(N)i zapadno, (n)i istočno

(N)i zapadno, (n)i istočno (1)

Znači li ovaj naslov da u obzir dolaze samo sjever i jug? Ili da se nalazimo na sjevernom ili južnom polu na kojima nema ni zapada ni istoka? Ili da ostajemo, ne mičući se, u ishodištu, u centru? Zapravo ne. Naslov je dvoznačan (bar sam ga takvim zamislio):

    NI zapadno, NI istočno
    ali i
    I zapadno, I istočno.

U ovoj temi ćemo govoriti o spoju nečeg zapadnog i istočnog, pri čemu ni jedna od strana ne bi trebala prevagnuti. Govor ćemo potkrijepiti i ponekom slikom. Spoj ili mješavina zapadnog i istočnog? U naravi oblik kršćanstva bizantskog (istočnog) obreda koje priznaje papu kao svog vrhovnog poglavara - jednostavan koktel (neslužbenim) imenom grkokatoličanstvo ili Unijatska crkva.

Ne bojte se, nećemo odlutati u neki vjerski fanatizam, neću vam tupiti i uvjeravati vas da se radi o religiji boljoj i prihvatljivijoj od ostalih, neću vas nagovarati da je prihvatite kao svoju (jer nije ni moja), već ću, kao nezavisni promatrač koji ne ispovijeda grkokatoličku vjeru, pokušati prenijeti neke manje poznate činjenice i tim prijenosom proširiti vaše vidike odn. ispraviti neke možebitne zablude, a svakako vas u najmanju ruku upoznati s ovom, svakako ne eksponiranom već možda pomalo i samozatajnom vjeroispovješću i njenim etnološkim, kulturnim i umjetničkim blagom. Osvrnut ću se na rasprostranjenost i značaj grkokatoličanstva u zapadnoj Hrvatskoj. Uz to, u ovoj te u jednoj drugoj, nadolazećoj, temi, prošetat ćemo pored malobrojnih i običnom svijetu zabačenih crkvi i kapela pored kojih možda i prođemo, ne znajući o čemu se radi, i zaviriti u pokoju od njih te sagledati njihovu kulturno-povijesnu i umjetničku vrijednost. Kolikogod je moguće, unatoč toj zabačenosti, dat ću i poveznice te zabačenosti s prometom i prometalima koji su osnovna tema ovog foruma.

Mali uvod za bolje spoznavanje teme:

Katolička Crkva obuhvaća ukupno 24 autonomne Crkve (zajednice vjernika) koje uživaju položaj relativno neovisne samouprave prema rimskom papi s kojim su u punom zajedništvu i koji okuplja sve Crkve u univerzalnu katoličku zajednicu. Od te 24 Crkve jedna je latinskog obreda – ona koju neslužbeno zovemo rimokatoličkom – a sve ostale su Istočne Katoličke autonomne Crkve koje njeguju specifičan obred koji potječe od jedne od pet istočnih tradicija. Jedna od tih istočnih crkvi je i grkokatolička crkva koja njeguje tradiciju carigradskog obreda obogaćenog elementima slavenske kulture i baštine. Pravoslavne crkve ne spadaju u spomenute crkve, iako su također istočnog obreda.

Grkokatoličanstvo u Hrvatskoj danas

Grkokatolici su u Hrvatskoj objedinjeni u jednu eparhiju (biskupiju) sa sjedištem u Križevcima, na čelu koje je vladika (biskup). Križevačku eparhiju čine žumberački, dalmatinski, slavonsko-srijemski i bosansko-hercegovački vikarijat. Grkokatolike u Dalmaciji nalazimo oko Svilaje – u Vrlici, Kričkama i Baljcima, u Splitu te u Zadru. Slavonsko-srijemski vikarijat čine dva dekanata s ukupno 15 župa, od Lipovljana do Vukovara. Izvan RH, ali pod upravom Križevačke eparhije je Bosansko-hercegovački vikarijat kojeg čini 15 župa u sjevernom dijelu Bosne, od Banja Luke do Dervente.

U ovom prikazu zadržat ćemo se na nama zemljopisno bliskom žumberačkom vikarijatu koji čine stolni i žumberački dekanat.

U ovom trenu zadovoljimo se objašnjenjem da je eparhija grkokatoličke crkve u rangu biskupije rimokatoličke crkve a vladika u rangu biskupa. Vikarijati su ustrojstvene (područne) jedinice unutar neke Crkve, nižeg ranga od biskupije. Dekanati su još niže ustrojstvene jedinice a sastoje se od župa (parohija).

Stolni dekanat Žumberačkog vikarijata čine župe u Križevcima, Dišniku kod Garešnice, Prgomelju kod Bjelovara, Zagrebu, Stenjevcu, Samoboru, Jastrebarskom, Pribiću i Karlovcu. Žumberački dekanat Žumberačkog vikarijata čine župe u Stojdragi, Grabru, Pećnom, Mrzlom Polju, Sošicama, Kaštu, Radatovićima, Metliki i Dragama (ove dvije posljednje su u Sloveniji). Pretpostavljam da za većinu ovih žumberačkih sela niste ni čuli a kamoli da znate gdje su. Zato znam ja i pružit ću vašim očima priliku posjetiti ih. Doduše, ne u okviru ove teme, jer su se materijali množili i konačno nadrasli prvotnu, skromnu, ideju i zaista mi je bilo žao ne podijeliti ih s onom četvoricom-petoricom forumaša zaista zainteresiranih za spoznavanje raznih krajeva.

Gdje je i kako počelo?

Pravoslavni Vlasi bježe s turskog područja na kršćansko područje nedaleko hrvatsko-turske granice još u 16. st. Naselili su se i oko Ivanića na zemljište koje je pripadalo zagrebačkim biskupima i drugim zemaljskim gospodarima. Početkom 17. st. grupa vasilijanskih kaluđera (redovnika pravoslavne crkve koji žive po pravilima koje je početkom 4. st. napisao sv. Vasilije) na čelu s vladikom Simeonom Vratanjom prebjegla je od osmanske vlasti i nastanila se u Marči kod Čazme, na rječici Glogovnici. Na ruševinama katoličkog samostana osnovali su svoj manastir i crkvu sv. Mihajla Arhanđela. Vladika je 24. ožujka 1611. okupio narodne vojvode i priopćio im poziv zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, također potomka pravoslavnih prebjega, da pristupe Katoličkoj crkvi. Oni su to prihvatili (u određenoj mjeri i zbog ekonomskih razloga), a vladiku Simeona je nadvojvoda Ferdinand imenovao biskupom svih kršćana istočnog obreda u carstvu. Marča je postala sjedište marčanskog vladike, a time i prethodnica današnje Križevačke eparhije. Vladika je zatim otišao u Rim papi Pavlu V. i tamo položio ispovijest katoličke vjere u prisutnosti kardinala Bellama. Papa je 1611. podigao marčanski manastir na čast arhimandrije (samostan čiji je poglavar dobio čast nošenja mitre) a sjedinjenog vladiku priznao je pravim episkopom Rašana grčkog obreda u granicama Mađarske, Slavonije, Hrvatske i Kranjske.

Tu sad nećemo dalje raspravljati o detaljima (burna je bila povijest te Crkve, kao i njezini odnosi s okolinom, a da ne kažem i kako je razne strane različito tumače). Marčanska biskupija dokinuta je 1777. a umjesto nje utemeljena je grkokatolička Križevačka biskupija, čime je došlo do konačnog i definitivnog razdvajanja pravoslavlja i grkokatoličanstva na ovim prostorima.

Samostan Marča, crtež iz 18. st.



Tridesetih godina 18. stoljeća Marča je opljačkana i razrušena. Devastirana i dalje, postala je tek arheološka pozicija, naposlijetku preorana i predviđena za seoski turizam. Na lokaciji nekadašnjeg samostana Marče danas se nalaze dvije kapelice, pravoslavna i iznad nje grkokatolička sv. Mihaela Arkanđela, građena u bizantskom stilu, tako da ih na prvi pogled možete pobrkati, pošto grkokatolička izgleda „pravoslavnije“ od pravoslavne.



Na lijevoj ploči popis je marčanskih vladika a na desnoj podaci o ovoj spomen.crkvi



Unutrašnjost viđena kroz onaj mali ostakljeni križ na vratima



I, prije nego uđem u detalje, spomenuo bih da je Grkokatolička crkva prilično značajna u Ukrajini i mnogi Ukrajinci u Hrvatskoj članovi su te crkvene zajednice.

Nakon, nadam se, ne preopširnog uvodnog dijela selimo se u današnjost, u Križevce, do biskupske rezidencije (administrativno i biskupsko sjedište je u Zagrebu) s katedralom Presvetog Trojstva (a to Trojstvo u ovom slučaju nisu Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti nego crkveni oci sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Bogoslov Nazijanski i sv. Ivan Zlatousti). Križevce su, kao sjedište biskupije, grkokatolicima dodijelili carica Marija Terezija i papa Pio VI. još 1777. ali se barokna arhitektura samostana i crkve tek od 1801. postepeno prilagođava potrebama biskupske rezidencije i istočne liturgije. Nekad augustinsku, pa franjevačku srednjevjekovnu crkvu, obnovio je u prvoj pol. 19. st. poznati zagrebački graditelj Bartol Felbinger, a svoj vanjski i unutarnji izgled crkva mijenja 1895.-1897. dobivajući stilske karakteristike neogotike prema zamislima poznatog arhitekta Hermana Bolléa.





Nekad je oko kompleksa bilo više zelenila…



…a onda je fasada bljesnula novim sjajem a zelenilo je postalo prošlost.



Dok imamo priliku, pogledajmo i unutra. Svećenik kojeg sam susreo bio je nadasve srdačan i uputio me slikati što god me je volja. Grkokatolička zajednica u Hrvatskoj nije velika i zacijelo im je drago kad netko, tko nije iz njihovih redova, za njih pokaže zanimanje.







Puno bih mogao pisati o ovoj crkvi, njezinoj arhitekturi i umjetninama, ali ovo je ipak u osnovi prometni forum. Koga zanimaju detalji koje sam izostavio, već će ih naći.

U Križevcima je i samostan grkokatoličkih sestara bazilijanki.

(Sve ovo je lagani uvod u jednu opsežniju temu, protkanu grkokatoličanstvom)

(N)i zapadno, (n)i istočno (3)


Iz Križevaca se prebacujemo u Zagreb, na Gornji grad. U Ćirilometodskoj ulici je župna crkva sv. Ćirila i Metoda, osnovana 1886, kad je na mjestu nekadašnje crkve sv. Vasilija, po nacrtu Hermana Bollèa, podignuta nova crkva, posvećena sv. Ćirilu i Metodu. Početak zagrebačke župe nazire se već 1681. kad je marčanski biskup Pavao Zorčić na Gornjem gradu osnovao svoje Grkokatoličko sjemenište. U sjemeništu je od samih početaka bila kućna kapela sv. Bazilija koja je služila pitomcima i vjernicima grkokatolicima koji su kroz sljedeća stoljeća dolazili u grad zbog određenih poslova ili se u njemu stalno nastanili.

Kad već na drugom mjestu pratimo slike iz Zagreba (ili tako nekako), te kako među forumašima ima ljubitelja povijesti, usudit ću se i ovdje staviti jednu priču iz davnih dana.

U vrijeme kad su se nakon Tridentskog crkvenog sabora po Europi otvarala sjemeništa, morao je i marčanski biskup razmišljati o otvaranju svog sjemeništa gdje će budući svećenici stjecati temeljitu i cjelovitu naobrazbu, ne samo u vjerskom pogledu, nego i u općedruštvenom i kulturnom, jer u to je vrijeme svećenik bio zastupnik i predvodnik naroda na svim poljima ljudske djelatnosti. Zagrebački biskup Benedikt Vinković (1637.-1642.) svom se dušom založio da se za uskočku djecu otvori sjemenište na zagrebačkom Griču, ali tadašnji marčanski biskupi tu zamisao nisu uspjeli ostvariti. Nakon osude marčanskoga biskupa Gabriela Mijakića zajedno s hrvatskim banom Petrom Zrinskim i Krstom Frankopanom zbog sudjelovanja u uroti protiv cara, na stolicu marčanskih biskupa dolazi Pavao Zorčić (1671.-1685.), marčanski monah koji je gimnaziju pohađao u Zagrebu kod isusovaca, a kao prvi iz Marčanske eparhije teološke nauke završio u inozemstvu kao pitomac hrvatskog zavoda u Bologni. Prva njegova briga bila je u Zagrebu osnovati sjemenište. Godine 1672. on odlazi u Beč nastojeći u cara isprositi novčani fond za školovanje svojih mladića i skupiti sredstva za osnutak sjemeništa. Carskoj komori predlaže da mu se u tu svrhu ustupi imanje Pribić, konfiscirano hrvatskom banu Petru Zrinskom zbog urote protiv cara, no trebalo je proći nekoliko godina da se ta molba usvoji. Biskup Zorčić ne može čekati pa u isusovački kolegij u Zagreb šalje nekoliko svojih pitomaca s nadstojnikom. Njihovo školovanje financirao je Zorčićev prijatelj biskup Bečkog Novog Mjesta Leopold Kolonić (kasnije kardinal). San biskupa Zorčića postaje stvarnost 1680, kad kupuje kuću pl. Patačića u neposrednoj blizini isusovačke gimnazije za 1350 forinti. Pola svote darovao mu je Kolović, a drugu polovicu nekako je uspio skupiti po cijeloj Hrvatskoj. Kuća, prizemnica od kamenih zidova prekrivena slamom, nalazila se na uglu današnje Vranicanijeve i Ćirilometodske ulice. Zorčić je morao u adaptaciju kuće uložiti još 300 forinti kako bi 1681. u nju bili smješteni prvi pitomci. No kako uzdržavati sjemenište i prehraniti pitomce? Zorčić se ponovno preko Kolonića obraća caru i moli da mu daruje imanje Pribić. Ovaj put to mu je uspjelo te car Leopold darovnicom od 28. travnja 1682. imanje Pribić daje biskupu Zorčiću i njegovim nasljednicima u svrhu školovanja 6 mladića iz Marčanske biskupije. Sjemenište je u dva navrata stradalo u požarima te je sredstvima Marije Terezije obnovljeno 1768.-1774. Kroničari onoga vremena kažu kako je to bila jedna od rijetkih kuća na Gornjem gradu pokrivena crijepom i sagrađena na dva kata. Grkokatoličko sjemenište steklo je takav ugled da su mnoge imućne građanske obitelji u nj slale svoje sinove i za njih plaćali smještaj. Našlo se i nekoliko žumberačkih bogatijih obitelji koje su osnivale zaklade za sjemenišno školovanje mladića iz tih obitelji. U sjemeništu je često znalo biti više pitomaca nego li je mogla uzdržavati spomenuta zaklada. Tako je to bilo sve do 1946, kad su komunističke vlasti imanje oduzele.

U 50-metarskom zvoniku su 3 zvona.



Na pročelju crkve ističu se mozaici sv. Ćirila i Metoda te sv. Petra i Pavla.



Ikone na ikonostasu oslikao je poznati ikonopisac Bučevski. Kasnije su na zidove crkvene lađe stavljene tri velike slike akademskoga slikara Ivana Tišova (slike Rođenja Kristova, Uskrsnuća i Posljednjeg suda)



Južno uz crkvu je grkokatoličko sjemenište, rasadnik mladih grkokatoličkih kadrova.



Pomalo je žalosno da na odnosnoj web stranici nije objavljeno vrijeme bogoslužja (vrijedi za sve gkt. župe), što upućuje na nevelikost ove zajednice i zatvaranje u sebe samu. Ipak, vrijeme održavanja liturgije (a tada je crkva otvorena za obilazak bez prethodne najave) naći ćete na web stranici turističke zajednice grada Zagreba.

U Zagrebu je i samostan časnih sestara bazilijanki iz Hrvatske viceprovincije sv. Bazilija i Makrine sa sjedištem u Križevcima, ali i samostan časnih sestara vasilijanki iz Ukrajinske provincije sv.Arkanđela Mihaela sa sjedištem u Osijeku. Oba reda su grkokatolička, imaju ista pravila i zajedničku poglavaricu sa sjedištem u Rimu.

U Zagrebu je 1968. osnovana još jedna gkt. župa - župa Krista Kralja u Stenjevcu. Ne može se pohvaliti nekom upečatljivom bogomoljom jer se bogoslužje odvija u jednoj prostoriji unutar župnog dvora smještenog u stambenoj jednokatnici.



Nastavljamo na zapad, prema uskočkom Žumberku, predmetu (ili subjektu) one najavljene teme. Do kraja ovog prikaza motat ćemo se oko tog Žumberka kao mačak oko vruće kaše, ali ga nećemo doseći. Potomci žumberačkih uskoka, zaostali u brdima ili doseljeni u predgorje, ovdje čine većinu hrvatskih grkokatolika. U drugim krajevima Hrvatske većina vjernika su Ukrajinci i Rusini.

U Samoboru, gradu kojem gravitira sjeverni i istočni Žumberak, nalazimo Duhovni centar praoca Abrahama, osnovan 2006. i župnu crkvu Muke Presvete Bogorodice, uređene i predane za bogoslužje 2004. a posvećene 2006. U crkvi se nalaze vrijedni liturgijski predmeti iz 19. stoljeća: kalež, evanđelje i oltarni križ.





Južno od Žumberka, u Jastrebarskom, je pastoralni centar s crkvom Preobraženja Gospodnjeg, novijeg datuma (osnovan 2007, podignut 2011. a posvećen 2012.). Kad se ostvari arhitektonski plan za cijeli trg s parkom, malom fontanom, klupama za sjedenje i okolišem ispred crkve, Jastrebarsko će dobiti nov lijepi javni prostor.





Zanimljivo je da se na službenim stranicama grada Jastrebarskog ovaj centar ni crkva ne spominju. Nekad su se u izborniku na toj stranici mogle naći crkve, ali ove nije bilo. Na moj pisani upit radi li se o propustu, indolenciji ili netrpeljivosti odgovor, naravno, nisam dobio. Danas je taj dio preimenovan u Kulturna baština, u kojem i dalje nema ove crkve. Zbog novijeg datuma sama građevina nema neku povijesnu ni posebnu kulturno-umjetničku vrijednost, ali grkokatolici, ili ako ih hoćete proširiti na uskoke (koji su mahom grkokatolici), čiji su se potomci iz Žumberka spustili i u Jastrebarsko i okolicu, baštine itekakvu povijest, kulturu i običaje, stvarajući bogatstvo u raznolikosti.

(N)i zapadno, (n)i istočno (4)


Nastavljamo ravnicom ispod Žumberka do Karlovca. U Karlovcu je sjedište gkt. župe Uzvišenja Časnog Križa koja je osnovana još 1797. ali je zbog određenih nesuglasica župnik uveden u službu tek 1814. Tijekom 19. st. župa nije napredovala te zamire. Za potrebe karlovačkih grkokatolika osnovan je iznova 1972. duhovni centar, uzdignut 1986. na razinu župe. Iako pokriva veliko područje, od Jastrebarskog do Istre, župa od osnutka nema vlastitu crkvu već se za grkokatolička bogoslužja koristi crkva Ranjenog Isusa u vlasništvu rkt. župe Majke Božje Snježne. Župa nema ni vlastiti župni dvor, a za potrebe stanovanja grkokatoličkog župnika koristi se zgrada u vlasništvu časnih sestara bazilijanki.





Od Karlovca ćemo duž Kupe, uzvodno, i put će nas dovesti u Sloveniju, u Belu Krajinu i njeno središte Metliku u koju se krajem 19. st. naselilo nekoliko grkokatoličkih obitelji iz zapadnog Žumberka. Obzirom da su njurgali kako u blizini nemaju svoju bogomolju, za njih je kaštanski župnik Ilija Hranilović 1903. sagradio filijalnu crkvu na čast sv. Ćirila i Metoda, koja danas služi kao župna crkva. Župa sv. Ćirila i Metoda u Metlici najmlađa je župa Žumberačkog dekanata, osnovana tek 1958. Crkva ima oslikani svod, vrijedni ikonostas i vrijednu plaštanicu. Za potrebe župe je 1958, podalje od crkve, otkupljen manji objekt pokraj kojeg je 1972. izgrađen novi župni dvor. Na mjesnom groblju sv. Roka postoji svećeničko grobno mjesto. Župa posjeduje tri hektara vlastitog zemljišta što u naravi sačinjavaju livade, oranice i šume.



Sv. Ćiril i Metod, u pozadini rkt. sv. Rok i groblje



Ikonostas



Kad smo već u Sloveniji i kad već govorimo o grkokatoličanstvu, upoznat ću vas i s posljednjom ovdašnjom gkt. župom, župom Drage. Selo Drage nalazi se na samoj granici Hrvatske i Slovenije. U njemu žive većinom Žumberčani, a katastarski danas spada pod Republiku Sloveniju. Oduvijek su Drage bile hrvatsko selo, a onda je Baja Bakarić 1952. darovao Sloveniji oko 600 jutara zemlje župe Drage, onako kao što su Britanci darovali Židovima teritorij Palestine. Doduše, gledajući daljnji povijesni i gospodarsko-ekonomski razvoj, ne smijem prežestoko tvrditi da je to za tamošnji živalj bio loš potez.

Župa Drage ima crkvu Svetica ili službeno Rođenje presvete Bogorodice, sagrađena je oko 1785. Kasnije je bila više puta popravljana i obnavljana a najtemeljitije 1914. zbog većeg oštećenja prouzročenog gromom koji je udario u lipu, koja se je srušila na crkvu. Crkva je bila obnovljena dobrovoljnim prilozima draških župljana. Najviše je tada darovao veletrgovac Ilija Predović iz Ljubljane, rođen 1853. na Hrastu (obližnjem selu, ne drvu!). Dao je 60.000 kruna u zlatu. (Trgovina i mešetarenje cvali su odavno – op. p.)

Kao štiklec reći ću još da je draški župnik Mirko Goleš službujući od 1888. do 1929. imao sedamnaestoro (17 !) djece. Taj nije silazio, kako kažu, kao dijete s trešnje.

Crkva je smještena u prekrasnom krajoliku, ali nemojte je tražiti jer je nećete naći. I ja sam izgubio vremena, stežući obruč oko nje, sve uži i uži, kao u ofenzivama II. svjetskog rata. I ni jedna cesta nije bila prava. Ali, upornost se isplatila.



Malo podataka – Who is who u ovdašnjem gkt. svijetu.



Kraj nas naprosto mami na laganu šetnju...



... a put kojim šećemo dovest će nas do još jedne gkt. kapelice



Oni kojima želja za lutanjem nije u krvi ipak će uz magistralnu cestu koje povezuje Metliku i Novo Mesto moći vidjeti kod odvojka za selo Dole ovu gkt. kapelicu.



Ovdje ćemo se zaustaviti s ovim (N)i istočnim, (n)i zapadnim, a nove detalje i spomen istog možete pratiti u široj, opsežnijoj (ali ipak nikako ne sveobuhvatnoj) temi o Žumberku koja će u nekom razumnom vremenu ugledati svjetlo dana. Jer, kao i obično, osnova za nju postoji ali težnja za ako ne baš savršenstvom, a ono što većom sveobuhvatnošću, stalno nameće nove i nove zahtjeve. Prevedeno: opet mi je u Žumberak!