Po Istri - zgorun, zdolun i okolo - Labinšćina

Ostaci rudničke infrastrukture iliti in memoriam posljednjem hrvatskom rudniku

Najbolja supruga na svijetu (a.k.a. ) dobavila se neke stručno radno-prihodovne aktivnosti u Labinu gradu. Moja malenkost (a.k.a. ) našla se ponovno, sljedstveno tome, u funkciji trhonoše i logističara. Rečena aktivnost ima šest epizoda, i to meni svakog sleda daje na raspolaganje nekih tri sata slobodnog vremena.

Labin je prekrasan istarski gradić bogate prošlosti, ali ipak nije meknimo, Minken pa si relativno brzo gotov s razgledavanjem znamenitosti. Usprkos tome uspio sam napabirčiti nešto zanimljivosti (koje čak imaju i dodirnih točaka s općom temom ovog 4ruma) pa evo.
Ovaj je kraj siromašan i ljudi su ovdje, kako reče moj znanac Lobinjan, živjeli "od dobrote". Jer nisu imali od čega drugoga. Otvaranje kopova kvalitetnog kamenog ugljena još tamo negdje 1626. godine izvjesni Filippo Varenzi od Mletačkog vijeća desetorice dobio koncesiju za iskop ugljena oko Labina stvorilo je perspektivu dodatnih prihoda, a na mukotrpan i naporan rad su ionako već bili navikli. Pogled s vrha starog Labina podastire gledatelju dolinu gdje je oko rudnika ugljena sagrađeno naselje Podlabin, nekad samostalni grad, a danas integralni dio Labina. U sredini slike naziru se ostaci tornja izvoznog stroja.



"Istarski ugljenokopi", kako se taj veliki industrijski pogon zvao u trenutku svoje naprasne smrti prestao je s radom na današnji dan (28. svibnja) 1999. godine u 11,30 sati kad su iz jame Tupljak izvezena posljednja dva vagoneta ugljena.
Ima diljem Lijepe naše čitav niz napuštenih i zapuštenih industrijskih pogona koji stoje kao nijemi svjedoci užasa jednoumlja, ali je nevjerovatna brzina kojom su likvidirani i demontirani svi tragovi ovih rudnika. Galerije su nakon toga potopljene. Gotovo da pomisliš da je naftni lobi nekome masno platio da onemogući 'Rvatima svaku pomisao na traženje energetske samostalnosti kroz vlastite resurse. Zahvaljujući zalaganju entuzijasta iz "Labin Art Expresa" sačuvan je toranj izvoznog stroja u Labinu i tzv. "Lamparna" (mjesto gdje su se rudari opremali prije silaska u jamu) i cijeli je prostor oblikovan za realizaciju kulturnih aktivnosti. Pogonski dio izvoznog stroja je navodno razbijan dinamitom kako bi se komade što brže odvezlo na staro željezo. Nikome od novokomponovanih vele'rvata i njiovih pripuza nije ni u ludilu palo napamet da bi se ovakav spomenik industrijske baštine mogao sačuvati za buduća pokoljenja.

Na Trgu labinskih rudara nalazi se zanimljiva crkva (mislim Gospe Fatimske) sa zvonikom arhitektonski sličnim onog crkve svete Barbare u Raši. Podlabin je građen u razdoblju od 1938. kad je otvoreno okno pa do 1942. Izvorno se zvao Pozzo Littorio d'Arsia (Jama raškog liktora?) i bio je jedan od 12 novosagrađenih gradova (kao i Raša) koje je talijanska država gradila oko industrijskih pogona, a sve u slavu fašizma i Mussolinija.



Tu je i kafe/bistro "Bač" (Bač = rudarski vagonet)



Okićen je rudarskim vagonetom koji poput mača Damoklovog visi iznad šanka. Navodno to dosad nije štetilo posjećenosti





S trga se lijepo vidi glava tornja na kojoj se koči velikim slovima napisano: L. A. E.



Malo je komplicirano doći do tamo, ali uspio sam



Tornjevi izvoznih strojeva svugdje po svijetu jednako izgledaju još tamo od početka industrijske revolucije. I svi su golemi



Stopa tornja i otfikareni krajevi nosivog užeta

Rešetkasta vrata kabina lifta



Piše: "Ne prilazi i ne penji se", a ja poštujem propise i zakone – pogotovo kad nisam sasvim siguran što je, a što nije trulo



Pogled u plavetne visine



Tu je nekad bila strojarnica



Spomen na prošla vremena





Tračnice su u funkciji kulturnog prostora



Malo dalje, u drugom dvorištu, nalazi se dimnjak strojarnice



Još jedan pogled i dosta

Jučer sam se opet našao u Labinu i to u razdoblju koje pristojan svijet zove "Radnim vremenom". Bila je to jedinstvena prilika za posjet Narodnom muzeju u sklopu kojeg se nalazi i muzej rudarstva.



Muzej se nalazi u palači Battiala-Lazzarini, najljepšoj i najvećoj baroknoj palači u Istri. Bacimo, dakle, pogled



U ulaznom holu ovo drago stvorenje prodaje ulaznice. (Da se ne bi tko pomamio, obavještavam da je već "kaparirana" ter da se uskoro udaje)



Cijena? Sitnica: 15 dlakavaca po obraslom grlu!



Labin tj. Albona vuče korjene još iz (pred)rimskog razdoblja pa sljedstveno tome, ima i hrpa rimskih ostataka



Kameni žrvanj. Tu se omladina jačala za budući rad u rudniku



Leroj



To su valjda ti čija je bila palača



U jednoj dvorani nalazi se ova zanimljiva sprava na kojoj posjetioci mogu gratis slušati aboridžansku muziku.
(Dok sam snimao, jedan je djelatnik muzeja nemilosrdno dromedario kroz prostor ne obazirući se na korisnike koji su platili po 15 kn za razgledavanje)



Ima i NOB-kutak. Ovo je bista jednog od trojice narodnih heroja imenom Mate Blažina. Drugi se nalazi na šetalištu ispod starog grada, a treći pred istoimenom školom – škrbni Ištrijani!
Ispred njega se koči puškomitraljez Breda M1930. Prilično traljava naprava s kojom su Talijani napadali, a partizani se branili (ili obratno?)



Teški mitraljez Breda M1937 i par talijanskih puščica tipa Mannlicher-Carcano. One kratke služile su za specijalne postrojbe, a osobito su bile drage malim partizanima jer su im po veličini bile taman, a njima nisu mogli nikoga ubiti



Automati: Britanski Sten MKII, Beretta M38 i njemačka Erma MP40. Pobratimstvo ljudi po oružju



Zastava 3. Istarske (mislim da nije iz ratnih vremena)

Idem prema rudniku. Ovaj stoji na ulazu i svi ga šlataju po trbuščiću



Ovaj proglas iz vremena francezke okupacije visi na zidu u muzeju, al' ja sam ga, čitljivosti radi, skinuo s interneta. Potpisao ga je Eugen, brat onog glavnog što je ruku držao u šlicu i potkralj italije, a dopušta izvoz ugljena iz Istre. Uz dužno plaćenu dažbinu od 2% - države i vojske su uvijek bile gladne novaca.



Ogledni rudnik počinje niskopom (kosim rovom) u kojem je čekrk. Ručno pokretan



Kontroler? Rotacioni transformator? Artefakti u rudniku nažalost nemaju opise



Dong! – Dong-dong!



Ovi zaštini šljemovi izgledaju kao perlice na dječjoj računaljki



Rov niskopa. Pametno je spustiti po stubama na desnoj strani



Na dnu je raskršće. Ono okruglo nije okretaljka već okrugla unutrašnja vodilica za vijence kotača. Rudnički vagoneti imaju, za razliku od pravih željezničkih, kotače koji se slobodno okreću na osovinama pa ih se relativno lako zaokrene za potreban kut.



Nema natrag – smiješ samo čeznutljivo pogledati...



Još jedno raskršće

Specijalni rudnički telefoni zaštićeni od iskrenja prema vanjskoj atmosferi



U jednoj niši je mala lokomotivica. Mislio sam da je na stlačeni zrak, a onda sam pomnijim gledanjem ustanovio da je dizelska. Dizelski motor i nije tako opasan u eksplozivnoj atmosferi jer ne iskri.



Tvornički broj. Nisam našao oznake proizvođača.
Najprije sam oznaku na inventarskoj pločici pročitao kao "ZUR" (Zadnji udarac radniku), ali sam ponijom analizom zaključio da je to IUR 444 = "Istarski ugljenokopi Raša"



Rov-garaža je vrlo uzak pa nema načina da uslikam napravu u punoj ljeposti. A nije ni osvijetljen pa se oslanjam na stroboskopske učinke blica



En face – ima i rupu za kurblu (manicu)



Detalj motora



Priručna radionica



Kopča vagoneta, kotač, oklop nekog zupačanika, pneumatski čekić. Jednostavnije je bilo majstora spustiti dolje nego svu tu kramu vući van na popravak...



Ručno svrdlo s ručicom.

Transformator i pokretni dio usipnog žljeba



Raskršće. Poput "vlaka strave" u lunaparku, i rudnički su hodnici imali vrata na određenim udaljenostima.



Može! Sipaj!



Redovna evidencija stanja okoliša



Kontrola metana. Mislim da više nisu koristili kanarince

U nastavku ima nekoliko primjera formiranja rovova i tipova podgrađivanja. Ovdje obilazak postaje, što rekla Seve, malko tisan i svjetla visina rova dolazi na nekih 170 cm, a gdjegdje i manje.
Ovo je suvremeno pneumatsko svrdlo



Spoj tračnica na pragu. Bilo ih je kojekakvih,a širina kolosjeka je 600 mm



Wow! Zavoj!



Aha! Moš mislit! Di je još izlaz







Jope raskršće. Kad pogledam kako krhke i traljave izgledaju potklade, primam me jeza

Došli smo do čela kopa. U jednom kutu su potklade naslagane na vagonetu



Strop je osiguran čeličnim potporama koje se spajaju ušicom i zatikom na sličnim čeličnim nogama. Sve je kratkih dimenzija. Logično je jer ih je trebalo gotovo potrbuške dovući amo. Kako je čelo odmicalo tako su se galerije proširivale i bolje osiguravale. Ovo je bio najopasniji dio rudnika.



Ugljen se otpremao pokretnim transporeterom s lopaticama koje je pokretao lanac.



Detalj osiguranja stropa





Srcolika rudarska lopata s krtkom drškom (nisi di imao zamahivati)



Prigon transportne trake



Ovdje je visina rova nekih 160 cm. Sreća da sam, visini usprkos, vitak i gibak. Da su se tu zatekli, primjerice, Jean, Novi_shef i Kapo (onog četvrtog da ne spominjem) bili bi kot biži va štukalnice

Evo i primjera kako je to izgledalo u prapočecima



Prsno svrdlo



Drveni vagonet otvoren s jedne strane (danik) na drvenim tračnicama



Kotačići s jedne strane su manji tako da vagonet visi prema zatvorenoj strani. Tako se teret ne prosipa, a jadničak koji ga gura ima bolje usmjerenu silu poriva.



Vagonet je gotovo identičan onima koje je početkom 16. stoljeća u svojoj knjizi "De re metallica" opisao Agricola, otac suvremene nauke o rudarstvu i metalurgiji.



Obratiti pažnju na tračnice



Hvala, bilo mi je potrebno!



I kako je rekao Dante, "... ovdje izađoh da opet vidim zvijezde..."

Bio sam u oglednom rudniku u zagrebačkom tehničkom muzeju, a i u minkenskom "Deutsches Museumu" ima mali odjeljak posvećen rudarstvu, ali ovo što sam vidio u Labinu najbolje odražava sav užas rada u podzemnim jamama. Rudnik je prilično čist i nema previše prašine, a sad si još možeš zamisliti kakav bi izašao da je sve prekriveno finom ugljenom prašinom kako što je to bilo u originalu.

Evo još jedan kameni artefakt po kojem je neki (stari) Rimljanin nešto škrabao



Idem nizbrdo prema trgu Maršala Tita. Tamo je i "Velo kafe" pa ćemo prijatelj i ja popiti jeno kafe.
Ovo je crkva djevice Marije



Još malo pa smo vani



Jedan od dva labinska topa



Na zidu mozaik koji podsjeća na bunu labinskih rudara i "Labinsku republiku". (Za one koji ne znaju: Ugljen iz istarskih ugljenokopa bio je za Italiju od vrhunske strateške važnosti. Bio je to jedini domaći ugljen dovoljne kvalitete za pokretanje parostrojeva na brodovima i željeznici. Rudari su se pobunili prvenstveno zbog nesnošljivih uvjeta rada, a onda i zbog talijanske politike odnarođivanja i nacionalne represije. Fašizam je počeo kasnije od datuma pobune rudara, ali je Italija neposredno nakon WWI kad je zavladala Istrom što su joj poklonili Britanci i Francuzi kao nagradu što su bivšem partneru zabili nož u leđa, smjesta započela sistematskim zatiranjem svega slavenskog)



Gradska loža. Ovdje za kišna vremena zaklon traži čovječuljak koji na trgu naplaćuje šikuciju za parking



Na kraju nismo šli u "Velo kafe". Sreo sam znanca koji je mi je dao ponudu koju nisam mogao odbiti...
Ovo me podsjetilo na jednu staru anegdotu:
- Čuj, što se dogodilo s onim tvojim prijateljem?
- ???
- Ma, znaš, onaj što je stanovao u vili s pogledom na zatvor...
- Aaaaa, taj! Preselio se. Sad ima pogled na vilu!!!



Labinske ljepotice biraju accessoire

Labinski gradski prijevoz. Onu golemu zgradu na lijevoj strani sagradila je pokojna Carevina i tamo se nalaze gradske službe (a i poneke županijske)



Labin ima priključke za punjenje električnih vozila?



A di se uturi lovuša?



Šećem po šetalištu kraj poznate fontane. Ovaj švrćo je toliko "long" da ga se može parkirati popreko



Na Fortici sam slikao ove dvije crnogorske mačket'ne



Pogled u dolinu



Vaš izvjestitelj na topu



Ostatak zbivanja odvijao se u prijateljevoj konobi





Ako pronađem nešto novo, javim se.

Odličan putopis sa još boljom edukativno-humorističkom reportažom.

Tko se to muva po mome dvorišču.... , a ovo
https://2img.net/h/i583.photobucket.com/albums/ss277/jkrema2/RudniciLabinstine/RudniciLabinstine088.jpg

Nije u funkciji, samo jedan elektromobil se tu napunio i gradonačelnik napravio đir okolo Presike i Starog grada, prije 2 godine.

Vrlo lijepo i poucno...dobio sam volju tamo otici... puno hvala....