124 su joj godine...tek! Uspinjača od 1890. godine

Stara zagrebačka dama slavi već 124. rođendan
Najljepša prometna priča nastavlja se i dalje, a kako je sve počelo...

Na dan službenog otvaranja uspinjače, 8. listopada, na poprište zbivanja dohrlile su stotine zagrepčana željnih da svojim očima vide kaj to bu.
No, kako je zabilježio ondašnji kroničar, dugo je trebalo dok se prvi putnik nije odvažio i ušao u donji vagon, platio kartu i prevezao se uspinjačom na „Gričke gorice“.
"Prvi je put tako grad što je iznikao u savskoj nizini brzom vezom spojen s Gričem«, nastavio je kroničar podjednako ushićenim tonom.
»Para, to veliko čovjekovo otkriće, pokretala je stroj koji je dizao i spuštao vagone uspinjače. I buduća pokoljenja moći ce se diviti tom našem pothvatu.
Na prvu vožnju uspinjača je krenula u 7 sati ujutro, no ne bi se smjelo prešutjeti da je već toga dana bilo nesporazuma i ljutnje. Onaj tko je htio samo nakratko osjetiti čari vožnje u jednoj od dviju smeđe obojenih drvenih kabina, nije mogao kupiti kartu za jednosmjernu vožnju (ili jednomašnju, kako se onda govorilo), nego samo onu skuplju, tour-retour.
Možda je to bio čisti šlamperaj, a možda je posrijedi bila sitna Kleinova psina, slatka osveta za sve one čaše gorkog pelina koje je morao ispiti u Zagrebu. Bilo kako bilo, stvari oko karata već su se sutradan normalizirale, jer u kući u Bregovitoj ulici br. 3, prizemno desno, vlasnik uspinjače otvorio je prometni ured, gdje su se prodavale sve vrste karata, uključivši pretplatne
Vožnja gore i dolje (tour-retour) u prvome je razredu stajala četiri, a u drugome tri novčića. Jednomašnja vožnja stajala je putnike prvog razreda tri novčića, a one u drugome dva. Đačke karte za povratnu vožnju stajale su dva novčića, a mjesečna pokazna karta za javne službenike za neograničen broj vožnji stajala je jednu forintu.
Godišnja karta za neograničen broj vožnji, s pravom na ekspresnu vožnju (odmah poslije ulaska u kabinu), stajala je 20 forinti - i tom su se mogućnošću izdašno koristili visoki činovnici gradskih i vladinih ureda u Gornjem gradu. Osim za uniformirane redarstvenike u službi, ni za koga nije bilo gratis vožnje. Uspinjača je redovito polazila svake tri minute, zimi od 7 do 23 sata, ljeti već od 6 ujutro.
U čemu je bila prednost vožnje prvim razredom? Tu nije bilo tapeciranih sjedala kao u vlakovima, ali se zato putniku pružala mogućnost da uživa u lijepom pogledu! Naime, vagon je imao dva odjeljka prvoga i jedan odjeljak drugoga razreda: odjeljci prvog razreda bili su smješteni na oba kraja vagona i iz njih se pružao pogled na gornjogradsku ili donjogradsku panoramu, a odjeljak drugog razreda bio je u sredini, pa se iz njega nije imalo što gledati.
No pitanje je koliko su putnici prvog razreda uopće uživali u panorami, jer vagoni su imali posve male prozore, a i vožnja jc trajala odviše kratko za potpunije uživanje. No gospoda su u svojim odjeljcima imala više prostora i nisu se morala gurati s prostim pukom, sa šegrtima, kalfama, kuharicama, sluškinjama i kočijašima, a osobito ne s đacima gornjogradskih škola, koji su na povratku kući katkad nahrupili u vagon. Pokazalo se da je Klein i te kako razumio psihologiju uglednih građana i činovnika. Svaki velemožni i poštovani već je zbog svoga osobna ugleda morao kupiti kartu prvog razreda - i tako omogućiti poduzetniku veći profit... Klasnu podjelu uspinjača će zadržati sve do kraja svoga parnog razdoblja. /sa službene stranice ZET-a/




Uspinjača za Gornji grad najstarije je prijevozno sredstvo organiziranoga javnog prijevoza putnika u Zagrebu. Povezuje Donji grad sa Gornjim svakim radnim danom, subotom, nedjeljom i praznikom od 6 i 30 do 22 sata! Polazak je svakih deset minuta, a cijena jedne vožnje je 4 kune. U slučaju potrebe putnici mogu naručiti i hitnu vožnju koja košta 20 kuna. Valjane mjesečne, godišnje, kao i pojedinačne karte vrijede i za vožnju Uspinjačom.

U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene javnom prometu, s prugom dugom 66 metara, najkraća je na svijetu. Budući da je do danas u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture.

Prosječna brzina vožnje: 1,5 m/s
Vrijeme vožnje: 64 s
Kapacitet jedne kabine: 28 odraslih putnika, 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta

Zagrebačka Uspinjača od milja zvana i „Stara dama“, u nedjelju, 8. listopada, slavila je 127. rođendan!

Znameniti simbol naše metropole i ponos ZET-a, prvi je put povezala Donji grad sa Gornjim davne 1890. godine te se smatra najstarijim oblikom javnoga prijevoza u Zagrebu. Inicijator njene izgradnje bio je osječki poduzetnik, gospodin Klein koji je ideju za izgradnju Uspinjače dobio prebrojavanjem prolaznika koji su se penjali i spuštali stubama koje su spajale Gornji i Donji grad. Zaključio je da bi izgradnja Uspinjače, kakvu su tada imale druge europske metropole, bila isplativa investicija. Ideju je predložio Gradu te je postignut dogovor o četrdesetogodišnjoj koncesiji 12. prosinca 1888. godine. Radovi na izgradnji počeli su 6. svibnja 1889.




U samim počecima, zbog učestalih je zastoja, Uspinjača među Zagrepčanima dobila nadimak „Zapinjača“. Međutim, danas je ona simbol našega grada. Budući da je u cijelosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i većinu tehničkih svojstava koja su joj dali graditelji, zagrebačka je uspinjača zakonski zaštićena kao spomenik kulture. U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene javnom prometu, s prugom dugom 66 metara, najkraća je na svijetu. Također, može se pohvaliti i naslovom najsigurnijeg javnog prijevoznog sredstva jer u 127 godina nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, posebice ako imamo u vidu da godišnje preveze oko 750 000 građana i turista.

/zet.hr/