Staro i plemenito selo Domagović

Petak ;20.05.2011.god.

Da bi mogao započeti priču,prvo moram doči u Domagović.Kako? Naravno vlakom…..Kojim ? Naravno, onim prvim mogučim 4050 u 6:40 sa Glavnog,ali vrag mi neda mira pa krečem što ranije .Na nebu mjesec još dobrano sja…...ali zato hrabro idem ja..



Putem se odlučim za varijantu da prvojutarnji vlak (4050) dočekam u stajalištu Remetinec,usput filmujem putnički 4051,brzi noćni iz Splita (824) te prvi jutarnji za Rijeku (700).

Vlak 4051



ŽCPR ispred stajališta Remetinec



........nastavak putovanja putničkom klasom (4050)
Zavoj na izlazu iz kolodvora Horvati



....ulazni signal kolodvora Horvati



….. Maravčići..zavojito stajalište.....dok čekam na vlak (4000) za nastavak putovanja malo fotkanja.......



fotkanje zavojitosti.....i



..... noćas sam sanjao opojne makove,bježat ću od gužve i od gradske vreve,a pjesme tužne,neka se odsele,
Pokriti ću oči,i začepiti uši,i nitko neće moći,snove da mi ruši......



......i jedna umjetnička....



Susret sa čuvarom pruge - ophodarom pruge ..razgovori ugodni ..krenuo je iz Horvata ka Jastrebarskom...
Anto Lovrinović ........ Sretno !



Srdačan pozdrav !

Nastavlja se........

Dok čekam na vlak još malo umjetnosti .........



Rijetki su oni koji nisu čuli za ivančice. Poljsko cvijeće upečatljiva i nježna izgleda obilježilo je naše djetinjstvo te ga obogatilo na mnogo načina. Sjećate li se one igre voli me - ne voli me, kada smo misleći na neku simpatiju s iščekivanjem trgali laticu po laticu čekajući na odgovor da li nas voli. I koju sreću smo osjećali kada je odgovor bio da!



Još bi ja fotkao,ali bliži se polaska čas i vlakom 4000
via Zdenčina…..





.....via Desinec…..





...via Jastrebarsko, stižem u .....



Danas se veliki dio stanovništva školuje i zapošljava u Zagrebu. Na svojoj povezanosti sa Zagrebom, stanovnici Domagovića mogu zahvaliti prije svega željezničkoj prugi koja prolazi kroz Domagović sve od 1865. godine.



Prema popisu iz 2001. godine, Domagović ima 502 stanovnika.
Nino škrabe je jednom prilikom zapisao,budući je radio kao nastavnik u OŠ Domagović :
"Domagović je zacijelo najintelektualnije hrvatsko naselje, naselje liječnika, veterinara, zubara, pravnika, ekonomista, profesora. Sasvim sigurno Domagović je najglazbenije hrvatsko naselje. Osnove su Bršljan, limenjaci i tamburaši, a nadogradnja čitav roj akademskih glazbenika. "



Vaš putopisac sam na peronu....



Srdačan pozdrav !

Nastavlja se......

Ufff za sad odlicno ceka se dalje

Lijep i zanimljiv putopis.
A konačno smo vidjeli sliku i priliku sâmog putopisca.

sali je napisao/la:Danas se veliki dio stanovništva školuje i zapošljava u Zagrebu. Na svojoj povezanosti sa Zagrebom, stanovnici Domagovića mogu zahvaliti prije svega željezničkoj prugi koja prolazi kroz Domagović sve od 1865. godine.

Iz Domagovića je i moj nekadašnji šef M.B. I danas svakodnevno putuje vlakom na posao i s posla (radi u stručnoj službi Hrvatske pošte u Jurišićevoj).

sali je napisao/la:....ulazni signal kolodvora Horvati
http://dl.dropbox.com/u/3307934/Domagovi%C4%87/Picture%20092.jpg

Samo da ispravim:nije ulazni signal,nego njegov ponavljač.Ugrađuju se na ona mjesta ispred glavnih signala gdje se ne može ostvariti propisana daljina vidljivosti.

Prvi put na ovoj zadnjoj vidim kako sali izgleda. Jedva čekam nastavak.

Dobar početak putopisa, Sali!

Naravno, i meni je drago da si se i ti odvažio stati s ove strane objektiva! Domagović smo obišli u (zasad) posljednjoj etapi fotodokumentiranja riječke pruge (koja se, kao što je poznato, proteže do Vladivostoka, pa se očekuju nove etape), ali to je bilo u jesen. Ovako ozelenjelo stajalište ima sasvim drugačiji štih.

Željno očekujemo nastavak!

Dosad vrlo zanimljivo i jako dobar tekst. I ja čekam nastavak...

Marioo ; Stanley ; ZlayoZg ; Jean........Hvala za nadopune,komentare,ispravke netočnog navoda,a prvenstveno za podršku........
Budući se javio i Pfaff to znači da se na signalu upalilo zeleno .......... pa nastavljam sa putopisom....

Nakon osobnog portretiranja i ove fotke...



...odnekud se pojavljuje lokalni lik s pitanjem :
Što ovo ima da znači? Za koga radim?..Da li posjedujem neke dozvole i sl.,a da je on neki inspektor.Kakav ? pitam i tražim od njega nekakav papir s kojim će rečeno potvrditi,pa da ću mu i ja pokazati dozvolu uz osobnu iskaznicu.Tu konverzacija naglo prestaje uz izvinjenje pa znate svašta se događa u svijetu .....Al-Kaida,talibani i sve u tom stilu,ali svoju legitimaciju inspektora na pokazuje...i kako se pojavio iznenada tako je iznenada i nestao......
Mogu nesmetano nastaviti sa fotografiranjem,a za Domagović nema straha.......Standardni rakursi :

Smjer Karlovac......



Smjer Jastrebarsko......



Stajalište Domagović nije zaposjednuto tako da nema ni prodaje voznih karata,već se one kupuju kod konduktera u vlaku.......bez onog kaznenog bonusa od 15 kn.
Stanična zgrada je u dosta derutnom stanju.....



Ugodno je ovdje zasjesti.......klupe sasvim solidno odoljevaju zubu vremena....



Đaci putnici ostavljaju ovdje svoje bicikle...da bi nastavili putovanjem vlakom do svojih škola u Jastrebarskom,Karlovcu ili Zagrebu



ŽCPR i cesta kojom možete automobilom stići u Domagović ako u Novakima, selu nedaleko od Jatrebarskog, na staroj karlovačkoj cesti skrenete lijevo dolazeći iz pravca Zagreba ili desno ako dolazite iz smjera Karlovca. Nakon dva kilometra vožnje po ovoj cesti koja siječe oranice i livade, ugledat ćete ovaj ŽCPR i malo selo sa svih strana okuženo zelenilom drveća i livada..........





Da bi se doživio Wild West i prerija oko Red Rivera ne treba otići u Oklahomu i Teksas. Treba se prisjetiti Domagovića s njegovim dubokim šumama i sočnim pašnjacima, prepunim goveda i svinja.

Željeznički most iznad potoka Volavčice



Ne treba sjesti u venecijansku gondolu da bi se čuo Vivaldi, ne treba zrakoplov za New Orleans da bi se čuo iskonski jazz. To jednako dobro rade Dragec, Ric i dinastija Fabijanić. Ne treba ići u močvare Louisiane da bi se uz Jambalayu čuo tajanstveni jezik Cajuna, razumljiv samo njima, autohtono, “strancu” nerazumljivo narječje, hermetično i simpatično.

Ako pročitate izraz „Sepri ekni“ mogli biste pomisliti da pred sobom imate tekst koji govori o svahili jeziku, sanskrtu ili, u najmanju ruku, izrazu koji potječe iz ugrofinske skupine jezika. No, prevarili biste se. “Sepri ekni” jest imperativna rečenica koja se koristi u Domagoviću i koja znači “Otvori prozor”.
Mogli biste se upitati, kakav je to domagovački jezik? U pitanju nije jezik, već narječje. No, nije to narječje poput zagorskog ili istarskog, koje bi se odnosilo na jedno veće područje, na neku regiju. Riječ je o narječju koje postoji samo unutar jednog sela i koje upotrebljavaju samo stanovnici tog sela, puno više stariji nego li mlađi. To se narječje razlikuje od hrvatskog književnog jezika jednim pravilom i mnogim riječima.

Na primjer, unuk se kaže nuk, potok se kaže potik, a želite li imenovati nečije posljednje prebivalište, nećete reći grob, već greb. To su riječi koje su neznatno promijenjene. Postoje, dakako, i one kojima se izgovaranje uveliko promijenilo. Želite li nekom narediti da nekud ide, reći ćete poj!, a ne idi! Mjesto gdje rastu kupine se na domagovačkom kaže kipinovlje.
Mnogi Domagovćanci vole svoje narječje i toliko su na njega naviknuti da ih ne veseli mijenjati govor kada pričaju s nekim “strancem”, ali to ipak čine jer bi stranom čovjeku bilo nemoguće razumjeti o čemu je riječ u razgovoru.
Od promijenjenih riječi koje su ponekad toliko podložne promjeni i koje se i same razlikuju u gornjem i donjem dijelu sela, zanimljivije je pravilo domagovačkog jezika. To pravilo nikad nisu uočili stari, oni koji ga najviše koriste. Pravilo kaže da se u domagovačkom narječju ne može koristiti slovo “H”. Nešto slično kao u njemačkom, ali s razlikom što tamo postoje izuzeci. U Domagoviću ljudima oko glave ne zuje muhe, već muve, ne kuha se, već se kuva (to se ne radi u kuhinji, već u kunji), životinje se ne hrani, već ih se rani. Dođete li u Domagović, mogli biste pomisliti da svi žive u kućama. To nije točno. Ljudi ne žive niti u hižama, već u ižama.
Koliko je pravilo o slovu “H” snažno ušiveno starima pod kožu, vidjet ćete, pričate li s njima o pojmovima koji su nastali u novije doba. Po horoskopu ne možete biti lav, to možete biti samo po oroskopu. Napasti vas neće nikad huligan, već samo uligan. Primjera ima mnogo. Među zanimljivijima je onaj da se Domagović ne nalazi u Hravatskoj, već u Rvatskoj.
Ipak, postoje i situacije kada se u Domagoviću koriste književni izrazi. Kada se ljudi okupe na misi, moli se i pjeva književnim jezikom. Također, kada netko bijesan, tužan ili jednostavno naviknut, psuje, korisiti će učene izraze. Nitko neće u psovci reći cucak, nego pas, želite li nekog u psovci poslati nekud, reći ćete idi!, a ne poj! Može se reći da se književni jezik koristi kada se služi Bogu ili vragu. Valjda je i njima teško razumjeti domagovački.
Ne zna se kako je nastalo pravilo o slovu “H” niti kako su riječi mijenjale svoj oblik. No, zna se, barem tako priča kaže, kako je nastao Domagović i zašto se tako zove. Odavno se zna da je jezik utkan u svaki narod, mjesto i čovjeka. Ne postoji razlog zašto bi Domagović bio iznimka. U davna je vremena postojao otac koji je sinovima naredio da se utrkuju i prema rezultatima koje su postigli im je podijelio zemlju. Braća su se zvala Domagoj, Dragan i Cvetko. Svaki od njih je dobio što je zaslužio i osnovao mjesto na osvojenoj zemlji. Domagoj je valjda bio najsporiji jer je dobio najmanji dio zemlje i na njoj je osnovao mjesto koje je po njemu dobilo ime Domagović. Dragan je, naravno, osnovao Draganić, a Cvetko je osnovao Cvetković.
Ne zna se je li Domagoj bio toliko zaljubljen u sebe da je sam nadjenuo mjestu ime po sebi ili su to učinili drugi. Ne zna se niti da li je zbog nečega bio ljut na Hrvatsku da je zabranio upotrebu slova „H“.
No,ono što je znano,jest da je sva sreća da se Domagoj nije zvao – Hrvoje.



Srdačan pozdrav !

Nastavlja se......

Također jedva čekam nastavak......

Naravno osim vlakom u Domagović možete ući samo jednom asfaltiranom cestom, a izaći možete mnogim cestama koje su pokrivene ničim doli zemljom i pijeskom. Te ceste vode do šuma i polja, koriste ih marljivi poljoprivrednici i tajnoviti ljubavnici.



Danas je Domagović napredno urbanizirano naselje sa školom...



..........modernim kućama te sa svime što donosi civilizacija.....



.....međutim, to nije naškodilo dražima ovog sela,tako da još uvijek možete vidjeti stare seoske kuće koje Domagoviću daju posebnu draž.





Moram poštivati i nova "pravila"....Pfaff je to jednom prilikom dobro objasnio........

Crkva svete Katarine :

U Domagoviću se nalazi kapela Svete Katarine čiji temelji su postavljeni 12.7. 1864. godine, a izgrađena je umjesto istoimene stare drvene kapele koja je bila izvan sela.Izgradnju su financirali iz glavnice koja se skupila u "crkvenjaku". Naime, crkvenjak je bio magazin u kojemu se spremalo crkveno žito i sijeno koje je naraslo na crkvenim poljima. Uz to je postojao i običaj da se za svakog umrlog plemenitog Domagovćanca osam dana zvonilo, a gospodar kuće je davao kapeli sv. Katarine pola vagana žita koje se spremalo u crkvenjak. Iz te stare kapele prenesen je oltar i zvono u novosagrađenu kapelu. Na starom zvonu je bila upisana godina 1584 , što nam naslućuje koliko je stara bila .
1925.godine nabavljena su zvona za kapelu sv. Katarine. Kumovi su bili Petar i Vera Borković, a troškove je podnijela Zemljišna zajednica Domagović. Veliko zvono salio je Kvirin Lebisch u Rijeci.
Najveća umjetnička vrijednost kapele Sv. Katarine u Domagoviću je glavni oltar, koji je posvećen svetoj Katarini, kojeg je 1686. godine dao pozlatiti zagrebački biskup Martin Borković, vrlo ugledna osoba svoga vremena.



Godine 1895., gospoda Vinko Šelinger - mjesni učitelj,Tomo Borković,Janko Fabijanić,Franjo Fabijanić i Karlo Borković osnovali su DVD Domagović koje je tada imalo 25 članova. Iste godine izgrađeno je vatrogasno spremište za prvu malu ručnu štrcaljku sa najpotrebnijim priborom. Deset godina poslije nabavljena je još jedna veća štrcaljka koja je služila sve do 1933 godine .....U Upravni odbor se biraju mlađi i napredniji članovi koji pokreću gradnju Vatrogasnog doma koji još i danas služi svrsi. DVD Domagović je, uz svoju osnovnu djelatnost, bio i nosilac kulturnih zbivanja u Domagoviću pa tako 1938 godine osniva i limenu glazbu koja djeluje neprekidno i do današnjih dana.........



Mlin...

Nažalost danas izgleda ovako,a pamti on mnogo bolje dane i u povjesti sela je odigrao značajnu ulogu....



Sagrađen je 1884. g.na mjestu gdje je prije bila drvena vodenica ( izgradio ju je grof kad je naselio obitelj Vrbiček kako bi im osigurao egzistenciju, no oni su je prodali ). Mlin je bio vlasništvo Plemenite zemljišne zajednice Domagović(u to vrijeme postojala je u Domagoviću i Urbarska zemljišna zajednica ) koja ga je i izgradila. Za pogon se koristila energija vode iz potoka Volavčice koja je pokretala veliko kamenje koje je mljelo pšenicu u brašno. Bio je prva zidana zgrada u Domagoviću i zadovoljavao je potrebe sela.
Na inicijativu čelništva Zemljišne zajednice Domagovića, na čelu s Tomom pl. Fabijanićem, 1923. godine puštena je u pogon električna centrala koja je električnom energijom napajala mlin, vršilicu te cijeli Domagović.Tako je Domagović postao prvo mjesto između Zagreba i Karlovca koje je dobilo električnu energiju.
Kako bi uspjela financirati cijeli projekt, Zemljišna zajednica Domagović prodala je jedan odjel hrastove šume. Nakon toga dovedeni su stručnjaci iz Austrije koji su ugradnju nove Siemensove centrale započeli 1921. godine. Električna turbina imala je snagu 35 kW te je bila predviđena da napaja po 3 žarulje u svakoj kući kojih je onda u Domagoviću bilo stotinjak. Od tada je kapacitet mlina zadovoljavao potrebe ne samo Domagoviča nego i šire okolice.

Mlin je bio vlasništvo Zemljišne zajednice sve dok ga za vrijeme Drugog svjetskog rata nije konfiscirala Nezavisna država Hrvatska, a nakon rata FNRJ. Godine 1953. mlin je preuzela Poljoprivredna zadruga Domagović koja je njime upravljala, ali nije bila i vlasnik. Sljedeće godine slijedila je velika renovacija. Poduzeće Vlado Četković-Zagreb izvršilo je remont električne centrale, čime joj je povećana snaga, a postrojenje u mlinu modernizirano je dijelovima koji su dopremljeni iz mlina u Zadru. Od tada pa negdje do 1960.g. bilo je zlatno doba domagovačkog mlina koji je u to vrijeme bio najmoderniji u cijelome kraju te je snabdjevao brašnom cijeli kraj od Jaske do Karlovca.
1959.godine. mlin je prestao napajati domagovačke domove električnom energijom. Te godine je napravljena javna električna mreža koju je financirala Poljoprivredna zadruga te je ostala nepromijenjena sve do današnjih dana.
Nakon što je prestala postojati zadruga, mlin je spao pod PIK Sljeme koje ga je zapustilo. Nastavio je raditi smanjenim kapacitetom sve do 1971. godine kada je prestao sa radom.

Fotografija mlina iz 1923.god.



Srdačan pozdrav !

Nastavlja se.....

Potok Volavčica dijeli selo na dva dijela.
Kada rijeka ili potok dijeli neko selo na dva dijela onda su tu mostovi da to isto selo spajaju,tako je i u Domagoviću.







Dok sam prelazio preko ovog mosta jedna gospođa me upitala :"Kaj se to popisuje ili prijavljuje ?"
"Nisam vam ja iz poreznog niti od onih kaj popisuju stanovništvo ili nedaj vraže da radim za nekog susjeda koji slikovno nastoji prijaviti drugog susjeda"........vidio sam da joj je odmah postalo nekako lakše....



Ma normalno i u Domagoviću se mnogo čita......,jasno,kad postoji dobro opremljena biblioteka .........



.....,a mogu se čuti i legende kao što je i legenda o Dori....

U Domagoviću,možete pričati o osamljenim šumama, preoranim poljima, zagađenom potoku,novim kućama koje zamjenjuju stare kao i životinjama kojih je sve manje te autima kojih je sve više.Ipak, ništa ne predočuje Domagović kao ljudi koji u njemu žive i koji su, htjeli to ili ne, svi spojeni istom sudbinom.Kao i sva mjesta i Domagović ima raznih ljudi. Sto ljudi, sto ćudi.I tisuće priča koja nastanu, ali ne nestaju. Neke priče su smiješne, neke ozbiljne, a neke toliko nevjerojatne da ih se ne može nazvati nikako drugačije nego legendama. Svi imaju svoje priče; od onih najmlađih kojima nije važno gdje se okupljaju samo ako tamo nema nikog prestarog do najstarijih žena koje su već pokopale svoje muževe i sad im ne preostaje ništa drugo doli vući spora tijela u crkvu svake nedjelje ako ne i češće.
Između generacija prevladava jaz i nerazumijevanje. Mladi zovu stare "vražji jeziki" ne razmišljajući da će i oni jednog dana ostariti, a stari mlade "ispačena deca" zaboravljajući da kao mladi nisu bili ništa bolji.
Kao što nerazumijevanje vlada između starih i novih generacija tako ono vlada i između novih i starih vremena.Mnogo je ratova okončano od kada su našim prostorima posljednji put jahali Turci. Najstarije babe bi rekle da se više ne sjećaju tih vremena. Bilo je to doba kada Domagović nije bio veći, već je svijet bio manji, a pošteni seljak nije htio ništa osim malo zemlje, malo kruha i ponekad malo susjede.

Želite li pričati o ljepotama Domagovića, svakako morate pričati o domagovačkim frajlama.Takva je frajla bila i Dora, barem tako govori priča. U malim mjestima će priča umrijeti tek kad umre mjesto.Babe znaju priču kakva im je pričana. Znaju da su vremena bila teška pod turskom najezdom, teža nego li su sada.
Znaju da je Dora živjela u strahu od Turčina posebno zato jer je izgledom očaravala i bojala se da ju surovi ratnici ne otmu za sluškinju nekom sultanu ili paši. Babe se prave da ne znaju kako je Dora bila susjeda nekog poštenog seljaka. Ono što babe ne znaju, a što mlađi zasigurno znaju jest da je Dora vjerojatno bila plavuša.

U vrijeme kad se od ljepote nije moglo živjeti,Dora je,kao i druge cure,morala ići na polje.Jednog je dana tako uposlila noge,možda da sakupi stoku,možda je bilo vrijeme žetve,a možda je dragi negdje bio žedan pa mu je nosila vode.Priča kaže da je Dora začula topot konja i brže-bolje se sakrila pod obližnji most....



......... jer jahali nisu samo domaći dečki, već i strašni Turci. Taj put su to zaista bili Turci koji su se, kao od vraga savjetovani, zaustavili baš na mostu pod kojim je Dora brisala krupne kapljice znoja s čela.



Kako je konj bio divlji poput jahača na njemu, propeo se, a Turčin je upotrijebio uobičajeni povik ne bi li ga smirio: „Hej, đio dorate“. Što zbog straha, a što zbog plave kose, Dora se javila ispod mosta misleći da ju Turčin zove. „A tko vam je rekao za mene?“.



Nisu Turci mnogo razmišljali. Uzeli su ljepoticu sa sobom i od tada ju nitko nije vidio.

Priča, ipak, nema tužan kraj. Babe dalje pričaju kako je Dora završila u haremu,ali se zbog ljepote,očito,dobro snašla kad je iz daleke Turske mogla poslati zlatni kalež u Domagović.Kako je život to kraći što je osoba starija, priča kaže da kalež nije završio nigdje drugdje,već u crkvi.Priča je preživjela stoljeća, ali se u novije vrijeme polako zaboravlja,kao što se zaboravlja i stari način života.
Osim priče, preživjela je i uzrečica koju stari ponekad koriste, a koju mladi ne razumiju jer ne znaju priču. Odgovorite li babi nešto, bez da vas je pitala, mogla bi vam reći: „Što se javljaš k’o Dora ispod mosta?

Privatno mjesto za pranje nogu



Dok se priče i legende prepričavaju potok Volavčica mirno protiče svojim tokom.....



Srdačan pozdrav !

Nastavlja se ........

Izvanredan tekst - ostao sam bez teksta!



Keep up with the good work!

Najviša građevina u Domagoviću je crkva.Uzdiže se iznad svih kuća,zgrada i drveća kako bi ljude podsjećala što su i kamo idu.Iz istog razloga se zvono na vrhu tornja tri puta dnevno budi. Mnogi se prekriže na taj poziv.



Crkva nije samo građevina sazdana od cigli niti su to oltar i klupe u njoj.Crkva su i ljudi koji se pred oltarom klanjaju,koji pune klupe.Ciglena crkva je nedavno obnovljena,vraćen joj je sjaj.Fasada je nova,unutrašnjost također,a ljude zimi više ne grije samo riječ Evanđelja,već i centralno grijanje.
Za obnovom vapi i druga, živa crkva.Klupe su nove i udobnije od starih,ali često i praznije. Mnogi u crkvu odlaze iz navike.Slušaju propovijed kako bi čuli što ne smiju raditi, što obično zakaže u praksi. Za milostinju se izdvajaju kovanice, dok se papiri čuvaju za korisnije stvari. Na polnoćki je crkva puna ljudi gotovo kao džepovi petardi.Ideja vjere se zagubila negdje između televizora i stvarnog života.



Kada se obnavljala crkva,bio je potreban novac.Živu crkvu se ne može obnoviti financijskim ulaganjima.Naprotiv, novac joj šteti Barem tako kažu.Potrebno je mnogo volje,truda,a ponajviše strpljenja.
Obnovljenu crkvu je blagoslovio biskup.Dovezao se u skupom automobilu u kojem je, nakon mise,blagoslova i ručka, otišao.Crkva je postala ljepša,ali ljudi se nisu promijenili.
Kao što crkva strši iznad svih domagovičkih građevina,tako u domagovačkoj povijesti strši ime Martina Borkovića, zagrebačkog biskupa iz 17. stoljeća.Rođen je u Domagoviću gdje je i odrastao.

Da je Martin rođen danas,kako bi mu izgledao život?

U Domagoviću bi krenuo u osnovnu školu gdje bi se vjerojatno isticao. Pred školom bi se natjeravao s drugom djecom,igrao se rata,napucavao bi loptu na igralištu.Možda bi imao playstation i pred njim bi provodio vrijeme. Martin je završio gimnaziju u Zagrebu.Možda bi i danas krenuo istim putem.U školi bi važno bilo samo koliko je tko cool,tko sluša kakvu muziku, gdje se izlazi van i, naravno, ljubavni problemi.
Između nekoliko ljubavi, Martin je odlučio služiti onoj Božjoj. Kada bi današnji Martin rekao da želi postati svećenikom,tretirali bi ga čudakom.Možda bi razočarao neku curu koja se u njega zaljubila.Kod kuće ne bi bili oduševljeni njegovom idejom i rekli bi mu da neka razmisli je li to ono što doista želi.Martin je bio uporan i nije odustajao od svojih namjera.Priča kaže da je pješačio do Rima i da je njegov trud nagrađen imenovanjem biskupom zagrebačkim.
Martin je završio filozofiju s 19. Danas bi s 19 bio tek na prvoj godini faksa i prolijevao bi znoj za svaki ispit. Ako bi se, kao što je i učinio, odlučio školovati vani, niti on niti njegova obitelj to ne bi mogli platiti. Ako bi ipak otišao van,pojavila bi se priča da je otišao trbuhom za kruhom u bijeli svijet kao i mnogi prije njega.Uspio bi postati svećenikom.
Dobio bi župu.Župljani bi ga to više voljeli što bi manje propovjedao.Pitao bi se zašto crkve nisu pune i zašto mladi više vole disko klubove od svete mise.S vremenom bi možda postao biskupom.
No, što bi kao biskup radio? Vozio se skupim automobilom na blagoslove seoskih crkava? Martin je 1670. godine išao u Beč ne bi li spasio Petra Zrinskog. Kuda bi išao danas? U Haag?
Crkva nema politički utjecaj koji je nekada imala. Možda i bolje da nema.Tako ima više vremena posvetiti se običnom čovjeku. Čovjeku koji se ne prekriži kada se crkveno zvono oglasi ili to čini iz navike.

Moja prijevozna karta



Nakon posjeta Domagoviću nastao je ovaj video uradak

https://www.youtube.com/watch?v=s0zb6TarqZ8

To je moj skromni prilog,bolje rečeno pokušaj da vremenu zaborava otrgnem uspomenu na glazbenu grupu "CROATAE" iz Domagovića, na prijatelje i vrsne glazbenike :Drageca,Rica,Batu,Baća,Mirka,Roka,Cotu..........

Kraj

Srdačan pozdrav !

Mogu samo reci Bravo

A za ovo kako si od.ebao ovog majmuna kaj se pravi inspektor svaka cast

U putopisu puno spominješ razne Borkoviće. To je lokalno prezime?

Još jednom sve pohvale ovom fantastičnom putopisu. Tekstovi su izvanredno zanimljivi i čitaju se u jednom dahu.
Morati ću i ja jednog dana do Domagovića, pa usput i do Lazine...

Pfaff je napisao/la:U putopisu puno spominješ razne Borkoviće. To je lokalno prezime?

I moj bivši šef, kojeg sam spominjao kao M.B., preziva se Borković.

Pfaff je napisao/la:U putopisu puno spominješ razne Borkoviće. To je lokalno prezime?

Da,dobra konstatacija.....

Ovo prezime je nastalo od osobnog imena Borko koje je izvedenica od narodnih imena kao npr. Borislav, Borivoj, Velibor, Borna i sl.Borkovi potomci su Borkovići.

Postoje dvije nesrodne rodovske zajednice istog prezimena: Borkovići u središnjoj Hrvatskoj i sinjski Borkovići (Laktac, Otišić). Prvi spomenuti Borkovići su srednje velika rodovska zajednica, nižeg plemstva, nastala u 15. st. na području Gacke doline. Ondje se prvi put spominje 1510. izvjesni Grgur Borković.

Tijekom najžešćih turskih ratova u 16. st. rodovska zajednica seli se na sjever i naseljava i jaskanski kraj (Domagović, Cvetković) i ozaljski kraj (Orljakovo). U selu Domagoviću spominju se 1598. kao jednoselci. U Ozaljskom urbaru spominju se 1642. kmetovi Marko u Orljakovu i Miho B. u Kamanju.

Jedna obitelj ozaljskih Borkovića doselila se krajem 17. st. u Ogulin gdje je ušla u vojnu službu tamošnje utvrde. Ondje se spominju u zemljišnim knjigama (1775.) koje sadrže podatke za jednu kućnu zadrugu u Ogulinu (Ivan).

Srdačan pozdrav !

Bravo Sali! Pridružujem se pohvalama. Jedan od dosad najboljih prikaza malog mjesta uz prugu.

Nisam stigao na vrijeme komplimentirati, ali ovaj putopis zaslužuje sve komplimente! Mislim da bolju prezentaciju Domagović nigdje nikada nije imao! Odličan tekst i fotke, hvala Sali!

milepaclo,Jean......

Hvala za pohvale i komplimente.......
Pokušao sam pilu okrenutu malo naopako ... obićno ljudi govore : "Uvijek se iz sela vidi i gleda na grad ,ja sam pokušao da iz grada vidim i gledam na selo........

Srdačan pozdrav !

Taman kad ste pomislili da je već sve završeno s ovom temom... Ma, (kao, uostalom, i drugi), ostao sam zatečen, gledajući je pomalo s nevjericom, provjeravajući tko ju je napisao. Dosad "normalni" (iako ne i nezanimljivi) Sali odjednom je buknuo osebujnim pristupom, izborom motiva, gomilom podataka, a sve o kraju na prvi i na nekoliko daljnjih pogleda (sve dok nam Sali ne otvori oči) potpuno nezanimljivim, a sad odjednom, Salijevim čudom pretvorenim u željeni cilj što ranijeg obilaska. E(h) - Domagovićko pravilo - da nam takvi pišu turističke monografije i vodiče, ne bismo se mogli kretati od turista.

Ovo me je ponukalo da pretražim ponovo sve Salijeve teme, da vidim što sam to eventualno propustio, ali, zaključio sam da nisam, i da je ova tema ipak vrhunac, za koji ne želimo da ostane vrhunac, nego da se, ako se već ne nađu neki novi, viši, vrhunci, pretvori u visoravan mnogih daljnjih predstavljanja.

gaspa je napisao/la:........ostao sam zatečen, gledajući je pomalo s nevjericom, provjeravajući tko ju je napisao. Dosad "normalni" (iako ne i nezanimljivi) Sali odjednom je buknuo osebujnim pristupom, izborom motiva, gomilom podataka......
Ovo me je ponukalo da pretražim ponovo sve Salijeve teme, da vidim što sam to eventualno propustio, ali, zaključio sam da nisam,.........

gaspa......

Hvala ! Ostajem i ja zatečen i bez teksta.......

Moj skroman zaključak na sve rečeno :
"Svakim danom, u svakom pogledu, sve više napredujem...,svakim danom, u svakom pogledu, sve više ....".


Srdačan pozdrav !

Sali, ovo mi je osvježilo dan, da ne velim idućih par dana, pa i puno više.

Dugo me nije bilo na ovom forumu i to je razlog da tek sad ovo pišem. Znao sam da voliš dobru muziku, radiš odlične fotke, dobro poznaješ poeziju, imaš osebujan način pisanja ... ali ovako složiti sve u jednom, to je (vele)majstorsko djelo.

Skidam kapu za ovaj putopis, brojne detalje, sjajne fotke ... od danas mi Domagović više nije jedno od brojnih mjesta uz prugu ili dvije žute ploče uz cestu ... od danas Domagović ima dušu. Hvala ti na tome !


P.S. Hvala i Zlaji na sinoćnjoj informaciji na zeljeznice.net ... bez nje bih i dalje ostao uskraćen za ovaj prekrasni putopis !