Haj ho, haj ho... (i još ponešto)

Haj ho, haj ho… (i još ponešto) (1)

Prvo sam mislio razbucati slike s pratećim opisima po raznoraznim temama, a onda, kako su pripreme rasle, zaključio sam da sve to zbucano skup može stvoriti jednu zanimljivu temu.

Ovu pjesmicu iz naslova znate. Iz priče/stripa/filma Snjeguljica i sedam perverznjaka. Korištena je svojedobno i u jednom reklamnom spotu kad otprilike kaže:
Haj ho, haj ho, u srcu zemlje tu
Za vaše zdravlje mi smo našli Radensku

Sad je i onima koji pjesmicu ne poznaju otprilike jasno o čemu će se ovdje raditi. Uglavnom. Pod zemlju nećemo ići (za to postoji odgovarajuća istoimena tema). A i da hoćemo – ne bismo mogli. Zatvoreno. Zaprto. Geschloßen. Closed. Chiuso. Ništa nas, međutim, ne priječi da se osvrnemo na neke radnje, zbivanja i stanja iz prošlosti, da se podsjetimo na tehničku i drugu spomeničku baštinu, dok je još ima. Neka je sačuvana i primjereno obnovljena, neka je tako-tako, a neka, kao i kod nas, zanemarena i gurnuta u zapećak, kao da je se srame.

Put nas vodi u Posavje. Prvo ćemo pod planinu Bohor. U Senovo. Vi, kojima ovi i naredni toponimi nisu poznati, guglajte malo, pa će vam se razjasniti. Borna, pop, a možda i Pfaff, će se sjetiti čime su grijani stanovi u njihovom djetinjstvu. Glavno gorivo za tadašnje kaljeve peći bio je ugljen. I kad je trebalo ljeti nabaviti godišnju zalihu za zimu, vodile su se rasprave i sa zebnjom očekivalo koji će ugljen biti na raspolaganju na tržištu. Lignit iz Velenja se izbjegavao zbog najlošije ogrjevne moći. Posavski ugljen, pa i Kreka, su bili prihvatljivi, dok je apsolutni favorit mog oca bio Mursko Središće.

Početak rudarske djelatnosti i povijest ovdašnjih (posavskih) rudnika počinje 1796. kad je kovač Andrej Grabner, pripremajući u šumi drveni ugljen za svoju kovačnicu, pronašao pravi ugljen. Prvi ga je počeo iz površinskog kopa u Reštanju koristiti 1810. grof Attems iz Rajhenburga. Uprkos otkriću izdanaka ugljene žile u obližnjem Zaklu, Attems rudarenje nije raširio zapadno od reštanjskog dnevnog kopa, jer su tamošnje količine zadovoljavale potrebe njegove ciglane u Brežicama. Ti rudarski počeci su bili skromni i nerentabilni, prvenstveno zbog udaljenosti nalazišta od glavnih transportnih puteva, pa je Attems ovu djelatnost obustavio 1823. Prijevozni put od Reštanja do Brežica iznosi 26 km i bio je prilično težak. Od rudnika do Brestanice prijevoz je bio kolima, a od Brestanice do Brežica ugljen je prevožen Savom lađama zvanim dombas. Narednih godina su otkrivena nalazišta mrkog ugljena i na području Srebotnog, gdje su 1834. počela iskapanja. 1839. je pravo iskopa u Srebotnom, Zaklu i Reštanju dodijeljeno Viktoru Ruardu, čime, bez obzira na kasnije često mijenjanje vlasnika, počinje redovna eksploatacija. Razvoj ovih rudnika kočio je i monopolistički položaj Trboveljskog ugljenokopnog društva (TPD) koje je 1904. kupilo senovski rudnik s namjerom uklanjanja konkurencije na hrvatskom tržištu. Kako su potrebe za ugljenom rasle, širilo se i istraživanje novih kopova te ulaganje u infrastrukturni razvoj izgradnjom rova u Reštanju (bio je to prvi rov sa strojnim prijevozom), novih rovova Zakl i Ravne, separacije u Senovu, radionica, skladišta, upravne i stambenih zgrada, vodovoda, cesti i dr. Tako je Senovo s razvojem rudnika dobilo potrebnu infrastrukturu i nova radna mjesta. Napredak nužno prate i negativnosti, pa je tako problem čišćenja separacijske vode ostao neriješen do zatvaranja rudnika. 1924. je bila izgrađena termoelektrarna Senovo, koja je radila do 1943, kraći period i u 1945.

U sklopu razvoja izgrađene su i žičara od Reštanja do separacije u Senovu te željeznica Senovo – Brestanica.

Sad je postalo zanimljivo, ha? E, pa, pržite se do daljnjega (znate da je to moj stil – narajcati pa odgoditi)

gaspa je napisao/la:... a možda i Pfaff, će se sjetiti čime su grijani stanovi u njihovom djetinjstvu. Glavno gorivo za tadašnje kaljeve peći bio je ugljen.

A-a, jok! Mi smo se grijali na koks!

PS: Najperverzniju verziju Snjeguljice nacrtala su braća Neugebauer i to je kolalo među posvećenima u obliku (nećete vjerovat') fotografija. Jer fotokopiranje jebilo mislena imenica. Možda to čak imam negdje duboko zakopano među uspomenama

Pfaff je napisao/la:PS: Najperverzniju verziju Snjeguljice ...

Pa to ti ja kažem. Snjeguljicu je nacrtao Walter Neugebauer prema duhovitom tekstu u stihovima svoga brata Norberta kad mu je bilo 17 godina da bi razveselio prijatelje, no oni su strip dali jednom tiskaru koji je tajno, noću, tiskao stotine primjeraka koji su se potom prodavali u knjižari za učenike, naravno, ispod tezge. Kad je jedan vjeroučitelj u građanskoj školi na Kaptolu našao strip koji je na satu vjeronauka jednom učeniku ispao iz torbe, nastala je uzbuna, pozvana je policija i u školi je zaplijenjeno pedesetak primjeraka. Svi kod kojih je nađena Snjeguljica su završili u Petrinjskoj, jedino je Walter Neugebauer ostao na slobodi. Nitko od njegovih prijatelja nije ga izdao. Zapljenjeni pimjerci Snjeguljice završili su u kasi šefa policije iz koje su jedne tamne noći, za vrijeme oluje, ukradeni. Građanin, koji je trgovao engleskim štofovima, dao je šefu policije tri metra štofa za Snjeguljicu. Snjeguljica se još uvijek, navodno, tiska negdje u Italiji.

Ne spada u ovu temu (osim ako ne svrstamo pod i još ponešto), ali kad je Pfaff već zakuhao... I da se izbjegnu suvišna pitanja: vidio sam, nemam!

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (2)

Da ne tupim suviše o rudniku (jer to vas zasigurno uopće ne zanima, u protivnom biste bili na nekom rudarskom ili geološkom forumu), uglavnom, rudnik je s godinama postao nerentabilan (a 1951. je imao 1431 zaposlenog) te je konačno 2010. zatvoren. Na rudarsku prošlost kraja ukazuju nazivi senovskih ulica i trgova  i sačuvani tehnički spomenici, poput rudarske svjetiljke i vagona.


Unatoč ideji o oživljavanju kulturne i tehničke baštine, osnivanju muzeja na otvorenom, nije učinjeno mnogo. Koliko – vidjet ćete u nastavku.

A sad o onom što zanima većinu.

1920.-1922. građena je žičara između površinskog kopa na Reštanju i separacije u Senovu, dužine 2 km, kojom su iz rudnika prevažali ugljen do separacije a u suprotnom smjeru drvo za potpornje u rovovima i drugi materijal. Nakon nesreće 1936. žičaru je zamijenila već nešto ranije postavljena jeftinija pruga. 1935. povezane su jame u Ravnama i Reštanju te je počela izgradnja željeznice između pogona Ravne i separacije u Senovu koja je preuzela funkciju žičare. Na pruzi su korištene parne lokomotive s jamskim vagonima zapremine 1000 l (1 m3) koji su kasnije zamijenjeni većim vagonima, zapremine 1,3 m3, zvanim bulič. Za prijevoz drva u jamu su korišteni vagoni za trupce, tzv. cicke, za uporabu pri vanjskim radovima su korišteni željezni kiperi zvani kare. Pruga je elektrificirana 1951. Tome je slijedila i elektrifikacija jamskog prijevoza kojj je do tada obavljan dizel lokomotivama.

Prrijevoz ugljena trebao je biti olakšan izgradnjom 5 km duge pruge normalnog kolosijeka između separacije Senovo i kolodvora Brestanica. No, umjesto te, izgrađena je 1918.-1921. uskotračna (632 mm !) pruga s 3 tunela na trasi. Do 1953. prometovale su parne lokomotive koje su zamijenjene električnim. Pruga je bila u uporabi do ljeta 1992. kad je promet obustavljen. Bilo je još nekoliko vožnji jamskom dizel lokomotivom za fanove, u proljeće 1993. Ugljen su tada prevažali kamionima.

O toj željeznici napisana je i knjiga Železnica premogovnika Senovo. Uz Antona Sehera i Antona Petroviča autor knjige je i – zamislite – Željko Halambek!

Propisi su nalagali da je potrebno po okončanom rudarenju sanirati devastiranu površinu nad i oko rudnika, za što su bila namijenjena i državna sredstva. Tadašnji genijalci u prvom planu su predvidjeli sanaciju rušenjem željeznice – najprije kontaktne mreže i nosećih stupova. Iako se javila ideja o očuvanju te pruge u turističke svrhe, 1997. su prugu ipak demontirali. Očuvanje pojedinih elemenata (vozila, oprema) je slaba utjeha. Trasa pruge danas je biciklistička staza.

Pođimo sad pogledati što je to ostalo.

Prvo ćemo se odvesti u Reštanj. Prelaskom s površinskog na dubinski kop nametnula se potreba izgradnje okna koje je omogućilo vađenje ugljena iz jame te spuštanje potrebnog materijala u jamu. Prvo okno sa strojnim pogonom izgrađeno je 1925.-1926. Konstrukcija nad 100-metarskim oknom je prvo bila drvena a kad su 1950.-1958. okno produbili, izgrađen je betonski toranj i pripadna strojarnica – mašinhaus. Putokaza do lokacije nema. U opisu Knapovskog puta (za pješake) ste pročitali da kod kbr. 60 u Reštanju treba skrenuti lijevo. Uska zavojita cestica vas vodi vrlo strmo uzbrdo i da postoji suvislo mjesto za okretanje, odmah biste odustali. Ovako – odjednom stižete do ovih građevina. Iako ste u ranije spomenutom opisu isto pročitali da tu ima nekih izložaka i da je na ogled rekonstruirana spasilačka stanica – od svega ništa. Posjetitelja nema, a nema ih jer ne znaju za ovo, pa onda nitko ni ne dežura da bi onim zalutalima to pokazao.





I to je – to. Neoznačeni pješački Knapovski put vas dalje vodi u Ravne. Cestom je duže ali zericu lakše jer je u Senovom ipak jedan putokaz za taj rudnički pogon. Na licu mjesta opet nikakve informativne ploče. Rezultat: pristupio sam lokaciji s pogrešne strane. Glavno tehničko blago dobro je vidljivo iz određenog kuta u kojem vozač, fokusiravši se na usku zavojitu cestu, ne gleda.

Pogled na lokaciju pogona otežavaju raslinje i žičana ograda. Pogled mi je privukao ogroman ventilacijski sustav koji me je uvjerio da sam na dobrom mjestu.



A onda sam pronašao pravu stranu. Na prvoj liniji obrane pristup brani lanac koji je lako preskočiv. Okoliš čine zgrade nalik skladištima. No, tu je napokon i jedna info ploča.



A iza ploče – vozni park na izoliranim tračnicama. Nekad je, kako slijedeća slika kaže, tračnički sustav ovdje bio itekako razgranat.



Ubacimo to u visinsku sliku. Nisu ucrtani svi kolosijeci. Neke stare zgrade su srušene a podignuta je velika novija hala.



Pa, bacimo onda oko na izloške. Ono što je ostalo postavljeno je na dva paralelna kolosijeka.





Na ovakvim mjestima se uglavnom raspametim pa ih ne pregledam sustavno (jer ne znam kamo bih prije od jada što je toliko toga za vidjeti) i onda neke stvari primjetim tek mnogo kasnije. Kao ovu, npr. Obratite pažnju na bliži kolosijek, na prugastu kutiju poslije dva vagona lijevo. E, nije kutija, nego dizelska lokomotiva DH 30D, jedna od dvije (br. 1 i 2) koju su pribavili iz rudnika Laško, gdje je bila višak.

[quote="gaspa"]Obratite pažnju na bliži kolosijek, na prugastu kutiju poslije dva vagona lijevo. E, nije kutija, nego dizelska lokomotiva DH 30D, jedna od dvije (br. 1 i 2) koju su pribavili iz rudnika Laško, gdje je bila višak.[/quote]

[youtube]JInu7X0iTEk[/youtube]

Ima toga još i to duže i opširnije!
Ozkotirna železnica rudnika Senovo - FVK OŠ XIV. divizije Senovo
Predstavljamo vam dokumentarni film o ozkotirni železnice rudnika rjavega premoga. Dokumentarec je delo filmskega - video krožka OŠ XIV. divizije Senovo, mentorja g. Vinka Hostarja. Scenarij, snemanje in oprema filma je delo Janeza Ferlina in Aljaža Mešička. Montaža pa je bila v leto 2002. Hvala za odstop Antonu Petroviču in Osnovni šoli XIV. divzije Senovo. Uporabljeno glasbeno gradivo je; skupina IMAGINE - Ko sva zadnjič stala, Miran Kozole - Ramona - priredba, Brodniki - Rudarska in glasbeniki so tudi povezani s krajem Senovo: Vsem hvala za sodelovanje !!!

Da bi vidjeli morate otići na Jubito

Ima još filmića koji se mogu vidjeti

Dosta slika ima na linku

Razglednica prikazuje parno lokomotivo tipa D n2Gt imenovano ”brigadenlok”, ki je vozila na progi separacija Senovo – Brestanica v letih 1922 – 1953.

Jedna Fb sttranica je od društva rudnika- link 2

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (3)

Krnja (bez oduzimača struje u obliku lire) lokomotiva br. 3 služila je za vanjsku vuču do separacije. Istu, br. 4, vidjet ćete kasnije.



Lokomotiva br. 2 engleskog je podrijetla. Također je korištena za vanjsku vuču do separacije. Postojala je ista s br. 1



Unutrašnjost iz koje su baš mogli izbaciti sasušenu floru.



Lokomotiva br. 6 s dva oduzimača struje: štapni za vožnju po ranžirnoj stanici Ravne (u krugu rudnika) i škarasti za vožnju u rudniku gdje je kontaktni vod bio postavljen niže nego vani. Iste su bile lokomotive 5 i 7.



Njezina unutrašnjost zericu je urednija.



Akumulatorska lokomotiva (nosile su brojeve 1, 2 i 3)



Putnički vagon za prijevoz rudara u rovu. Ovaj je nekad imao krov i oplatu s otvorima između klupa.



Kiperi (kare) su korišteni za odvoz jalovine na glavno odlagalište (u štirc)





Bulič, vagon za ugljen. Eh, a ono iza njega je ranije spominjana dizelka.



Osim dvoosovinskih cicki, aparat nije zabilježio ni platonare, dvoosovinske vagone s ravnom pločom za prijevoz većih tereta. Nisu bili u dostupnom dijelu (još je nešto voznog parka iza ograde).

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (4)

Oooo, evo nečeg naizgled jako futurističkog. Nema vozača da ga pitam vozi li to u Wuppertal, tamo ima nešto slično. Međutim ovaj bijeli visuljak vozi u crnu utrobu zemlje. Dvostruko crnu. Em je mrak, em je okolo ugljen. Mrki, kaže struka. Ali je crn! A vlak je kontrastno bijel. Riječ je o Scharfovom (njemački proizvođač) rudničkom visećem dizelmotornom vlaku koji se giba pogonom na tarna kola po visećoj tračnici montiranoj tik pod stropom rova. Godina proizvodnje 1987. Ima takav i u Velenju, u jami Nove Preloge, a, po našem letečem vlaku, i u rudniku Trbovlje/Hrastnik, gdje su nekad nudili i turističke vožnje.



Pogonski dio – dizel motor



Putnički vagon za 12 osoba.



Kabina za prijevoz 4 osobe koja se po potrebi lako pretvori u ambulantnu kabinu za prijevoz povrijeđenih.



Druga upravljačnica



U sastavu vlaka je i višenamjenska koritasta gondola za prijevoz tereta koju u prvi mah nisam prepoznao kao takvu.

Druga linija obrane posjeda je već ozbiljna ograda koja nam priječi dostup do ulaza u rov i još nekih teretnih vagona.

Tračnica i pragova od rudnika do Senova više nema a trasa još nije potpuno zarasla. Njome vodi neki put, pretpostavljam onaj Knapovski.



He, a onda usput ipak nešto. Rupa u brdu – poput medvjeđeg brloga. Ili zatvorske ćelije. Ili zaštićen ulaz u neku špilju malog otvora. Neka vrsta špilje zaista i jest.



A kad se teren malo očisti, vidi se o čemu se radi.



Rešetka je tjelesna barijera. Ne spriječava bacanje pogleda unutra. Sad računajte dimenzije prolaza. Ulaz ste vidjeli. Razmak tračnica je 632 mm. Metodom sličnih trokuta i drugog eto vam rješenja.



Vid dopire dokle je svjetla. A dokle tek dopire misao… ali to vam ne mogu ovdje prikazati raspoloživim sredstvima.