Uskotračna željeznička pruga Gabela – Uskopolje – Dubrovnik

15.07.1901. godine puštena je u promet uskotračna željeznička pruga Gabela – Uskopolje – Dubrovnik. Bilo je to ostvarenje dugogodišnje nade i važno postignuće dubrovačke gradske. Dubrovnik se za željeznicu počeo boriti vrlo rano, još prije 150 godina, kada se na područjima južno od Save još nisu ni počele graditi pruge. Redovite pomorske linije između Dubrovnika i Trsta bile su uvedene prije 1840. godine dok je kopneni transvezalni promet iz Dubrovnika u unutrašnjost gotovo potpuno stagnirao i bio ograničen na stari karavanski put koji je vodio duboko u turski teritorij. Dubrovačka trgovačka komora već 1868. godine obratila se Ministarstvu trgovine u Beču naglasivši potrebu za izgradnjom željeznice. Ovaj odlučan korak Dubrovnika da se sredi pitanje komunikacije sa zaleđem bio je posljedica teškog ekonomskog stanja nakon pada Republike kada je grad, pored brojnih nedaća, pogođen i gotovo potpunom izolacijom prema kopnu.
Jedrenjaci koji se grade u dubrovačkim škarima sve do 1880. godine moraju ustupiti mjesto parobrodima, a osnivanje parobrodskih društava tražilo je jake kreditne institucije kojima Dubrovnik nije raspolagao. Nekada bogati grad – država velike pomorske prošlosti bez odgovarajuće flote, izoliran od kopna, postaje provincijski grad na periferiji moćnog carstva. Te prilike bile su odraz ne samo prometne, već i političke odvojenosti, jer Dalmacija u sklopu Austrije, a ostali dijelovi Hrvatske u sklopu Ugarske, pa stoga glavno obilježje političko društvenog života u Dubrovniku postaje borba za sjedinjenje s Hrvatskom, a povezivanje grada sa zaleđem smatrano je pitanjem njegovog opstanka.
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine otvorile su se mogućnosti novih veza sa zaleđem o čemu raspravlja i općinsko vijeće u Dubrovniku. Ono je 1880. godine osnovalo konzorcij u koji su imenovani ugledni dubrovački građani nakon čega su bečki željeznički inženjeri na zahtjev i račun konzorcija trasirali normalnu prugu Dubrovnik – Stolac – Mostar – Sarajevo. Na detaljnim revizijama kojima je u Beču bio podvrgnut dubrovački projekt, nadležna ministarstva su zbog velikih troškova odbacili prijedlog trase preko Stolca, a uz to i odlučili da prugu ne treba graditi kao normalnu, već uskotračnu. Politička situacija i prijetnja osnivanja ruske baze na Jadranu koncem 19. stoljeća natjerala je Monarhiju da svoje utvrde u Boki kotorskoj hitno poveže željeznicom s posebnim ogrankom do Gruža što bi bio doprinos gospodarskom značaju ove inače strateške pruge. Južna Dalmacija time bi se povezala s Monarhijom, dolazak turista bio bi olakšan, a u Gružu bi se mogao razviti živ trgovački promet. U proljeće 1897. godine započelo se sa snimanjem i obilježavanjem trase od Gabele do Zelenike duljine 155,5 Km, te odvojcima od Huma do Trebinja (16,7 Km) i Uskopolja do Gruža (16,5 Km). Građenje je započelo 1898. godine i završeno je 1901. godine. Već ranije bile su izgrađene i puštene u promet sve dionice od Metkovića preko Mostara do Sarajeva. Već 15. srpnja 1901. godine usljedilo je svečano otvaranje pruge kada je krenuo i prvi vlak sa željezničkog kolodvora Gruž. Tom su činu, pored brojnih Dubrovčana, prisustvovali i visoki carski, civilni i vojni dužnosnici. U nedjelju 14. srpnja navečer pred gruškom su se lukom usidrili ratni brodovi “Karlo VI.” i “Pelikan” kojim je stigao zapovjednik austrijske ratne mornarice admiral barun Spaun, a na sam dan otvaranja veliki parobrod “Habsburg” doveo je iz Trsta garnituru visokih bečkih funkcionera na čelu s ministrom austrijskih željeznica vitezom pl. Wittekom. Bili su tu i predstavnici Dalmatinskog sabora iz Zadra na čelu s namjesnikom pl. Davidom. Visoke goste dočekivao je i pozdravljao gradonačelnik dr. Pero Čingrija s predsjednikom grofom Caboga. Iz Budimpešte je doputovala brojna i vrlo jaka delegacija na čelu s austrougarskim ministrom financija i upraviteljem okupirane Bosne i Hercegovine Benjaminom Kallayem koja je istog dana otvorila i odvojak pruge od Huma do Trebinja.
Dubrovnik više nije prometno izoliran od kopna. Dobio je doduše uskotračnu i nešto zaobilaznu, ali izravnu željezničku vezu preko Sarajeva sve do Save, a u Bosanskom Brodu priključak na europsku mrežu normalnih pruga. Takvu tranzitnu kopnenu vezu s Europom nije imao niti će je imati još gotovo četvrt stoljeća ni jedan grad duž naše obale sve do Rijeke.
Dana 30. svibnja 1976. zadnji se put u Gružu oglasio zvižduk popularnog “Ćira” kada je na svoje oproštajno putovanje krenuo posljednji vlak. Time je Dubrovnik nestao s popisa europskih željezničkih postaja. Građena prvenstveno kao strateška pruga, ona je značajno utjecala na gospodarski oporavak i turistički razvoj Dubrovnika. Po solidnosti izvedbe svih pružnih građevina i izvanrednim tehničkim rješenjima u teškim i složenim terenskim uvjetima predstavljala je pravo remek – djelo svojih graditelja. Ljepota i raznolikost krajolika kroz koji je prolazila dodatno su doprinjeli njenoj atraktivnosti. Stoga ne čudi da je jedan poznati engleski novinar, zaljubljenik u uski kolosijek, u stručnom časopisu “Uskotračni svijet” (Narrow Gauge World) objavio 2006. 30 godina nakon njenog ukidanja članak na 7 stranica i 10 fotografija snimljenih na pruzi od Dubrovnika do Sarajeva pod naslovom “Najljepša željeznica koju sam ikada vidio”.
Izvor: Dubrovački vjesnik
(kad mi vrijeme dozvoli stavljat ću i slike...)