Banovići 2017. - Inhalacija i sveobuhvatna animacija

Vidim da je naš Dragomir već objavio putopis iz Banovića, pa ovo što sada pišem (a i lijepim slike koje su po ne znam koji put strpljivo čekale fotobaketove temper tantrume   ) nije nikakva novost. No, kažu da je putopis, bar definicijski, književna (!!!) vrsta u kojoj pisac prikazuje svoje objektivno-subjektivne dojmove s putovanja. A sto ljudi-sto ćudi, pa ću možda ja iste stvari vidjeti drugačije nego netko drugi. No...

Kako god, da krenemo. Banovićki rudnik na sreću još uvijek funkcionira, a radnici na njihovoj uskotračnoj pruzi vrijedni kao onomad Alija Sirotanović. I tako na nekoliko mjesta dobio sam lagani udarac laktom ispod rebra da bi se dalo iskemijati putovanje u osječkoj režiji (pri čemu se jedino autobus plaća... nije mi sjelo, bio sam voljan iskeširati osjetno više za pružne majstore). Gospodin Ćurak, stari željezničar i autor knjiga o kojima Pfaff sigurno ima što reći, no ako je situacija takva kakva je, okoristit ću se. I zove mene još uvijek neregistrirani Fox nek' odemo, jerbo on neće bez mene. A ja taman planiram krenuti raditi, pa sad kemijaj smjene, pa ovo pa ono... malo za reći, rješilo se sve preko noći i nekako smo krenuli. Polazak s glavnog osječkog kolodvora u 6 sati i zauzimanje mjesta. Usputni pozdravi s poznanicima, mahom penzionerima s kojima sam u povremenom kontaktu, pa do daljnjeg slika nema. Nekako sam se ja i razbudio do prve pruge koje sam primijetio, negdje oko vinkovačkog čvora.


/
Njurgah za kavom pola puta, ali kako ćeš kad se voziš... stali smo negdje usput, da budem iskren, nisam popratio točno gdje, ali cigareta je prevagnula ovaj put. Tako da sam uspio napraviti portret ovog dvojca s kormilarom (a vi si mislite tko je tko u čamcu) - slijeva nadesno 2044, Dnovakovic (ilitiga Dragos) i Fox. Brunoh nam se predstavio nakon fotosesije, pa ga nema na fotki.



Evo samo da vidite interijer, vražji prigradski autobus koji mi je jedva prihvatljiv do Požege... četverostruka relacija bila je bolna, naročito na povratku.



Srećom, brzo smo stigli do rijeke Save, nije patka plivala, ali Orašje nas je čekalo. Proces pregleda osobnih trajao je predugo za moj ukus. Dobro pa na Bohinjku nismo išli.



Pravit ćemo se da je ovo pristojna slika Orašja. Tamo su u samostanu neki moji kolege za stručnu praksu sređivali njihovu knjižnicu. Nitko se nije žalio.



A štaš drugo na granici nego slikati policijska vozila. Ionako te nitko ne gleda. Jedina je zanimljivost vozilo pravosuđa...što li radi na granici? Daje sud o opravdanosti šverca cigareta?



I to smo izdržali, pa je čekanje za sljedeće stajanje bilo dok ne dođemo do Arizone.



Kad smo napokon izašli manji broj nas promijenio je marke, tek toliko, za put. Dobro je došlo nešto kasnije.Ova vizura tržnog centra na koridoru koji je nekada bio krcat ljudima sada je samo sjena nekadašnjih vremena. Davno sam tu bio, no još se sjećam gužve...



Ovo čudo nas je vozilo. Primijetite g'dina Ćurka koji pomalo pozira. Nije se taj libio nasmješiti fotoaparatu.



Ima i nastavak, pa eto!

Daklem, nastavak. Bez prethodne pripreme nije bilo lagano pratiti gdje prolazimo, te uz ozbiljan nedostatak kofeina skoro nemoguće prepoznati vizure. Ovaj dimnjak je garant negdje prije Dubokog Potoka. Gdje točno - samo nebo zna.



Na više mjesta lokalci su uklesali svoja brda. Kamen je potreban, štaćeš.



Između Bosanske Bijele i Dubokog potoka prvi put smo naišli na prugu. Na početku se još zna koja je u pitanju, no oko Bosanske Poljane treba vodič.



Nemam pojma gdje je most.



No, ovo bi trebao već biti Duboki Potok. Kakva li je etimologija mjesta, da mi je samo znati...





Vidljivo je da je stanica vidjela i bolje dane...



Tko zna gdje je ovaj separator, nek' viče!



Ovo nije teško. NE Krško. Ili TE Tuzla.



A ovo... ću već jednog dana i naći na karti.



Kao i ovo...



I ovo... (aerodrom Tuzla??? Vrag će ga znati)



E ovaj most trebao bi biti pred Živinicama



Usput smo uhvatili i groblje starih vozila. Tu bi se dao pronaći kakav rezervni tahograf za Magirusa.



No, nama dvoj'ci dovoljno dobro da se ne sekiramo previše oko nepoznavanja lokacija.



I to je to sve do Banovićkog pretovara koji se zapravo nalazi u mjestu Oskova.



Sada, ako netko baš ima volje, može slobodno komentirati što se mene tiče. Ostatak izviješća dolazi ujutro!

Pozdrav

Vidim bitnu stvar, a to je da sam ispustio datum. Dakle, vrijeme radnje bilo je 6.5.2017., a mjesto radnje je u naslovu.

No... po dolasku u Banoviće (Oskovu, ako ćemo biti vrlo precizni) prvo što smo vidjeli je golemi separator i pretovaralište, gro eas vagona i ova zelena. Crvene su mi već malo passe, nagledao sam ih se kod nas pa je ovo poprilično interesantna promjena.



Pogled prema Tuzli otkriva solidan kolosječni sustav. Izgleda da se koriste uglavnom svi, što je pohvalno. Čim je kolosjek hrđav više od 6 mjeseci postavlja se pitanje korisnosti.



Svi se polagano raštrkavaju, pravac zapad (ne truli), te samo pokoji nadobudnik koji je prvi put došao slika normalnotračne prostore.



"Uf za doručak bi ju, a onda dva vagona na salatu"



Jedan od meni lijepših detalja bila su ova dva seldžuka odnosno Dodža (Dodž - DOmaća DŽukela, lat:Domesticus Pasus). Oni znaju kako funkcionira manevra, druže se s lokalcima i solidno su nahranjeni. Jedino se nisam usudio pitati vole li oni vlakove ili vozove.



Manevra u punom tijeku. Ono što sam otkrio u Banovićima je nevjerojatna uhodanost majstora.



No, da... Natpis, nek se notira. Grb ŽFBIH odražava sliku uprave, a donekle i cijele države.



Golema zgradurina za jedan kolodvor, s dvojezičnim natpisom i okrnjenim vodonapojnikom. Izgleda kao da se koristi samo sporadično.



I iz drugog kuta. Nema veze što je otpalo pola fasade, tanjuri za satelit su tu!



Polako stižemo do upletenog kolosjeka gdje ja po prvi put vidim upaljenu parnu lokomotivu. Mirišalo je kao smilje, za mene koji to još nisam doživio.



Ne znam koliko je recentan ovaj upleteni kolosjek, no zanimljiv je princip rada. Umjesto da tura kreće odozgo, gdje su pretovarni prostori, s doljnje razine lokomotiva(e) povuče kompoziciju oko normalnotračne ložioničice, pa onda fino uzbrdo do +1 razine gdje se spaja s ostatkom pruge. Ovo mi se čini i kao dobro rješenje za potencijalni transport netipičnih dobara. Ako dođe nekakav čelični bubanj kojega je lakše dopremiti vlakom, tup tup tup, i samo se izvrši pretovar, a dalje uskom prugom.



Ovu kompoziciju vukle su 25ica i 55ica.



S čela - minijaturna verzija statičnih strojeva kojih sam se nagledao u HŽM-u.



Es-ovi i Eas-ovi propisno su nakrcani ugljem. Dapače, ovi Easi su čak prekrečeni odozgo, valjda da ne bi bilo "slučajnog" pretovara.



U pozadini dvije 62ke i jedna neidentificirana peteroosovinka s 4 vozne osovine sasma lijevo. Lijepo se vidi i trasa uskotračne pruge koja naknadno odvaja udesno.



Sve se priprema za polazak. Treba samo namjestiti poziciju, i tako dalje.



Pitao sam se hoćemo li završiti tamo gore kasnijom prilikom. Hoćemo.



I sad malo o publici, kao i kompletnom dojmu. Osim skoro punog autobusa iz Osijeka došlo je još gro ljudi iz Zagreba i okolice, mahom najzagriženijih railfanova i ferroequnologa, te nešto domaćih iz bliže i dalje okolice. Neki Slovenci su čak i drona poveli sa sobom, no o tome nešto kasnije. Za one koji su u nekoliko navrata već guštali u blagodatima inhalacije sve je bilo poznato. Fotostopovi, vožnja, neka nepisana pravila kojih se treba pridržavati, no mi koji smo tu prvi put nismo bili dovoljno upoznati s detaljima. Da ne pričam o željezničkim penzionerima koji su to shvatili kao jedan lijepi izlet gdje će samo nakratko provozati se vlakom, i onda na kanapee. Dapače, bilo je i pojedinki koje su bile uvjerene da idemo u Tuzlu. Sve to skupa rezultiralo je nekim manjim problemima koji su dodatno učvrstili moju antiprotivnost konceptu "turističkih putovanja".



No, saće polazak.

Neke stvari na ovom putu bile su mi vrlo zanimljive. Na primjer činjenica da je za razliku od aglomeracijskog principa u dobrom dijelu Hrvatske, gdje se samo veći centri koliko toliko šire i naseljavaju, dok mala sela postaju još manja, u ovim krajevima stanovništvo je prilično raštrkano. Ili činjenica da ugljen u prašnom stanju pomiješan s vodom tvori neisperivo blato, što znači da treba obući neke stare patike.



Krenuo je i polazak. Video će možda naknadno, jer sad se ne stignem time baviti. Primijetite komadine ugljena po podu na hrpama. Mislio sam uzeti komadić kao suvenir, no shvatio sam da se mogu komotno otresti na nekakvu plahtu s istim rezultatom. Još uvijek ruksak ima natruhu mineralnog.



Nedugo zatim došlo je do sveopćeg ludila. Vlak krenuo, a nisu svi unutra. Pa mene Dnovakovic pita, dobro, jesmo sad propustili vožnju, hoće on još negdje stati? A valjda hoće, makar ni ja nisam bio siguran. Kako god, komotno smo mogli pjehe do sljedećih fotostopova. Ipak smo se ukrcali pa što bude bude. U vagonu je bila gužva, te se nije moglo propisno slikati ovu..



Ispostavilo se da smo u vagonu restoranu, pa sam se ponadao da bi mogla sjesti kakva kava. Pitam kelnera ima li kafe, ili kave ili kahve, a on sa smješkom otvori nefunkcionalnu pipu i kaže "NEMA VODE!". I tako je sjelo ranojutarnje pivo koje unatoč svojoj mlakosti nije nimalo odbojno. Dapače, bolje je od toplih čeških piva!



"Vid nu šezdesdvojke!"



Ovu bolje da nisam ni gledao. Takvih imam i kokuće.



Oni ostali iza dok se lokomotiva priprema za solidan uspon.



Unutra doslovno nije bilo mjesta ni za pustiti vjetar (prdnuti, jel). Nadao sam se da će biti još vagona, inače ću se praviti pulferaš.



Nekako, dok smo se popeli, taman je naišla kompozicija za separator, pa sam ju nekako u hodu uspio uhvatiti. Još mi je u kadar upao ovaj pozamašni zagrepčanin čije se mase ni Pfaff ne bi postidio!



Srećom, došla je i ova 83ka s dodatnim vagonima. Ipak neću izigravati tarzana (zasad!!). Ova lokomotiva me naprosto fascinirala. Inače mnogo više pozornosti posvećujem malim manevarkama i lokalnim lokomotivicama, no ovoj nisam mogao odoljeti. Odisala je jednom snagom i sigurnošću, te sam čvrsto odlučio da ću se popeti gore čim vrijeme dopusti.



Ona je uz po jedan otvoreni i zatvoreni putnički vagon vukla i pokoji teretni vagon, za dobru mjeru valjda. U pozadini su već svi planirali famozni fotostop. Velika većina nas nije pojma imala da tako funkcionira fotosafari. Formira se linija iza koje se slika da nema ljudi u kadru. Mene nitko nije obavijestio ni o lokacijama ni o vremenima slikanja, te su se počesto drečili na mene kao knjižničarke starog kova u 50im godinama. Nisam ostao dužan na dernjavu, pa sam naknadno popio mrke poglede.



Još jedna zanimljivost - kolosjeci su skoro kompletno zavijeni u rasuti ugljen. Kod mene se kolosječna prizma impregnira uljem iz plavaca.



Ipak sam i ja otišao do famozne fotostop linije ne bih li uhvatio ovu sekvencu.







I to je to zasad. Nastavak će biti nekom prilikom. Pozdrav!

Odlično Plameni !
Iako sam te prvo od ložača unaprijedio za strojovođu sad vidim da imaš još više dara za pisanje pa sa nestrpeljenjem očekujem nastavak. Fotke su ti odlične posebno one na kojima je moja malenkost sa onim smješnim šeširom, koji sam nosio po želji moje brižne supruge (svaka sličnost sa Indiana Jonesom je bila namjerna) da sam ti čak neke i "ukrao"

inflameswetrust je napisao/la:Na više mjesta lokalci su uklesali svoja brda. Kamen je potreban, štaćeš.

Malo pivo i konjak!

A da je slika nedajbože iz 1912., pisalo bi ispod kako stranci eksploatiraju (pljačkaju, pače) prirodne resurse naše lijepe domovine...

DragoOS je napisao/la:Odlično Plameni !
Iako sam te prvo od ložača unaprijedio za strojovođu sad vidim da imaš još više dara za pisanje pa sa nestrpeljenjem očekujem nastavak. Fotke su ti odlične posebno one na kojima je moja malenkost sa onim smješnim šeširom, koji sam nosio po želji moje brižne supruge (svaka sličnost sa Indiana Jonesom je bila namjerna) da sam ti čak neke i "ukrao"

Fala fala! Ma ni ložač, samo gledatelj... Jedva smo stali svi kasnije, no imam jedno izvrsno iskustvo za ubuduće!
A šešir valjda glavu čuva, a Ti još imaš dokaz supruzi da si bio dosljedan obećanjima!

Pfaff je napisao/la:
Malo pivo i konjak!

A da je slika nedajbože iz 1912., pisalo bi ispod kako stranci eksploatiraju (pljačkaju, pače) prirodne resurse naše lijepe domovine...

Ne vidim poveznicu s pivom i konjakom, no da, uvijek je pristup bio - bolje da nas kradu naši nego njihovi.

Nastavak!

Možda i konačan dokaz da neće skoro Europa u Bosnu (makar je nesumnjivo Bosna u Europi već dosta dugo), upravo je ovaj natpis na otvorenom vagonu. Možda će BiH ući u Sjedinjene Američke Države?



Dakle nije željezara Zen'ca?



I tako se utaborih na otvorenom vagonu. Bilo je i onih koji su se penjali povrh zatvorenih, no poznavajući moju sreću, nisam eksperimentirao.



Pogled unazad - sve samo ne nezanimljiv. Fantastično je kako na jednoj ovakvoj uskotračnoj dionici uredno stoji dvokolosječna pruga dok na toliko normalnotračnih krcatim prometom to i dan danas ne možemo dostići. Kad se male ruke slože, bit će.



Svi se naviruju ne bi li slikali vlak iz istog vlaka u zavoju, što ne djeluje dobro na kadar niti autofokus. A tko bi to ručno fokusirao kad jedva fokusiraš ruku na ogradi...



Pruga vijuga ko pleternička. Malo manje možda. U manjoj skali. Pogled kakav se samo poželjeti može.



Kada je došlo vrijeme za novi fotostop, ja sam po onoj dobroj staroj o ćelavom Muji i Turcima...



A ovdje možete primijetiti mini tripod s mobitelom na vrhu. Bio sam uvjeren da će uređaj fasovati, no ipak je preživio. Tu je još jedna zanimljivost koju sam otkrio. Naime, kad majstor pusti puno pare, ona ima tendenciju ukapljivanja čim dođe u doticaj sa zrakom, pa onda lijepo po fotoaparatu, odjeći, kosi, dok ne posmrdiš kao rudnik uglja. Naročito kad ova impozantna prolazi.



Ponovno pokret, no pokušaj zuma da izbjegnem promatrače u kadru nije baš uspio. No, kao i uvijek, vrijedi notirati.



Polako smo se približavali samom gradu, te se u pozadini vidi jedan od rjetkih svjetlosnih signala u funkciji.



A što smo se više približavali bilo je vidljivije kako lokalci žive svoj kop.

Jedva smo stigli a ovi već pripremaju fotostopove. Tu mi ih je već bio pun kufer. Odlučio sam po nti put malo pažnje posvetiti industrijskoj i tehničkoj baštini.



Sve je bilo obljubljeno parom i dimom, pa je valjalo sačekati. Ovo bi Lovac na pruge ljepše sročio, no ja nisam poeta. A zanimljiv je najlijeviji kolosjek koji završava odbojnikom. Izgleda da se tu i tamo koristi.



Aj, sačekali smo križanje. Drečanje na raju je ovaj put bilo apsolutno opravdano. Prema starim pravilnicima, pri hodanju dvokolosječnom prugom treba uvijek hodati suprotnim (kod nas lijevim) kolosjekom ne bismo li vidjeli nadolazeći vlak. MEĐUTIM, treba imati u vidu da vlak može voziti i nepravilnim kolosjekom, što se ovaj put i dogodilo.



Istini za volju, nisu ovi dizeli baš toliko impresivni. Barem meni. Mlađim generacijama (paz' mene!) bili su interesantniji.

No.. ovo je bio jedan od rjetkih propisnih uglova za slikanje golemog ekskavatora (ne znam je li zbilja toliko golem, garant u Australiji imaju većega).



Ne znam ruski... DragoOS?



A u ovu žlicu (ili kako se to već zove) stalo bi ugljena za mjesec dana zime!



Evo kraja kolosjeka. Neki su se uplašili da je tu i kraj pruge.



Ovaj ni za moje pojmove nije pretjerano velik, no treba ga slikati za buduća pokoljenja.



I kao u Rusiji, dok jedna vozi, druga služi kao statični spomenik!



Ovo je prva ozbiljnija stambena zgrada koju smo vidjeli na putu. Zamisli to, objesiš veš, a ono zapuhne...



Evo, ovako na primjer.



Ili se parkiraš na parkiralištu, i odmah možeš prati prozore.



A ovo je praktički direktan razlog zbog kojeg smo i potegnuli put. Povelika upravna zgrada iz koje se upravlja strateškim i makroekonomskim aspektima eksploatacije mrkog ugljena. Nisam pitao lokalce o lokalopolitičkim i menađerskoposlovnim odnosima. Ima mnogo zanimljivijih tema, naročito za prvi put.



To je zasad to, strpljenja do sutra!

Pozdrav

inflameswetrust je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:
Malo pivo i konjak!

Ne vidim poveznicu s pivom i konjakom...

Pa pisalo je: štaćeš? i ja odgovorijo!

inflameswetrust je napisao/la:

Ne znam ruski... DragoOS?

Ova rudarska skalamerija je vjerovatno proizvedena u gradu KRAMATORSK
Kramatorsk (ukrajinski: Краматорськ, ruski: Краматорск) je rudarski grad u istočnoj Ukrajini u oblasti Doneck.
Osnovan je 1868., a status grada dobio je 1932 godine. Kramatorsk je bio jedan od uporišta proruskih pobunjenika 2014. u ratu u istočnoj Ukrajini.

"Rudarska skalamerija"?
Mnogi su oduvijek bili skloni sprdati se s ruskom tehnologijom no treba o tome znati par stvari...
1. Stanje strojobravarske industrije i alata bilo je u Rusiji prilično rasklimano pa su često tolerance bile u kategoriji "konjski nokat" što je određivalo dizajn opreme i uređaja
2. Uvjeti održavanja na terenu bili su sve samo ne povoljni i pogodni
3. Poslužitelji i serviseri bili su uglavnom poluobučena radna snaga
4. Uza sve to, tehnologija je morala raditi!

Stoga je sve bilo pomalo grezo, predimenzionirano i naizgled klimavo, ali je, pas mu mater, radilo! I to je bilo najvažnije. Radilo je dugo, dobro i pouzdano

Ni ja ne bih to nazvao skalamerijom. Kao i sve rusko. Znam za čovjeka koji je radio u nekakvim firmama po bliskom istoku i tijekom godina je zavolio sve žive Gazove više nego ijednog Land Rovera. Jes da se kvari, ali popraviš s tri udarca čekićem...

No, bio bi red za još malo nastavka.

Daklem, tamo na ulazu u grad pruga prelazi cestu (ili obrnuto?), i navodno za zasmetati lokalcima.. Pogotovo kad ovo čudo počne cviliti. Nije to standardni signal, nego žuto svjetlo valjda skinuto s nekakvog kamiona.



Pred kolodvorskim prostorom nalazi se ovaj oku ugodan mural. Nije ugljen na betonu, ali je primjer da u određenim uvijetima ulični grafit zbilja može biti lijep detalj.



Djelomično montažna skretnička kućica iz koje kontroliraju sav promet prema istoku i glavnom separatoru.



Ovaj jednostruki odbojnik je tu ne bi li spriječio odbjeglu kompoziciju koja želi pomrsiti planove majstoru na klonji...



Ide i manevra... brzinski potovare vagone i vozi.



Znam da je netko bio u Banovićima 2011. i mislio da ovo nije funkcionalno, no bio bi u krivu. Dapače, ovo je jedini preostali dubinski kop u banovićima, i utovara se putem ovog eskalatora.



Činilo mi se da ima relativno puno jalovine u tom ugljenu, no ako je njima dobro...



Ova se izmanevrirala na drugi kolosjek ne bi li došla na čelo vlaka. Jako je lijepa lokacija, jer su kolosjeci za ukrcaj niži od prolaznih kolosjeka.



Gore hodaju i slikaju, a na -1 sam ja. S lijeve strane su vagoni za otpis.



Bila je lijepa vijest da nam je dozvoljen pristup depou. To je za nas na HŽINFRINIM prostorima praktički nemoguće.



Ima mnogo nesortiranog željeza, no na nekoliko mjesta može se prepoznati o čemu je riječ. Ovo su dvije pretkasacijske lokomotive. Očito.



A ovo su postkasacijska kabina i frem jedne dizelke.

Evo ove dvije iz malo bližeg rakursa. Ako se ne varam, 25ica i 83ka.



Ovakvi detalji jedino su meni bili zanimljivi. Tucet osovina povrh kojih su ostavljene jedne limex tačke. Sad neka se netko usudi reći da Hrvatska nema izvoza...



Ovoj je kotao otvoren. Vjerojatno ne za čišćenje. Tu sam Foxu pokušao objasniti kako funkcionira vatra u kotlu, odnosno termodinamični proces, no siguran sam da me slušao s možda pola uha.



Nedaleko , uz samu ogradu, ostavili su ove lijepe crne vagone koji će nakon nekog vremena odvoziti jalovinu s novog površinskog kopa.



Ima tu još zanimljivosti. U ćošku stoji jedna Minovka, pružna drezina koja bi lako mogla proći pod normalnotračnu. Bilo je pojedinaca koji su kasnije dali ideju da se ona obnovi za turiste, pa ih uguraju u metalnu kutiju i neka se vozaju...



Ono malo što sam znao o Banovićkim lokomotivama prije nego što smo došli je da imaju jednu zelenu i jednu crnu 83ku. Pomalo mi je žao što nas nije vukla ova koja izgleda osjetno elegantnije, ali s druge strane, poklonjenom konju nećemo u zube gledati..



Ovaj nije vozan trenutno, no ne bi škodilo i njega malo srediti, pa da bude nešto ozbiljniji bife...



Ove šarene se moralo slikati. Nek se notira da stari Tamići dobro voze.





Nisam sasvim siguran što je ovo predstavljalo. Možda silos za pijesak?



Glodalo i preša. Vrlo zanimljive naprave. Nisu ih koristili kad smo mi bili.



I još jednom s leđa, dvije pretkasacijske.



Budući da su vožnje do daljnjeg gotove, mi smo još popratili manevriranje, a neki su poslikali što se dalo. Pripremala se okrijepa, pa sam zazveckao markama u džepu...



Iskašljavaju pepeo i ostali krš postrance. Osjetno jednostavnije nego neke druge metode.



A su ih lijepo složili... Još da je sunce bilo na pravoj strani...



I pravac grada Banovića, prešli smo preko ŽCPR-a iza kojeg se nalazi most. Štitne tračnice i ostalo su po ps-u!

inflameswetrust je napisao/la:Glodalo i preša. Vrlo zanimljive naprave. Nisu ih koristili kad smo mi bili.

https://2img.net/h/i690.photobucket.com/albums/vv261/inflameswetrustsss/Banovici/DSC02215_zps1bdzlx3f.jpg

Prvo (lijevo) su škare za lim, a desno je savijačica limova

Pfaff je napisao/la:

inflameswetrust je napisao/la:Glodalo i preša. Vrlo zanimljive naprave. Nisu ih koristili kad smo mi bili.

https://2img.net/h/i690.photobucket.com/albums/vv261/inflameswetrustsss/Banovici/DSC02215_zps1bdzlx3f.jpg

Prvo (lijevo) su škare za lim, a desno je savijačica limova

Netko je spomenuo glodalicu, a ja prenio. Hvala na ispravci!

Nastavljamo još malo prije spavanja.

Nakon prvog dijela, vožnji praktički do centra grada, rečeno nam je da je fajrunt do daljnjega, i da se izvolimo prema željama pokupiti u kakvu ćevabđinicu ili burekđinicu, prema volji. S tim da nas je jedan lokalac vodio nešto dalje do krčme gdje primaju kune, marke, eure, što god, bitno dok imamo. Pa što sam ja onda marke mijenjao nadobudno...

Aj, nećemo gunđati. Putem smo besjedili o različitim temama, razlikama između gradova u Hrvatskoj i Bosni, mogućnostima i budućnosti rudnika (gradit će elektranu u samim Banovićima jer u Tuzli planiraju gariti lignit, pa da ne ostanu Banovići bez posla...), turističkim potencijalima i prednostima odnosno nedostacima €uropske unije.

Usto sam opalio par vizura grada, nek' se nađe!



Da nismo usred Bosne, rekao bih da malkice liči na Rijeku.



Gore sa džamije orila se misa, odnosno ekvivalent mise u muslimanskom svijetu. Ispostavilo se da nisam baš na ti s vjerskim obredima (nije da sam to prvi put shvatio), no lokalci su bili vrlo strpljivi i objasnili što me zanimalo.



Nekako smo stigli i do krčme u kojoj smo Fox i ja naručili kafu i burek, te je sjelo ko budali šamar. Ovaj rolani burek peku po narudžbi, a kava, uz koju smo nekim čudom dobili i mini vrhnje - bila je izvrsna. Taman da okrijepi gladnu dušu.



Po povratku sam s povišenog zaključio da u samom gradu ima iznenađujuće puno zgrada. Kao da je ovdje svojedobno bio truli socijalizam...



A ubrzo nam je put prepriječila ova dizelka. A sačekali smo, šta sad...



Zaletili smo se do depoa još jednom prije nove ture fotostopova, što je mene prilično impresioniralo. Ovdje održavaju sve što treba održavati.



Nema nikakve oznake opasnosti od upada. Sviđa mi se to. Neka svatko snosi posljedice svoje nepažnje.



Prvo sam pomislio da je riječ o kotlu, a onda se ispostavilo da je to nekakva rudnička drobilica ili štoveć.



E pa nadam se da nagrada nije neželjeno debela.



Manipulator masivnih tereta koji takoreći visi sa stropa.



Nisam sasvim siguran čemu ovo služi. Valjda za vuču kotlova ili tako što...



Divna lokacija za snimati film strave. Ovdje sam Foxu još pokušao objasniti funkcioniranje okretnih postolja i bandaža, no vrlo brzo se izgubio. Nije vrag da sam toliko dosadan?



Sjaje se ko pasja... ogrlica.



Ne, neće me slušati. Kako i bi kad je zauzet slikanjem. Kakva vremena su došla, da nitko ne želi zastati i ...



... Naučiti čemu služe drva ispred depoa (ne, nije za grijanje bojlera).



Taman smo bili pred fajruntom s obilaskom pa se stiglo još ovoga opaliti, dok plovi uzvisinom.



Toj to za večeras. Sutra nastavak, bez pretjerane žurbe! Pozdrav!!

Nastavljamo. Mrvica pozadine. Zbog planova oko budućnosti tuzlanske elektrane, odnosno njenog prelaska na lignit kao što sam i spomenuo, planira se nova elektrana u Banovićima koju će ložiti lokalnim ugljenom. Dobar dio trasiranja je pripremljen, pomaknuti su neki dalekovodi, kao naprimjer ovaj ovdje... komentirali su lokalci da ne bi ni primijetili ovaj stari prazni da mi nismo uprli prstom...



Još jednom, pozadinski pozdrav prije ukrcaja.



Dio putnika već je bio u vlaku i polako su krenuli. Lokomotive još jednom nakrcane ugljenom, mirišalo je kao... para i dim?



Polako smo krenuli zavojima. Ja sam se smjestio u otvoreni vagon gdje je bilo nešto više zraka.



Bogovski pustila paru, kao da joj je zadnje.



Prednost posljednjeg vagona su lijepi prizori iza. I dalje je impresivno vidjeti dvokolosječnu uskotračnu prugu, koliko god to bilo antiprotivno meni koji sam odrastao na širokotračnu.



Još malo vijuganja povrh izvlačnjaka koji završava pred ŽCP-om.



Ostavljamo most i žcpr iza sebe. (Pazi, zabranjeno hodanje prugom, pa što smo to mi radili zadnja 2 sata ni ne znajući??)



S desne strane može se vidjeti... nešto. Vjerojatno dubinski kop pri čemu je monumentalni dimnjak služio odlijevu pare koja je pokretala rudarske mehanizme.



Pruga nadalje vijuga lijepim naseljenim krajevima, sušta suprotnost šumskim predjelima s početka. Oboje ima svoju čar. Šumska pruga mir i spokoj listopadnog drveća, naseljena dionica životnost i svakodnevnicu.



Sljedeći fotostop bio je mjesto odakle puca pogled na minaret jedne od džamija. Mnogi su se smjestili u livadu odakle se toranj lijepo vidi, pa rekoh, ajde pa ću i ja. Taman je sunce pobjeglo, no rekoh, nije uopće loša slika. Et.



Nije ni ova, blago teretna.

Ekipa iz Dežele ponijela je sa sobom dron kojega su ubacili u nekadašnju klonju (ćenifarenje je nešto čemu me Pfaff učio, pa bi bio grijeh ne otvoriti vrata).



Ovaj signal, kao i mnogi drugi, definitivno je van funkcije. Ništa od blokovnog razmaka. Primijetite i ovog koji se voza na vagonu. Valjda mu je to prvi put u životu pa se veseli.



Je, evo ga, glavom i bradom.



Došli smo i do stanice na pola puta do kraja. Prometnik ima karakterističnu crvenu kapu.



"BRZO, SLIKAJ MI LADU, ČETVORA VRATA!!", vikne Fox. Spada li i to pod klasična vozila s naših cesta? Ili njihovih cesta?



Ova mala samo manevrira. Ništa od dugih vožnji za nju. Možda nizbrdo.



Došli smo do još jednog utovarališta koje je opremljeno signalima.



To odozgo po traci, pa onda gravitacijom na vagone.



Čekamo dolazak 83ke na fotostop. Tu su se još malo drečili na mene jer sam u kadru.



Zato sam mudro odlučio da ne bi bilo loše naći nekakvu višu lokaciju. Vidim spiralne stepenice na utovaralište, i kažem samom sebi "ja bih se ovdje popeo". Čuo me jedan vlakopratitelj koji ekspresno odgovara: "Pa penj' se šta čekaš". I ja se popeo. Nisam uhvatio bogznakakvu poziciju, no ajde...



Vidio sam kako to izgleda iznutra pa nisam nezadovoljan.



Po spuštanju sam i ja okinuo. Kad je bal nek je maskembal.



Tu negdje sam i razmjenio par riječi s poetom Lovcem na pruge. Fantastičan jedan lik, pun odličnog pozitivnog humora, i općenito jedna opuštena osoba. Po nastavku smo se ipak nekako razdvojili, a ja sam iz vagona slikao ove pretkasacijske.



Još malo vizura, ovaj put prema naprijed.



Nabujali potok na svoj način je vrlo intrigantan. Ne znam ima li klenova...



Stigli smo i na posljednju stanicu. Ovdje je bilo vrlo zanimljivo.



Slovenci su pokrenuli drona ne bi li slikali odozgo, a svi ostali smo se borili za pozicije. Tu se nekakav njurgavi penzioner po dobrom starom običaju derao na mene jer - pazi sad - stojim u kadru, no ovaj put mi je definitivno prekipjelo. Jasno je meni da ljudi vole slikati i štovećne, no što možeš očekivati kad nema plana puta, plana slikanja ni plana uopće? Obrazuj narod pa onda vrišti koliko ti srce želi. A ne onda kukati kako bezobrazna mladež usudi odgovoriti nešto...



Ajte, u ime nekakvih... tkoznakakvih odnosa pomaknuo sam se u stranu, pa su i ove fotke prilično loše.



S lijeve strane možete vidjeti nešto nemoguće u €uropi. Ili barem kod nas. Ovi su zbog povećanog opsega posla i odvoza jalovine nasadili još dva kolosjeka. I funkcioniraju, bar zasad. Još ih nisu propisno isprobali, no bit će.



On slika mene kako ja slikam njega.



Pretkasacija na mjestu nekadašnjeg pretovara.



Vid' koliko ljudi u kadru a samo se na mene dere...



Tu sam se nekako strateški maknuo na uzvisinu dok su ovi razglabali o mogućnostima intermodalnog prometa na prugama...



A poslovično opušteni Lovac, svoje je prilike čekao nešto iza mene. Išao sam se pomaknuti da ne smetam u kadru (već automatika, kao pogledati lijevo i desno kad prelaziš cestu), no on je pokazao palac gore i rekao da je "ooodlično".



I dočekasmo. Nakon desetog puta nije više tolika fora.





Kada je bilo jasno da je to što se tiče fotostopova i ostalih gluposti, svi su se pomalo opustili, a lovac je umjesto uobičajenog ronjenja u nafti ili elektroterapija elegantno prionuo inhalaciji.



Ja sam majstora zamolio za priliku da se popnem što je vrlo rado dozvolio. Tu je počela fantazija za mene.



Biće i nastavka.

Posljednji dio cijelog puta (prije nego što smo ušli u autobus) meni je ostao u najugodnijem sjećanju. Prvo sam, nakon skakanja po kuhinji 83ke, popričao s Foxom i Brunohom o tehnologiji parnjača, pa nakon nekoliko pitanja (od kompresora sve do zapremine vode) majstorima, dobivam kompliment godine - "Ti'b mogo bit mašinovođa". Što reći na to? Bez da sam se dalje gurao u posao, dobivam poziv u kuhinju. Tko bi to odbio?

No prije toga, jedna slika s majstorima (ja sam onaj uvjerljivo najmanjih gabarita).



Polako smo krenuli. Bila je gužva kad se i Brunoh popeo, no preživjeli smo. Prilike za slikanje nije bilo puno jer je kompozicija prilično cupkala, no dobio sam dobar dojam o tome kako zapravo izgleda biti u parnjači. Za početak, sve je puno pepela, ali preglednost je sasvim u redu.



Ruka kroz prozor i voila, sve se vidi!



Dobro , ajd, malo treska al šta sad.



Da bih sebi, a i drugima dočarao prizor, probao sam slikati u smjer vožnje kroz prozor ka tenderu. Majstor mi je htio otvoriti prozor, no rekoh - ne, ovo je savršeno. I bilo je.



Nakon prvog stajanja spustili smo se dolje jer smo čekali da teretnjak ispred nas uđe u Banoviće. Manjak APB-a je bio vidljiv. Po tom smo se Brunoh i ja popeli na vagone da ne pravimo gužvu.

Evo i rezultata!







Nadalje nije bilo nikakvih fotostopova (srećom), pa smo mogli uživati u vožnji. Trajala je nekoliko desetaka minuta, pa sam slikao što se stiglo u prolazu. Jedan "zeleni vagon".



I šumska dionica.



Umjesto da sletimo niz onaj rolerkoster skrenuli smo desno, pravac gornja razina separatora.



Još da nema improvizirane ograde, slika bi bila savršena.



Usput, još pokoji detalj sa gornje stanice.



(Ložiona. Oni tamo nemaju okretnice)



I spuštamo se svi čoporativno. Ruke prljave, jakna, hlače tenisice, sve crno. Prvo sam se pozdravio s majstorima na 83ki, pri čemu je visoki izjavio "Prljava ruka - čista duša". Nisam se mogao ne složiti.



Pozdrav i ovoj koja je ispunila dječački san. Neka još odradi kilometara i kilometara.



Dolje se više nismo spuštali, bar ne pješke. Zasad smo vidjeli što nas je zanimalo. Sljedeći put - bez autobusa, bez velike grupe ljudi, bez organiziranog prijevoza.



I za kraj Uaai za transformatore i spremnik za...nešto.





To je to. Nisam siguran što više mogu reći osim da je ovo bilo jedno od boljih putovanja koja sam doživio. Povratak je bio bolan zbog bolesno dugih čekanja na granici, te osim neudobnog autobusa, dugih čekanja na granici i sveopće gužve, nemam apsolutno nikakvih zamjerki. Hvala ekipi banovićkog rudnika što su nas ugostili, hvala kolegama ferroequinolozima što su bili fantastični, i hvala svima vama što ste ovo čitali!

Pozdrav!

Ti ovo, bogati, k'o Zagorka "Gričku vješticu" u Malim novinama - svakoga dana po jedna stranica podlistka!

Pfaff je napisao/la:Ti ovo, bogati, k'o Zagorka "Gričku vješticu" u Malim novinama - svakoga dana po jedna stranica podlistka!

Radim kako stignem. Uostalom, nije ni to sa zagorkom bilo badave... Kolika je tiraža bila, a tek kupnja...

Znači, gotovo? Kraj, nema više, šmrc...

J-a-k-o s-a-m z-a-d-o-v-o-l-j-a-n!
Vidio si i slikao puno više nego ja onoga sleda prije nekih pešest godina. Imaš nekoliko odličnih fotki kompozicija s 83-ojkom... Ma, što da Ti kažem nego: Izvrstno!

Lada Njiva s četvorim vratima - teška egzotika na našem području jer ih u pravilu nisu uvozili.

A glede njurgavih penzića - ha, čuuuj, takvih Ti ima svugdje (kad si zadnji put bio na šalteru uplata u pošti?)

Tko se jednom inhalira parom i dimom parnjača to ne zaboravlja cijeli život!
Drago mi je da si uspješno prošao tu inicijaciju i lijepo (opširno) nam je prikazao
I zadnja misao o solo snimanju je dobra, kad je čopor uvijek netko nekome smeta. Kada si sam možeš daleko mirnije i slobodno birati kadrove
te imaš više vremena za snimiti sve i uz to uživati. /može biti i društvo od nekoliko prijatelja/