Dubrovnik 2016 (jedno šalabazanje jugoistokom bivše nam države)

Početak priče je standardan – ONA putuje, ja kofer nosim, molim... I vozim, jakako. Ide se skroz dolje na jug, čak do Dubrovnika i Cavtata, slave se neke obljetnice pa je NJU pozvalo

Nakon nekoliko dana pljuštanja i pljusketanja, jutro je osvanulo suho iako nešto mržljikavo



Bitoraj se lijepo ocrtavao na jutarnjem nebu što je već samo po sebi bio dobar znak.



Mraz je dobro stegao šume i proplanke



Postrugao sam lijepu količinu leda sa šoferšajbne. Uzgerd, ovo je rijedak slučaj da su se oba Pfaffmobila našla na hrpi.
Slika ima malo ružičasti ton jer je rosso di matina, ali navodno niš od kiše



Nad Ravnom Gorom plivala je maglica



Početak puta je moja standardna ruta (iako ONA malo njurga): Preko Starog Laza na Ravnu Goru pa onda na Vrbovsko i Ogulin. U Oštarijama se štekam na Autoštrasenban i dalje dok noge izdrže. Jedino odstupanje od pravila je bilo da sam do Ogulinskog Hreljina vozio "kroz šumu" jer je cesta preko Gomirja zatvorena zbog rekonstrukcije mosta "Hambarište". To je trebalo obaviti prije nego nekakav cestar nakrcan rizlom zabuca na most na kojem je ograničenje na 5 tona!
Čvor Ogulin. I posljednji pozdrav Jeanu



Moja iskustva s velikim tunelima na našim, inače ugodno praznim, autoputevima su uglavnom frustrirajuća. Kad god ja naiđem, oni farbaju tunel. I onda voziš oprezno onom jednom trakom s 50 na sat!
Sior Tomasella vozi pun bus pobožnih talijanskih grešnika u Međugorje!



Odmorište "Marune" na morskoj strani Velebita. Hotel zatvoren. Na fasadi piše "Za Saleta". Pi-pi u skladu s prirodom...



Zato su Tulove grede uvijek impresivne



Odmorište "Jasenice", Croduxova pumpentankštele. Vođekare ima i pi-pi za dame. Ovaj Velebit je sav nekako grbav. K'o leđa od Dinosaura!



Stražnja strana realnosti.

U nastavku puta sam ga razvalio bez suvišnih "zašto". I zato nema nekih putoslikovnih impresija. Grickali smo zengviče i pijuckali čaj iz termosice (ONA je po tradiciji odlična stjuardesa!), a Pfaffmobil je gutao kilometre. Bez zastoja smo protutnjali mimo rodnih mjesta brojnih značajnih političara, glumaca, optuženika, a prva prava pauza bila je na odmorištu "Mosor", negdje s leđne strane istoimenog brda.
Nebo je bilo nekako sumorno



Osvrtaj



Ono na riječkoj obilaznici (A7) što su cestograditelji skrojili iznad Bakra, neki zovu "bakarski baškot". No, to nije ništa prema petljanciji koju prođeš kad konačno siđeš s "Dalmatine" negdje kod Ploča. Cesta se mora spustiti do razine Neretve pa ima mali milion tunela, serpentina i zavoja. Al' je zanimljivo.
I onda prođeš "alejom mandarina" (još uvijek mi nije jasno kako putnici koji busom stignu do stajališta Komin stignu kući jer je naselje s druge strane tekućice?) pa se popneš na most preko Neretve i onda puca pogled na zeleno-narančastu deltu Neretve. Mandarinen dapertutto! Čak autobusima dovoze turiste da pomognu brati!



Granični prijelaz Neum-Klek. Bosanci su izgleda odustali od kontrole ovog dijela granice. Samo naši policaji tvrdo stoje na braniku otadžbine i samo trznu lijevom obrvom kad pokažeš osobnice (no, dobro, ja sam i inače lik koji odiše dobroćudnošću pa me nitko ne tretira kao potencijalnog kriminalca i probisvijeta).
Ovdje odlučismo nešto čalabrcnuti. Sam Neum se doima kao da si u Hrvatskoj, Ima pumpa od INE, ima iNovine, ima (valjda) i Konzum... Samo su cijene u KMU-ovima (navodno).



Za stolom je nastao prijepor glede naručbe jestvina. Ja sam predlagao prstace, ali je ONA ispravno rekla da nju sutra čeka nekih 9 sati intenzivnog rada pa što ako, da prostiš, s tim školjkama, je li, nešto ne bude u redu? I tako se odlučismo za klasični menu.



Gooolemi biftek s jajotom (medium) na posteljici od riže, pomfrit, prženo povrće...



Ko kaže da je Bosna zemlja nereda? Ima sve, dobiješ i fiskalni račun s iskazanim poreznim stopama, a što je najljepše, imaš na odabir i valutu u kojoj ćeš platiti!
A cijena je jedva mrčuk viša od prosječnog obroka kod Kineza na Kozali. BTW, ja platio u jevrima, bilo mi najspretnije, a kune čuvam za Dubrovnik, trebat će...



Pa-pa, Neum! (Ovi Bosanci, slično kao i Slovenci, imaju kondenziranu rivijeru)



Promet do Dubrovnika i nije bio nemoguć kakav zna biti. Valjda sam potrefio pravi "time-slot". A Garmin me nepogrešivo doveo na odredište gdje su nam pripremili smještaj – Hotel "Valamar Lacroma****" na Babinom Kuku.



Ovo nije katedrala već ulazni hol s recepcijom (iako nitko i nigdje neće nadmašiti pokojni "Palace" u Haludovu – e ono je bila katedrala)

Par riječi o našem smještaju...
Ovo se zove "Apartman Junior" i organiziran je na dvije razine što je jako če-če iako me spiralne stepenice nisu nikad oduševljavale kao sredstvo mijenjanja nadmorske visine (zapravo, nikakve stepenice).
Ona staklena gajba desno gore je kupaona. Dmaho iza stakla je kada. Nešto slično smo Jean i ja imali u onom LGBT hotelu u Požunu.



Gledam JU svisoka!



Klasični kupaonski selfie. Desno je rečena kada, a lijevo je ćenifa i posebna tuš-kabina.
BTW, ima i ćenifa na donjoj razini. Valjda za goste



Krevetac. Na volju ti tri vrste jastuka pa biraj. Dobili smo i kućne ogrtače i papučice. Jedini je zayeb što je krevetsko pokrivalo iz jednog komada, a ja sam već zaboravio tehnike ponašanja kad ti bračni drug cijelu noć vuče ćebe na svoju stranu!!!



Noćna panorama s terase. Mislim da sam pronašao smještaj za sljedeće ljeto...



Goood morning, Dubrovnik!



Ogrtač mi je malo potijesan (izgleda da se stisao u pranju) pa neću koristiti blagodati bazena. Idem ravno na doručak



Aaaaaa-u! Čega tu nema! Al' bi se Narcis ovdje osjećao k'o doma!

Nažalost moram dalje. Ovdje smo samo prenoćili i selim stvari u drugi hotel u Cavtatu. NJU će već netko dostaviti u kasnim popodnevnim satima. Šteta. Jer baš sam se dobro osjećao.



Imam jednu dragu prijateljicu koja živi u uvjerenju da svi koji borave u Dubrovniku obavezno nekoliko sati besposleno šalabazaju Stradunom. I tako mi je, čuvši kuda se spremamo, poslala mail u stilu: "Čuuuj, kad budeš u Dubrovniku, svrati do apoteke "Male braće", oni imaju fine kreme za lice na bazi naranči i lavande pa mi uzmi, to ti je usput..." Brus mi je usput! Nisam uopće planirao ulaziti u Grad, ali ajde, volimo curu, a kad je već voljna financirati ovaj trgovačko-turistički poduhvat...
I tako sam se provukao kroz Gruž pa oko Vatrogasnog doma do ispod Minčete...





Parkirao sam na Pilama, a kad oće biti lijepa, platit će i parking...



Dubrovnik je izmijenjen do neprepoznatljivosti. Postao je pravi "Tourist trap" i normalan svijet tamo nema što tražiti. Oduševilo me kako eksploatiraju "Igre prijestolja".



Svi nešto prodaju, a na Stradunu nepregledna masa naroda. Iz gomile vile samo self-stickovi



Naravno, u potrazi za apatekom, ja pravo u crkvu



Umalo sam zabucao u sakristiju tražeći kremu za ljepotu

No, ja. To je zapravo sasvim obična "ugovorna" apoteka koja usput prodaje i ovakve kozmetičke pripravke...
Mene je miris lavande uvijek podsjećao na posteljinu u pikabitu i stare bakice



Cijena? Sitnica!



A evo i šikucije za pol ure parkiranja. Bit će to skupocjena ljepota



Idem prema Cavtatu. Stao sam na nekom ugibalištu za učiniti obaveznu kultnu fotku stare dubrovačke luke. I ugledao ovo:


Znao sam da ima salon namještaja u Antuna Barca, ali da ima i bus kompaniju... (Za one koji ne znaju – Labus je Koblerovo prezime!)

I to sam obavio - pogled odozgo nadolje



Pogled odozdo nagore – gornja stanica žičare



Iza Kaša je opet gužva s plovilima. Možda jedna gurgunata da se raščisti stvar?



Uspomena na maturalno putovanje (rujan 1965.). A i Ričard lavovskog srdca se navodno zadržao neko vrijeme.

Cavtat. Stigao sam u istoimeni 'otel.



Ti ćeš meni: "No parking!"



Fino. Ima i ćenifa. Jedino su dizajneri prostora propustili staviti koju policu pa tijekom jutarnjeg abdesta moram držati toaletnu torbicu u zubima



Sve je proviđeno kvalitetnim Grohe armaturama



Ovdje su odvojeni prekrivači, a pretpostavljam da onaj rodul služi separaciji partnera u slučaju glavobolje...



Pogled s balkona. Onaj najlon što visi zapleten u grane bora nije moje djelo, časna pionirska!



Nastavit će se... ('rvacki: To be continued...)

Ja danas imam slobodan dan. Idem malo na istok. Tu nisam bio a-u godinica.
Pozdrav Plamenom, jer ovo je njegova domena. Novi objekat na dubrovačkom aerodromu.



Iznutra mi to liči na Noevu arku u fazi izgradnje. Al' vele da je oblo oku ugodno (a i složio bih se i glede taktilnih osjetila)





Fontana bez Bandića iako su štedljivi Gospari zavrnuli vodotijek



Cesta vijuga oko piste pa stupića za crvene svjetiljke ima posvuda. K'o da sam u Amsterdamu ili Hamburgu



Granični prijelaz Karasovići odnosno Debeli brijeg. Idem malo skoknuti u susjednu i sada opet prijateljsku (nadam se) državu.



Oj, svijetla majska zoro!. Nekoć smo tu pjesmu rado pjevali na radnim akcijama, sindikalnim izletima, u vojsci i na kojekakim pijankama. Jasno, uključivo i inačicu poznatu kao "Šetala se Greta Garbo...". Sad je postala himnom uređene i međunarodno priznate države pa treba biti pristojan!



Ovdje sam pošljednji put prelazijo (obratite pažnju na naglasak!) davne 2002. godine kad smo išli na ljetni karneval u Kotoru i od onda se mnogo štošta promijenilo



Kad sam policaju/cariniku/dužnosniku napomenuo da je prilikom mog zadnjeg prolaza ovuda granica bila opremljena skromnim kontejnerom, a kolega je sjedio nasred ceste u koncelarijskom stolcu na kotačima i okretao se kako je već trebalo, reče mi dotični: "E, ti, bogumi, nijesi ovuda već dugo prolazijo?! A zeleni karton imaš?" (obratite pažnju na naglasak!). Jasno da imam iako sam na tu rutinu već zaboravio i da ljetos nisam putovao u Kladušu ne bih ni znao da to još netko traži!



Ovo je pametan štos. Jasno, ako ne ulaziš u Rusiju ili, meknimo, Kanadu!



Moja je prvobitna intencija bila provoziti se tih 50-ak kilometeri do Virpazara pa se ukrcati na neki ajziban do Bara, čisto da vidim kako to danas izgleda. Tuda sam, naime, prošao samo jednom i to 1964. godine na putu za Mojkovac gdje smo na radnim akcijama gradili cestu Kolašin – Bijelo Polje (omladinsko naselje "Mladi borac" u Podbišću iznad Mojkovca), a pruga Bar – Titograd je bila sasvim svježa stvar (dalje nije ni bilo pruge), a prometovali su Hugoti.
Čak sam, u želji da budem korektan, na adresu glasnopričalice Crnogorskih željeznica (PR menadžer), gospođe Ane Božović, prof. eng. jez. i književnosti (kabinetpod@zpcg.me), poslao ljubazni mail gdje sam se pretstavio i pojasnio da bih ja, kao strani državljan, rado malo slikavao po crnogorskim prugama i objektima ter pitao da li mi je za to potrebno neko odobrenje. Mislite da sam dobio odgovor? Mo'š mislit! Gori su od naših na HŽ-u. Ponekad se pitam postoji li možda na razini Balkana neka agencija koja obrazuje PR-ovce državnih poduzeća? Jer kad sam jednom, primjerice, tražio nešto slično od SŽ-a, otkantali su me, ali su to učinili pristojno i u roku dz!

Well, anyhow, ideja da će mi baterije i kamere trebati za ajziban spriječile su me da slikam bilo što tijekom puta prema jugu i tako nema slika iz Boke. Ovo je slika na ulazu u Hercegnovi. Prošao sam tako i kraj prekrasne očuvane zgrade stare željezničke stanice u Zeleniki kao i kraj starog mosta na kojem je nekoć završavala najjužnija pruga u tadašnjoj Carevini.
I dobro da se nisam zadržavao jer mi je put oduzeo grozno puno vremena. Cijeli je potez od Igala na samom ulazu u državu pa sve do Budve praktički jedan golemi megapolis s potpuno neadekvatnom uskom prometnicom. U tom se prostoru (otprilike kao od Voloskog do Mošćeničke Drage) miješaju svi mogući sadržaji – redovan život stanovnika, velika, mala i srednja privreda, usluge i zanatstvo, hotelijerstvo & turizam, skladišta sekundarnih sirovina... I sve bez nekog organiziranog reda i odijeljenih sadržaja. Uprkos legendama o suludo smionim đetićima za volanom, vozi se pristojno, smireno, poštujući ograničenja. Jasno, povremeno prodivlja kakav manijak u Bembari, ali takijeh imam i doma!

Ponuda uslužnih djelatnosti je nevjerovatno bogata. Restorana, krčmi, zalogajnica i kafića ima k'o u priči. I svi rade. Sljedeće na redu su pekare, a u nastavku se troumim između šlep-službi, autoipraonica i raznih vidova automehaničarskih djelatnosti. Prisutnost Rusa je primjetna na svakom koraku. Ponude iznajmljivanja/prodaje nekretnina, bankarskih kredita i ne znam čega još i sve na ćirilici (ruskoj) na svakom koraku. Navodno Baćuška Volođa pumpa lovu u Crnu Goru da mu kolega i suvladar Milo Đ. ne odglavinja u NATO!

Prošao sam Bijelu s brodogradilištem i našao se pred Kamenarima. Tu srećom postoji trajekt kojim se može preskočiti unutarnji dio Bokokotorskog zaljeva i uštediti si nekih 40-ak kilometeri puta.



Tamo preko trajekt završava u Lepetanama



Sve fino i uredno. K'o na Jadroliniji. Kad sam u Kamenarima pitao da li mogu kupiti i kartu za natrag. Objasnilo mi je da to nije moguće nego neka se izvolim stati u red i na drugoj strani. I tako su mi dvije različite Nataše B. prodale dvije karte!


(crne fleke su nastale od ljepila kojim sam fiksirao papiriće na podlogu prije skeniranja!)

Ja ću trajektom odgovarajućeg i primjerenog imena. Nisam skužio da li ti trajekti imaju neki vozni red ili voze kad se napune, ali u svakom slučaju nikad nema gužve, a trajekata ima pešesedam komata i sve je kao treba!



Prije polaska noštromo ovo utakne u rampu



m/t Teodo



m/t Jotun



m/t Perast



m/t Grbalj

Svi trajekti imaju imena lokaliteta unutar Boke, meni mahom nepoznatih. Brodovi su čisti, uredni, a posada lijepo uniformirana i korektna (ugodna, pače) u odnošajima s putujućim pučanstvom. Prijelaz traje nekih 10-ak minuta



I onda me iskrcalo. Lijevo se može za Kotor, a ja ću desno put Tivta, Budve, Petrovca i Virpazara

I kad sam napčokon pomislio da sam se izvadio iz gužve, shvati sam da se dosadna kolona proteže vjerovatno do Ulcinja i da od mog pravovremenog stizanja do Virpazara neće biti ništa. Od granice do Budve vozio sam se/gmizao sam preko dva sata, a po cestovnom zemljovidu to je nekih bijednih 60 kilometara (Rijeka – Skrad). Eh, da sam imao krila kakog surog orla...



I onda sam naprasno promijenio plan puta i odlučio umjesto naniže, nastaviti naviše. Na samom ulazu u Budvu koju sam zadnji put vidio 1965. na maturalnom i koju ni rođena majka ne bi prepoznala, diže se lijevo uzbrdo dobar asfaltirani drum. Ima čak i "traku za plaženje" na usponima, jedini je problem da kamiondžije misle da su dovoljno brzi za lijevu traku, a valjda im je tako i lakše fatat zavoje. I kad sam tako na jedvite jade pretekao nekog makedonskog mesara s furgonom, još mi je bezobraznik uvrijeđeno trubio...
U nekom trenutku se put frustrirano račva između dvije prijestolnice. Desno ide za Titot...goricu, a lijevo za Cetinje. Ja ću lijevo. Cetinje je lijepo i uredno. Neću vas zamarati s Biljardama, samostanima, muzejima i inim jer sam tamo bio, ima na internetu, a to su lokaliteti koje u pravilu pohodim samo jednom (izuzetak su birtije).

Kad sam već ovako visoko, ajmo do vrha! Kažiput veli da sam na pravom putu...



Glavna gracka prometnica svijetli na sunce, a reflektori izgledaju kao moljci pribodeni na pučenke



Cetinje je smješteno u nekakvu kamenitu kotlinu među brdusinama. Kad sam se izvukao, stao sam na jednom zavoju napraviti par sličica



E, to tako izgleda. Što si dalje, teže je razlikovati kuće od grota



Na Lovćenu Njegoš spava.... Nema frke, mislim si ja. Koliko se sjećam, cestom se može do gore... Bar se moglo kad sam pošljednji put bio ovdije.



Bilo je to u svibnju 1972. Cijela je krajina bila potpuno pusta. Sad su nad cijelim područjem Lovćena proglasili nacionalni park, a tajkunska populacija navalila graditi hacijende.





Hopa! 100 metara dalje zaustavio me rendžer i naplatio mi 2€ šikucije za ulaz u nacionalni park. Ajde, dobro...



Ovo je neki planinarski dom.



Bližim se, bližim. Imam sreću da je prekrasan dan i nije hladno. Jar sad sam već negdje na visini Učke

Tamo di piše "Restoran" je i parkiralište. Dalje, bogumi, jedino tabanovićevim fijakerom



Ovi su na susjednom brdu i stalno mi šalju SMS-ove da će me SMS-anje koštati 5 dlakavaca po poruci :((



Dvije izmagličaste panorame snimljene s pošljednje serpentine prije vrha. Negdje u lijevom donjem kutu je Skadarsko jezero





Nikolet'na Bursać je jednom rekao za Bosnu: "Da ju ispeglaš, bila bi veća nego Sovjecki savez!" A što bi tek ovo bilo... Posve je jasno da su se Turci odrekli bez nekog krzmanja...

Ovaj čiča se brine da se svi lijepo i pristojno parkiraju, onda ti natoči čašicu njeguške rakije i održi kraće predavanje o lokalitetu.



I onda dobiješ spomen-privjesak s likom Pjesnika, Vladike i Gospodara ter prospekt nekog cetinjskog hotela na kojem su podaci o mauzoleju i pečat s nadnevkom pohođenja. Nešto kao ad hoc planinarska knjižica. I sve to za sljedećih 5 jevra.





Je, i sad nemam više kuda... Во имја отца и сина, ајмо полако!



Kako ne bih u vlastitim očima ispao star i nemoćan, koristim svaku prigodu da kao fol pogledam u prekrasan (sic!) krajobraz i napravim poneku fotku. Ovo je, naravno, opet Cetinje. Primjećujete simbiozu između kuća i kamenja?



Oooo, lijepo sam već odmakao. Pfaffmobil je ono bijelo desno



Najveći dio pristupnog puta vodi kroz tunel koji blago zavija udesno. U početku nije imao stepenice nego je kroz njega vodio strmi put. Kad se gradio mauzolej, poklonila je austrijska vlada poseban kamion koji je imao mogućnost upravljanja s oba kraja i u sredini i njime su mic-po-mic uzbrdo prevoženi komadi od kojih je sačinjen mauzoleumski postav. Navodno su cijelu operaciju proveli Talijani.



Iz onog prospekta za 5€ citiram tehničke podatke o Mauzoleju (tako ne moram poslije komentirati svaku sličicu!)

TEHNIČKI PODACI O NJEGOŠEVOM MAUZOLEJU NA LOVĆENU

Njegošev mauzolej na Lovćenu je ansambl arhitektonskih i umjetničkih ostvarenja koji sačinjavaju:

OKRETIŠTE/PARKIRALIŠTE

završetak automobilskog prilaza Mauzoleju — kružno popločani plato, prečnika 22 m., na visini od 1578 metara.

PRILAZNA STAZA SA TUNELOM

stepenišna staza, koja vodi od okretišta do platoa na kojem je mauzolej, izgrađena je od 461 stepenice i prolazi kroz 80 metara dugi tunel, uspona 35º. Tunel je visok 5 m., a širok 3,5 m., i po njegovoj jugozapadnoj strani se nalaze dva vidikovca. Visinska razlika koja se savladava prilaznom stazom od okretišta do terase iznosi 82 metra.

TERASA

plato ispod mauzoleja dimenzija 15,40 x 15 m., popločan je bračkim, a oivičen lovćenskim kamenom.

MAUZOLEJ

građevinu na visini od 1660 m., dužine 37, širine 15,40 i visine 10,50 m., čiji su spoljnji zidovi debeli 1,30 m., sačinjavaju:

a)ATRIJUM

Pravougaono predvorje popločano jablaničkim granitom. Na sredini se nalazi bunar sa krunom isklesanom iz jednog kamenog bloka težine 4 tone.

b) PORTICI

prostor širine 2 m., sa lijeve i desne strane atrijuma odvojen sa 10 granitnih stubova visine po 4,33 m., prosjeka 0,70 x 1,40 m., i težine po 10 tona.

c) KARIJATIDE

dva ženska stilizovana crnogorska lika isklesana u bloku jablaničkog mermera težine po 7,5 tona, a visine 4,33 m., koje nose arhitrav visine 0,80 m., i težine 4,5 tone.

d) KAPELA

zasvodena prostorija dužine 10, a širine 6,50 m., izrađena od tamno-zelenog kamena sa 6 bočnih niša poluprečnika 0,90 m., i centralnom nišom poluprečnika 2,55 m., ispred koje se nalazi Njegoševa granitna figura. Svod kapele na visini od 9 m., obložen je pozlaćenim mozaikom površine od 120 m2. Pod kapele je od crvenog bokeljskog i svijetlosivog bračkog kamena.

e) NJEGOŠEVA FIGURA

Skulptura izvedena u jablaničkom granitu. Visina figure je 3,74 dužina 3,10, širina 1,40 m., a težina 28 tona.

f) KRIPTA SA GROBNICOM

polukružno zasvođena prostorija izrađena od bračkog kamena. Naspram ulaza nalazi se grobnica u smjeru istok - zapad, visine 0,42, dužine 2,20 i širine 0,85 m. Na nadgrobnoj ploči ispod koje se nalaze Njegoševe kosti, isklesani su u reljefu crnogorski grb i krst — simboli Njegoševe duhovne i svjetovne vlasti, i natpis: ,,Njegoš 1813 - 1851".

VIDIKOVAC SA STAZOM

Od mauzoleja se na sjeverozapadnoj strani produžava staza širine 1,30 m., koja vodi do 40 m. udaljenog vidikovca u obliku crnogorskog guvna, prečnika 8,60 metara. Staza i vidikovac su popločani obrađenim lovćenskim kamenom.

Oni to zovu "Vidikovac", ja bi rekao "puškarnica" ili još bolje: "toparnica"! Jedan top-haubica od 76 mm bi se baš lijepo ugnijezdio ovdje!

Stepenice (osim početnog dijela) dolaze u paketima po devet komada



I eto, opet ugledah zvijezde...



Ono u dubini su Ivanova korita. Cesta koja od raskršća vodi lijevo gore ide na Njeguše odnosno Tivat/Kotor



Karijatide. Lijevo đevojka, desno majka



I tu me po treći put odralo. Pa ti ajd' odustani nakon 461 stepenice i reci da ti je puno...



Brončana vrata na ulazu u kapelu (Klangggg!)



Strop od pozlaćenog mozaika. Radili ga Talijani. Navodno ima 1400 kila zlata



Pjesnik s orlom.



Pjesnik s orlom i vašim izvjestiteljem



Zanimljiv je taj Meštrović. Odličan kipar, jedan od najvećih, ali meni osobno previše monumentalan i zato pomalo hladan. Ne znam što bi Njegoš rekao na ovo, ja ga nikad nisam doživljavao kao sklonog ovakvoj raskoši...
Uzgred, Meštrović je sve ovo izveo u gipsu, a onda je prepustio svom kalfi, akademskom kiparu Andru Krstuloviću iz Splita da to pretoči u kamen. I ovaj je to odradio maestralno. Sticajem okolnosti sam imao priliku upoznati rečenog gospodina jer je njegova starija kćer kolegica od i naša kućna prijateljica. I sad sam na čudu kako da joj kažem di sam bio i što o tome mislim...

Ulazim u kriptu



Poklopac sarkofaga. BTW, jadnika su nekoliko puta selili. Kad smo se pošljedni put sreli, a bilo je to u svibnju 1972. bio je još u majušnoj kapelici na vrhu Lovćena (ako se netko još sjeća, ta je kapelica bila i u grbu SR Crne Gore)







Klanggg!



Guvno tj. vidikovac s 360º panoramom (kamo god pogledaš, brdusine)



Stvarno sam imao predivan dan



Je, tamo dole, ali po putu, moliću fino...



Nizbrdo nije ništa lakše. Stepenice su zapravo prilično nehumano visoke



Netko se igrao?

Skupa samnom bila su gore i tri razreda (odjeljenja) osnovne škole iz Pljevalja pod vodstvom učiteljica iz Cetinja. Dio je to obrazovnog programa kojim se djecu uči o povijesti i zemljopisu domovine. Trodnevni program (kao što piše) u potpunosti financira Ministarstvo obrazovanja CG.





Šteta da sam curicu na prvoj slici morao fotkati bez glave. Jer sasvim lijepo izgleda


I kad sam konačno stigao dolje, zapitao sam se da li mi je bio teži uspon na Salzburg ili na Lovćen. I nemam pravog odgovora. U svakom slučaju, ja bi ubuduće rađe zrakomlatom, ako je moguće! Ovo prepuštam LL-u, on bi uživao!

I sjedoh u moćnu mašinu pa ću put hotela svog. Dosta je bilo, a i godišnje doba garantira brzi smiraj dana, a to mi nikad nije drago u nepoznatim krajevima & stazama.
Ivanova korita. Raskršće za Kotor. Netko je isprobavao livor!



Cesta najprije vijuga kroz neke gudure, a onda pukne pogled...



Cruiseri u Tivatskom zaljevu



U Njegušima, rodnom mjestu vladike Rada grade neko etno-selo





U zadnje vrijeme skupljam rodne kuće. Evo još jedne




Njeguši su poznati po pršutu i siru te svaka kuća ima neki mali štand gdje se krčme autohtoni domaći proizvodi. Kod tako obilne ponude, počinjem sumnjati u autohtonost...
Pista tivatskog aerodroma

Snimio sam vožnju niz serpentine. Sunce je bilo na zahodu i mjestimično mi je svijetlilo u nos, ali bolje se nije moglo. A ako se negdje čuje da kunem, e, to je s razlogom!



Sretno sam stigao u prizemlje. Bok, Plameni!





Tivat ima izravnu liniju s Moskvom, ali mislim da ovo nije ta letilica!



Jedan od onijeh cruisera. I baš je krenuo van iz Boke



U Lepetanama sam se ukrcao na trajekt (kupivši prethodno kartu) i postavio kameru da ću snimiti vožnju do granice. I onda je crkla baterija. Možda i bolje!



Na granici je bila očajna gužvetina. Čekao sam nekih tričetvrt sata, a kao Europljanin i intelektualac (što rek'o Tale), već sam se odučio od tih necivilizacijskih kerefeka. Vozila su bila uglavnom besne zveri mahom albanskih registracija s nešto interpoliranih Makedonaca za koje pretpostavljam da su u njima također Šiptari. Navodno su svi sumnjivi na drogu i ine rabote pa zato takvi repovi.

Za kraj – mali zemljovid (za Crnu Goru i ne treba jako veliki)



A u Virpazar ću nekom drugom prigodom. Ako bog da

Nastavit će se... ('rvacki: To be continued...)

Dozvolite da se ubacim u ovaj kratki intermezzo..

Pfaff je napisao/la:A zeleni karton imaš?" (obratite pažnju na naglasak!). Jasno da imam...

I da nemaš, isto nije problem. Oni bi ti ga dali.....   a ti njima 15 evra. Pitaj mene.

Pfaff je napisao/la:I dobro da se nisam zadržavao jer mi je put oduzeo grozno puno vremena. Cijeli je potez od Igala na samom ulazu u državu pa sve do Budve praktički jedan golemi megapolis s potpuno neadekvatnom uskom prometnicom. U tom se prostoru (otprilike kao od Voloskog do Mošćeničke Drage) miješaju svi mogući sadržaji – redovan život stanovnika, velika, mala i srednja privreda, usluge i zanatstvo, hotelijerstvo & turizam, skladišta sekundarnih sirovina... I sve bez nekog organiziranog reda i odijeljenih sadržaja.

I to u listopadu. A sad zamisli kako je u srpnju i kolovozu, kada se tom cirkusu pridruže i mnogobrojni turisti. Za ispalit na živce.

Šteta zbog barske pruge.

Pfaff je napisao/la:
m/t Jotun

https://2img.net/h/i583.photobucket.com/albums/ss277/jkrema2/PoCrnojGori/PoCrnojGori012.jpg

Nije Jotun, nego Lepetane.  Jotun je reklama za proizvođača boje.

Dobro primjećeno, svi trajekti imaju imena zemljopisnih pojmova u bližoj okolici.

Pfaff je napisao/la:I kad sam konačno stigao dolje, zapitao sam se da li mi je bio teži uspon na Salzburg ili na Lovćen. I nemam pravog odgovora. U svakom slučaju, ja bi ubuduće rađe zrakomlatom, ako je moguće! Ovo prepuštam LL-u, on bi uživao!

 za uspon.

LL je već uživao na tim stepenicama.  Gledaj tute.

Pfaff je napisao/la:

Nastavit će se... ('rvacki: To be continued...)

https://2img.net/h/i583.photobucket.com/albums/ss277/jkrema2/Dubrovnik/Dubrovnik2016/Dubrovnik2016-014.jpg
Naravno da nema čega nema na tom buffet-e, La Croma je Valamarov brand, i standard je manje-više isti u svim hotelima, sličan je buffet u Valamar Bellevue u Rapcu, ex hotel Neptun. Nestrpljivo čekam nastavak.

Narcis je napisao/la:Nestrpljivo čekam nastavak.

Bit će, samo dok isplivam iz nekih neodgodivih poslova & zadataka...

Žuri polako

U subotu sam sređivao dojmove i odmarao umorne kosti, a ostatak dana su pojele neke protokolarne obveze kojima sam i ja nazočio ter sam čak tom prigodom i kravatu vezao (iznenadilo me da se još sjećam kako se to radi)

Nedjelja. Posljednji dan na dubrovačkoj rivijeri. Doručak je i u ovom hotelu zanimljiv



Navečer su ovdje kolači. Odlični, nažalost. Ujutro je ponuda kruha. Najzabavniji su mi njemački Turisten koji si sami režu kruh i u tome uživaju.



Danas ćemo putovati, putovati. Zato moram blagovati, blagovati...



U Cavtatu se dobro živi od turizma. Reče mi prijatelj koji je neki visokopozicionirani hotelsko-turistički rukovoditelj da na dubrovačkom području više od 80% radno sposobnog stanovništva radi u tom sektoru. U apsolutnom iznosu to je nekih 30-40 tisuća ljudi. I nema nezaposlenih (za razliku od mog GK di ne možeš nagovoriti nezaposlenog mulca da ti iskopa grabu). Takve monokulture znadu biti opasne, ali kako stoje stvari, još za neko vrijeme nema zime. Čak i doslovno jer je klima blagonaklona vrijednim ugostiteljima. Na sjevernom Jadranu već svi lože, a kupa se još samo Borna dok se ovdje gosti veselo brčkaju, šećkaju i konzumiraju.



Zaljev ispred našeg 'otela



U potrazi za ručkom ili je u pitanju obična dokolica?



Za one koji ne znaju: Ovo je sjedalica na terasi



Hotel "Croatia". Nekoć jedan od dva "oh, vau!" hotela na Jadranu se još uvijek dobro drži iako ima već dosta ozbiljnu konkurenciju



Eh, da mi je ovo metnuti u bunker k'o Portos baciklo, i ja bih se vozikao...

Ponad Cavtata. Lokalitet se zove Zvekovica i puca p...ogled



Supetar, Mrkan i Bobara – otočići i hridi ispred Cavtata. Na jednom od njih i danas postoje ruševine karantene





U Cavtatskom zaljevu usidrena je jahtica gospodina Abramoviča. Bio sam od puta pa se nismo stigli pozdraviti



Iznad Dubrovnika smo samo protutnjali, a onda sam se čas zaustavio na parkiralištu iznad mosta posvećenog uspomeni "živahnog starčića f.t.". Ovaj dolje ide put nekog od Elafitskih otoka. Dan je prekrasan





"Jadrolinijin" brodić je gurnut ustranu da ne smeta velikoj braći



Most gitara. Sunce je, naravno, iz krivog smjera



Gledam malo... Nije loša ponuda, ali bi teško skupio i za februar...

Malostonske zidine



Izvor bogatstva lokalnog življa: maslinici



... i školjke





Ako se netko još sjeća, na putu "dolje" odustali smo od prstaca. Sad smo opet ušli u Neum pa se ideja povampirila. Nažalost bilo je mrčuk prerano, a marendati prstace bi zvučalo malo prepotentno – to ni političari ne rade. Možda pokoji vlasnik BMW-a. I tako sam zatomio svoju strast ka plodovima mora i u bescarinskom marketu sam si nabavio kilu nekakvih domaćih dimljenih kobaja (BTW, odlične su)



Pa onda dva komada tvrdog ovčjeg sira (onaj s crnom etiketom je Livanjski)



A kad već nijesam stigao to obaviti iza Debelog brijega, zadovoljih se nadomjestnim mjestom nabave... Portos, požuri s tom biciklijadom!!!



I dok bi dlanom o dlan, eto nas opet u Mandarinenlandu. Pfaffmobil guta kilometre



Mandarinenland Panoramen

Gore nego u Njegušima – odje na svakih 30 - 50 metara ima neki objektić gdje se nude autohtoni domaći proizvodi. Osim svježih mandarina, ima dosta (skupog) meda i raznih pekmeza/marmelada/džemova od lokalnog voća. I sve je skupo. Već sam odavno ustvrdio da se mnogi proizvodi koji se ovdje nude uz cestu, ponekad mogu jeftinije kupiti na riječkoj placi.



Investirao sam u omanju bočicu meda od lavande (nadam se da ONA to neće među posteljinu & džempere) i kilu suhih smokava. Tako da imam nešto za grickanje po putu jer si nisam imao gdje napraviti zengviče



Evo kratkog filmića vožnje kroz Mandarinenland do Metkovića



Luka Metković. Ništa ne brazda zrcalnu površinu rijeke



Kolodvorska zgrada. Ona izvorna LGBT boja kojom su ju obojili nakon obnove je malo apšisala pa sad zgrada djeluje malo više željeznički



Da zaokružim vidove prijevoza: Ovo je bus kolodvor Metković

I uđosmo tako u zemlju Bosnu (& Hercegovinu). Lik na granici je, ofkors, pitao zeleni karton pa sam morao bunariti po pretincu za rukavice. Usput sam ustanovio da moj Garmin nema pojma di je ta Bosna...
Zašto Bosna? Pa, eto, ONA se sjetila da ima kolegicu u Srajevu koja ju već godinama vabi da dođe pa kad smo već tu iza ugla...

Počitelj. Nažalost, nema uspinjače (a-a, nećete me više navuć!)



Mostar. Novi dio grada i bogomolja s novim minaretom





Mi imamo Ogulin, a oni imaju Nevesinje



Još par zvonika.



Treba odahnuti uz kavicu. Zanimljivi su jezični varijeteti: malo janjetina pa malo jagnjetina. A korelaciju s lokalitetom i pretpostavljenim nacionalnim opredjeljenjem pučanstva uopće nije moguće upratiti





Desno je, pretpostavljam, žilafka



Ha! Kad sam zadnji put prije 5 godina bio tamo, imali su samo običnu sklepanu splav. Sad su stavili i tendu. A promijenili su i krov (pa šta, i ja sam, samo je moj crveni)



Neretva očito obiluje pastrvama. Nije to loša riba, al' će dobiti duhu dok ja s tim stignem kući. A frižider na baterije nisam ponio