Fragmentirani Zagreb, odnosno kako sam izbjegao Pfaffa

I tako Pfaff nije bio u Zagrebu, a možda bi i došao da sam ja na vrijeme znao da ću ja ići. Pa bismo propisno imali i provincijalca.... vol. googolplex, uz ovaj moj čušpajz. Predložio čovjek da ja nastavim njegovu tradiciju, no ja sam sve samo ne uredno organiziran, a moja izvješća nabacana poput prosječnog špajza u studentskom stanu.

Dakle, subota ujutro, dizanje u 6:45 i senior pita hoću ići s njim u Zagreb. Uz uobičajene poslove, vozi i prikolicu jer treba nešto voziti tetku, pa neka se povezem ako želim, imam gdje prespavati, a pitanje je kad ću dobiti sljedeću priliku. Ja rekao, može, ali ako ja vozim. Nikad nisam vukao prikolicu, a seniorov kombi sam vozio tek pet šest puta na kratkim relacijama. Ma kakav problem, ajde. Autoput, 88 km/h iza jednog elegantno plavog kamiona cijelim putem, bez ikakvih problema, u Zagrebu sve dobro do Resničkog Gaja gdje su nekakva popravljanja ceste pa ajde, probij se ti s dodatnim teretom kada ljudi u finim autima gunđaju... I još spuštena rampa na prijelazu između stajališta Trnava i Čulinec. Bilo bi to u redu da dva pojedinca nisu odlučili malo okrenuti pa nazad, jerbo im čekanje nije drago, no ispriječio im se jedan prokletnik s prikolicom zbog čega su obojica morala raditi lude manevre da se provuku. I diže se rampa... Ajde. Dakle, toliko o dugačkom uvodu. Službeno, u vražju mater kroz predgrađe s prikolicom.

Dalje, kava kod bake i onda trči prema gradu gdje mi se nekako dovitlao dogovor s jednim željeznicoljupcem koji o željeznici zna više nego ja. Brzinski. I tako, u daljnjem tumaranju odlučio sam prošetati 15 minuta ne bih li došao do Zg. Zap. Kol.



Lokacija je prežvakana kao kravlji obrok, ali meni je taj kolodvor simpatičan. Ima prometa, često teretnog, a nije sve natkriveno kao na glavnom.

Ima i prapovijesnih detalja poput ovog vagona kojeg bih radije vidio negdje u prometu kako iza parnjače vozi oduševljene turiste koji goste svoje gospodske trbuhe kanapeima...



Ovo je po mojoj pretpostavci ili kolotur za rampu ili za signalni žicovod. Imaju u Jelisavcu sličan kojime upravljaju signalima. Štaćeš, manjak modernizacije. Ovdje je obuhvaćen bršljanom kao riječka nizinska pruga predizbornim obećanjima.



Penzionerski dom. U Osijeku je udruga željezničkih umirovljenika na samom kolodvoru zadnjih par godina... prije su bili u službenoj zgradi u Radićevoj, ekvivalentu Mihanovićeve, te su tamo imali solidnu kolekciju željezničke dokumentacije otprije puno godina. Kada je došla direktiva da se odsele jer su prostorije potrebne infrastrukturistima, po papirologiju je došao kamion Belišća. Kažu da je tadašnji šef penzionera gledajući kamion i tragove prošlosti najednom puknuo sebe šakom u čelo jer se sjetio da postoji jedan klinac iz Požege koji voli takve stvari... heh... No, zašto ja skrećem s teme?



Ispred samog ureda nalazi se jedno drvce okićeno hranom za sjenice. Tako vole ljudi staviti sjemenke u kakvu maščobu i objesiti u vrećicu da se ptice zafrkavaju.



Ima još zgrada iz davnih vremena koje danas ne služe ničemu.



Ovdje je smješten sindikat. Stupovi za zastave ne nose ništa, makar kakvu piratsku.

Vrijeme je u subotu bilo izrazito lijepo, a sunce se neminovno probijalo kroz oblake, što mi je zadalo patnje oko slikanja. Fotić je odličan, ali ja nisam. Kako slikati u svjetlo, kako? Ovo je pogled na zapad, u sunce na zapadu na zapadnom kolodvoru. Nešto novo za mene, provincijalca s istoka. Zapravo, kad pomislim, ja jesam provincijalac, i ovo je metropola (svojedobno je jedna lokalna domadarka izjavila "ma kaka metropola, purger vakuf!!"), no unatoč tome što nisam dulji period proveo u Zagrebu, ne smatram ga stranim gradom.



No kada je infrastruktura potpuno istovjetna onoj kod nas, naravno da mi se ne čini kao da sam došao u Pariz. Ajde, ima tu nekakvih patuljastih i gigantskih signala, no kontaktnu mrežu imam i u Kapeli, a pragovlje je jednako razvaljeno kao i u Pleternici.



Kupio sam kartu do glavnog na šalteru i pričekao vlak. Nije došao onaj kojemu sam se nadao, već u suprotnom smjeru, pravac Harmica. Tamo još nisam išao. To ako se potrefi radni dan, subote su željeznički praznik.



Dok ovaj čeka pretovar putnika, evo baobabasto drvo. Kako li je došlo do tog oblika...



Sindikat željezničara iliti sindicate of railwaymen. RailwayMEN? Nedajbože da to vide borci za socijalnu pravdu u zemlji slobode i oružja...



Usput sam se čuo s boljom polovicom, pa je u tom momentu prošao ovaj crveni što ga je još i J Kosor vozala po Gredelju. Slika je jednako usputna, no najte zamjeriti. Ako nekim čudom strojovođa na toj manevri čita ovo, svaka mu čast! Odzdravio mi je pozdravu što mi je diglo moral za red veličine! Inače dobijem srednji prst ili samo mrk pogled...

Mogao bi se i meni (na)javiti da se jednom i upoznamo!
Sa zadovoljstvom bi te upoznao sa nekim tajnama u Zg (nama zanimljivim) i odveo do Velemakete u Gundulićevoj

Uz krš koji ja nisam ovdje ostavio, usput se vidi i komad međuvagonskog stlačenozračnog spoja. Zamisli uzeti takav jedan pa ga zakopati na pola metra dubine negdje na obronku Papuka, logično bi za 50 godina na forumu "maglevi-ri-hr.4rumer.com" nastala rasprava o zaboravljenoj normalnotračnoj pruzi Brestovac-Radovanci...



Spustio se semafor što logično znači dolazak vlaka koji će me dovesti do ZG GK. Ili možda nekakav teretnjak sa specijalnim teretom, transformatorom ili metalnim gredama za nešto... obje opcije odgovaraju!



Ništa, samo som u kontrasvjetlu.



Interior koji je tipično tramvajsko-prigradski. Nisam pretjerano impresioniran, ali meni je pojam vlaka ili kupe, ili onakav prostor kao u plavcu. Također, pozdravljam dolazak novih vlakova, naročito s time što je domaći mozak (kad se sve zbroji, prema Milasu, možda nekih 500tinjak maraka, ipo ) tu igrao veliku ulogu. No meni je zagrebački željeznički promet vezan uz stare mađare. Njih se već može uredno vidjeti u Kapeli, što je do prije 10 godina bio veliki raritet. Vrijeme ide naprijed, kažu.



Muljav prozor kroz koji nije moguće uhvatiti pristojnu vizuru prostora kojim prolazimo. To je jedna od stvari koju željeznici jako zamjeram. S jedne strane počeli su se brinuti o čistoći krovova i preciznom lijepljenju brojeva na bokove lokomotiva (to zamjeram i onima koji žive za fotkanje i brojanje vlakova a da u njih nikad nisu sjeli), a s druge strane interijeri su jednako prašni, prljavi, s prozorima koji bi kriminalistima dali otisaka prstiju za sljedećih 20 godina.



Ništa bolje nije staklo na ulazu u upravljačnicu. Koja je vrlo visoko smještena u odnosu na pod. Zapravo, možda i nije visoko smještena, nego normalno, samo je putnički prostor izrazito nizak.



Baj baj jedanaesti komadu stote podserije serije 6112!

borna je napisao/la:Mogao bi se i meni (na)javiti da se jednom i upoznamo!
Sa zadovoljstvom bi te upoznao sa nekim tajnama u Zg (nama zanimljivim) i odveo do Velemakete u Gundulićevoj

Heh, kao što sam i napisao, baš i nisam... oblačenje i spremanje bilo je promptno, a sve što sam mogao dogovoriti bilo je s već postojećim brojevima u mobitelu na čulinečkom prijelazu. Drugi put A maketa u Gundulićevoj, tamo sam već bio , i nije me ništa toliko impresioniralo da odem opet

Umjesto hodanja po kolodvoru odlučio sam otići na drugu stranu, malo da vidim željezničko naselje. Nije željeznička kolonija, to je bliže mojoj baki (ima dosta lokalaca koji ne znaju što je uopće kolonija, ni da je stradala zbog bombardiranja aerodroma, niti znaju da je na Borongaju bilo aerodroma, ni da još uvijek postoji gostiona k aerodromu).

Odluka da se provučem do paromlina bila je u redu. Pa pogledajmo kroz žicu.



Zbog malog radijusa umjesto tračnice, ovdje je metalna vodilica ulupana u drvenu podlogu. Ne znam postoji li tako što igdje drugdje u Hrvatskoj.



Lijepo se vidi kako je to rješeno.



Do silosa ću naknadno, a sad da na Trnjanskoj potražim sjedište svoje udruge u kojemu nikad nisam bio. (nisam ga našao). Tipske zgrade i natpisi jasno pokazuju da je riječ o željezničkim prostorima. Čini mi se da bi prigodniji logotip za željezničko planinarsko društvo bila nekakva serija 97...





Nije pretjerano neugodan urbani krajobraz, ali kladim se da ne bih našao previše volontera za kupnju stana na tom području. No, može li se uopće primijeniti riječ krajobraz na manja urbana područja? Nisam na ti s pisanjem.



No, kako god, idem dalje do paromlina. Različite udruge, klubovi i društva sa imenom željezničar bili bi mi zanimljiviji negdje gdje željeznice nema. Ovdje su na svakom ćošku i durat će još dugo.

Zašto paromlin a ne preskakati ogradu od bivšeg Gredelja ili otići npr. do bivših kolosjeka za onaj silos u Sesvetama? Pa, djelomično zbog lokacije i dostupnosti. Mrak rano pada pa se slikati ne može, a subote nisu zahvalne za prometovanje javnim prijevozom. Drugi razlog je potencijalna izgradnja nove knjižnice, pa da vidimo i tu lokaciju. Štaš, to je onako, profesionalna deformacija.



Paromlin je u takvom stanju da ni vanjska fasada ne bi imala puno smisla. Uzgred budi rečeno, ovdje je smrdilo za ispovraćati se. (Valjda ima nekakvog sinkroniciteta u svemiru, fotobaket mi je na rečenu sliku dao ekstenziju naslova zpshit)



Umjetnička ostvarenja mladih alternativaca. Uvijek nekako boemski i supkulturno. Zato ja ne mogu među takve, ja trebam mrvicu komfornosti u životu.



Prema završetku kolosjeka, ovo je sve što je ostalo od njega.



Zapravo su mi vrlo interesantne ruševine industrijskih zgrada i područja. Čemu li su služile sve te cijevi, kako su ljudi vukli velike tovare bez pomoći viljuškara, i kako su dovraga svi mogli normalno živjeti kada je sve bilo crno-bijelo???



A ispred ostatak bivše ograde koja otkriva poprečni presjek tračnice, po narodski, šinje.

Nastavljamo s nečime na što se Pfaff loži!!! Tipski građena mala limena prikolica. Jednu takvu moj senior je preradio te sada ima tanke drvene ploče i pod. Nema neke razlike što se tiče podnošenja opterećenja, ali je osjetno lakša, što znači da je teže prekoračiti 700 kg dopuštene mase. A među drvima ima stvarno svega, od tanjih grana do pristojnih klada. Tko god je ovo rezao, nije bio razmetljiv. Taman kako volim (i piljevina gori ako paziš da ne bukne odjednom!!!).



Preostatak jednog meni nepoznatog vremena. Plus vozač hajundaja (ako dobro vidim) koji očito nije svjestan opasnosti od pada cigle. Oni s puno novaca svoje BMW-je i Mercedese parkiraju na elitnijim lokacijama. Da takvome cigla razbije šajbu odmah bi investitor, građevinac i inspektor završili u Remetincu zbog smještanja parkirališta na nesigurno mjesto.



I po mali milijunti put, dokaz da je priroda jača od čovjeka. Ako meni može travuljaga kroz beton, što ne bi moglo drvo iz cigle!



MSU. Sadržajno najneimpresivniji muzej u kojemu sam bio. Jedino što mi se svidjelo je tobogan. Ja jednostavno ne poznajem i ne volim umjetnost, pogovo ne modernu, konceptualnu, alternativnu ili kakvu već.



Bajbaj paromline.



Odmah iza ćoška nalazi se i ovo. Nije vještina po mom ukusu. Sparirao sam davno s jednim prakticionerom aikida. Unatoč nepisanom pravilu da sparing kikboksa treba biti s boksačkim rukavicama, ovaj je imao rukavice za MMA, i skoro mi je uredno izvrnuo rame. Drugi pokušaj bacanja nije dobio, no razmjenili smo iskustva.

Nije to MSU (on je u Novom Zagrebu prekoputa INE) već KDVL
Ja sam tim predjelom (ne)grada prelazio gotovo svakodnevno skoro 40 godina i gledao uništavanje i propadanje
1979 sam se zaposlio na Hrvatskom radiju i svakodnevno odlazio na snimanje u Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski (koji puta i
dva puta dnevno). Prvih godina je još postojao pješački nathodnik koji mi je lijepo kratio put, kasnije sam morao kroz pothodnik ići
malo unaokolo.
        Tih prvih godina je i Paromlin još radio, kasnije se tamo još nešto skladištilo pa je taj pružni odvojak bio u upotrebi.
Željeznička kolonija je bio lijepa mirna četvrt puna zelenila, danas je dosta zapuštena i za vrijeme koncerata u Lisinskom natrpana
bezobzirno parkiranim autima po svakom kutku livada
       Da je u gradskoj vlasti bilo vizionara i sluha za očuvanje baštine Paromlin se mogao pretvoriti u muzej no kod nas se bilo kakav napor
za očuvanje prošlosti smatra nazadnjaštvom.

borna je napisao/la:       Nije to MSU (on je u Novom Zagrebu prekoputa INE) već KDVL  

samog sebe... Pao mi kredibilitet u potpunosti. Još si mislim da sam nešto žešće fulao tu, ali uopće ne razmišljam...

       Da je u gradskoj vlasti bilo vizionara i sluha za očuvanje baštine Paromlin se mogao pretvoriti u muzej no kod nas se bilo kakav napor
za očuvanje prošlosti smatra nazadnjaštvom.

To ne dobiva izbore. Bling bling je ono što pali narod ...

Dakle, obrukao sam se s nepoznavanjem određenih objekata u gradu. Možda da prestanem pisati? Sutra ću vlastitu kuću još prozvati crkvom svetog Serapiona...

Ali, valjda se još mogu iskupiti. Otišao sam do Zege GeKa, onako iz navike. Činjenica je da sam tamo i previše boravio pa ovako, samo usput da pogledam ima li što novo.

Nema.



Kao što se možda i vidi, lagano je sunce počelo bježati što je automatski značilo da slikanje više nema puno smisla. Trapavim i pri savršenim uvjetima.

Ova namanevrirava nekakvu kompoziciju. Ono što mi se na GK sviđa je uigranost manevre. Dok jedan odvuče već je tu drugi s pripremljenim vagonima za dalje. Nažalost, nema onih švapskih 2133 sa spojnim motkama. To su mi još uvijek najdraže lokomotive s naših pruga.



Obavezno svaki put slikam ovu lokomotivu. To je prva parnjača na koju sam se popeo.



A nakon godina i godina pregledavanja detalja, prvi put sam vidio da je prva osovina na tenderu drugačija od ostale dvije.





A hostel i muzejski vagon stoje kod pošte. Je li taj hostel uopće zaživio? Kad smo otišli na jedan vikend u ZG bolja polovica me pitala kako to da nismo odsjeli tamo, poznavajući mene i moje čudne životne želje.. A što da joj kažem? Draga moja, jesi za to da spavamo u vagonu? Nisam siguran ni da bi se meni to svidjelo.



Dalje Branimirovom. Koliko sam usput uspio baciti oko, na "groblju" još uvijek ima vagona. Tramvaji tutnje stalno, no na njih sam već naviknut. Zato i nemam naviku slikati ih. Ajd da probamo... puj, mutno! No neka se notira da su ovi zebrasti česi vrlo oku ugodni!



Nemam više što puno slikati... ovdje je TSŽV. Ne izgleda loše izvana, no možda se iznutra samouruši.



I za pretkraj, jedan od novograđenih nebodera. U ovom na Strojarskoj je Infinum. Tamo je moja kolegica išla na dane otvorenih vrata taman kad smo išli na jednu konferenciju prošle godine. Za hvala što sam ju popratio cijelim putem dala mi je njihovu majicu. 30 pranja i još je postojana! Palac gore!



I pao je mrak. Ja sam tu nešto pokušavao slikati, ali kao što je vrlo vidljivo, rezultati su porazni. Pogled odozgo sa Strossmayerovog šetališta, Ilica u noći, ništa nije išlo. Svejedno, ja sam uredno odradio još nekih 6,7 km hoda tu veče, i pripremio teren za buduće nesretne dogodovštine.

I.. to je to za subotu, nedjelja će malo kasnije.

inflameswetrust je napisao/la:A maketa u Gundulićevoj, tamo sam već bio , i nije me ništa toliko impresioniralo da odem opet

To Ti je kao s Remetincem - nije isto kad odeš sam ili kad Te vode! Jasno?

inflameswetrust je napisao/la:Zbog malog radijusa umjesto tračnice, ovdje je metalna vodilica ulupana u drvenu podlogu. Ne znam postoji li tako što igdje drugdje u Hrvatskoj.

Postoji. Kod mene u Sungeru!



A našlo bi ih se na korijenu DeFranceschievog gata u riječkoj luci

Pfaff je napisao/la:
To Ti je kao s Remetincem - nije isto kad odeš sam ili kad Te vode! Jasno?

Heh..i to je istina.

A našlo bi ih se na korijenu DeFranceschievog gata u riječkoj luci

A kod nas na istoku uglavnom ima prostora pa nema potrebe za takvim rješenjima. Osim onog našičkog zavoja gdje možda ne bi škodilo..

Nedjelja je bila drugi i posljednji dan. Plan je bio prilično jednostavan, s obzirom na relativni manjak planova i dogovora odluka je donesena - otići do bake prijepodne, a rano ujutro možda do Hrelića, na autosajam. Ovisno o tome hoće li padati ujutro ili ne. Dosta dugo nisam bio na sajmu, zadnja 2 puta nisam našao doslovno ništa interesantno, pa reko ajde, možda se i potrefi. Dogovor sa seniorom, on vozi, nađemo se ujutro na Zrinjevcu. I tako, jutro, nešto oko pola 8, spuštam se na trg i idem koji tramvaj poslikati. Za razliku od prijašnjeg dana gužve nije bilo uopće, i sve skupa je bilo prilično ugodno.



Ima tu i ovih dvodjelnih. Ne bih sad tvrdio na pamet po sjećanju, ali kad sam bio metar velik, oni su se okretali na Borongaju u većem broju. I danas se okreću.



Ove gusjenice od tramvaja su u redu što se mene tiče. Jedino su one prve serije imale čudne stolce okrenute jedan prema drugome. No vjerujem da je o njima već bilo i previše rasprave.



Prema Zrinjevcu nalazi se jedna ovakva drniška ku'inja, prošle godine je tu pisalo i nešto vezano uz Čikolu... Marketing i brending vuku i potencijalno loš proizvod u nebesa!



Meteorološka stanica sa svojom ružom vjetrova bilo je mjesto na kojemu sam prvi put sa svojih 11 godina shvatio zašto aerodromske piste grade tako kako ih grade.



A za razliku od silnih gužvi i štandova za adventsko veselje, prazan i tih Zrinjevac došao je kao osvježenje. Ne sjećam se jesam li ikad vidio tako prazan park do sada.



I došao je senior i odvezao nas na Hrelić. Prvo što sam tamo primjetio bio je uobičajeni smrad smetlišta, odnosno Jakuševačkog brda. Čak i unatoč prošlonoćnoj kišurini, osjetilo se. Po ljeti, kada krene vjetrić s juga, postaje prilično ogavno. A ta kiša koja je očistila zrak doći će mi glave za neka 2 sata.



Prošla su skoro dva sata prekapanja po kojekakvim stvarima i štandovima, dok nisam našao par zanimljivosti po dobroj cijeni. Ono što me fascinira kod Hrelića, osim raznovrsnosti puka i onoga što prodaju/kupuju, jedan je pristup i supkultura koju nigdje drugdje nisam primijetio. Cjenkanje je genijalno, a iskusni prodavači znaju svoj posao. Evo i jednog dijaloga.

Kupac: Pošto ovo?
Prodavač ispod glasa: Pet kuna
Kupac: Koliko?
Prodavač glasnije: Petnajst kuna!!
Kupac: Malo puno, jel može deset?
Prodavač: Ma ne, pa nećeš me pokrast, deset kuna ne može.
Kupac: Ajde 12 jel to može, ajde?
Prodavač: Može evo ajde nosi!

Slika je samo ilustracija kako u potencijalno gadnim vremenima puk dolazi tražiti interesantnu robu.



I taman kad je bilo vrijeme za fajrunt, u pokušaju da skratim put između auta do parkirališta, proklizao sam u stila Briana Boitana i sletio stopalom na šiljati komad betona. Duša je pozelenila na trenutak, ali rekoh ajde, nije to ništa. Ipak, bilo je. Daljnja lajsanja bila su kao da po noževima hodam. Nagnječenje, ali bogovsko!

Jedna od želja koje sam imao kad sam tamo negdje blizu Gradiške slijetao na autocestu bila je i poslikati kakve privatne operatere na našoj željezničkoj mreži. S izuzetkom onog malog austrijskog dizela koji je u Osijeku prevlačio pokoji vlak, na mojim neelektrificiranim područjima nije ih baš bilo. Dobro, nije meni ni Nova Kapela daleko, ali dok uhvatiš kada će možda proći nekakav Train Hungary, pa kako uskladiti vozni red pa onda, pa onda... Ovo je bila dobra prilika. Odustao sam čim sam shvatio da je šepesanje nešto što će me pratiti dan dva. No, senior reče – odvezem te. I dođosmo do Borongaja.



U ovakvoj shemi 2044 izgledaju poprilično moćno. Nisu to loše lokomotive. Uz dobro održavanje one su vukle sve živo po ravnom. Sasvim solidno opterećeni ugljeni vlakovi su od Belog Manastira do Osijeka (pa i dalje) prevlačeni ovim strojevima. No, onda došla podjela, a 2044 na ličku prugu.

Nisam se dugo zadržavao, pa eto samo pokoja slika jedne, iznenađujuće dobro obnovljene pruge s tamnim tucanikom.





Baš me zanima planiraju li ih ovako slati na zadatke, po dvije odjednom, kao recimo SAD-u? U Rusiji su dvodjelni dizeli sasma normalna pojava...



Kad smo došli kod bake na Ravnice popio sam kavu (taman onako jaku da osovi čovjeka na noge), i rekoh, ajde da uslikamo koju s balkona. Otamo sam svojedobno gledao i popisivao tramvaje. Bio sam vrlo vrlo malen pa se ni ne sjećam puno, ali ako nisam lud, bio je jedan Bik s Coca-Cola reklamom. Jednom smo se navodno smrzavali pola sata na cičoj zimi jer ja nisam htio ući niti u jedan drugi. No, nije nemoguće da sam nešto pomiješao.



Isto tako, čini mi se da je drveće osjetno gušće nego što je bilo tada. Da je proljeće ne bih mogao uslikati apsolutno ništa.





Kad sam krenuo nazad prema centru na kavu s rodbinom shvatio sam koliko je bol u stopalu zapravo neugodna. Sto metara od stana do Hondlove bilo je kao da hodam po noževima. Sasvim očekivano, hodajući pored rasadnika u Hondlovoj, psovao sam i tramvaje i Zagreb i sve. No ajde, slikaću tebe u daljini.



Ode i on. 11 pa 12 mi zbrisali...



Dok su sedmica i četvorka prošle, ja sam na Kvaternikovom uhvatio ovog potkresanog. (Moguće da je ovo i prvi put da sam ga vidio...)



A na Draškovićevoj po izlasku saznao sam da ću imati nešto bavljenja jer eto, ne javljaju se svi na mobitel...Šta sad, pali stroj i slikaj.



Ovaj vlakić je simpatičan, no nisu li imali neki koji liči na 2200??



Koliko god neki ljudi mrzili ove čehe, meni su sasvim ok. Jedan mi je uspješno zagrijao promrzlo dupe tamo negdje 2007. ili 2008.

Mislim da si fulao u naslovu, trebao si napisati "kako sam izbjegao Bornu" jer si se motao po mome kvartu!
(ja stanujem svega ulicu dalje od raskršća Draškovićeve i Jurišićeve ulice)
Da sam vidio sumnjivo lice kako slikara okolo sebe odmah bi te pitao za zdravlje

borna je napisao/la:Mislim da si fulao u naslovu, trebao si napisati "kako sam izbjegao Bornu" jer si se motao po mome kvartu!

A s jednim drugim Bornom sam se i uspio naći nakratko Sumnjivo lice ne bi primijetio kao šepavu spodobu s plavim ruksakom, garantiram

(ja stanujem svega ulicu dalje od raskršća Draškovićeve i Jurišićeve ulice)

Pretpostavljam u p.p.p.p.p.....Palmotićevoj? Sjećaš li se kada je onomad čovjek vucarao krepanog konja?

Posljednja kava s poznatima bila je negdje oko Cvjetnog, a ja sam nastavio šepesati prema kolodvoru. Dotad sam se naviknuo na bol, ali svejedno, trebalo je uložiti mentalni napor. Kako god, nisam lud za slikanjem grada. To je samo grad, ne? Osim ako se ne pretvori u fontanu po uzoru na nekakve enklave u Perzijskom zaljevu...

U daljini muk, nigdje žive duše, no vidi se željeznički dom zdravlja. Tamo je jedan moj predak išao na preglede dok je radio na kolodvoru u Velikoj Gorici. A je li križ lijepo nacrtan na krovu kako bi označio medicinsku ustanovu generalnoj populaciji ili pilotima lovaca-bombardera?



Izbližega, pored Esplanade.



Crkva Svetog Zavjeta Sporosti i Neučinkovitosti.



Obećao sam si jednog dana noćenje ovdje. Makar su Interconti (kako se ono sad zove?) ili Sheraton poznatiji široj populaciji, meni se ovo čini kao epitom hotelske usluge. Jesam li u krivu? I da, ovo je jedan od rijetkih primjera zgrada na kojima jonski stupovi nisu šaka u oko. Neotajkunska arhitektura dala je svoj obol neukusu...



Ako se ne varam, ovdje su znala biti policijska vozila. Čini mi se da je to mogla biti carina. Znam da me nisu dirali...



I pogled na zapad s petog perona. Nikada nisam putovao u tom smjeru. Iz tog smjera sam došao, ali čak sam i za Sisak išao preko sesvetskog trijangla.



Pomoćni vagon elektrotehničkog mjernog vlaka još uvijek stoji na istom mjestu. Valjda nikome ne smeta pretjerano.



Shvatio sam da imam više od sat vremena čekanja pa sam razmišljao gdje bih mogao otići popiti kakvu kavu. Možda u Cug, makar me pomisao na silazak stepenicama odbijala od toga...alternativa je valjda kava od 15 kuna (umjesto 10 ) negdje u Importaneu. No ajde, tebe ću ispratiti.



Ajd, i tebe ću.



Ovog za Koprivnicu neću otpratiti.



Došepesao sam i ovdje. Meni je Cug sasvim u redu mjesto. Kava je pristojna, mjesta uglavnom ima,  cjenovno je malo britak, ali da se i to podnijeti. Nisam tamo svaki dan, pa ajde.



Autobusno pretovaralište je u neposrednoj blizini. Nisam znao da vozi otamo bus za Dragonožec... Moralo bi se jednom...



A unatoč tome što me ova velika kuća fascinira duže vrijeme, nikada ju nisam slikao. Pretpostavljam netipična željeznička gradnja?



I tako za pretkraj, ja sam se vratio do perona. Prvo – brzi vlak broj 211 iz Villacha za.... kasni u dolasku 15 minuta. Ok ajde, to je preživljavabilno. Ima pola sata do početka, valjda će rješiti sve vagonske izmjene u to vrijeme. Par minuta kasnije – brzi vlak broj 211 iz Villacha za Novu kapelu kasni u dolasku 30 minuta.... To automatikom znači da ćemo do Kapele imati jednako toliko kašnjenja ako se već ne zakompliciraju križanja do Novske. Eh...



Još jedna kulturološka zanimljivost... trenutno imam solidnu bradurinu, te sa svojim pogledom za koji neki vole reći da podsjeća na serijskog silovatelja, uglavnom tjeram slučajne ljude od sebe. I kad pogledam periode bez i sa bradom, često vidljiva razlika u ophođenju onih koji žicaju po kunu dvije. U Požegi bez brade- imaš kunu, s bradom – tri koraka dalje. Osijek slično, makar brada ne utječe toliko. Zagreb – potpuno svejedno. Žicaju svi redom. Ovdje su ljudi izgleda naviknuti na ljude svih mogućih konstitucija, odjevnih odabira i ostalih fizičkih karakteristika. Zanimljivo.

Bit će i posljednji nastavak skoro.

Večer stiže, no nije to toliki problem. Nažalost, mrak od 6 sati nužno znači da svaki povratni putopis nema pretjeranog smisla. A svako moje putovanje magistralom sam nekako zbrzao, bar što se tiče pisanja putopisa....



I stiže Sava. Znate onu kada se Fata javlja Muji da je u Zvorniku na Savi? E, i mene Sava j....




No ajde. Već sam spomenuo brzinu rada manevrista na GK, elegantno jedan odvuče slovenca, a drugi dovuče četiri domaća. Meni paše, bit će mjesta.



Stižu...



Sjaji se ko pasja jajca. Ako je iznutra i desetinu toliko čist i izglancan, ja prezadovoljan. Dobro, ovo je prvi razred, oni su nešto čišći. U njima putujem jedino kada su deklasirani jer sam škrt dati još pola cijene na postojeću kartu.




Po ulasku gledam u nosnicu manevre. Ili treće oko ako ćemo o tematici iz "Na rubu znanosti". Osobno nisam pobornik takve ezoterije. Naročito s time što pojedinci koji su na raznim biljnim dodacima duže vrijeme imaju tendenciju baljezgati o tim temama.



Broj vagona tu je samo da se notira. Posljednji vagon, posljednji kupe. Tamo nema gužve.

Moja vulicza je na suprotnoj strani, Smičiklasova (pogledaj u Google kartu) a kućica mi je točno prekoputa Patačičkine vulicze koja nije
glasovita po pjesnikinj Eleonori negoli po upravi Vodovoda!
(imade jedna staara uzrečica ako se ideš negdje žaliti na nešto žali se u upravi Vodovoda jer se to neće nikada riješiti )

Pogled na Patačičkinu

A pa znam ja i bez gugl mapsa gdje je Smičiklasova Prošao sam ti ispred doma prekjučer

Bližimo se kraju. Sava je imala solidno kašnenje u odlasku, što je značilo mrak pri polasku. I u vagonu. Teta kondukterka je tek oko Dugog Sela uključila svjetlo. Nećemo joj zamjeriti.
Ovako izgleda kada svjetla nema a astronomski sumrak već je solidno sjeo.



A vlak do Long Villagea ide prilično brzo za naše pojmove što znači da nema tog fotoaparata koji će uhvatiti pristojno svjetlo.



Stižemo u Dugo Selo. Osim prolaska, tamo nikad nisam bio. Nisam imao pretjeranog razloga, jer kad sam u zagrebačkom kraju imam što raditi u gradu.



Preskačem Ostrnu i Prečec, te pravac Ivanić Grad. Nemam što puno reći o tom mjestu, tamo sam jednom bio na omanjem druženju i pijanci, te me se apsolutno nije dojmilo mjesto. Navodno je u bližoj okolici nekada bilo velikog tereta, no osim tranzita, ja ga nisam vidio.



Pokušaj panninga. Neću ja u fotografe



Za razliku od putničkih, ovaj vlak ne staje u Deanovcu, Širinecu, Ludini...inače ne staje ni u Popovači, no sad smo čekali križanje. S druge strane bila je solidna kompozicija prema ZG-u s dva vagona restorana i gomilom mladeži koja je pušila i pila u vagonima. Je li to mogao biti redovit vlak ili nešto posebno? Naročito s time što je bio raspašoj... Dapače,iz zatamnjenog restorana je treštalo...nešto. Mile Kitić? Miloš Bojanić? Dado Polumenta? Nisam baš najbolji s takvom muz'kom.



Tutnjimo kroz Voloder, Moslavačku Gračenicu (tamo će Pfaff valjda skoro!!??) i Repušnicu, dok stajemo u Kutini. Tamo mi je pogled blokirala ova kompozicija s nekakvim posebnim platformnim kontaktnomrežnim vagonima na drugom kraju. Kutinski kolodvor, dakle, ne možete vidjeti iz ove pozicije. No, nije ništa posebno. Tipski austromađarski kolodvor, s jako puno tereta. Bez obzira na potencijalnu propast Petrokemije (koja bi mogla donijeti i propast samog grada), vagona i tereta ima i dalje.



Nadalje je samo stajalište Ilova gdje vlak srećom ne staje, i dolazimo do Banove Jaruge. Tu već stižem na područje koje poznajem. Na jednom osječkom pub kvizu bilo je pitanje "Ako general ima stol, car ima dar, što ima ban?". Banova Jaruga da nema željeznice vjerojatno ne bi bila pretjerano interesantna na ovakvom forumu. Dapače, nekada se iz BJ prugom moglo izaći u četiri različita smjera. Danas u dva i pol. Gdje je druga polovica? Zatvorena od Daruvara. Pfuj.



Novska je već ozbiljno križanje. Od Banove treba samo proći Lipovljane i Staru Subocku. Tamo je do prije rata prometa bilo i previše. Vjerovali ili ne. Navodno je na trenutke bilo toliko vlakova da su prometnici u postavnici preferirali čitati sama vozna vremena jer u grafikone nije bilo moguće sve zapisati. U Novskoj se još uvijek mogu naći i poneka predpotopna vozila iz perioda do 1990. Nažalost, tamo još nisam lajsao.



Od Novske kreću pristojne brzine. Unatoč tome što je brzina na dijelovima manja nego prije dvadesetak godina, u usporedbi s dionicom DS-Novska sve prema Vinkovcima je superbrzo. Tako čovjek ni ne osjeti da smo preletjeli Rajić, Okučane i Dragalić, a evo već Nove Gradiške. Gradiška, požeški izlaz na autocestu i mjesto gdje fraza "Uvaljao se u Tangu" nema veze sa donjim rubljem. Yep. Ako može Kenso Tange, može i Tvornica Alata Nova Gradiška. Osim toga, ima jedan silos, otprije dva mjeseca i pub kviz u centru



Poslije Gradiške lagano sam ustao i krenuo šetati kroz vlak da dođem naprijed... poznavajući prometnu situaciju u Kapeli, zadnji vagon će završiti van pretovarališta, a s ovakvom nogom ne pada mi na pamet glumiti tarzana. I tako, u vagonu prvog razreda slikao sam elektroormar čiji je dio aparature proizveden u tvrtki za elektroniku iz Belišća. Heh. Elektronika iz Belišća u vagonu koji u Belišće nikada neće doći. Dapače, pitanje je hoće li više ijedan vlak tamo...



Prazno. Sramota. Škrtari se na luksuzu!



I tako smo još trebali proći Zapolje, Staro Petrovo Selo i Vrbovu, pa silazim. I vlak staje u mraku, ja lagano van, kad ono... Nema perona...nema perona!!! Ima nešto, ali...zašto smo stali u Petrovom Selu a ja skoro izletio van kao sivonja? Prometnik naprijed nešto ćaska sa strojovođom, a jadna kondukterka pita MENE zašto stojimo... ću ja znat... Kažem križanje? Ma ne...nema smisla, šta imaš križati u nedjelju navečer na dvokolosječnoj pruzi. Prometni razlozi? Diplomatski odgovor prosječnog HŽPPovca kada pitaš zašto vlak 66** nema vezu za Zagreb u Kapeli... Ma ajde.

Došli smo i u Kapelu sa 25 minuta kašnjenja, što znači da plavac za Požegu čeka, i nema stajanja i slikanja. Nadobudni mladi prometnik kojega prvi put vidim pita svakog putnika "idete li za Požegu". Ako je odgovor potvrdan, ovaj pokazuje na plavac u pozadini... i tako jednom, dvaput, triput, četiriput... Svaka mu čast na upornosti, to moram priznati. Ulazim i u plavca, te samo jednu sliku okidam jerbo je trčanje do njega preko kolosjeka bilo izrazito bolno. Interijer je ugodan, a sjedišta mrčuk bolja od onih školjkastih.



To je u principu to. Mama je došla po mene na kolodvor u Požegi, te smo službeno imali tek 15 minuta kašnjenja u dolasku. Što razvuku u zagrebačkom čvoru, to nadoknade u požeškoj dolini. Da bih riječ rekao.

Pretkraj, još samo ulovi na Hreliću. Knjiga Wagen ohne Pferde iz 1939... Jes da mi je njemački vrlo slab, a knjiga je usto pisana njemačkom goticom, ali za 10 kuna se isplati. Nadao sam se da će biti vrjednija, ali Amazon kaže 5,00 €....





I vozni red iz 1989.



Još i karte.



Bilješka pisca: Jako čudan cijeli tjedan završen je jako čudnim vikendom. Ne znam što misliti. Eto, u zadnji tren saznam da mogu badave u Zg, pa istu večer čujem da je Pfaff odustao od puta za Zg, pa ode noga, pa nađem nešto na Hreliću, pa.... Kako god, iskustvo je iskustvo. A nadam se da će ovaj moj izraubani prikaz jednog posjeta metropoli barem donekle biti zanimljiv čitateljima. Ne zamjerite na mogućim greškama, događa se i najboljima, kud neće meni!

Pozdrav!!!

BRAVO, JUHUHU i klap-klap-klap!

Za ovaj mini-putopis (čuj mene - mini, a traje dva dana) si se zbiljam potrudio... Vlakovi, trajvani, jedino nema fotke stanovitog kombija, ali dobro, ima vremena - neće taj nikud!
Jel' mi vjeruješ da u životu nisam vidio shortyja uživo? Samo na slici

Taj Hrelić mopram jednom (opet) posjetiti. Evidentno ima zanimljivih stvari. BTW, "Deusche Buch-Gemeinschaft" )Njemačko književno društvo) je bila izdavačka kuća za vrijeme nacizma zadužena za promicanje kulture za narod. Imali su golemi output i, da budemo iskreni, jako puno dobrih knjiga. Kao što uostalom svjedoči i ovo što si kupio.

I samo još jedna stvar - zašto si se doma vratio vlakom? Senior je umjesto tebe ukrcao kladu?

PS: Kako nogica? Namačeš u škafu hladne vode?

Pfaff je napisao/la:BRAVO, JUHUHU i klap-klap-klap!

Za ovaj mini-putopis (čuj mene - mini, a traje dva dana) si se zbiljam potrudio... Vlakovi, trajvani, jedino nema fotke stanovitog kombija, ali dobro, ima vremena - neće taj nikud!

Fala fala! Ma moglo je to i bolje da se poklopilo bolje. Sad kada imam čime slikati ipak više okidam. Pocrkaju baterije od toga, ali sve je to potrošna roba.

Taj Hrelić mopram jednom (opet) posjetiti. Evidentno ima zanimljivih stvari. BTW, "Deutsche Buch-Gemeinschaft" (Njemačko književno društvo) je bila izdavačka kuća za vrijeme nacizma zadužena za promicanje kulture za narod. Imali su golemi output i, da budemo iskreni, jako puno dobrih knjiga. Kao što uostalom svjedoči i ovo što si kupio.

Hrelić je genijalan ako imaš dubok džep, široke interese i ne tražiš ništa konkretno. Ja koji ne kupujem ništa osim malo pristojnijih željezničkih ili avijacijskih predmeta i literature, ne nalazim puno toga. A svaki put kad sam išao u nadi da ću nešto naći, vratio sam se praznih ruku.
A knjiga...hah, mislio sam da je nešto predratno, ali pojma nisam imao da je nacionalsocijalističke orijentacije. Eto, pametniji sam sada!

I samo još jedna stvar - zašto si se doma vratio vlakom? Senior je umjesto tebe ukrcao kladu?

PS: Kako nogica? Namačeš u škafu hladne vode?

Senior je sada uglavnom u Zg i radi. Povratak je bio busom ili vlakom, a rekoh kad je bal... Noga prolazi, hvala na pitanju, i rješava se mirovanjem i deep reliefom. Dosutra će biti ok (a ja ću u potragu za novim patikama).

inflameswetrust je napisao/la:A knjiga...hah, mislio sam da je nešto predratno, ali pojma nisam imao da je nacionalsocijalističke orijentacije.

Nije orijentacije, samo je trajalo u tom razdoblju. Dapače, mislim da nisu nikad tiskali propagandu