Skitam se i slikam...

Muvajući se okolo i posvuda čovjek naiđe na mnoge zanimljive detalje, i - bude li sreće - uspije ih ovjekovječiti. Pa bih i ja ovdje s vama podijelio neke lijepe, smješne, neobične... kakve već motive koji nisu izravno vezani za prometna sredstva. A da za svaku stvar ne otvaram novu temu, neka to bude sve u jednoj.

Dakle, prije dva tjedna ostavih vas namijenjen u pobiranje maruna. Poberba je bila neuspješna jer maruni ove godine zbog prvo suše a onda i tuče nisu rodili u onim količinama i veličinama zbog kojih su tako posebni, što će reći da vrlo mali broj pakiranja zaslužuje oznaku Chateau Liganj.

Evo mog omiljenog marunjaka


Ostavši praznih ruku bar sam od domaćina nešto naučio. Da se marun tretira kao voćka, da pravih stabala maruna ima samo 35 (?!), da se marun lako guli, da mu je veličinom sličan marunšćak (neki križanac maruna i kestena?) i da, naposlijetku, imamo obični kesten.

Stablo maruna koje je dobro rodilo ali je u dvorištu a pred kućom sjedi


I konačno sam pravi marun - od drugih sličnih plodova, osim po veličini, razlikujemo ga i po boji

A sad nešto sasvim drugo... Prometne znakove poznajete - a ovaj?

(slikano u Lovranu, predio Rezine, na travnjaku pred jednom obiteljskom kućom)

Tko je rekao da Ti je tema OT? Bar se ova zadnja slika lijepo uklapa u tradiciju 1. RŽB

Pfaff je napisao/la:Tko je rekao da Ti je tema OT? Bar se ova zadnja slika lijepo uklapa u tradiciju 1. RŽB

Ma da, ma da... a jes' vidio muhe na znaku?

Ni ovo nije nužno OT - jedan zanimljiv lik - simpatični vozač austrijskog busa

Gle - tražeći nešto upravo vidjeh da je kolega kićo u putopisima imao temu sličnog naziva (samo što je on snimao a ja slikao). Prije nego što me prozove za plagijat čini se da smo obojica (osim što smo - očigledno - skitnice) imali uzor u istom novinaru koji je negdje svojedobno imao kolumnu s takvim naslovom.

Sad imamo vec dva Gerharda Ledica u udruzi. Bravo decki! Imate dobar uzor. Samo tako naprijed.

Barney

U Kršanu prošli vikend. Stroj za čišćenje šljunka s ceste (?) u vlasništvi Cesta iz Pule




Dio s rotacionom četkom

Rekoh - idem na prvosvibanjski familijarni skup. Ali i pretjerano druženje pomalo dosadi pa se ulovi kakav trenutak prije ili poslije tog druženja za malo skitnje. I pronalazak kakvog zanimljivog detalja.

Austrijanci obožavaju znakove. Prometne, obavijesne, smjerokaze... A posebno su im omiljeni znakovi zabrane. Te ne smiješ ovo, te ne smiješ ono. Tu ne smiješ parkirati jer je privatni posjed, tamo ne smiješ nešto drugo... U sutjesci Garnitzenbach (Krničkog potoka, rekli bi Slovenci) sezona tek što nije počela. Sutjeskom vodi staza koja je (bila) do 07.05. zatvorena, zbog šumskih radova, kako je to lijepo posalo na znaku na početku staze. Naravno da se mirne duše moglo proći mimo znaka i nastaviti stazom dalje, blagdanima ionako nitko ne siječe stabla da te zveknu ili pokupe prečicom do korita potoka. Ali, ne! Propisobojazni Austrijanci uredno su dolazili do znaka, slijegali ramenima, okretali se i vraćali. Uključujući i one koji su na izlet došli iz ne tako blizih krajeva (sudeći po automobilskoj registraciji). Nisam ni ja obišao stazu, ne zbog poštivanja propisa nego zbog nedostatka vremena, jer se zaista ima što vidjeti. O stazi nam govori info tabla zasad (do početka sezone) još skrivena u nadstrešnici blagajne. Ali, zanimljiv je i znak zabrane pored! Nema hodanja u bilo čemu - samo gojzerice!



Da je Austrija čista zemlja uvjerio se svatko tko je njome prolazio. U zaselku gdje je bio moj pansion oglašeno je za subotu, 16.05. čišćenje tla (otpadaka s poda, a pod je cesta, put, staza, livada, potok...). Grupe se sastaju u 14:00 po zaseocima.

A ako vam čistoća i briga za okoliš već nije prirođena, onda...


Zabranjeno odlaganje smeća! Kazna 5.000 EUR. Pa si ti sad misli...

Još malo austrijske organizacije i reda... Iako su Hrvatske šume firma za svaku pohvalu, koliko ulažu u uređenje šuma za turističke posjete (lugarnice, nadstrešnice, ograde, odmorišta, putokazi, uređeni izvori...), ovo kod njih još ne vidjeh. Šuma se pomlađuje a mlado drveće (sadnice?) zaštićeno je od šumskih životinja koje bi mu mogle izgristi koru.




A sad još o jednom panju. Iz daljine, s puta, onako usamljen u prosjeku izgledao je ogroman. Toliko velik da je to čudo jedno.


Morao sam tu veličinu promotriti izbliza. Što je - je... Ja baš nisam sitan, a bilo me je niti za polovicu debljine stabla.


Iako sam stajao pored panja, glava mi nije dosegla do vrha. Znači, panj na slici lijevo, od korijena do vrha viši je od 2 m! (Slika je tzv. autoknips. Ako nemaš gdje postaviti fotić, uvijek ga možeš držati u ruci okrenutog prema sebi)

Zapravo, ne znam kud bih pametnije ovo smjestio...

Svi vi koji ste otvorili ovaj post kao nepročitan - ima još dva prije njega koja su nastala u malom vremenskom razmaku, pa valjda niste pogledali ni njih.

U stara dobra vremena kad su na slovenskim autocestama bile naplatne kućice (Dob, Bič, Vodice) znali smo kako svaku mimoići obilaskom ne duljim od 10 km, tako da sam godinama skupljao kredit pa bih si, temeljem osvojenih bodova, mirne duše mogao priuštiti vinjetu. Ali, što je suviše (mislim: 35 EUR - iako se pitam nisam li licemjer jer te Švicarci oderu godišnjom vinjetom za 50 franaka pa nikom ništa, nitko ne prigovara) - suviše je. Znalci prođu kroz Sloveniju mimo autoputa s lakoćom koja zapanjuje. Ali - samo znalci! Na dionici od Bleda do Kranja ni na jednom križanju (a "sumnjivih" križanja ima puno) nećete naći putokaz ni za Ljubljanu (osim autocestom), ni za Kranj (osim jednom, valjda slučajno), već samo za prvo slijedeće selo, i ako zaista niste dobri u zemljopisu, pripremite 35 EUR. Em su propisali cestarinu, em su se potrudili da ne nađete prelako pravi put. Od Ljubljane do Zagreba je bolje. Izabrao sam inačicu preko Litije, Zidanog Mosta i Brežica a carinik u Harmici mi je rekao da sam prolazio putevima Osvobodilne fronte, a donekle je bio u pravu - zašto - vidjet ćete uskoro.

Izabrana cesta prati Savu ali od Hrastnika do Zidanog Mosta dolina je uska a obale strme, pa nema mjesta i za prugu i za cestu. Ima, doduše, solidna cesta kroz Hrastnik prema Rimskim Toplicama, ali ja volim diretissime. I tako se na jednom dijelu cesta opasno sužuje i prelazi u jednotračnu a time nužno i izmjenično jednosmjernu (jer, ako je već pruga dvosmjerna, tj. dvokolosječna, ne mora dvosmjerna biti i cesta). Znak vam kaže da je dopušten prolaz dvaput po 10 min u jednom satu. Slovenci nisu Austrijanci da previše poštuju znakove (vidi dva posta gore), pa se prije par godina znao zateći pokoji čudak koji vam dolazi ususret u nevrijeme, tj. kad mu nije red, pa su se izvodile bravure u mimoilaženju, što je odnijelo toliko vremena, da je daljnji "vozni red" prolazaka bio opasno poremećen. Valjda su ljudi imali problema sa satovima. Zato su, uz znak, uvedeni i semafori. I svjetlosni, i tekstualni iznad njih. A tekstualni prikaz je: zeleno xx min, pa onda zadnje 3 minute to prijeđe u detaljniji prikaz - zeleno xx sek.

Povodom turističke manifestacije "Dugi svehrvatski eno-eko-gastro-etno stol", kojom se u Biogradu na moru tradicionalno, svaki prvi petak u lipnju obilježava početak pune turističke sezone, imao sam priliku posjetiti taj gradić u čijoj se neposrednoj blizini nalazi i polovica mojih korijena. Vremena je, doduše bilo prilično malo, u petak sam došao, u subotu već žurio natrag, pa sukladno tome niti broj slika neće biti pretjerano velik:

Iz Rijeke smo moja nećakinja i ja krenuli relativno kasno, oko 13:30. Dok sam ja vozio, ona je cvrckala aparatom. U Bakarskom zaljevu - brodina:


Do Senja je dvaput počinjala i prestajala kiša. Kaštel na senjskoj rivi:


Od početka puta nisam mogao odlučiti: ići kroz Liku (brže, sigurnije) ili Jadranskom magistralom, preko Karlobaga (jeftinije). Odlučio sam da prema dolje idemo Magistralom, a natrag Likom.

Prvo zaustavljanje, na odmorištu iza Svetog Jurja poslužilo je nama za obavljanje fizioloških potreba (vjetru unatoč!), a kamionu koji nas je usporavao od Jadranova do Novog da nas opet prestigne...


No brzo smo ga sustigli i prestigli. Uskoro opet stajemo na "Fotopunktu", mjestu predviđenom za fotografiranje:


... i to kako bi se slikali na vrlo znakovitom mjestu. Naravno, posvećeno Mannasu i mojem kumu Danijelu :




Neposredno nakon što je nastala ova zadnja slika, šleper "Lagermax AED" me skoro pretvorio u palačinku...

Iz Ažić lokve lijepo se vidi Goli otok i Grgur:












...a ima i svakojakih stanovnika (kako se zovu stanovnici Ažić Lokve? )


Slijedeće i posljednje zaustavljanje prije Zadra - na odmorištu prije Rudelić Drage koristimo za utaživanje gladi.


Prilično jak vjetar otežava slaganje sendviča, a preko, na Pagu stvara "energiju neophodnu za život":


Kad smo prošli Barić Dragu, pogled je puknuo na Paški most:


U Starigradu semafor zbog radova. Nakon Selina pogled puca na još jedan most - novi Maslenički na autocesti A1:


Prije njega i vijadukt:


Ovuda smo prošli:


More ili močvara :


Odlučujem biti doslijedan svojoj škrtosti u pogledu plaćanja cestarine. Ako sam došao od Rijeke do Maslenice bez da plaćam cestarinu, neću ju plaćati niti sad za ovih tridesetak kilometara koliko je ostalo do Zadra, a pogotovo kad je u funkciji novi stari Maslenički most (onaj sa crvenom konstrukcijom koji je postojao i prije 1995, a u ratu bio srušen).

Pogled sa novog starog Masleničkog mosta na novi Maslenički most na A1 (kroz rešetke mosta iz jurećeg auta):


U Zadar dolazimo nešto prije 19:00, no dok sam se javio rodbini u Zadru i Turnju pokraj Biograda, večerao s njima i pokupio sestričnu, već je bilo prošlo 22:00. U Biograd smo došli pred sam vatromet, a od "eno-eko-gastro-etno stola" ostali su samo stolovi. Gotovo prazni. Izlagači su se požurili spremiti stvari jer je puhao strašan jugo, a na pomolu bio još jedan neverin, valjda četvrti ili peti koji nas je oprao taj dan.

Prije njega zabilježio sam par slika Biograda na moru noću i same manifestacije:
































nastavak slijedi...

Nastavak...

Ono po što sam u biti i išao u Biograd, a nisam stigao poslikati u petak navečer, krenuo sam poslikati u subotu, jer su mi neki od izlagača sa "dugog stola" rekli kako su od 10 ujutro ponovo na biogradskoj rivi.

Osvanulo je prilično hladno jutro, a južina se uvlačila u kosti...


Ono u daljini je trajekt Kijevo, koji održava vezu Biograd-Tkon (slikano uz svesrdnu pomoć blagodati tehnike ):


Izlagači i turisti su tu, slikam "stol", prikupljam materijal za diplomski i pošto sam obavio glavni zadatak, turistički "điram" gradom:






Ovogodišnja promidžba turističke sezone i ove manifestacije u Biogradu ima geslo "Spojimo zeleno i plavo" i zaista, pored plavetnila mora koje je zbog hidrografskih osobitosti Pašmanskog kanala u Biogradu čisto kao rijetko gdje na Jadranu, Biograd me ove godine ugodno iznenadio količinom, uređenošću i urednošću travnjaka. Da li ih ja ranijih godina nisam primjećivao, ili su iz TZ Biograda n/m ove godine zaista uložili toliki trud da svaku izloženiju gradsku površinu "zatrave" i na vrijeme uredno pokose i stave ploče sa obavjestima?








Naravno, hodajući sam po Biogradu mislio sam i na forumaše. Kako u Biogradu nema željeznice, a za odlazak u Sukošan ili u Benkovac nije bilo vremena, pozabavio sam se malo autobusnim kolodvorom. Biograd, iako zasebna jedinica lokalne samouprave, u pogledu javnog gradskog prijevoza ima status prigrada Zadra (kao Opatija, Matulji, Kastav, Viškovo, Kostrena (...) i Rijeka). Tako lokalni prijevoz obavlja zadarska Liburnija, a i kolodvor je označen tradicionalnim bojama Liburnije Zadar:


U sklopu natkrivenog dijela perona je šalter sa prodajom karata i informacijama (zaboravio sam provjeriti radi li), na istočnoj strani kafić, a na zapadnoj ćenifa. Na sjevernoj, civilnoj strani kolodvora nalazi se cvjetarna:


O autobusima koje sam tamo zatekao više na temi o autobusima.

Nasuprot autobusnog kolodvora nalazi se zgrada tržnice, a u sklopu nje sa ulične strane, između kineskog dućana (sve po 12kn), trgovine cipelama, mesare i pekare, nalazi se i ova agencija:


Dok sam tako bauljao gradom, čekajući da teta cvjećarka sa sjeverne strane kolodvora složi aranžmančić kojim ću odati počast svojim precima, iz smjera poluotoka začulo se ritmično lupanje bubnjeva i trubljenje. Spuštam se do kafića "Šumpreš" i vidim skupinu dječaka kako trubljenjem u goveđe rogove i udaranjem u bubnjeve pozdravljaju početak turističke sezone:




Preko u Tkonu neki bus čeka svoj ukrcaj na trajekt za Biograd:


Za bolje poznavatelje buseva, dodatno ćemo zumirati:


Došlo je vrijeme polaska. Nakon zaustavljanja na pitoresknom groblju kraj samog mora u Turnju, bacam pogled prema moru. Ispred mene su se prosuli otočići Pašmanskog kanala (s desna na lijevo): Bisaga Mala, Bisaga Vela, Galešnjak (najnoviji as u turističkoj ponudi Biograda na moru, razloge potražiti na Google Earth), te oni koji nisu stali u sliku, ali se također vide: Ričul, Komornik, Babac, Frmić, Planac i Sveta Katarina:




U pozadini mjesto Pašman na istoimenom otoku:


Nakon objeda kod rodbine u Zadru, a prije polaska za Rijeku, red je bio obići i zadarski kolodvor. Autobusni i željeznički o istom trošku, jer su i smješteni jedan do drugoga. Autobusni je novijeg datuma (uređen prije desetak godina i odlično održavan) i putnicima-namjernicima koji čekaju autobus pruža prilično široku lepezu sadržaja. Par objekata brze prehrane, kioska s tiskovinama i duhanskim proizvodima, dva manja dućančića, čak tri ugostiteljska objekta koji, interesantno, puštaju muziku s iste radio-postaje, pa nema onog nadglašavanja, a u natkrivenom peronu svira jedna, uhu sasvim podnošljiva muzika.








O autobusima iz Zadra više na za to prikladnoj temi...

Na kraju natkrivenog perona koji ima oblik slova L nalazi se javni WC, a poslije njega ulaz na željeznički kolodvor (na njega se može ući i direktno s ceste, ali ja sam odabrao ovaj ulaz). Ispred mene modernistički uređene kolodvorske čekaonice i ulaz u pothodnik:


Desno od mene dva kolosijeka i zgrada prometnog ureda:




Na samom kolodvoru apsolutno nikakvog muvinga. Jedino vrijedno spomena je ova drezina i U-zz vagon HŽ Infrastrukture:






Prvi peron je, očito, onaj na kojeg stižu Ličanke i Turnerice, dok se drugi koristi više kao parkiralište:




Oba perona završavaju bikovima:


Istočna strana zgrade prometnog ureda otkriva nam da niti Zadar nije ostao pošteđen igrica sa reflektirajućim natpisima naziva kolodvora, bez obzira koliko debilno izgleda vidjeti isti natpis na istom mjestu dvaput:




U produžetku platoa nalazi se skladište koje ima svoj kolosijek:




...koji također završava bikom:


Kroz autobusni kolodvor vraćam se na parking do auta. Usput slikam ovog ljepotana i pitam se hoće li me možda baš on sudra domaćinski dočekati u svojim matičnim Vinkovcima?


Krećemo konačno prema Rijeci. Prolazimo Murvicu, Poličnik, Islam Latinski i prije Posedarja skrećemo pogledati mjesto Paljuv o kojem mi je puno pričao jedan prijatelj:






Paljuv također ima svoj "autobusni kolodvor"... Ok, čekaonicu i to par komada u svakom smjeru:



Nažalost, zadarsko zaleđe puno je ovakvih ploča:


Prolaskom kroz Paljuv izlazimo na raskršće na kojem stoje putokazi: Rijeka lijevo, Zagreb desno. Oba žute boje, nijedan ne upućuje na autocestu. Kako taj kraj baš ne poznam najbolje, pretpostavio sam da "Rijeka lijevo" upućuje na staru cestu za Rijeku (Jadransku magistralu) preko Karlobaga, a desno da se nalazi spoj na A1 za Zagreb. Bio sam u krivu... Nakon nešto više od petnaest minuta vožnje izbijam u Karin, pa uskoro u Kruševo i Obrovac!

Usput negdje oko Pridrage uspjevam uslikati ono čemu sam se pritajeno nadao kad sam kretao za Zadar:


Još da sam kako ulovio i kojeg Sanosa S115 ili S200 i malo vremena za provozati se ponovno u njima...

Dakle, Obrovac:


Prolaskom pokraj tvornice po kojoj je Obrovac postao sinonim za mudro investiranje izlazim opet na nekakvu glavnu cestu, opet sa natpisom Zagreb desno, Rijeka lijevo, Sveti Rok ravno. Ne znam što mi bi da sam pomislio kako ću, slijedim li putokaz Sveti Rok izbiti na tunel Sveti Rok na A1, pa sam krenuo upravo tim putem. Preko pet kilometara konstantnog uspona i serpentina, s tablama "pazi mine" i lijevo i desno od asfaltiranog puta te kozama i jarcima pri samom vrhu, zaista me dovelo do portala tunela Sveti Rok. Ali naravno, pristupna cestica je zatvorena kapijom s lokotom (očito su ovu cestu koristili pri gradnji tunela), tako da sam sa istočne strane autoceste, doslovce preko portala tunela dospio na zapadnu stranu autoceste... Kraj asfalta. Okreni se i vozi natrag...

Ponovnim dolaskom na već spomenuto raskrižje skrećem lijevo prema Gračacu. Nek' ide kvragu i tunel Sveti Rok, očito mi danas nije suđen...
Prolaskom kroz mjesto Zaton obrovački, nećakinja koja se putem ponovno igrala s foto-aparatom dok sam ja vozio, odjednom je viknula "Vidi ga noj!!!" Nije me dugo morala nagovarati da se vratim da poslika te ezgotične kokoši. No, kad smo se vratili imali smo što vidjeti: privatni zoološki vrt sa dvadesetak vrsta životinja:






Dikobraz:


Poniji i magarci:


Roda:


Emu:


Srne:


Čaplja:


Klokani:


Labud:


Albino i šareni paunovi:


Pavijan:


Makaki:


Nešto žuto dlakavo u panju


...Tko bi rekao da na Velebitu postoji i zoološki vrt?

Nastavljamo dalje prema Gračacu. Prolazimo ispod cjevčuge za vodu reverzibilne hidroelektrane Obrovac:


I konačno, evo prvog susreta sa željeznicom! Prije ulaska u Gračac, prolazimo ispod mosta "bežične" ličke pruge:


U selu Štikada prelazimo preko istoimenog jezera. Mi cestovnim mostom, a paralelno s nama pruga svojim:


Na ulazu Gračac konačno ulazimo na A1 i nešto iza 1:30 smo konačno u Rijeci... A u 4 se već kreće za Vukovar...

A bravo Jean, e ovo je bila lijepa skitnja, hvala ti za ove predivne fotke.

mannas!!!!!!!!!!!!!!!
:croatia:

... i to kako bi se slikali na vrlo znakovitom mjestu. Naravno, posvećeno Mannasu i mojem kumu Danijelu :




...a ima i svakojakih stanovnika (kako se zovu stanovnici Ažić Lokve? )


Bravo Jean ! Nisam ni sumnjao u tvoje sposobnosti lutanja i bilo je samo pitanje dana kad ćeš zalutati i ovdje !
A što se tiće ovih stanovnika ovoga sela koje zovemo i " Beštije" , na njih više i ne obraćamo pažnju jer - " PIPS , protiv gamadi " napravi svoje i tek tada se može uživati u blagodatima mira i ljepote !

Pips je čudo!!! A valjalo bi malo i ovu crvenu napravu desno od table staviti u funkciju!

Svekolikom forumaškom puku, a ponajprije Zlayi ostao sam dužan par fotki sa jednodnevnog izleta u Zagreb, pa evo ih:

Nakon (ne)obavljenog posla u Zagrebu, stao sam u jednoj trgovini informatičke i foto opreme i kupio novi fotić. Nakon par pokusnih okidanja, javio sam se Zlayi da prije povratka u Rijeku popijemo kavu. Dogovor je pao da se nađemo na glavnom kolodvoru, a dok sam čekao da se Zlayo pojavi, igrao sam se sa svojim novim tehničkim čudom:






Kiša je počinjala i prestajala, a nad kolodvorsku zgradu nadvila se duga:


Na kolodvoru kao u mravinjaku! Scena potpuno suprotna riječkom kolodvoru:










Kavu smo popili u bircu u kojeg se ulazi sa samog perona, a nakon toga napravili đir po kolodvoru:












Prometnik je ispratio putničkog za Novsku, a Zlayo mene prema Rijeci...


No, vrag mi nije dao mira i, kad već prolazim tuda, morao sam se ići osobno uvjeriti da žutke još voze do Moravica:


























Eto...

Jean je napisao/la:Nastavak...

Ono po što sam u biti i išao u Biograd, a nisam stigao poslikati u petak navečer, krenuo sam poslikati u subotu, jer su mi neki od izlagača sa "dugog stola" rekli kako su od 10 ujutro ponovo na biogradskoj rivi.


Dok sam tako bauljao gradom, čekajući da teta cvjećarka sa sjeverne strane kolodvora složi aranžmančić kojim ću odati počast svojim precima, iz smjera poluotoka začulo se ritmično lupanje bubnjeva i trubljenje. Spuštam se do kafića "Šumpreš" i vidim skupinu dječaka kako trubljenjem u goveđe rogove i udaranjem u bubnjeve pozdravljaju početak turističke sezone:
https://2img.net/h/i107.photobucket.com/albums/m295/brki/Biograd%2006062009/P6060244.jpg

https://2img.net/h/i107.photobucket.com/albums/m295/brki/Biograd%2006062009/P6060246.jpg

Jean .....

Neka mi bude dozvoljeno da dopunim ove Tvoje dvije slike iz Tvog izvrsnog prikaza što tekstom što fotografijama fotopisa......Sve čestitke i pohvale.......

Ova skupina dječaka koja trubljenjem u rogove i udaranjem u bubnjeve su podmladak i budućnost"Tovareče mužike" iz Sali - Dugi otok

Do prije desetak godina poznata uglavnom u užim okvirima zavičajnog Dugog otoka, saljska je ¨Tovareća mužika¨ svojom originalnošću i osebujnošću postajala sve prepoznatljivija najprije u širem zadarskom kraju, a zatim i dalje, izazivajući znatiželju i odobravanje gledatelja od Dubrovnika do Rijeke i Zagreba, od Münchena, Graza do Venecije. Gdje god se pojavila, predstavljala je pravu atrakciju. Saljski momci, u formacijama od 20 do 30, normalno, kako prilika dopušta, dostojanstveno hodaju ulicama pušući u svoje rogove, udarajući ritam šumprešima napunjenima balinima i žalom. Pred njima, iza, i oko njih, hoda, trči i poskakuje kapelnik, maše ¨bagulinom¨, raspoređuje ih u parove ili u kolonu po jedan, vodi ih lijevo, desno, u zmiju i izvikuje čas ¨tuš šjora Mare¨, čas ¨tuš zvončići¨.

Tovareća mužika, naime, svira uvijek i samo dvije melodije, a to su Zvončići ili Jingle bells i Šjora Mare štrambacera. Ne mora se imati sluha da bi se postalo članom Tovareće mužike. Sluh nije uvjet, ali ritam jest. Za obične se prigode odijevaju u tradicionalne ribarske trliše, pletenu mornarsku majicu i kapu, a svečana odjeća propisuje crne gaće na špic od veštida, crni, gospodski ¨krožat¨, bijelu košulju bez koleta, ribarsku kapu ¨rašketu¨ i crne špic postole, dok kapelnik nosi frak iako ¨škarpine¨, obuće za obične nastupe nemaju dovoljno. One što imaju su stare i malih brojeva, a kako se radi o tradicionalnoj obući otočana, moraju naručivati od nekoga tko još pravi i šije škarpine, a tih je danas sve manje i manje.
I instrumenti su potrošna roba, posebno stare pegle tj. ¨šumpreši¨, a i oni i rogovi znaju se i izgubiti ili pasti u more. Jednom je prilikom mještanin im Rino Mihić za svojih putovanja kao pomorac donio na dar čak 40 rogova. Obilazeći Camerun vidio je mnoštvo volova i pitajući za njihove rogove, zašao u brojne klaonice i zamijenio za njih sapune, par starih postola i jednu tutu. Tako se barem priča, a Tovareća mužika postoji kao takva od 1959. godine.
Jedna se stara cura iz Sali udavala za udovca u Zaglav, a običaj je, kažu, kad se ljudi žene pod stare dane, da se u svatovima diže halabuka. Buči se bilo čime, samo da bude ¨konfužjun¨. Neki su, tako uzeli rogove, neki šumpreše napunili kamenjem, a Goran Oštrić i Anđelko Raljević Čiko došli na ideju da bi se taj ¨instrumentarij¨ mogao iskoristiti na saljskoj fešti tzv. ¨Saljske užance¨. Tako je nastala i od tada traje

Tovareća mužika kroz koju se smjenjuju generacije, a instrumenti ostaju. Od onda je i običaj da se zadnjeg dana fešte kompletna mužika sve onako u svečanoj odjeći okupa u ¨fangu¨ tzv. plićaku u saljskome portu. Svi uživaju biti Tovareća mužika. Osobno nitko od toga nema koristi, ali od svakog izlaska mužike, ima koristi mjesto Sali, a oni svi žive za svoje malo misto ...

https://www.youtube.com/watch?v=CRsB-GnPDaw&feature=related
https://www.youtube.com/watch?v=Df3JLwzK1Wk&feature=related

Domaći teren pa su u punom sastavu.

Srdačan pozdrav !

Hmmm... sad sam vidio da mi nešto fali, tj. da u sklopu poglavlja o pričama iz životinjskog svijeta nešto ovdje nisam objavio... Nema veze, kad imaš puno slika, ne stigneš sve zanimljive staviti javnosti na uvid.

Dakle, znamo priču o psu čuvaru. Ima, međutim, i mačka čuvar. Ova se tako lijepo ustobočila na prilaznim stepenicama i ne da blizu.


A sad nešto sasvim drugo. Riječ je o glupim tabelama, ali ne Autotrolejovim.

Zbog dozvoljenih 800x600 se tekst dobro ne vidi (opet nisam pogledao doma na originalu), ali riječ je o ploči koja upozorava na privatni posjed i zabranjuje izvlačenje barki.


Još jedno zanimljivo upozorenje firme Stolar d.o.o. (zaključujem iz potpisa). Sudeći po tekstu možete si misliti kako izgledaju njihovi proizvodi: krevet s madracom s donje strane okvira, ladice koje se otvaraju prema zidu, ormar s vratima prema unutra...


A sad se malo uozbiljimo. Jedan prelijepi spomen u jednom sitomašnom kraju, selu Poklek, koji, na svoj jednostavan način, govori o omiljenosti lokalnog župnika, popa Štefa, u narodu, i u kojem nalazimo potvrdu velike povezanosti (grkokatoličkog) svećenstva i stanovnika ovog zabačenog uskočkog kraja


Bude još. Jednom.

Jesen




Mlada brlja


Ljubičice na pragu zime!!!

Pokušajte pronaći jednu krušku!

Pa kad ste već navrli s jeseni... premalo je za putopis...

Žumberačka zajednica breze i paprati




A kad smo već (opet) u Žumberku, dozvolite da vam predstavim milenijski križ u Stojdragi, postavljen povodom tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva




A kad smo već kod vjerskih simbola, zavirite malo i u žumberačke unijatske (grkokatoličke) crkve

Sveti Juraj u Stojdragi i Sveti Petar i Pavao u Mrzlom Polju

Nisam znao kamo bi sa ovima pa ću tu , "Fiesta" osječkih registracija parkirana nasred raskršća kod Bille !