Ukratko iz Belog Manastira

Bok bok!

Da malo razvodnimo ovo nepisanje. Zagužvalo se žešće. Toliko da umjesto landranja po kolodvorima ili pisanja o avionima koji nikoga ne zanimaju koristim slobodne trenutke za šetnje s boljom polovicom ili biljar s nekim od kolega.

Jučer je ipak bio drugačiji dan. Posjet u Beli Manastir, dadiljanje mlađarije, i naravno - put vlakom. Nadao sam se da ćemo uhvatiti pola sata da skoknemo do šećerane, i to smo i uspjeli.

Početak, dakle. Vlak Osijek-Beli Manastir u 10:10. Nećak moje bolje polovice htio se voziti vlakom pod svaku cijenu. Svi smo mi bili takvi kad smo imali 6 godina...ali nije imao sreće. Nema plavca. Crkavaju za dobro jutro. Još u Našicama kuršlus i eto ti problema. Nema veze, očekujem 2044 i dva pullmana. Gledam ih sa prozora svaki dan. Malo sutra. Autobus. Bljak. Vlaku treba oko pola sata. Autobusu i sat vremena. U startu kašnjenje. Ajde, na tako topao dan, bar je klima bila pozitivna stvar.

I stigli smo u Beli, malo pronjuškali kolodvorom, vidjeli mađarsku M62 ili kako se sada već zove, i nastavili do rodbine. Iza podneva – idemo u šećeranu. Ili Šećeranu. Tako se zove naselje.

Malo osnovnih podataka. Belje je nekada bilo veliki kompleks agrikulturne industrije. Od početaka u 17. stoljeću, Eugena Savojskog i organizacije poljoprivredne proizvodnje, do 1991. to je bilo mjesto velike proizvodnje, velikog zapošljavanja, preko pola Baranje radilo je na neki način sa Beljem. U kompleksu su bile šećerana, mljekara, mesna i mesnoprerađivačka industrija, vinarija, žitnica, mlin i pekarska industrija. Moćno poduzeće za jedno malo mjesto na mađarskoj granici. Imalo je Belje svoju uskotračnu željeznicu koja je povezivala nekoliko naselja, prevozeći poljoprivredna dobra i djelatnike. Puno su tovarili i na veliku prugu. Svaki kompleks u kombinatu imao je industrijski kolosijek, a prometa je bilo ohoho.

Danas...slabo. 1991. za vrijeme srpske agresije proizvodnja je prekinuta, pristojan dio objekata devastiran, stanovništvo pobjeglo, i sve je počelo propadati. Čak i nakon reintegracije 1998. samo dio pogona ponovno je krenuo s proizvodnjom. Kasnije je došao i Todorić, a svi znamo kako to završava.

U cijeloj priči, beljska šećerana je ostala van pogona, sa nekim željezničkim reliktima iz prošlosti. Cijeli prostor 2 kilometra oko Belog Manastira je željeznički vrlo zanimljiv, i čudim se da nema puno izvješća po raznim forumima ili na SSC.

Ja već godinama želim otići na područje šećerane pogledati čega ima, ali štošta me sprječilo. Vrijeme, odsutnost iz Osijeka...a na kraju, nije se moglo ni ući u prostor jer je zaštitarska služba bila vrlo revna. Sve dok sakupljači sekundarnih sirovina nisu upogonili svoje mogućnosti. Onda se ispostavilo da svaki lutač nije nimalo dobrodošao jer eto, možda će pokrasti što ima. Jasno, sada zaštitara više nema, i više-manje nikoga nije briga. I dođosmo.

Znao sam da je u Šećerani jedna uskotračna parnjača. Populani ćiro, koji će uskoro na remont u Slavonski Brod. Ono što nisam znao, je da tamo ima i još jedan stroj kojega smo prvo primijetili..



Slike su katastrofa, znam. Sunce u najgorem položaju, a lokomotiva zarasla. Čini mi se da je ovo manevarka 152, ali nisam siguran. Pfaff???

Mda.



Skinuta pločica proizvođača, dosta dijelova fali, nema ni dimnjaka, i lokomotiva je u katastrofalnom stanju.



Tri osovine... ma nema što drugo biti. 152.



Da oprostite,paralelno je trebalo paziti na koprive, krpelje, rupčage i malca od 6 godina u kombinaciji s navedenim. Nema više slika, ali evo da ovjekovječimo.

Povratak nazad...nema uskotračne. Možda su je već odnijeli. Srećom, imam oko sokolovo za željeznicu.

EVO JE!

600 mm sramote. Zaraslo. Oronulo. Lokalci ukrali dimnjak. Netko vagone koristi kao WC.



Nema ni odbojnika.



6 Prozora po vagonu. Nisam ulazio. Broj zunzara je eksponencijalno rastao sa svakih prijeđenih pola metra.



Osobna proizvođača. 1952. ĐĐ, Tv. br. 373.



Još jedna s čela.



To je to. Nažalost, nisam imao više puno vremena, niti sam imao želje zaraditi još kakvu boleštinu, krpelja ili čišćenje patika.

Nek se notira da sam bio.



Mislim da je to to. Ukupno 50 normalnotračnih parnih lokomotiva u Hrvatskoj. Moram osvježiti tablicu. Možda se kakav kotao s kotačima još skriva u zaboravljenim halama u istočnoj Slavoniji... Ako da, pokušat ću ga otkriti.

Što reći...ćiro ide na restauraciju. Možda čak i manevarka. Neka ostanu u koliko toliko sačuvanom stanju da se mlade generacije upoznaju s onime što je postojalo puno prije interneta, ajfonova i Iggy Azalee. Beli Manastir, kao i većina Slavonije polako tone. Neka nam bar ovi podsjetnici ostanu na površini.

I da, bio sam. Bogami.

Tužno je vidjeti da te lokomotive ovako propadaju .
Hvala na putopisu!

Šta nije bilo riječi o tome kako će se ova uskotračna kompozicija u cjelosti,a ne samo "Ćiro" adaptirati i premjestiti na primjerenu lokaciju?

KAPO je napisao/la:Tužno je vidjeti da te lokomotive ovako propadaju .
Hvala na putopisu!

Slažem se...srećom ima nade! Ovaj put...nažalost, to se ne može reći za šećeranski kompleks.

Damir je napisao/la:Šta nije bilo riječi o tome kako će se ova uskotračna kompozicija adaptirati i premjestiti na primjerenu lokaciju?

inflameswetrust je napisao/la:
Što reći...ćiro ide na restauraciju. Možda čak i manevarka.

Vijest o restauraciji došla je par dana prije mog puta. Nema kod nas brzo!!!

Sad sam tek uspijo na internet pa pagledati. Tužna priča i jako lijepi tekst.

Parnjačica 600 mm je sestra od one ispred tzv. Željezničkog muzeuma u Zagrebu?

PS: Priznaj - malca vam je uvaljalo za "gardedamu"?

Fala fala! Nekada se može putopis napisati i bez puno slika...

Pfaff je napisao/la:
Parnjačica 600 mm je sestra od one ispred tzv. Željezničkog muzeuma u Zagrebu?

Apsolutno. Mlađa sestra. Ako se ne varam, karlovačka u HŽM-u je 1949. godište. Obje iz ĐĐ.

PS: Priznaj - malca vam je uvaljalo za "gardedamu"?

Mali se htio voziti vlakom već neko vrijeme. I našla se prilika. A ja sam pazio na njegovo zdravlje i sigurnost! Nemam ništa protiv, mladić voli svu mehanizaciju. Svidjela bi mu se ona Tvoja drvena dizalica!

Bez dodatnih komentara.

http://www.glas-slavonije.hr/177035/4/Ciro-ce-ostati-u-Baranji-iako-ga-zele-Zagrepcani

BELI MANASTIR - Jedan od posljednjih primjeraka kompozicije uskotračne željeznice u našoj državi, nalazi se u krugu nekadašnje beljske Tvornice šećera, kasnije tvrtke GP&Partners, nad kojom je otvoren stečajni postupak.
Željeznička kompozicija, sastavljena od lokomotive i tri vagona “stopila” se s okolnim raslinjem, pa onaj tko ne zna da je tu gotovo da ju ne može niti primijetiti. Ona je dio baranjske i beljske povijesti. Ćiro, popularno nazvan vlak, godinama je vozio uskotračnom beljskom željeznicom, a prije “mirovine”, u kojoj je od 1976. godine, svakodnevno je prometovao između Beloga Manastira i prigradskog naselja Šećerana. Ćirini vagoni kao da pričaju o davnoj prošlosti. Svaki od njih, sigurno je, probudio bi uspomene niza generacija učenika, studenata i radnika beljske Šećerane. U njima su se rađale prve ljubavi i sklapala prijateljstva. Pjevalo se i tugovalo.
Danas je prepušten zubu vremena i vapi za obnovom. Kako sazajemo, nedavno su za njega zanimanje pokazali članovi Hrvatskog kluba ljubitelja uskotračne željeznice iz Zagreba. Namjera im je parkirati ga na nekom primjerenom mjestu u Zagrebu, budući da su slični vlakovi vozili Maksimirom i nekadašnjim Pionirskim gradom - današnje područje Dubrave. Pismo namjere poslali su Živki Posavac, stečajnoj upraviteljici GP&Partnersa.
- Pismo je stiglo, ali sam mišljenja da kompozicija treba ostati u Baranji - kaže Posavac, naglašavajući da će do kraja stečaja, ma kada to bude bilo, taj “problem riješiti”. Sigurno je da bi skrb o kompoziciji povela neka baranjska institucija, ovdašnji gospodarstvenici, ili, pak, jedinice lolakne samouprave.
Mišljenje stečajne upraviteljice dijeli i struka. Tvrde kako je kompoziciju nužno zaštiti i izložiti na nekom primjerenom mjestu, ali u Baranji, budući da je riječ o rijetkom primjerku industrijske povijesti ovoga kraja, koji svjedoči o životu u vrijeme beljskog vlastelinstva.
Ivica GETTO

Dobro je to. Ima li ideja možda veze s nadirućim izborima?

Nije baš dobro. Ili ipak je? Nemam pojma. Činjenica je da u provincijskim područjima krenu napori za očuvanje nečega tek kad se iz Zagreba čuje "mi bi to"... Živi bili pa vidjeli.

Tek sada sam pročitao ovaj putopis i moram zahvaliti Plamenon na ovom zanimljivom tekstu i posebno na prikazu željeznice koje više nema. Nadam se da se nećeš ljutiti da i ja nešto dopišem o BELJU. Naime moja malenkost je nekada davno radila u ovom, nekada poznatom poljoprivredno industrijskom kombinatu. Naravno kada sam ja tamo radio željeznica više nije postojala a kako je krenulo sa Agrokorom i Todorićem sadšnjim vlasnikom BELJA, moglo bi se dogoditi da poslije 320 godina prestane postojati i ovaj gigant. Evo tko su bili vlasnici prije Todorića;

Eugen Savojski – bio je prvi vlasnik imanja Belje

Drugu polovinu 17. stoljeća obilježila su silovita turska nastojanja da osvoje čitavu Europu. Posebno mjesto u ovoj priči zauzima austrijski vojskovođa i princ Eugen Savojski, koji je za svoje brojne uspjehe, a osobito za pobjedu nad Turcima kod Sente, 1697. godine od austrijskog cara Leopolda I na dar dobio Belje – lijep, ali devastiran posjed u Južnoj Baranji.

Nakon smrti Eugena Savojskog 1736. godine, posjed Belje pripao je carici Elizabeti. Naslijedila ga je potom slavna carica Marija Terezija, a sve do 1775. godine posjedom je upravljala Bečka komora. Svjesna vrijednosti Belja, Marija Terezija poklanja ga svojoj kćeri Mariji Kristini i njezinom mužu Albertu, vladaru-namjesniku Mađarske. No, postojao je jedan uvjet: ukoliko par ne bude imao muških potomaka, imanje će pripasti nekom drugom članu obitelji.

Povijest je htjela da se dogodi upravo ono što je Marija Terezija predvidjela. Marija Kristina i Albert nisu imali sinova te Belje prelazi u ruke nadvojvode Karla Ljudevita koji sjedište imanja seli iz Bilja u Kneževo, gdje će i ostati narednih 100 godina. Po smrti Karla Ljudevita, Belje preuzima njegov nasljednik, nadvojvoda Albrecht. Već u to vrijeme Belje se naglo razvija i ide ukorak s naprednom tehnologijom.

Kako je za vrijeme trajanja Austro-Ugarske to imanje bilo vlasništvo krune,  raspadom Habsburške monarhije 1918. države nasljednice (Jugoslavija i Mađarska) obvezale su se da će sačuvati cjelinu posjeda.
Veći dio posjeda pripao je Kraljevini SHS odnosno Jugoslaviji, pa je ona oformila državno poljoprivredno dobro BELJE. U sastavu toga dobra pored industrijskih pogona (šećerane, mljekare, mlina itd.) bila je razgranata mreža industrijske željeznice koja je sve to povezivala u jednu cjelina. Sve pruge su zavrašavale na kolodvoru u B.Manastiru gdje je roba pretovarana na normalnu željeznicu. Ali glavna funkcija čini mi se bila je prijevoz repe u šećeranu i nekih drugih poljoprivrednih proizvoda. U mjestu Kneževo bila je uprava željeznice i cijelog poljopriv.dobra. Tu je bila ložionica i radionica za popravak lokomotiva i vagona. Pruge su početkom 1950-ih godina sukcesivno ukidane tako da je do kraja toga desetljeća željeznica potpuna ukinuta i od nje je danas ostala samo uspomena.

DragoOS je napisao/la:
Nadam se da se nećeš ljutiti da i ja nešto dopišem o BELJU.

Neću, dapače! Imam kod sebe knjigu Tri stoljeća Belja, no malo mi je previše prepisivati stotine stranica teksta, no mislio sam jednom prilikom povaditi zanimljivosti vezane uz željeznicu. Vidjet ćemo!