Nacionalna sramota

Ovom temom otvaram pitanje tko je nadležan/odgovoran (pa, ako hoćete, i: kriv) za obavještavanje putnika o smjerovima i vremenima polazaka autobusa.

Mjesto radnje: Gorski Kotar. Područje koje pokriva (kao isključivi) prijevoznik Autotrans. U čiju zonu odgovornosti onda, nekako, ide i postavljanje redova vožnje na stajalištima.

Mikrolokacija: Kuželj. Autobusna stanica koju su svojim marom i sredstvima izgradili mještani. Stanica za primjer! Stanica koja nije samo stanica već i neko mjesto okupljanja mještana. Tu je sat, društvene igre, novine i časopisi, čak i knjige. Sve to stoji ovako lijepo, na otvorenom.



Tu je i tekst pisan pisaćom mašinom o mjestu, o planinarskim stazama... Netko se zaista potrudio da se i mještani a i putnici namjernici osjećaju ugodno i dobrodošlo. Pa, kako je riječ (i) o autobusnoj stanici, tu je i red vožnje. Ali, kakav?



Ovakav kakav je očito je uradak domaćih ljudi. A najvažnija je napomena. RED VOŽNJE NIJE SLUŽBEN! Zašto? Da li je preskupo izraditi odgovarajuće table? Ili se red vožnje mijenja mjesečno, pa su table zato neisplative? Da li prijevoznik na ovaj način izražava svoje nezadovoljstvo što održava i ovakvu, vjerojatno nerentabilnu, liniju, a time i svoj duboki prezir prema putnicima koji je koriste i onima koji bi je eventualno, kao turisti - izletnici, planinari... mogli koristiti? Jer - pa znaju ljudi valjda kad ide autobus, što to treba posebno pisati (pitam se je li dostupnost informacija sadržaj nekog od poglavlja pretpristupnih pregovora za EU?).

A zašto je najbolje pitati susjeda pokazuje i primjer iz Delnica. Na autobusnom kolodvoru (Autotransovom, pretpostavljam) povelik je (dimenzijama) red vožnje. Između ostalog naveden je i polazak za Vrbovsko u 12:00.

Autobus na slici krenuo je u 12:25 (linija Rijeka-Delnice-Vrbovsko). Ne, nije on kasnio iz Rijeke, prije toga je dobrih petnaestak minuta (koliko sam se ja tamo motao) stajao na stanici. Putnici nisu djelovali ni začuđeno ni nervozno. Dakle, polazak u 12:25 (umjesto u 12:00) je onaj kojim barataju susjedi.

I dopustite mi za kraj citat iz knjige Pomračenje u podne Artura Koestlera: Kad bi neki seljak iz mog sela morao otputovati u grad, otišao bi o izlasku sunca na željezničku postaju i tamo legao u čekaonicu spavati dok ne dođe vlak, što je obično bilo oko podneva; ali koji put bi došao tek navečer ili drugo jutro. Opis odražava stanje u Rusiji prije Oktobarske revolucije.

Ispravka/dopuna: dio linija i školskog prijevoza u čabarskom kraju vozi Finvest sa dva Eurolinera.

Možda su to mještani napisali da putnik-namjernik zna da nema sreće od autobusa.

Ma, zapravo, u cijeloj priči mi je žao da se takve stvari uopće događaju i pitam se kuda to ide autobusni prijevoz. Ovaj slučaj sam uzeo kao primjer, a vjerujem da se to ponavlja i u drugimm krajevima Lijepe naše. Autotransu, jednom od naših najstarijih i najuglednijih prijevoznika, koji je prebrodio turbulencije pretvorbe, koji se uspio održati, pa i ojačati, ovo baš ne služi na čast. Koliko bi bilo ljepše da su u tim brojnim malim mjestima postavljene unificirane ploče s uredno otisnutim voznim redom i logom Autotransa (a zašto ne i kojom sličicom autobusa?). Pa da se barem kroz ovakav detalj stanovnicima krajeva koji djeluju zapostavljeno i zaboravljeno pokaže da i o njima netko vodi računa.

Nažalost, na kraju će ispasti da su me pišući ovaj post vodili osjećaji a ne gospodarska isplativost, jer se takvim linijama možda vozi tek nekoliko uvijek istih putnika (pa im to dođe skoro kao osobni prijevoz), kojima vozač pravodobno daje obavještenja o svim promjenama. A ploče i njihov sadržaj valjda ionako nitko ne bi čitao (osim ovako slučajno ili namjerno zalutalih kao ja).

Nije sve u gospodarskoj isplativosti. Ponekad treba biti i sentimentalan odnosno treba pokazati i osjecaje prema ljudima i mjestima. A i nikad se ne zna, mozda jednog dana upravo ono sto je sacuvano zbog sentimenta postane popularno odrediste turistima ili nekom drugom i pocne privredjivati novac odnosno postane gospodarski isplativo. Ima dosta primjera u bliskoj nam Austriji kako se sentiment pretvorio u ekonomiju i sad su svi sretni i zadovoljni.

Dobar primjer imamo i ne tako daleko na istoku, a zove se "Šarganska osmica".

Stoga je tema koju si otvorio zaista pun pogodak. "U sridu" rekli bi alkari.

Barney

Ljudi moji, nije to ništa u usporedbi sa autobusnim kolodvorom Pazin. Grad Pazin, sjedište istarske županije, kolodvor nikakav, informacije gotovo da i ne postoje, a red vožnje, više od polovice prolazaka kroz Pazin ni ne pišu. Česta tema novinskih članaka Glasa Istre i jedna od tema na sjednicama gradskog poglavarstva Pazina, neprestani dopisi i kontakti prema Autotransu, pa se ne događa ama baš ništa.

A evo i fotozapisa sa pazinskog autobusnog kolodvora.

Predstavljam vam Autobusni kolodvor Pazin (Grad Pazin-sjedište Istarske županije), evo taj famozni vozni red kako izgleda, česta tema u Glasu Istre.






Pa gospodo moja, putujte Vi autobusom iz Pazina kada prometni ured ne radi.
Kada ide autobus za Rijeku ili Pulu, a "čik pogodi".

Preporučam željeznički kolodvor, samo 300 m je udaljen.

Za ostale lokacije ne znam, ali Autotrans se u pravilu ponaša kao da svi ostali prijevoznici ne postoje (s časnim iznimkama). To vrijedi i za prometnika na Žabici...

Da, samo šta u Pazinu fale polasci i Autotransa, a kamoli su tu još i Brioni Pula, AP Požega, AP Varaždin, Polet Vinkovci, Fils Pula.....

A iskreno neki kao ja i ne gledaju vozne redove koji su izloženi na autobusnim kolodvorima nego sve provjerim prije putovanja na njihovoj stranici te si i izračunam i cijenu karte tako i za vlakove. Možda i Autotrans tome teži ...

I nakon 8 mjeseci saga o Pazinskom kolodvoru se nastavlja;

Problemi pazinskog kolodvora

Putnike koji autobusom dolaze u Pazin ili na svom putu samo zastaju na ovdašnjem autobusnom kolodvoru dočekuje neugodno iznenađenje. Očekujući olakšanje nakon dugog sjedenja u autobusu u Pazinu su prisiljeni nuždu obavljati iza kolodvorskog zida. Na to je vijeće na posljednjoj sjednici upozorio i vijećnik Stjepan Gabrić rekavši da su vozači putnicima prisiljeni odgovoriti da malu nuždu mogu obaviti iza kioska, a za veliku ipak moraju pričekati Ravnu Goru… "Komentar je suvišan", dodao je Gabrić.

Pazinski je, još nedovršeni, autobusni kolodvor u ovom obliku izgrađen 1983. godine. Neriješeni vlasnički odnosi, jer je dio zemljišta na kojem se nalazi u državnom vlasništvu, priječe gradnju kolodvorske zgrade. Brojni zahtjevi, požurnice i molbe upućene iz Pazina Ministarstvu pravosuđa još nisu dale željenih rezultata. Pazin traži povrat zemljišta, koje je 1948. eksproprirala Kotarska eksproprijacijska komisija s nakanom gradnje zgrade suda. Iako sud na tom mjestu nije izgrađen, zemljište je ostalo upisano kao općenarodna imovina s pravom upravljanja Ministarstva pravosuđa NR Hrvatske. Utemeljenjem Republike Hrvatske te su parcele postale državno vlasništvo. Sve to ipak ne bi trebalo priječiti Grad da se više brine o kolodvoru, ponajprije o njegovoj čistoći, ali i primjerenom zahodu. Gabrić je na svoje pitanje zatražio pisani odgovor, a Daniel Maurović, pročelnik Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje, nije nam spreman komentirati prije nego razmotri cijeli predmet da bi što cjelovitije odgovorio na vijećničko pitanje. Dodao je tek da se razgovara s korisnicima nekoliko kioska na autobusnoj stanici o mogućnosti nadzora nad zahodom. No dok se sve to ne precizira ili riješi, Maurović nije voljan davati službene izjave.

Svemu tomu treba dodati i potpuno beskorisnu ploču s voznim redom koja odavno nije čišćena, a kamoli njen sadržaj prilagođavan stvarnom autobusnom redu vožnje. Stoga više dezinformira nego informira putnike. Sve to stvara ružnu sliku o gradu koji mnogi upoznaju i pamte samo s autobusnog sjedala ili po neugodnom smradu iz kioska. (Glas Istre)

Igra se ping-pong Grad Pazin-Autotrans-Grad Pazin.