Razno (Članci; pomorske priče...)

Novo vrijeme i novi materijali vladaju brodogradnjom. No još uvijek ima zaljubljenika u staro, dobro i vječno drvo. Jedan od njih je i osamdesetogodišnji omiški brodograditelj u drvu – „kalafat“ Frane Milina.

„Ovakvim su se ljepotanima otkrivali kontinenti i osvajali teritoriji“ kaže barba Frane kojeg smo zatekli kako pažljivo mjeri svog drvenog ljubimca, drvenu brodicu koja još nema imena. Iako je ovaj lijepi i rijetki zanat na pragu izumiranja u obitelji Milina nema razloga za zabrinutost jer i sva tri njegova sina dijele istu ljubav.
„Kao član familije“
„Perspektive nema, dolazi novo vrime, novi materijali, plastika, željezo kojima je teško konkurirat, ali ima još ovakih budala ka šta san ja“, sa smiješkom kaže uvijek dobro raspoloženi barba Frane. To je ono što zna raditi i što ga čini sretnim. Iako, kako kaže, ima već zavidne godine, dobro se osjeća, a svaki trenutak još uvijek najradije provodi u svom škveru kojeg je nazvao „Loger“ po vrsti dalmatinskog broda. A upravo takvih primjeraka barba Frane je najviše izradio i popravio. „Mi smo ovde ka starački dom, stalno nam dovuku neku staru karampanu da joj još malo produžimo život“ , objašnjava kako posla još uvijek ima, budući da je to jedino mjesto na južnom potezu obale na kojem se može vršiti remont. Ostali su se pozatvarali, a jedini u okolici, onaj Sumartinski, je na izdisaju. Napravio je barba Frane svojim rukama već oko stotinjak brodova, što malih, što velikih. Svaki mu je jednako drag, kad ih negdje ugleda kao da vidi nekoga iz familije. No najponosniji je na Tirenu , poznati dubrovački galijun od 30 metara, koji je i projektirao po škrtom predlošku iz pomorskog muzeja, a gradnja mu je trajala punih 23 mjeseca po svim vremenskim uvjetima.

Majstori iz Lumbarde
Iako je ovo vrlo težak i zahtjevan posao, ne bi ga mijenjao ni za jedan drugi. Sjeća se vremena kad su se brodovi izvlačili na konope, a sada barem imaju dizalice. Život i iskustvo najbolja su škola, pa barba Frani ne treba nikakav inženjer da izvadi nacrt, šablone i napravit rebra ili kako kaže kostur, kao u čovjeka. Osim što je ovo naporan zanat, vrlo je i skup. „Alat se prije nabavljao iz Austrije, sada ima svega kupit, samo nema kupit novaca“, pojašnjava.
Gradnja brodova mu je u genima, kaže nam ovaj rođeni Lumbarđanin . „Ja sam malo proučavao povijesne knjige jer me to sve zanima. Mi Korčulani s istočne strane otoka bili smo poznati zanatlije, učili smo i Grke i Venecijance, a sad se time tamo više nitko ne bavi“ sa sjetom kaže barba Frane i nastavlja : „ Zapisano je da su u doba Venecije s Korčule odveli 150 majstora da im izgrađuju brodove. Nitko od njih nije bio školovani inženjer, ali se njihov sistem crtanja broda-buška i danas se koristi u izgradnji.“

Gusarski snovi
Budući da je rano ostao bez oca, a splet životnih okolnosti odredio odgoj u domu, nemirni duh natjerao ga je da dezertira iz vojske, što se u doba „Titove mornarice“ smatralo teškim prijestupom. Izbjegavši i tu životnu prepreku spremao se na plovidbu morima u potrazi za boljim životom, kao i većina njegovih Korčulana. No sudbina je ipak odredila da on bude taj koji gradi brodove i to u omiškom škveru koji je u međuvremenu obnovio, proširio i preuzeo, te koji zahvaljujući njemu uskoro slavi stogodišnjicu. „ Nikad nisan naučija vozit auto, ali da jesan bija bi se zaljubija u auta , pa ne bi radija brodove“ šali se barba Frane.
U međuvremenu je postao pravi Omišanin, i u nekom drugom životu, opet bi ga kaže izabrao bez razmišljanja. Tu živi od svoje dvadesete, a svojim poslom i zalaganjem zaslužio je plaketu grada. Rado se pohvali i nagradom za životno djelo koje mu je dodijelilo udruženje obrtnika. Što se neispunjenih želja tiče kaže: „Želje su jedno ,a mogućnosti drugo. Ako bude novca i vremena izradio bi rado svojim Omišanima repliku jednog starog gusarskog broda“. A da se ponovo rodi, opet bi bio kalafat. „Ja bez ovoga ne mogu, mislin da bi zatvorenih očiju moga napravit brod“ zaključuje barba Frane i sa smiješkom dodaje; „Ja se dobro osjećan, ali koliko ću još ko će znat, ali kad dođe vrime, nadan se da će me i na onom svitu tokat isti posa“.
Autor Nikolina Tomasović DW

Lijepa priča i lijep zanat. Poznavao sam par takvih sa Sjevernog Primorja i Bodulije. Bili su to posebni ljudi s izrazitim osjećajem za materijal. Sjećam se kad mi je na barki trebalo mienjati razmu pa sam hodao okolo s "meštrom" po skladištu drva na Delti - čovjek je iz kupa hrastovih tavaluna uzvukao jednog koji je ispao taman zakrivljen koliko treba - a nije nosio sobom nikakvu skicu ni šablonu.

Pred 30-ak godina sam preko dobrog prijatelja upoznao jednog arhitekta (iz Splita), gospodina Marasovića koji je gradio svoj životni san-
veliki katamaran. Nije ga on radio direktno već je zaposlio stolara (pa kad se taj umorio) i drugoga /a sva trojca su bili već u mirovini/.
Ja sam mu radio instalaciju i rasvijetu, a na kraju i završno kitanje, brušenje te pripremu za bojanje.
Imam dosta slika koje moram prevesti u digitalni oblik pa da predstavim to čudo dužine nekih 12 metara a širine oko 4.
Nažalost brod nije dovršen, gospodin se nakon zadnjeg sna nije probudio.....
Zgodno u toj cijeloj priči je što su stolari bili potpuno oprečni- prvi stariji nije htio ništa raditi ručno već je tražio električne alate, a mlađi nasljednik je pak SVE radio sa ručnim alatima!
Čim obradim slike objavit ću tu zanimljivu priču.

sali je napisao/la:
p/b  "Francesko Morosini"

Početkom 1929 godine, na relaciji Venezia - Trst - Lošinj - Zadar, zaplovio je talijanski putnički parobrod " Francesco Morosini ". Brod je sagrađen godinu dana ranije u tršćanskom brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino u mjestu Muggia za venecijanskog brodara Societa San Marco.
Bio je dug 84 metra, 2433 GT,kapaciteta 155 putnika.Dva Fiat glavna pogonska stroja od po 2100 KS omogućavala su mu plovidbu brzinom od 15 čvorova.

1930.god. ; Mali Lošinj

https://dl.dropboxusercontent.com/u/3307934/Parobrodi/F.Morosini1930.jpg

12.srpnja 1930.god.imao je sudar sa jugoslavenskim parobrodom "Karađorđe"  kod otočića Babac u Pašmanskom kanalu.Tom prilikom poginulo je pet osoba.Oba broda su znatno oštečena i morali su otići na dulji popravak.Brod "Karađorđe" otegljen je na popravak u brodogradilište Tivat,a "F.Morosini" u brodogradilište na Malom Lošinju.

1930.godina - dotegljen je u Mali Lošinj sa znatno oštečenom provom.Može se lako utvrditi da je p/b "F.Morosini" pramčano udario u p/b "Karađorđe".

https://dl.dropboxusercontent.com/u/3307934/Parobrodi/F.Morosini1930brokennose.jpg

1931.god.

https://dl.dropboxusercontent.com/u/3307934/Parobrodi/F.Morosini1931.jpg

1934.god.u Malom Lošinju

https://dl.dropboxusercontent.com/u/3307934/Parobrodi/F.Morosini1934.jpg

1936.god. ; Parobrod u odlasku iz Malog Lošinja

https://dl.dropboxusercontent.com/u/3307934/Parobrodi/F.Morosini1936odlazisariva.jpg

https://dl.dropboxusercontent.com/u/3307934/Parobrodi/F.Morosini1936odlazisariv.jpg

p/b "Francesko Morosini " održavao je dužobalnu prugu pod brojem 41 ( Venecija – Trst – M.Lošinj - Zadar – Split - Gruž ) sve do 1939.godine ..........

Srdačan pozdrav !

Ovaj brod se pravio pravi badža na našem dijelu Jadrana što svjedoči kapetan Vicko Šimunkovič (1883.-12. IV. 1957.)

Talijanski motorni brod 'Francesco Morosini' prije II. svjetskog rata je održavao neku od linija Jadranom. Pošto je bio brži i jači od mnogih naših brodova, vršio je prave gusarske napade na njih. Pri susretu u našim vodama jurio je na naše brodove koji su se morali na brzinu sklanjati. A jedne godine, negdje kod Šibenika, udario je u naš brod 'Karađorđe' i ubijeno je više stranih i naših turista. [Postoje različiti podaci, pa tako Pomorski godišnjak 1931. godine, str. 213, donosi podatak da su se brodovi „Karađorđe“ i „Francesco Morosini“ sukobili kod „otoka“ Gališnjaka 6. VII. 1930., a pritom je „Karađorđe“ imao 5 poginulih i štetu od ondašnjih 6 milijuna dinara. Brod „Karađorđe“ Jadranske plovidbe d. d. (Sušak) 2. IV. 1941. je naišao na minu blizu Zlarina. Pomorski godišnjak za godine 1941-1951, Beograd, 1952, str. 82.]… Otada su se naši još više sklanjali pred tim razbojnicima.

Ima jedna anegdota vezana uz biografiju kapetana Vicka Šimunkovića iz vremena prije II. svjetskog rata dok je bio komandant najvećeg putničkog broda na istočnoj obali Jadrana- p/b "Kraljica Marija".



Isječak iz zanimljivog dnevnika

Jedne mračne noći p/b "Kraljica Marija" plovila je Korčulanskim kanalom pod budnim okom barbe Vicka..Odjednom - neugodan susret.Prepoznali su odmah da se radi o m/b " "Morosiniju" koji je okrenuo pravo na njih; pošto u plovidbi može biti upaljen samo mali broj propisnih svjetiljki, komandant 'Morosinija' nije ni sanjao 'ko se nalazi pred njim…

A kapetan Vicko je naredio kormilaru:

- Uklonimo se, vozi lijevo…

Međutim, "Morosini" je također okrenuo kormilom i dalje jurio na naš brod.

- Još lijevo - naredio je komandant Vicko…

Tako dva, tri puta i svaki put kada bi se naš brod pokušao odmaknuti, 'Morosini' je okretao prema njemu…

Odjednom je kapetan Vicko promijenio odluku.

- Desno - naredio je kormilaru.

Brod je skrenuo i pošao prema "Morosiniju". Sada su plovili jedan na drugog. Kormilar je povikao:

- Barba Vicko, sudarit ćemo se.

- Desno, pravo na njega - naređivao je komandant.

A "Morosini" također nije mijenjao pravac. Već je sasvim blizu… Prijeti sudar…Barba izdaje zapovjed :

- Pali sva svjetla

Na našem brodu, neposredno pred talijanskim brodom, planula su odjednom sva svjetla. A taj naš brod bio je, prema 'Morosiniju' prava grdosija, što Talijan u mraku nije vidio. I, kad je neposredno pred sobom vidio taj ogroman brod kao da je poludio od straha… Skrenuo je naglo kormilom i nastavio bježati glavom bez obzira, što dalje, što dalje…

Tako je naš 'morski vuk' majstorski očitao bukvicu ovom nasrtljivcu. Pričaju da je komandant broda 'Morosini' otada bio krotak kao ovan i nikada više nije uznemiravao naše brodove.

Ova anegdota, možda nije u detaljima stvarna, ali ona ovakva danas kruži Jadranom. I, ona odgovara iskustvu i postupku ovog našeg vrsnog i hrabrog pomorca…“. (Mahmud Konjhodžić, Stara gnijezda pomoraca, Borba, god. XVIII, br. 190, /nedjelja, 19. VII. 1953./, Zagreb, 1953, str. 10).

Što se tiće dnevnika koji je kod kapetanovog sina Aleksandra u Splitu,a njegova je volja da se dnevnik ne publicira jer da nije za širu javnost.

Srdačan pozdrav !

sali je napisao/la:...negdje kod Šibenika, udario je u naš brod 'Karađorđe' i ubijeno je više stranih i naših turista. [Postoje različiti podaci, pa tako Pomorski godišnjak 1931. godine, str. 213, donosi podatak da su se brodovi „Karađorđe“ i „Francesco Morosini“ sukobili kod „otoka“ Gališnjaka 6. VII. 1930., a pritom je „Karađorđe“ imao 5 poginulih i štetu od ondašnjih 6 milijuna dinara.

Gališnjak je rt na otoku Braču, a Galešnjak je srcoliki otok ispred mjesta Turanj (iz kojeg vučem korijene) u Pašmanskom kanalu:




Među lokalnim stanovništvom ovaj otok je poznat pod imenom Crni školj. Osim što je atraktivan zbog svojeg srcolikog izgleda i čistog mora (u kojem se ne možeš kupati bez šlapa sa debelim džonom jer ježeva ima otprilike 5 po kvadratnom decimetru), Galešnjak ima i jednu povijesnu crticu - 1177. godine papa Aleksandar je svoje brodovlje zaklonio od vjetra i struje u moru između Galešnjaka i Ričula (lok. Zelenog školja - ovog okruglog otočića južno od Galešnjaka) i poslao glasnika da nadbiskupu u Zadru navijesti papinski posjet. Dakle, uz Krk, Galešnjak je jedini hrvatski otok kojeg je posjetio Papa (nije, doduše, silazio sa broda, ali je prespavao u njegovom akvatoriju ).

Prošlo je, evo, skoro mjesec dana otkako je orkanska bura poharala Dalmaciju i u Splitu napravila par desetaka milijuna kuna štete. Fasade su u međuvremenu više ili manje sanirane, srušena stabla su ispilana i uklonjena, ceste su popeglane, a polomljene šoferšajbe i reklame zamijenjene novima. Sve izgleda otprilike jednako kao i prije elementarne nepogode, sve osim onih triju golemih brodova koji su kao Ukleti Holandezi sami samcati danima plutali splitskim akvatorijem i na koncu se nasukali na obalama Marjana i Čiova

Za njih je opadanjem bure vrijeme stalo: onako stari i ruzinavi, napušteni i nepotrebni, već tjednima služe samo kao zgodan motiv za kakav 'selfie' slučajnih prolaznika i kao povod za zgražanje rijetkih ekologa koji prate situaciju. Kako sada stvari stoje 'Orebić', 'Krka' i 'Vranjic' na svojim prinudnim sidrištima provest će barem još nekoliko mjeseci, sve dok se nadležne službe - koje očito funkcioniraju po 'A je to' principu - ne domisle neko svoje genijalno rješenje.

Hoće li ih otegliti ili izrezati na tu licu mjesta, na samoj plaži, dvojba je u kojoj će brzo proći ovih dva - tri mjeseca do početka turističke sezone. Splićani i turisti dočekat će ljeto s bizarnom apokaliptičnom scenografijom pred očima, i to ni manje ni više nego usred zaštićene park šume. Trenutno najveća briga jest da se neko dijete ne poreže i zarazi verući se po poluraspadnutim brodovima, što je, moramo priznati, barem mali napredak. U prvim danima nakon nasukavanja, naime, odgovorni se nisu bili sjetili čak ni postaviti zaštitne membrane protiv zagađenja mora, sve dok aktivisti i mediji nisu pošteno vrisnuli.

Normalne nacije već bi izgradile space shuttle dok Hrvati smisle kako se riješiti nekoliko brodskih olupina.

Uglavnom, u takvim okolnostima trenutno traje opći ustanak na obali: ekolozi se grupiraju, stručnjaci polemiziraju, estradnjaci snimaju aktivističke spotove, a političari prigodno muljaju. Tema 'bušenja' Jadrana konačno je došla na dnevni red, samo što se po staroj dobroj navadi sve događa po potpuno naopakoj proceduri. Taman kad je prva platforma vjerojatno već privezana tamo negdje na Otrantu i čeka konačno zeleno svjetlo, mi smo tek počeli raspravljati treba li nam ona uopće.

Spominjanje tri nasukana broda na početku ovog teksta nije nimalo slučajno: u državi u kojoj se ne poštuju ni osnovne procedure pa se rupe na cestama krpaju tek kad novine na to upozore, ministri daju ostavke tek kad stara izvješća o marčapijama nekim čudom izrone u javnost, a obračun s bankama kreće tek kad pola stanovništva počne skapavati od gladi - strah od naglog desanta na jedini stvarno vrijedni hrvatski resurs sasvim lako se može objasniti i opravdati.

Pogotovo kad se po planiranom rešetanju Jadrana malo bolje začačka. Kao što je ona strašna prometna nesreća u tunelu Ledenik nakon godine dana izrodila bezbroj drugih manjih i većih afera - pa smo gotovo svakog dana čitali nove i sve luđe detalje, od rada na crno i krivotvorenja dokumenata do besramnog izrabljivanja kamiondžija - tako i ovdje na dnevnoj bazi otkrivamo nove bizarnosti.

Recimo, da su koncesije za istraživanje, a onda posljedično i za eksploataciju nafte i plina, dodijeljene prije nego što je uopće izrađena strateška studija utjecaja na okoliš. Ona se, naime, dovršava tek ovih dana, dok studije za svaku pojedinu lokaciju bušenja nisu još ni u promišljanjima.

Onda spoznamo da nitko nema pojma ni je li država eventualno propisala tehnologiju koja se smije koristiti, ne znamo kako će se tretirati otpadni materijali s rafinerija, kakve su procedure i realne opasnosti kod eventualnih havarija, niti što bi eksploatacija Jadrana mogla proizvesti na, recimo, polju biološke raznolikosti ili ribarstva.

O turizmu, naravno, da i ne govorimo. Svaki iole upućeni stanovnik sedam primorskih županija jedino zna da zbog morskih struja onih stotinu i kusur platformi na talijanskoj strani, već izlizani argument zagovornika eksploatacije, nama ne predstavljaju ama baš nikakvu opasnost.

Javno nam se jedino obećavaju 'najviši ekološki standardi', bez ikakvog konkretnog pojašnjenja. A tu frazu smo previše puta čuli i poput glamaca progutali.

Dakle ništa, baš ništa bitno ne znamo o strateškom projektu Vlade, zamišljenom u HNS-ovom energetskom think-tanku i ekspresno proguranom na vrh nacionalnih prioriteta. I zato nam se onda serviraju lažne dileme, poput one između 'napretka' ili 'energetske ovisnosti' s jednog krila te 'čistog mora i turizma' protiv 'zagađenja i naftnih mrlja' s drugog. A kada se u cijelu priču uključi tradicionalno trapavi Zoran Milanović, pa nam još ponudi referendum na kojemu bismo ovako neinformirani i vjerojatno izmanipulirani trebali birati između mora i zarade, stvar već poprimi razmjere prave histerije.

Jer sve su to, kažemo, lažne dileme. Nitko razuman, pa ni stanovnici s obale, ne bi bio protiv pametnog iskorištavanja resursa i ublažavanja onog zabrinjavajućeg podatka u 80 posto nafte i 30 posto plina koje Hrvatska danas uvozi. Ne bi bio protiv zapošljavanja i gospodarskog rasta, protiv energetske neovisnosti i održivog razvoja, pa čak ni protiv podgrijavanja fantazije o Hrvatskoj kao 'maloj Norveškoj' - samo da ih se ne tretira poput Indijanaca u rezervatu i da su uopće u stanju odmjeriti pozitivne i negativne učinke, pa donijeti kvalificiranu odluku. Makar i na referendumu.

Sumoran je podatak da je za projekt istraživanja i eksploatacije ugljikovodika iz Jadranskog mora donesen još jedan poseban instant - zakon, premosnica preko grozno neprohodnih birokratskih prepreka nacionalnog zakonodavstva, ali i uobičajenih i potrebnih procedura u ovakvim slučajevima. Zabrinjavajuće zvuči činjenica da lokalne zajednice nemaju ama baš nikakvog udjela u odlučivanju, a po svemu sudeći ni u eventualnom ubiranju prihoda. Ponižavajući je postupak u kojemu je Jadran jednostavno isparceliziran poput kakve industrijske zone bogu iza nogu, a da su pritom zaobiđeni valjda svi propisi i postupci koji se tiču pomorstva, područja kompleksnog ali tisućljećima precizno uređenog jasnim pisanim i običajnim pravima.

A stvarno bizarno izgleda detalj da je u tom HNS-ovskom ad hoc zakonu o bušenju tek jedan jedini put upotrijebljena sama riječ 'more'. Bez ikakvog respekta kojeg zaslužuje, bez strahopoštovanja s kojim se - znat će svatko tko doista živi na prostoru koje oplahuje - Jadranskom moru uopće smije pristupiti. More je, naime, u ovom zakonu spomenuto samo kao objekt koji treba iskoristiti.

Pored svega toga, ali i s prizorom oronulih olupina koje se odmaraju na splitskim i čiovskim plažama, tko se normalan ne bi bojao da će jednog dana crna mrlja doslovno ubiti život uz obalu? Ne moramo zbog toga biti ekološki manijaci ili ludisti koji se protive svakom napretku; možda smo samo iskreno i utemeljeno skeptični.

Realni.
KOMENTAR DAMIRA PETRANOVIĆA na t.portalu hr

Kubanska Obalna straža objavila je 23. svibnja da su presreli brod bez posade koji je išao prema njihovom otoku, a za koji se pretpostavlja da je SS Cotopaxi. Parobrod skitnica je nestao u prosincu 1925. godine i od tada se vodi kao brod nestao u Bermudskom trokutu.

Kubanske vlasti uočile su brod po prvi put 16. svibnja, u blizini vojne zone, zapadno od Havane. Poslije više neuspješnih pokušaja da komuniciraju s posadom poslali su tri patrolna broda da ga presretnu.

Iznenadilo ih je otkriće da je brod zapravo 100-godišnji parobrod identificiran kao Cotopaxi, poznat iz legende o Bermudskom trokutu. Nije bilo nikoga na brodu i izgledao je kao brod napušten desetljećima.

Detaljni pregled broda doveo je do otkrića kapetanovog dnevnika. Tako je brod povezan s Clinchfield Navigation Company, vlasnikom SS Cotopaxi , ali nije donio nikakav podatak o tome što se događalo s brodom tijekom posljednjih 90 godina.

Dana 29. studenog 1925. SS Cotopaxi je isplovio iz luke Charleston, Južna Karolina, i krenuo prema Havani, Kuba. Brod je imao posadu od 32 ljudi, pod zapovjedništvom kapetana WJ Meyera, a nosio je teret od 2.340 tona ugljena. Nestanak je prijavljen dva dana kasnije i nitko ga nije vidio sljedećih 90 godina.

Potpredsjednik Vijeća ministara, general Abelardo Colome, najavio je da će kubanske vlasti provesti temeljnu istragu i rasvijetliti misteriju broda, nestanak i ponovno pojavljivanje.

„To je vrlo važno za nas, da shvatimo što se dogodilo", kaže general Colome. „Takvi slučajevi mogu biti jako loši za našu ekonomiju, tako da želimo biti sigurni da se ovakav nestanak ne ponovi. Došlo je vrijeme da se riješi tajna Bermudskog trokuta, jednom i zauvijek."

Žuti tisak je pripisivao mnoge od ovih nestanaka u paranormalne i nadnaravne pojave ili objašnjavala kao djelovanje izvanzemaljaca. Jedno od objašnjenja okrivljuje i mitski, izgubljeni kontinent Atlantidu.

Većina znanstvenika ne priznaje postojanje Bermudskog trokuta, a za nestanke krivi ljudski faktor, vremenske nepogode i prirodne fenomene.

Tajanstvena ponovna pojava SS Cotopaxi budi novi interes za ovaj fenomen u znanstvenoj zajednici i vjerojatno može baciti novo svjetlo u vječni tajanstveni mrak Bermudskog trokuta.

Zaista nevjerojatna priča, nadam se da će biti i nastavka (objašnjenja)?
Za brodove nasukane na našoj obali (moj članak ranije) neimade niti slova (a kamoli akcije) dalje!
Nama bi dobro došao kakav trokutić da tamo šaljemo razne olupine (a i zločeste ljude).

Da, pročitao sam i ja pred par dana tu vijest, al me čudi da nitko nije to prenio od ozbiljnijih medija, i da postoji samo ova mala sličica, i to pitajbogakojeg broda

LAŽ ZAPALILA INTERNET - Kubanci pronašli brod nestao prije 90 godina  

Na internetskim stranicama proteklih dana pojavio se članak u kojem se tvrdi da je Kubanska obalna straža pronašla brod koji je nestao u prosincu 1925. godine, a ništa ne bi bilo čudno da brod nije pronađen na moru u plovnom stanju. Prema tim navodima, parobrod SS Cotopaxi nestao je u Bermudskom trokutu,a kada je pronađen, izgledao je kao da je napušten desetljećima. Članak sadrži fotografije i izjave – sve što se može očekivati u vjerodostojnom članku, a čak citira i potpredsjednika Vijeća ministara Kube Abelardo Colome koji kaže kako se tajna Bermudskog trokuta mora riješiti jer nestanci brodova mogu biti loši za ekonomiju te zemlje.  

Ono što se često dešava sa internetom, desilo se i u ovom slučaju – nikakav brod nije pronađen, a članak je potpuna izmišljotina potkrepljena pojedinim istinitim informacijama. Naime, tekst je prvobitno objavljen na stranici worldnewsdailyreport.com koja se bavi satiričnim vijestima koje mogu prevariti svakoga ko ne zna o čemu se radi. Naročito su se „upecali“ teoretičari koji smatraju da se u Bermudskom trouglu dešavaju nadnaravne stvari.

SS Cotopaxi je nestao 1925. godine u Bermudskom trokutu, kao što je Colome stvarna osoba u političkom životu Kube, ali skoro sve ostale informacije su izmišljene. Kubanska Obalna straža nikada nije pronašla ovaj brod čija sudbina i dalje ostaje nepoznata, a najvjerovatnije je da je potonuo u burnim vodama Bermudskog trokuta.

Internetski mediji su još jednom nasjeli na satiru, a nije rijedak slučaj da upravo worldnewsdailyreport.com bude izvor „informacija“.

Članak sadrži i navodnog eksperta koji čita iz kapetanovog dnevnika pronađenog na brodu  

Neki od predhodnih slučajeva kada je ova stranica izazvala pomutnju na internetu su članci o otkriću zapisa svjedoka jednog od čuda Isusa Krista, drvosječama koje su posjekle najstarije drvo na svijetu i otkriću prahistorijskog morskog psa u Pakistanu.  

Što se samog Bermudskog trokuta tiče, najvjerojatnije objašnjenje, koje podržavaju i naučnici, je da je veći broj nestanaka brodova i aviona u tom području prijavljen samo iz razloga što se radi o burnim vodama gdje je vrijeme nepredvidivo. Drugi razlog je činjenica da se radi o prometnom području u kome je i veća šansa da će baš tu doći do nesreće. Ove tvrdnje podržava i činjenica da u posljednje vrijeme, nakon napretka tehnologije i instrumenata za navigaciju u lošim vremenskim uvjetima, nije dolazilo do nestanaka u Bermudskom trokutu.

Srdačan pozdrav !

Nakon više od pet mjeseci, koliko su 'Krka', 'Orebić' i 'Vranjic', donedavni brodovi 'Splitske plovidbe', nasukani na sjevernoj strani Marjana i slatinskoj plaži na Čiovu, odsukavanje prvoga broda, marjanske 'Krke', danas se privodi kraju
Naime, više od mjesec dana nizozemska tvrtka "Marine Construct International" čekala je da formalno postane vlasnik nasukanih brodova, a nakon što su detaljno ispitali stanje i izradili svu potrebnu dokumentaciju, krenuli su s poslom. Na odsukavanju "Krke" radilo je dvadesetak ljudi, većinom naših radnika i dijelom Nizozemaca, a nakon 10 dana krpanja pukotina prvi dio posla je završen, te je u tijeku provjera plovnosti, piše Slobodna Dalmacija

- Osim pukotina na trupu, zatvorili smo i druge otvore, između tankova i teretnih prostorija. Dakle, krpali smo ga ispod mora. Na pedesetak metara od obale ćemo kontrolirati jesu li sve pukotine zakrpane, a tu će ga, kao što je i najavljeno, pridržavati četiri velika betonska bloka dok ne bude spreman za privezivanje na dogovorenoj poziciji - potvrdio nam je Neno Mikačić iz "Marine Construct Internationala".

"Krka" je, dakle, odsukana, uskoro će i "Orebić", a najteži posao odradit će se u Slatinama. Za konačno micanje "Vranjica" koristit će se hidraulični uređaji za potezanje, a sve bi trebalo biti gotovo do 1. listopada.
tportal.hr
/prvi komentar je zanimljiv pa i njega prenosim:
nitko od "uspješnih biznismena" se ne hvali činjenicom, a niti tzv novinari to ne žele glodati , kako nasukane brodove , odsukava NEKADA NAŠA dizalica "veli jože" , a koju smo BUDZAŠTO u navali "prekovelike hrvatske pameti" , prodali nekoj nizozemskoj tvrtki . možda baš ovoj koja sad radi na odsukavanju ? vele zli jezici kako su VLASNICI te nizozemske tvrtke , stanoviti muje,hase,jerko,ive,jure i drago/

Teretni brod 'Vranjic', koji je sedam mjeseci bio nasukan na plaži u Slatinama na Čiovu, u ponedjeljak je odsukan i za koji dan će u rezalište. Brod je odsukan predvečer i uputio se u splitsku Sjevernu luku, odakle će za koji dan u rezalište Solin brodogradnju u Vranjicu, rekao je za Hinu kapetan splitske Lučke kapetanije Damir Vidan
'Sve je prošlo u najboljem redu iako je trebalo vremena da se posebnim alatom brod pomakne, no sada je sve gotovo', rekao je kapetan Vidan i dodao da je brod odsukala nizozemska tvrtka 'Marine Construct International', prije čega su pod njega položeni lanci i sajle te impregnirani čelični baloni koji su olakšali odsukavanje.

'Vranjic' je trebao biti odsukan u subotu, kada je na Čiovo zbog toga stigao i ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić, no zbog jake kiše i nevremena cijeli je posao odgođen. S obzirom na to da je danas, nakon tri kišna dana, na Čiovu lijep i sunčan dan, počelo je odsukavanje.

Teretni brodovi u vlasništvu Splitske plovidbe - 'Vranjic', 'Krka' i 'Orebić' u orkanskoj buri početkom ožujka otrgnuli su se s veza na pretakalištu za kapljeni plin u Kaštelanskom zaljevu. 'Krka' i 'Orebić' su se nasukali na sjevernoj strani Park-šume Marjana, na plaži Prvoj vodi, udaljeni jedan od drugog tek koji metar, a 'Vranjic' je svoje plutanje završio na plaži u Slatinama na Čiovu.
tportal.hr

Zbog orkanske bure, već treći dan zaredom, na sjevernom i srednjem Jadranu vlada opsadno stanje.


Eemslift Dafne (112 x 17m DWT: 4200t) - amo-tamo po Kvarneru.  Očito mu sidra ne drže, pa se pusti niz buru i vlastitim pogonom vrati natrag.


Asterion (RO-RO, 187 x 26 m DWT: 7000t) je odabrao neuobičajenu putanju prema Veneciji. Uz zapadnu obalu Istre, pa poprijeko sa burom u krmu.


BF Catania (96 x 18m DWT: 5314), nekada redoviti gost na Brajdici, je na putu iz Ravene prema Trstu, zastala paradirat ispred Poreča.


Thruster (85 x 14m DWT: 4900t) već 3 dana čuči u zavjetrini otoka Unije. Pratio sam ga još u ponedjeljak, kada je na putu prema Margheri iznenada promijenio kurs i skrenuo prema Unijama.


Mnogi brodovi, uglavnom oni manji od 150m, su promijenili svoje uobičajene rute, drže se zavjetrine ili su se usidrili čekajući bolje vremenske uvjete.

Na Dunavu, mađarski ledolomac Jegtoro XI, ili kako su ga maloprije na tv-u nazvali- grdosija od 40m (neš ti grdosije) probija ledeni čep kod Dalja.

LLeon je napisao/la:Asterion (RO-RO, 187 x 26 m DWT: 7000t) je odabrao neuobičajenu putanju prema Veneciji. Uz zapadnu obalu Istre, pa poprijeko sa burom u krmu.

Šta se čudiš? Još od vremena dužda Pietra Orseola se tako plovilo za Mletke. Još da je prošao unutrašnjim prolazom među otocima pa kroz Osorski kanal...