Na Sleme, na Sleme

NA SLEME, NA SLEME (1)

Kaže ona pjesma:
Tak lepe, drage gore
dalke na svetu ni…

Koliko puta smo ove riječi (odnosi se prvenstveno na zagrepčane) prezreli tražeći po drugim šumama i gorama preko kruha pogače. Obilazili smo i hvalili gorskokotarska brda, potegli i na Kočevski Rog ili Pohorje. A šume i livade, svjež zrak i vidikovce imamo nadohvat ruke. Riječ je o zagrebačkoj planini Medvednici.

Sad slijedi opet malo mog pametovanja, za neke od vas, vjerujem, nesnosnog, dosadnog i nepotrebnog. Za rečenu planinu susrećemo i druga imena, nastala iz neznanja ili tko zna kojeg razloga. Zovu je i Sljeme, ali to je ime njenog najvišeg vrha (1033 m). Naturano je i ime Zagrebačka gora koje je tko zna tko i zašto takvim izmislio. Jedino ispravno ime je, dakle, Medvednica. Pruža se smjerom jugozapad-sjeveroistok i prirodna je barijera Zagrebu sa sjevera. Od zapada pa nekako do Malog Sljemena hrptom prolazi granica grada Zagreba i Zagrebačke županije, u nastavku se na hrptu susreću grad Zagreb i Krapinsko-zagorska županija a najistočniji dio, iza prijevoja Laz, pripada ponovo Zagrebačkoj županiji.

Ne može se reći da je Medvednica baš premrežena cestama, ali na jugozapadni dio može se stići Zelenom magistralom iz Gajnica. U središnji dio vodi iz Gračanskog Dolja stara zavojita sljemenska cesta (danas jednosmjerna uzbrdo nakon bliznečke pilane) koja se pod vrhom račva na lijevi krak kojim se mimo Tomislavovog doma i planinarskog doma Grafičar spuštamo u Šestine i desni krak koji nas vodi u Stubičke Toplice. Od tog kraka na zagorskoj strani odvaja se uzak kolovoz u Donju Stubicu. Vršni dio od planinarskog doma Grafičar preko Tomislavovog doma, Puntijarke i dalje u Zagorje je dvosmjeran. Spust u Zagreb od PD Grafičar je jednosmjeran.

U južnom dijelu cestom (opet jednosmjernom) možemo iz Lukšića do Medvedgrada a spust je preko Kraljičinog Zdenca u Šestine. Tu je i tzv. Markuševečki kolovoz kojim iz Markuševca možemo do Hunjke. Nešto istočnije južnim obroncima vijuga Vidovečki makadam. U istočnom dijelu iz Čučerja se možemo uspeti na hrbar Vejalnicu, gotovo do ispod Roga. Iz sela Gornja Planina postoji put neprovjerene kakvoće u zagorski Sveti Matej a državna cesta vodi iz Sesveta preko prijevoja Laz u Mariju Bistricu. Neposredno pred prijevojem odvaja se lijevo uža, izvanredno razgledna cesta u Sveti Matej i Gornju Stubicu. Do Marije Bistrice može se stići i cestom iz Moravča, izgrađenom 1984. za potrebe nacionalnog euharistijskog kongresa s ciljem proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. Rekao bih da za ovaj prilaz danas ne postoji osobit interes i da njegovo održavanje nije primjereno. Naposlijetku, tu je i prilaz u istočnom dijelu, od Zeline, preko ruševina Zelingrada, do Kladeščice. Sa sjeverne strane novija je cesta iz Gornje Bistre do podnožja skijaških staza. I to bi, glede cestovnih prilaza, bilo to.

Istinski planinari ovo će preskočiti s gađenjem, ali ovo nije planinarski forum, pa se, stoga, ni ja neću zadržavati (bar ne suviše) na planinarskim opisima. Danas ćemo pristupiti Medvednici na drugi način.

Ishodište nek' nam bude tramvajsko okretište Mihaljevac. Odatle nam je na volju nastaviti tramvajem linije 15 ili autobusom linije 233. Oba su prometala na slici. A cijeli ovaj daljnji tekst bio bi suvišan da smo na istom tom okretištu ušli u autobus linije 140 koji bi nas odvezao na medvednički hrbat, a mi bismo birali izlaznu stanicu između Hunjke i planinarskog doma Grafičar. U ljetno doba autobusi su opremljeni i nosačima bicikala. Zagrebačkoj gradskoj vlasti mogli bismo svašta prigovarati, ali cijene javnog gradskog prijevoza svakako nisu jedna od toga. Ako sve dobro tempirate, možete se i sa satnom kartom (10 kn) dovesti na Medvednicu, 18 km od ishodišta. Doduše, od Sesveta do Moravča (lin. 272) je kojih 16 km, a od Savskog mosta do Havidić sela (lin. 160) i više od 20 km, a sve je to u prvoj tarifnoj zoni. Sad ću opet zastraniti. Nekad je celjski Izletnik imao svoj cjenik karata, prema prevezenom putu u kilometrima. Uz taj je cjenik stajala i napomena da se na nekim linijama, zbog specifičnih uvjeta (uspon) primjenjuju posebne tarife. To se svakako odnosilo na liniju za Svetinu i Celjsku koču. A mi, eto, na Medvednicu dužim usponom po normalnoj cijeni.



Polazno stajalište linije 15 premješteno je u smjeru sjevera tako da je nekadašnje panično trčanje iz četrnaestice u dvadesetjedinicu preko tračnica, da se ulovi mjesto, zamijenjeno nešto dužim putem koji ne ometa tramvajski promet. I nova izlazna stanica je u tom dijelu, prije okretišta.

A sad riječ-dvije i o tramvaju. Znalci će uočiti da liniju održava TMK 2300. Je li taj izbor pristigao iz nečijeg mjesta gdje prestaju leđa u glavu ili je rezultat znanstvene metode pokušaja i pogrešaka? Doduše, na liniji 15 nije viđen bik, a, čini se, ni KT-4, nije ni serija 2100, pa sve mogućnosti pokušaja i pogrešaka nisu iscrpljene. Što bilo da bilo, komfor vožnje je izuzetan (prozračno, putnika tek tu i tamo pokoji).



Iako, kako se neki s nostalgijom sjećaju Samoborčeka upregnutog u peglicu, tako se i ja s nostalgijom sjećam izleta na Medvednicu koji su počimali i završavali vožnjom u M24, tada linije 21. Na ovoj liniji vozili su modificirani M24 s nekom dodatnom električnom opremom (zapamtio sam 2 ili 3 rastalna osigurača D tipa pod stropom gore desno u vozarevoj kabini o čemu u knjizi čuvenih tramvajaca književnika nisam našao ni riječi). Danas pak – drugo vrijeme, drugi običaji, a i druga prijevozna sredstva.

Izašavši iz tramvaja na posljednjoj stanici dočekuje nas slijedeća vizura. Unatoč nekim rogoborenjima – meni ljepša nego prije tridesetak i više godina (iako je zidom pregradila prijevoj i pogled u bliznečku dolinu). To, doduše, vrijedi za samo za ovaj kut gledanja. Okrenemo li se ka remetskom brijegu, smučit će nam se od (pre)napučenosti. Te kadrove ostavljam borni kad zabasa u ove krajeve.



Nekad smo od tramvajske stanice kretali u koloni prema žičari ili medvedničkim stazama. Put nas je vodio tunelom kroz brdo Rebar, prvim dijelom zamišljene tramvajske poveznice Zagreba sa Zagorjem. Prvo su brdo probušili relativno brzo i lako, a kad su iza njega vidjeli što je pred njima, prošla ih je volja. To me podsjeća na riječku autocestu. Prvo su je povukli ravnim Grobničkim poljem (kao: riješili su jedan problem, ne'š ti problema!) a kad se trebalo uhvatiti ukoštac s Grobničkim Alpama i drugim gorskokotarskim planinama, e onda je uslijedilo gutanje knedli. Tunel, nekad u mraku, danas je osvjetljen, a prolaznike možeš na prste nabrojati.



Opet zastrana. Nekad je na tramvajskim pločama pisalo 21 TUNEL. To je kasnije promijenjeno u 21 DOLJE a danas se na displejima tramvaja i autobusa koristi Gračansko Dolje (valjda da bi ga se razlikovalo od Podsusedskog Dolja, također dostupnog autobusom linije 123).

No, mi danas nećemo dalje. Posebno za ovu priliku usmjeravamo se u donju postaju ZET-ove sljemenske žičare.





Ulazni prostor nalikuje manjoj zračnoj luci ili predvorju kongresne dvorane. Opreza radi dimenzioniran je po onoj što se babi htilo, to joj se i snilo tj. izgradilo a snila joj se gomila izletnika kojih zasad nekako i nema. A žičara se vrti i vrti (poput one: melja stara vodenica) a taksimetar otkucava gubitke. Ali grof (tj. Grad Zagreb) nije cicija. Sve to, uostalom, mi plaćamo. Što kroz porez, što kroz prirez. Pa hajdemo onda našim osobnim učešćem povećati taj gubitak. Povećati? Pa, plaćamo kartu. Eh, jaka cijena za ono što nam ovaj prijevozni sustav nudi.



Sve zasad djeluje vrlo otmjeno. Od interfona na šalteru (da se ne nadurlavate s prodavačicom iza stakla), preko čitača koda na karti, do same ulazne postaje, ljubeznih službenika...



Eto i moje kabine. U ovom dijelu kabine se kreću vrlo sporo (ali se stalno kreću) da svih 10 osoba za koliko ih su kapacitirane, ili 2 osobe i 2 bicikla, stignu ući. Obzirom na trenutno brojno stanje putnika imate luksuz voziti se u vlastitoj kabini.



Mic po mic čekamo spoj na vučno uže i polazak.



Jedna (kabina) uđe, druga izađe...



Malo zaokruženiji pogled na ždrijelo donje postaje



Jesam li vas zagrijao za temu? Eto mene uskoro nazad. Ali ovaj put zaista uskoro, a ne nakon mjesec i više dana.

Lijepo si se zaletio. Nadam se da Ti štrik neće puknuti na pol puta?!

Uzgred i mimogredce: "Riječka (grobnička) autocesta" građena je riječkim sredstvima i to je valjda jedinstven slučaj da jedan grad gradi autocestu. Onda je došlo do političkih potresa pa su Powers in Being zaključile da su im Dalmatinci politički značajniji pa se prometna politika okrenula Južnoj Hrvatskoj. I tako je A6 posljednja došla na red

Moj skromni prilog zanimljivoj temi

Moj djed je bio strastveni planinar (neki su rekli planinorac), poznavao je Medvednicu kao svoj džep jer ju je prohodao uzduž i
poprijeko tisućama puta. Kad sam ja malo stasao krajem 50-ih išao sam i ja sa njime gotovo redovito svakog vikenda do negdje
sredine 60-ih?
Danas kada vidim naselja na obroncima Medvednice mi dođe muka što je nastalo od nekadašnjih ubavih sela

Kad vidim naselja uz morsku obalu mi dođe muka kad vidim što je nastalo od nekadašnje ubave države

NA SLEME, NA SLEME (2)


I krenuli smo. Ooops, naglo se dižemo,



Odmah iznad donje stanice, iznad južnog portala tunela, takozvana je skretna postaja, gdje trasa mijenja smjer. Ovo mu dođe kao ilustracija što sve može današnja tehnologija žičara.



Prošli smo i tu postaju, dakle: skrenuli smo. Još se malo uzdižemo dobijajući širu sliku.



A onda slijedi spust, da vidimo da se i to može. Obzirom da trasa prolazi iznad bliznečke doline, njezinim spuštanjem uštedjelo se na visini stupova kojih, općenito, ima osjetno više (nisam ih brojio!) nego na staroj trasi (12). Ima ih, doduše, u svijetu koji bi rastegli žicu od vrha do vrha, poput dionice Aiguille du Midi (3842 m) – Punta Helbronner (3466 m), vjerojatno najatraktivnije svjetske žičare, duge kojih 5 km, s jednim stupom između krajnjih postaja, i to bi, vjerojatno, bilo u okviru cijene sljemenske žičare. (Nagradno pitanje: da li je cijena sljemenske žičare, viša od onih na Mont Blan, otela primat cijeni svojedobnog farbanja tunela?)



Ispod nas je nekadašnja donja postaja bivše sljemenske žičare koja nam danas, u usporedbi s novom, djeluje pomalo jadno.



Staru postaju ostavljamo za sobom.



Lagano se uspinjemo i pružaju nam se sve širi vidici



Pogled prema sve bližem vrhu



U nedostatku teksta ponovio bih ono od dvije slike ranije. No, ipak ću nešto drugo. Fotografiranje iz sljemenskih kabina prilično je složeno. Ne mehanički – usmjeriš objektiv i okidaš – već tehnički. Naime, kabine su zaobljene pa bi objektiv trebalo prisloniti uz samo staklo, kako ne bi bilo odbljesaka. A i to staklo je neko čudno – nikako se nije složilo s mojim polarizacijskim filterom. U jednom času filtriranja nebo je postalo crveno, pa je onda sve dobilo plavi ton, pa zeleni... Posljedica tog usklađivanja je i ovo lagano ljubičasto nebo na slijedećoj slici.



Približavamo se međupostaji Brestovac koja je vrlo blizu gornje postaje.



Rekoh, približavamo se međupostaji Brestovac



U međupostaji bivamo ponovno nekako skinuti s glavnog užeta. Kabine ponovo mile, kako bi se putnici i bicikli mogli iskrcati. Za iskrcavanje je lako, ali kako se ukrcavaju? Mislim, treba dočekati kabinu u kojoj ima mjesta jer se na gornjoj postaji kabine redom pune. Možda čovo s Brestovca dojavi onom gore da pusti pokoju praznu kabinu za potrebe brestovačkih putnika. To ovih dana svakako nije problem, mjesta u kabinama ima k'o u priči.

gaspa je napisao/la:Odmah iznad donje stanice, iznad južnog portala tunela, takozvana je skretna postaja, gdje trasa mijenja smjer. Ovo mu dođe kao ilustracija što sve može današnja tehnologija žičara.

Današnja? Pa industrijska žičara od Malog Alana do Stinice je imala zalomljenu trasu još tamo 50-ih godina XX. stoljeća Nove ere (o čemu sam onomad napravio opširnu reportažu)

NA SLEME, NA SLEME (3)


Apsolviravši Brestovac, kut uspona ponovo je porastao i međupostaja postaje prošlost.



Križanje sljemenske žičare i sljemenske ceste u dvije razine



Nazire se krajnje odredište. No, dok se neki „uspinju“ udobno zavaljeni u kabini, neki do vršnog hrpta dolaze po pripeci u znoju lica svog



Prelijećemo (može li se to kazati za žičaru?) nekadašnju gornju postaju stare žičare, koja, kao i ona donja, svojom veličinom djeluje isto tako jadno. A nekad smo na obje bili itekako ponosni.



Ostade i ta zgrada iza (ispod) nas čekajući da je obuhvati zelenilo.



Eto i vrha, eto i usisnog otvora gornje postaje



Kabine na svojim posljednjim/prvim metrima do/iz gornje postaje



Još malo, još malo...



I u gornjoj postaji se kabine gibaju spoooro, kao i u donjoj, kao i u međupostaji. Crvena traka dijeli dio za izlaz od dijela za ulaz



Gotovani će sad izaći iz zgrade, rastegnuti se, dva-tri puta duboko udahnuti, napraviti krug u okolici, baciti pogled na Zagorje, osvježiti se u kafiću i uputiti se do ulaza u gornju postaju.



Al' ja vam nisam taj! U sklopu onog gotovanskog kruga dolazimo do Aleje snježnih topova...



...koja se nastavlja Avenijom ralica-gusjeničara (po domàče: ratraka)



Vidjevši me u uspravnom stavu, s fotoaparatom, operater na Brestovcu, tijekom minuta otvorenih vrata, rekao mi je da će mi slijedeći put osigurati kabriolet kabinu. Za ljubitelje friškog zraka imamo na Medvednici i jednu takvu žičaru.



Popeti sa na planinu, još tako osamljenu, kao otok, a ne uživati u vidicima, bila bi prava grijehota. Zato će onima iz klase (eh, neću sad navoditi imena forumaša zaslužnih za tu klasu) krajnji domet na onom krugu kojim će prošetati, biti ovaj vidikovac s gornje stanice najstarije sljemenske sedežnice koja danas više nije u funkciji. Gledat će, gledati i misliti da vide Zagorje. Da ne bi! Dobro, možda, ali u širem smislu. I to samo najzapadniji dio. Zbog toga sam i označio neke lokalitete.



Ja se, naravno, nisam vratio u gornju postaju. Iako daljnje pustolovine nisu više predmet ove teme, naprosto moram pridodati nešto što bi u Njam, njam... možda ostalo slabije zamijećeno. Nekad smo na planinarenje nosili one aluminijske kutije s kobasicama, pohancima, tvrdo kuhanim jajima, pitom od jabuka i sl. ali je uvijek slađe završiti na terasi kojeg planinarskog doma (ali pravog) i poslužiti se lokalnim dobrotama. U ovom slučaju na pladnju je pileća juha (desno) i varivo od heljde (lijevo). To su bila prva 2 slijeda. Nastavak (slani štrudl od sira) nisam slikao. Nekad sam u Rauchovoj lugarnici obožavao pojesti grah i popiti bokal zagorskog kiselog, pa me stoga nadasve obradovala činjenica da su i ovdje točili domaće iz Štrigove (današnji EU propisi upravo su nesnosni glede nabave domaćih proizvoda u rinfuzi). Eh, da, mjesto radnje: planinarski dom Ivan Pačkovski na Puntijarki. (Blagovanje na novouređenoj Hunjki uglavnom odsavjetuju zbog pretjeranih cijena)



I to je – to. Nastavka nema, jer bi se trebao zvati Sa Slemena, sa Slemena ili tako nekako.

Lijepo, jako sam zadovoljan...
Reci, nekakva pokretna traka za pješake aerodromskog tipa od zadnje postaje žičare do tornja ne postoji?

gaspa je napisao/la:Nekad smo na planinarenje nosili one aluminijske kutije s kobasicama, pohancima, tvrdo kuhanim jajima, pitom od jabuka i sl.

Za mlade koji ne pamte alu-kutije za hranu, kolega Jean i ja smo onomad u vlaku za Ljubljanu napravili rekonstrukciju prizora:

Malo poviesti

Glede te povijesti... Kabinska žičara je 1963. predstavljala za zagrepčane nešto posebno. Nije se puno putovalo po svijetu da bi se uživalo u žičarama. Usput, kad je već riječ o povijesti, samo da nabacim da je prva žičara u Europi postavljena oko 1866. u švicarkom Schaffhausenu. Kružno kabinska žičara na Pohorju proradila je 1957. a ona sarajevska, na Trebević, 1959.

Moja majka je zazirala od ove sljemenske tehničke novotarije i odlučila se ne voziti njome dok najmanje godinu dana ne bude uspješno u pogonu. I onda ju je njezina teta nagovorila da s njima pođemo na izlet žičarom na Medvednicu, na što je majka, nakon dugog nagovaranja, pristala teška srca. Došavši do donje stanice, našli smo se usred slavlja prigodom prve godišnjice žičare koja je bila baš na taj dan. Sad je majka mogla mirne duše u nju. I taman kad smo bili između stupova 1 i 2 (ili 2 i 3?), na onom mjestu iznad najdublje udoline, žičara je stala. Tako smo se tamo njihali kojih desetak minuta a onda se sve vratilo u normalu. Poslije toga ipak smo žičaru koristili još mnogo puta, bez neugodnih iskustava.

Mislim da su u kabini, u kutiji pod stropom, bile smotane neke ljestve za slučaj prisilne evakuacije. Samo za našu dubinu zasigurno nisu dostajale.

Pfaff je napisao/la:...
Reci, nekakva pokretna traka za pješake aerodromskog tipa od zadnje postaje žičare do tornja ne postoji?
...

Bi te zadovoljil zip-lajn?

Pfaff je napisao/la:...
Za mlade koji ne pamte alu-kutije za hranu, kolega Jean i ja smo onomad u vlaku za Ljubljanu napravili rekonstrukciju prizora: ...

Khm, moram konstatirati da je moja u boljem stanju.

gaspa je napisao/la:...
Mislim da su u kabini, u kutiji pod stropom, bile smotane neke ljestve za slučaj prisilne evakuacije. Samo za našu dubinu zasigurno nisu dostajale.

To s ljestvama je bila legenda!

Bila je špaga (dobro, neki bi vjerojatno tvrdili da je uže, al obzirom kolko sam načul o tome, ostajem kod špage).
Zašto, kako - špaga?
Pa jednostavno - špaga je bila svezana za krov i kad su se uklonili poklopci (s kutije i s poda), špaga je dosezala i do najdublje grabe.
Spasioci bi onda učvrstili na kraj špage jakovljeve ljestve i ostalu opremu, putnici bi ju uvukli u kabinu i pričvrstili prema uputama (na svu sreću, onda nije bilo poglavlja o recikliranju, odlaganju, opasnostima od najlon vrećica i davljenja omatanjem užeta oko vrata ...), pa se vjerojatno ondašnji GSS-ovac popeo i počeo spuštati putnike jednog po jednog ...
To je teorija.
Za praksu nisam siguran, jer je u cijelom vijeku bil samo jedan takav kritičan događaj.

besposlenpop je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:...
Reci, nekakva pokretna traka za pješake aerodromskog tipa od zadnje postaje žičare do tornja ne postoji?

Bi te zadovoljil zip-lajn?  

Prihvaljivo, uz pretpostavku da je orma kvalitetna i ne pritišće reproduktivnu meštriju...