitam: Blagovoljenjem Oca i sadejstvom Sina i savršenijem Svetoga Duha, podiže se ovaj sv. Hram sv. Velikomučenika cara Lazara Kosovskog i svetih novomučenika srpskih u okolu vojske srpske* u Trebinju, ktitori eparhija i vojska Republike Srpske sa borcima Hercegovine pri episkopu zhp** Atanasiju i vikaru humskom Grigoriju, đeneralu Nikoli Deliću i komandantu Majoru Mihajlu Vujoviću, leta Gospodnjeg 1999. na Vidovdan 15/28. juna.

*to su oni koji su oslobađali Dubrovnik, pa se, jadni, napatili
** zahumsko-hercegovačkom i primorskom

Nisam uspio pohvatati gdje je ovdje subjekt, gdje predikat i tko kako s kim



U narednom nastavku ćemo u kasarnu.

Moram priznati da sam ugodno iznenađen prikazanim.
Izuzetno očuvana arhitektura, cjelina i urednost.
Trebinje mi je, obzirom na geografiju, uvijek bilo u predodžbi kao suncem spaljena kasaba s ruba Tamnog vilajeta.

gaspa je napisao/la:Iznad vratiju čitam: [i]Blagovoljenjem Oca i sadejstvom Sina i savršenijem Svetoga Duha, podiže se ovaj sv. Hram sv. Velikomučenika cara Lazara Kosovskog i svetih novomučenika srpskih... itd., itd...

E, jes' ga nakitio... k'o Crnorizac Hrabar!

besposlenpop je napisao/la:Moram priznati da sam ugodno iznenađen prikazanim.
Izuzetno očuvana arhitektura, cjelina i urednost.  
Trebinje mi je, obzirom na geografiju, uvijek bilo u predodžbi kao suncem spaljena kasaba s ruba Tamnog vilajeta.

Uredna i lijepo uređena kasaba...

besposlenpop je napisao/la:Trebinje mi je, obzirom na geografiju, uvijek bilo u predodžbi kao suncem spaljena kasaba s ruba Tamnog vilajeta.

A pomogla je, valjda, i ona: Oj Trebinje, Trebinje, kad me vidiš, j... me.

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [5]

Jedne davne 1982. trebinjska kasarna Sava Kovačević  je izgledala ovako



1 – portirnica, a iza nje kantina
2 – vojničke nastambe (ispred njih poprečno kutna zgarda komande)
3 – plato za postrojavanje
4 – skladišta
5 – ova interna prometnica pretvorena je u gradsku ulicu

Montažne zgrade u prvom planu, dijelom iza zelenja, bile su radionice i spremišta vozila i topničkih oruđa.

Kantina je bila mjesto gdje smo rado svraćali nakon prijepodnevnog zanimanja a prije postrojavanja za ručak. Prodavač je bio zanimljiv lik koji je govorio brzinom američkih brokera na licitacijama. Tako brzo je i računao. Naravno, trebalo je u kratkom vremenu poslužiti gomilu vojnika. Zbrajanje mu je bilo posebno upečatljivo. Pa je to izgledalo otprilike ovako (brojke su netočne, samo za ilustraciju, jer tko bi se sjetio ondašnjih cijena): Što ćemo? Pivo. 10. Što ćemo još? 10. Kekse. 14. Hoćemo li još što? 14. Hoćemo li još što? 16. Čokoladu. 20,50. Hoćemo li još što? 21,50 Gotovo? 22,50..
Gotovo poslije svakog njegovog pitanja cijena je rasla, bez obzira je li što kupljeno ili ne.



Zgrada komande



U Austro-Ugarskoj bi to bio egzercir plac. Imalo je to i u JNA neko ime, ne mogu se sjetiti koje. Otraga su 4 identične zgrade za smještaj vojske.



Kako je to izgledalo iznutra? Slike su loše jer se radi o preslikanim dijačima projiciranim na vrata. Za skeniranje koje će im dosta popraviti kvalitetu ovi dijači još nisu došli na red. Trebao bih skenirati oko 6000 dijača a sken jednoga je najmanje minuta, ovisno koju kvalitetu izlaza želim i koje korekcije očekujem od softvera. Moja jedinica bila je na katu, al' sve mu to dođe isto. Hodnik.



Šoške – tako su se zvale police na kojima je bilo odloženo naoružanje, kacige, uprtači, plinske maske i čizme.



Učiona. Lijevo ćete zamijetiti gašpera, limenu peć na drva. Ondašnje Pravilo službe opisivalo je čak i kako se loži takva peć. Da ne potrošiš koju trijesku previše. Grijanja, inače, u kasarni nije bilo. Debeli zidovi isijavali su akumuliranu ljetnu temperaturu i u studenom a priječili zagrijavanje prostorija skoro do srpnja.



Spavaona. Sve pod konac.



Kupaone nije bilo, kupali smo se u posebnoj zgradi u krugu kasarne. Bojler je bio na drva pa se topla voda štedjela i morao si pri tuširanju (gomila vojnika istodobno) biti brz. Zato smo voljeli ložaču dopremati drva jer bismo dobili nagradno kupanje, i to poduže. U zgradi su bili samo umivaonici nalik pojilu, s hladnom vodom.



Ćenife



Skladište tzv. materijalnih sredstava naše baterije. Da, ja nisam bio četnik iz čete nego topnik iz baterije (bitnice), kasnije računač, a to je onaj koji temeljem podataka od izviđača o cilju računski određuje količinu punjenja, azimut i elevaciju cijevi, jer su mjesni vojni odsjeci koji upućuju vojsku na služenje roka preliminarno za računača određivali koga god, pa kad se pokaže da je taj polupismen i ne zna više od osnovnih aritmetičkih operacija, a do bojevog gađanja je blizu, brzo se iz raspoloživog kadra traži zamjena i hitno osposobljavanje nekog matematici vještog, da granate ipak završe blizu cilja a ne rasture bližu i dalju okolinu.



Montažni hangari za kamione, minobacače, haubice i samohodke su rastureni. Dio zidanih skladišta je ostao.



Kasarna je zauzimala veliki prostor. Na onoj panoramskoj slici vidi se livada u sredini. Oko nje smo trčali u sklopu jutarnje gimnastike. Opseg joj je oko 1 km. U drugoj polovini roka, kao vojnici s činovima i stare kuke pokušali smo samoinicijativno održati i podići tjelesnu spremnost i izdržljivost trčeći u svako predvečerje oko te livade. Prvi dan krug. Svaki slijedeći dan krug više. Granica je bila 30. Došli smo do 7. Onda nam je dojadilo. Tu, dakle, veliku površinu nekadašnje kasarne presjekla je nova gradska ulica (5 na panoramskoj slici) a na livadi su niknule stambene zgrade.



Još nešto o namjeni ondašnjih jedinica. Kao računač po definiciji sam, nakon obuke, spao u tzv. Borbenu grupu, jedinicu za brze intervencije, neku vrstu YU zelenih beretki (iako su naše bile plave), koja je s minobacačima u roku odmah trebala izbiti na južna brda i od tamo braniti aerodrom Dubrovnik. Nikako nisam shvatio kako se to aerodrom brani iz daljine i s visine, i od koga. Shvatio sam 1991. Uništi pistu, uništi infrastrukturu, uništi svaki zrakoplov koji sleti ili pokuša uzletjeti. Planovi su se, dakle, kovali desetljećima unaprijed. Uzalud.

gaspa je napisao/la:...
U Austro-Ugarskoj bi to bio egzercir plac. Imalo je to i u JNA neko ime, ne mogu se sjetiti koje. ...

Stara džomba
Lego je na pistu
Pod glavu je
Stavio stažistu.

besposlenpop je napisao/la:

Stara džomba
Lego je na pistu
Pod glavu je
Stavio stažistu.

Dobro je, usvojio si gradivo, ne moraš na novokomponovano odsluženje vojnog roka. Iako bi bilo zanimljivo saznati kako su svi ti JNA-štosovi prevedeni na domobranski!

gaspa je napisao/la:...

Jedne davne 1982. trebinjska kasarna Sava Kovačević  je izgledala ovako



1 – portirnica, a iza nje kantina
2 – vojničke nastambe (ispred njih poprečno kutna zgarda komande)
3 – plato za postrojavanje
4 – skladišta
5 – ova interna prometnica pretvorena je u gradsku ulicu
...

Razmišljal sam kolko bi onda dobil godina za ovo, i kolko točaka optužnice?

No, super mi je kak su kasarnu jednostavno pretvorili u dio grada, bez ikakvog kompleksa da rado Srbin ide u vojnike.

Pfaff je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

Stara džomba
Lego je na pistu
Pod glavu je
Stavio stažistu.

Dobro je, usvojio si gradivo, ne moraš na novokomponovano odsluženje vojnog roka. Iako bi bilo zanimljivo saznati kako su svi ti JNA-štosovi prevedeni na domobranski!

Kolko sam služil domobrane, skužil sam da je mentalni sklop ostal isti (jer su ionak rezervni poručnici, majori, pukovnici ... samo promijenili oznake, al ne i vijuge). No za "mirno", "ostav", "služimo narodu" i sl. nisam stigel pohvatat.

Mene stalno oduševljavaju prevoditelji titlova za filmove koji nisu u stanju korektno prevesti niti jedan tehnički termit, ali su bojnike i časničke namjesnike uvježbali do savršenstva!

besposlenpop je napisao/la:Kolko sam služil domobrane, skužil sam da je mentalni sklop ostal isti (jer su ionak rezervni poručnici, majori, pukovnici ... samo promijenili oznake, al ne i vijuge). No za "mirno", "ostav", "služimo narodu" i sl. nisam stigel pohvatat.

Koliko sam uspio pronaći...
mirno = pozor
ostav = ponovi
služim narodu = na zapovjed

Moram se dokopati Helginog netjaka koji je brigadir u miru pa ga pitati ima li kakav topogledni šalabahter

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [6]

Napustili smo kasarnu, napustili smo osamdesete, evo nas opet četrdeset godina kasnije. Krećemo se iz centra starom magistralnom cestom za Stolac, ulicom kralja Petra I. Oslobodioca. I on je nešto oslobađao. Vjerojatno i naše krajeve. Zanimljivo izabrano ime ulice. Nostalgija za kraljevinom? Nema dovoljno zaslužnih domaćih ljudi? Naravno, po Aliji ovdje zasigurno neće nazvati ulicu. A jedan fenomen proširio se i do ovdje. Jedna je ulica, kao i mnoge po republikanskim krajevima, nazvana po majoru Milanu Tepiću. Onom koji je u Bjelovaru jednima branio domovinu a drugima je uništavao. Srećom su domaći dečki u Barutani uspjeli presjeći neke žice, pa je major uspio aktivirati tek dio eksploziva, premalo za rasap Bjelovara, a dovoljno za sebe, tim herojskim činom za koji se negdje ulice dijele, poslati u pakao.

Duž kraljeve ulice možemo promatrati evoluciju arhitekture. Počinje se s mediteranskim tipom kuća a nastavlja socijalističkom izgradnjom.



U nastavku su zgrade novodobne arhitekture. Moram priznati da mi se dopadaju stil i uradci BH arhitekata. Ništa ekstravagantno a lijepo i vjerojatno funkcionalno. Dovoljno balkona i lođa koje, nadam se, i sudeći po socijalističkim zgradama, neće ubrzo biti ostakljene i pretvorene u sobe.







Crkva sv. Arhangela se nalazi u naselju Hrupjela, na uzvišenju na kojem se nekad nalazila kula sagrađena u doba Austro-ugarske okupacije. Dominira nad gradom a s uzvišenja na kojem se nalazi pruža se jedinstven pogled na Trebinje. Odatle je napravljena i ona panoramska slika kasarne. Nekad mi se dalo penjati gore. Ovaj put nije.



Skoro pa da u Hercegovini i ne postoji grad koji nije izgrađen na obalama rijeke. Ni Trebinje nije izuzetak: stari dio grada leži na obalama Trebišnjice, jedne od najvećih ponornica u Evropi, koja teče kroz samo srce grada. Rijeka i grad su bili oduvijek poznati po svojim starim mlinovima - dolapima. Iako danas nisu u funkciji, ostaju nam kao simbol ne tako davne prošlosti Hercegovine. U Trebinju je snaga prirode bila najjača prije izgradnje brane Grančarevo, visoke 123 m a duge (po kruni) 439 m, iza koje se formiralo Bilećko jezero, površine 33 km2, dugo 20 km a duboko 100 m. Ispod brane je hidroelektrana Trebinje 1 i početak Trebinjskog jezera, dugog 10 km, na čijem je kraju HE Trebinje 2. Iz tih elektrana napaja se i dubrovačko područje a iz tog dijela ide i vodovodni cjevovod Hrvatskom za Herceg Novi. Ventil na tom vodovodu bio je naš adut za pregovore glede opskrbe strujom za vrijeme Domovinskog rata. Dubrovnik bez struje – Boka bez vode.

Mi ćemo razmatranje Trebišnjice započeti nizvodno od Trebinjskog jezera.

Arslanagića most jedan je od najpoznatijih spomenika turskog perioda u Trebinju i predstavlja arhitektonski biser iz 16. st. Dao ga je izgraditi Mehmed-paša Sokolović kao zadužbinu za svog poginulog sina u borbi s Mlečanima. Izgradnja Arslanagića mosta, prema spisima u dubrovačkoj arhivi, počela je 1568. i deset tamošnjih zidara bilo je angažirano na ovoj građevini. Kad su Turci 1687. potisnuti iz Herceg Novog, mnoge su turske obitelji iz tog grada doselile u Trebinje. Među njima je bio i izvjesni Arslan-aga. On je dobio posjede istočno od Trebinja: na Zupcima, Necvijeću i Jasenu, i pravo naplaćivanja mostarine preko mosta na Trebišnjici te je napravio kuću odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo koje se zvalo Arslanagići, pa se i most počeo nazivati Arslanagića most. Most je prvobitno izgrađen desetak kilometara uzvodno od današnje lokacije. Izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici, Arslanagića most se našao 1965. pod vodom akumulacijskog jezera. Po zahtjevu Zavoda za zaštitu spomenika kulture most se demontirao i prenio na drugo mjesto 1966. prilikom pražnjenja akumulacije. Odlukom gradonačelnika Trebinja 1993. naziv mosta je promijenjen u Perovića most, tvrdeći da su Arslanagići postali od porodice Perovića (neš ti tursko ime u Republici). Također je promijenjeno i ime sela u Perovića Most. Do danas naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim originalnim imenom – Arslanagića most. Pored mosta smještena je crkvica kraj koje je sahranjen trebinjski župan Grd. Vlastelin Grd leži pod najstarijim poznatim stećkom u čitavoj BiH.



Uzvodno (a to je desno od mosta)  je bivši željeznički most na uskotračnoj pruzi Trebinje-Bileća, izgrađenoj 1931. a ukinutoj 1976. Danas njime vodi cesta. Emir (po novom: Nemanja) Kusturica pokušao ga je, srećom bez uspjeha, premjestiti u svoj Andrićgrad, isto kao što je kamionima počeo odvoziti klesano kamenje s trebinjskih tvrđava da bi njime u Andrićgradu gradio kuće. I tu je zaustavljen na vrijeme. Lako ti je tako graditi pseudopovijesne gradove.

Arslanagića most





Trebišnjica je rijeka kroz grad, a ne kao Sava, od koje Zagreb zazire. Duž obiju obala izgrađene su šetnice, tamo gdje nisu gradske ulice.



Na više mjesta sačuvani su ostaci dolapa.



Pogled nizvodno, prema Trebinju



Kastel (Stari grad) na obali. Desno strše sahat-kula i zgrada Muzeja Hercegovine, sagrađena za vrijeme austrougarske vladavine (okupacije) i prvobitno je bila vojarna a zatim poznata trebinjska gimnazija. Sahat-kulu je prema nekim izvorim, podigao Osman-paša Resulbegović, trebinjski kapetan, početkom 18. st, ali se sata nitko ne sjeća, dok je, prema drugim izvorima, ovdje bila crkva, čiji je zvonik pretvoren u kulu. Toranj je visok 18 m i s impozantnom zgradom muzeja dominira Starim gradom.



Pogled s druge, nizvodnije strane. U prvom planu je Ćatovića tabija. Najviše brdo, desno, je Leotar (1244 m) po kome je nazvan i gradski nogometni klub.



Još nizvodnije je Obala Luke Vukalovića (tko je bio dotični saznat ćete uskoro) s plutajućim restoranom i…



…nekim čudnim plovilom



Željeznički kolodvor u Trebinju bio jedan od važnijih na trasi za Bileću i bio je smješten uz rijeku Trebišnjicu. Imao je šest prolaznih kolosijeka i dva slijepa za robno i vojno skladište. Bio je domicilna stanica za i do 25 lokomotiva parnjača, a od 1970. i dizel-hidrauličkih lokomotiva serije 740. Ostala je jedna parnjača serije 83 kao muzejski eksponat koja stoji u trebinjskom naselju Ložiona, s civilne strane kolodvora, kao svjedok nekih prošlih vremena. Gorda, hrabra, ali i pomalo ogoljena, parkirana ispred bivše željezničke postaje, priča priču da je željeznički promet nekada bio mnogo više zastupljen, da je mnoge momke ispratila na služenje vojnog roka i donijela mnogo paketa hrane koje su majke slale svojim gladnim studentima.

Kroz Trebinje pruga je prvi put prošla davne 1901. a ugasila se 1977. jer je tadašnja vlast smatrala da pruga nije rentabilna, a kao što je rekao jedan stari strojovođa: Rentabilna je, čim ju je Austrija napravila. Željeznička postaja je danas Udruženje penzionera grada Trebinja. Iako preko četiri desetljeća nije u svojoj prvobitnoj funkciji, ona i dalje ponosno dominira u hladu veličanstvenih trebinjskih platana.

Pfaff je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:Kolko sam služil domobrane, skužil sam da je mentalni sklop ostal isti (jer su ionak rezervni poručnici, majori, pukovnici ... samo promijenili oznake, al ne i vijuge). No za "mirno", "ostav", "služimo narodu" i sl. nisam stigel pohvatat.

Koliko sam uspio pronaći...
mirno = pozor
ostav = ponovi
služim narodu = na zapovjed

Moram se dokopati Helginog netjaka koji je brigadir u miru pa ga pitati ima li kakav topogledni šalabahter

I popis čvaraka, obavezno!

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [7]


Na brdu Crkvina, spomenutom ranije, odakle se širi vidik na grad, Trebišnjicu i mostove, i koje je stoljećima predstavljalo uzvišenje hodočašća i mira, sagrađen je 2000. spomen-kompleks posvećen pjesniku Jovanu Dučiću. Hram je kopija manastira Gračanica na Kosovu pa ga zato mnogi i zovu Hercegovačka Gračanica, iako nije identična onoj na Kosovu nego je manja za jedan nivo, a i unutrašnjosti imaju određene razlike. Nekad se tu nalazila crkva svetog Mihajla, srednjovjekovna zadužbina kralja Milutina. Unutar nove crkve Presvete Bogorodice se nalazi 16 stupova od kojih je 15 kvadratnog presjeka, dok je jedan zaobljen i ima poseban značaj i simboliku. U njegovom podnožju se nalazi kamen donesen iz Kosovske Gračanice koji ima simboliku kamena s ognjišta kojim se prenosi duh starog doma u novi dom. Živopisana je tzv. secco tehnikom (suha tehnika oslikavanja) pod snažnim utjecajem poznatog grčkog ikonopisca Stamatisa Sklirisa. Pod Hercegovačke Gračanice je mozaik replika iz prizrenskog manastira Svetih Arhanđela (Metohija), zadužbine cara Dušana i takođe ima snažnu simboliku. Na samom ulazu u crkvu je predstavljena aždaja koja personificira vraga tako da posjetioci ulaskom u crkvu gaze na nečastivog i tako ga se odriču. Ikonostas je vjerna kopija ikonostasa iz manastira Hilandar na Svetoj Gori. Rađen je u manastiru Tvrdoš. U sklopu kompleksa se pored crkve nalaze i zvonik, vladičanski dvor, amfiteatar, suvenirnica i ljetni restoran Dučićev pogled. Gračanica je vremenom postala i omiljeno mjesto parova za sklapanje braka. U samoj crkvi jedan od najupečatljivijih motiva je Svadba u Kani Galilejskoj.









Evo opisanih kvadratnih i okruglog stupa



Želja pjesnika Dučića je bila biti sahranjen na brdu iznad Trebinja kako bi zauvijek mogao gledati svoj lijepi grad, što mu je ispunjeno 7. travnja 1999, na praznik Blagovijesti, točno 56 godina nakon njegove smrti, kad je na brdu Crkvina postavljen i posvećen kamen temeljac za izgradnju Hercegovačke Gračanice u koji su kasnije preneseni Dučićevi ostaci. S desne strane crkve se nalazi pjesnikov grob sa skromnim natpisom: Jovan Dučić – pesnik, ispisanim po njegovoj želji. Nema godina rođenja i smrti pošto je Dučić krio godine. Čaršija kaže da je to radio zbog žena, a službena povijest da ne bi služio vojsku. Odavde se vidi i najbolji zalazak sunca u gradu, pa se preporuča obilazak Gračanice u predvečernjim satima i uživanje u ovom nevjerojatnom zalasku.

Nažalost, kako je ovaj kompleks građen nakon što je podnožje brda izgrađeno brojnim kućama, cestovni prilaz je loš. Ulice su zavojite, uske i strme a s autobusom se ne možete mimoići.

Mogli bismo se mi još neko vrijeme muvati po Trebinju, ali vrijeme ide i valja nam obići i još malo okolice. Novom cestom koja povezuje Trebinje i Herceg-Novi penjemo se na krševitu visoravan s koje se nekad moglo spustiti u Dubravku u Konavlima. Može se i danas ali ne smije – granica je učinila svoje. Na visoravni, na 600-700 m je razasuto nekoliko sela i zaselaka. Jedno od većih je Konjsko, postrance od glavne ceste.



Pravi razlog je bio posjeta Grabu, ne toliko selu koliko istoimenom bivšem vojnom poligonu na koji smo odlazili na logorovanja. Jednom u svrhu obuke, drugi put kad je trebalo isprazniti kasarnu zbog smještaja nekih omladinaca. Tu smo imali i bojeva gađanja, mete su bile u onoj udolini zvanoj Bravenik. Planinski masiv desno je greben Svitavaca (Mali, Veliki i Obli), jedno od rebara Orjena.



Šatore smo postavljali na ovakvim proplancima tražeći mjesta sa što manje kamenja na tlu, što je bila nemoguća misija.



Jedna od građevina koja je vojsci nekad služila, moguće i za smještaj i prehranu – mi smo jeli iz porcija na koljenima u kazanima donesenu hranu.



Usred ničega – Đurđeva crkva. U moje armijsko doba poluruševina, danas obnovljena. Oko crkve najmekša trava, ni kamenčića, i tu smo poslije ručka donijeli prostirke i malo prilegli. E, a onda naiđe neki oficir i stane drečati: Izlazite iz crkve (Kakve crkve? Pa mi smo na livadi.) Opet ćemo imati problema sa stanovništvom…. Kojim stanovništvom? S onih par brđana domorodaca? Zanimljivo je kako je vojska osluškivala, ako ne i uvažavala, probleme stanovništva određene vjeroispovjesti. Ne bi to prošlo svuda...

ZAPISI IZ HERCEGOVINE [8]


Udaljeno dvadesetak kilometara od Trebinja, na nadmorskoj visini od oko 1100 m, Ubla su još iz doba austro-ugarske vladavine poznata kao zračno lječilište i kutak za odmor. Izuzetne prirodne i reljefne karakteristike nudе brojne mogućnosti za rekreativno bavljenje zimskim sportovima, uživanje u prirodi i izletnički turizam, savršen izbor za sve one koji traže tišinu, bijeg od svakodnevnice, odmor u hladu četinarske šume, te direktan dodir sa prirodom.

Dolazeći, ugledao sam prekrasan prizor ubave doline. Rekoh: slikat ću to na povratku. Na povratku sam zaboravio. Pa sam se onda dvaput vraćao, čini se nedovoljno daleko, i nisam pronašao ono mjesto. Žao mi je k'o psu, slika je bila prekrasna. Sad vam, naravno, ne mogu prenijeti ništa od te ljepote. Ma, lako za vas, ne mogu prenijeti više ni sebi. Postoje samo slike iz šume. Kapelice se grade svuda.



Eto i onog Luke Vukalovića čiju ste obalu gledali. Trebinjski vojvoda je u Trebinju izučio puškarski zanat i neko vrijeme se bavio njime u Herceg Novom. U doba Omer-pašine akcije protiv Crne Gore vratio se 1852. u rodni kraj, gdje je izabran za plemenskog glavara i kapetana. Kad je Omer-paša u ožujku 1852. naredio da se od hercegovačke raje oduzima oružje, protiv su se oduprli krajevi u kojima je Vukalović bio glavar što je dovelo je do manjih sukoba između Hercegovaca i Turaka, odn. uvod u ustanak, iza kojeg je od početka stajao Vukalović. Ustanak se rasplamsao u prosincu 1857, kad je i crnogorski knjaz Danilo počeo podržavati ustanike, ogorčen na Portu zbog njene izjave na Pariškom kongresu 1856. da Crnu Goru smatra djelom svoje teritorije. Poslije bitke na Grahovcu 1. svibnja 1858, kad su Crnogorci i hercegovački ustanici porazili Turke, knjaz Danilo je imenovao Vukalovića za vojvodu Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine, gdje je oformio neku vrstu autonomne uprave. Porta natjerana tim porazom na popuštanje, provela je razgraničenje s Crnom Gorom, priznajući time njezinu samostalnost. Vukalović se u svojim zahtjevima nije ograničavao samo na rješavanje ekonomskih problema hercegovačke raje, nego je ustanku dao pečat borbe za nacionalno oslobođenje, tražeći da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori, što u Europi nije dobro odjeknulo pa su i Austrija i ostatak Europe radili protiv Vukalovića. Kad se Crna Gora poslije poraza u ratu s Turskom 1862. pismeno obvezala da više neće pomagati ustanički potret u Hercegovini, Vukalović se, smatrajući da je tamošnji narod ostavljen na cjedilu, sporazumio s Omer-pašom, koji je obećao amnestiju svim ustanicima a Vukaloviću da će ga postaviti vojvodom Zubaca, Kruševice, Dragačevice i Sutorine, što nije učinio, nego ga je imenovao bimbašom na 500 pandura koji su imali zadatak čuvati red i mir na granici. Pokušavajući još jednom dignuti ustanak, bez podrške sa strane doživio je neuspjeh pa je napustio rodni kraj i preselio se u Rusko Carstvo (današnju Ukrajinu), gdje je i umro 1873.



I, kao u svim ekološki osviještenim krajevima, univerzalna poruka posjetiteljima



Za ćirilićnu pismu neuke kao i za one koji smatraju da je poznavanje ćirilice (gotice, grčkog alfabeta, glagoljice i dr.) sramota ili prezira vrijedno, evo prijevoda:
Ne ostavi ništa osim otisaka stopala / ne ponesi ništa osim utisaka i sjećanja / ne ubij ništa osim svog vremena

Spuštamo se opet u Popovo polje, njegov južni izdanak. Manastir svetih apostola Petra i Pavla, zajedno s nekropolom stećaka, smješten je nadomak Čičeva u Petropavlovom polju, na četvrtom kilometru jz. od Trebinja. Polje je okruženo s tri strane brdima iza kojih je more, a s četvrte je otvoreno prema gradu koji je istovremeno i dovoljno blizu da zadovolji eventualne potrebe manastira, i dovoljno daleko da mu omogući neophodni mir. Manastir je sagrađen 1998. na temeljima crkve, za koju se tvrdi da potječe iz doba Justinijana (6. st.). Obuhvaća ostatke crkve sv. Petra (4. st.), koji se nalaze ispod današnje crkve, sagrađene 1906. Ovdje je bio benediktinski samostan svetog Petra u Polju kojeg su Turci i pravoslavni Vlasi opljačkali i porušili u 15. st.

I ovaj manastir zauzima prilično veliko područje, lijepo uređeno. Ekonomija manastira počiva na uzgoju vinove loze, voćaka i maslina.



Manastirska crkva u obnovi



Prema dostupnoj arhivskoj građi i arheološkim nalazima smatra se da je crkva sv. Pavla služila kao saborni hram u kome su obavljana bogosluženja, dok je trikonos s krstionicom (otkriven 2001.), posvećen apostolu Pavlu, služio za krštenja i sahranjivanje vjernika. Današnja crkva izgrađena je 2007. dogradnjom ostataka nekadašnje crkve. Unutar nje se nalazi i novootkrivena krstionica.



Današnja crkva sv. Petra je tipična za ovo podneblje, jednostavne osnove i skromnih dimenzija, s apsidom prekrivenim kamenim pločama, kao i popločanom unutrašnjošću i drvenim ikonostasom.





I ovdje sam razgovarao sa starijom monahinjom koja je cijelo vrijeme bila diskretno tu negdje, da mi bude od pomoći, ako zatreba, a i da budem pod nadzorom. Kao i u Mrkonjićima, bijah upitan odakle dolazim i za ime (ne i prezime!) da me može spomenuti u svojim molitvama, što me očaralo. Gostoljubivost ovog manastira je na glasu i posebno se njeguje.

U blizini je i Pavlova pećina gdje je navodno boravio sveti Pavao, po čemu je i dobila ime, pa su joj ljudi poklanjali izuzetnu pažnju, vodeći računa da ostane neoskrnavljena. Špilja je u brdu a putokaz na cesti krivo pokazuje pa sam nastavio cestom do ovog mjesta za koje sam mislio da bi moglo biti povezano s Pavlovom pećinom.



Nije bilo. Radi se o privatnom posjedu koju uređuje umirovljeni trebinjski sudac, vješt kamenoklesar i mozaičar, željan, iz svog gušta, napraviti mjesto za druženje. Unutrašnjost njegove kuće zaista je dojmljiva



Zidove krase mozaici, vjerne kopije onih po čuvenim bizantskim crkvama. Duže smo razgovarali i objasnio mi je tko je tko na kojem mozaiku, međutim, ti mi podaci nisu ostali u sjećanju.



Odavde je trebala voditi cesta kroz Živin do u Hrvatsku, do ceste Zvekovica – Stravča. JNA ju je počela graditi pa odustala. Zapravo, kolovoz postoji, s hrvatske strane dijelom asfaltiran.

gaspa je napisao/la:...

Dolazeći, ugledao sam prekrasan prizor ubave doline. Rekoh: slikat ću to na povratku. Na povratku sam zaboravio. Pa sam se onda dvaput vraćao, čini se nedovoljno daleko, i nisam pronašao ono mjesto. Žao mi je k'o psu, slika je bila prekrasna. Sad vam, naravno, ne mogu prenijeti ništa od te ljepote. Ma, lako za vas, ne mogu prenijeti više ni sebi. ...

Ima na Gugletu:  

gaspa je napisao/la:
...
Za ćirilićnu pismu neuke kao i za one koji smatraju da je poznavanje ćirilice (gotice, grčkog alfabeta, glagoljice i dr.) sramota ili prezira vrijedno, evo prijevoda:
Ne ostavi ništa osim otisaka stopala / ne ponesi ništa osim utisaka i sjećanja / ne ubij ništa osim svog vremena
...

E jebiga sad, kad sam već pročital original.

besposlenpop je napisao/la:Ima na Gugletu:  

Da, to je bilo nešto poput prve slike