Nefunkcionalne tračnice

Riječka je ekipa na području svoje, a i Istarske županije, ako se ne varam, dosad izvrtjela i proučila sve moguće pruge. Da li? Zagrizite onaj sezonski kiseli krastavac, nabacite kiseli osmjeh (jer ste ovo propustili, ako ste uopće i znali za to) i uputite se zajedno samnom tamo gdje ste već vjerojatno mnogo puta bili a niste ni znali što imate pod nogama.

Put nas vodi u jedan neočekivano lijepi i zanimljivi gradić, na turističkoj karti neopravdano zapostavljen


U njemu ćemo se tihim uličicama uspeti (uspeti? – kakve to ima veze s naslovom teme?) do ove impozantne zgrade, palače Battiala-Lazzarini (XVII. st.)


Odvažite li se ući unutra (ili pobjegnete li od sunčane pržione u hlad njezinih debelih zidova), za svega 15 kn (a i toj cijeni podosta, pretežito talijanskih, posjetitelja prigovara kao previsokoj), naoružani kacigom koja vam stoji na raspolaganju (ima smisla, ima, iako je ja nisam uzeo) uputit ćete se niz strme stube prateći tračnice (bez vozila). Je l' to trasa neke uspinjače?


Spustivši se na dno ukazuje nam se još tračnica koje se granaju ovim podzemnim labirintom. Okretaljke na spojevima/križanjima ukazuju da je riječ o nekim prilično malim vozilima.


Pogled unazad, odakle smo došli, objašnjava nam svrhu one dužstepenišne strme pruge. A pogled oko nas daje nam razmišljati u kakav smo se to labirint spustili – gomila hodnika, prolaza, svodova, posvuda tračnice... hoćemo li znati izaći?


Krećemo, dakle, hrabro dalje. Brojne tračnice vode u slijepe odjeljke. Aha! Tamo na kraju napokon vidimo i neko prometalo. Pođimo k njemu.


Ipak, osvrnimo se mi prije još jednom unazad da zapamtimo put. A gle, tu lijevo upravo smo prošli pored još nečeg nekad pokretnog.


E, da, eto je, lokomotiva. U uvjetima dosta mračnog, skučenog i relativno niskog (ne dijele se na ulazu one kacige uzalud!) prostora fotić se nije najbolje snašao pa neke slike nisu pretjerano reprezentativne. Tako da od lokomotive ne vidimo puno (osim da je oronula)


Još korak dalje i evo nas na ozbiljnoj skretnici kojoj je jedna šina tako nakaradno smještena želeći dokazati da je pruga, kako i naslov teme kazuje, zaista nefunkcionalna. Šteta, mogli su je malo zakrenuti (a ne da izgleda kao da ju je netko usput odbacio) jer ne vidim smisao ovog položaja (odn. razlog za njega).


Eto i gdje se to skreće. Obje pruge su popunjene. Klasično građene osobe, poput mene, teško da mogu proći uz vagone (ipak se pod zemljom u pravilu uvijek radi o svijetu patuljaka), a i nemaju kud – iza su hodnici zatvoreni.


Još jedan bliski pogled na vagon(et).


Tu slijedimo putokaz za izlaz. Obilazak je očigledno jednosmjeran, pa nema brige hoćemo li zalutati. Sad je već svima jasno da se radi o nekom modelu rudnika, u duhu labinske (valjda ste dokučili da se radi o Labinu, iako ga namjerno na početku nisam spomenuo) tradicije. Tu sam bio debelo razočaran (posebno obzirom na sve hvale koje sam o njemu čuo), ocijenivši ga poprilično bijednim, malim, nevjerodostojnim... u usporedbi s drugim muzejskim rudnicima koje sam obišao (kako one zidane katakombe mogu predstavljati rudnik?). No, nastavak me ubrzo demantirao. U novom hodniku, na novoj razini, novi sustav tračnica, nepovezan s prethodnim.


Iz zidanog se dijela valja uspeti u nešto što već zaista nalikuje rudniku. Atmosfera raste.


Eto, iz ove smo rupe došli (klasično građene osobe poput mene itd. itd...)


Sve zanimljivije i zanimljivije. S druge strane, sve niže i niže, pa tek oni koji su visoki metar i žilet mogu nesmetano šetati, dok oni viši... (ponavljam: nisu bez vraga dijelili kacige na ulazu)


Ovaj dio smo prošli (još uvijek bez bubotaka), pitajući se kamo će nas ove tračnice odvesti. Prisjećam se slično položenih tračnica uskim mračnim prolazima kuće užasa u luna-parku.


Nagli zaokret. Već se pomalo gubi osjećaj smještaja u prostoru (u odnosu na zgradu i ulaz u podzemlje). Crni papir lijepo glumi naslage ugljena i doživljaj je potpun.


Pruga zavija li, zavija a svod je sve niži (usporedite visinu hodnika sa širinom pruge koja nipošto nije normalni kolosjek već uskotračni rudnički). To, zapravo, svemu daje čar, jer istinski rudnički hodnici nisu bili galerije za ugodnu šetnju. Kad na kraju razmislite koji trud treba za sve to izbušiti, odmah vam padaju kriteriji o zahtijevanoj visini hodnika. Malo ćemo se pogrbiti hodajući, pa što?


E, tu već i oni visoki metar i žilet udaraju glavom po stropnim gredama. Stalno razmišljam na kojem će mjestu klasično građena osoba, poput mene, zaglaviti i kad će doći slijedeći posjetitelj da me za noge izvuče van. Inače, putem su lijepo postavljene obavjesne ploče o kakvoj se konstrukciji radi, no klasično građene osobe, poput mene, prolazeći ovuda nekako nemaju vremena pažnju suviše posvećivati opisima detalja konstrukcije i analizirati te detalje, prvo zbog neprirodnog položaja hodnikom prolazećeg tijela (u kojem gubite volju za edukacijom) a i posvećivanja pažnje gabaritima hodnika u odnosu na vlastite gabarite.


Dosta puzanja. Vidi desno napokon neko proširenje. Podzemna radionica, što li? Ajmo malo izravnati leđa.


Tračnički hodnik ode dalje. Ali ne i bez nas, bez obzira na rečeno proširenje. Već će nas putokazi vratiti nazad! Do slijedeće „radione“


Eto ti ga na. Sadržaj je nadasve zanimljiv. Konstrukcija prostora, pokretna traka, uređaji, alati i pribor... Sve pet ali i dalje hodanje u čučećem položaju (ili s pregibom u pojasu za 90° kad je pogled uprt uglavnom u tlo). Tu ne samo da je strop nizak, nego i s njega tako niskog visi sva sila željezarije. Nisu bez veze dijelili kacige na ulazu, nisu... (ja je, naravno, nisam uzeo, jer što će to meni, prestar sam za izigravanje rudara).


Ne samo da je nisko nego je i usko (klasično građene... ma, već znate). Ali ugođaj je jedinstven.


Sadržaji su sve zanimljiviji a prolazak sve nesnosniji


I u ovom dijelu našlo se, osim pokretne trake, i sredstvo unutrašnjeg transporta na tračnicama. Drvenim, doduše.


I sad zamisli ti odraditi cijelu smjenu u ovakvim uvjetima. I tako dan za danom...

Tamo iza ugla nazire se još neko svjetlo. Svjetlo često znači i kraj tunela (zbog nefunkcionalnosti pruge isključili smo mogućnost čeonog svjeta ususret dolazeće lokomotive), što je i tu bio slučaj. Prekoravam se zbog osjećaja olakšanja. Ne patim od klaustrofobije ali mrzim čučeće gibanje, škicanje prema stropu, provlačenje s foto-torbom, pride) ovom trim stazom. Prekoravam se zašto se u ovoj nadasve zanimljivoj replici rudarskog okna koja podsjeća na bogatu prošlost labinskih rudnika nisam duže zadržao i pomnije je osmotrio ali pitanje: kad ću se konačno uspraviti me je stalno tjeralo naprijed. A tračnice, makar i nefunkcionalne, ipak su ostale na slikama.

Na kraju, a i po slikama to možete sami zaključiti (iako ste vidjeli samo dio, doduše najatraktivniji, postava), ovaj muzej po izboru Lonley planeta spada među 10 najoriginalnijih muzeja u Hrvatskoj

Pisao ja o tom i to opsežno na jednom drugom 4umu!

Ovo je inače česta thomcroova rečenica odn. neki njezin derivat, tako da se ne primijeti da ga nema

A mislio sam na tebe, kako si ti, još klasičnije građen nego ja, stao tu unutra?

gaspa je napisao/la:A mislio sam na tebe, kako si ti, još klasičnije građen nego ja, stao tu unutra?

Onaj zadnji dio sam izašao hodajući u nekom polučučnju - nije mi bilo veselo

Bit u mom selu, a ne se javiti tja....