Sharpie No. 115 – jedna potonula lokomotiva
3 posters
Sharpie No. 115 – jedna potonula lokomotiva
Svi smo čuli za Atlantidu, slušali "Potonulu katedralu" (bar neki), a znamo i za Borsigerice potopljene u Đerdapu. No, ovo je priča o jednoj u zemlju potonuloj lokomotivi...
Furness je poluotok na istoku pokrajine Kambrije u sjeveroistočnom dijelu Engleske. U području je i čuveni Lake District gdje je William Wordsworth opjevavao sunovrate i tu se već krajem 18. stoljeća razvija turizam. Naravno za bogate. Čudan engleski smisao za jezivo-mistično nalazio je relaksaciju u jezerima i močvarama s ponekom ruševinom dvorca ili samostana ter blatnjavim plažama mora koje je povezivalo/dijelilo Englesku od Irske.
U ranom razdoblju gradnje željeznica u Kraljevstvu, izvjesni je William Schneider otkrio druge po veličini naslage željezne rudače (hematita) pa zatražio (i dobio) od Parlamenta dopuštenje za gradnju željeznice s osnovnom svrhom prijevoza škriljevca i željezne rude. Bilo je to 1844. godine. Kasnije su pronađene dodatne zalihe rudače pa se kraj razvio u najveće središte proizvodnje željeza u Kraljevstvu. Pruga je postepeno produživana pa je prema istoku spojena s ostatkom željezničke mreže, a na zapadu završila je u gradu Barrow-in-Furness (gotovo sva mjesta tamo se zovu Nešto-in-Furness!) gdje se zahvaljujući željezu i željezarama razvila najveća dubokovodna luka na zapadnoj obali Engleske (nemojmo zaboraviti da je na suprotnoj strani bila Irska gdje su također rasla golema brodogradilišta).
Furness Railway nije nikad imala vlastitu proizvodnju lokomotiva nego ih je nabavljala od priznatih proizvođača, a tih u Kraljevstvu nije manjkalo. Sveukupno ih je bilo 15-tak, a među najznačajnijima je bila tvrtka Sharp, Stewart & Co. Izvorno iz Birminghama, kompanija se kasnije preselila u Glasgow i bila poznata po kvalitetnim lokomotivama poglavito za teretne vlakove. Zanimljivo je da su prvi počeli ugrađivati Giffardov injektor.
Puno su izvozili lokomotive u prekomorske krajeve, poglavito Indiju, a njihov su proizvod i čuvene parnjačice na Darjeeling-Himalayan Railway.
Za Furness Railway isporučivali su najprije 2-osovinske lokomotive klase A5, od kojih je jedna sačuvana u Locomotion Museumu u Shildonu nedaleko Darlingtona (pretpostavljam da je bila lakirana u crveno da se ne vidi prašina od hematita) i najstarija je sačuvana britanska lokomotiva u voznom stanju.
Kasnije su zbog povećanja vučne snage isporučivali 3-osovinske lokomotive označene kao tip 1D (ne miješati s UIC oznakom tipa). Od milja su ih zvali "Sharpie", a izgledale su ovako:
Upravo o jednoj takvoj, inventarskog broja 115, je i ova priča.
22. rujna 1892. oko 8 i ½ ujutro stigla je No. 115 s praznim teretnim vagonima iz Barrowa u Lindal na putu za Ulverston. Prošla je putnički kolodvor i zaustavila se na teretnom kolodvoru ranžirajući prazne vagone. Odjednom je strojovođa, izvjesni Thomas Postlethwaite, začuo neko sumnjivo krckanje i pucketanje iz donjeg stroja pruge. Prisebno je odmah dao kontra-paru i iskočio iz lokomotive pritom se dobro izudaravši. Srećom je bio sam na lokomotivi jer je ložač otišao po marendu (Fata bi rekla: "Ti si, Mujo, uvijek na sr... kad se pare dijele!"). Začuo se tutanj i ispod pruge se otvorila rupet'na promjera 10 metara i otprilike isto toliko duboka. Pruga se raskinula i naša 115 se zarila nosom i dimnjakom u rupu. Jedan od prolaznih kolosjeka pokraj mjesta nezgode je ostao visiti u zraku.
Što je bio uzrok? Slično kao u Labinu ili Tuzli, stari rudnički rovovi pod zemljom pretvorili su tlo u švicarski sir. Već se neko vrijeme znalo da je tlo opasno pa su vlakovi na tom mjestu vozili korakom. Rudokopna znanost poznaje tehnike sanacije starih kopova, ali ih je Parkside Mining Co. koja je imala koncesiju na tom području u svojoj tipično liberal-kapitalističkoj maniri zanemarila pa je tlo jednostavno sišlo na donji kat.
Frka je bila golema – Lindal je bio jedan od najvećih ranžirnih kolodvora na pruzi i trebalo je rezriješiti prometni čep. Ubrzo su stigli svi mogući direktori, inžinjeri i predsjednici kompanija, a i pomoćni vlak s ekipom za spašavanje. Zaključilo se da je jedino rješenje napraviti vlaku, položiti privremeni kolosjek i izvući lokomotivu. Zanimljivo – vatra je još uvijek gorila i para je izlazila iz rupe pa su lokomotivu polijevali vodom dok se vatra nije ugasila. To nam puno govori o brzini kojom je ekipa za sanaciju stigla na teren, a bome i o kvaliteti lokomotive.
Evo ekipe – nema ih puno kao ni kod HŽ-a. Lik u bijelom kaputu je brigadir mr. George Clark
Ekipa je svojski prionula poslu i rad je lijepo napredovao. Da stvar bude veselija, u Ulverstonu je bio sajmeni dan pa je putnički promet bio pojačan. Putnici su bili umoljeni napustiti vlak prije mjesta nezgode (neki su se, osobito pripadnice nježnijeg spola, dobro udesili skačući iz vagona na prugu – imam takva iskustva iz Lokava ), onda je vlak korakom prošao pored rupe, a putnici su došepesali za njim i ponovno se ukrcali.
Taman kad su radnici dobili pauzu za zasluženu okrjepu, desilo se novo urušavanje i lokomotiva je utonula za još 60-tak metara.
Evo skice nezgode iz zapisnika:
Kako je sve završilo? Nikako. Lokomotiva je ostala dolje – spasili su samo 2-osovinski tenderić. Rupu su zatrpali i popravili kolosjeke. Danas vjerovatno nitko više i ne zna da je na tom mestu 70 metara duboko pokopana jedna "Sharpie". Što je najzanimljivije, lokomotiva je još uvijek na spisku jer su vjerovatno zaboravili sazvati povjerenstvo za otpis osnovnih sredstava...
Furness je poluotok na istoku pokrajine Kambrije u sjeveroistočnom dijelu Engleske. U području je i čuveni Lake District gdje je William Wordsworth opjevavao sunovrate i tu se već krajem 18. stoljeća razvija turizam. Naravno za bogate. Čudan engleski smisao za jezivo-mistično nalazio je relaksaciju u jezerima i močvarama s ponekom ruševinom dvorca ili samostana ter blatnjavim plažama mora koje je povezivalo/dijelilo Englesku od Irske.
U ranom razdoblju gradnje željeznica u Kraljevstvu, izvjesni je William Schneider otkrio druge po veličini naslage željezne rudače (hematita) pa zatražio (i dobio) od Parlamenta dopuštenje za gradnju željeznice s osnovnom svrhom prijevoza škriljevca i željezne rude. Bilo je to 1844. godine. Kasnije su pronađene dodatne zalihe rudače pa se kraj razvio u najveće središte proizvodnje željeza u Kraljevstvu. Pruga je postepeno produživana pa je prema istoku spojena s ostatkom željezničke mreže, a na zapadu završila je u gradu Barrow-in-Furness (gotovo sva mjesta tamo se zovu Nešto-in-Furness!) gdje se zahvaljujući željezu i željezarama razvila najveća dubokovodna luka na zapadnoj obali Engleske (nemojmo zaboraviti da je na suprotnoj strani bila Irska gdje su također rasla golema brodogradilišta).
Furness Railway nije nikad imala vlastitu proizvodnju lokomotiva nego ih je nabavljala od priznatih proizvođača, a tih u Kraljevstvu nije manjkalo. Sveukupno ih je bilo 15-tak, a među najznačajnijima je bila tvrtka Sharp, Stewart & Co. Izvorno iz Birminghama, kompanija se kasnije preselila u Glasgow i bila poznata po kvalitetnim lokomotivama poglavito za teretne vlakove. Zanimljivo je da su prvi počeli ugrađivati Giffardov injektor.
Puno su izvozili lokomotive u prekomorske krajeve, poglavito Indiju, a njihov su proizvod i čuvene parnjačice na Darjeeling-Himalayan Railway.
Za Furness Railway isporučivali su najprije 2-osovinske lokomotive klase A5, od kojih je jedna sačuvana u Locomotion Museumu u Shildonu nedaleko Darlingtona (pretpostavljam da je bila lakirana u crveno da se ne vidi prašina od hematita) i najstarija je sačuvana britanska lokomotiva u voznom stanju.
Kasnije su zbog povećanja vučne snage isporučivali 3-osovinske lokomotive označene kao tip 1D (ne miješati s UIC oznakom tipa). Od milja su ih zvali "Sharpie", a izgledale su ovako:
Upravo o jednoj takvoj, inventarskog broja 115, je i ova priča.
22. rujna 1892. oko 8 i ½ ujutro stigla je No. 115 s praznim teretnim vagonima iz Barrowa u Lindal na putu za Ulverston. Prošla je putnički kolodvor i zaustavila se na teretnom kolodvoru ranžirajući prazne vagone. Odjednom je strojovođa, izvjesni Thomas Postlethwaite, začuo neko sumnjivo krckanje i pucketanje iz donjeg stroja pruge. Prisebno je odmah dao kontra-paru i iskočio iz lokomotive pritom se dobro izudaravši. Srećom je bio sam na lokomotivi jer je ložač otišao po marendu (Fata bi rekla: "Ti si, Mujo, uvijek na sr... kad se pare dijele!"). Začuo se tutanj i ispod pruge se otvorila rupet'na promjera 10 metara i otprilike isto toliko duboka. Pruga se raskinula i naša 115 se zarila nosom i dimnjakom u rupu. Jedan od prolaznih kolosjeka pokraj mjesta nezgode je ostao visiti u zraku.
Što je bio uzrok? Slično kao u Labinu ili Tuzli, stari rudnički rovovi pod zemljom pretvorili su tlo u švicarski sir. Već se neko vrijeme znalo da je tlo opasno pa su vlakovi na tom mjestu vozili korakom. Rudokopna znanost poznaje tehnike sanacije starih kopova, ali ih je Parkside Mining Co. koja je imala koncesiju na tom području u svojoj tipično liberal-kapitalističkoj maniri zanemarila pa je tlo jednostavno sišlo na donji kat.
Frka je bila golema – Lindal je bio jedan od najvećih ranžirnih kolodvora na pruzi i trebalo je rezriješiti prometni čep. Ubrzo su stigli svi mogući direktori, inžinjeri i predsjednici kompanija, a i pomoćni vlak s ekipom za spašavanje. Zaključilo se da je jedino rješenje napraviti vlaku, položiti privremeni kolosjek i izvući lokomotivu. Zanimljivo – vatra je još uvijek gorila i para je izlazila iz rupe pa su lokomotivu polijevali vodom dok se vatra nije ugasila. To nam puno govori o brzini kojom je ekipa za sanaciju stigla na teren, a bome i o kvaliteti lokomotive.
Evo ekipe – nema ih puno kao ni kod HŽ-a. Lik u bijelom kaputu je brigadir mr. George Clark
Ekipa je svojski prionula poslu i rad je lijepo napredovao. Da stvar bude veselija, u Ulverstonu je bio sajmeni dan pa je putnički promet bio pojačan. Putnici su bili umoljeni napustiti vlak prije mjesta nezgode (neki su se, osobito pripadnice nježnijeg spola, dobro udesili skačući iz vagona na prugu – imam takva iskustva iz Lokava ), onda je vlak korakom prošao pored rupe, a putnici su došepesali za njim i ponovno se ukrcali.
Taman kad su radnici dobili pauzu za zasluženu okrjepu, desilo se novo urušavanje i lokomotiva je utonula za još 60-tak metara.
Evo skice nezgode iz zapisnika:
Kako je sve završilo? Nikako. Lokomotiva je ostala dolje – spasili su samo 2-osovinski tenderić. Rupu su zatrpali i popravili kolosjeke. Danas vjerovatno nitko više i ne zna da je na tom mestu 70 metara duboko pokopana jedna "Sharpie". Što je najzanimljivije, lokomotiva je još uvijek na spisku jer su vjerovatno zaboravili sazvati povjerenstvo za otpis osnovnih sredstava...
______________________________________
Količina inteligencije na svijetu je konstantna,
jedino se povećava broj ljudi.
Pfaff- Administrator
- Broj postova : 11507
Age : 76
Lokacija : Rijeka
Registration date : 17.03.2008
Re: Sharpie No. 115 – jedna potonula lokomotiva
A šta su drugo ni mogli, tko će izvlačiti 100 tona tereta sa 70 metara dubine, a zanimljivo je to da je ta lokomotiva još uvijek u voznom parku.
______________________________________
Vlakom na more (Lupoglav-Raša).
Pula-Zagreb sa A380
Narcis- Administrator
- Broj postova : 6447
Age : 50
Lokacija : Labin
Registration date : 29.02.2008
Re: Sharpie No. 115 – jedna potonula lokomotiva
(obzirom da sam ja pročitao tamo neki text na skoro najzatvorenijem dijelu foruma, pa ću se tako i ponašati)
Bravo, Pfaff! Ti nam uvijek pružiš nešto zanimljivo. (ovo stvarno mislim, nije to zbog spomenutog teksta). I razgovaraj se ti mirne duše sam sa sobom (opet onaj text), mi ćemo te izuzetno pozorno pratiti širom otvorenih očiju, a ponekad bome i ustiju.
Nevjerojatno što se sve na svijetu događa. A ono tamo otočno društvo je nepresušan izvor događaja. Prema tekstu isto društvo djeluje i danas. Očigledno ne rade inventure po uvriježenim međunarodnim računovodstvenim standardima (oni, kakvi su, i u poslovnim knjigama imaju vjerojatno zamijenjene stupce dugovne i potražne strane u odnosu na europska knjigovodstva). Našalio bih se upitavši nisu li u međuvremenu dodali neke tračnice u rudniku pa im lokomotiva služi za podzemni transport.
Jedno malo opažanje kako valja pomno proučiti nove teme na forumu. Prvo sam letimično preletio naslov pa ono Sharpie pročitao kao Shark, pa sam 115 zamijenio za 015, pa sam i novog shefa zamijenio za Jeana ali sam se dobro sjetio teksta i zijevnula je ko morski pas i povezavši niz netočnih detalja pomislio da je tekst o polomljenoj žutki, samo sam se pitao gdje je to potonula, osim ako se ne radi o figurativnom potonuću. A kad ono...
Bravo, Pfaff! Ti nam uvijek pružiš nešto zanimljivo. (ovo stvarno mislim, nije to zbog spomenutog teksta). I razgovaraj se ti mirne duše sam sa sobom (opet onaj text), mi ćemo te izuzetno pozorno pratiti širom otvorenih očiju, a ponekad bome i ustiju.
Nevjerojatno što se sve na svijetu događa. A ono tamo otočno društvo je nepresušan izvor događaja. Prema tekstu isto društvo djeluje i danas. Očigledno ne rade inventure po uvriježenim međunarodnim računovodstvenim standardima (oni, kakvi su, i u poslovnim knjigama imaju vjerojatno zamijenjene stupce dugovne i potražne strane u odnosu na europska knjigovodstva). Našalio bih se upitavši nisu li u međuvremenu dodali neke tračnice u rudniku pa im lokomotiva služi za podzemni transport.
Jedno malo opažanje kako valja pomno proučiti nove teme na forumu. Prvo sam letimično preletio naslov pa ono Sharpie pročitao kao Shark, pa sam 115 zamijenio za 015, pa sam i novog shefa zamijenio za Jeana ali sam se dobro sjetio teksta i zijevnula je ko morski pas i povezavši niz netočnih detalja pomislio da je tekst o polomljenoj žutki, samo sam se pitao gdje je to potonula, osim ako se ne radi o figurativnom potonuću. A kad ono...
______________________________________
Ako ne znaš kamo ideš, stići ćeš tamo kamo nisi želio
gaspa- Administrator
- Broj postova : 3747
Lokacija : Zagreb
Registration date : 14.05.2008
Permissions in this forum:
Moľeą odgovarati na postove.