Haj ho, haj ho... (i još ponešto)

Haj ho, haj ho… (i još ponešto) (1)

Prvo sam mislio razbucati slike s pratećim opisima po raznoraznim temama, a onda, kako su pripreme rasle, zaključio sam da sve to zbucano skup može stvoriti jednu zanimljivu temu.

Ovu pjesmicu iz naslova znate. Iz priče/stripa/filma Snjeguljica i sedam perverznjaka. Korištena je svojedobno i u jednom reklamnom spotu kad otprilike kaže:
Haj ho, haj ho, u srcu zemlje tu
Za vaše zdravlje mi smo našli Radensku

Sad je i onima koji pjesmicu ne poznaju otprilike jasno o čemu će se ovdje raditi. Uglavnom. Pod zemlju nećemo ići (za to postoji odgovarajuća istoimena tema). A i da hoćemo – ne bismo mogli. Zatvoreno. Zaprto. Geschloßen. Closed. Chiuso. Ništa nas, međutim, ne priječi da se osvrnemo na neke radnje, zbivanja i stanja iz prošlosti, da se podsjetimo na tehničku i drugu spomeničku baštinu, dok je još ima. Neka je sačuvana i primjereno obnovljena, neka je tako-tako, a neka, kao i kod nas, zanemarena i gurnuta u zapećak, kao da je se srame.

Put nas vodi u Posavje. Prvo ćemo pod planinu Bohor. U Senovo. Vi, kojima ovi i naredni toponimi nisu poznati, guglajte malo, pa će vam se razjasniti. Borna, pop, a možda i Pfaff, će se sjetiti čime su grijani stanovi u njihovom djetinjstvu. Glavno gorivo za tadašnje kaljeve peći bio je ugljen. I kad je trebalo ljeti nabaviti godišnju zalihu za zimu, vodile su se rasprave i sa zebnjom očekivalo koji će ugljen biti na raspolaganju na tržištu. Lignit iz Velenja se izbjegavao zbog najlošije ogrjevne moći. Posavski ugljen, pa i Kreka, su bili prihvatljivi, dok je apsolutni favorit mog oca bio Mursko Središće.

Početak rudarske djelatnosti i povijest ovdašnjih (posavskih) rudnika počinje 1796. kad je kovač Andrej Grabner, pripremajući u šumi drveni ugljen za svoju kovačnicu, pronašao pravi ugljen. Prvi ga je počeo iz površinskog kopa u Reštanju koristiti 1810. grof Attems iz Rajhenburga. Uprkos otkriću izdanaka ugljene žile u obližnjem Zaklu, Attems rudarenje nije raširio zapadno od reštanjskog dnevnog kopa, jer su tamošnje količine zadovoljavale potrebe njegove ciglane u Brežicama. Ti rudarski počeci su bili skromni i nerentabilni, prvenstveno zbog udaljenosti nalazišta od glavnih transportnih puteva, pa je Attems ovu djelatnost obustavio 1823. Prijevozni put od Reštanja do Brežica iznosi 26 km i bio je prilično težak. Od rudnika do Brestanice prijevoz je bio kolima, a od Brestanice do Brežica ugljen je prevožen Savom lađama zvanim dombas. Narednih godina su otkrivena nalazišta mrkog ugljena i na području Srebotnog, gdje su 1834. počela iskapanja. 1839. je pravo iskopa u Srebotnom, Zaklu i Reštanju dodijeljeno Viktoru Ruardu, čime, bez obzira na kasnije često mijenjanje vlasnika, počinje redovna eksploatacija. Razvoj ovih rudnika kočio je i monopolistički položaj Trboveljskog ugljenokopnog društva (TPD) koje je 1904. kupilo senovski rudnik s namjerom uklanjanja konkurencije na hrvatskom tržištu. Kako su potrebe za ugljenom rasle, širilo se i istraživanje novih kopova te ulaganje u infrastrukturni razvoj izgradnjom rova u Reštanju (bio je to prvi rov sa strojnim prijevozom), novih rovova Zakl i Ravne, separacije u Senovu, radionica, skladišta, upravne i stambenih zgrada, vodovoda, cesti i dr. Tako je Senovo s razvojem rudnika dobilo potrebnu infrastrukturu i nova radna mjesta. Napredak nužno prate i negativnosti, pa je tako problem čišćenja separacijske vode ostao neriješen do zatvaranja rudnika. 1924. je bila izgrađena termoelektrarna Senovo, koja je radila do 1943, kraći period i u 1945.

U sklopu razvoja izgrađene su i žičara od Reštanja do separacije u Senovu te željeznica Senovo – Brestanica.

Sad je postalo zanimljivo, ha? E, pa, pržite se do daljnjega (znate da je to moj stil – narajcati pa odgoditi)

gaspa je napisao/la:... a možda i Pfaff, će se sjetiti čime su grijani stanovi u njihovom djetinjstvu. Glavno gorivo za tadašnje kaljeve peći bio je ugljen.

A-a, jok! Mi smo se grijali na koks!

PS: Najperverzniju verziju Snjeguljice nacrtala su braća Neugebauer i to je kolalo među posvećenima u obliku (nećete vjerovat') fotografija. Jer fotokopiranje jebilo mislena imenica. Možda to čak imam negdje duboko zakopano među uspomenama

Pfaff je napisao/la:PS: Najperverzniju verziju Snjeguljice ...

Pa to ti ja kažem. Snjeguljicu je nacrtao Walter Neugebauer prema duhovitom tekstu u stihovima svoga brata Norberta kad mu je bilo 17 godina da bi razveselio prijatelje, no oni su strip dali jednom tiskaru koji je tajno, noću, tiskao stotine primjeraka koji su se potom prodavali u knjižari za učenike, naravno, ispod tezge. Kad je jedan vjeroučitelj u građanskoj školi na Kaptolu našao strip koji je na satu vjeronauka jednom učeniku ispao iz torbe, nastala je uzbuna, pozvana je policija i u školi je zaplijenjeno pedesetak primjeraka. Svi kod kojih je nađena Snjeguljica su završili u Petrinjskoj, jedino je Walter Neugebauer ostao na slobodi. Nitko od njegovih prijatelja nije ga izdao. Zapljenjeni pimjerci Snjeguljice završili su u kasi šefa policije iz koje su jedne tamne noći, za vrijeme oluje, ukradeni. Građanin, koji je trgovao engleskim štofovima, dao je šefu policije tri metra štofa za Snjeguljicu. Snjeguljica se još uvijek, navodno, tiska negdje u Italiji.

Ne spada u ovu temu (osim ako ne svrstamo pod i još ponešto), ali kad je Pfaff već zakuhao... I da se izbjegnu suvišna pitanja: vidio sam, nemam!

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (2)

Da ne tupim suviše o rudniku (jer to vas zasigurno uopće ne zanima, u protivnom biste bili na nekom rudarskom ili geološkom forumu), uglavnom, rudnik je s godinama postao nerentabilan (a 1951. je imao 1431 zaposlenog) te je konačno 2010. zatvoren. Na rudarsku prošlost kraja ukazuju nazivi senovskih ulica i trgova  i sačuvani tehnički spomenici, poput rudarske svjetiljke i vagona.


Unatoč ideji o oživljavanju kulturne i tehničke baštine, osnivanju muzeja na otvorenom, nije učinjeno mnogo. Koliko – vidjet ćete u nastavku.

A sad o onom što zanima većinu.

1920.-1922. građena je žičara između površinskog kopa na Reštanju i separacije u Senovu, dužine 2 km, kojom su iz rudnika prevažali ugljen do separacije a u suprotnom smjeru drvo za potpornje u rovovima i drugi materijal. Nakon nesreće 1936. žičaru je zamijenila već nešto ranije postavljena jeftinija pruga. 1935. povezane su jame u Ravnama i Reštanju te je počela izgradnja željeznice između pogona Ravne i separacije u Senovu koja je preuzela funkciju žičare. Na pruzi su korištene parne lokomotive s jamskim vagonima zapremine 1000 l (1 m3) koji su kasnije zamijenjeni većim vagonima, zapremine 1,3 m3, zvanim bulič. Za prijevoz drva u jamu su korišteni vagoni za trupce, tzv. cicke, za uporabu pri vanjskim radovima su korišteni željezni kiperi zvani kare. Pruga je elektrificirana 1951. Tome je slijedila i elektrifikacija jamskog prijevoza kojj je do tada obavljan dizel lokomotivama.

Prrijevoz ugljena trebao je biti olakšan izgradnjom 5 km duge pruge normalnog kolosijeka između separacije Senovo i kolodvora Brestanica. No, umjesto te, izgrađena je 1918.-1921. uskotračna (632 mm !) pruga s 3 tunela na trasi. Do 1953. prometovale su parne lokomotive koje su zamijenjene električnim. Pruga je bila u uporabi do ljeta 1992. kad je promet obustavljen. Bilo je još nekoliko vožnji jamskom dizel lokomotivom za fanove, u proljeće 1993. Ugljen su tada prevažali kamionima.

O toj željeznici napisana je i knjiga Železnica premogovnika Senovo. Uz Antona Sehera i Antona Petroviča autor knjige je i – zamislite – Željko Halambek!

Propisi su nalagali da je potrebno po okončanom rudarenju sanirati devastiranu površinu nad i oko rudnika, za što su bila namijenjena i državna sredstva. Tadašnji genijalci u prvom planu su predvidjeli sanaciju rušenjem željeznice – najprije kontaktne mreže i nosećih stupova. Iako se javila ideja o očuvanju te pruge u turističke svrhe, 1997. su prugu ipak demontirali. Očuvanje pojedinih elemenata (vozila, oprema) je slaba utjeha. Trasa pruge danas je biciklistička staza.

Pođimo sad pogledati što je to ostalo.

Prvo ćemo se odvesti u Reštanj. Prelaskom s površinskog na dubinski kop nametnula se potreba izgradnje okna koje je omogućilo vađenje ugljena iz jame te spuštanje potrebnog materijala u jamu. Prvo okno sa strojnim pogonom izgrađeno je 1925.-1926. Konstrukcija nad 100-metarskim oknom je prvo bila drvena a kad su 1950.-1958. okno produbili, izgrađen je betonski toranj i pripadna strojarnica – mašinhaus. Putokaza do lokacije nema. U opisu Knapovskog puta (za pješake) ste pročitali da kod kbr. 60 u Reštanju treba skrenuti lijevo. Uska zavojita cestica vas vodi vrlo strmo uzbrdo i da postoji suvislo mjesto za okretanje, odmah biste odustali. Ovako – odjednom stižete do ovih građevina. Iako ste u ranije spomenutom opisu isto pročitali da tu ima nekih izložaka i da je na ogled rekonstruirana spasilačka stanica – od svega ništa. Posjetitelja nema, a nema ih jer ne znaju za ovo, pa onda nitko ni ne dežura da bi onim zalutalima to pokazao.





I to je – to. Neoznačeni pješački Knapovski put vas dalje vodi u Ravne. Cestom je duže ali zericu lakše jer je u Senovom ipak jedan putokaz za taj rudnički pogon. Na licu mjesta opet nikakve informativne ploče. Rezultat: pristupio sam lokaciji s pogrešne strane. Glavno tehničko blago dobro je vidljivo iz određenog kuta u kojem vozač, fokusiravši se na usku zavojitu cestu, ne gleda.

Pogled na lokaciju pogona otežavaju raslinje i žičana ograda. Pogled mi je privukao ogroman ventilacijski sustav koji me je uvjerio da sam na dobrom mjestu.



A onda sam pronašao pravu stranu. Na prvoj liniji obrane pristup brani lanac koji je lako preskočiv. Okoliš čine zgrade nalik skladištima. No, tu je napokon i jedna info ploča.



A iza ploče – vozni park na izoliranim tračnicama. Nekad je, kako slijedeća slika kaže, tračnički sustav ovdje bio itekako razgranat.



Ubacimo to u visinsku sliku. Nisu ucrtani svi kolosijeci. Neke stare zgrade su srušene a podignuta je velika novija hala.



Pa, bacimo onda oko na izloške. Ono što je ostalo postavljeno je na dva paralelna kolosijeka.





Na ovakvim mjestima se uglavnom raspametim pa ih ne pregledam sustavno (jer ne znam kamo bih prije od jada što je toliko toga za vidjeti) i onda neke stvari primjetim tek mnogo kasnije. Kao ovu, npr. Obratite pažnju na bliži kolosijek, na prugastu kutiju poslije dva vagona lijevo. E, nije kutija, nego dizelska lokomotiva DH 30D, jedna od dvije (br. 1 i 2) koju su pribavili iz rudnika Laško, gdje je bila višak.

[quote="gaspa"]Obratite pažnju na bliži kolosijek, na prugastu kutiju poslije dva vagona lijevo. E, nije kutija, nego dizelska lokomotiva DH 30D, jedna od dvije (br. 1 i 2) koju su pribavili iz rudnika Laško, gdje je bila višak.[/quote]

[youtube]JInu7X0iTEk[/youtube]

Ima toga još i to duže i opširnije!
Ozkotirna železnica rudnika Senovo - FVK OŠ XIV. divizije Senovo
Predstavljamo vam dokumentarni film o ozkotirni železnice rudnika rjavega premoga. Dokumentarec je delo filmskega - video krožka OŠ XIV. divizije Senovo, mentorja g. Vinka Hostarja. Scenarij, snemanje in oprema filma je delo Janeza Ferlina in Aljaža Mešička. Montaža pa je bila v leto 2002. Hvala za odstop Antonu Petroviču in Osnovni šoli XIV. divzije Senovo. Uporabljeno glasbeno gradivo je; skupina IMAGINE - Ko sva zadnjič stala, Miran Kozole - Ramona - priredba, Brodniki - Rudarska in glasbeniki so tudi povezani s krajem Senovo: Vsem hvala za sodelovanje !!!

Da bi vidjeli morate otići na Jubito

Ima još filmića koji se mogu vidjeti

Dosta slika ima na linku

Razglednica prikazuje parno lokomotivo tipa D n2Gt imenovano ”brigadenlok”, ki je vozila na progi separacija Senovo – Brestanica v letih 1922 – 1953.

Jedna Fb sttranica je od društva rudnika- link 2

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (3)

Krnja (bez oduzimača struje u obliku lire) lokomotiva br. 3 služila je za vanjsku vuču do separacije. Istu, br. 4, vidjet ćete kasnije.



Lokomotiva br. 2 engleskog je podrijetla. Također je korištena za vanjsku vuču do separacije. Postojala je ista s br. 1



Unutrašnjost iz koje su baš mogli izbaciti sasušenu floru.



Lokomotiva br. 6 s dva oduzimača struje: štapni za vožnju po ranžirnoj stanici Ravne (u krugu rudnika) i škarasti za vožnju u rudniku gdje je kontaktni vod bio postavljen niže nego vani. Iste su bile lokomotive 5 i 7.



Njezina unutrašnjost zericu je urednija.



Akumulatorska lokomotiva (nosile su brojeve 1, 2 i 3)



Putnički vagon za prijevoz rudara u rovu. Ovaj je nekad imao krov i oplatu s otvorima između klupa.



Kiperi (kare) su korišteni za odvoz jalovine na glavno odlagalište (u štirc)





Bulič, vagon za ugljen. Eh, a ono iza njega je ranije spominjana dizelka.



Osim dvoosovinskih cicki, aparat nije zabilježio ni platonare, dvoosovinske vagone s ravnom pločom za prijevoz većih tereta. Nisu bili u dostupnom dijelu (još je nešto voznog parka iza ograde).

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (4)

Oooo, evo nečeg naizgled jako futurističkog. Nema vozača da ga pitam vozi li to u Wuppertal, tamo ima nešto slično. Međutim ovaj bijeli visuljak vozi u crnu utrobu zemlje. Dvostruko crnu. Em je mrak, em je okolo ugljen. Mrki, kaže struka. Ali je crn! A vlak je kontrastno bijel. Riječ je o Scharfovom (njemački proizvođač) rudničkom visećem dizelmotornom vlaku koji se giba pogonom na tarna kola po visećoj tračnici montiranoj tik pod stropom rova. Godina proizvodnje 1987. Ima takav i u Velenju, u jami Nove Preloge, a, po našem letečem vlaku, i u rudniku Trbovlje/Hrastnik, gdje su nekad nudili i turističke vožnje.



Pogonski dio – dizel motor



Putnički vagon za 12 osoba.



Kabina za prijevoz 4 osobe koja se po potrebi lako pretvori u ambulantnu kabinu za prijevoz povrijeđenih.



Druga upravljačnica



U sastavu vlaka je i višenamjenska koritasta gondola za prijevoz tereta koju u prvi mah nisam prepoznao kao takvu.

Druga linija obrane posjeda je već ozbiljna ograda koja nam priječi dostup do ulaza u rov i još nekih teretnih vagona.

Tračnica i pragova od rudnika do Senova više nema a trasa još nije potpuno zarasla. Njome vodi neki put, pretpostavljam onaj Knapovski.



He, a onda usput ipak nešto. Rupa u brdu – poput medvjeđeg brloga. Ili zatvorske ćelije. Ili zaštićen ulaz u neku špilju malog otvora. Neka vrsta špilje zaista i jest.



A kad se teren malo očisti, vidi se o čemu se radi.



Rešetka je tjelesna barijera. Ne spriječava bacanje pogleda unutra. Sad računajte dimenzije prolaza. Ulaz ste vidjeli. Razmak tračnica je 632 mm. Metodom sličnih trokuta i drugog eto vam rješenja.



Vid dopire dokle je svjetla. A dokle tek dopire misao… ali to vam ne mogu ovdje prikazati raspoloživim sredstvima.

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (5)

Pogledali smo ovdje što smo imali, pa natrag u Senovo. U osnovnu školu. Ne, ne, to sam davno obavio, razlog je drukčiji. U školi bi, kao, trebao biti rudarski muzej. Ima vani jedna ploča ali na školi, kao ni u njoj, ništa. Jedan me školarac odveo do vitrina s mineralima i usmjerio prema vitrinama sa školjkama. Sve je to razbacano po školskim hodnicima. A onda sam dirnuo u osinje gnijezdo. Tako su se uzbudili duhovi a tijela su zujala posvuda okolo. Ali – ne neprijateljski. Za oglašeni rudnički rov pitao sam u tajništvu. Tajnica je alarmirala direktora. Ovaj me dočekao sa širokim osmjehom i izrazom nelagode. U školi su, kao dio nepostojećeg rudarskog muzeja, radnici rudnika izgradili pod pristupnim stubištem nekoliko metara dug rov gdje su na autentičan način prikazane jamske potpore, alat i oprema rudara.



Pod gornjim stepenicama je rečeni rov.



Vrata zaključana lokotom a ne zna se gdje je ključ. Ne zna se ni gdje je domar koji zna gdje je ključ. I onda slijedi strka gore-dolje. Neka službenica ključ pronalazi i uručuje nam ga (direktoru i meni). Otvaramo, ulazimo, ali nema svjetla. Nigdje ni prekidača. Osvjetljavamo mobitelom, ja slikam s bljeskalicom. Zatvaramo, a onda se pojavi domar i uključuje svjetlo. Direktor, koji je ovdje tek kratko vrijeme kao nasljednik svog penzioniranog prethodnika, danas je svašta naučio. I gdje je ključ, i gdje se pali svjetlo. Ljubaznost i susretljivost sviju moram posebno pohvaliti, pogotovo što sam ovako pao s neba, i to sam. Ali, pretpostavljam da je i njima godilo što se za njih netko zanima i što su poznati i izvan svojih granica, unatoč vrlo blijedom učinu lokalnog turističkog društva.









Na zadnjoj slici, osim izlaza za nuždu, vidite i protueksplozijski zaštićen rudnički telefon. Možda, kao specijalist za protueksplozijsku zaštitu, da iskoristim priliku i upoznam vas s nekoliko činjenica. Metan, kao najčešći plin u rudniku, NIJE zapaljiv. Zapaljiva je samo njegova smjesa sa zrakom (vrijedi općenito za plinove – ako nema zraka, nema ni eksplozije). Kod metana je potreban njegov udio u zraku od tek 4% pa da bude BUM. Međutim, ako ta koncentracija prijeđe 17%, možete kresati, pušiti, variti, ložiti lomaču – neće se dogoditi ništa. A u opasnom području za zapaljenje je dovoljna iskra ili energija baterije iz mobitela ili čak ručnog sata. Zato se svi električni uređaji rade u posebnoj protueksplozijskoj zaštiti koja onemogućava zapaljenje okoline. I još nešto: hrđanje i eksplozija su jedno te isto. Oksidacija. Razlika je samo u brzini procesa. I potrebi za izvorom topline.

Gornju lekciju ste dobili jer smo ionako bili u školi. A sad idemo van. Pred školom je izložen također jedan senovski rudarski vlakić. Lokomotiva br. 4 i 2 samoistovarna vagona za prijevoz ugljena. Razmišlja se (odn. pametuje) o njegovom preseljenju na primjerenije mjesto, kod rudarske svjetiljke s prve slike u temi, ali za to treba em volje, em sredstava, a toga nema. Ni jednog, ni drugog.



Kad smo već u mjestu, pogledajmo i gdje je išla pruga. Ideja usporedbe s nekadašnjom fotografijom istog mjesta je odlična. Ovdje je bio ŽCP sa signalnim uređajem i andrijinim križem.



Dalje na drugu stranu, prema Brestanici, je pruga išla ovuda (napisah da je trasa pretvorena u biciklističku stazu). Ovo je zapravo bila nadomjesna inačica pruge koja je po izvornom projektu trebala ići desno, tunelom kroz Senicov hrib. Iako je bio prvi tunel pod Senicovim hribom već bio probijen, jeftinija uskotračna pruga, za koju su se odlučili tijekom gradnje, je bila izvedena oko njega. Tako je približno 27 m rova služilo samo tijekom Drugog svjetskog rata kao sklonište. Tada su iskopani dodatni postranski rovovi i hodnik do ceste za nužni izlaz.



Zgrada koju vidite također je jedan podsjetnik, ujedno i simbol rudarske prošlosti kraja. Riječ je o crkvi Uskrslog Spasitelja čiji zvonik je u obliku rudarskog okna. Kad je Senovo doživjelo najveći procvat, postojeća župna crkva bila je premala za potrebe naraslog broja vjernika, međutim u doba progona i zatiranja kršćanstva u Sloveniji (a i drugdje u YU - ne u doba cara Dioklecijana već puno, puno kasnije) bilo je nemoguće očekivati bilo kakvu građevnu dozvolu te je prihvaćen kompromis: rušenje 220 godina stare crkve za dozvolu za novu gradnju za koju je nacrte izradio arhitekt Janez Fürst. Crkva je građena od 1972. do 1975. Zanimljivo da danas nije ucrtana u Openstreetmap.

Ha ha ha ha al su ulaštili "rudnik" ko Švicarci tratoar. Ni zrnca ugljene prašine.

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (6)

Kad već pišem o crkvama, moram ukazati na jednu od najvećih crkava u Sloveniji, baziliku Lurdske Majke Božje u Brestanici, koja vam, kad izađete iz zavoja, zakloni pola vidnog polja. Ogromna je u usporedbi sa svim ostalim građevinama koje je okružuju. Građena od 1908. do 1914.





A sad tuneli. Planirana su bila dva, jedan kroz Senicov hrib u Senovu, drugi kroz Mohorov hrib u Brestanici. Prvi je sagrađen ali nije iskorišten a drugi je, silom prilika, dobio prethodnika. Taj tunel, dužine 55 m, bio je nužno zlo. Isprva nije bio predviđen ali bi vođenje pruge između brda i rječice zbog pomanjkanja prostora bilo prerizično. Tunel je cijelom dužinom betoniran. Teče u blagom lijevom luku s padom od 8,5‰. Južni portal.



Najzahtjevnija građevina na cijeloj trasi je bio tunel pod brdom sv. Mohora. Počeli su ga graditi ljeti 1918, još tijekom Prvog svjetskog rata, ručno, a strojno tek po završetku rata. Radove su izvodili većinom talijanski zarobljenici. Od cijele dužine 525,7 m strojno je probijeno 349,5 m. Današnja dužina 521,6 m je posljedica kasnijeg uređenja i betoniranja oba portala. Prvi vlak je prošao tunelom 1921. a tehnički prijem pruge na red je došao tek 25. travnja 1925, nakon konačnog otklanjanja svih nedostataka (i onda je to trajalo i trajalo…). Niše u tunelu su izmjenično raspoređene približno svakih 50 m. Pad je samo 5,2‰. Ovaj dio je do uređenja bio zatvoren jer su svojedobno u njemu skrivali ukradene automobile.

Sjeverni portal



Unutrašnjost



Južni portal



Odavde je pruga vodila do utovarne rampe gdje su ugljen iz rudarskih vagona kipali u teretne vagone. Zatravljena rampa je lijevo od ceste a desno se vidi tunel.



Širi pogled. Zelena traka između ceste i pruge je bila utovarna rampa. Lijevo je brdo sv. Mohora



Eto nas i na brdu sv. Mohora (394 m), nazvano po istoimenoj crkvi iz 15. st. Prije toga na zadnje dvije slike vidjeli smo u pozadini, na vrhu brda, impozantan dvorac. Ovdje ga gledamo s visoka.



Riječ je o dvorcu Rajhenburg kojeg ćemo posjetiti u okviru onog i još ponešto. Kad smo već tu. Ali najprije pogledajmo na karti mjesta zbivanja.



1 – Mašinhaus, 2 – Pogon Ravne (izložba vlakova), 3 – Separacija, 4 - OŠ Senovo, Rudarska lampa, 5 - crkva Uskrslog Spasitelja, 6 – crkva Lurške Majke Božje, 7 – neplanirani tunel, 8 – tunel pod brdom sv. Mohora, 9 – bivša pretovarna stanica, crvena crta – trasa pruge

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  (7)


Rajhenburg spada među najznačajnije spomenike srednjovjekovne arhitekture u Sloveniji. Dao ga je sazidati salzburški nadbiskup Konrad I. u 12. st. Dvorcem i pripadajućim posjedom upravljali su ministeriali koji su dobili ime po gradu – Rajhenburški. Po izumrću porodice 1570, koja je tijekom stoljeća iz ministerialne prerasla u utjecajnu porodicu s viteškim nazivom, novi gospodari su dvorcu dodavali novije elemente davši mu današnji izgled. Dvorac ima dvije kapele – romansku iz 12. st. i gotičku iz 16. st. što je rijetkost u cijelom srednjoeuropskom prostoru. 1881. su posjed kupili trapisti i dvorac preuredili u samostan koji je djelovao do okupacije. Poznat je bio po proizvodnji sira, čokolade i likera. Trapisti su imali svoju elektranu, tiskaru i još 1896. telefon. 1941. su trapisti prognani a posjed je postao logor za izgon Slovenaca. Slovenska zemlja trebala je biti naseljena Nijemcima, a Slovenci, pogotovo ako nisu dobro vladali njemačkim, su bili nepoželjni i preseljavali su ih u Srbiju, Hrvatsku…, njih oko 45.000. 1948. dvorac postaje ženski KPD koji je ukinut 1966. Danas je obnovljeni dvorac muzej s prikazom svog povijesnog razvoja, roda Rajhenburških, života i djelovanja trapista, izložbom dvorskog pokućstva, izložbom o prognanicima i kaznenoj ustanovi. Proizvodnju čokolade nastavila je, po receptu trapista, tvornica Imperial (sjeća li se još tko te čokolade iz ranih šezdesetih?). Danas tradiciju proizvodnje čokolade i likera nastavlja porodica Kunej, uvevši i novitet: čokoladno vino, bijelo i crno. Sve je dostupno u muzejskoj prodavaonici.





Ima među vama i onih koji obraćaju pažnju na građevine i konstrukciju i (valjda) se razumiju u to (npr. u rizalitne izbočine 😊) pa onda eto nešto i za njih. Debelozidni podrum. Kako se iz podruma može vidjeti van? Može, može, dvorac je na rubu stijene, na kosini.



Gotska kapela.



Ova konstrukcija je poput mikado štapića. Koji smijemo izvući (i dokle ih smijemo izvlačiti) dok se krov ne uruši?



Slovenski muzeji ubijaju (u pozitivnom smislu) količinom podataka o izloženom, a i o povijesti. Svaka im čast na trudu, da su tolike podatke odnegdje iskopali. Arhivi su razasuti širom gradova Austro-Ugarske, a ne valja zanemariti ni Vatikan, Mletke… Da sve to upiješ treba ti tjedna ulaznica, jer se radi o zanimljivom štivu koje nam otvara nove poglede na određeno doba, njegove žitelje, pojedince, način života, običaje… Nabacit ću vam samo stablo Rajhenburških (u većoj je rezoluciji da uzmognete nešto i pročitati).



A sad zamislite čitanje podataka o većini njih (vodili su zanimljiv život), pa njihove slike…

Upoznajmo se i s muškom garderobom (iako navlači na žensku, a i lutke su ponešto sisate).



Muški accessoire



Trapisti – kupe u vlaku veći je od te sobice ali i takva je bila više nego dovoljna za svu redovničku imovinu. Jer redovnici trapisti, osim halje, nisu imali ništa.



Suđe je bilo nešto bogatije. Zanimljivo – jelo im je uvijek posluživano na tanjuru s poklopcem. Je li to zato što su došli iz Francuske gdje konobar pred gostom teatralno podiže poklopac s jela?



A gdje se jelo pripremalo? Od ovakve kuhinje nešto smo imali doma, samo manje. I pristup nije bio s dvije strane. Ali, već onda su se profesionalne izvedbe razlikovale od onih za domaćinstvo.





Mogao bih ja još oho-ho, ali ako vas bliže zanima, zaletite se ovamo i skupljajte iskustvo sami.

Savršeno si to napisao i prikazao.
Ona zbrka greda i letava pod krovom izgleda kao da su to povremeno krpali i dokrpavali. Jer u priručnicima i skriptama za tesarsku struku (Opderbecke: Der Zimmerman) postoje vrlo čisti prikazi ovakvih konstrukcija  

gaspa je napisao/la:Da sve to upiješ treba ti tjedna ulaznica

Muzealci i arhivisti imaju iskaznice koje im daju gratis upad. Ne znam jedino za Vatikan

gaspa je napisao/la:... Trapisti su imali svoju elektranu, tiskaru i još 1896. telefon. ...

Kog će vraga trapistima, koji su se zavjetovali na šutnju, telefon?!?

besposlenpop je napisao/la:

gaspa je napisao/la:... Trapisti su imali svoju elektranu, tiskaru i još 1896. telefon. ...

Kog će vraga trapistima, koji su se zavjetovali na šutnju, telefon?!?

Nisi provjerio: možda žica ide ravno u vis?

Haj ho, haj ho… (i još ponešto)  [8]


Nešto zapadnije leži Sevnica koja se pod imenom Lichtenwalde prvi put spominje 1275. kad je područje pripadalo salzburškoj nadbiskupiji (eto, dokle su pružili svoje prste). Po kratkotrajnoj mađarskoj vladavini taj dio prešao je pod habsburšku vlast, sve do kraja Prvog svjetskog rata. Naselje je tijekom stoljeća doživjelo mnoge nesreće: kugu, požare, ustanke kmetova, upade Turaka, a ipak se je svo vrijeme oporavljalo i razvijalo. Tržna prava je Sevnica dobila 1322. a pravo sajmovanja 1513.

U 16. st. je bio utvrđen sevnički dvorac pod kojim se počelo razvijati mjesto. Željeznička pruga je bila izgrađena 1862. Zbog pomanjkanja prostora je kolodvor sagrađen izvan stare mjesne jezgre i tamo je već pred Prvim svjetskim ratom počeo nastajati novi dio Sevnice. Između 2 rata Sevnica je bila najrazvijeniji kraj u Posavju.

U prostorima kolodvora je izložena željeznička maketa po kojoj voze modeli domaćih i stranih lokomotiva i vagona. Tu se nalazi i željezničarski muzej, u kojem su izloženi predmeti koji nas podsjećaju na život i rad na željeznici. Nekad je posjeta bila moguća svaku prvu subotu u mjesecu, od 9 do 12 sati. Nažalost, nekad bilo, sad se spominjalo, muzej je do daljnjeg (valjda ne i zauvijek?) zatvoren.

Dvorac Sevnica je jedan od najljepših u Sloveniji. Smješten na vrhu Grajskog hriba nad starom mjesnom jezgrom, od kuda je lijep razgled na dolinu Save, okolne brege i stari dio grada.



Lijevo Lutrovska klet (o kojoj će biti riječi), u gradu lijevo crkva sv. Florijana (u velikom požaru kad je izgorjela cijela Sevnica, jedina je ostala pošteđena – simbolično, sv. Florijan je zaštitnik vatrogasaca) i desno crkva sv. Nikolaja.

Razgled dvorca je moguć samo u pratnji vodiča, a uključuje muzejske zbirke (Kamenje govori, prognanička, lutkarska, školska, vatrogasna) i galerije, vinoteku, grajsku kašču, vinograd, Lutrovsku klet. Dvorac su sagradili salzburški nadbiskupi koji su od 1043. bili vlasnici zemljišta. Kastelan koji ima vratara i 4 stražara se spominje 1309. a srednjovjekovni dvorac 1322. Dvorac je krajem 15. st. bio u mađarskim rukama, pa je opet prešao u vlast nadbiskupije. Daljnji vlasnici su se mijenjali: Turjačani, Draškovići i Mosconi. Dvorac je dobio pravokutni oblik s unutarnjim dvorištem, valjkastim kulama i terasom koja prelazi u park.



Nad ulaznim portalom se nalazi reljefna ploča s grbovima vlasnika Moscona i Aichelburga te natpisom s godinom 1597.



Na ulazu nas dočekuje nenastanjeni oklop. Ljudi su onda bili u prosjeku nekako niži nego danas.



Renesansno dvorište je okruženo dvokatnim arkadama. Ostakliti ih je dala jedna od vlasnica (zadnja?) jer joj je izvana puhalo.



Na drugom katu je niz soba s neorenesansnom opremom koje se koriste i za protokolarne svrhe te vjenčanja: dvorana Alberta Felicijana, barokni salon, dvorski salon, konferencijska dvorana, dvorana za vjenčanja.

Arkadni hodnik ukrašen je stropnim slikarijama (nije ni pod za baciti!). Zanimljivo je da je oslik uzdužnih i poprečnih suprotnih polja uglavnom zrcalno simetričan. Koji je to bio posao i preciznost… trebalo je to onda tako naslikati



Najoslikanija prostorija u dvorcu. Freske su otkrili kad su pri prenošenju namještaja okrhnuli komad zida pa se izpod žbuke pokazala slikarija.



Ovako kad se čita, čini se da će se vidjeti puno toga. Zapravo ne. Dvorac je po inventaru i izlošcima jedan od siromašnijih. Zbirke su raznolike ali te ne izuvaju iz cipela. Kao da su nepotpune, kao da im nešto fali. I prateći tekstovi su skromni.

Spavaća soba Mosconovih. Ovakav stilski namještaj proizvodi i lokalna tvornica Stilles, pa se pitam, koliko je ovaj autentičan.



Ipak, ima privlačnih detalja. Recimo – ova vrata.



Kvaka i brava su novijeg datuma, vjerne replike davnodobnih.



Zanimljiva je i zbirka kazališnih lutaka i marioneti.



A ima ovdje i jedan zaista specijalitet koji dosad ne vidjeh. Dio je povijesti donjeg rublja. Riječ je o kreacijama čuvara morala.



Na ovim temeljima izrasla je današnja sevnička tvornica modne odjeće Lisca koja u svom programu ima i, naravno, donje rublje, danas od finijih materijala, mekše i podatnije.

Uz dvorac se nalazi renesansno – barokni park. U jednom dijelu zasađen je vinograd s potomkom mariborske Stare trte (modra kavčina ili žametna črnina), najstarijeg čokota na svijetu (450 godina) koji još uvijek daje plod.



Na pobočju je već spomenuta Lutrovska klet, iz sredine 16. st. Sagradio ju je tadašnji zakupnik dvorca barun Janez Khisl, gorljivi pristaša reformacije. Protestanti su je koristili za molitve, kasnije je postala grobnica nekih sevniščkih posjednika. Prekrasno je oslikana, nejasno je kad, jer protestanti ne dopuštaju ukrašavanje svojih bogomolji.



Haj ho, haj ho, i to je bilo to, uključivo i ponešto, haj ho, haj ho. (ovaj se dio pjeva!)

Nešto iz postave železniškog muzeja se može vidjeti na linku
a o maketi ću na drugom mjestu...