Majstorska cesta

Ovaj je putopis izvorno nastao 18. listopada 2014.

Tri-četiri godine prije nastanka ovog putopisa započeo sam, mahom nesustavno, obilaziti službena mjesta duž Ličke pruge imajuć ideju da ih sve izdokumentiram. U to sam doba još radio i dosta se vozio kroz Liku pa je to bilo relativno jednostavno. Kasnije su se posjeti Lici prorijedili i ostali su mi neki uglavnom nedostupniji kolodvori i stajališta (Gospić je, primjerice, uz samu Ličku magistralu pa ga nije teško posjetili, ali Ličko Cerje je već malo nespretnije smješteno!).

No, tvrdoglav kakav već jesam, uspio sam obaviti najveći dio zacrtanog mi zadatka. Ostao mi je posljednji i prilično tvrdi orah – dionica od Gračaca do Knina. Prije par godina sam htio to obaviti u društvu s Portosom i Stanleyem i sve je već bilo organizirano, ja krenuo na put, ali mi ga je onda HŽ viknuo iz potaje pa sam ostao visiti u Moravicama...

Krajem listopada ispala je zanimljiva kombinacija s dragim prijateljem koji se sprema na 6 mjeseci u USofA pa je trebao pomoć u pražnjenju posljednih zaliha iz škrinje (ne znam odakle mu ideja da smo baš najbolja supruga na svijetu i ja pravi kandidati za to, ali dobro, kad je već navalio...)

I tako smo stigli čovjeku u njegovu vilu tajkunaru negdje u sjevernoj južnoj 'Rvackoj i počeli jesti. Nije bilo neizvedivo jer je vrijeme bilo loše, uglavnom je kišilo. Srećom nije bilo zima jer znate i sami kako se loži u Dalmaciji – metar drva na godinu!

U petak su Vakula, Sijerković i društvo najavili proljepšanje uz buru. Wow! Prava kombinacija. I tako sam za večerom skupio hrabrost i obavijestio pučanstvo za stolom da ja sutra idem na šalabazanje Ličkom prugom. Neka oni lijepo ostanu doma kusati što je već na programu, a ja ću u cik-cak zore sjesti u moćnu mašinu...

Nije baš bilo tako rano jer se ja nekako sve teže ujutro dižem iz kreveta, a osim toga je nebo bilo dosta tmurno, a i trapatura je bila na razini cvokota



Onda sam na nebu kojim su se kovitlali suri oblaci ugledao krpu prekrasnog plavetnila pa sam nabrzinu odbio jutarnju kavu (taman mi treba diuretik za put) i ipak krenuo



Pogled s parkirališta netom prije nego sam krenuo. Nebo je obećavalo



Kad sam se dokopao glavne prometnice koja od Paškog mosta vodi prema glavnom gradu sjeverne Dalmacije (Posedarje), bilo je 9 ha ujutro



Kad oblaci nad Velebitom dobiju ovako lijep zaobljen donji rub, to znači da puše bur(ic)a





Ravno naprijed je Novigradsko more, a desno na rtu je Posedarje





Pogled na Tulove grede na južnom Velebitu i onu nesretnu Tuđman-Radićevu dionicu Dalmatine koja strada svakiput kad je bura. Obratite pažnju na nasip koji se vidi lijevo dolje na slici



I onda mi je palo napamet ( ) da bih zapravo mogao do Gračaca starom Majstorskom cestom koju je tamo negdje 20-ih godina XIX. stoljeća gradio poznati austrijski vojni cestograditelj, major Josip Kajetan Knežić. Bilo mu je to prvo djelo, kasnije je još popravljao cestu preko "Kubusa" (Gospić – Karlobag), a završno remek-djelo bila mu je nova trasa Jozefine od Karlovca do Senja. Cesta je prozvana Majstorskom zbog maestralnog načina kojim je Knežić savladao gotovo tisuću metara visinske razlike od Obrovca do Malog (H)alana uz maksimalni nagib od 5,5% što je OK i za današnju cestogradnju.

Tom sam cestom posljednji i jedini put prošao s nekim Francuzom u njegovom Peugeotu 203 davne 1968. godine (ili je to bilo 1969?). Vraćao sam se iz Splita autostopom i podveče smo stigli do Starigrada-Paklenice kad se otvorilo nebo. Pucalo je i lijevalo kako zna samo ispod Velebita, a kad smo stigli negdje do iza Mandaljene ustanovili smo da ceste više nema – otplavilo ju. I to na tri mjesta – danas su tamo sagrađeni novi propusti velikih gabarita. No, da ne duljim, čovjek se skupa samnom vratio u Starigrad, pronašao zadnja dva kreveta u nekoj gostioni, platio mi večeru i noćenje (ja sam bio, buduć na dugosilaznoj putanji put doma svoga, švorc), a sutradan smo se u beskrajnoj koloni sebi sličnih stradalnika vozili korakom preko Tulovih greda na Sv. Rok, Gospić, Karlobag i dalje put Rijeke gdje smo došli oko 10 navečer!

I tako sam s glavne ceste Posedarje - Gračac kod Obrovca skrenuo lijevo put malog Alana.

Lijevo na slici su veliki otvoreni rezervoari za koje su mi rekli da odatle Zadrani piju vodu – nisam kušao i dobro da nisam jer je informacija pogrešna. Radi se o rezervoarima tzv. crvenog mulja, lužine koja se koristila u propaloj tvornici glinice u obližnjem Obrovcu.

Cesta se serpentinama penje na obronak Velebita. Asfalt čak i nije loš, jedino se svako toliko sreću table s prijetećim natpisima (bez brige, nisam planirao ni izlaziti iz auta, nisam ja od tih )



Na jednom mjestu sam na cesti sreo flotu mladih fazana. Nažalost su se tako strateški rasporedili da bez ozbiljne pogibli po mene i prometalo nisam mogao ni jednog povesti na ručak. Šmrc!



Sad sam već skoro na razini južnog portala tunela Sv. Rok. Ovo je odmorište i hotel "Marune"



Tunel. Moja cesta pravi zavoj taman iznad portala (a tu sam onda saznao i da je kraj asvalta – piše tabla)



Pogled na Novigradsko i Karinsko more, Masleničko ždrilo i hotel. Parking je prazan, mislim da imaju prometa samo kad bura zatvori most pa se nakupe kamijondžije





Rezervoari. Onaj atol na sredini je najvjerovatnije mjesto usisa? Ili možda preljev?



Tulove grede, prekrasni prirodni fenomen južnog Velebita. Cesta je u vrlo dobrom stanju i gospocki široka.



Ovdje cesta čini 180° zavoj i na tom je mjestu cijela nakupina nekih zgrada i ruševina no nema živih bića.

Zgrada koja liči na mauzolej je kapelica sv. Franje, a zgrade su nekadašnja cestarija, oružnička postaja i sve ostalo potrebno za normalno funkcioniranje ceste u tadašnje doba

Stari kameni margilji. Mislim da im nije tu bilo mjesto nego ih je privelo radi zaštite i očuvanja



Partenon s kupolom Aja Sofije?



Uz cestu ima dosta raslinja. Kad se voziš, ispada da pred tobom puca vidik, ali kad hoćeš napraviti fotku, šiblje smeta. Ipak sam uspio složiti jednu panoramu.

Ravno naprijed je Masleničko ždrilo i iza njega Posedarje, lijevo je Novigradsko more, a desno je Velebitski kanal s Vinjercem, Ražancem i Rtinom



Jope Tulove grede. Fascinantne su



Pogled odozgo na serpentine. Skroz lijevo se vidi odmorište/hotel "Marune"



Osvrtaj. Lijepo se vidi kako cesta ima vrlo blagi uspon



Uz ovu cestu je u Domovinskom ratu bilo gadno. Ljudi su ginuli braneći Dalmaciju, a starci i nejačad su u papučama noću bježali po kamenjaru put sigurnosti obale.
Duž cijele su ceste svako toliko postavljena obilježja mjesta pogibije boraca



Službeno vozilo ekspedicije (u to vrijeme Pfaffmobil 2). Lijepo se vidi kako je cesta široka i u dobrom stanju



Osvrtaj unazad i pogled u zjenicu sunca. Od oblaka takorekuć više ni "O"

Idemo dalje...









Šta mu bi ovdje postaviti vikendicu?



I opet Tulove grede. Ovo je zadnja vizura, ostaju zamnom



Još malo velebitskog kamenja





Za one koji ne znaju: Na ovoj cesti i ovim predjelima sniman je film "Mala pljačka vlaka" s Batom Životinjom i još nekima!

Prijevoj Mali (H)alan (1088 m/nm) nije ničim obilježen osim ovom tablom koja je prilično besmislena jer ovdje nema nikakvog raskrižja pa kud si prvobitno krenuo, tamo ćeš i stići!



S druge strane je prizor posve drugačiji, uz cestu raste bukova klekovina, a cesta je posuta tamnocrvenim lišćem. Kao da se vozim cestom preko Učke!



U Lici magla, magluština. Fali još samo Josipa Lisac!



I evo me, nakon sat i pol vožnje, u Svetom Roku



Ma nemoj



Natrag sam se vratio preko Knina (imao sam još nešto obaviti duž Ličke pruge od Gračaca do Knina, ali to je već dio neke druge priče), Kistanja, Benkovca, Smilčića i Poličnika...
Kod Benkovca mi je sunce poslalo posljednji pozdrav, a tu mi je krepao i drugi fotić!

Josip Kajetan Knežić

Josip Kajetan Knežić (Petrinja, 15. veljače 1786. - Senj, 15. rujna 1848.) bio je hrvatski vojni graditelj rodom iz Petrinje. Nosio je čin majora u austrijskoj vojsci i bio je vrhunski samouki inženjer (to su bili i McAdam i Telford, koji je usto bio i slijep – pojave se tako povremeno neki genijalci u ljudskom soju). Dužnost je obnašao po Dalmaciji i sjevernom hrvatskom primorju. Osobito je bio poznat po gradnji cesta u kršu. Osim gradnjom cesta, hrvatsku je arhitekturu zadužio kamenim česmama i granitnim obeliscima koje je posijao uz Josipovu cestu (Jozefinu), na mostovima, vijaduktima, zavojima ceste. Brojne starorimske ceste na koje je nailazio gradeći nove ceste, izazvale su kod njega veliku ljubav prema klasičnoj uljudbi, tako da je latinske tekstove stavljao na spomenike koje je gradio u klasici, uključujući i na grob svoga oca, umrlog 1833. godine.

Otac mu je bio učitelj u Petrinji. Poučio ga je elementima geometrije pa je mladi Josip u rodnom gradu završio "geometrijsku" školu.. Već 1801., sa samo 15 godina, bio je pomoćni učitelj kod oca. Iste je godine već u Beču. Gradnjom planinskih cesta s popratnim objektima bavi se od 1802. godine. Tad je dodijeljen pukovniji baruna Vukasovića (48. pješačka regimenta podmaršala Filipa Vukasovića), poznatog graditelja Lujzinske ceste.

Za Napoleonskih ratova nosio je čin poručnika i bataljunskog pobočnika. Bio je ranjen kod tvrđave Torunj. U Napoleonovoj je službi od 1810., otkad je Vojna krajina pripala Francuskoj. Ratovao za Napoleona u Poljskoj, a tijekom službe u  Torinu je stekao čin kapetana. Od 1814. godine povratkom Ilirskih provincija u Austriju opet je u austrijskoj vojsci, gdje službuje u Slunju u graničarskoj pukovniji (Slunjska graničarska regimenta br. 4). Od 1815. je vojni inženjer kod zemaljskog graditeljstva u Zadru.

1815. austrijski upravitelj Dalmacije podmaršal barun Franjo Tomašić osobno traži da se iznimno bistrog i obrazovanog Knežića premjesti kao vojnog inženjera Zemaljskom građevinskom ravnateljstvu za Dalmaciju u Zadru. Ondje je dodijeljen zaslužnom i sposobnorn građevinskom ravnatelju inženjeru Hatzingeru.

Zaslužan za irigacijske radove: reguliranje toka rijeka Čikole i Krke, a njegov je projekt isušivanje močvara uz Cetinu. Izgradio je i popravio mnoge dalmatinske ceste i luke. Od 1825. do listopada 1832. vodio je gradnju ceste preko Velebita s prijevojem preko Malog Alana, čime je bitno skraćen put, a Dalmacija konačno dobila moderniju vezu sa sjevernim hrvatskim krajevima. Cesta je bila prva suvremena cestovna spojnica sjeverne i južne Hrvatske. Izgrađena je jer su postojeće prometnice bile loše i promet iznimno otežan. Cestom se spojilo južne hrvatske zemlje, netom pripojene od Mletačke Republike. Zbog naprednosti metoda cestogradnje kroz gotovo nemoguće uvjete cesta je dobila ime Majstorska cesta.

Gradnje planinskih cesta Sv. Rok – Mali Alan – Obrovac (Majstorska) i Karlovac – Senj (rekonstrukcija Jozefinske ceste) bile su mu, kako se pokazalo preporuka za poslove koje je dobio poslije. Projektirao je i dvokatni kameni most u Tounju.

Radeći po Velebitu ceste, toj je planini dao dvadeset godina svog života. Knežić je stoga pod Vratnikom, iznad "Carskog vrila" sagradio kao svoju zadužbinu klasicističku crkvicu sv. Mihovila u razdoblju od 1833. do 1843. Tijekom istog razdoblja, za osuvremenjavanja Jozefinske ceste od Karlovca do Senja, dao je izgraditi fontanu. Na fontani piše na hrvatskom jeziku: CESARSKO VRILO FERDINAND I CESAR AUSTRIJANSKI 1837 Naumio i izveo J. Cajet. Knesich C. Kr. major. Na zapadnoj strani nalazi se isti natpis, samo na latinskom, a na sjevernoj strani na njemačkom. Izbor mjesta nije slučajan. Knežić je južno od Vratnika u jednostavnoj graničarskoj prizemnici, prekrivenoj šindrom, za vrijeme gradnje ceste između Vratnika i Senja ovdje imao svoje sjedište. Kuća u kojoj je bio smješten ured i stan, bila je tlocrtne veličine 10 x 10 m. Tu je prizemnicu narod prozvao "Majorija". Na mjestu gdje je napravljena crkvica zaselak je dobio ime Majorija. 1845. godine je Knežić u Senju obnovio vodovod i klasicističku česmu na Cilnici.

Radovi na trećoj Knežićevoj prekovelebitskoj cesti trajali su između 1844. i 1851. godine, no osobno nije nazočio završetku gradnje, jer je umro 1848. godine. Radove je dovršio njegov dugogodišnji suradnik i pomoćnik, graničarski natporučnik Simo Kekić. Ova treća cesta dobro je promišljene trase i solidno je izvedena, kao i sve njegove ceste, koje su zbog vješte izvedbe i danas u uporabi. U spomen na gradnju ceste, Knežić je dao izgraditi i nekoliko posebnih objekata uz cestu, a to su fontana od klesanog kamena na izvoru potoka Ljubice te kamena kocka (Kubus, Ura) na prijevoju Stara vrata.

Iza crkvice sv. Mihovila u monolitnoj stijeni sagrađena je grobnica. Knežić je sahranjen u toj grobnici prema vlastitoj želji. Zahvalni su mu Senjani postavili spomen ploču s natpisom: "Mjesto od pokoja telesnih ostatakah gosp. Josipa Čaetana Knežića c. kr. četnika, austrianskoga Leopoldova reda viteza, grada Senja začasnog građanina, osnovah cestah Velebitske, Josipove i Karlobaške, kao i luke senjske učinitelja i posla u proizvođenju ravnatelja rođena u Petrinji 15. veljače 1786. i preminuvšeg sa žalostju mnogih počitateljah u Senju 15. rujna leta 1848."



Evo i zemljovida gdje se (teoretski) može pratiti kuda sam ja to vijugao

Baš si nam to lijepo prezentirao. Oni koji nisu bili na Majstorskoj sada niti ne trebaju ići.
Ja sam cijelu Majstorsku prešao 2x biciklom, 2016 i 2020. Prvi put nas četvoro ostavili Medomobil kod kolodvora Gračac, odvezli se biciklima do Sv.Roka, prešli Majstorskom do Obrovca tamo se malo odmorili i snabdjeli vodom pa cestom Obrovac-Zaton-Gračac natrag.
Drugi put samo Sv.Rok-Obrovac, u pratnji mi bio prijatelj sa Citroenom 2CV.
I nekoliko puta sam se penjao samo do Malog Alana pa spuštao do Tulovih greda, pa se 2x penjao pješice na Tulove, jednom do samog vrha. 3x sam skrenuo ranije pa vozio do Libinjske kose tzv. Winetou stazom, te se potom spustio u Rovanjsku. U Sv.Rok smo se potom vraćali Medomobilom...

Pfaff je napisao/la:... pa sam nabrzinu odbio jutarnju kavu (taman mi treba diuretik za put) i ipak krenuo ...

Brrr ... to se ne propušta.  
U današnja vremena odbijam tamo petu-šestu (a i to je podložno prihvaćanju, ovisno o dobu dana, raspoloženju i nagovaranju).

Pfaff je bacio rukavicu (ili je odigrao ibera na onu moju raniju sliku ove ceste). Sad ću ja popuniti ovaj mozaik - zanimljivo je kako razni ljudi gledaju raznim očima, tako da nam se uslikani motivi uglavnom ne poklapaju, nego nadopunjuju. Ali prije da se poklonim portosu i njegovim pedaliranjima, a bome i hodnji . Glede pedaliranja - volim ga, ali što se tiče prelazaka prijevoja, tu spadam u kategoriju Pfaff. Planinarenje nekad - itekako, a Tulove grede su mi izbjegle, pa mi sad samo mogu sline curiti, kad vidim kako ih je i kojim putevima portos obišao (istini za volju, ne bih ga svrstao u kategoriju takvih mazohista, ali, eto, prevariš se u čovjeku )

Obzirom da pri ovoj vožnji nisam škrtario sa slikama, bit će nešto posla, pa to ostavljam za večeras ili sutra, jer sad me zove Interliber.

gaspa je napisao/la: Ali prije da se poklonim portosu i njegovim pedaliranjima, a bome i hodnji   . Glede pedaliranja - volim ga, ali što se tiče prelazaka prijevoja, tu spadam u kategoriju Pfaff. Planinarenje nekad - itekako, a Tulove grede su mi izbjegle, pa mi sad samo mogu sline curiti, kad vidim kako ih je i kojim putevima portos obišao (istini za volju, ne bih ga svrstao u kategoriju takvih mazohista, ali, eto, prevariš se u čovjeku )

Bitno je imati volju, sredstvo i cilj da stigneš do odredišta. Ne razmišljati previše nego samo vrtiti pedale. Majstorska je teža u donjem dijelu, kasnije se uspon smanjuje i može se voziti znatno brže. Već poznajem trasu i znam što me čeka na kojoj dionici pa samo lagano i kasnije malo ubrzam.
Prvi put sam se popeo skoro do vrha Tulovih, malo me bilo strah do kraja, ali kad već prođeš cca 20km biciklom i pješice gore po kamenjaru, onda dobiješ volju za ići do kraja. I otišao sam. Da li ću ikada to ponoviti tko zna.

Koliko uzbuđenja je izazvala ova prastara tema. Baš mi je drago. Još da se Stanley pojavi...

portos je napisao/la:
Bitno je imati volju, sredstvo i cilj da stigneš do odredišta. ...

Pa da, sve je to sadržano u kavi.

Pfaff je napisao/la:Koliko uzbuđenja je izazvala ova prastara tema. Baš mi je drago.

Po Banovini i Fortisovim krajevima vidim da te još nije minuo avanturistički duh, što je pak meni drago. Možda se zgodi, budeš li dokon, a prođem li starom riječkom nagodinu, da mi se pridružiš na već dugo planiranom pohodu radnog naziva Duboke šume - posjeta lugarnici Smrekova draga, pa usput Čabarska polica, Gomance, Trstenik... prikupim li vjerodostojne podatke o šumskim rampama i njihovim ključevima jer tim krajevima upravljaju 4 šumarije. Ali, vjerujem da bi i ta tema izazvala određeno uzbuđenje. Posebno uključimo li kojeg međeda u reportažu.

Dečki z bregov (to je jedan zagorski glazbeni sastav) imaju pjesmu, zapravo instrumental, Pet dani rešta. I Interliber za mene predstavlja pet dani rešta jer sam svaki dan tamo nazočan. Dosad su prošla tri dana, svoj sam knjižni fond obogatio za 32 naslova, svoj sam novčanik olakšao za nepristojnu svotu, i sad se mogu posvetiti Majstorskoj cesti.

Lijepo nas je Pfaff upoznao s likom i djelom Josipa Kajetana Knežića. Ime mu je zanimljivo – kad sam u mlađahnim svojim danima vidio u Petrinji šetalište nazvano po njemu, pročitao sam to kao Šetalište kapetana Knežića. Onda poslije u životu saznaš da to nije čin nego ime, da ima imenjaka, skladatelja Donizettia…

Glede ceste – vodi se kao državna cesta D547, s početka i kraja koji kilometar asfaltirana, da vas odmah ne ubije u pojam. U središnjem dijelu, kako ste i vidjeli, više nego solidan makadam. Doduše, nema teških vozila da ostave kolotragove a i usponi nisu značajni, da bi bujice izbrazdale gornji sloj. Ali, svakako očuvanom stanju doprinosi solidnost njezine gradnje, o čemu govori i njezino ime (Majstorska cesta od Meisterwerk = remek-djelo). Poslu se prionulo 1825. i do 1827. je završena 24 km duga dionica od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Halana, ondašnjoj granici Dalmacije. Druga faza gradnje bila je lička dionica, duga 17 km, od Malog Halana do Sv. Roka. Ondje se Majstorska cesta spajala s već postojećom trasom Dalmatinske ceste. Cesta je dovršena i svečano otvorena 1832.

Mali Halan ili Mali Alan? Između sjevernog i srednjeg Velebita je prijevoj Veliki Alan (1414 m) kojeg također prelazi cesta iz Podgorja u Liku. Ima tamo i vrh Alančić. I tu ovi toponimi počinju s A, i nitko ne spominje H. A ono južnije vuče na duže zadržavanje bosanskog izričaja kojeg su drugi u izgovoru malo pokratili – npr. Alal ti vera = Halal ti vjera. Ili: alapača = halapača. Niste to čuli? Ja jesam! Pa imamo ambar = hambar, amper = hamper i dr. U novogovoru se, da bi se dokazala neka autentičnost, počinje dodavati H i gdje treba, i gdje ne treba, pa su tako proizveli i rakiju od zohve. Pretjehraše!

Ajmo (=hajmo! Odn. hajdemo) mi natrag na cestu. Velebit i njegov južni dio, Tulove grede, lijep je iz svakog kuta, u svako doba dana i svako godišnje doba, po svim vremenskim prilikama i neprilikama. Pažljivi promatrači uočit će trasu autoputa a oni koji su prolazili Majstorskom cestom uočit će i njezinu trasu kroz kamenjar.



Tu će je već nazrijeti i oni drugi. U lijevoj donjoj trećini.



Tulove grede u svom punom sjaju. Serpentine se lijepo vide.





Počinjemo uspon. Asfalt nas prati do iznad tunela (528 m) i imamo ga zahvaliti potrebama tunelskog održavanja.



Pogled na tunelske cijevi. Slike mi koji put ispadnu malo zrnate što je posljedica možda prevelikog izoštravanja na velikoj rezoluciji i naknadnog smanjenja na forumski format.



Svevremenska slika. Odmorište Marune prazno jučer, danas, sutra. Lani i dogodine.



S malo veće visine evocirat ćemo bliske uspomene na početak uspona i obilazak tunelskih otvora.



Raskoš makadama. Kraljevske dimenzije. Uz auto širine gotovo 2 m ostaje još itekako mnogo slobodnog prostora. A ni strmina nije očajavajuća. Sad kad gledam, pa, može se biciklom. A tek nizbrdo? Najlješi nagib da ne moraš stalno kočiti.



Serpentina koja je bila subjekt i mjesto radnje prethodne slike.

I onda nas cesta dovede do Podpraga (683 m) i tamošnje crkvice sv. Frane (južnjaci ne vole nikakav drugi oblik ovog imena, pa tako jedan od naših poznatijih izvjestitelja stalno govori papa Frane). Crkvicu je sagradio austrijski car Franjo I. 1832. (ne doslovno, nije on bio na baušteli) u spomen na novoizgrađenu cestu. Najljepši ukras u crkvi bila je oltarna slika sv. Frane koja prikazuje asiškog sirotana kojemu Krist utiskuje svoje rane (stigme). Danas se ta slika nalazi u Galeriji umjetnina u Splitu.

Sakralna umjetnost velebitskog kraja veoma je bogata građevinama i sadržajima vjerskog značenja. Tradicijska arhitektura na Velebitu ogleda se i u gradnji sakralnih građevina, od kojih ova crkva itekako odskače. Naime, većina velebitskih crkava i kapelica građena je poput pastirskog stana, tj. kao jedan prostorni objekt. Također, njihova gradnja vezana je za bitne trenutke u životu stočara, što se i danas može pratiti kroz postojeće zavjete koji se po tradiciji još uvijek održavaju na već srušenim crkvenim oltarima.



U vrijeme mog prolaska tuj su (opet) snimali neki film. Ili seriju. Što je tu zanimljivo? Raspored sve te skalamerije. Tako je popunila prostor da moraš snimati vrlo uske kadrove da ti nešto nepotrebno od opreme ne uleti u kadar. Uske kadrove u ovoj ljepoti? Pa što nisu ostali u studiju.



Pfaff ih je već opisao



A oni tobožnji margilji...



Nisu to margilji. Spomenici su. Onaj lijevi zadarskom oružniku koji se tu penjao prosinca 1867. i smrznuo, a onaj desni žandaru Francescu Fracassu koji je tu boreći se protiv 22 ubojice pao s vrata 27. 05. 1851. (taj tekst je na talijanskom)



I ovo je spomenik, krajputaš



Cesta se penje obronkom planine i stalno nudi prekrasne panoramske poglede. To je, malo bliže, slikao i Pfaff ali mu fale filmadžije.



Nekoliko kadrova ceste na daljnjem usponu na Prag.

Približili smo se skupini Tulovih greda. Kamenjar impresionira.





Trasa je stvarno genijalno pogođena obzirom na skoro neprolazni izgled kraja iz daljine





Završne serpentine na Pragu



Na gornjem zavoju ceste, pogledate li pažljivo (izbuljite li oči) zamijetit ćete kamenu kapelicu (912 m). A vidjeli ste je i 3 slike ranije.





Kod kapelice cesta se od onog dosadašnjeg blagog ali stalnog uspona malo izravnava i dvjema serpentinama izbija na (i prolazi kroz) Kraljičina vrata (972 m), nazvana po Crnoj kraljici za koju zapravo i ne znamo tko je ona bila, ali povjesničari su najbliži stavu da se radi o jednoj od dvije kraljice Marije iz ranih stoljeća, a nikako ne o Barbari Celjskoj (koju mnogi spominju) jer ona nikad nije pohodila ove krajeve. A (i) meni Crna kraljica = Barbara Celjska nekako najljepše zvuči.



Ginulo se ovdje u Domovinskom ratu, na što nas podsjećaju obilježja.



Cesta zakreće na neku kao zaravan prošaranu kamenjem (ovo smo se osvrnuli unazad; Kraljičina vrata su iza zavoja desno). Ravno se uzdiže vrh Tulovih greda (1120 m). Lijevo od ceste sazidan je burobran. Daleko od toga da je kraj idiličan. Kad potegne kroz ta vrata...

Pogledajmo bolje vršnu skupinu Tulovih greda i njihov vrh



Rekoh: pogledajmo bolje vršnu skupinu Tulovih greda i njihov vrh! Uočite zastavu na vrhu. Limenu a ne krpenu. Krpena ne bi dugo izdržala a ofucana zastava (koju više puta znamo vidjeti) velika je sramota.



Tko se nije skrio, magarac je bio. A tko se na vrh popeo, ovo on je gledao.


(slika nije moja, a nije bome ni portosova, već sam je pokupio s neke lokalne web stranice)

Polje (ako se to poljem smije nazvati) između Kraljičinih vrata i Malog Halana. Po toj divljini šezdesetih su jahali indijanci iz njemačkog govornog područja, o čemu postoji i spomen ploča. Touroperatori dovode Nijemce i oživljavaju uspomene na snimanje Winetoua. Više nastavaka. Jednako atraktivno, ako ne i više, nego razgledavanje dubrovačkih sajtova Igre prijestolja



Eto i one vikendice



Još malo velebitskog kamenja (pa što ako je Pfaff rekao to isto?)



Nakon velikog polukruga od Kraljičinih vrata (vidimo ih u sredini desno, gdje cesta nestaje) zavukli smo se nekako na stražnju stranu Tulovih greda. S te strane blagi travnati uspon čini se prava milina.



Još malo razgibanog, naizgled blagog a u stvari surovog i krajnje tešlo prohodnog velebitskog krajolika. Na lijevom obronku vidimo zarezan trag ceste koja tamo zakrećući za brdo dolazi na prijevoj Mali Halan.



Pogled unazad (nakon što smo cestom otišli naprijed). Obzirom da se ovdje više ne puca, mogu zanemariti ono: Ne okreći se, sine. A vjerojatno sam i sentimentalniji prema ovom kraju od mog tekstoprethodnika, pa mi se teže od njega oprostiti. Vrh Tulovih greda je ona izbočina desno.



Uz cestu raste šipak. Ako se dobro raskreči i pouzda u milost s visina, može se nešto i ubrati. Upozorenju uprkos.



I uspinjanje je gotovo. Mali Halan je pred nama a iza ruba na horizontu naslućujemo Liku.



Mali Halan (1048 m). Obilježen stupom. Pfaffov navod da putokaz stoji na dionici bez odvojaka nije baš sasvim točan jer se na samom prijevoju desno odvaja šumska cesta. Neugledna i možda zapriječena rampom, pa je mimogredući ne doživljavaju. Vidi se i na Pfaffovoj slici i na Pfaffovoj karti. Odvojaka putem ima još ali ni jedan nije navlakuša niti svojom kvalitetom i gabaritima može zavesti putnika namjernika. Zadatak putokaza ovdje bi mogao biti ohrabriti one koji, oporavivši se od kamene ljepote, već neko vrijeme mrmljaju Bože mili, kud sam zaš'o, da su (ipak) na dobrom putu za negdje. Tj. na pristupnoj cesti za autoput.



I tako, ja sam rekao svoje. Lička strana me nije suviše fascinirala, a i bila je u sjeni.

U međuvremenu čini se da se nitko nije vozio tramvajem u Novosibirsku i imao neodgodivu potrebu to nam saopćiti pa nisam trebao tako na brzinu zgruvati sve postove odjednom. Al' sad ćete se zato načekati da se opet javim. Ako vam nije pravo, pozdravite Pfaffa

Lijepo si to nadopunio. Slikom, a bome i vrsnim tekstom. Hvala!
Ja se tog krajolika ne mogu nagledati kolikogod da sam Primorac, a ne Likota!
A glede odvojaka s glavnog smjera - ima ih uvijek gdje ima i šumoeksploatatora, ali to ne smatram vrijednim žute table (te u pravilu ni šumnjaci ne postavljaju...)

Jel neko zna zašto su Tulove grede - Tulove?
Ko je bio taj Tul?

besposlenpop je napisao/la:Ko je bio taj Tul?

Onaj ludi vrač iz stripa o Konanu?

gaspa je napisao/la:U međuvremenu čini se da se nitko nije vozio tramvajem u Novosibirsku i imao neodgodivu potrebu to nam saopćiti pa nisam trebao tako na brzinu zgruvati sve postove odjednom. Al' sad ćete se zato načekati da se opet javim. Ako vam nije pravo, pozdravite Pfaffa

No, dobro…

Novosibirsk je najveći grad i upravno središte Novosibirske oblasti. Teritorijalno spada u jugozapadni dio Sibira. Po veličini je treći grad u Rusiji i broji gotovo dva miliona stanovnika.
Grad je osnovan 1893. kao buduće prometno čvorište na budućoj Transsibirskoj željeznici kad su tamo sagradili most preko rijeke Ob. Tijekom građanskog rata u Rusiji, grad je prilično stradao, ali je ubrzo obnovljen (Rusi su svoje gradove gradili mahom od drva na divljezapadni način pa je to brzo išlo) pogotovo nakon što je Баћушка Хазјајин odlučio da će to postati veliko sibirsko industrijsko središte. Osobito je gradu pripomoglo što su tijekom WWII. tamo preselili veliki broj ratnih industrija.
Grad je lijep, ima (naravno) Operu i Balet, a osobito je poznat po zoološkom vrtu. Pri gradu je i zračna luka Tolmačevo, najveća u Sibiru

Tramvaj u Novosibirsku pokrenut je 26. studenog 1934. (na godišnjicu I. zasjedanja AVNOJ-a). Tramvajska mreža ima 11 linija, a ukupna dužina pruga je 153 kilometra. Godišnje se preveze oko 20 miliona putnika.



Rusi jako vole slikati svoje gradove kad padne snijeg





Stiglo je proljeće…



A evo i jeseni!



Kao svaki ruski (sovjetski) grad koji drži do sebe, Navosibirsk ima pionirsku željeznicu



A ima, bome, i podzemnu!




Osobno nisam bio, ali moj mlađi sinak se tamo zadržao dok je putovao prema Kirgistanu i veli da je grad prekrasan i da ima ugodnu klimu

Nažalost, u Novosibirsku nema Majstorske ulice. Ni ceste. Ni druge prometnice tog imena.

Pfaff je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:Ko je bio taj Tul?

Onaj ludi vrač iz stripa o Konanu?

Nisam bil poklonik tih stripova.
Nekak mi to vuče na nekog starog Rimljanina Tula, Tuliusa ... il kak bi oni napisali TVLIVS?

Uostalom, evo jednoga: https://en.wikipedia.org/wiki/Servius_Tullius