Iz povijesti civilnog zrakoplovstva

Nije uvijek dobro biti prvi – Beech Starship

Beechcraft, danas pod patronatom avionskog diva Textrona, jedna je od fantastičnih priča svjetskog zrakoplovstva. Skromno su počeli 1932., iste godine kada je naš Pfaff odlučio početi uzgajati svoju bradu (moram malo, kada je dotični ušao u bezvremenu zonu). Od malog hangara do masovne proizvodnje dvokrilaca i manjih izvršnih aviona za vojsku, skoro 10 000 legendarnih Twin Beecha, nešto ispod 18 000 jednomotornih Bonanzi, oko 1000 Queen Aira i 3500 King Aira. Specijalizirani za proizvodnju malih, durabilnih i kvalitetnih dvomotoraca za bogataše i one koji se tako osjećaju, na kraju sedamdesetih godina probali su progutati jedan poveliki zalogaj. Zalogaj se zvao "dvomotorni turbopropelerac od kompozitnih materijala s elektronskim upravljanjem". Makar su takvi avioni danas prilično uobičajeni, tada je to bila vrlo radikalna ideja. U to vrijeme još su se na prugama JŽ redovito mogle vidjeti parnjače, čak i na magistralama.

Priča je počela 1979., a do 1983. uspjeli su progurati prototipove iz tvornica. Ono što je izašlo bilo je fascinantno – Konvencionalni trup sa vertikalnim stabilizatorima na krajevima krila, vertikalnim kormilima na nosu i gurajućim turbopropelerskim motorima na zatiljku. I sve to od kojekakivih karbonskih vlakana. Nije to bilo samo u svrhu busanja u prsa svojom inovativnošću. Kompoziti su trebali avion učiniti 20% lakšim od aluminijskog aviona istog kapaciteta (ako ovo čita šef Ryanaira garant bi, da prostite, ejakulirao), elektronsko upravljanje značajno smanjuje količinu cijevi i ostalog gvožđa, a gurajući propeleri do određene mjere mogu smanjiti buku u putničkom prostoru (vrtlozi zraka iza propelera.....blablabla, koga zanima, neka pita). Nekoliko prototipa kasnije, prve produkcijske verzije došle su pod povećalo FAA, krovne organizacije za nadziranje avionskog prometa, koja je zadužena za davanje certifikata. I certifikati su čekali dugi niz godina, jer trebalo je provjeriti kako to čudo leti, slijeće, kako se njime upravlja, i sve što ide uz to. Trebalo je čekati sve do 1989. da Beechcraft proda svoj prvi Starship, a do 1995. uspjeli su napraviti 50 komada od čega pristojan dio nikada nisu prodali. Kumovalo je tome više faktora, od poreza na luksuz u SAD-u, općenitog pada prodaje službenih aviona, te sve veće popularnosti malih dvomotornih mlažnjaka. Sve financijske makinacije koje su izmišljali ne bi li prodali strojeve nisu urodile plodom, pa su 1995. stopirali proizvodnju.

Što se dogodilo nakon toga? Pa... kad se uzme u obzir da su za razvoj aviona dali pristojnih pola milijarde dolara (wiki kaže 300 milijuna, ali ima još izvora koji tvrde da je broj značajno veći), i da nisu paralelno imali sigurna ulaganja u potencijalno uspješnije avione, nije čudo da su Beechcraftovci bankrotirali 2012. Potom ih je kupio Textron, kao i Cessnu, Bell i neke druge kultne proizvođače. A Starshipove su prije toga uredno pokupovali od vlasnika (jeftinije ih je sve kupiti nazad nego štancati rezervne dijelove za petnaestak aviona), te je danas navodno samo jedan ili dva u operativnom stanju. Ostali su na čekanju za CIOS, ili poklonjeni muzejima.

Šteta, jer osim privlačnog izgleda, tehničke karakteristike su mu sve samo ne loše. Vmax 620 km/h, dolet od 2800 km, plafon 11 km, brzina krstatenja 570 km/h.

Zaključak – oprezno s inovacijama. Treba prvo 10 godina kuhati zaljubljenike u avijaciju s veličinom mini wingleta, pa onda promijeniti naslone za glavu, pa osigurati različita bojanja noseva, pa onda.... Shvaćate što hoću reći??

Evo i par slikica, wikipedia jasno.







Lijep pozdrav!

Odlično (o bezvremenosti ćemo kad Te se osobno dokopam). Izgleda k'o mini-Concorde