Plinske platforme na Jadranu

Annamaria A: Dobrovoljni zatvor nasred pučine

Autor: Marinko Glavan
Objavljeno: 15. ožujka 2015. u 20:35



Osamsto tisuća kubičnih metara prirodnog plina svakog se dana proizvede na platformi Annamaria A, jedinoj uz Ivanu A sa stalnom posadom na hrvatskoj strani Jadrana.

Količina je to koju u godinu dana potroši gotovo šest stotina prosječnih kućanstava priključenih na plinsku mrežu u Hrvatskoj, a da bi plin s Annamarie A i okolnih nalazišta, smještenih tridesetak nautičkih milja jugozapadno od Pule, svakoga dana stizao do potrošača, brine se tek desetak članova posade platforme koje smo posjetili, zajedno s predstavnicima Agencije za ugljikovodike, Ine te INAgipa, zajedničke hrvatsko-talijanske tvrtke koja upravlja bušotinama u sjevernom Jadranu.
 

Do četiri tisuće i tristo tona teške grdosije, smještene na samoj granici hrvatskih i talijanskih voda, nije jednostavno ni doputovati, a kamo li svakoga dana usred otvorenog mora sjevernog Jadrana raditi, jer jedini način transporta predstavljaju opskrbni brodovi stacionirani u Puli, a do platforme, ako je lijepo vrijeme, treba oko dva sata plovidbe.

Pritom nitko ne garantira da ćemo se na platformu moći i ukrcati, jer ako valovi premaše visinu od metra i pol, što je nasred pučine više pravilo nego iznimka, prebacivanje s broda na platformu postaje vrlo opasno, pa je najsigurniji način za transfer osoba košara opletena konopcima koja se spušta i podiže dizalicom.
 
Beskrajne stepenice

Srećom, na dan obilaska platforme, valovi su bili tek oko metar visoki, pa se nakon dva sata relativno brze i ugodne plovidbe opskrbnim brodom »Junak« pred nama ukazalo čelično čudovište. Smještena na stupovima, konstrukcija Annamarie A uzdiže se nad morem više od pedeset metara, pri čemu su na donje tri palube smještena proizvodna postrojenja, dok se iznad njih nalaze prostorije za smještaj posade, nadzor i upravljanje, a na samom vrhu platforma za slijetanje helikoptera.

Sve to načičkano je bezbrojnim cijevima, ventilima, tankovima, kablovima, dizalicama i ostalom opremom te pruža pomalo zastrašujuć prizor usred kristalno bistrog mora, pod čijom površinom se konstrukcija spušta još oko pedeset metara, sve do dna, gdje se nalaze bušotine.

  Iskrcaj s broda na platformu, iako valovi nisu bili ni blizu najvećima kakvi se na ovom području pojavljuju za jakog juga i bure, bio je prilično zahtjevan, zbog neugodnog poskakivanja i udaranja broda o pristanišnu rampu platforme. Ipak, uz pomoć posade Annamarie A svi se, u grupama, uspješno prebacujemo na platformu, i započinjemo uspon, naizgled beskrajnim stepenicama.

  – Ima ih sto šezdeset i četiri do glavne palube, »tješi« nas Željko Pleško, operater proizvodnje, dok se pušući uspinjemo ka odredištu.

  Prolazimo prve tri palube na kojima je čitav labirint cijevi i raznoraznih metalnih konstrukcija, i stižemo do glavne palube, gdje nas čeka zapovjednik Davorko Mihalić, zajedno sa Tomislavom Bojkom i Damirom Mlinarićem, čija je glavna zadaća briga za sigurnost članova posade, a u ovom slučaju i brojne ekspedicije novinara i ostalih gostiju.
 

Kako nam je i prije početka plovidbe rečeno, sigurnost je na platformi uvijek na prvom mjestu i nema šale kada je riječ o poštovanju procedure, tako i naš posjet započinje predavanjem na tu temu. Još u luci svi su morali navući zaštitna odijela, cipele, rukavice i kacige, a tako opremljene odvode nas do »muster stationa«, točke okupljanja u slučaju opasnosti i potrebe za hitnim napuštanjem platforme.
 
Padovi najveća opasnost

Mihalić i Bojko upoznaju nas sa zvucima alarma za požar, istjecanje plina i pada osobe u more, te na kraju sa zvučnim signalom za napuštanje platforme.

  – Ovo je procedura koju moramo proći, no moram naglasiti da se niti jedna od ovih situacija nije nikada dogodila, od puštanja platforme u pogon prije šest godina, umiruje nas zapovjednik.

  Posjetitelje dijele u dvije grupe, od kojih svaka dobiva svoj tim »vodiča«. Našu grupu predvodi Bojko.

  – Držite se grupe, nemojte se izdvajati i budite oprezni. Na stepeništima se obavezno držite za rukohvate, jer padovi su najčešća i jedna od najvećih opasnosti – kaže Bojko.

  Nakon predavanja, uslijedilo je još predavanja, ovoga puta u salonu platforme. Direktor INAgipa Marco Talamonti, zapovjednik Annamarie A Mihalić i Damir Mlinarić upoznaju nas s platformom, kratkim pregledom povijesti istraživanja i eksploatacije plina na Jadranu, od 1996. naovamo, te sigurnosnim sustavima koji sprečavaju pojavu opasnosti bilo za članove posade, okoliš ili same platforme.

  – Polje Annamaria specifično je po tome što se proteže s hrvatske i talijanske strane epikontinentalnog pojasa, tako da se na talijanskoj strani nalazi platforma-blizanka Annamaria B. Međusobno su spojene plinovodom, a obje su spojene i s plinovodima koji vode prema hrvatskom i talijanskom kopnu, tako da se plin može isporučivati prema potrebi. Platforme INAgipa u hrvatskom dijelu Jadrana prosječno proizvode oko 2,7 milijuna kubičnih metara plina, a maksimalna je proizvodnja bila 5,2 milijuna u jednom danu. Ukupna je proizvodnja milijardu i pol kubičnih metara godišnje, što je šezdeset posto godišnje potrošnje prirodnog plina u Hrvatskoj – rekao je Talamonti.

  Platforma Annamaria A ima više sigurnosnih sustava povezanih u jedno, čime se sprečava mogućnost havarije ili onečišćenja okoliša, istaknuo je Mlinarić.

  – Imamo ukupno pet sustava koji potpuno automatski mogu izvršiti »emergency shutdown«, odnosno prekinuti proizvodnju u slučaju opasnosti ili neke nepredviđene situacije. Već na dubini od 120 metara smješten je prvi sigurnosni ventil koji zatvara dotok plina u slučaju opasnosti, a tu je i niz drugih sustava koji platformu u roku od maksimalno 15 minuta potpuno oslobađaju svog plina i pretvaraju je u »hrpu željeza«. O tome kolika je razina sigurnosti, najbolje govori podatak da u 15 godina eksploatacije plina nismo imali niti jedan slučaj ugroze ljudi, okoliša ili imovine – kaže Mlinarić.

  Nakon uvodnih izlaganja, krećemo i u obilazak same platforme.

  S glavne palube spuštamo se prema točki gdje plin iz šest bušotina stiže na Annamariju, a usput slušamo brojna nova upozorenja, posebno za fotoreportere i kamermane.
 
Blic aktivira alarm

– U procesnim pogonima zabranjeno je korištenje bljeskalica ili reflektora, jer je njihovo osvjetljenje dovoljno snažno da aktivira senzore požara. U slučaju da se to dogodi, cijela platforma automatski ide u »shutdown«, gasi se kompletna proizvodnja, zatvara dotok plina i to ne možemo zaustaviti. Ponovno pokretanje vrlo je složeno, a o cijeni prestanka proizvodnje da i ne govorimo – upozorava nas Bojko, dok se spuštamo prema cijevima što vode s bušotina.

  Mlinarić i Pleško od te točke nadalje vode nas i objašnjavaju kako funkcionira cijeli sustav.

  – Plin iz bušotina ide u separatore, gdje se odvaja slojna voda, koja je uvijek prisutna. Ta voda odlazi dalje u proces obrade, kroz niz separatora i filtera, nakon čega se analizira te ukoliko nakon obrade u njoj ostane više od 15 milijuntih dijelova onečišćenja, automatski odlazi na ponovnu obradu, sve dok se ne postigne zadovoljavajuća čistoća. Jednom kad je postignuta, voda se ne ispušta u more, već u posebni keson, odnosno spremnik, gdje se, ako je još prisutan, odvaja zauljeni dio, koji se otprema na kopno gdje se zbrinjava, dok se u okoliš ispušta samo potpuno čista voda – kaže Mlinarić, dok prolazimo od jednog do drugog dijela postrojenja.

  Dok je proizvodnja uglavnom potpuno automatizirana, te se nadzire i njome upravlja iz kontrolne sobe na vrhu platforme, posada je uglavnom zadužena za održavanje i eventualne popravke, na što otpada golema većina njihova posla – kaže nam Pleško, iskusni operater, koji Annamariju i ostale okolne platforme poznaje bolje nego svoj džep.
 

– Najteži dio je konstantno uspinjanje i silaženje po stepenicama. Na svakoj platformi točno znam koliko ih ima, jer sam ih sve prošao bezbroj puta – kaže Pleško.
 
Posla ne nedostaje

Radni dan posade dug je i naporan. Rotacije se obavljaju svakih 15 dana, a kada su na platformi, rade dvanaest sati dnevno, od sedam ujutro do sedam navečer. Osim za održavanje i redovno funkcioniranje Annamarije A, njih desetak brine se za platforme bez posade na poljima Annamaria, Irina, Ika, Ida, Ika JZ, Marica i Katarina, razasutima po okolnom području, tako da im posla ne nedostaje.

  – Postoji plan redovitog održavanja, tako da se točno zna što i gdje treba zamijeniti, podmazati, očistiti, obojiti i tako redom. Osim toga, tu su i brojni sitniji popravci, tako da smo u pogonu non-stop, kada to vremenski uvjeti dopuštaju – kažu naši vodiči.

  A vremenski uvjeti najveći su problem pri obavljanju svakodnevnih poslova na otvorenom moru, gdje znaju biti i više nego surovi.

  – Do određene brzine vjetra i visine valova smije se raditi na otvorenom, a kad se te granične vrijednosti premaše, onda smo osuđeni na čekanje u prostorijama za posadu. Ponekad to i dobro dođe, jedan dan da se malo odmorimo, ali posao i nakon toga treba obaviti. Osim toga, ako nevrijeme potraje dulje od dan-dva, problem postaje i dosada, jer se ovdje i nema baš što raditi u slobodno vrijeme. Nije da možeš nekud izaći i prošetati, ovo je kao dobrovoljni zatvor, samo dok se može raditi vrijeme brže prolazi. Kad vrijeme ne dopušta rad, tu su televizija, internet, stolni nogomet, tu i tamo partija karata, i to je otprilike to, kaže Bojko.

  Briškula i trešeta ili bela – pitamo, a Pleško odgovara kako su svi članovi posade, uz izuzetak kuhara – Podravci, pa nema dileme.

  – Bela, naravno, i to uglavnom kad je nevrijeme – kaže.

Valovi od 18 metara

A nevremena im tako daleko od kopna ne nedostaje. Ove zime najviše problema stvarala im je bura, ali ni juga nasred Jadrana nisu nimalo bezazlena.

  – Prije nekoliko tjedana valovi su, za orkanske bure, dosegnuli visinu od 12 metara. To je visina četverokatnice pa si probajte zamisliti kako izgledaju. Inače, najveći valovi znaju biti kada puše jugo i tada ponekad dosegnu i petnaest, pa čak u ekstremnim slučajevima i osamnaest metara, a vjetar zna puhati i po dvjesto kilometara na sat, kaže Pleško.

  Kako platforma i Podravci na njoj podnose takve ekstremne uvjete, zanima nas.

  – Takvi najveći valovi itekako se osjete, međutim, platforma je projektirana i za puno veća opterećenja, pa nema neke opasnosti, međutim ne može se van, a ponekad ni kući, iako je završila dvotjedna »šihta«. Brod ne može pristati u oluji, pa se dogodi da ponekad rotacija traje i nešto dulje od petnaest dana – kaže Pleško, dodajući kako ni ljeti, kada nema oluja, situacija nije idealna zbog velikih vrućina.

  – Spašava nas to što ovdje uglavnom uvijek puše neki vjetar, ali događalo se da bude potpuna tišina. U takvim uvjetima vrućine znaju biti nepodnošljive, jer odozgo grije sunce, a odozdo užareni čelik, pa imate osjećaj kao da ste u pećnici dok radite – objašnjava Pleško kako posao na platformi nije za svakoga.

  Ima li među posadama hrvatskih platformi žena, pitamo vodiče.

  – Ne. Koliko mi je poznato, još niti jedna nije radila na platformama. Ne zbog toga što postoje bilo kakve zapreke zapošljavanju žena, nego se one naprosto ne prijavljuju za ova radna mjesta. Inače, imamo čak i ženski wc u sklopu zajedničkih prostorija, ali ženskih članova posade do sad nije bilo. Tko zna, možda se i to u budućnosti promijeni, kaže Bojko, dok napuštamo procesna postrojenja i uspinjemo se ka samom vrhu platforme, gdje je sletište za helikoptere.

  Nakon još tko zna koliko stepenica, u predinfarktnom stanju stižemo do vrha, razmišljajući o tome kako bi bilo dobro da neko preventivno pozove helikopter, izda li nas srce od silnog uspinjanja. Helikopteri se i inače, objašnjavaju nam, zovu samo u hitnim slučajevima, pa u stvarnosti vrlo rijetko slijeću na platformu. No zato je helidrom, s kojega puca pogled na pučinu i okolne platforme, omiljeno sletište galebova, čemu svjedoči i površina gotovo prekrivena rezultatima njihove probave.

Hrana je važna

Nakon uživanja u pogledu, spuštamo se do kontrolne sobe, pa u razgledavanje kabina, a na kraju i do salona, gdje nas već čeka obilan i ukusan ručak. Hrana je, kažu nam domaćini, iznimno važan dio života i rada na platformi.

  – Puno se radi pa treba i jesti. Iako, hrane je toliko da moramo i paziti koliko jedemo da se ne udebljamo previše. Važna je i kvaliteta, jer ako hrana nije dobra, odmah se među ljudima stvara nezadovoljstvo i loša atmosfera, što nikako nije dobro za posao, objašnjava nam za ručkom zapovjednik Mihalić.

  Nakon ručka vrijeme je za polazak, te se opraštamo od Annamarije i njezinih stanovnika koji se vraćaju svojim svakodnevnim dužnostima. To će činiti još oko 25 godina, koliki je predviđeni životni vijek platforme koja će nakon toga biti demontirana i poslana u staro željezo, a na njenom mjestu, tvrde u INAgipu, ne bi trebao ostati nikakav trag.

LLeon je napisao/la:

LLeon je napisao/la:
Masa oko 700 tona, dužina 70 metara, visina 30 ineštositno. Kada se okrene u uspravan položaj (sada je, naravno, polegnut) biti će visok kao neboder od 25 katova.