Bit ću bolji

Odlučio sam bit ću bolji. Neću biti okrenut samo svom životu. Upoznat ću i tuđe. Gledat ću i serije kao što ih i oni gledaju. Čak i reklame što idu uz njih. Patiti i ljubiti sa junacima, možda i sporednim likovima. Bit kao i oni moji prijatelji koji su tužni radi moje sebičnosti, što sam propustio Vilu, Zaleđe, Dugo toplo ljeto, Ben Kvika i Klaru. Što ne znam, što je stvarni život. Dokazat ću im da ih volim. Da sam jak. Gledat ću epizode serije. U trajanju od 200 minuta. Dovoljno da ponovno povratim njihovo povjerenje i njihovu ljubav.

Kako mi je TV marke Rudi Čajevec nedostojan ovakvog pothvata i zato što će slika biti bolja otišao sam na lice mjesta blizu Mosta samoubojica što prelazi preko jedne od rijeka Grada što leži na četiri rijeke.

Koliko sam saznao serija traje dobrih 135 godina.

Radnja se upravo dešava na njemu i oko njega, izmjenjuju se likovi a sve je ostalo isto i vezano za poteškoće da se pređe taj most, da se ne počini čin, po kome je on poznat. Iz tog proističu i psihološki profili likova koje ću vam predstaviti uz njihov izgled. Bilo mi je drago ko djetetu što je režiser na njima vidljivo ispisao njihova imena pa sam mogao upratit i likove i epizodu

Glavni lik se zove Džems. Tip je došo 72 iz Amerike. Ime što se dobije od slova GM koja nešto znače i koja se po nekim zakonima pretvore u njegovo ime. Srodio se sa našim svijetom i postao je naš. Naše ga žene obožavaju jer je plav. Prije se furo na zeleno i imao je žute brkove. Ima duboki glas bas, najmuškiji od muških glasova. Vole ga zato što može da i grije. I do 278 ampera.
Ima 49 godina što se vidi i sprijeda i straga. Ujna Rozika mi je rekla da su to najbolje muške godine. Ona to zna jer je potrošila dvojicu tih godina. Pokoj im duši obojici. Teži 118 što je prava težina za muškarca. Izgleda je takvog da nijedna naša žena nije ostala ravnodušna na njegov izgled. Sramota me reći da ga obožavaju i neki muškarci za koje se kažu da su stro-jo-vo-đe.

Da se na lijepe muškarce lijepe ružne žene dokaz je ova plavuša koja ga je ko zna na koji ženski način nagovorila da je prevede preko mosta. O njoj sam saznao da je najružnija od svih sestara rođenih blizu Posusedskog kolodvora

Za oko mi je i zapala jedna hrabra majka. Ima izgled srednjovječne gđe koja je eksperimentirala sa svojim izgledom. Možda to što je takva ispala je slučajnost. Divim joj se hrabrosti što je četvoricu sinova, tako bijelih kao što je bilo janje Janko iz crtića kojeg se mogu sjetiti samo oni koji imaju 49 i više godina prevela sama preko ovog mosta.

Što znaju učiniti nesretne ljubavi uvjerio sam se na primjeru jedne usidjelice koja se cijeli život oblačila na isti način. Ta se rodila u bordo boji i izgleda da će umrijet u njoj. Tužna je to priča. Kažu da potiče iz jedne zemlje podno austrijskih Alpi. Da se zaljubila do ušiju davnih šezdesetih u nekog našeg Đuru, Đurana, tako nešto, da je ljubav trajala dok nisu došle neke druge. On je od tada više nije ni pogledao. Povukla u sebe i nije radila ništa na sebi. Može se vidjeti kako stoji na kraju kolodvora, stalno nešto ronda, prolazio neko pokraj nje ili ne. A kad krene brekće kao da je kretanje neki poseban napor. Uhvatio sam je u trenutku plača kada se premišljala hoće li skočiti ili ne. Hvala bogu nije.

I opet jedna srednjovječna gđa. Valjda u izgledu kopiraju jedna drugu ali je ova prilikom prelaska išla na sigurno. Dopustila je da nju i njene prevede došljak iz USA. Vjerujem da je bilo tu i neke više prisnosti i da im je oboma prijao dodir. Nabrojao sam najmanje tri veze među njima.

Kako je bilo zanimljivo. Pojavio se i metroseksualac. Jedva sam ga vidio. Tip je nadmen. Možda Švabo. Pretrčao je, bolje rečeno preletio most. Totalno bijel i u bijelom. Majko mila koliko je taj potrošio pudera na sebe, koliko se puta tušira u toku dana? Kasnije sam saznao da jednu od osobina svoje ženstvenosti, izvrstan rad s kukovima koristi za brži prolaz kroz zavoje, pa klasičare ostavlja debelo iza sebe. Teško da će takav imati u skoro vrijeme srodnu dušu.

Pojavio se i lijepi primjerak radničke klase. Mlad, čist sa uredno posloženim alatom koji je nosio sa sobom. Možda električar. Baš kako treba izgledati. Ne brinem se više za našu neizvjesnu budućnost.

I opet jedan samac. Taj je stalno hodao tamo



vamo.



Tip ne zna što hoće. Pokazalo se da je ustvari italijan koji je mislio da mu je bolje na sjeveru, gdje je viši standard. Ali godine i švedska hladnoća i proračunatost učinile su svoje. Patio je za Mediteranom, neformalnim odnosima. Gdje neće biti sto posto u pogonu svaki dan. Malo se i odmarati prije mirovine. Kako nije imao obraza da se vrati u zemlju iz koje je bez pozdrava otišao, gledao je da dođe što bliže. Da sa istarskih brda vidi rodnu grudu. A eto nečijom voljom pored toga završio je u panonskoj ravnici, zagorskim bregima, ličkim i dalmatinskim gudurama, ravnim kotarima.

Kako je epizoda odmicala bilo je sve zanimljivije. Da ni srednjovječnim ljepotanima nije sve dostupno, e baš mi je drago zbog toga, pokazale su mi pored ujne Rozike i dvije mlade dame. Zagrepčanke su iz Poseseda. Vršnjakinje. Intelektualke. Sa svim najljepšim atributima što ih ženska ljepota njihovih godina može vizualno podariti muškoj vrsti. Lijepo i vrlo ukusno obučene. Kako bi ih tek Milka Babović opisala. U komunikaciji tihe tako da sam se morao sav pretvoriti u uho da bi ih čuo. Vjerovatno zagledane u svoju ljepotu koja se ogledala u Kupi nisu ni primjetile da su prelazile preko Mosta samoubojica, kao ni 553 metara obožavatelja koji su ih pratile u stopu.



Vidio sam ih još triput. Malo kasnije. Nakon epizode. Jednom kako su ignorirale amera,

drugi put kako se divile same sebi u nekom velikom ogledalu



treći put kad su ispod Kleka tiho šaputale idući rano spavati poslušavši strinu iz Ogulina da se djevojačka ljepota najbolje čuva ranim lijeganjem.

Vjerujem da sam ovim opravdao povjerenje mojih najboljih prijatelja. Obećajem im da ću na sličan način zaviriti i u živote jednog Mađara, Brene, Kenedija, Francuza, Karavele, bezobraznog Đurana, Brižitke koja mi je po godinama najbliža, bake Marijane koje se samo sa fotografija sjećam, jedne Nade.

Ipak te serije nisu tako ni loše. A i poučne su.

Ma gdje se samo sjetiš ovakve priče. Nasmijala me do suza.

I slike su fantastične. Dobro fotografsko oko, dobra aparatura, a i vrijeme te poslužilo. :sunny:

Već sam pomislio da na mostu nema napona kad samo dizeli voze, ali onda me zadnja slika sa dvije ASEA-e razuvjerila.

Pojeta, pojeta ...

PREKRASNO!
Nikad neću dostići poetičnost Tvog izričaja i zbog toga sam nesretan. Kako mi je Carolostadium daleko, otšetat ću do Sv. Ane...

E, bogme briljantno. Kad bih ja bar mogao tako poeticno ispricati tu pricu. Svaka cast i na slikama i na rijecima.



Barney

Pa neka netko kaže da sapunice nisu dobre!
Svaka čast lovče, tekstom jako lijepo sročen životopis, jednog dijela naših pružnih vozila.

:(

Ganula me do suza tragična priča one bordo usidjelice koja pati za svojim Đurom... Sad ne mogu dočekati sljedeći nastavak sapunice :wave:

Razlika između ove i Huljićevih sapunica je u kvaliteti produkcije. Od bolje glumačke ekipe, radnje, okruženja, pa do opreme i režisera, sve je na Lovčevoj strani!

:mig:

Mislim da je Lovac upravo postao začetnik nove epohe u putopisima, tzv. sapu(nica)topisa. Predobro!!!

Super! :vlak:

Koje su ono nove ASEA-e, 306 i ...?

Vjerno pratim i čitam ovu sapunicu od putopisa i divim se ...

Poštovani forumaši,
Danas mi je poštar donio čudno pismo. Čudno prvo što ja rijetko dobivam pisma. Još više po sadržaju. Zato vam ga u cijelosti i po navodnicima prenosim. Pisano je od strane Džemsa 049. Kod prebacivanja u elektronski oblik spel checker mi je podcrtavao skoro svaku riječ. Ne znam zašto, pa nije valjda francuski.

A skoro pa je cijeli forum spomenuo ...