Illinois Railway Museum, Union, IL 60180, USA

Moj prijatelj Eric pravi hoverkrafte (male, za klince) i o željeznicama nema pojma, ali zna da ih ja volim. Čim sam došao u USofA, rekao mi je: "Prvu slobodnu nedjelju te vodim u željeznički muzej!". Kad je došla ta nedjelja, došao je po mene kako se i priprijetio. Nije mi htio reći detalje pa se nisam mogao opremiti predznanjem, al' sam se zato opremio napunjenim baterijama. Za svaki slučaj.
Buduć Eric stanuje na sasvim drugom kraju Chicaga, dogovorili smo se za spoj kod "Kosog tornja" dokle me dovela snajka...



Krenuli smo u nepoznato jednom od beskrajnih američkih cesta. On je također uživao na svom "Harleyu"



Bio je prekrasan, topao i sunčan dan pa su ljudi izvukli sva moguća prometala...



Put nas je vodio kroz poljoprivredni krajolik. Tipična gospodarska zgrada iz crtića



Nailazimo na neosigurani ŽCP. Vertikalna signalizacija



Horizontalna signalizacija



Prelazimo preko pruge



Sad mi kažeš?!?



Ovo je dobra stvar: Priručni broj na kojeg se može javiti da je vozilo blokiralo cestu. Preporučljivo je to učiniti na vrijeme



Reć bi da smo takorekuć tu



Ne zavidim liku koji po kolovoškoj vrućini sjedi u ovoj gajbi i prodaje karte (i još se mora smiješiti)



12 zelembaća po grlu. Nema popusta za



Ulaznica sa za Ameriku uobičajenim zakonskim ogradama i prijetnjama...



U cijenu ulaznice uključeni su i prospekt...



... i plan za lakše snalaženje



Sigurnost prije svega. Sve što su napisali stoji i zbilja treba voditi računa



Uvidom u plan i prospekt saznao sam da je ovo jedan od tri najveća željeznička muzeja u Americi. Druga dva su negdje u Pennsilvaniji i Californiji (naravno!). O ovom potonjem bi ruxrux vjerovatno imao nešto za priopćiti. Muzej ima otprilike 440 izložaka (vozila) smještenih u 9 šupa i pripadajućim vanjskim kolosijecima. Šupe po definiciji nisu idealne za fotografiranje, ali nemojmo fitiljiti...

U Americi se ne prestajem čuditi kako su svi uređaji (od kućnog frižidera nadalje) masivno dizajnirani. Ovaj debeljuškasti prašćić signalizira nešto u vezi skretnica.



Taman smo ušli kad su majstori nama u čast podložili ovu ergelu brundavki



Za one koji vole moćni zvuk dizela, evo i kraći filmić



Lijevo od parkirališta dizelki je replika stanice s početka XX. stoljeća gdje se posjetitelji ukrcavaju na vlakove koji povremeno voze na kružnoj pruzi oko muzeja.





Obratite pažnju na lampe postavljene na stupove. Lijevo se vidi jedan od vagona koji voze posjetitelje



Ja sam odlučio da neću ići na vožnju jer traje cca 45 minuta koje su mi bile potrebnije za pregled cijelog muzeja.



Pogledajmo tu staničnu zgradu. Pretpostavljam da su ju negdje razmontirali pa nanovo sastavili (ili je čak bila tu oduvijek jer uz rub muzeja prolazi aktivna UP pruga). Ovo je čekaonica



U sredini je gajba za službeno osoblje i opremu



U vitrinama i na zidovima je mala izložba artefakata i fotografija. Prilično interesantna iako netematski organizirana.







Pepeljare iz boljih vremena dok su ljudi još smjeli biti odani ugodnom životu i ostalim porocima. Obratite pažnju na Pennsylvanijine papeljare s tipičnim keystone dizajnom.



Hodnik



Ovako su rješavali prtljagu



Ćenifa (jedna od dvije na prostoru muzeja – druga je u sklopu marendarija)





Na peronu je kompozicija vlaka s tipičnim američkim vagonima. Kompanija je Lackawanna, jedna od nekadašnjih mnogobrojnih operacija koja je prestala postojati negdje polovinom 70-ih. Mehanotehnika je svojedobno bacala na tržište modele američkih lokomotiva s tim logom.



Par detalja vagona za ljubitelje tekstura













Interesantno kako su Ameri imali lijep običaj stavljati vitraže na ćenife



Idemo unutra



Ovaj tip vagona su zvali toastrack (= rešetka na kojoj se servira prženi kruh kao dio engleskog doručka) i nasloni su se mogli prebacivati slično kao kod Gošinih šinobusa



Vrtilator kao dio standardne opreme ukazuje na 40-te godine



S druge strane stanične zgrade je ova zanimljiva loksica. Boja ukazuje na radni vlak



Jedva sam ju uspio slikati jer je strašno popularna kod klinaca pa je stalno zaposjednuta malodobnim čučavcima i njihovim roditeljima, a kako pedofilska paranoja postaje sve prisutnija, izbjegavam bilo kakva slikanja gdje ima djece u vidnom polju.



Ovo je jedna od upozoravajućih naprava. Cijeli anglosaksonski sustav željeznica bio je čvrsto utemeljen na samostalnosti željezničkih kompanija pa tako ni signalni sustavi nisu nikad bili unificirani. Stoga je i raznovrsnost opreme puno prisutnija nego što smo navikli u Europi.



Znamo iz iskustva da nekima ni ovo nije dovoljno



Zbog raznovrsnosti vozila koja se kreću na području muzeja, gotovo svi kolosijeci opremljeni su i KM lakog tipa (za tramvaje)



Pregled raznovrsne signalne opreme kroz povijest i zemljopis



Ulazimo u šupu br. 3 – putnički vagoni



Ovo je vagon-restoran. Zidovi su odlično restaurirani, a prozori me oduševljavaju



Unutrašnjost je uređena u duhu tadašnjeg doba. Ovo je postava za doručak. U to su vrijeme Ameri očito još jeli kruh



Cijene iz 1939. Jelovnik nudi 7-8 kombinacija. Za dolar i pol si se mogao pošteno nakrkati



Slijedeći prozor nudi prikaz ručka



Prolaz među vagonima. Na stropu je reklamna poruka kakve su bile uobičajene kasnih 50-ih i ranih 60-ih godine. Razbijena je u male dijelove koje čitaš hodajući. Eric kaže da ih se sjeća iz djetinjstva sa eskalatora u podzemnoj



Neki vagon-restorani su očito bili više klase...



... i imali su i odgovarajuću poslugu



Amerikanci su (za razliku od Europljana) uvijek bili naviknuti družiti se na putovanju. Obzirom na relacije i relativnu skromnost u brzinama, logično je da su i putnički prostori bili prilagođeni tim navadama. Ovo je tzv. Lounge car iz vremena poslije WWII. Pagodni stropovi su se zadržali u Americi dugo vremena iako je bilo poznato da su opasni jer narušavaju strukturalnu čvrstoću krova.



Lounge car je, naravno, imao i mali bar u kutu pa su si putnici mogli ovlažiti putovanje i podmazati diskusiju. Televizor u lijevom kutu je muzejski dodatak



U produžetku je klasični spavaći pullman. Lijeva strana je uređena za spavanje, a desna je u dnevnoj postavi.



Pogled na ležaj. Iako su u svakodnevnom životu očajni puritanci, Ameri su oduvjek putovali u uvjetima ekstremno smanjene privatnosti pa tako pullmanova spavaća kola nisu poznavala spolnu segregaciju (one druge je bilo!). Kad su ti pripremili ležaj (to se događalo dok su putnici bili na večeri ili su pijuckali u Lounge caru), zavukao si se obučen unutra i ispetljao se iz svoje odjeće kako god si znao i umio. Na jednom kraju ležaja si čak imao žičanu vješalicu na koju si mogao objesiti robu. Čovjek mojih gabarita bi se u tom prostoru mogao samo rasplakati od muke. Jedinu zaštitu od ostatka svijeta ti je pružala zavjesa. Ne znam što se događalo kad te noću diglo na pišanje
Svojedobno je postojala čitava serija karikatura na tu temu, a svi se vjerovatno sjećamo i scena s Merlinkom i onom dvojicom iz "Neki to vole vruće"



Na kraju vagona je aparat za vodu, a sjedalo kraj toga je za stjuarda (obavezno afroamerikanca). Mr. Pullman je svoje prve spavaće vagone stavio u pogon poslije američkog građanskog rata, a za osoblje je pokupio bivše crne robove koji su bili batleri i sluge po južnjačkim veleposjedima. U nekoj fazi tih Pullman porters je bilo nekih 36,000 i po tome je Pullman bio debelo najveći pojedinačni poslodavac afroamerikancima, a oni su pak bili strahovito ponosni na svoje zvanje.



Jedan malo moderniji vagon-restoran





Izvod iz VR s reklamom za klimatizirane vagon-restorane



Autoportret



Vaš izvjestitelj (propisno odjeven u terensku uniformu)



Detalji iz sanitarnog čvora. Vjerovatno je bolje izgledalo kad je bilo ulašteno "Sidolom"







Kasnije su i u Americi uvedeni spavaći vagoni s poprečnim ležajevima. Ovo je slikano u ogledalu



Uzdužni ležajevi zadržali su se u vagonima s jednokrevetnim kabinama – tzv. Roomette. Obratite pažnju na pepeljaru klasičnog željezničkog tipa na zidu.



Roomette u dnevnoj postavi. Po noći se stolić podigao, a naslonjač razvukao u krevet.



Opet jedan fini vagon. Američke željeznice imale su puno privatnih salona koji su bogatijim putnicima pružali pun konfor na duljim putovanjima.



Krevetac



Komoda za stvari. Mnogi tajkuni, pogotovo na željeznicama imali su ovakve vagone koji su im bili i putujući uredi (Sjetite se filma "Bilo jednom na divljem zapadu"...)



Ovo je jedan od inox / aluminijskih vagona sličnih onome u čikaškom tehničkom muzeju. Usprkos modernom dizajnu, osnovni izgled ulaznog perona vrlo je tradicionalan.



Otirač



Reklama za vagone s kupolom (Vista dome). Takvi su vlakovi bili osobito popularni na tzv. Scenic routes odnosno prugama koje prolaze kroz impresivne planinske krajobraze



U jednom vagonu je izložba promidžbenog materijala za edukaciju djece u prometu



Opet jedna Roomette.



Ima i vlastite sanitarije. To mi se sviđa kao ideja



Hodnik



Dobar štos: U spremište na zidu kabine staviš cipele, stjuard ih noću izvadi kroz vanjska vratašca na hodničkom zidu i vrati ti ih ulaštene do visokog sjaja



Lounge car na jednom od Burlington vlakova.



Šank. Primaju se milodari, a za uzvrat si možeš uzeti paket grickalica. Preskočio sam i jedno i drugo.



Opet jedan vrlo zanimljiv Roomette. Ormarić desno od naslonjača sadrži umivaonik, a ispod je ćenifa koja služi i kao pomoćni stolčić



Pripremljeno za spavanje



Raspored kabina je u cik-cak po visini (kao cigle u zidu). Noge putnika u donjoj kabini idu ispod ležaja u gornjoj



Ovako izgleda na gornjem katu



Šupa br. 4 – električna vozila



Ovo je vagon koji je nekoć vozio na EL crvenoj liniji kojom sam se ja redovito vozio do stanice Howard.





Jedna od ranih električnih lokomotiva kakve su vukle nadzemnu željeznicu nakon ukidanja parne vuče



Detalj podvozja



Još jedna takva. Obratite pažnju na opremu za trolu







Opet jedan tramvaj odnosno prigradska željeznica. Krajem XIX. i početkom XX. vijeka, Amerika je bila u vrlo čudnoj prometnoj situaciji. Gradovi su se naglo razvijali i dobivali odgovarajuću prometnu infrastrukturu dok je prigradska cestovna mreža bila praktički nikakva. To je dovelo do silovitog razvoja prigradskih pruga. Kako je sve funkcioniralo na prugama normalnog kolosijeka, ti se "električni Švedi" nisu bitno razlikovali od tramvaja iako su ponekad vozili i solidnih 60 milja/sat.



Zdravo, zmijoljupci... Oni malo vremešniji se vjerovatno sjećaju Eustahija Brzića (najbrže plave zmije na svijetu) i njegove vječne borbe s japanskom bubom. Ne sjećate se? Tsk, tsk...



Evo kako izgleda prava japanska buba Popillia japonica. U Americi ju mrze jer tamani vrtove i cvjetnjake sve u šesnaest (Aaaaa-zak! Ja berem ciklamu za svoju dragu mamu!)



Očito smo opet na svježem zraku. Na kolosijecima ima svačega. Dosta mi je vagona pa sam okrenuo objektiv prema ovoj dizelki



Parnjača tipa Forney. Malo neobična jer ima i prednju trčeću osovinu



Klasični caboose. Danas ih više ne koriste





Unutrašnjost, nažalost bez opreme, a i zaključano je



Jedna Cab front parnjača. Ako ništa drugo, ložač se otraga mogao na miru razmahivati.



Većina izloženih parnjača nije u voznom stanju, a uglavnom su im zbog transporta skinute ojnice.



Uglavnom su u lošem stanju. S druge strane, kod parnjača se to lako uoči. Pitanje je što je unutar kućišta u sakupljenim dizelima i elektrama.





RAP (rezervni delovi, alat & pribor)







Skretničica



Zgodno! Puno bolje nego



EMD GP7 nekadašnje Illinois Terminal RR. U voznom je stanju. Ta je kompanija povezivala nekoliko velikih željezničkih linija koje su se sretale u južnom Illinoisu. Pruge su bile s puno oštrih zavoja – stoga i dvoosovinska podvozja.



Cijela linija brundavki



S druge strane



Ovakve imaju i Magyari



Još dizelki





Ova je relativno mlada



Puno mlađa od vašeg izvjestitelja



Multiple-unit





Frigo vagon



Ne ranžirati na grbini...



Ova lokomotiva je dobila ime po Caseyu Jonesu, vajerovatno najpoznatijem američkom strojovođi. Lik je izgubio glavu spašavajući ekspres kojeg je vozio kad se taj zabio u zaustavljeni teretnjak. Iako je službena verzija malo manje na strani strojovođe, on je ipak postao heroj američkog folklora pa je o njemu čak i spjevana balada.



Eric stoji na nosu jedne lijepe crvene. Američke lokomotive zbog svog masivnog prednjeg dijela uvijek djeluju impozantno



Evo opet one Forneyice. Sad se bolje vidi raspored kotača s okretnim postoljem ispod tendera.



WOW! E, ovo je multiple-unit



Jedna simpa dizalica...



... na dvije fotke (ima i komad između, al' nije interesantan )



Još jedna lokomotivska šupa. Lijevo unutra se vidi jedan od Burlington Streamlinera, onda jedna EMD s karakterističnim hladnjacima elektrodinamičnih kočnica i jedna golema parnjača koja čeka restauriranje. Obratite pažnju na tipičnu američku dugačku dimnicu koja je često bila obojena u srebrnastu boju.



I ona ima skinute ojnice.



Ulazim u šupu. Uglavnom parnjače. Uglavnom raskopane. Ovo je pogled na ložište i stražnju ploču s vatrocijevima.



Dimnica i prednja ploča



Kućište plosnatog parorazvodnika.



Glavni ležaj gdje se spajaju ojnica i spojna motka



Cilindar je parni servo za prebacivanje kulisa



Cow.catcher iz čeličnog lijeva. Pogledajte te dimenzije!



Ovo je jedna golema Malletica. Nažalost nema načina da ju se uslika u svoj snazi i ljepoti.









Prednje niskotlačno okretno podvozje je imalo i mogućnost lateralnog pomaka gdje je stožer bio oslonjen na kose plohe.



Pogled en façe



E, kad ovo primi...



I ja sam nekoć (u doba jednoumlja) koristio "Havoline"



Lijepo su ga ulaštili





Ima mnogo kontroverzi oko pitanja koja je najljepša klasična električna lokomotiva. Većina (i ja među njima) će tvrditi da je to švicarski Krokodil. E, za Pennsylvanijinu GG1 će neki tvrditi da je užasno ružna, a neki misle da je lijepa. Meni jest lijepa, a definitivno je moćna.
Nadživjela je i željezničku kompaniju koja ju je sagradila i sistem električne vuče na njoj. U promet je puštena 1935., a bila je u eksploataciji sve do 1983. Izvorno su bile oličene u dvije boje – toskanski crvenu i tamno zelenu. Ovo je PRR GG1 br. 4927., jedna od 10 preživjelih od oko 140 njih.



Nažalost i nju je gotovo nemoguće slikati.



Šupa je otvorena s oba kraja pa propuh nanosi prašinu. Šteta.



Prednji kraj



Jedna mala parnjačica klasičnog American tipa



Ovakvi tenderi su najčešće bili na lokomotivama koje su služile za ranžiranje e da bi se strojovođi omogućila bolja preglednost.



Lokomotiva svedena na vitalne dijelove – bez oklopa!



Ovoj fali upravljačnica (kuhinja). Inače po rasporedu osovina spada u teške manevarke.



Ovo živahno malo stvarenje je nekadašnja manevarka američke vojske (USATC) i po tome je mlađa rođakinja naših 62-ojki. O njoj će još biti govora.



Ovo čudo na stupu nije vodonapojnik





Služi za punjenje pjeskara na lokomotivama (Pjeskonapojnik )



Jedan lijepi Pacific. Trenutačno im nijedna parnjača nije u voznom stanju, ali su jednu upravo obnovili i pripremaju se za probno potpaljivanje. Vozit će redovno od proljeća 2010. Tja...



Rešetka na ulaznom peronu vagona se zatvara na zbilja osebujan način



Dizalica za punjenje tendera ugljenom







Grabilica



Uvaj uzorak sam im drmnuo i sad krasi moj radni stol!



Ovaj čudni vagon je služio za ispitivanje opterećenja. Punio se pijeskom



Pragovi (tipični američki pravokutnog presjeka) i tračnice. Na području muzeja se stalno dorađuju kolosijeci.



Šupa br. 8.: Tramvaji i prigradske željeznice.



Ovaj drveni vagon je vidio i bolje dane, ali svakako pokazuje interesantnu konstrukciju.



Evo opet mog Howarda!



Lijevo je kompozicija EL vlaka starijeg tipa s harmo vratima. Još ih ima u opticaju.



Uređaj za čišćenje tračnica od snijega



Ovako izgleda s keficama



Bočni nož grtalice. U radu je otklopljen





Na ovim fotkama zimskog Chicaga se vidi kako to funkcionira.





Revolucionarni dizajn čikaškog tramvaja iz 1934. Izgrađen je od aluminija i trenutno ga restauriraju.



Evo malo njegove povijesti



Stariji vagoni EL-a



Ovaj je jako star. Obratite pažnju – prozori su vrlo slični onima na vagon-restoranu s početka priče



Tramvajsko podvozje s motorima



Opet jedan veličnastveni prozor od ćenife



Cijeli vagon je drveni. Nažalost ne može se unutra.



Vučna kola prigradske željeznice. U Americi se pravi razlika između "Streetcar" (tramvaj) i "Rapid transit" (ono što bi Nijemci nazvali S-Bahn) iako je razlika u primjeni, tehnologija je gotovo identična.



Illinois Terminal je prevozio i puno putnika. Evo jednog zanimljivog vagona sa srednjim ulazom.
Interesantno je da u Americi na gradskim željeznicama u pravilu nije moguć prolaz iz jednog vagona u drugi. Pretpostavljam iz policijsko-sigurnosnih razloga. Dakle, ako vidite filmsku jurnjavu gdje Prljavi Harry ganja zločestog lika duž cijele kompozicije, znajte da vas lažu!



Ovo je poštansko-prtljažni vagon prigradske željeznice Stanley



Oduzimač struje (malo prašan)



Opet jedan drveni vagon prigradske željeznice s eliptičnim nadsvjetlom na prozorima.



Motalica za špagicu od trole. Baš sam zadovoljan kako mi je fotka uspjela



Sjeli smo nešto prigristi u marendarij. Okružen je zidićima koji su urešeni nazivima i logotipima/grbovima poznatih povjesnih američkih željezničkih kompanija.





Sam marendarij je sagrađen u obliku željezničkog vagona



Idemo dalje. Evo nešto različitih natpisnih ploča postavljenih na zid šupe kao dekoracija.



Eric, kako rekoh, nema pojma o željeznicama, ali ova naprava ga je oduševila. Počeo je maštati o slobodnoj vožnji po pruzi dok mu povjetarac mrsi kosu, ali sam mu objasnio da to baš i nije lako delo



Ovo je konjka identična onoj koja stoji u čikaškom tehničkom muzeju.



Još par prastarih tramvajskih kola. Ovaj oblik karoserije gdje se stranice svijaju prema unutra vuče porijeklo još od prvih konjskih omnibusa.





Odličan izum – najdonja stepenica koja se sklapa u vožnji



Jedan malo moderniji tramvaj



Ovakav tip karoserije su, čini mi se, kod nas nazivali "Vašingtoncima"



Još dva modela motornih vagona za prigradske željeznice





Opet jedan aluminijaš. Ovaj je na struju. U dobrom je stanju, ali je u šupu pa ga se ne da pošteno slikati.





Interesantno – kad zatvore vrata, ostanu stepenice gole!



Pokretna dizalica





Još jedna. Obratite pažnju na sijalice na vrhu grane!





Ovo je pokretna EVP



Jedna rana električna loksa...



... s vrlo ozbiljnim pedigreom!



Ova je malo mlađa!



Još jedno radno vozilo



Interesantan način smještaja dizalice



Jedan lijepo restaurirani prigradski tramvaj. Interesantno, prema nazivima dalo bi se zaključiti da je svaka linija bila poduzeće za sebe. Ili nije



Opet sam malo vani. Jedan jako oronuli caboose



Metra-NOHAB?



Područjem muzeja provedena je i trolejbusna mreža, ali trenutno nije ni jedan vozio. Baš šteta. Prošle su godine otkad sam se vozio trolejbusom...



Ovaj tramvaj periodično vozi posjetitelje na kružnoj pruzi kroz muzej



Ovaj svemirac stoji pred ŽCP-om i maše glavušicom kad nailazi vlak



Idemo se ukrcati



Veseli Ameri u očekivanju vožnje



Radno mjesto tramvajca-čičeronea (barski stolac je njegova osobna improvizacija)



Kontroler. A prekidači su slični kao na starom M-24



Evo kako izgleda vožnja...



Iskrcali smo se, a on ode dalje



Ima i šupa s trolejbusima. Uglavnom su u dosta lošem stanju





Jedan zglobni



Ovaj mi izgleda gotovo poznat!



Motalice (uvjek se sjetim onih jadnika koji su "pecali" KV)



Ovaj je lijep. Vjerovatno je to onaj u voznom stanju





Pogled u strojarnicu trolejbusa. Užasno je prašno.



Chicago je nekoć imao strašno razgranatu mrežu uskotračnih podzemnih željeznica koje su slijedile konfiguraciju ulica. Primarna ideja je bila da se tim prugama dovozi ugljen i odvozi šljaka iz kotlovnica velikih zgrada pa su pruge prolazile kroz podrume. Kasnije su počeli prevoziti i ostalu robu pa čak i ljude. Koga više zanima, neka pogleda ovdje. Ovo je vučno vozilo.



Prilikom nekih radova, dio tunela se zarušio pa kad su puno kasnije opet nešto kopali, našli su zatrpane vagone. Sad su ovdje u jako uščuvanom stanju.



Kad sam ponovno izašao na sunce, pružila mi se prilika slikati nekoliko trolejbusnih KV-komplikacija pa ju nisam propustio







Jedna industrijska manevarka – Švicarci to zovu "šinski traktor"



Još jedna zgodna industrijska manevarka



Upravljačnica. Moš' plesat valcer u njoj...



Nešto rezervnih osovina za elektro-vozila



Plug (nema kotače – postavlja se na lokomotivu)



Ovo im je dobava električne energije – tipična američka neestetska zavrzlama



Ovu su manevru zavukli duboko u žbunje pa sam ju jedva zapazio



Zapravo sam pratio ovu neobičnu kompoziciju



To je ona ranije spomenuta USATC manevarka koja veselo vuče okolo tri velike dizelke. Pogledajte filmić



Interesantan tip skretnice. Onaj cilindar je neka vrst amortizera koji osigurava elastičnu vezu tako da vlak može proći s "krive" strane, a nakon toga se prevodnice vraćaju u prvobitni položaj.



Ovoga su u međuvremenu postavili na II. peron, 1. kolosijek, ali je samo za lepo videt. Nema ni ulaza ni vožnje.



To su one dizelke koje su me dočekale na ulazu





Vaš izvjestitelj s jednim od volontera koji rade u muzeju. Lik je inače građevinski inženjer i zadužen je za sve vezano uz donji stroj i infrastrukturu. Kapa koju nosi je tipična nekadašnja kapa američkih željezničara. Danas se uglavnom više ne nosi.



Svi zaposleni u muzeju su opremljeni Motorolama



Ona mala još uvijek neč trapula s dizelkama



Jedna curica volonterka je upravo laštila ovaj kontroler, al' me brzo izbacila pa mi je ostala samo ova uspomena.



Ovo je zgodno. Pretpostavljam da tu vlakopratno osoblje ostavlja tehničkoj službi ceduljice s primjedbama u stilu: "Nešto lupka u prednjem podvozju..." (A ovi odgovaraju: "Nešto pričvršćeno na prednjem podvozju!" )



On je vlakovođa na muzejskom vlaku koji pravi 45-minutno kružno putovanje



Ode vlak!



Ovi dva će malo kasnije nekim drugim pravcem



Kolica za prtljagu



Još jedan volonter



Sunce se kloni zahodu. Pogledom na sat ustanovljavam da sam ovdje proveo preko 5 sati. Zato me bole noge, jasno!



Tu unutra je suvenir šop



Kupio sam si ovo za uspomenu. Volim ovakve zakrpe (nakrpe?). Možeš ih po potrebi pričvrstiti na svaki komad odjeće. Zašto to mi nemamo?



Kompleks muzeja graniči s golemim poljima kukuruza na kojeg su u Illinoisu strašno ponosni. Nisam odolio pobudi da im izmjerim visinu...



Što reć na kraju? Impresivno? Da, svakako! No, kao i svaki tehnički muzej koji iza sebe nema zainteresiranu državu ili jako bogatog sponzora osuđen je na tavorenje jer je održavanje ovakvog fundusa užasno skupo. Prostori za izlaganje nemaju smisla ako posjetitelj ne može vidjeti i/ili fotkati izložak iz propisnog rakursa.

Ja sam ovdje samo naznačio viđeno. Ostalo je još stotinjak manje interesantnih fotki. Trebalo bi detaljno obraditi podatke za svaku lokomotivu, ali za to jednostavno nije bilo vremena. Koga interesira, ovdje ima malo više.

Što suvisloga napisati na koncu!? Predobro, bez riječi!

Negooo ... h-mm ... marnul si samo kus karbuna? Samo kus karbuna ? Očekival sam da će doma prnest baren jednu onu njihovu pišću i zmontirat je va Pfaffmobil i veselo pišćat po grade. A ti marnul samo kusić karbuna!!! Tr tega ima i na Ivanima, to nisi moral nosit z Amerike .

Nego šalu na stranu! Oduvijek mi je bila velika želja uživo vidjet GG1. Ta lokomotiva me opčarala svojim izgledom i u neku ruku mi je postala opsesija tako da imam popriličnu kolekciju fotografija skupljenih sa neta. Čak sam jednu radio i za Trainz u bojama (sadašnjim!) Žutke. Nakon ovoga znam gdje je se može vidjet i jednog dana (kad budem velik ) otići ću do Čikagija i poć videt kako izgjeda .

Još jednom ... !

:vibro: :vibro: :vibro:

VOW! VOW! VOW! VOW!!! :skok :

E samo zbog ovog muzeja bi rado zapalio u Chi/USA!

Nego, da te i podučim nešto...

- ona loksa teško da je puno mlađa od tebe, one godine je zadnji put remontirana (outshoped). To je vjerojatno EMD-ova E unit loksa (ako je 6-os.), a one su se prestale proizvoditi još krajem 50-tih, kad su ih zamijenile EMD GP i SD lokomotive

- čovječe! Ono ogromno žuto su ti UP-ove grdosije koje imaju plinsku turbinu! NADAM SE da imaš koju detaljniju sliku! Na kraju su vukle žuti tender, ostatak iz parnih vremena, sa Bunker-C gorivom (mazut?) za veću autonomiju... kažu da su zvučale kao prosječni Jumbo Jet...

- mala manevarkica je General Electric 44tonner. Radili su ih jer je sindikat strojovođa izborio da lokse teške preko 45t MORAJU imati dva strojošofera u loksi. Onda su ih bossovi sje*** i naručili manevrice od 44t. Neš ti zahebat kapitalista, ne boj se!!
Imam HO model 44tonke u PRR bojama. Onaj muzej (najveća 3) koji si spominjao u Pennsylvaniji je u gradu Strasburg! (nema veze sa EU, srećom)!

Hvala na info. Eto, svaki dan nešto novo naučiš. No, kako uvijek kažem, nisam diesel-fan pa mi to i nije područje neke specijalizacije.
Ona mala loksica me oduševila svojom snagom - ima kotačiće k'o rudnički vagon, al' kopa nogicama k'o velika
Bojim se da nemam niš boljeg od onog UP-čuda. Moram pogledati doma. Cijeli taj prostor je tako velik da sam potrošio preko 5 sati samo fotkajući i nisam imao puno vremena za niš drugo. Bio je plan da se ode još jednom, ali su logistički problemi spriječili realizaciju. To je dve ure vožnje od Čikaga pa ispadne cjelodnevni izlet. Bilo bi fantastično sručiti se s cijelim timom tamo (igram loto pa ako opali, vodim vas sve, časna pijonirska!)

Ovo je predobro, ovo se zove muzej, nego na koliko ha površine je cca, očigledno malo je jedan dan za obići sve eksponate.

Narcis je napisao/la:Ovo je predobro, ovo se zove muzej, nego na koliko ha površine je cca, očigledno malo je jedan dan za obići sve eksponate.

Nisam našao podatka nigdje na webu, ali onako odokativno prema planu bih rekao da je cca 300 x 200 meteri = 6 ha.
Obići se da u jednom danu (dokazano), ali sistematično pofotkati sve da poslije nemaš rupa u informacijama se neda (dokazano)