Zelenim vlakom od Divače do Buzeta

... i natrag!

Pročulo se po željezničkim i željeznicoljubačkim kuloarima da prijeti ozbiljna opasnost od ukidanja posljednje tanašne željezničke veze Istre s ostatkom uljuđenog svijeta: pruge Divača – Buzet. Naravno, ne pruge kao pruge već posljednjeg para vlakova koji voze njome. Eventualnom railfanu željnom vožnje po ovoj nadasve interesantnoj pruzi, ostalo bi kao posljednja mogućnost čekati ljeto i kupališni vlak Maribor – Pula...

Zaključih da treba pod hitno nešto poduzeti dok nad sve skupa ne padne mrak tj. dok ne nestane danjeg svjetla onome tko želi kroz prozor nešto uslikati, a i dok ne ukinu prugu. Radi se o nepunih sat vremena vožnje vlakom, ali i nešto više od sat vremena vožnje do Divače. Vlak je slovenski pa to znači da ide iz Divače, a tamo se i vraća. Sljedstveno tome – treba se pravodobno dokopati ishodišnog kolodvora.

Evo što VR HŽ kaže o tome:



VR SŽ je nešto opširniji glede količine zastajkivanja. Kako to? Loša razmjena informacija ili HŽ misli da ionako do Divače nitko ne silazi s vlaka?



Sljedeći korak u ostvarenju plana bio je dobiti dopuštenje za vožnju (i ostale tome pripadajuće sramotne radnje) u upravljačnici slovenskog vlaka. Sjetih se Freshera koji je onomad tako nešto ostvario pa sam mu poslao PP i dobio adresu gospodina iz Vuče (slovenske) s kojim treba stupiti u kontakt. Na dobivenu adresu poslao sam mail u kojem sam objasnio svoje želje i već sutradan dobio ljubazni odgovor gdje piše da su mi odobrili traženu aktivnost, a par dana kasnije stiglo je na kućnu adresu i topogledno službeno pismeno:



(Mala digresija: Prije godinu i pol poslao sam sličnu zamolbu na adresu HŽ-a. Još uvijek čekam odgovor...)

Putovanje je bilo odobreno za petak, 12. studenog. Još sam jedino morao sklopiti pakt o nenapadanju glede vremena s onim gore, a to se neda mailom. Izgleda da je imao prečeg posla nego se obračunavati s jednim antikristom pa je usred cmocavog i kišnog tjedna osvanuo jedan poluvedar dan. Kad sam stigao na naplatne kućice u Rupi, avioni su brazdali plavo nebo iznad mene





Čak su i ovdje bili dobro raspoloženi. I jedni i drugi.



Cesta me vodila manje-više uz prugu Rijeka – Pivka. Upravo sam prošao Ilirsku Bistricu i prebacujem si prugu na desnu stranu



Spodnja Bitnja. Prijestolnica jabuka. Gore na brežuljku je stari grad Prem.



Vremski Britof i crkva Marijinog ukazanja. (Nekad, kao mali, mislio sam da je svaka crkva s dva zvonika katedrala!!!)



Mali skok preko avtoceste Ljubljana – Koper i evo me u Divači. Došao sam, naravno, oko sat i pol prerano. To je tako kad u putovanju moraš planirati moguće zgode i nezgode kod prelaska DG. Ovo bonus vrijeme ću nastojati iskoristiti za razgledavanje kolodvora Divača – koliko mi bude moguće i dopušteno jer je območje moje dozvole za slikavanje po kolodvorima prestalo na državni meji. Zgodno mjesto za početak je nadvožnjak na ulazu u Divaču koji vodi preko pruge.

Evo malog prikaza kolodvora Divača skinutog s Google Earth-a. Da se lakše orjentirate u mojem prikazu



Pogledajmo što se vidi s podvožnjaka....
Lijevo je zid koji usjek u kojem je pruga osigurava od vjetra i snijega. Malo me konstrukcijom podsjeća na burobrane kod Melnica iako djeluje pomalo trošno



U usjeku je pruga koja vodi prema Pivki, Ljubljani, Zidanom Mostu, Mariboru, Semmeringu i Beču... Dvokolosječna, kako bog zapovjeda. Za one koji ne znaju: Pruga Beč – Trst, izgrađena davne 1857. u dijelu od Maribora do Sežane jedina je dvokolosječna pruga na području bivše Jugoslavije ikad planirana i izgrađena kao takva. Slovenija je imala sreću da se nađe na putu pruzi koju je pokojna Carevina smatrala vitalnom.



Most koji se vidi je most kojim magistralna cesta Koper – Postojna prelazi prugu. Do izgradnje autoputa koji je još malo istočnije, ovo je bio glavni pravac kojim su motorizirani Slovenci stizali na morje



Kako je lijepo vidjeti svu raskoš 3KV instalacije



Nisam se ni mislio pentrati, ali svejedno, hvala na upozorenju

Pogled na zapad. Dolje je stara stražarnica. Nisam hodao do nje, ali mi se čini da više nije u (prvobitnoj) funkciji. Svejedno je lijepa



Dolje je i jedan zanimljivi stari InterFrigo vagon. Djeluje i zapušteno i napušteno. Što li ovdje radi?



Ima natpise na njemačkom, francuskom i... turskom. Hommage a Onur & Šeherezada? Piše da ga se ne smije manevrirati odbačajem ni gravitacijom jerbo prevozi i žive ljude?



Lijepa stara zgrada od klesanog kamena. Iako je s onu stranu zida, pretpostavljam da ima veze sa željeznicom (to sam mudro zaključio po tome što je i stup nosač KV s onu stranu plota, a on sigurno ima veze sa željeznicom)



Crveni austrijski Taurus, parkiran onako nekako na pol puta do nikud. Drijema. Iza njega u daljini vidi se remiza (plava vrata), a ispred je jedna Brižitka na čelu teretnog vlaka. Desno je skladište betonskih elemenata za polaganje dužkolosječnih instalacija. Često se pitam što su HŽ-u trebale one grozote od pocinčanog lima?

Da bih došao do kolodvora u Divači moram autom napraviti krug kroz mjesto zbog jednosmjerne regulacije prometa. Negdje putem ugledao sam parkić sa spomenikom palim borcima iz WWII.





Negdje uz spomenik nalazi se kao dodatak i ovaj glavni pogonski kotač parnjače. Nisam našao tragova na natpisu da bi se spomenik odnosio baš na željezničare pa baš ne shvaćam vezu.



Ono što je zanimljivo je da je kolosjek na kojem stoji kotač uski te da je na kratkim čeličnim pragovima. Takve uskotračne pragove još nisam vidio... S druge strane, usprkos poodmakloj dobi, još mnogo toga nisam vidio



I evo me pred zgradom kolodvora. 15. april (travanj) je, pretpostavljam dan oslobođenja Divače. Ova vrata vode, među ostalim, u prostore namijenjene putnicima



Prođoh ravno na peron (vratit ću se poslije). Sad se najprije glede mojih nakana idem očitovati mjerodavnima koji su tamo u dnu... Simpatična teta prometnica mi je rekla da što se nje i SŽ-a tiče, mogu hodati kuda hoću i slikati sve što hoću

Malo po peronu... 11 metara više od Moravica! U svojim putopisima napredujem prema gore!!!



Opet bi netko da ja nekud hodam. Ma, bud'te pametni... Iako sam čuo da su špilje prekrasne. Vjerujem da se do tamo može i Pfaffmobilom, moram malo provjeriti



()



Na hrvatskim kolodvorima je uklonjen veliki dio telefonskih govornica. Ovdje je taj, nekoć neophodan uređaj, i dalje na usluzi putnicima.



Tik-tak i novi displej. Piše da je u pokusnaj fazi korištenja, ali pokazuje točne podatke. Moj 7705 je pretposljednji i što se tiče displeja, vozi do Rakitovca



Aha! Na antipodnoj strani od prometnog urada nalazi se druga najvažnija stvar na kolodvoru. Šalter lijevo je bio za baba-seru?



Lijepo, čisto, uredno, opskrbljeno. Pravo zadovoljstvo koristiti



Opremljeno materijalom iz uvoza! U mislima na moje drage prijatelje iz velegrada pored Zagreba



Novi znak, stari znak i ovaj misteriozni kiosk koji je očito naknadna prigradnja.

Peron. Hortikulturno lijepo uređen i održavan





Zgrada kolodvora je jako velika. Nažalost nemam podataka kad je sagrađena. Divača je izvorno bila prolazni kolodvor na pruzi za Trst, a na značaju je dobila kad je 1876.,19 godina nakon otvorenja tršćanske pruge, upravo odavde sagrađena istarska pruga do Pule.



Peroni su ugodni za šalabajzanje jer ima puno spojnih prolaza



Jedna faliii



Vodonapojnik

Ljupka francuskinja i drezina za održavanje KV



Brižitka 023. Tiho brunda u šturcu



En façe, rekli bi njeni sunarodnjaci



Pogled unatrag (prema zapadu). Lijepo se vide snopovi kolosjeka koji skreću lijevo prema Istri i desno prema Italiji



Ovaj bik služi i kao skladište za sipinu?



Nekadašnje robno skladište danas ima neku drugu funkciju. Luk iznad bočnih vrata se rijetko vidi na ovakvim zgradama.

Kolodvor Divača ima i spomen-lokomotivu. Evo i vašeg omiljenog izvjestitelja ispred ploče s podacima. Ne vidi se? E, pa ne možete imati sve!



Serija 28. Jedna od prvih lokomotiva takvog tipa na svijetu. E rasporeda pogonskih kotača i snage cca 800 KS. Teška teretna lokomotiva za brdske pruge. Ta serija je dugo godina vukla vlakove na istarskoj pruzi te od Zidanog Mosta do Zagreba. Kasnije ih je elektrifikacija deložirala u Gračac.





Ova je jednostruke ekspanzije. Bilo ih je i s dvostrukim rastezanjem pare, a karakterizirao ih je golemi niskotlačni cilindar na lijevoj strani.



Meni uvijek fascinantno polužje parnjače





S druge strane – u punoj ljepoti...



... i s Kobelovim dimnjakom (nisu ga sve imale)



Proizvodnja lokomotiva serije 28 prestala je negdje 1929. godine. Ova je, dakle, jedna od najmlađih.

Obišao sam stanicu. Idemo vidjeti civilnu stranu



Fontanica. Hibernirana. Čaka pomlad 2011.



I SŽ su učestvovale u obnovi



Biblioteka "4x4". Nisam ništa čitao jer su predamnom još bili mnogi zadaci (a i većina literature je na slovenščini ), ali sam zato popio izvrstan macchiato za samo 1€



Osvrt na kolodvorsku zgradu i trg ispred (iza?) nje u jesenskom izdanju

Obilazim putničke prostore



Hodnik za pristup u službene i rezidentne prostore. Tu je stalno promicala neka djevojka noseći opreni veš na sušenje! Pod je zanimljiva kombinacija teraco i keramičkih pločica i još se dobro drži obzirom na godine zgrade





Čekaonica...



... i blagajna s jednom jako ljubaznom tetom koja se, hat međutim, nije dala slikati. Zato nije na internetu!



Opet na peronu. Ova Brižitka je samo metar i pol dulja od Žutke, a izgleda golemo



A onda je iznenada krenuo muving. Nisam se ni snašao pa je snimano iz ruke...

Kad se frka raščistila, ugledao sam daleko na drugoj strani – nju! Morat ću živahno preskakutati sve kolosjeke i pogledati ju izbliza



Nekad su kolodvori imali vodonapojnike, danas imaju dizelnapojnike



Put me vodi do remize s plavim vratima...



... preko kolosjeka kojim ću uskoro poći prema Buzetu...



... i skoro sam tu!



Kad sam se okrenuo, pružio mi se lijep pogled na kolosjeke u smjeru Sežane. Uzgred, netko mi je jednom objasnio da ono cik-cak šareno na stupu znači da se nije pametno kihajolny veselyes...



Viiidi! Na remizu prikucalo našeg cijenjenog kolegu 4rumaša iz Dežele koji nas snabdijeva prekrasnim fotkama sa slovenskih pruga



Vozičeki



Osovina i nekakav čudni polu-bik



Ne znam čemu služi ovaj razapeti cjevovod uz prugu. Plinifikacija? Ulazna ili izlazna? Input ili Output? Kaputt?

Kako se ova papuča lijepo kamuflirala u jesenjem šušnju!





Još jedan bik, šturc i vagon "Intervencijskog voza"



Slijedeće fotke namijenjene su teksturašima:

Došao sam i do peglice


Nekako sam uspio zaviriti u upravljačnicu. Malo je raskopana, mislim da mala ĐĐ nije u voznom stanju



S druge strane



Sve piše. Čini se da nikad nije bila u sastavu SŽ, bar nema oznaka. Mislim da postoje neke njene sestrice u industrijskim pogonima po Sloveniji



Bliži se vrijeme za moj vlak. Kročim prema kolodvorskoj zgradi. Nebo je nekako sivo, nije vrag da me se onaj gore ipak sjetio?



Posljednji pogled na kolodvor i peron. Kad se vratim bit će mrak.



Toliko za sada...

Odlicno! Lijepo, lagano i pitko. Bas onako kako Pfaff najbolje zna.
Jedva cekam ostatak.

Barney

Izvrsno, i ja čekam nastavak, a pogotovo sadržaj nastavka....

Vlak s kojim putujem do Buzeta stigao je u Divaču iz Kopra kao 4401. Taj se ne hladi...



Nakon 20+ godina imat ću opet priliku putovati Zelenim vlakom, iako se taj nažalost više ne zove "Arena"



Još uvijek prelijepo izgleda. Čak nije ni pošaran, osim one fleke na suprotnom kraju.



008. Išao sam provjeriti jesu li meni u čast oprali, što rek'o hadzibane, šoferšajbnu! Jesu. Sve OK.



Gospod Andrej. Moj Master and Commander. Brzo smo obavili formalnosti uvođenja u prostor. Kako je to lijepo kad imaš sve napismeno pa nema frustracija oko dogovaranja...



Na majstorov prijedlog postavio sam slikopisnozabilježbenu opremu u sredinu. On će desno u svoj odjeljak, a ja ću lijevo u pomoćnu fotelju.

Ovdje još nisam bio pa da malo pogledam. Detalji polužja za spajanje mehova kod kombiniranja kompozicija





Ako dođu putnici možda nas se skupi toliko. Kondor je već najavio da nam neće smetati



Naputak za dolijevanje tekućina. Majstor Andrej veli da usprkos poodmaklim godinama, još uvijek sve dihta, jedino ima malo problema s antifrizom kad se ohladi



Nekadašnji salon. Danas ga kao svoj prostor koriste kondukteri i eventualno vlakopratno osoblje

Putnički prostor. Wow! Kao da je bilo jučer. Za ovo bi Talijani rekli: "Un treno signore" odnosno "Gospodin vlak".



Nasloni na obaranje, stolići. Eh, da su bar avioni ovakvi...



Nema na magyarskom?



Čas prije polaska spazio sam na susjednom kolosjeku ovog ugora...



Jedna moja prijateljica ima haljinu s ovakvim uzorkom na lijevoj, je li...



Da ga sretneš u mraku, biš se uplašio

Krenuli smo... Promiču pragovi...



Vrlo zanimljivo dizajnirane ograde uz prugu



Ovo je mjesto koje poznaju svi Riječani – podvožnjak između Hrpelja i Kozine na cesti za Trst. Kad si tu, znaš da si u Trstu.





U biblioteci i štampariji skrivenoj među stablima ravno naprijed, gazda Mahnič tiska odličnu

Za kamionoljupce: Crveni kamion je od karlovačke firme Renato P.P.

Ulazimo u kolodvor Hrpelje-Kozina. Ovaj Regan je na mrtvoj straži. Slovenski dizeli su svi zadržali izvornu zelenu livreju.



U suprotnom smjeru dolazi Brižitka sa IC-om iz Kopra



Mi ćemo stati skroz naprijed pa se i odbor za doček tamo okupio (oko ćenife?)



Ima putnika, ima. Hvala bogu, neka ih što više...



Živ, živ, živ! Da li tri Žive čine živicu?



Idemo dalje. Kolosjek desno je početak nekadašnje pruge Hrpelje – Trst (St. Andrea) izgrađene 1887. godine. Danas je od njega ostao samo šturc koji završava u nekom skladištu plina. Pruga je napuštena i demontirana. Trasa sa slovenske strane je uništena izgradnjom avtoputa Kozina – Koper. Veli mi majstor Andrej da je prehodao trasu s talijanske strane i da je donji stroj vidljiv, a vide se i mjesta gdje su bili objekti. To bi mogao biti zanimljiv izlet za naše hodače, ne? Ja sam ih uvijek voljan za nedajbože pratiti izdaleka Pfaffmobilom.

Za one koji ne znaju, evo i kratke priče o toj pruzi: U nekom su se trenutku austrijske državne željeznice (kkStB) našle, da prostite, u financijskom dreku (njemački: dreck). Jedini je izlaz bio prodati dio pogona pa je tako i pruga Beč – Trst uspješno prodana Južnim željeznicama. Tako su prodali i jedinu vezu Austrije s njihovom najvažnijom lukom. Kad je Südbahn počeo nabijati cijene tonskih kilometara, shvatila je država da je vrag uzeo šalu. Srećom su prema nekom dogovoru imali pravo provoza prugom do Pule pa su onda izgradili tih 18-tak kilometara pruge i ušli u Trst s druge strane. Pruga je bila vrlo nepovoljna, s velikim gradijentima i zavojima, ali je poslužila svrsi. Kasnije su Talijani izbušili čitav niz tunela i spojili novu luku s glavnom prugom po novoj trasi pa je stara pruga za Hrpelje postala suvišna.



Pogled na rečenu avtocestu za Koper

Ulijećemo u Prešnicu. Tu se odvaja pruga za Koper



Opa! Kolege railfanovi. Veli mi strojevodja da se tu uglavnom nakupljaju Talijani



Pruga za Koper odlazi desno i sobom odnosi struju i varene spojeve. Dalje ćemo klakete-klak. Tako i treba – to je pravi željeznički zvuk



Brižitka izvlači kontejnerski vlak iz Kopra. Da je po pravdi, ovo bi bio prizor negdje kod Križišća, ali je mudra narodna vlast odlučila upropastiti riječku luku



Ostajemo sami u pustom Podgorskom krasu



Blagi uspon i par zraka sunca. Pa i nije tako loše, ne?

Ulazimo u kolodvor Podgorje. Vrlo zanimljiva konstrukcija zaštitne ograde. Obzirom da je u pitanju beton i to stari, pretpostavljam da je talijanske provenijencije.



Kolodvor Podgorje. Prije izgradnje pruge za Koper (1967.) ovo je bila prekrcajna stanica za teret za koparsku luku.



Ovdje smo ljetos kiki, thomcro i ja pravili milenijske fotke po kiši nakon sač'kivanja Regana u Buzetu



Nastavljamo prugom usječenom u strmi obronak. Pruga je ovakva manje-više do Nugle.



Čelični pragovi. Dobri za održavanje, ali malo nezgodni za bubrege.



Stajalište Zazid. Neobična zgradica čekaone – sva je nešto na okruglo.



Blago vijugamo...



... pa kroz usjek udesno (sve su oni to iskopali golima rukama i s nešto baruta)...



... i usjek ulijevo pa ispod mosta (s još malo baruta)...

... pa skoro ravno...



... i evo nas u Rakitovcu.



DM. Pasoška i carinska kontrola. Morao sam trčati kroz vlak da dohvatim mejne dužnosnike jer su me previdjeli u upravljačnici, a ja sam baš ćeo da mi udaru muhur u pasoš.



Sad se još malo moraju strpiti dok se vlak vrati iz Buzeta pa mogu doma na spavanje.



Nastavljamo dalje. U dolini se vidi prvo veće hrvatsko naselje – Buzet!



Majstor Andrej me upozorio da 'rvacki policaji ne vole slikavanje oko državne granice pa sam brže-bolje raspremio svoju opremu. No, zato sam uspio uslikati par interesantnih scena na buzetskom kolodvoru.

Toliko za sada...

Zeleni vlak ne ide dalje pa se putnici za smjer Pule moraju prekrcati u hrvatsko vozilo:



Papagajko 018 je iskrcao putnike iz Pule i sad čeka da nagrnu oni iz Ljubljane





Petak je pa ima mnogo đaka i studenata koji dolaze kući na vikend (pranje robe i mamina hrana)





Prostor na civilnoj strani buzetskog kolodvora je zatrpan automobilima koji su došli preuzeti dječicu



Šved čeka na prolaznom kolosjeku, a Zeleni će na obilazni.



Jake snage u pripremi



Tek što nije



Evo, uklizili smo u buzetski kolodvor. Kondor Slovenac se nešto kida od smijeha. Mislim da je bila svega jedna putnica. Nekako mi je ličila na Francuskinju

Evo i VR-a za povratak. Ovo je naš, skraćeni...



... a ovo slovenski. Opet malo duži.



Spremni za polazak. Ja sam se već prebacio na drugu stranu kompozicije pa ću napraviti par fotki prije nego stigne godpod Andrej



Sjedište za strojevodju. Ima i ventil za regulaciju gladijatora



Detalji upravljačkog pulta





Dok smo čekali na polazak iz Buzeta, majstor je upotrijebio vrijeme da mi pokaže čajnu kuhinju koja je na ovom kraju vlaka. Nekad, u zlatno doba su tu sestre Dese kuhale tople napitke i slagale sendviča. Danas je taj prostor zaključan i ne koristi se.





Ima i frižider samo je malo mutan