Zapostavljena prijestolnica

Srednja Europa, posebno njezini gradovi, odiše određenim starinskim šarmom, uljuđenošću, urednošću, redom, još uvijek prisutnim k und k duhom...

Beč, Prag, Budimpešta... gradovi su koje rado obilazimo, divimo se njihovoj arhitekturi i urbanizmu, povijesnim i kulturnim sadržajima. Šetamo ulicama i trgovima, obilazimo muzeje, ispijamo kave uz kolače ili pivo uz nešto konkretnije. I, po povratku, smatramo se iskusnim poznavateljima.

Ali, kako je Zvonko Špišić rekao u svojoj Trešnjevačkoj baladi: Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica, obavite posao i vratite se, i nećete saznati ništa.

Drugo je pitanje: zašto uvijek i samo Beč, Prag, Budimpešta?

Danas i naredne dane (možda i tjedne) posjetit ćemo još jednu, lijepu i dovoljno atraktivnu, a zapostavljenu prijestolnicu. Krenut ćemo do Slovenskog.

Ljubljana? Ma neee... U hrvatskom govornom izričaju riječ je o Slovačkoj. Krenut ćemo, dakle, u Bratislavu. Manju od spomenutih prijestolnica, skromniju od njih, a ipak lijepu i zanimljivu. Manje je poznato, ali Bratislava (Pressburg, Požun) bila je godinama prijestolnica Mađarske (odn. ugarske kraljevine), dok je ona vegetirala u svom sjeverozapadnom dijelu a Budimpeštom se šepirili likovi u turbanima. Uvažavajući ovu povijesnu činjenicu valja nam shvatiti da Bratislava i Prag, oboje iz umjetne tvorevine Čehoslovačke, nemaju mnogo zajedničkog. Češka je ogledalo Austrije a Slovačka ogledalo Ugarske.

Bratislava danas? Grad sličan Zagrebu. Upola manji, s povijesnim središtem, utvrdom na brdu, novim dijelovima, industrijom... Grad na Dunavu (za razliku od Zagreba koji NIJE grad na Savi, iako su i Zagreb i Bratislava protjecani svojim rijekama). Grad s pomalo (nama) neobičnom prometnom regulacijom. I ono što će forumaše posebno zanimati: grad s tramvajima, trolejbusima, autobusima, željeznicom i brodovima. Ali o tome kad dođemo do prometnog dijela.

Ja sam sišao na barem dvostruko više tramvajskih stanica nego što o tome pjeva Špišić, nisam samo obavljao posao, nego sam i gledao. Nisam samo gledao, nego sam i vidio. I uspio nešto saznati. Rezimirajući dojmove, dosta toga je još ostalo i neka naredna posjeta Bratislavi ne bi bila uzaludna, dosadna i promašena.

Najlakše je doći do Bratislave autocestom. Ali je i dosadno. Valja uzeti vremena, potrošiti na dolazak cio dan i skupljati dojmove usput. Obići, recimo, Petronell Carnuntum, rimsku naseobinu poprilične površine, s djelomično rekonstruiranim građevinama. Biti zapanjen kilometarskim poljima načičkanim vjetroturbinama u troznamenkastoj količini. Prošetati Mostom na Lajti (Bruck an der Leitha; nije most nego grad), uspeti se na tvrđavu u Hainburg an der Donau (i promatrati, među ostalim, i Bratislavu u blizini). No, ovdje nećemo gubiti vrijeme ovim dijelom pristupnih putešestvija već ćemo se odmah prebaciti i preko granice, i preko Dunava, u stari dio Bratislave.

Glede smještaja – hotela je na poizbor. Obzirom da su mi u mom hotelu uljudno objasnili kako ne dopuštaju fotografiranje interijera (moš'te mislit' kako nisam slikao!), hotel neću spominjati (možda ipak poslije?) niti ga prikazivati. Ali, valja reći da za vrlo razumnu cijenu hotel (srednje kategorije) nudi sve što je potrebno i što se poželjeti može: parkiralište (ono se doplaćuje 5 € na noć, što ne bi trebalo biti), dizalo, urednu sobu, udoban ležaj, gomilu svjetiljki, klima uređaj, TV s hrpom programa (koji rade), mini bar (sve po 2,60 €, i voda, i sok, i pivo, i vino), sef, telefon (kao relikt prošlosti), veliki ormar, odvojenu kupaonu i nužnik, higijenske potrepštine, papuče... I doručak je solidan.

Iz minibara sam, naravno, popio vino (malo pivo je i za naše nazore preskupo). To mu dođe butelja po 58 kn, što je poklon! Kako? Vlasnik hotela je poznati vinar i nudi svoje. A kad već spomenuh pivo, boca 0,5 l u dućanu se nađe od, preračunato, 2,30 kn naviše, a točeno u pivnici od 1,80 € naviše (u šminkerskom centru, gdje je uvijek najlošije i najskuplje, pivo dođe 4 €, ali se zato smije koristiti ćenifa).

No, ja se raspričao (raspisao, zapravo) kao Branko Uvodić u Lijepom našom. Pustimo, dakle, malo da govore i slike, uz nužni komentar.

Ali o tome u slijedećem broju. Nastavku. Izdanju. Da vas, kad ste tako dugo od mene apstinirali, ne ubijem odmah i previše u pojam. I taj nastavak neće biti dogodine, nego relativno brzo – kad sam već (napokon!) našao domaćina za (besplatno) pohranjivanje fotografija s kojima vas mogu zatrpati. Pa da se poslije toga s nostalgijom sjetite i uželite Barbe bojnika / Thomcroa / Gosta / Dide... i njegovih, prema mojim namjeravanim, ipak kratkih reportaža. Inače slike prebacijem dnevno na računalo. Sad ga nisam ponio i prvi put da sam ispunio cijelu memorijsku karticu (što je izazvalo paniku). Srećom, imao sam rezervnu ali bih ispunio i nju da nisam prešao na najjadniji mod pohranjivanja (i najmanju kvalitetu slike, razumljivo). Savjet: Imate li samo 1 GB memorije na takvom putu – malo je! Udvostručite! I slikajte neopterećeni.

Dakle, vidimo se uskoro. Zapravo: čitajte me uskoro.

Jean (sjeća li ga se netko) i ja imamo pozitivna iskustva s pivom u Požunu u sitne sate...

Nego, tko Ti je taj domaćin za besplatno prihranjivanje fotografija? Možda bi i ja koju, ha?

(nastavak iz prošlog broja)

Bratislavu sam, kao cilj pohoda, izabrao prvenstveno radi posjete muzeju prometa. U igri su bila još dva cilja s muzejima ali je za Bratislavu prognozirano najstabilnije vrijeme. Neki forumaši, neki Štacionovci, proteklih su godina zujali Europom i željezničkim muzejima, pa su me razjadili i rekoh: sad ću ja njih stić'. I prestići u bliskoj budućnosti jer iako je vrijeme novac, kad se jednom dalekom muzeju posveti tek jedan dan (uključivo putovanje), dosta se toga sličnog putem propusti. No o tome ćemo kad se ostvari. Vratimo se mi na Bratislavu.

Danas, u doba interneta, mnogo se toga može pročitati na raznim stranicama, pak ja neću ovdje daviti s općim podacima. Kao Grič u Zagrebu, tako je i poviše bratislavskog centra smješteno brdo (malo više od Griča) na kojem dominira bratislavski dvorac s 4 ugaone kule. Dvorac zovu obrnutim stolom (to zato što te kule nalikuju na noge stola koje strše u zrak kad se stol okrene naglavačke).

Panorama grada s dvorcem na brdu temeljna je razglednica Bratislave. Ja sam to, očito, uzeo tako zdravo za gotovo da, uz sve druge krupnice i sitnice nisam sam učinio svoju lijepu, upečatljivu varijantu tog motiva, već samo ovo, gdje mi ni vrijeme nije išlo na ruku. Nažalost!



Isti taj grad malo iz bližega i malo iz višega



Do grada možete iz centra pješice prečicom ili pak trolejbusom. Zanimljivo da stanica nije pred gradom, na trgu Aleksandra Dubčeka (a mogla bi biti). Zato u dolasku birate gornju a u povratku donju, te se u oba slučaja spuštate niz brdo.

Pored dvorca je i palača slovačke vlade od koje je, kao i iz dvorca, lijep vidik na Dunav i južnu obalu.





Kad smo već kod Dunava (a Slovaci će reći Dunaj), pokazat ću vam zašto je Bratislava grad NA (a ne oko) Dunavu. Duž sjeverne obale položeno je šetalište.



Na ovoj obali pristaju, privremeno ili trajno, i brodovi, bilo da se radi o turističkim plovilima, brzoj putničkoj liniji za Beč ili botelima (odn. hotelima na vodi), poput ovog.



Što smo još uočili? Bratislava je puna kipova i spomenika, i to suvislih, nekih vrlo zanimljivih i originalnih. Na pretprethodnoj slici vidimo uz obalu skulpturu Mitska lađa. U samoj staroj jezgri također je nekoliko izvanrednih ostvarenja. Napoleonov vojnik naslonjen na klupu (za mog boravka negdje nestao), Man at work (radnik s tijelom u revizionom šahtu a glavom naslonjenom na ruke vani) – njega potražite u Thommotovom (lokalni riječki oblik) postu o Bratislavi, pa onda također za mog boravka uklonjeni Papparazzo (čovo koji viri iza ugla zgrade i fotoaparatom lovi neki motiv ili osobu), i naposlijetku Lijepi Naci, Ignác Lamár, čovjek nesretne sudbine i teška života, koji na kraju više nije bio sav svoj, pa je šetao gradom u fraku i cilindru i s osmjehom i naklonom ljubazno pozdravljao (nepoznate) prolaznike redom (damama je znao darivati i cvijeće).



Eto i još jedne skulpture u fontani na Hodžovom trgu.



Eto kako riječ vuče riječ pa mi Bratislavom, umjesto nekim redom, šetamo konjićevim skokom. Ako se, gledajući ovu sliku, okrenemo nalijevo kojih120 stupnjeva zagledat ćemo palaču Grasalkovič, današnju predsjedničku rezidenciju. Bez brige, nije to sve, u pozadini su, u parku, još dvije zgrade.



Ajmo mi ipak nalijevo krug pa u centar. Ulice koje ga okružuju strašno podsjećaju na Zagreb. Ova je poput Vlaške.



I u tom dijelu nalazimo zanimljive arhitektonske detalje, poput ovog na krovu odrezanog kuta jedne uglovnice.



Jedan od ulaza u staru jezgru je kroz Michalsku bránu, sačuvana gradska vrata.



S druge je strane (opet se okrenimo nalijevo krug, a konzervativci se mogu okrenuti i neuobičajeno nadesno krug) a što drugo nego Michalská ulica



Lijevo od nje je središnji trg (onaj s kojeg su odnijeli napoleonovog vojnika) imena, kako to već biva, Glavni trg.



Na njemu je, nama iza leđa, Maximilijanova fontana (koju nećete vidjeti jer vas ipak ne želim toliko udaviti) a pred nama crkva Najsvetijeg Spasitelja i stara gradska vijećnica. Proći ćemo kroz prolaz u sredini i naći se u dvorištu stare gradske vijećnice.



Prošavši kroz slijedeća vrata eto nas na Primacialnom namestiu s primaševom (primaš = prvi (nad)biskup, u smislu najuvaženiji) palačom



Mogao bih ja tako oho-ho, zgradu po zgradu, uličicu po uličicu, ali moram ostaviti nešto što ćete i sami istražiti, zaputite li se ovamo. Idemo van iz stare jezgre, a van nas vode slikovite ulice.





Na rubu stare jezgre je stolnica sv. Martina, tako velika da ne stane ni u najširokokutniji objektiv, a koji još nije riblje oko





Iza (ovisi s koje strane gledate; možda je bolje reći: sjeverno) od stolnice su ostaci gradskih zidova te rimokatolički ćirilometodski bogoslovni fakultet



Kad smo već prešli na sakralnu tematiku, eto i crkve Nanebovzatia Panny Márie ilitiga Uzvišenja BDM



A poseban je biser crkva (crkva se na slovačkom kaže kostol) sv. Alžbete, poznata i kao plava crkva. Ne znam zašto.





Od profanih građevina spomenimo i Slovačko narodno kazalište



I Redutu, zgradu Slovačke filharmonije, s najvećom koncertnom (i plesnom?) dvoranom u Slovačkoj



Nisu ni novi dijelovi grada za odbacit'. Gradi se, gradi…



A kad bratislavci grade, naš zagrebački Miki se može sakriti u mišju rupu. Tu se zidaju odjednom cijeli kvartovi, pritom se zatvara nekoliko ulica, ljudi prolaze labirintom među ogradama stotinama metara s kraja na kraj, lokalni promet je revidiran, linije izmijenjene. U konkretnom slučaju radi se o poslovno-trgovačkom (da li i stambenom?) kompleksu nasuprot glavnoj autobusnoj stanici Nivy. A i kosi rezovi na već postojećem neboderu zadivljuju (zaista su kosi, nisu rezultat nesavršenosti objektiva)



Umireniji dio novog dijela također je lijep za vidjeti (a valjda i ugodan za živjeti). Ono crveno na slici komentirat ćemo u nekom kasnijem nastavku.



Poviše šireg centra također je jedno brdašce s četvrtima vila (tamo je i naše hrvatsko veleposlanstvo), 253 m visoki Slavín (nešto viši od bratislavskog dvorca). Na vrhu je velebni spomenik sovjetskoj oslobodilačkoj vojsci okružen grobovima stotina palih vojnika.



Kad već spominjemo groblje (koje se na slovačkom kaže cintorin), u Bratislavi ih ima podosta. U centru je i Ondrejský cintorin, građanima omiljeno mjesto za šetnju u hladu (posljednji pokojnik pokopan je krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća).



A kad je riječ o tornjevima, iza prvog reda brežuljaka, s 439 m visokog vrha viri 196-metarski TV toranj Kamzik, s vidikovcem i restoranom (kako to već kod telekomunikacijskih i inih tornjeva biva)



Bratislavci su ponosni na svoje šume koje obrubljuju grad sa sjeverozapadne i sjeverne strane i uživaju u njima. Jedno od omiljenih mjesta je i Železná Studienka, park-šuma s čuvenim izvorom zdrave željezovite vode (kasnije analize opovrgnule su navodnu željezovitost). Ovo mjesto tek ćemo spomenuti u prometnom dijelu a bolje ga upoznati možda pri slijedećoj posjeti.

Elem, brzinski smo obišli grad, a sad ćemo se pozabaviti njegovim prometom. Spomenuh prije da je donekle specifičan. Možda je to dojam prvopristupnika. Postoji nekoliko širinom upečatljivih gradskih prometnica, s ogromnim križanjima koja se prelaze ili nad ili pod zemljom, nikako u razini. Mogućnost lijevih skretanja, pa i na velikim semaforiziranim križanjima, zna biti problematična (da ne kažem nedopuštena) pa treba kemijati okolnim sporednim ulicama, često jednosmjernim ili slijepim. Parkiranje se u gradu naplaćuje ali samo radnim danom (ne i subotom) i to do nekih 16 (ili 17?) sati. Međutim, javni promet je tako savršen da se vozikati autom po gradu ne treba. A i većina je nadohvat ruke. Nogu, zapravo. Tramvaji prometuju svakih 3 do 5 minuta, trolejbusi nešto rjeđe. Kao korisnik 24-satne karte navozio sam se istima podosta i nikad se nije desilo da nije bilo mjesta za sjedenje. U autobusima, usmjerenim prema rubnim i prigradskim dijelovima, je gužva malo veća i tu se već stoji.

Vozne karte, a ima ih gomila raznih, kupuju se na automatima na svakoj stanici. Tu, međutim, treba biti brz i vješt. Automat mi je izbacio jedan novčić od 10 c kao neispravan ili neprepoznatljiv, i dok sam ja pokušao dokučiti razlog, prekinuo je transakciju izbacivši nazad sav dotad uplaćeni iznos. Evo ti tvoje bugare, požderi si ih i vrati se kad definiraš svoju želju koju kartu namjeravaš kupiti. Slijedeći, molim! Slijedeći sam, naravno, bio ja. Prvo sam ubacio onaj neispravni novčić koji je ovaj put prošao, a onda, jedan po jedan, ostale, zbrajajući koliko sam već dao i koliko još trebam (što zapravo piše i na displeju automata). Opet presporo. Opet vrijeđanje, opet povrat, opet slijedeći. Opet ja! Treća-sreća. S jedne strane zahtijeva se brzo ubacivanje a s druge se na izlaz karte čeka cijela vječnost. To zato jer se sav tekst na njoj printa a printer nije ni u ludilu tako brz kao brojač uplaćenih novčića.



Razni krajevi, razni običaji. Trebalo mi je vremena shvatiti funkcioniranje završnih stajališta. U jednom je dijelu iskrcaj, vrata se zatvaraju i vozilo stoji. Vrijeme za vozača (što bi naročito pohvalili NP-549 na ovom a Shole na jednom drugom forumu). Tako se zna nakupiti i do 3-4 vozila. Kad po redu vožnje dođe čas polaska, vozilo dolazi na dio perona za ukrcaj, pokupi putnike i za manje od minute nastavi (započne) vožnju. Koji put je ta udaljenost izlaznog i ulaznog dijela mizerna, možda 10 m pa sam se ja čudom čudio zašto me vozač ne doživljava, zašto vrata ne reagiraju na moje mlataranje po tipki za otvaranje. A koji put valja prijeći ulicu i potražiti ulaznu stanicu negdje na drugoj strani.

Glede vozača, oni su priča za sebe. Nisam ih doživio baš kao predobre osobe. Prelazi žena s djetetom u kolicima zebru ali tramvajac ionako vozeći polako ne bi da bi stao. U drugom slučaju trči žena prema tramvaju koji stoji na stanici. Pali se zeleno, vozar zatvara vrata ženi pred nosom i odeeee. Na zadnjoj trolejbusnoj stanici, širokom prostoru za okretanje kod Železne Studienke stojim pred zatvorenim vratima i molećivo gledam u vozača, kao pas na kiši koji moli gazdu da ga pusti u kuću. Šofer je u svom svijetu i elegantno pokrene vozilo, napravi polukrug i odveze se pedesetak metara niže na ulaznu stanicu. Jer tko bi očekivao da čovjek koji na prvi i svaki daljnji pogled izgleda kao turist (kratke hlače, fotoaparat i plan grada oko vrata) ne zna gdje se na Železnoj Studienki ulazi u trolejbus. S druge strane vozač minibusa linije 147 preko Slavína lijepo je popričao samnom, rekao mi je da smo stigli na Slavín (iako se to iz okolice može razabrati), a kad sam pošao izlaziti a ovaj vidio fotoaparat, zaustavio me je, odvezao možda 150 m dalje, tamo stao i uputio me do razgledne točke, rekao u koliko sati su povratne vožnje s te stanice (koja nije zadnja!) i uputio ulicom s lijepim pogledima, želim li sići pješice. Još da kažem – vozačke uniforme, čini se, nisu ni obveza, ni neki običaj. Ovaj je bio u rascufanim kratkim trapericama i nekoj majici.

Autobusna i trolejbusna početno-završna stajališta lako možete zamisliti. S tramvajima je nešto drukčije. Neka su stajališta klasične okretnice, kod nekih je moguće okretanje u oba smjera (u smjeru kazaljke na satu i istodobno, po drugom kolosjeku, u smjeru suprotnom smjeru satne kazaljke), a neke su stanice čeone. Na tim prugama voze dvosmjerni tramvaju koji onda prelaze s jednog na drugi kolosjek.

Pa počnimo onda s tramvajima. U doba moje posjete linije nisu bile ni približno onakve kako nam je u svom postu prikazao Thommo. Aktivne su bile linije:
1 Hlavna stanica – Petržalka
2 Hlavna stanica – Nové Mesto
3 Namestie SNP - Rača
4 Chatam Sófer - Nové Mesto i Chatam Sófer – Zlaté piesky
6x Namestie SNP – Molecova
9 Namestie SNP – Ružinov

Hlavna stanica i Nové Mesto su klasične (jednosmjerne) okretnice. Rača je dvosmjerna okretnica. Petržalka i Molecova su čeone stanice (Molecova silom prilika jer se u nastavku pruge do Dubravke na cesti ili pruzi nešto radi, pa je pruga tu prekinuta, iako je ima još 5 km). U Ružinovu nisam bio, kao ni u Zlatim pieskyma. Chatam Sófer je prolazna stanica (nazvana po istoimenom rabinu čiji je mauzolej u blizini) u koju tramvaj dolazi iz jednog a odlazi u drugom smjeru čineči omču vozeći u smjeru kazaljke na satu. Posebno me zanimalo što se zbiva na trgu (namestiu) SNP jer tamo okretnice nema a tramvaji su jednosmjerni. Dovezem se ja tako s tricom iz Rače, glas iz zvučnika oglasi fajrunt, svi izađu i ja se osvrnem, što će se sad zbiti. Kad gle - trice nema. Pored mene stoji devetka za Ružinov. To je, dakle, rješenje: dolazi kao trica, odlazi kao devetka. I obratno: dolazi iz drugog smjera kao devetka a odlazi kao trica. I to nećete vidjeti. Sluđen od dojmova, s dvije potrošene memorijske kartice, između svega nisam slikao taj trg.

Zato sam slikao vozni park. Thommotove slike već su vremeplov. Od stare garde zagledao sam samo jednu ČKD Tatra KT2, iza ograde, u remizi Krasňany (jednoj od tramvajskih remiza; druga je Jurajov dvor), a koja služi u edukativne svrhe.



Iz ove porodice tramvaja proizašla je i prerada K2-S. Vozi na linijama 2 i 4.







Ova potonja slika nije noćna već iz tramvajskog tunela ispod bratislavskog dvorca, dugog kojih 750 m.

U staru gardu spadaju i ČKD Tatre T6A5 koje voze u tandemu a prikolicu glume motorna kola. Prikolicu? Hmmm… a što bi onda bilo ovo?



Kako vidite, tramvaj se kreće prema nama. Nazire se i lik u upravljačnici. Ali aktivan je oduzimač struje (po domaće: pantač) na drugim kolima. To još ne vidjeh. Ajmo još malo uživati u ovom modelu. Iako je službena boja bratislavskog gradskog prijevoznika crvena, tramvaje nalazimo i u drugim bojama.





Još jedna takva kombinacija koja ulazi u remizu (po slovački: vozovnu) Krasňany



Tramvajsku lepezu završavamo s dva lokalpatriotska modela plzeňske Škode. To su jednosmjerni 29 T (razvijen za bratislavske potrebe na bazi ranijeg 26 T koji je pak razvijen za potrebe tramvajstva u mađarskom Miskolcu) i dvosmjerni 30 T. Karoserija im je na prvi pogled ista. Dvosmjerni ima nešto manje sjedala i, naravno, vrata s obje strane. Ovog prvog, 29 T, nisam vidio, možda i zato što su zbog već spomenutih radova i kraćenja/ukidanja linija smanjene potrebe za vozilima, a i to kraćenje je rezultiralo ukidanjem kružne okretnice i uvođenjem linijske za koju su jednosmjerna vozila neprimjerena. Osobni dojam – radi se o odličnim tramvajima, oku ugodnim i za vožnju udobnim. Tihim, kako već treba biti (očigledno nisu štedjeli na gumenim oblogama kotača kao što je bio kod nas slučaj). S izvanrednim LCD pokazivačem stanica (istodobno pokazuje slijed od 5 nadolazećih stanica pri čemu se veličina slova svake slijedeće stanice smanjuje. Naš zagrebački tramvaj može im parirati vanjštinom – i to je to! Sve ostalo...

Rekosmo – Škoda 30T ForCity Plus. Exterijer i interijer.




(s jednom šmizlom za Pfaffa)

Onaj eksterijer dogodio se na okretnici Hlavna stanica a vozila opslužuju liniju 1. Uočavamo da se radi čak o 3 poredna (ili paralelna) kolosjeka: prvi za liniju 1, drugi za liniju 2 a treći nije za liniju 3 nego je pomoćni. Trenutno je na njemu parkiran neki tehnološki višak koji će možda uskočiti u špici.

Sad smo već lagano ušli u područje okretnica i pruga. Pa krenimo linijom 1. Prošavši kroz centar (do kojeg je došla pomalo zaobilazno) linija se usmjerava prema novom dijelu grada s druge strane Dunava. Slijedeća nam slika pokazuje jedinicu u obličju 30T kako se obrušava s tramvajsko-pješačkog mosta spram grada.



Kroz novi dio se ne vozimo dugo, zasad tek dvije stanice. Konfiguracija i izgrađenost terena omogućava buduće jednostavno produljenje linije a danas pruga završava pored Jungmanove ulice, kako je i prikazano. Uočava se (pogledajte bolje!) spoj obaju kolosjeka.



Okrenemo li se prema gradu vidjet ćemo da i s druge strane stanice postoji takav spoj. Vidimo i da jedan ode, drugi dođe.



Nećemo više o jedinici. Prelazimo na dvicu koja povezuje dva kolodvora: glavni i Nové Mesto. Pomalo ruralni ugođaj dalekog predgrađa. A nije. Osim dvice tu okreće i pokoja četvorka čija dulja inačica ide još dobra 3,5 km dalje.



Iako slika ne govori u prilog gužvi, udvostručenje kolosjeka omogućuje desno skretanje linije 2 i ako je pred njom neka devetka koja na račvištu mora sačekati. Preticanje s desne strane tramvajima je dopušteno.



Linijom 3 krenut ćemo prema Rači. U centru je ponegdje pruga postavljena u sredini ulice (promotrite ranije slike) što za stanice nije najzgodnije. U tom slučaju vozila u traci desno od tramvaja moraju se zaustaviti i pripustiti čekajući narod do vozila, a i one iz vozila na pločnik. U smjeru Rače pruga je dobrim dijelom u sredini, izdvojena, i stanice su na otocima uz nju.



Trenutno nezaposlena dvosmjerna okretnica Vinohrady. Nije mi jasna filozofija takvih okretnica, osim zbog mogućnosti preticanja, možda bolje rečeno zamjene redoslijeda vozila, koje se ovdje svodi na vožnju u suprotnom krugu.



Nekoliko desetaka metara dalje drugi je ulaz/izlaz u/iz okretnice. Ako nisi okrenuo na prethodnoj slici pruža ti se mogućnost na ovoj. Naprosto te nutkaju.



No, mi idemo nezaustavljivo dalje. Prošavši ispod dva željeznička nadvožnjaka odmah je skretanje za remizu Krasňany (već viđena slika, sjećate se?). Dalje se u jednom dijelu dešava i kraća vožnja kroz zelenilo.



I eto nas na kraju trice, u Rači. Ponovo dvostruka kružna okretnica, a tramvaka k'o u priči.



Gledajući iz malo više sfere vidimo tramvaje u bližem nam krugu, vanjskom, čekajući svoj red u smjeru suprotnom smjeru satne kazaljke, dok onaj u daljem, unutarnjem krugu vozi u smjeru satne kazaljke. Ne znam kako se dogovore tko će u koji krug i tko će i kad iz kojeg izaći. Ili je sve zaista tako precizno definirano? Displeji na stanicama rade besprijekorno i čini se da se zaista ravnaju prema zemljopisnom položaju vozila (ne kao u Zagrebu gdje je displej zapravo pokazivač podataka iz reda vožnje, bez obzira na stvarno stanje u prometu, jer je nekom bilo preskupo kupiti pravu stvar, pa onda imamo nebuloze glede displejske prognoze i stvarnog tramvaja na stanici, pa u redoslijedu, pa… ah, da ne govorim).



Sa sjevera naglo skačemo u razrondanu Molecovu do koje je pruga od tunela izdvojena u sredini, sa stanicama na otocima. Tramvaje odavde dalje zamjenjuju autobusi.



Za kraj ostavljamo šećer – tramvajski tunel pod bratislavskim gradom. Portal na kraju Skalne ul.



I drugi portal kod Chatam Sófera, pri dunavskoj obali.



Kako tu funkcionira prijevoz? Šestica (6x zapravo, pri čemu x označava skraćenu liniju) dolazeći iz centra prolazi kroz tunel i nastavlja do Molecove. Vraća se do tunela i nastavlja obalom, zaobilazeći brdo, do centra (tamo ne okreće već nastavlja dalje za tunel). Četvorka pak došavši u centar nastavlja obalom te se kroz tunel vraća u centar a od tamo dvosmjerno svojom trasom na drugi kraj grada. To su te omče o kojima pisah.

Lijepo se kaže da ne zna danas što nam nosi sutra. Jedan dan tramvaj vozi, drugi dan dionicu umrtve, zbog cestarskih radova. Pa na stanici koja više nije u funkciji poljubiš… ne vrata već ne znam što. A i stanice u centru su na nekim čudnim mjestima, ne nužno na križanjima ili odvojcima pruga, već onako, negdje po sredini. I onda ih ti nađi.

Naužili smo se tramvaja, nismo li? Da prijelaz ne bude drastičan ostajemo kod struje ali silazimo s tračnica. Dakle: trolejbus. Za dokučiti trolejbusnu mrežu linija nisam baš imao vremena. Poprilično je odvojena od tramvajske i rijetke su točke njihova susreta. Vozni park je impresivan a isluženi veterani, Škoda 14 TrM i Škoda 15 Tr 07/7 (zglobni) odmaraju u remizi Krasňany.





Imaju trolejbusi i svoju remizu Hroboňova u istoimenoj ulici. Da li još negdje – ne znam. No, moram spomenuti i ovo: prvi dan skužio sam tu remizu. Drugi dan nameračio sam se do dvorca i predamnom je bilo depresivno čekanje od 4 minute na moj trol. Međutim, taj čas pojavio se trol s displejom Vozovna Hroboňova koji mora proći mimo dvorca i u koji sam se, kao napredni turist koji je pohvatao konce, odmah uvalio. A vani (meni nerazumljiva) panika domaćih: koja je to linija, kamo ide, kuda ide, dokle ide...

Danas se Bratislava diči novim češkim modelima Škoda/SOR City TNB 12 i TNB 18 (brojevi u biti označavaju dužine u metrima). Kao što tramvajski konstruktori nisu bili škrti na vratima modela 29T i 30T, tako nisu, bome, bili ni trolejbusni. Obični trol, dvanaestica, ima četvora vrata a neobični tj. zglobni petora: troja u prvom i dvoja u drugom dijelu. Koji je to propuh kad se sve to otvori.

Imamo, dakle, dvanaesticu – izvana



i još, sa šmizlom odlučnog stava, koja glumi, recimo, d'Artagnana (?)


Pa iznutra



A onda osamnaestica, izvana



i iznutra



Nećemo sad pretjerivati s trolejbusnim slikama iz raznih kutova. I trolejbusi su dobro dizajnirani, udobni, relativno tihi, ali... Je li tome kriva konstrukcija vozila ili konstrukcija/izvedba napojnih vodova (uključivo ovjese i drugi pribor), ili pak možda šlampavost vozača... U Salzburgu sam podosta trolejbusirao i sve je bilo besprijekorno. Ovdje sam to činio manje, a već pri prvoj vožnji osamnaesticom (linija je bila 207), kad smo skrećući prelazili veće trolejbusko križanje, začulo se nešto poput glasanja Klepetana, udvarača iz Brodskog Stupnika, trol je utihnuo i sve je govorilo da smo ostali bez struje. Trole odlutale od svojih žica. Vozač je to rutinski doveo u red natežući užad i mogli smo nastaviti dalje. Slijedeći dan, prolazeći autom, opet na jednom trolejbuskom račvištu kojim je prolazila mala dvanaestica, čuo sam isti zvuk i rekoh: eto, opet trole odoše k vragu.

Neuniformirani vozač na djelu (očito im je to svakodnevica) i raskrečene trole kuda koja – koja šumom, koja drumom




(će se nastavi - obzirom na broj pratitelja foruma, u nekoj klupskoj atmosferi)   (to be continued)

Moj mali prilog troleybusima

Da, zanimljivo je to s trolama. Mislim da je u pitanju iskustvo. Ljetos sam (opet) bio par dana u Beogradu i vozikao se trolejbusima. I nikad nisam imao priliku doživjeti ispad trola (iako se tih prizora lijepo sjećam iz djetinjstva)

Kako vrijeme leti, k'o da sam prije 4 dana dodao zadnji post, a kad ono... No, evo za ovu hrabru desetoricu i još pokojeg koji su ostali vjerni forumu:

Ostadoše autobusi mjesnog prometa koji s trolejbusima dijele istu ljušturu tj. karoseriju. Proizvođač: SOR. Modeli: NB 12 (solo) i NB 18 (zglobni). Čini se da sam uslikao samo velike.





Uz njih gradske linije održavaju i najnovije mečke - CapaCity



Autobusi pogonjeni plinom nisu viđeni Ali, zato je najnoviji proiizvod – SOR NS 12. Elektrobus!



Ostade još jedan, Iveco Daily minibus, onaj na liniji 147 s ljubaznim vozačem, koji me je doveo na Slavin (a bome i djelomično s njega nazad). Po tom brdu su ulice dijelom dosta uske, zgužvane, jednosmjerne, oštrozavijajuće, penju se i spuštaju, uglavnom bez nogostupa a s parkiranim vozilima uz rub tako da nešto veće od ovoga ne bi moglo proći. Nisam pitao imaju li više takvih mališana odn. održavaju li njima još koju liniju.




(jope će se nastavit')

Kao da sam, kako se tema razvija, počeo pomalo gubiti sapu pa su mi i tekstovi kraći. Pa da, naporno je bilo sve ovo slagati i zahtijevalo je puno vremena. Gradski promet ćemo zaključiti turističkim vozičkima retro izgleda, koji razvoze turiste po staroj jezgri i bližoj okolici. Ne radi se samo o po jednom primjerku, ima ih više.





Ovaj manji prometuje i bez prikolice i prevozi jednu porodicu,

Apsolutni vrhunac među viđenim vozilima drži ovaj pivomobil



Urpiner je tamošnja marka piva. Njih desetorica vrte pedale sjedeći za šankom, a da sve ode u pravom smjeru brine se crna žena za upravljačem. Ne znam je li istodobno i pipničarka.

Ostade nam još regionalni i međumjesni promet. Za to nam valja do autobusnog kolodvora koji je teško naći (odn.prići mu automobilom jer oznaka nema, nekoliko ulica je zatvoreno zbog one ranije prikazane velegradnje, lijeva skretanja su manje-više zabranjena...). Ipak, probivši se kroz ograde gradilišta nekim zavojitim putem, uključivši i hod po daskama, plasirao sam se do kolodvora s 3 reda perona, a koji je u predvečernjim satima bio dosta prazan. Inače, na svakom peronu (a ima ih 34) stoji natpis (možda i displej, ne sjećam se više) s popisom svih linija i polazaka s tog perona. Ne bi trebalo posebno napominjati da su svi polasci određene linije u pravilnom, uglavnom satnom taktu (npr. svaki sat na 15 ili 40 minuta ili...), s ponekim preskokom ili izuzetkom.





Dok sam ja tamo slikao naravno da su se pojavila dva u crno odjevena hrgana koji su me priupitali za zdravlje, ali smo se naposlijetku lijepo sporazumjeli. Kolodvor je u privatnom vlasništvu i slikanje u komercijalne svrhe nije dopušteno. Dakle, nađem li da je netko od vas, čitatelja, komercijalizirao koju od kolodvorskih fotografija, poslat ću mu onu dvojicu.

Glavni prijevoznik je Slovak Lines. Na slici vidimo i prijevoznika SAD Dunajska Streda ali mislim da su takvi u manjini. Slovak Lines linije održava Ivecom Crossway i starijim Sorom.





Viđeno je i nešto elegantnije – cestovna krstarica (valjalo bi reći: križarica?) Volvo – Irizar pb prijevoznika Regiojet. Tu je riječ o međudržavnim linijama kao npr. Budimpešta – Prag ili Bratislava – zaboravio gdje.



Ispucao se ja i s cestovnim prometalima. Poslije reda tračnica, pa reda asfalta ponovo dolazi na red red tračnica. Znači: vlakovi su u pitanju. Drugi put!

Lijepo, majstore!" Hvala, osvježio si mi uspomene na ovaj lijep i ugodan grad...

Šta ima slijedeće na repertoireu?

Slijedeće je i dalje jedno te isto. Nastavaka kao Grička vještica. Jest da izlaze malo sporo, iako su davno napisani, ali to je zato da se tu i tamo netko pridruži Borni.

Ispucao se ja dosad s cestovnim prometalima. Poslije reda tračnica, pa reda asfalta ponovo dolazi na red red tračnica. Znači: vlakovi su u pitanju.

Bratislava ima više raznoraznih željezničkih stanica. Glavna stanica u mjestu smještena je u podnožju brda i stoga izvedena u zavoju, što baš i nije nešto. Forumaši koji su je ranije posjetili ocjenili su je pomalo sumornom, s čime se slažem. Ne djeluje prijestolnički. Zamjerali su joj i slab muving (vlakova) s čime se ne bih složio. Na nju, po redu vožnje, dnevno dolazi 210 vlakova, a sličan broj ih onda otale i odlazi. I, što sam tamo vidio?









Svakom kolosjeku pripada po displej (zapravo više njih, duž cijelog perona) koji objavljuju što će se i kad baš i samo na tom kolosjeku desiti.



A zavirio sam i na sporedne kolosjeke prilaza muzeju prometa. Najmanje jedan Regiojet (sjetimo se autobusa istog prijevoznika) brundao je tamo tijekom svog vremena moje posjete muzeju, bez naznake da bi kamo pošao. Eto kako se krčmi gorivo. Ima se, može se.



U istočnom dijelu grada, zvanom Nové Mesto nalazi se istoimeni kolodvor. Taj je u ravnici pa mu vidiš i početak i kraj. Ima 2 natkrita perona, jedan uz staničnu zgradu, jedan otočni, s ukupno 3 kolosjeka + nekoliko prolaznih i parkirnih kolosjeka. I tu su tijekom mog kratkog boravka prošla 3 vlaka. Slike, međutim, pokazuju vlakove na čekanju, više radi ilustracije lokomotiva raznih generacija





U istočnom dijelu grada je kolodvor Bratislava vychod. Obišao sam ga više silom prilika, u potrazi za željezničkim muzejom (jer sam ja, naravno, najpametniji, imam specijalke iz kojih sam zaključio koje bi tračnice mogle pripadati muzeju). Kao i počesto u zadnje vrijeme, bio sam u krivu. Ali nije bilo baš uzalud. Prva je slika pogled prema muzeju/gradu/sjeverozapadu a druga na suprotnu stranu





I sad onako za kraj, s neba pa u rebra (a slikano je u smiraj jednog od dana, kad je i meni već bilo svega dosta), ranije spominjana stanica u sjeverozapadnom dijelu - Železná Studienka. Zanimljiva građevina ali bojim se da nije u nikakvoj funkciji i da betonski peroni zadostuju. Spominjana park šuma je odmah ispod nje (gledatelju slike iza leđa) dok je trolejbusko okretište nekoliko stotina metara dalje. Ali, još bliže od željeznice, duž parka vozi i autobus, što vam u ovom trenutku i nije bog zna kako značajan podatak.



Uf, baš se umorih. A sad nas tek čeka izvješće o predmetu mog dolaska – o bratislavskom muzeju prometa.

Bratislavski muzej prometa smješten je u bivšim željezničkim skladišnim zgradama pored glavnog kolodvora. Moj hotel o kojem ništa ne pišem bio mu je točno nasuprot. Osim ove lokacije postoji i željeznički Open Air dio, dakle pod vedrim nebom, u dijelu ranije spomenute željezničke stanice Bratislava vychod. Nekako je s neruke ali ako želite koristiti javni prijevoz, vozit ćete se elektrobusom. I još pješačiti nešto manje od kilometra. Dok je u ovaj dio ulaz slobodan, ulaznica za gradske odjele je 4 € za odrasle. Iako ja ne znam kako njima idu dobne granice, blagajnica me je samoinicijativno preslušala i svrstala među seniore (to bi trebali biti svi stariji od 60 godina, bez obzira jesu li u penziji ili ne) koji uživaju 50 %-tni popust. Zato moj fotoaparat nije uživao nikakav popust i za njega sam platio kao i za sebe – 2 €. Ali taj izdatak itekako vrijedi.



Slijedom navedenog vjerojatno sam mogao imati popust 50% i na tramvajkarti, ali i tih 3,50 € je više nego prihvatljivo za cjelodnevno vozikanje svim raspoloživim sredstvima. No, vratimo se mi muzeju koji otvara u 10 sati. Taman za poslije doručka i podužeg obilaska, uključujući pješački nadvožnjak, jer od hotela drito do muzeja ne smijem prijeći četverostaznu prometnicu.

Ulazni prostor



Najprije moram ustvrditi da ovaj muzej valja posjećivati češće jer, čini se, mijenja postav. Zato je za dopunu ovog izlaganja uputno (ponovo) pogledati Thomotov (opet regionalizam) post o ovom muzeju. Ja sam bio prikraćen za dobar dio izložaka koje su oni vidjeli, ali zato sam ja vidio ponešto novo što oni nisu. Jedan od razloga leži možda i u tome što se ove godine u muzejskom prostoru održava i izložba o 100 godina rječnog brodarstva u Čehoslovačkoj, pa su iz tog dijela privremeno iselili cestovna vozila.

Prikaz neće pratiti moje stvarno fizičko gibanje nego će biti tematski, pa ćemo se stoga prvo posvetiti raznim vrstama cestovnih vozila. Od onih čije gibanje ovisi o našoj ravnotežnoj sposobnosti, uključivši i one koji su za to dobili malu pomoć, a koja sva podržavaju život na friškom zraku...













...pa do onih u kojima je putnik manje ili više udobno zavaljen, ovisno da li vozi ili je vožen















Nisam ulazio u podrobnije opise modela jer biste onda morali čekati na objavu tko zna dokad. No, ipak ću istaknuti lokalnu limuzinu, Tatru 603




Modele novije proizvodnje kojih se sjećamo, pače smo i na ulici vidjeli, možda se u njima i vozili (sad bar pola forumaša koluta očima što ja zovem novijim modelom kad su oni o njima gledali u povijesnim dokumentarcima a pričali im već pomalo senilni starorođaci)











Postav slijedećih modela izgleda da je malo evoluirao od Thommotovog prikaza, pa su smješteni u realnije i sebi prirodnije okruženje







Prikazanu automobilsku zbirku ocijenio bih zbrkanom, nedosljednom i pomalo bezidejnom. Nabacili nekoliko modela što su im se našli pri ruci, a mislim da nije bilo teško, pa makar samo iz poratnog razdoblja, zbirku upotpuniti još kojim, tada na ulicama sveprisutnim, modelom.

Što se teretnog dijela tiče – žalosno, žalosno. Pokazat ću tek mali vojni kutić.





Autobusi su, čini se, tamošnjim muzealcima nepoznat pojam. Jedini izložak koji sam vidio na dvorištu (valjda na čekanju na obradu) je onaj (model nebitan) slovačke Arrive. Onda znate koliko je primjeren muzeju. A bar su u tim krajevima pola stoljeća vozila tek 3-4 modela i ne bi trebalo biti teško spasiti i prisvojiti koji primjerak.

Još nije gotovo, ali za danas je dosta.

Rekoh već ranije da je ove godine muzej domaćin izložbi „100 godina rječnog brodarstva u Čehoslovačkoj“.



Brodarstvo baš i nije moj fah ali bih, uvažavajući sve napore organizatora, i ovaj dio nekako ocijenio poluizložbom. Fali(lo) mi (je) nešto. Izložba se svodi na nešto pisana materijala, nešto fotografija, tri-četiri brodska uređaja





Ova druga slika prikazuje uređaj za ispitivanje geometrije modela brodskog vijka, što je zanimljivo. Odlična je ideja i prikaz brodoprojektnog ureda. Tu je izvan lijeve margine i teta (tajnica, što li – potražite je u pozadini na jednoj od drugih slika



I preostatak hale ispunjavaju makete raznih rječnih plovila, ne samo čehoslovačkih, ali valjda dunavskih.



































To je to, što se brodova tiče. Nadam se da sam ovime bar malo razveselio vodeni lobi (ako takvih, među ovim tucetom upornih i izdržljivih, još i uopće ima). I, da, još poruka jednom mom dragom prijatelju s ovog foruma: ne, neću se registrirati na nikakav pomorski forum, iako (opet) objavljujem slike brodova, jer brodovi nisu predmet mog posebnog zanimanja i o njima ne znam gotovo ništa.

Guštam u ovom putopisu (ima nas, dakle, nešto više od deset). Svaka čast autoru.
Nadam se da će biti i nastavaka(?).

Mda, taj je muzej jedna čudna životinja. Mene je onomad (jer i ja sam o tom muzeju imao nešto za reći) fasciniralo kako je čovječuljak koji je tamo glumio kustosa/čuvara/vodiča bio ponosan na izloške iz povijesti cestovnih vozila koji su svi listom bili češke provenijencije. Jer Slovaci baš i nisu imali neku jaku industriju. A s Česima se zapravo i nisu nešto ljubili! (Onomad je kolao vic: "Zašto se Česi vesele socijalizmu? Zato jer ga imaju i Slovaci!")

Ono što nisi vidio jer su vjerovatno privremeno ispraznili su bili neki prototipovi cestovnih vozila (jasno, opet češki) koji su bili pokušaj uvođenja modernog dizajna. A Tatra je bila auto debelo ispred svog vremena!!!

Brodići? Hmmm, da, tu je nabacano ono što se zateklo i tu nema puno pomoći. Dobri su modeli jaružala.

BTW, a što je s vanjskim postavom muzeja? Nema slikica?

Ta polako. U jesenskom sivilu, nas dvojica-trojica koji trenutno aktivnije pišemo moramo pažljivo dozirati riječi i slike da forum zadrži svoju svrhu. A i vrijeme leti (ili su stisle obveze? možda i druge paralelne zanimacije?) pa mi se čini da sam tek odaslao prošli nastavak, a kad ono: prođe tjedan.

Dakle, idemo dalje. Because you have asked for it (rekoše u Letećem cirkusu Monty Python). Po domače: jer ste vi to tražili.

Vraćamo se u muzej. Cestovni i vodeni dio su kakvi jesu, zračni kakav nije. E, ali je zato željeznički dio već druga priča. Barem onaj dio pod krovom. To ima i glavu, i rep, i zanimljive izloške, iako nije ništa spektakularno (ljubljanski se muzej, primjeriice, neće posramiti). Pogledajmo...

Na početku nam prikazuju ured u nekoj stanici







Za ovo dobivaju maksimalni broj bodova. Idemo dalje, gledamo skretnice, likovne signale, signalna zvona, upravljačke naprave (željezničku teretanu) a prikazana je i čekaonica.











Tu je i nekoliko uređaja, recimo – jake struje, kao ispitna stanica.





Imamo i slabostrujaški dio – komunikacijske uređaje (vulg. telefone)





Vanjski dio isto nije bog zna što, zagrebački mu itekako može parirati, a ne bismo ga baš nahvalili. I to je pomalo nedorečeno, nedostaju, primjerice, putnički vagoni (nije valjda da su još uvijek svi u uporabi?). Pa izađimo onda u taj vanjski dio. Ponovno na njega neću trošiti previše riječi.







Na slijedećoj slici obratite pažnju na onu cevku s krova. Koje bi se tu dobre priče mogle ispresti. Primitivni vodonapojnik parnjača malog kapaciteta, za kišnih dana? Uređaj za pranje tračničkih vozila (također iz ranih dana željeznice)?



Kako se ovaj tu našao? Možda još nije zreo za muzej. Ili su rekli: za svaki slučaj, nek' se nađe, da ga poslije ne tražimo i vodimo uzaludne bitke kao tamo neki Kobler u Hrvatskoj (njega se puno teže sjetiti nego Jeana). Stvarno, gdje je Jean? U vojsci? Ili tambura po svadbama?
(a ovo vozilo, među ostalima, imam poodavno u HO izvedbi)



Ovo je već nešto muzejskije



























Ova zadnja opet nas je dovela do pitanja: što će ovo ovdje? A sad mi postaje jasno zašto nalijepljen na vrata/ogradu muzeja s druge strane brunda onaj Regiojet. Možda i on čeka na prijemni i svoje mjesto. Jer, naposlijetku, zašto se u muzejima ne bi prikazivala i najnovija dostignuća.

I došlo je doba da se oprostimo s ovim dijelom prometnog muzeja. Ali, ne! Po čemu je ovaj forum bio specifičan, originalan, zabavan, jedinstven...? Taj dio, koji smo često obrađivali po željezničkim stanicama, a nekako je u novije vrijeme isčezao, našao sam ovdje. Doduše, nije zamišljen kao muzejski primjerak, ali ipak...

Ćenifa !

Di je nestala lokomotiva tramvaja/prigracke željeznice Beč - Požun?

I priču (napokon!) skoro pa zaključujemo željezničkom zbirkom na otvorenom. Neki mislioci kažu da ne valja u jedan post staviti više od 10 slika, zbog lakše preglednosti, pa ću i ja stoga povući kočnicu. Riječi mi ponestaje, a slika je podosta.

Natpis uz ovaj izložak nam objašnjava da smo u dobrom dijelu svijeta ali smo ipak popušili jer je muzej cestom kilometar dalje a prečicom duž i među tračnicama prolaz nije dopušten.



Čeznutljiv pogled od krivog mjesta u pravcu muzeja



U tom dijelu čini se da su neke radionice u kojima se izabrani izlošci uređuju. Ovi, čini se, nisu prošli ni pretkvalifikacije



Za ove još možda ima nade













Tu je već doticaj predobnove i prve faze obnove. Ovo crno sprijeda je jedno postolje na koje će se nešto postaviti i uobličiti u parnjaču.





Eto! 11 slika, da zadrže vašu pažnju za ovu temu. A i da bratislavsku harmoniku možemo još malo rastezati.

Zanimljiv putopis. Pratim ga redovito.

Ne bi baš rekao da je Bratislava zapostavljena. Ja sam stekao dojam da je jedno vrijeme bila dost popularna, pogotov za npr. novu godinu otič tam.

Nije stvar u preglednosti teme, nego kad imaš npr. 50 fotki u jednom postu, tema se otvara dost duže nego kad imaš po 10 fotki u 5 postova. Zakaj je tako, nemam pojma, ali eto.

A sad pogledajmo onaj ušminkani dio, dostupan za ogled. Postoje tamo neke ogradice s natpisima, čini se, o zabrani prolaska van uređenog dijela. Obzirom da ja ne znam slovački, nisam se na njih obazirao (da ne učinim štogod pogrešno) i došao sam u priliku poslikati i gornje motive.

Počnimo s teretnim dijelom. Ovo su ovdašnji pretci Plasser & Theurera





Ovo nije tenk nego neki egzotičniji rođak, bočna linija, ovih prethodnih, ali se, u osnovi, bavi(o) istim poslom – uređenjem pruga.



Teška mehanizacija



Čudo s puno kotača



Rijetko viđani troosovinac







Nekako sam slutio da će i Stanley baciti ovamo pogled, pa onda... Zanimljivo kako je žuta boja zaštitni znak pošte širom svijeta. Što: žuta? Pa i ovo je neka vrsta žute, njezina komplementarna boja.







Vagon s osmatračnicom



Svi kolosjeci vode - ne u Rim, nego - do vrtuljka


Nisam baš bio rječit ovaj* put, ha?

(*ovaj, očigledno, znači da će biti i slijedeći)

Počnimo uvoditi i ljude kao aktivne ili pasivne dijelove vozila (bez obzira što se na slikama ne vide).















Ovaj elektomotorni vagon, spoj putničkog i vučnog, usmjerio nas je ka lokomotivama o kojima ćemo slijedeći put.

Danas nisam bio rječit? Pa, koji put je dobro pogledati i nijemi film (ili nijeme slike)

I eto, gnjavio sam, gnjavio i napokon dognjavio. Napisao već poodavno a puštao na kapaljku. Gotovo da sam i sam zaboravio gdje sam i kad sam to bio. Pa onda...

Za početak - lokomotiva bez vatre. Izvedba pogodna za eksplozijski ugrožene prostore.


Još jedna lokomotiva bez vatre, ali potpuno neprimjerena za eksplozijski ugrožene prostore.


Sad na red dolaze vatreni konji










Tu je i rani model restorana za lokomotive koje ovdje jedu i piju (i ponesu sendvič i sok za po putu)









I, eto, zaključili smo i ovaj izložbeni prostor. Nisam se pretrgao s opisima i objašnjenjima, dajte si i sami mašti na volju. Htio sam, doduše, nešto reći i o izloženim poštanskim vagonima i žutoj boji pošte (vagoni su ovdje plavi, ali plava je komplementarna boja žute, pa je sve u redu) ali je na licu mjesta lijepo sročena misao u međuvremenu isčezla.

Ocjena: nisu se baš pretrgli oko količine i raznolikosti izložaka, ali treba cijeniti trud i ono što su postigli, što je svakako rezultat nečijeg entuzijazma i ljubavi prema željeznici, a taj su entuzijazam i ljubav imali potporu vrha piramide, sposobnog a ne podobnog.

I prođoše dani, valja ostaviti zapostavljenu prijestolnicu Bratislavu i vratiti se. No, ni to nije tako jednostavno i pod nekim drugim imenom ovaj će se put nastaviti. Nastaviti, vrlo bombastičnim dijelom, dijelom koji me je razbolio, a njegov prikaz ni vas neće ostaviti ravnodušnim.

Uf, satre me ova reportaža, ali to sam si odredio kao pokoru zbog oduljeg izbivanja s foruma. A rijetkom čitateljstvu hvala na strpljenju.

Pohitit ćemo polako do nove bombe, najavljene u ovoj temi. Ako ste dobri u traženju uskršnjih jaja, naći ćete i to negdje u okviru ovog foruma. I pazite: samo za ljude jakih živaca. Ja sam, kao neposredni sudionik, bio na rubu kolapsa.

Uff koje li opasne najave
Da nisi bio možda u strip-tiz baru ili bludilištu, tamo se vide i jajca?