Trolejbusi na jugoprostorima

SARAJEVSKI  TROLEJBUSI   [2]

E, ove ću godine biti zanimljiviji. Nakon što nisam uspio nabaviti ni dnevnu kartu, ni kartu za više vožnji (trebalo bi ih biti za 2 i 5 vožnji) zaključio sam da se za gušt vožnje isplati dati 1,80 KM (BAM). Karte, ali samo pojedinačne, mogu se kupiti na novinskim kioscima i ista im je cijena kao i kod vozača (lani su bile jeftinije). Zagrebački Bandić i Tomašević su gradski prijevoz, kakav je – da je, učinili tarifno jednostavnim i turistima prijaznim. Sarajevsko naplaćivanje prijevoza gotovo da je najgore što znam (gore je jedino u Ljubljani gdje moram, da bih se, jednom u životu, vozio dvije-tri stanice, prethodno kupiti plastičnu karticu koju ću onda na automatu vrijednosno napuniti i u vozilu obezvrijediti – kartica je trajna, ali što će mi kad više nisam u Ljubljani; doduše, ako mi se tumara okolo, mogu na nekoliko mjesta tu karticu vratiti uz obeštećenje).

Dakle: tramvaji imaju svoje karte, trolejbusi svoje, autobusi svoje. Presjedanja nema. Domaći imaju plastične kartice – pretplatne karte.

U trolejbusima su postavljeni validatori. Kupio pošteno papirnu kartu na kiosku i guram je u otvor za poništavanje, guram i guram, a ono ništa. Zbunjeno pitam putnike kako se poništava karta a oni me upute vozaču. Vozačeva kolegica odrapi jedan kut karte i kaže: Evo, sad je poništena. Kad tjedan dana kasnije, s povijesne distance, pomislim – pa s tom sam se kartom mogao voziti nebrojeno puta, uz sarajevsku automatiku. Na povratku sam kupio kartu kod vozača jer GRAS-ov kiosk na okretnici u Dobrinji prodaje dnevne karte ali ne i pojedinačne. Ova se karta vizualno razlikuje od one s kioska, a validira je odn. nacjepljuje (drapa) vozač na označenom mjestu. Nije pogodna za šverc jer se po broju može utvrditi je li iz bloka vozača ovog vozila.



Gornja karta je kupljena na kiosku. Onaj kvadrat s brojkama 1 do 9 je relikt. Nekad se taj papirić gurao u rukomat koji je djelovanjem ruke na polugu izbušio određenu brojevnu kombinaciju karakterističnu za to vozilo. U sredini je poleđina te karte a dolje karta kupljena kod vozača. Poleđina te karte je prazna.

I tako krenuh ja do Trga Austrije, gradskog trolejbuskog terminala, oprobati kako je to u bjeloruskom trolebusu BKM Vitovt Max 2. Mama kupila traktòra.

Trg Austrije. Bjelorus u visokom startu. Prednji displej pokazuje broj linije i odredišta. Zašto je bilo potrebno precizirati da je odredište okretnica na Dobrinji – ne znam. Pa početak i kraj svake linije je na okretnici. Izuzeti bi mogli biti jedino dvosmjerni tramvaji koji se na krajevima ne okreću. Na displeju sa strane je broj linije i trčeći tekst – nazivi stanica na liniji. Kome to koristi – ne znam. Isčitavanje cijele trase trajalo bi oho-ho, a tebe na stanici zateknu neka 2-3 čudna imena stanica koje ne trebaš ili, ako si stranac, ne znaš ni gdje su.. Na prvoj slici trenutno se prikazuje stanic Grbavica, peta od Trga Austrije, a na drugoj se pojavljuje naziv stanice Safeta Hodžića, desete od Trga Austrije.





Vožnja je ugodna. Klima se pali u nekim čudnim intervalima. Onda odjednom, na stanici nastade grobna tišina. Traje to desetak sekundi, pa se zvukovi vožnje vrate. Te grobne tišine pojavljivale su se tijekom vožnje nekoliko puta. Najduža je trajala nekoliko minuta. I onda sam shvatio: nema napajanja. Vidiš da se u nekoliko navrata javljaju zvukovi oživljavanja ali odmah isčeznu. I displej se ugasio. Trol stoji, ljudi mirno sjede. Očigledno navikli. Mama kupila traktòra. Pa kad krene, na displeju vidiš kako se podiže operativni sustav, kao na računalu.

Ali, ima ovaj model i dovoljno akumulirane rezervne struje da u slučaju kvara bez kontakta s gornjim vodovima stigne do remize (vidio ga ja kako vozi sa spuštenom trolom).

Unutrašnjost od prednjih vratiju u dubinu prostora, prema kraju (al' sam to lijepo objasnio)



Unutrašnjost od stražnjeg prema prednjem kraju (ovo sam nešto manje lijepo objasnio)



Unutrašnjost od sredine prema prednjem kraju i vozačkoj kabini (ovo ne bih ni trebao objašnjavati, iz prethodne dvije slike valjda ste naučili konfiguraciju)



Ekran kazuje mnogo toga, svaka im čast. Mama nije kupila traktòra.



Vidimo broj linije, ostatak trajanja vožnje do krajnje stanice, datum (važnijie bi bilo vrijeme), naziv aktualne stanice, brojeve linija koje staju na toj stanici (mogućnost presjedanja), naziv slijedeće stanice, prikaz niza slijedećih stanica.

A pazi naziv stanice/ulice: X. transferzala. Tamo se nešto (promet?) transferira.

Nakon što smo istegli vratove prema gore, spuštamo pogled vrlo dolje. I gle – izlaz za nuždu. Da mi je to izlaženje vidjeti u praksi.



Toliko o mami i traktòru. Zaključit ćemo s jednim starijim modelom, konfederativnim u Federaciji. Hess Swisstrolley BGT-N1. O njemu se prisjetite čitajući prvi post.



A dobra im je ploča linije: TRG AUS (refleksija je učinila donji red slabo čitljivim). Podsjeća na gljivasto tipkalo u tehničkim postrojenjima za brzi isklop odn. isklop u nuždi, u žargonu poznat kao Not aus. Jedan drugi Hess me trebao vratiti u grad ali je umjesto njega uskočio onaj koji je na slijedećoj slici označen Za garažu, dok se mojim nesuđenim Hessom pozabavio neki majstor.



Šteta, ali tko zna koliko bih čekao da se isti osposobi i da li bi onda uopće bio vraćen na liniju.

Apsolvirali smo i trolejbuse. Do daljnjeg.

O, pa Ti si se to podosta navozo... Ja sam onomad samo dvije stanice, tek da vidim kakav je osjećaj. Jer sam, naime, odrasao na trolejbusima pa mi i nisu neka fora