Neobična vozila

U dosadašnjoj povijesti automobilizma je bilo raznih prometala koja nisu zaživjela u praksi, bilo jer su bila ispred vremena u kojem su
nastali ili zbog nedorasle tehnike svoga doba /a i zbog previsoke cijene/.
Prvi primjer je iz Njemačke, na bazi Ford Granade jedan je inovator napravio amfibiju za višenamjensku upotrebu, moglo bi se reći i
preteču danas popularnih SUV vozila. To je bilo 1979 godine, slijedeće je prestao sa proizvodnjom (nisam uspio naći podatak koliko ih je
napravljeno).

Preteča današnjih hibridnih vozila je također iz 1979 godine. Naftna kriza je bila na vrhuncu te se tražilo vozilo koje će se pokretati
na struju, kao ispomoć za veću autonomiju je služio jedan mali motor(čić) za pokretanje generatora struje.
Veliki blok klasičnih akumulatora je bio velik i jako težak pa se zbog toga dodala još jedna stražnja osovina. Auto je trebao puno vremena
da dosegne 100 km/h (45 sec)

Dizajnerski je svijet čudesan svijet prepun blistavih ideja, ali koliko ste se puta samo zapitali zašto je netko mjerodavan odlučivati za sve nas kako vizualno privlačan objekt mora izgledati. Jesu li neka pravila uopće bitna kada na kraju dana ionako svatko donosi zaključak za sebe? Dizajneri će vam reći da morate biti u tome da biste kužili. Za Milanski tjedan dizajna Toyota je uposlila svoje dizajnere sa zadatkom da ondje predstave marku, a evo s čime su oni izašli.

Zapravo, čisto sumnjamo da je zadatak bio predstaviti marku jer koliko znamo Toyota još uvijek ne proizvodi drvene klompe. Ne, naravno da ovaj električan dvosjed nije uopće dobar pokazatelj onoga čim se tvrtka bavi, već je njegova misija objektificirati jednu misao. A misao koju su Japanci žonglirali u glavi prilikom razvoja ovog manje od jednog metra visokog modela je o jednom trenutku, kao što naziv Setsuna to najavljuje (ako kojim slučajem ne znate japanski, riječ „setsuna“ označava trenutak).

Kako se ovdje radi o jednom prototipnom vozilu koje izvan tjedna dizajna neće imati neku drugu ulogu, osim električnog pogona karakterizira ga još nešto nesvakidašnje, a to je činjenica da su svi paneli, okvir, podnica i sjedala izrađeni od različitih vrsta drva, kao što su japanski cedar ili pak breza, ali i aluminija. Zašto? Pa, zato što drvo mijenja svoju boju i teksturu s vremenom i u skladu s okolinom u kojoj se nalazi (ovisno o temperaturi i vlažnosti), a ovaj koncept trebao bi simbolizirati promjene kroz koje jedan automobil prolazi tijekom svojeg životnog vijeka. Ta dinamičnost daje mu određeni karakter, a dijelovi koji se mijenjaju s vremenom trebali bi podsjetiti na različite uspomene i trenutke koje je niz generacija proživio s ovim automobilom. Ako ste nekada od djeda naslijedili automobil koji je napola pojela hrđa, znat ćete na što su Japanci mislili.

Očito je da su performanse bile na dnu liste prioriteta za ovo vozilo čija maksimalna brzina iznosi 45 km/h, a autonomija uz šest olovnih baterija tek 25 kilometara. Zvuči malo, no to je vjerojatno 25 kilometara više nego što biste željeli.
/automobili.dnevnik.hr/

Možda čitatelji nikad nisu čuli za Peel P50 - mikroautomobil iz šezdesetih godina s otoka Man. No on već preko 50 godina drži Guinnessov rekord kao najmanji automobil dosad proizveden, a prema nekima - i najružniji. Bilo kako bilo, na nedavno održanoj aukciji u Sotheby'su primjerak iz 1964. dosegao je vrtoglavih 176 tisuća dolara - gotovo 1,2 milijuna kuna!

Šezdesetih godina vozilo je reklamirano kao idealno za 'prijevoz jednog odraslog putnika i vrećice za kupovinu namirnica'. I uistinu, teško da išta drugo može stati u auto s međuosovinskim razmakom od 1270 mm te ukupnom dužinom od 134 cm. Peel P50 u širinu mjeri tek 99 cm, a visok je 100 cm. Sve ovo uz masu praznog vozila od 56 kg - u pravilu manje od vozača. Šlag na kraju priče jest da je ovo čudo na tri kotača potpuno legalno voziti u Britaniji te da se proizvode i njegove moderne varijante - pa i na električni pogon.

Peel Engineering kao izvorna kompanija nije preživjela sedamdesete godine. Ipak, 2010. registrirana je nova Peel Engineering Company uz investiciju te se stvar nastavila proizvoditi i sastavljati ručno. Tko voli, nek' izvoli.

Peel P50 je i ranije na aukcijama znao ugrabiti pozamašne iznose. Tako je prije tri godine jedan model zaključio aukciju na 120 tisuća dolara, no novi rekord od 176 tisuća svakako je za pamćenje.

Peel P50 je koristio motor DKW od 49 kubičnih centimetara, koji je do stotke razvijao maksimalnu brzinu od 60 kilometara na sat. Ovaj mikroautomobil bio je opremljen ručnim mjenjačem s tri stupnja prijenosa, no bez rikverca. Zgodan dodatak je i to da se u skučenim prostorima vozilo trebalo fizički dignuti i zarotirati, čemu je pomagao i 'zgodan' rukohvat na stražnjoj strani.

Stari modeli vrijede iz jednostavnog razloga - prilična su rijetkost. Svojevremeno je prodano tek 47 modela P50, a vjeruje se kako je koliko-toliko očuvano tek njih 27.

Kako pak izgleda 'udobna vožnja' u jednom takvom vozilu, demonstrirao je svojevremeno i 'Top Gear':

/tportal.hr/
Mislim da Pfaff nebi stao unutra!

Titulu najnesigurnijeg automobila ponosno nosi ovaj auto(mobilčić), nema tog zavoja na kojemu se neće prevrnuti

To čudo se radilo preko 30 godina u nekoliko izvedbi, u Engleskoj ali i Grčkoj te Indiji po licenci.
Reliant Robin
Reliant Robin Green.jpg
1999–2001 Robin
Overview
Manufacturer Reliant
Production 1973–81 (UK)
1989–2001 (UK revamped)
2001–02 (B&N Plastics)
Assembly Tamworth, England
Athens, Greece (1974-78, under licence)
Burntwood, England
Body and chassis
Class City car
Body style 2½-door 3-wheel saloon with large opening rear window[1]
3-door 3-wheel estate
3-door 3-wheel hatchback
Layout FMR Front-mid engine with rear wheel drive
Related Reliant Robin Van
Reliant Kitten[1]
Reliant Rialto
Powertrain
Engine 748 cc and 848 cc OHV light alloy Straight-4[1]
Transmission 4-speed manual all-synchromesh[1]
Dimensions
Wheelbase 85 in (2,159 mm)[1]
Length 131 in (3,327 mm) (saloon) [1]
Width 56 in (1,422 mm)[1]
Height 54 in (1,372 mm) [1]
Chronology
Predecessor Reliant Regal
Successor Reliant Rialto
Budući da je vozilo imalo masu ispod 450 kg te svega 3 kotača u mnogim zemljama ga se moglo voziti kao motocikl.

Kladim se da ni najžešći pobornici marke s trokrakom zvijezdom u potpisu za ovo čudo nisu nikada čuli – baš kao ni tvorci Citroëna C3 Pluriel, koji su tu nakaradu na četiri kotača prema tržištu pogurali kao „unikat“.

Kako je 86. po redu izdanje salona automobila u Ženevi i dalje aktualno, tako se malo-pomalo prisjećam nekih više ili manje važnih premijera i ideja koje su se upravo na ovom salonu automobila prezentirale svijetu.
Samim time je napamet prvenstveno pao Mercedes-Benz, koji se prije više od dvadeset godina na tom slavnom salonu pojavio s jednom poprilično nesvakidašnjom idejom…

Dotični Mercedesov konceptni uradak nazvan je Vario Research Car i predstavljen je 1995. godine na salonu automobila u Ženevi kao jedan automobil s četiri karaktera, odnosno s četiri načina upotrebe.
Ideja je bila kupcima ponuditi maksimalnu raznovrsnost u smislu upotrebe za minimalnu cijenu, te time osigurati postojanje automobila koji može predstavljati za svakog ponešto.
Super, zar ne?!
…no vjerujte mi na riječ kada kažem da je cijela ta priča super samo u teoriji, jer u krajnjoj liniji praksa za ovaj automobil nikada nije započela.

Naime, Mercedes-Benz Vario Research Car u svojoj je bazi bio nešto nalik prosječnom automobilu s dvojim vratima. Dakle naziv Coupé vrijedi za ovaj konceptni uradak iako dotični već na prvi pogled malčice odudara od takve klasifikacije.
No Mercedes-Benz Vario Research Car nije bio samo Coupé, već i karavan, pick-up i kabriolet, što je pak i bila sama srž ovog konceptnog automobila.
Mercedes-Benz je time predstavio svu svoju inovativnost u smislu upotrebljivosti, dizajna, funkcionalnosti i udobnosti, te su se neka od na tom konceptnom automobilu prikazanih rješenja ubrzo iskoristila za neke druge modele ovog proizvođača.
Uglavnom, tijekom godina je ovom konceptnom uratku odana počast kroz „Active Body Control“ sustav s kojim je na tržište dolazio Mercedes-Benz CL (odnosno C-215), a zatim su i dvije generacije S-klase (tj. W220 i W221) iz ovog koncepta izvukle svoju korist.
Čak će i svijet budućnosti pamtiti ovaj konceptni automobil, jer s obzirom na konkurenciju koja već opako razvija svoje autonomne upravljačke sustave, Mercedesova „Drive-by-Wire“ tehnologija tek čeka svoj konačni dolazak na svijet, a svoju genezu vuče upravo iz ovog koncepta.

No vratimo se Vario Research konceptu i njegovoj karoseriji…
Kako sam gore naveo, Mercedes-Benz Vario Research Car zamišljen je kao četiri automobila u jednom, što je pak dvostruko više od „unikatnog“ Pluriela koji sam spomenuo još u podnaslovu teksta, odnosno čak četiri puta više od nekog sasvim običnog cestovnog prometala.
Zbunjeni?
U tom je slučaju onda možda najbolje da bacite oko na dio službene objave vezanu uz Vario Research Car koju je ekipa iz Mercedesa sročila 1995. godine:

„Klijenti u svom posjedu nemaju dijelove karoserije, već kupuju bazu, te zatim sukladno željama i potrebama odlaze u ovlašteni servis i dok ispijaju kavu, Mercedesovi stručni mehaničari unutar samo petnaest minuta mijenjaju izgled automobila prema željenoj funkciji.
Koliko dugo će klijenti zadržati automobil u željenom stanju, ovisi isključivo o njima, jer je sustav iznajmljivanja panela karoserije fleksibilan poput samog automobila.
Servisni tehničari tijekom promjene sukladno željama klijenta postavljaju strukturu krova na šasiju, te električni motori dovršavaju posao montaže, stežući panel u osam prihvatnih točaka.
Da bi se paneli maknuli, za početak ih je dovoljno otpustiti na mostovima vrata i vrhu dosjeda vjetrobranskog stakla, kada servo-motori preuzimaju inicijativu i dovršavaju posao demontaže panela.
Za stražnji dio automobila i električne komponente koje se na njemu razlikuju od panela do panela, Mercedes-Benz utilizira vlastiti sustav inteligentnog prepoznavanja svakog od njih, te u tu svrhu koristi centralni terminal. Dotični uz prepoznavanje o kojem se panelu radi služi za kontrolu pojedinih sustava koji od panela do panela variraju.
Ako bi se npr. radilo o panelu kojim se koristi karavan, mora se računati na brisače stražnjeg stakla. Za Coupé-verziju potrebno je uskladiti funkcije s potrebama grijača stražnjeg stakla i dodatnog osvjetljenja, a ukoliko je pak riječ o verziji koja podrazumijeva otvoreni krov, centralni terminal prepoznaje funkcije otvaranja i zatvaranja krova, te grijače stražnjeg stakla, te se prema tome prilagođavaju aktivni konektori“.
Dakle, Mercedes-Benz Vario Research Car nije samo drugačiji od drugih ili pak sposobniji, već je riječ o automobilu koji u smislu tehnologije služi kao donator ideja za nove naraštaje Mercedesovih modela. No s druge strane ova demonstracija sile usprkos svim tim tehnološkim postignućima ipak izgleda malčice blesavo.
Mislim, za početak je ideja oko Mercedesovog Pisk-up kamioneta u obliku modela nalik tadašnjoj C-klasi poprilično smiješna.
S druge strane Coupé izgleda deformirano i jadno – pogotovo ako se prezentira u sklopu direktne usporedbe s BMW-ovim i Audijevim modelima tog oblika i iz tog vremena. No zbog foto-najava i reklame je od svih definitivno najsmješnija ona karavanska verzija ovog konceptnog automobila, jer dotična zahtjeva čak tri žene da bi se stavila na automobil (ako je za vjerovati fotografiji).
I da…znam da je taj dio priče samo produkt mog blesavog smisla za humor, ali možda su u Mercedesu ipak trebali dvaput razmisliti oko te fotografije.

Bilo kako bilo, Mercedes-Benz Vario Research Car danas je za mnoge zaboravljen slučaj. No s druge strane je isti taj konceptni automobil dobrim dijelom zaslužan za nekolicinu novih tehnologija s kojima se vlasnici nekih od modela itekako često koriste.
Stoga jednostavno nisam mogao odoljeti da ovaj čudnovati koncept (ponovno) ne predstavim našem cijenjenom čitateljstvu.
Nadam se da ćete zbog tih (novih) saznanja Mercedes-Benz kao tvrtku zavoljeti još više, ili pak da ćete znati cijeniti ideje koje su usprkos ovećem broju razloga za smijeh u sklopu ovog koncepta ispale omanjom revolucijom.
Zahvaljujem na pozornosti i želim ugodan dan.

Ivan IGloo Gluhak
Autor:
Ivan IGloo Gluhak/http://automobili.dnevnik.hr/

Rijetka prilika, upravo možete postati vlasnikom originalnog Batmobilea iz prvog filma! naravno ukoliko vam cijena ne predstavlja problem…

Batmobile se vjerovali ili ne, nalazi u Moskvi. Tvrtka Auto.ru ga je prošli tjedan uvrstila na listu za prodaju, i ovo je vjerojatno jedinstvena prilika da ga kupite ukoliko vam cijena od 1,1 milijun $ nije previše. Ako mislite da je to puno previše za ovakav auto (pardon Batmobile), onda moramo napomenuti da je to originalni Batmobile, automobil iz prvog nastavka filma Batman iz 1989. godine!

Da je ovo prilika koja se ne propušta, potvrđuju iz Auto.ru: “Bili smo u potrazi za Batmobile-ima širom svijeta, ali do sada smo gotovo uvijek bili odbijeni. Njihovi vlasnici jednom kad ih kupe ne žele ih prodati ni za bilo koju svotu novca.”

Što se tiče samog automobila (pardon Batmobilea), od nekih specifikacija i nemamo previše podataka, osim ono što piše u samom oglasu, a to je da dotični model ima pređenih 22.600km što i nije puno s obzirom na to da je iz 1989. godine. U njemu je Ford-ov benzinski 7.5 L motor koji razvija 550 konjskih snaga što je čisto dovoljno s obzirom na težinu automobila od 1750kg.


Automobili.hr

Ako je ovo Porsche Panamera u kojoj ste se vozili, šanse da ste živi su jako male. Osim ako niste vozač jer ovo je doslovno Porsche za umrijeti!

Nekome će možda i ovaj dio postfizičkog života biti od velike važnosti, (vjerovali u reinkarnaciju ili ne) barem ako je u pitanju pogrebno vozilo i prijevoz do posljednjeg počivališta, no što ovakvo zdanje govori o pokojniku..,? Da je bio automobilistički entuzijast koji ne odustaje..? Hmm, svakako komična Panamera koja itekako odvlači pozornost, ali i ukus prema četverovratnoj verziji Porsche modela.

Složiti ćemo se kako Panamera nije najljepši model Porsche obitelji, i bez uvrede nekima koji se neće složiti, no skrpati super sportski coupe u proširenu varijantu obiteljske krstarice pogotovo s povijesnim pedigreom, nije lako.

Stoga neke će linije ostati nedorečene jer očekivanje najčešće donosi razočaranje, a obitelj Porsche prepoznatljiva je upravo po profinjenim ultra-sportskim coupe verzijama sa stražnje postavljenim motorom. Ova priča otišla je još dalje (gore).

Dosad smo imali priliku vidjeti svakojake varijante Panamere koje su dodale još ulja na vatru ionako dovoljno nezahvalnom dizajnerskom izletu obitelji Porsche. Ovaj put smo “smrtno ozbiljni” kada pogledamo do kud su ljudske ideje spremne otići. Apokalipsa danas ili Priče iz kripte kao poveznica na filmskom platnu jedino je razumno objašnjenje. S dužnim poštovanjem trudu i stručnošću, no ono što možemo jest zapaliti svijeću za glupost svima onima koji su radili na ovom projektu!

Ipak nije sve toliko sivo (srebrno u ovom slučaju), neke stvari mogu biti i tamnije no iako odrađeno serijski, Cadillac je daleko ispred ovakvih pokušaja iznad.


Kako bilo, Rolls Royce zauzima svoju poziciju na tržištu, a luksuz i skupocjeni detalji samo su jedan od fetiša za određenu skupinu poprilične platežne moći, no pokušati uzeti i ovaj dio tržišnog kolača smatramo kako nije potrebno. Barem oku nepotrebno..,

http://automobili.dnevnik.hr/

Svako toliko se u svijetu automobila pojavi neki model s „posebnim“ nazivom. Primjera ima mali milijun, no neki su mi tijekom godina itekako zapeli za oko, pa eto kratke liste onih koji svojim nazivom apsolutno krivo opisuju karakter modela

Pontiac Aztek
Ovaj automobil ne samo da nema veze s aztečkom kulturom, već općenito nema veze s vezom. Inicijalno zamišljen kao moderan obiteljski automobil, Pontiac Aztek je u kratkom vremenu svojim postojanjem na neki način presudio ne samo sebi, već i najsportskije-orijentiranom dijelu General Motorsa. Samim time ne čudi da je ovaj poprilično neugledan automobil svoje mjesto našao na ovoj kratkoj listi i sva sreća da u našim krajevima nikad nije registriran niti jedan primjerak, jer bi se vlasnik dotičnog ubrzo našao na stupu srama.

Dodge Avenger
Za one kojima engleski jezik nije jača strana, prijevod naziva ovog modela je „osvetnik“. No iskreno mi nije jasno za što bi se i kome konkretno dotični model trebao osvećivati.
Slogan koji je Dodge koristio u vrijeme predstavljanja ovog automobila bio je „Uhvati život za rogove“, a slogan s kojim je Avenger nastupio na tržište bio je „Njegovih 20Gb tvrdog diska samo još malo utječe na performanse“, i vjerovali ili ne, oba su slogana čisto s**nje, jer hvatati nekog za rogove u prijevodu je najvjerojatnije značilo da ih imaju kupci, dok je prodaja jednog „osvetnički-nastrojenog“ modela s komadićem informatičke tehnologije kao glavnim adutom zapravo govori samo po sebi.
Dodge Avenger je automobil koji nikoga i ništa nije osvetio, tvrdi disk je ionako bilo s oznakom „made in Taiwan“, te je krepavao tijekom garantnog roka, a dečki iz Regular Car Reviews ovaj su automobil nazvali automobilom „za one koji su od automobila u pravilu odustali“.
Pametnom dosta.

Lincoln Town Car
Maleni i kompaktni automobili postojali su oduvijek, a označiti jedan model epitetom „gradski“ u pravilu je značilo male gabarite, nisku potrošnju i relativno niske troškove održavanja s obzirom na svakodnevnu upotrebu. No Lincoln je u obliku modela Town Car kompletno promašio poantu, jer ovaj skoro šest metara dugačak automobil imao je prosječnu potrošnju od samo 22 litre na stotinu kilometara, a kvario se skoro na dnevnoj bazi. Samim time mislim da je riječ o svemu samo ne o gradskom automobilu.
No svijetla točka bili su ondašnji kriminalci talijanskog podrijetla koji su ovaj automobil u svojoj verziji s četverim vratima kupovali naveliko, tako da je Lincoln kao tvrtka ipak uspio opstati usprkos budalama koje su u sklopu tvrtke našle svoje zaposlenje i tijekom osamdesetih određenim modelima prema slobodnoj procjeni (ili TV-sapunicama) davale nazive.

Chrysler Concorde
Kada se sjetim naziva „Concorde“ istog časa mi slika predivnog i ultra-modernog putničkog aviona pada napamet.
Da, Concorde je bio apsolutno ispred svog vremena po mnogočemu i samim time je zaslužio nešto bolju reinkarnaciju od ove hrpe smeća na četiri kotača, jer Chrysler Concorde bio je sve samo ne ispred svog vremena. Dotični je model reklamiran kao „automobil koji je promijenio arhitekturu automobila“ i s tim bih se sloganom čak i složio. No to svejedno ne znači da je arhitektura automobila u smislu ovog Chryslera promijenjena nabolje.
Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, Chrysler Concorde je samo uspio oblatiti slavni naziv koji je u svijetu putničkih aviona značio vrh tehnologije, luksuza i sveg ostalog što u sklopu jednog aviona zapravo postoji.

Chevrolet Celebrity Eurosport
Tijekom osamdesetih je svaka budala imala svoje veselje. Kupovalo se sve i svašta, trendovi su se mijenjali skoro svakodnevno, no Chevrolet je odlučio uvesti svoj trend i na tržište ponuditi nešto u čemu bi se svaki prosječan čovjek osjećao posebno. Hmmm…
Za početak, naziv Celebrity (što u prijevodu znači slavan) nema veze s vezom, jer niti je ovaj automobil to ikada bio, niti ga je ikada kupila neka slavna osoba. Zatim je tu sufiks „Eurosport“, koji osim što je u smislu naziva samo kopija sportskog televizijskog programa, s Europom nema ama baš nikakve veze, a o pojmu „sport“ bolje da i ne pričam.
Zapravo mislim da je ovaj automobil bio namijenjen žiteljima Europe koji su u datom momentu posjetili Ameriku, iznajmili ovaj automobil i zbog čestih slučajeva pregorjelih električnih instalacija bavili se sportom bježeći od njega tijekom posjeta. Naravno, kako američki mediji svoj posao rade s posebnim žarom, neki su od turista zasigurno imali svojih pet minuta slave kraj buktinje koju potpisuje Chevrolet, no to svejedno ne znači da je ovaj automobil na bilo koji način dostojan svog naziva i sufiksa.
http://automobili.dnevnik.hr/

Daewoo Racer / Pontiac LeMans
Evo automobila koji je jako lako mrziti, no s druge je strane dotični zabilježio itekako velike prodajne rezultate čak i u našim krajevima, što je nemoguće previdjeti u priči o ovom u najmanju ruku čudnovato-nazvanom automobilu.
Naime, Daewoo Racer nije ništa više nego Opel Kadett koji je „odradio“ svoj staž u svojoj izvornoj formi. Dakle u sklopu tog korejskog automobila nema ama baš ništa trkaćeg i sportskog čak ni u šali. Samim time mi odabrani naziv nikako nije jasan.
No koliko god da je „Racer“ tragično odabran naziv za jedan od najbezličnijih automobila svih vremena, Ameri su u krivom pristupu otišli još korak dalje, jer njihova verzija Kadetta dolazi s potpisom tvrtke Pontiac i pod nazivom „LeMans“.
E sad…kada bi se ta dva naziva stavila na jednu hrpu, dobila bi se složenica „Racer LeMans“, što bi u prijevodu trebalo značiti bolid koji za namjenu ima nastupanje na 24h Le Mansa, odnosno najslavnijoj utrci na svijetu. No dotična složenica niti je na bilo koji način brz automobil, niti je ikad vidjela jednog zavoja dotične utrke, što cijelu priču čini itekako napuhanom i smiješnom.
Ako se mene pita, obje su tvrtke trebale ostati na nazivu „Kadett“, s obzirom na činjenicu da se ni Opelu više nije dalo tako nazivati nasljednika u obliku Astre. Ovako Daewoo i Pontiac dijele istu i poprilično smiješnu priču koja ima smisla koliko i realno uporište.
Stoga ni ne čudi da su malo pomalo i jedna i druga tvrtka propale u relativno kratkom vremenu od pojave ovog univerzalno-krivo nazvanog modela. No to je već priča za sebe…



Alfa-Romeo Arna
Ljubitelji slavnog talijanskog proizvođača Alfa-Romeo doista imaju što obožavati, jer ako bih u današnje vrijeme birao tvrtku s najljepšim automobilima u povijesti, mislim da bi Alfa bila među prvima, ako ne i prva. Alfa-Romeo je istovremeno i najkontroverzniji proizvođač automobila na svijetu, jer izuzev te tvrtke niti jedna nikad nije uspjela toliko pozitivnih pojmova staviti u istu rečenicu s toliko negativnih. Tako uz pojmove poput „ljepota“, „dizajn“, „tradicija“, „brzina“ i slične koji opisuju sve ono što bi automobil učinilo poželjnim, rame uz rame idu i pojmovi i složenice poput „hrđa“, „loša elektronika“, „kvar“, „veliki troškovi“ i „kum-mehaničar“.
No ovdje je riječ o nazivima modela koji u pravilu vrijeđaju intelekt, a Alfa Arna je u toj domeni jedan od najboljih primjera.
Naime, suradnja Nissana i Alfa-Romea ne samo da je ispala naopaka (jer je Nissan potpisao dizajn, a Alfa-Romeo drugi dio automobila koji podrazumijeva tehnologiju), već je dotična nazvana po nečem lijepom – rijeci Arno koja između ostalih dijelova Italije protječe i kroz Firencu.
Dakle Alfa-Romeo Arna ne samo da je apsolutno promašen automobil, već se nazivom predstavlja lijepim, što nikako nije. Dapače, ako je Arna lijep automobil, onda je Datsun Cherry (na kojem je dijelom bazirana) jedan od najljepših automobila ikad, a to ne bih mogao reći niti da mi nedostaje oveći dio ukupne mase sive tvari.
http://automobili.dnevnik.hr/

Nešto po mjerilu Pfaffa?

4
Zaljubljenik u nautiku pretvorio je nekad potopljen čamac u automobil kojeg je moguće legalno voziti po američkim cestama. Kako i zašto? Pa zbog oklade, naravno

Mark Ray osmislio je i sastavio svoje vozilo iz snova nakon što ga je njegova supruga Robyn izazvala, rekavši kako to ne može učiniti. Pala je oklada, koju je Mark dobio. Robyn se u to vrijeme borila s rakom dojke i htjela je da Marka zaokupiti nečim, kako bi se malo opustio nakon cjelodnevne brige oko nje.

Potrošio je šezdesetak tisuća kuna kako bi spojio GMC Jimmy s potopljenim pa spašenim Sea Ray Bow Riderom. Nakon što je s broda skinuo motor, vanjski pogon i unutrašnjost (uključujući i pod), ostatak je nadogradio na vozilo koje je prethodno rastavio, ostavivši tek karoseriju, sjedala i motor.

Više zanimljivih slika je na Linku

Viljuškari i neka druga teretna vozila već sada imaju kotače kojima se mogu kretati u svim smjerovima, no hobist William Liddiard je osmislio set namijenjen svojoj Toyoti Echo - i stvar radi 'magično' dobro

Paralelno parkiranje ili okretanje vozila u što manjem prostoru - sve ovo su neugodnosti s kojima se kad-tad moraju susresti vozači. William Liddiard odlučio je uzeti stvar u svoje ruke te na svoju Toyotu ugraditi posebne kotače koji su mu omogućili mnogo toga.

Vozilo se može kretati potpuno postrance, uz vrtoglav okretni moment. Liddiard, koji je svoje kotače nazvao Liddiard kotačima (a kako drugačije), navodi kako se vozilo zahvaljujući izvrsnoj integraciji može kretati u svim vremenskim uvjetima i na različitoj kvaliteti podloga. Izumitelj navodi kako je ovdje posrijedi prototip te da bi se eventualna dalja proizvodnja prilagođavala vozilima i namjeni, a naravno kako je već zatražio patent u mnogo zemalja:
/tportal.hr/

/pitam se samo kolika je izdržljivost ovijeh guma i k tome - ne vidjeh "ripne" pa kao takove nebi prošle na tehničkom i nijesu za kišu!/

Njemački profesor Willy Messerschmitt kojemu je nakon II sv.rata bilo zabranjeno graditi avione 1950 je u Švicarskoj pokrenuo projekt
svojeg cestovnog vozila (uz financiranje nekih bogatih Talijana)

To je trebao biti luksuzan automobil srednje/više klase sa naglaskom na udobnost i naravno naprednom aerodinamikom.
Dimenzije: 4,47 x 1,664 x 1,48 m. Međuosovinski razmak 2,55 m., za 6 osoba
Motor je imao očito porijeklo iz aviona:
Messerschmitt motor s rotirajućim kontrolom ventila. On je na kraju razvio 1,0-litreni pet-cilindrični radijalni motor sa zračnim hlađenjem, princip dizajna iz motora zrakoplova. Ugrađen je otraga i razvijao 45 KS pri 5400 okretaja u minuti . Posebna novost je hidraulički četiri-stupanjski mjenjač čiji su zupčanici su spojeni na stupu upravljača pomoću ručne poluge. Za kasnije je predviđen hidrostatski prijenos. Kotači su bili na teleskopskim amortizerima.

Napravljen je prototip i na tome se stalo jer su potrošeni svi prikupljeni novci, za proizvodnju nije bilo dovoljno zainteresiranih.
     Na kraju je prof. Messerschmitt napravio Kabinenroller 1953 godine kao čistu suprotnost



/to vozilo nije po mjeri našeg precednika/

Finalni Kabinenroller je potpuna suprotnost od Triumph Spirfirea (nije li netko napravio i Hurricanea? Holden?)

Holden Hurricane je kao prototip napravljen 1969 i bio je daleko ispred svojega vremena pa se nažalost nije počeo raditi.
Više raznih zanimljivosti je na Linku