Putositnice s putešestvija

Jednu sličnu temu otvorio sam prije ohoho godina ali su u njoj zasigurno sve slike umrle, pa nema straha od ponavljanja istih (iako će ovdje biti uglavnom novije). Volim putovati, primjenjivati tzv. turizam za napredne što znači istraživati manje poznate i manje posjećene krajeve, dobrim dijelom turistički neobrađene. Uzeo autokarte Hrvatske, Slovenije i Austrije (1:200.000 ili slično) pa crvenim markerom obilježavam ceste kojima sam prošao. Hrvatska je, barem ovaj sjeverni dio, Gorski kotar i Istra, već dobrim dijelom zacrvenjen. Svi makadami i sve šumske ceste su moje. Pa prije nego se ugasim na ovom forumu, nabacit ću pokoju zanimljivost na koju sam naišao lomatajući se naokolo. Jednom je jedan od komentara domaćina, u pokušaju prelaska Moseća, mikrodionica Gornje Vinovo - Kljake, bio: Di ćeš ovdje, skršit ćeš auto. Danas nema priloga iz automobilskih kršionica već iz civilizacije.

Zašto još ova tema? U okviru nje bit će prikazana prometala svih vrsta i raznorazna infrastruktura. Većina toga našla bi svoj smještaj u nekoj od postojećih tema. Ali prilagati tamo po sliku-dvije, bez vjerojatnosti razvijanja neke rasprave o tome, ne čini mi se najsretnijim rješenjem, pogotovo uzevši u obzir smanjeno zanimanje za forum i njegove teme. Ovako je i pratiteljima lakše baciti pogled na jedno mjesto. A ako neki detalj ipak i inicira neku diskusiju - lako se prebaciti u neku primjerenu postojeću ili otvoriti novu temu.

A sad idemo konkretno.

Nekad je ovuda vodio put u EU. Put vodi i danas, a djelatnici naših pograničnih tijela dijele prostor sa slovenskim kolegama s druge strane Mure. Riječ je o GP Mursko Središće. Mjesto je inače poznato po danas ugaslim i zatvorenim rudnicima, što površinskim, što podzemnim, vrlo kvalitetnog mrkog ugljena. Taj je ugljen za naše kućne kamine godinama bio zakon i nijedan drugi nije dolazio u obzir.



Danas, u doba covida, ova ruta i nije nešto prometno zaposjednuta. Ali, tu je od cestovnog zanimljiviji jedan drugi, prometno zaboravljeni i pitanje koliko (ako uopće) korišteni prijelaz.





Zanimljiv je ovaj dvostruki kolosijek, je li? A zapravo se ne radi o uskotračnoj željeznici već o konstrukcijskom ojačanju (valjda, nisam ja željeznički inženjer). Zanimljivo je i da nema znaka koji bi upozoravao pješake da ovaj put nije schengenski prijelaz. Nisam nazrijeo ni vrata na pruzi, ni ogradu, ni žicu s druge strane. To je, vjerojatno, rezervirano za Gorski kotar.

Odavno je navada kod željezničkih mostova da pruga na njima imade još jedan par šina unutar postojećih.
To služi da se u slučaju iskakanja koje osovine / postolja ona vrati natrag.
Uzputno- ne vidim razloga da bi se "ugasio" na ovom forumu, nitko te ne vrijeđa, tjera ili omaložava, dapače
bilo bi nam draže da čitamo više tvojih priča?

Glede duplih šina i osiguranja od iskakanja osovina - činilo mi se da šu šine u tu svrhu inače bliže položene jedna drugoj, ali su me slike željezničkih mostova (koje će se ovdje pojaviti) demantirale.

No, nastavimo temu. Kad već pričamo o graničnim prijelazima, posebice ovdje na sjeveru, zaputimo se i do jednog malo znanog - GP Brod na Muri. Naše sjeverne granice čine rijeke Mura i Drava, ali ne njihovi današnji tokovi. Granica prati nekadašnje tokove koji su bili puno zavinutiji, s obiljem meandara koji su danas pretvoreni u rukavce ili mrtvice, ili su pak potpuno isčeznuli. U ovom pomurskom dijelu Hrvatska u više navrata prelazi preko Mure, čak do kilometra daleko. Jednim takvim dijelom prolazi i put Sveti Martin na Muri (HR) - Hotiza (SI). Muru se prelazilo skelom, odatle i naziv: Brod na Muri. U ovaj prekomurski dio koji se sastoji isključivo od poplavnih šuma i livada, bez ijedne kuće (ima, doduše, neki gospodarski subjekt sasvim na sjeveru, koji iz katastarski hrvatskog dvorišta izlazi na slovensku ulicu u Hotizi) RH je izgradila most koji je zamijenio skelu. Šumom vodi lijepo asfaltirana cesta do graničnog prijelaza. Navikli smo da slovenci brže i bolje uređuju i opremaju granične prijelaze nego mi, ali ovaj Brod na Muri očigledno im je teško pao. Nikakve zgrade, nikakvog kontejnera, nikakve rampe. Cesta je dalje do Hotize makadam. U doba izgradnje prijelaza sam je prijelaz bio nezaposjednut a granična kontrola je bila kod skele.



Eto kako granica ovdje vijuga. Crvena strelica pokazuje GP. Crvene točke su granična linija.



A sad zaokrenimo 90 stupnjeva prema zapadu. Krak zakretanja je pritom poprilično velik, stotinjak kilometara. Tako smo se našli na jednoj drugoj rijeci i još jednom GP u naseljenom mjestu. Brod na Kupi. Arhitektonsko-građevinska izvedba odstupa od uobičajene plave kontejnerske izvedbe, što, čini se, imamo zahvaliti tadašnjem goranskom gospodarskom divu, čabarskom Finvestu.



Kako je ovo gorovit kraj s Kupom u prilično tijesnoj dolini, lijeva i desna obala i njihovi stanovnici su, što gospodarski, što interesno, što rodbinski, što... tijesno povezani. Sve je u doba bratstva i jedinstva lijepo štimalo i uvijek je vladala međusobna ljubav, razumijevanje i spremnost na suradnju i pomoć. A onda - podjela, i s njome apsurdne situacije. Ulica u Hrvatskoj, kuća u Sloveniji. Koja je njezina adresa?



Prijelazi preko Kupe u ovom su kraju česti. Dobrim dijelom je to uvjetovala i konfiguracija terena. A onda: dvije države zahtijevaju i dvije ceste, kako jedna drugoj ne bi pakostile graničnim kontrolama i drugim administrativnim začkoljicama. Granični prijelaz Gašparci. Most, nekad na glavnoj prometnici Čabar - Osilnica - Brod na Kupi, nekako je ispao iz funkcije i služi tek za malogranični promet. S naše strane samo upozorenje, sa suprotne i rampa, i vrata (postavljena u doba migrantske krize).



Slična situacija je i kod Čabra. Kao da ulaziš u nečije dvorište.



Ograđeni žicom. Ne'š ti meni uć' na moje. I onda ispada da su sami sebe stavili u kavez. Ovakve prizore gledamo kilometrima duž Kupe (ovo je slovenska strana). Filmaši bi to mogli koristiti kao kulisu za neki film s konclogorima.

Uuuu, baš lijepo da si načeo ovu temu. Sad ja ne moram kretati ab ovo!

Daklem, ova prekogranična "ljubav" dvaju nekadašnjih brackih naroda je rezultirala i nečim dobrim: voljena nam se domovina htjela - ne htjela našla u situaciji da napokon dovrši cestu koja spaja Brod Kupu s naseljem Hrvatsko. Taj se projekt razvlačio nekih 40-ak godina jer je država navodno imala pametnijeg posla, a stanovništvo onkraj Hrvatskog je ionako gravitiralo Čabru (zahvaljujuć gorespomenutom Finvestu) pa kog vraga imaju putovati u Delnice, ne? A ionako su mogli preko Slovenije. BTW, cesta od Osilnice na Brod Kupu po slovenskoj strani je zgodna zbog krajolika, ali beskrajno dosadna i naporna za vožnju.

Kad su se oni iz Janšalanda izbezobrazili i počeli gnjaviti, uzeo je vrag komediju pa je tih par kilometara ceste napokon dovršeno. A bila je, koliko se sjećam, i prigoda da neki prevažni političar prereže vrpčicu

Nekidan jebio krasan sunčani dan, meni je bilo malo dosadno pa sam se provozao cestom od Brod Kupe do Zamosta...



Mislim, dalje sam išao uzbrdo na Mali Lug pa na Delnice, ali to je već cigla iz nekog drugog vica!

Trebao si iz Turki na Praprot pa Lučice - ali to je već za Indianu Jonesa

gaspa je napisao/la:Trebao si iz Turki na Praprot pa Lučice...

Bogbudistobom. Pa na što Ti ja ličim?

Onomad sam začeo s graničnim prijelazima. Zadržimo se još malo oko granice. I to sjeverne. Napisah već da su prirodne granice rijeke Mura i Drava, ali ne u današnjem, nego u nekom ranijem, izvornijem izdanju. Neregulirane i okružene poplavnim šumama bile su teško pristupačne i još teže prelazne, pa je logično da su predstavljale i administrativnu i političku granicu. Nemiran duh, kakav već jesam, pohodio sam i te krajeve. Lokalitet se zove Gorenjak, a do njega se dođe pođe li se iz Goričana na istok, cestom (makadamom, da odmah obeshrabrim nadobudne, ali dobrim, po kojem ja vozim u i četvrtoj, a zamnom se, kao i za svakim dobrim konjem, diže prašina). Nakon što cesta prijeđe kanal Trnavu prelazimo obrambeni nasip i eto nas u Gorenjku. Biljni svijet poplavnih šuma na svoj je način zanimljiv, privlačan i tajanstven. Šumski put vodi Gorenjkom, a onda slijedi dezinformacija u vidu obavjesne ploče, ujedno i ploče zabrane. Državna granica.



Obzirom da smo EU, ne očekujem neke mrtve straže, posebice s mađarske strane. Poštujem znak, ali granica tu nije! Radi li netko ustupke Orbanu? Ili je samo riječ o sto- ili više metarskom graničnom pojasu?

Nešto sjeverozapadnije, u zaštićenom području Murščak (ni ovaj pristup nije za gotovane) slična priča: tabla na nasipu priječi prolaz a iza nasipa se nazire informativna ploča poučne staze Murščak. Tko tu koga? Istini za volju, granična crta je 500 m odavde, i to nepristupačnim gustišem.



Nešto civiliziraniji pristup tzv. graničnoj crti u našem drugom po veličini prekodravskom području (Baranju tu ne računamo), u Križnici, do koje valja skelom (o kojoj će biti riječ u jednom kasnijem nastavku, u poglavlju o skelama). Tu duž granice prolazi cesta, a sama granična crta je kojih 100 m u dubinu gustiša, močvare i drugih prepreka. Da i hoćeš povrijediti graničnu crtu - ne možeš. A i s druge strane nije baš nešto.



Tako je to u dolini. A sad, promjene radi, prijeđimo malo u više sfere. Vrh Peč (1508 m) je tromeđa Slovenije, Austrije i Italije. Da je i taj vrh podlijegao nadam se neuspješnoj asimilaciji, što Austrijanaca, što Talijana, govore i njihovi nazivi tog vrha: Ofen (ili Dreiländereck) za Austrijance i Monte Forno za Talijane. I Ofen i Forno izravni su prijevodi riječi peć u smislu kuhinjskog uređaja za pripremu hrane. No, u ovom slučaju Peč znači stijena, što će reći da su i Austrijanci i Talijani sve krivo razumjeli tj. doselivši se u krajeve starosjedilaca Slovenaca ponjemčili odn. potalijanili domaće toponime. I to krivo.



Mikrolokacija na slici je koji metar na austrijskoj strani. Preko puta vidimo izdanak Gailtalskih alpi (Gailtal = Ziljska dolina), 2166 m visoki Dobrač, po austrijski Dobratsch, a, srećom, ne Gutenberg ili nešto slično, jer dobr u korijenu imena ne znači dobar nego hrast. Tu su i budni čuvari granice.



I jedna nostalgična slika, kad su granice bile puno ozbiljnije. Vrh Kordeževa glava, 2125 m, najistočniji slovenski dvijetisućak. I granični kamen br. 55, dakle prava granica. Kordeževa glava bila je jedan od tri službena planinarska granična prijelaza. Neposredne kontrole zapravo nije bilo, ali zbog golog terena posjetitelje su od nekuda zasigurno pratile i austrijske, i jugoslovenske oči. Pravila kretanja bila su strogo definirana: nije se dozvoljeno kretati izvan obilježene planinarske staze, a oznake staze bile su markacije s bijelim krugom u sredini a oko njega u sredini crveni a izvana zeleni krug. S naše je strane bio dopušten pristup do sat vremena udaljenog prvog austrijskog planinarskog doma Siebenhütten (1696 m). No kad si već tamo, tko te može zaustaviti? Pri ev. kontroli tražila se valjana planinarska iskaznica, a ja sam, da me ne maltretiraju, imao i posebnu Dozvolu za boravak i kretanje u pograničnom pojasu. Vrijedila je za cijelu slovensku granicu ali takvu nisam mogao dobiti već sam morao točno navesti područje. I ja sam naveo: Srebrni Breg - Peč - Škofije I dobio! Tako je i upisano u dozvoli. Srebrni Breg je tromeđa Slovenije, Hrvatske (tada još u Jugoslaviji) i Mađarske, za Peč smo netom rekli a Škofije je GP južno od Trsta. NIsam je nikad nikom morao pokazati, a pitam se kako bih objasnio blentonima u patroli, pristiglih iz nekih dalekih pasivnih krajeva, da je lokalitet na kojem obavljaju kontrolu unutar mog dopuštenog područja, jer na njihovim specijalkama 1:25.000 ne bi, naravno, bilo ni jednog od tih toponima.



Kad skeniram dijače iz ovog dijela svijeta, možda bude i obojena slika.

A mogao bih u budućnosti nešto reći i o graničnim prijelazima sustava Đerdap. Oni su se prelazili s posebnim, plavim, pasošem koji je vrijedio samo za taj sustav, dok onaj "obični" crveni tamo nije igrao.

Dakle, doći do brojnih motiva koje prikazujem nije uvijek ni elegantno, ni jednostavno. Ima i lutanja. Zato se valja opskrbiti ili vojnom specijalkom, ili topografskom kartom, ili nekim sličnim izdanjem u mjerilu 1:25.000 i onda put pod noge. Ili pod kotače. Taj put pod kotačima prikazujem danas.

Neke od cesta su asfaltirane. Tu prednjači karlovačka županija koja je asfalt dovela u gotovo svako dvorište izrazito pasivnih i pomalo zabačenih krajeva (ili se to samo odnosi na sjevernokarlovačke općine, Ozalj, Kamanje, Ribnik...?). Problem tih cestica je što su uske i sretnete li se s nekim, očekuje se dobro manevriranje ili duža vožnja unazad. Srećom (?), tu ne prolazi gotovo nitko. Prizor iz žumberačkih sela



Prolazeći tim cesticama naletjet ćete i na neočekivane i zanimljive prizore, kao što su Vrata od krča, duboko u Turopoljskom lugu, ostatku prapovijesne šume. Vrata od krča predstavljaju jedinstveni spomenik ljudskom radu. Bogatstvo velikogoričkog kraja – šume, naročito hrasta, danas su ostatak samo nepreglednih šuma što su prije više stoljeća bile glavno obilježje ovog područja. Jugoistočni dio Turopolja bio je pokriven gustim šumama što su se prostirale od Kurilovca do Plesa, a završavale u Turopoljskom lugu. Drvo se koristilo ne samo za gradnju seoskih domova nego i za izradu svih uporabnih predmeta u domaćinstvu (posebice u izradi škrinja, preslica, tkalačkih stanova, zipki...). Šume su donosile veliki prihod Plemenitoj općini turopoljskoj, tako da su bile brižno čuvane i održavane, ali Turopoljci su bili prisiljeni krčiti šumu kako bi stvorili više obradive površine i prostora za livade. Nakon jednog takvog krčenja u Turopoljskom lugu koje je trajalo od 1774. do 1779, zemlja je podijeljena na 1600 jednakih parcela prema ovlaštenim pravima. U čast ovom zajedničkom uspjehu na granici krčevine i ostatka šume Turopoljci su podigli tzv. Vrata od krča - dva drvena stupa (danas betonska) preko kojih je pružena velika greda. Ova vrata ukrasili su mnogim detaljima i obilježili latinskim natpisom. Za vrijeme velike poplave 1914. godine vrata su srušena, te su ponovno obnovljena i postavljena 1916. godine.



Ovo je bio lijepi, ravni, makadamski put. Ali, znamo se mi i penjati. Najstrmiji cestovni uspon u YU bio je preko prijevoja Ljubelj, 32%. Danas je ta cesta napuštena. Slijedi pristup pod Triglav, s upozorenjem korištenja prve brzine (većina vozila ne može savladati uspon u drugoj ili višoj brzini)



Neke ceste, bez obzira kako mizerno izgledale, ponosno nose cestarske oznake, kao ova u Zadarskoj županiji (ploča je na granici Šibensko-kninske i Zadarske županije, pri čemu se njezina kvaliteta na tom prijelazu ne mijenja). Bravo za Zadrane, glavno da je lijepo obilježena (znači, nekud ipak vodi). Za nadobudne, riječ je o cesti Otrić - Pribudić.



NIsu, međutim, sve ceste obilježene. Ni brojevima, ni putokazima (što me posebno ljuti, kao da su te ceste samo za domaće koji o njima sve znaju). Jedna od takvih je i ova, na Vrebačkoj kosi u Lici, koja me je zavela svojom širinom, i, umjesto na planirani cilj, polukružno vratila gotovo na polazište, uglavnom - tamo gdje nisam htio. Naravno, to je zato jer račvište na kojem sam trebao skrenuti nije bilo obilježeno putokazom. Nije to bilo ni prvi, ni zadnji put. Pri jednom lutanju po Psunju, nakon desetak km i dvadesetak min. vožnje stigao sam na kraj šumske ceste. Opet zbog neobilježenih račvišta.

Opet za one nadobudne: polazište je bio Čardak a krajnja točka i dodir s civilizacijom Vukava.



Ova cesta djelovala je kao relativno nova, tek probijena. Neke starije, kao slijedeća iz Radatovića na Svetu Geru mjestimično su lošije, kao posljedica neodržavanja, a zapravo nebrige nadležnih službi.



Ista cesta na nekoj višoj koti postala je čak i za mene upitno prolazna. Ali zato su quadovi njome jurili na opće oduševljenje.



A koji put ceste i nema pa se vozimo po koritu, bolje rečeno strugi, bujičnjaka, kao ovdje pod Dinarom.



Mogao bih tako još oho-ho, ali mislim da ste shvatili.

Odlično i duhovito napisano.

Imam ja tu po GK takvih cesta-vododerina koliko hoćeš. A križanja odnosno račvišta (lijep izraz, podsjeća me na praćku) su, naravno neobilježena, a ako nešto i piše, onda je zastrašujuće (Žilavi dolci, Đurina graba, Glibodol i sl.). Najčešće piše "Revir XXIV" pa se ti misli...

Ovi veseljaci u Zadarskoj i Š-K županiji imaju kao specijalitet obilježavanje ceste brojem. A kako telefonski imenik državnih i županijskih cesta baš i nije knjiga koju vučem sobom, zaključujem kako tabla s brojem baš i nije neka pomoć!

Jedna nešto starija slika Savskog željezničkog mosta koju je objavio na FB Dragutin Staničić

Vidi se da su unutarnje dodatne šine dosta razmaknute...šeće se Tomislav Bačić

Eto, dao sam borni malo odahnuti (ali on se ne da) preuzevši ulogu forumskog zabavljača. Kako bi rekli dečki iz Monty Pythona - a sad nešto sasvim drugo!

Riječ je o nafti. Naziv nafta starog je porijekla a potječe od perzijske riječi »nafada« (navlažiti, iznojiti) i grčke riječi »naphta« (zemno ulje). Nafta i prirodni plin su poznati i upotrebljavali su se za različite svrhe još davno prije nego je njihovo pridobivanje poprimilo industrijski značaj. Herodot je ostavio podatak od 450 godina prije nove ere da se kod izgradnje Babilonske kule nafta dodavala žbuki. Postoje perzijski zapisi, još stariji, od 7. stoljeća prije nove ere, koji govore o »gorećim izvorima« nafte i plina. Plutarh u 1. stoljeću prije nove ere, pišući o pohodu Aleksandra Velikog, divi se »vječnim vatrama« na Amu Darji. Ima podataka da se nafta iz prirodnih izvora upotrebljavala kao lijek, mazivo, građevni materijal za izolaciju, kod Egipćana za balzamiranje i sl.
Dva stoljeća prije nove ere u Kini se pomoću bambusovih štapova bušilo na slanu vodu i do stotinjak metara dubine. Tom prilikom se nailazilo i na prirodni plin koji se i upotrebljavao kao izvor topline. U 15. st. u Evropi je poznat lijek »Quirinus ulje« s Tegern jezera u Bavarskoj, što nije bilo ništa drugo nego nafta. U Sjevernoj Americi se početkom 19. st. često bušilo radi dobivanja slane vode. Iz takvih bušotina znao je izlaziti i prirodni plin, a prava katastrofa je bila kada se pojavila sa slanom vodom i nafta, zagadila slanu vodu i uništila trud poduzetnika.
23. kolovoza 1859. god. u Titusvillu u Pensilvaniji pukovnik Drake je iz 21 m duboke bušotine dobio kroz cijevi na površinu naftu. Bio je to pionirski pothvat i početak jedne od najvećih i najznačajnijih industrija na svijetu do danas. (Željko Matiša)

Kad bih, dakle, pitao gdje je počela prva eksploatacija nafte, vjerojatno bi većina odgovorila: u Pensilvaniji. Limun! (tako je govorio predavač u mojoj auto-školi, kad je htio reći da smo sa svojim mišljenjem u zabludi, a da baš ne upotrijebi jednu vulgarniju riječ na 'k')

Sve je počelo ovdje



Livade u međimurskoj Peklenici (ime mjesta je baš po nafti, po međimurski črni pekel) bile su pune bušotina. Dovoljno je bilo iskopati rupu a nafta bi sama tu rupu ispunila. Hvatali su je sitastim posudama u kojima bi nafta, zbog manje specifične mase, bila na površini a teža voda bi kroz rupe na dnu (premale za gustu naftu) iscurila. Danas je, kao kuriozitet i spomen na prošlost, ostala jedna a planira se uređenje odgovarajućeg spomen područja.



Ako bi se Ameri zbog ovog osjetili pogođeni u svom ponosu dokazujući da je prije Peklenice tamo postojala neka nevažna manja bušotina, primat Peklenici ostaje u nečem drugom: ovo je prva bušotina na svijetu na kojoj je radila žena.

Za daljnje proširenje vaših spoznaja radite i vi nešto. Guglajte. Svašta piše.

Najava slijedeće teme:

Znate li onu pjesmu:
Svaka riba pliva, pliva
svaka riba pliva, pliva,
samo - znate l' koja? - ne...

gaspa je napisao/la:
Najava slijedeće teme:

Znate li onu pjesmu:
         Svaka riba pliva, pliva
         svaka riba pliva, pliva,
         samo - znate l' koja? - ne...

Svaka resa visi, svaka resa visi...

Vikendom ne radim na forumu, pa nek' se borna jadi. Ovo sad izuzetno, jer se neću baktati slikovnim prilozima. Uostalom, moja slika istog (gornjeg) motiva nešto je lošija, a slika s guza neće bitno pridonijeti razumijevanju.

Znači, starina Pfaff poznaje našu glazbenu baštinu. Rese vise, glave kimaju a tice lete. Ovo što piše na ploči naziv je jedne stare međimurske pjesme, a nedostaje riječ Kotoriba. Ovaj spomenik nije bez veze nego odražava glavne značajke Kotoribe i donjeg Međimurja: košaraštvo i željeznicu. Vrijedni Međimurci svašta proizvode od pruća, pa su, eto, tako složili i lokomotivu. A Kotoriba je pogranični kolodvor s Mađarskom i jedno od malobrojnih mjesta u RH gdje su pruge spojili u trokut. Taj trokut danas zjapi prazan. Zapravo je neki kvazitrokut. Od glavne pruge u kolodvoru Kotoriba odvajaju se iz pravca Zagreba 3 kolosijeka a iz pravca Mađarske 2. Po jedan kolosijek sa svake strane združeni su, pa tako s glavnom prugom čine trokut. Ostali kolosijeci su slijepi i glume parkiralište. Slike na oblačan dan i nisu nešto atraktivne, a i ne pokrivaju cijelo područje detaljno kako to ja već znam pokriti. Bez obzira na EU kao zajednički nazivnik Hrvatske i Mađarske, pretpostavljam da na kolodvoru instalirane institucije možda neće baš rado gledati čovjeka s fotoaparatom koji snima njima nejasne kadrove (prazne kolosijeke, skretnice, gro planove, panorame...).

I jedan bratskojedinstveni detalj: slovenska dizelka odvukla je teretni vlak u Mađarsku. Je li to kraćenje pravcem Ptuj - Središče ob Dravi - Čakovec - Kotoriba, umjesto lukom preko Horgoša? A baš ta pruga je prije desetak godina obnovljena i osuvremenjena Siemensovim upravljačko-signalnim uređajima.

Nije to borna loše napisao – šteta da su neke (brojne) slike (samo) na nečijem računalu, kad ih mogu gledati još trojica-četvorica. Zapravo, kao da je broj pratitelja foruma malo porastao, zna ih biti i oko petnaestak. Da tema ne bude monotona i ograničena (matematičari bi rekli: konvergentna), ja unutar nje šaram malo vamo, malo tamo. A odšarat ću i onamo. U ovom i u nekoliko slijedećih nastavaka bit će riječ – iz naslova vidite – o drvenjarama. Oh, kako to loše zvuči. Izrazit ću se ljepše i predstaviti vam bisere turopoljske drvene arhitekture. Naši krajevi, doduše na malo zakučastijim mjestima, obiluju pravim draguljima. Uglavnom su to uradci domaćih majstora koji su u njih utkali svo svoje umijeće i ljubav prema svom kraju. Veličanstvene su u svojoj jednostavnosti, ali i u svojim, često filigranskim, detaljima, praznik su za oko i za dušu, prizivajući duh prošlih vremena. Svoj toj ljepoti pridonosi i ništa manje atraktivan, uglavnom smirujući, okoliš koji jamči užitke u opuštanju i meditaciji.

Počinjemo s profanom arhitekturom. Osnova tradicijskog graditeljstva je hrast lužnjak, kao autohtoni građevni materijal kojemu su domaći majstori znali udahnuti dušu. Od hrastovine su podizane seljačke kuće - hiže, ladanjske kuće imućnijih Turopoljaca - kurije i drveni domovi na kat s prekrasno ukrašenim stubištima - čardaci. Danas ljudi užurbano prolaze turopoljskom žilom kucavicom, četverotračnom brzom cestom Zagreb – Velika Gorica. A uz nju, s obje strane, tek malo udaljeno toliko je ljepote, toliko vrijednosti. Uglavnom nepoznate i malo kome otkrivene.

Nekoliko stotina metara postrance, u Velikoj Mlaki, drveni je župni dvor. Kao tipična turopoljska kuća ima ganjek (hodnik s vanjske strane). Obratite pažnju na rezbarije koje se, zbog definirane veličine slike 800x640 slabije vide. Krov je obnovljen crijepom (izvorno je pokrov bio drveni).



U plemenitoj općini Turopoljskoj, u Donjoj Lomnici, jedna je od rijetkih sačuvanih kurija. Kurija je povijesni hrvatski naziv za dvor domaćeg plemstva te ujedno predstavlja i primjer autohtone stambene gradnje bogatijih ljudi u Turopolju. Od mnogobrojnih kurija koje su nekada krasile turopoljski kraj, a krajem 18. st. su u Donjoj Lomnici postojale su četiri plemićke kurije, danas ih je tek nekolicina, a svakako je najljepša i najbolje očuvana kurija Modić Bedeković u Donjoj Lomnici. Cijelo imanje se ubraja među najvrijednije primjere graditeljske kulturne baštine središnje Hrvatske. Kuriju 1806.godine podiže turopoljski asesor (sučev pomoćnik, porotnik) Petar Modić te je ona generacijama, sve do danas, ostala u obitelji (danas obitelji Perak i Kallay) koja je zaslužna za njenu očuvanost. Jednokatnica pravokutnog tlocrta zajedno s gospodarskim zgradama iz istoga razdoblja i vegetacijom predstavlja rijetko očuvani primjer autohtonog baroknog graditeljstva. Kurija je građena na tradicionalan način, od drvenih hrastovih planjki na uglovima spajana hrvatskim vuglom – izbočenih rubova. Tip gradnje je i ovdje poštovan kao i kod ostalih ovakvih kurija - u prizemlju se nalaze gospodarske prostorije, a na katu sobe za spavanje i blagovanje. Zahvaljujući kontinuitetu vlasništva i brizi obitelji, kurija je gotovo u cijelosti sačuvana u izvornom stanju, uključivši unutrašnju obradu, opremu i namještaj. U kuriji je sve zadržalo dah prošlosti, a prostorije krase lijepo očuvane keramičke peći za grijanje, stilski namještaj, slike po zidovima poznatih i nepoznatih umjetnika, svjetiljke i porculan te rodoslovlje obitelji Modić. Posebno zanimljiv detalj predstavlja pod predvorja od kamenih oblutaka koji je uzet iz obližnjeg potoka. Život kurije najviše su obilježile njene posljednje stanovnice - sestre blizanke Milka i Vilma Bedeković. Obje su se nakon umirovljenja povukle u ladanjsku kuću u Donjoj Lomnici te su svojim zaslugama i angažmanom mnogo pridonijele lokalnoj zajednici. Ako zaželite odmor i predah u hladu, možete ga pronaći u prostranom dvorištu s parkom gdje se nalazi i sukačnica, prostorija za spravljanje hrane.



Nastavljamo od Velike Gorice prema Sisku do račvišta nekoliko cesta i ulica. Tu je, opet nedaleko postrance jedna povijesna građevina, odn. što se od nje još uporno i hrabro drži. Jednokatna kurija Alapić. izgrađena je u 18. st, pravokutnog oblika, drvene je građe. Na drvene planjke zakucane su drvene letvice, a preko njih je bio nanesen sloj žbuke, koji je tijekom vremena uglavnom otpao. Suvlasnik, kipar Mladen Mikulin iz Velike Gorice koristi dio prostora kurije Alapić te je izradio niz skulptura od željeza i nehrđajućeg čelika kojima je ukrasio dvorište kurije.

Malo povijesti: Obitelj Alapić (Alapy de Nagy Kemlek) došla je iz Mađarske. Baltazar Alapić, koji se rodio u drugoj polovici 15. st, kupio je imanje Vukovina u Turopolju od Ivaniša Korvina 1496, u godini kad su se u ožujku ili travnju vjenčali Ivaniš i Beatrice Frankopan. U Vukovini su živjeli Baltazar Alapić do svoje smrti 1520, i Gašpar Alapić do 1584. Gašpar Alapić branio je Siget s Nikolom IV. Šubićem Zrinskim i jedan je od rijetkih branitelja Sigeta koji se odatle uspio živ spasiti kao zarobljenik. Iz zarobljeništva ga je otkupio Juraj Zrinski. Kasnije je kao, zapovjednik plemićke vojske, ugušio otpor seljaka na čelu s Matijom Gupcem kod Kerestinca, Mokrica i Stubičkih Toplica u Seljačkoj buni 1573. Alapići su se ženidbom rodbinski povezali sa Zrinskima i Frankopanima. Nikola III, rođen na Zrinu, i kneginja Jelena Karlović Krbavska, sestra bana Ivana Karlovića, imali su kćer Margaretu III. koja se udala za Ivana Alapića. Elizabeta Frankopan, kći Vuka I. Frankopana Tržačkog i Brinjskog, potpisnika Cetingradske povelje 1527, bila je supruga drugoga Ivana Alapića. Interesantno je to da kurija nosi ime obitelji koja je imala zadnjeg muškog potomka, Nikolu Alapića, koji je umro 1585. Njegove 3 sestre udane u hrvatske plemićke obitelji Drašković, Erdody i Orehoczy dobivaju je nasljedstvom tek 1608, kad je zakonski bilo moguće da ženska loza dobije nasljedstvo. Zbog nejasnog prava nasljeđivanja po ženskoj liniji, tri su se sestre iz obitelji Alapy bezuspješno borile za nasljedstvo nad vukovinskim vlastelinstvom nakon smrti muških članova te obitelji. Polovicom 17. st. vlastelinstvo Vukovina bilo je predano časnim sestrama klarisama. Oznaka kurije u zapisima kroz 17, 18. i 19. st. nema, ali novija istraživanja ukazuju da je vlasnik bio Pavao Kamenar i njegova supruga Henrika pl. Praunsperger. Taj podatak stoji u njegove bilješkama, u kojima se spominje 1861. godina, sama kurija kao i njegovi inicijali.



A sad malo tehničkih detalja. Spojevi vanjskih zidova izvođeni su u pravilu na dva načina. Ovaj, gdje su istesane hrastove grede sastavljene na usjek a vanjski dijelovi greda presežu preko uglova kuća zove se hrvaški (ili horvatski) vugel.



Za danas dosta. Nećemo pretjerivati (kao, recimo, Pfaff koji u Uskotračnim željeznicama istrese gotovo cijelu bosansku uskotračnu mrežu odjednom i nadušak, umjesto da daje na kapaljku, podgrijavajući zanimanje pratiteljstva).

gaspa je napisao/la:...kao, recimo, Pfaff koji u Uskotračnim željeznicama istrese gotovo cijelu bosansku uskotračnu mrežu odjednom i nadušak, umjesto da daje na kapaljku, podgrijavajući zaniman je pratiteljstva.

Neam ja vremena,

A prikaz drvenih hiža je odličan. Pred 50-ak godina su se mogle relativno jeftino kupiti u Ikea varijanti. I mi smo o tom razmišljali kad se planirala kuća u Sungeru

Drvenjare (2)

Na onom ranije spomenutom stjecištu raznoraznih cesta i ulica, a do kojeg smo se vratili od kurije Alapić, prelazimo na drugu stranu gdje nam je cilj

Župni dvor, Staro Čiče
Temeljni kamen ovom do danas jedinom sačuvanom drvenom župnom dvoru blagoslovio je 1831. župnik Juraj Rusan. Župljani i pokroviteljica župe udova grofica Erdödy zajednički su nabavili drvenu građu, a gradnja je povjerena Pavlu Kundraku i njegovoj družini iz Bukevja. Marljivi župnik Rusan prikupljao je književnu građu, njegovim putem je nastavio župnik Nikola Folnegović pa je tako u župnom dvoru sve do izgradnje novoga bio pohranjen izuzetno vrijedan književni fond od 928 knjiga u kojem je najstariji primjerak knjige iz 1561. Poznato je da je vredniji dio književnog fonda prenesen u današnju Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, posredstvom Frana Kurelca.



Pored tog starog dvora napravljen je hohglanc novi, s neprijaznim župnikom (na pitanje Tko vam je dozvolio slikati? možeš jedino odgovoriti kardinal ili papa; ovo drugo će teže proći)

Školska zgrada, drvena katnica, jedinstvena je škola od hrastove građe u Hrvatskoj. Škola je značajna za kulturnu povijest naselja a osnovao ju je Franjo pl. Lučić, župan Plemenite općine Turopolja 1923. Izgrađena je kao prva škola u Kučama na parceli gdje se prethodno nalazila Općinska hiža za potrebe Plemenite sučije Kuče, a gradnju je Plemenita opčina turopoljska povjerila građevnom mjerniku Nikoli Hribaru. Škola je nastavu započela s 5 razreda na katu, a u prizemlju je prostorija prema ulici služila za sastanke Plemenite sučije Kuče (jedne od 22 koje pripadaju Plemenitoj općini turopoljskoj) dok je ostatak prizemlja bio učiteljski stan. U funkciji škole bila je do 1975. a od tada se koristi za različite potrebe naselja.

Natpis na zabatu:
Osnovatelj škole u Kučama Franjo pl. Lučić župan pl. Općine Turopolja g.1923.
Kuća pl. sučije Kuče sagradjena pod vodstvom sudaca Franje pl. Hrvačić i Stj. Pukanić

Za samu pripremu, gradnju te gornji natpis vezane su mnoge pikanterije, prepucavanja, trgovine utjecajem i sve drugo što imamo u politikama lokalnih zajednica i danas i čega se ni današnji mjesni političari ne bi posramili. Prvo je bilo natezanja gdje će se škola graditi, pa je napokon odlučeno da bude u općinskoj kući. Sučija je u općinskoj kući imala birtiju, pa kad je u tu kuću došla škola, birtija je postala neprimjerena i netko je koncesiju / pravo birtašenja mogao/trebao preuzeti. Tu ponovno slijede pikanterije, podmetanja, zablude… Naposlijetku, onaj natpis je u nekoliko navrata premazivan i oštećivan od nepoznatih počinitelja te ponovno obnavljan. I tako to…



O slijedećoj zgradi u obližnjem Rakitovcu nemam nekih podataka, a iz natpisa na njoj vidimo da je udomljavala krčmu Veselom Turopolcu (stari izraz u domaćem govoru je Turopolac a ne Turopoljac)



Da se ova skitnja bar donekle dotakne forumske srži, autobusima sklonim pratiteljima reći ćemo da obje kuće mogu vidjeti iz ZET-ovog autobusa velikogoričke linije 305. Valja sjesti na desnu stranu autobusa jer su obje kuće s te strane.

Ni o slijedećoj zgradi u Buševcu nemam posebnih dodatnih podataka. Obnovljena je u novije vrijeme a natpis na njoj kaže da joj je vlasnik bio Rožić. Blizu nje zaustavit će se ZETov velikogorički autobus 325 (a i drugi prijevoznici).



Ljubitelji tradicionalne arhitekture na svoje će doći u Letovaniću gdje ne znate gdje i što biste prije pogledali. Naravno, puno je ljepše sa strane gledati nego u brojnim ovdašnjim tradicionalnim a slabo održavanim kućama živjeti. I zato gledajmo dok još stignemo, gledajmo dok imamo što gledati.



Prikazao sam vam samo jednu letovanićku kuću. Druge su slične. A prava tema započinje tek u slijedećem nastavku.

(borna, današnji post je objavljen, sad možeš i ti, ne moraš čekati )

gaspa je napisao/la:(borna, današnji post je objavljen, sad možeš i ti, ne moraš čekati )

A ja? Ništa meni? Smijem i ja...?

Drvenjare (3)

Mogao bih postaviti gomilu slika profane turopoljsko-posavske drvene arhitekture, ali neću zatrpavati prostor. Možda se koja ukaže u okviru neke druge podteme (npr. selo roda). A sad prelazimo na srž teme, i dalje drvenu arhitekturu, ali sakralnu.

U Turopolju, žarištu koje je koncentracijom izvorne narodne stvaralačke snage širilo svoj utjecaj na cjelokupno međurječje Kupe i Save, i gdje se tradicija gradnje drvenih crkava zadržala duboko u 20. st, nastao je kompleks drvene sakralne arhitekture s istim svojstvima. Drvene crkve i kapele Turopolja i Pokuplja predstavljaju najviši domet narodnog graditeljstva barokne arhitekture na području sjeverne Hrvatske i jedinstvene su u svijetu. Njihovo postojanje seže još u rani srednji vijek, no većina sačuvanih datira iz 17. st. Danas je sačuvano svega nekoliko drvenih kapelica, tri u Turopolju, dvije u Vukomeričkim goricama, šest u Pokuplju. Manji broj se sačuvao u Banovini, uglavnom kod pravoslavnog življa, a mala je oaza u okolici Grubišnog Polja. U Moslavini je i uz sliv Save tek pokoja crkva. Gradili su ih majstori palirskih i tesarskih družbi, u pravilu od hrastovine, odnosno hrastovih greda. Pokrivane su hrastovim dašćicama - šindrom. Oduševljavaju svojom arhitektonskom jednostavnošću i originalnošću te mnoštvom rustičnih detalja koji svjedoče o umjetničkim sposobnostima pučkih majstora. U većinu kapela, impresivnih, manje ili više oslikanih interijera, moguće je ući (ključ je obično kod mještana – zvonara koji vam mogu otvoriti).

Prvu od njih nalazimo već na rubu Zagreba.

Na posjedu Erdödyjevih, u Trnju, bila je utemeljena župna crkva sv. Marka, građena od hrastovine, koja je tamo stajala do 1789. Tada je zbog čestih poplava Save preseljena u Medvedno (zemljište župe sv. Marka), zatim u Rokšiće (nikad čuo za ta dva toponima, stoga i ne znam gdje bi bila; moguće da se radi o kolokvijalnom nazivu nekog zemljišta), da bi se na kraju, 1811, skrasila u Jakuševcu. Bila je to karakteristična turopoljska drvena crkva, naglašenog predvorja, sa zvonikom usred krovišta, ponad ulaza u svetište. Silna preseljenja teško su je oštetila pa župljani na njenom mjestu 1832. grade novu crkvu. Jedna je od prvih postbaroknih drvenih crkava nastala izvan Plemenite općine Turopolje, na području turopoljskog crkvenog arhiđakonata. Crkva posjeduje vrijedan crkveni inventar (oltari iz 17. st.), te se odlikuje izrazitom kulturno-povijesnom, graditeljsko-tipološkom i ambijentalnom kvalitetom.



Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki je najljepši i najreprezentativniji primjer drvenog baroknog sakralnog graditeljstva sjeverne Hrvatske. Brojkama urezanim na pristašeku, 1642. (gradnja kapele) i 1912. (dogradnja trijema - pristašeka), urezana je 270-godišnja tradicija turopoljskog tesanja i gradnje u drvu. Građena je od tesanih hrastovih planjki vezanih nemškim vuglima. Pokrov je od šindre. U unutrašnjosti su i tabulat (drveni oslikani crkveni strop) i zidovi obloženi daskama. U njezinoj unutrašnjosti sve je oslikano. Uz očito barokom inspiriranih girlandi, buketa, vitica i slične ornamentike, na zidovima su prikazane i scene iz životopisa sv. Barbare i interesantan prikaz sv. Kümmernisse, bradate svetice na križu, vrlo rijedak u Hrvatskoj. Oslikana unutrašnjost djelo je nepoznatih domaćih slikara i prezentira izraz narodne umjetnosti inspirirane barokom. Tu je lijepi krilni oltar iz 17. st. s prikazima života i mučeništva sv. Barbare s jedne, te Kristove muke s druge strane. Oltar je prijelaz iz ranijih srednjovjekovnih i renesansnih krilnih oltara prema trodijelnoj podjeli arhitektonski koncipiranoga retabla uobičajenog u baroku. Ima po dva krila na svakoj strani, od kojih su prednji pokretni. Kad se krila zatvore, prikazuju prizore iz Muke Kristove, a kad su otvorena, u sredini imamo oltarnu palu s prikazom sv. Barbare, a sa strana prizore iz njezina života. Na tabulatima i drvenim oplatama poput galerije slika našeg domaćeg slikarstva sačuvano je oko 150 oslikanih ploha s prikazima svetaca i biljnih motiva. Crkva i njena unutrašnjost reprezentativni su primjerak turopoljske pučke graditeljske i slikarske baštine. Uz crkvu je prenesen u pretprošlom postu spominjani jednokatni drveni čardak s trijemom od rezbarena drveta koji služi kao župni dvor i zajedno s crkvom čini skladnu cjelinu.



Na prostranom Pleškom polju, pokraj Zračne luke Zagreb, smještena je kapelica Ranjenog Isusa. Ovu kapelu je podigla i opremila Rozalija Plepelić, udovica plemića Ladislava Plepelića 1758. a u Muzeju Turopolja čuva se isprava iz 1767. o tome kako su se Plepelići nastavili i dalje brinuti o ovoj kapeli. Njezina današnja vrijednost su dekoracije pročelja. Na pročelju kapele ispisana je bojom godina 1896. što prema tipu kapele i načinu obrade planjki (drvenih greda) može odgovarati godini izgradnje. Temeljne su grede, isto tako i stijene, piljene i spojene na nemški odnosno njemački vugel. Streha je optočena zubcima u obliku kapljica, koje su baš kao i drugi ornamenti na pročelju kapele obojeni bojama hrvatske trobojnice: crven, bijeli, plavi. Zidove interijera krasi Križni put izvornog umjetnika u drvu Mate Mihinice iz Obrezine. Od hrastovih je greda s tri oltara posvećena Ranjenom Isusu, Žalosnoj Majci Božjoj i Isusovom krunjenju trnovom krunom.



Nastavit ćemo pravcem prema Sisku. U već spomenutom Buševcu (kuća Rožić!) zabilježene su od 17. st. nove plemičke obitelji, za koje nija poznato odakle su i kako stigle, i od kojih većina i danas živi u selu. Tada je bila sagrađena i drvena kapelica sv. Apostola, koja je vjerojatno bila srušena ili izgorjela. Stotinu godina kasnije, 1768, ponovno je podignuta u sadašnjem obliku. Krajem 19. st. kapelica je iz nepoznatog razloga posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Oltar je ukrašen bogatom baroknom rezbarijom lišća akantusa. U kapeli je posebno vrijedan unutarnji prostor sa sasvim rustičnim slikarstvom sačuvanim još na svodu koji je oslikan scenama Rastanka Apostola. Prema koloritu i dinamici svojih pokreta podsjećaju na srednjovjekovne istarske freske, a izrazitim gestikulacijama i fizionomijom na rani barok. Na zidovima kapele naslikani su likovi Evanđelista – Sv. Matej i Sv. Ivan na sjevernom, te Sv. Marko i Sv. Luka na južnom zidu. Važno je napomenuti da ovo slikarstvo spada u vrlo rijetko sačuvano pravo pučko slikarstvo, koje se razlikuje od onoga iz drvene crkve Sv. Barbare u Velikoj Mlaki. Ova je kapela, ujedno bila i uzorak za niz drvenih kapela u Turopolju i Pokuplju u postbaroknom razdoblju.



Nastavljamo sisačkom cestom na jugoistok do Lekenika.

Kapela sv. Duha u Poljani Lekeničkoj nalazi se na mjesnom groblju izvan naselja i prvi put se spominje 1668. To je jednoprostorna građevina s trostranim završetkom i tornjićem s čunjastom kapom nad pročeljem, građena od hrastovih planjki. Primjer je autohtonog graditeljstva iz 18. st. Kapelica ima oltar iz 17. st. s oltarnom slikom što prikazuje Duha Svetog u liku goluba nad apostolima. Ima vrijedan drveni inventar 17. st. Unutrašnjost je oslikana vegetabilnim motivima. Nad ulazom su ostaci pjevališta. 1948. nevrijeme je urušilo krov od šindre, a voda se slijevala nad slikani tabulat. Obnovljeno je krovište, sve su planjke na pročelju izmjenjene, djelomice i na stijenama. U nedavnoj obnovi kapela je dobila novo krovište, popravljen je zvonik, a dotrajale daske u unutašnjosti su zamijenjene novim. Drvena šindra na krovu je zamijenjena biber crijepom, a dotrajala drvena građa zamijenjena je novom. Kapela je sad u dobrom građevnom stanju, a restaurirane su i slike sv. Benedikta i sv. Martina.



Kapela sv. Josipa u Cerju Letovanićkom, smještena na mjesnom groblju, tlocrtom i oblikom odskače od ostalih drvenih kapela ovog područja. Spominje se od polovine 17. st., a 1717. je sagrađena današnja kapela. Trajno je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Kapelica je primjer razvijene seljačke arhitekture 18. st. i posjeduje sve arhitektonske elemente koje su imale seljačke crkve toga vremena. Tlocrtno ima oblik izduženog pravokutnika s užom poligonalnom apsidom (prigradnjom, najčešće ovalnog ili polukružnog tlocrta, sa svodom u obliku polukupole) i pripada tipu baroknih drvenih kapela koje su po elementima arhitekture sličnije zidanim crkvama. Sakristija je na sjevernoj strani, a na južnoj je bočni portal s trijemom. Na sjevernom se zidu nalazi propovjedaonica, a u svetištu je oltar sa slikom sv. Josipa. Unutrašnjost je oslikana 1741. te 1770.-1799. u duhu pučkog baroka s posebno karakterističnim vegetabilnim motivima. Najstariji je oslik sakristije. Drveni inventar je također iz 18. st. Kapela je recentno obnavljana tako da je na mnogim mjestima uklonjena stara drvena oplata s oslikom. Također je postavljen novi krov od biber crijepa.

Da odradim današnju samonametnutu si obvezu jer tko zna kad će opet biti vremena za forum...

Drvenjare (4)


Malo-pomalo stigli smo i do Kupe. Drvena kapela Sv. Ivana Krstitelja se nalazi u Staroj Drenčini, na obali Kupe. Ona je dio tematskga puta 5 drvenih cirkvic Turopolja. Kapelica se spominje u protokolu 1696. kao drveni oratorij na groblju s rustičnim tabulatom. Temeljito je obnovljena 1731. kad dobiva i tornjić. U 18. st. dodano je predvorje. Glavni je oltar iz 1740. kad su oslikani crkveni strop i stijene. Drvena konstrukcija kapelice tijekom vremena oštećena je zbog vlage i drugih razloga u potpunosti je rastavljena, pojedinačni dijelovi zaštićeni i restaurirani, te ponovo složena u cjelinu pri čemu je dio dotrajale građe zamijenjen identičnim novim hrastovim gredama najviše klase. Grede su ručno obrađene starim tesarskim alatima. Krovna konstrukcija prekrivena troslojno složenim ručno kalanim crnogoričnim daščicama – šindrom. Dvije procesijske zastave u kapeli rad su istoga neznanoga majstora iz 1742. Razmjerna rijetkost sačuvanih zastava toga vremena na širem području, kao i zapisani podatak o godini nastanka, ističe ove procesijske zastave kao vrlo vrijedne primjere u sakralnoj baštini na prostoru regije.



Kapela Svete Barbare u Brestu izgrađena je prije 350 godina. Do temelja je srušena granatiranjem iz okupirane Petrinje 1991. (to je tamošnjem društvu bila specijalnost) a poslije rata je u potpunosti obnovljena izvornim materijalima (osim krova) i u istom obliku.



Kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Letovaniću se spominje već 1729, da bi 1771. bila podignuta nova kapela za koju je uporabljena stara građa, a također i slikane kasete stropa. Građena je kao jednoprostorna građevina s poligonalnim svetištem u širini broda i vitkim tornjićem nad pročeljem. Nad ulazom je drveno pjevalište a pod je popločan opekom. Unutrašnjost je svođena koritastim svodom. Mali barokni oltar je prenesen iz stare kapele, a na njemu je slika sv. Sebastijana i kipovi sv. Roka i sv. Florijana te drvene, barokne kanonske tablice. Iza oltara je drveno raspelo koje možda potječe iz 17. st. Početkom 20. st. kapela je izvana letvana i prežbukana, a povećani su i prozori. Tom je obnovom uklonjen i stari tabulat. U novije je vrijeme ispred ulaza pridodan trijem, dok su fasade vraćene u prvotno stanje. Kapela je u dobrom građevnom stanju.



Kapela sv. Bartola u Vrhu Letovanićkom je mala jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta s poligonalnim svetištem i zvonikom iznad pročelja. Iznad portala je urezana godina 1886. Krov je od biber crijepa, a zvonik je pokriven limenom kapom. Unutrašnjost nije oslikana, osim stropa s prikazom zlatnih zvijezdica na plavo-sivoj podlozi. Na oltaru je triptih s prikazom Žalosnog Isusa, sv. Bartola i sv. Mihovila. 1929. se spominje kao kapela Patientis Iesu (Trpećeg Isusa), a današnji je titular očito kasniji. Kapela je obnavljana u novije vrijeme i u dobrom je građevnom stanju.

Putevi koji vode u smjeru ove kapele bili su i više nego sumnjivi, čak i za moje poimanje uporabljivih cesta, stoga slike za sada jok! Putokaza, naravno, nema. Parkiranje u bliskom i suvislom podnožju nemoguće zbog nedostatka prostora (ipak treba uzeti u obzir da su to i traktorski krajevi s vangabaritnim priključcima, koji se vozikaju okolo). Ovo sam naveo tek kao podatak, da znate da je ona tu negdje i da ni jednu drvenjaru ne ispustimo. Prilaz s druge strane ispitat ću nekom drugom prilokom, nanese li me put u ovaj dio Pokuplja, pa će onda biti i slika.

Kapela sv. Martina u Starom Brodu najstarija je od svih dosad navedenih drvenih kapela (a i onih koje tek slijede). Vjerojatno je sagrađena 1624. a prvi put se izričito spominje 1699. Nalazila se na groblju izvan sela da bi kasnije bila prenešena u središte naselja. Građena je od hrastovih planjki na kamenim temeljima. Tlocrtno je jednoprostorna građevina s trostranim završetkom. Prozori su zatvoreni zaklopkama koje se otvaraju prema dolje. Imala je mali trijem ispred ulaza koji je uklonjen 1736. kad je dodan mali atrij čime je kapela poprimila oblik pravokutnika no nije narušen njezin prvotni izgled. Tada je podignut i tornjić nad pročeljem. Oltar sa slikom sv. Martina je iz 1743. kad je, zbog novog retabla, probijen prenizak koritasti svod. Iz tog su vremena i danas sačuvane zidne slike s motivima akantusa i vrpčastih prepleta. Pod je popločan velikim rimskim opekema iz Siska, a u jednu je urezana 1774. godina. Ova je kapela primjer inventivnog pučkog graditeljstva i ubraja se među značajnije spomenike drvene sakralne arhitekture sjeverozapadne Hrvatske.



Kapela sv. Marije u Brkiševini je smještena izvan naselja, na mjesnom groblju. Sagrađena je u 19. st. i tlocrtno odudara od ostalih drvenih kapela. Građena je od drvenih platica vezanih njemačkim vezom i postavljenih na kamene temelje. Kapela je ožbukana izvana i iznutra. Tlocrtno ima oblik pravokutnika s užom pravokutnom apsidom i tornjićem iznad pročelja. Unutrašnjost je bez posebnih ukrasa, a od inventara je sačuvana samo drvena menza (gornja ploča) oltara te 4 metalna svijećnjaka i jednostavno drveno raspelo. Građevina je vrlo zapuštena i dotrajala: žbuka otpada i s vanjskih i s unutrašnjih zidova. Krov prokišnjava i vlaži stropnu konstrukciju s koje otpadaju dijelovi žbuke. Potrebna je hitna sanacija da se spriječi urušavanje kapele. Kako je u razornom potresu prošla kapela, ovakva nikakva, udaljena 10 km od epicentra, ne znam, ali drvena konstrukcija pruža određenu elastičnost i otpornost na potrese (drvene se kuće nisu srušile).

Zbog ovog opširnog prikaza sakralnih građevina zaslužio si biti uzdignut na položaj kanonika!

Pfaff me unaprijeđuje u kanonika, fala mu na tome, dok ima i onih za koje sam, zbog ovakvih skitnji, Zgubidan. No, idemo dalje…


Drvenjare (5)


Kapela sv. Ilije u Auguštanovcu minijaturna je crkvica, sagrađena kao zvonara oko 1926. Proširena je i popravljana 1975. a ponovno obnovljena 2004. Za jedne vremenske nepogode 1953. u zvonaru je udario grom i usmrtio zvonara koji je zvonio na uzbunu. Nakon te nesreće zvonaru su posvetili sv. Iliji, zaštitniku od groma, pa od tada mještanima služi kao kapelica. Smještena je u naselju, a osvaja svojom jednostavnom ljepotom.



Nekad je velikogorički ZET vozio na liniji Pokupsko – Auguštanovec, ali to nije bilo duga vijeka.

Kapela sv. Trojstva kod Pokupskog Gladovca podignuta je 1847. na brijegu izvan naselja. Najstariji dio inventara je ovalna slika Svih Svetih i mali bočni oltar. U kapeli se isto tako nalazi i vrlo zanimljiva i vrijedna slika posvećena sv. Ivanu Nepomuku, zavjetna slika iz 1743. prikaz bitke s Turcima u krajoliku kroz koji protječe rijeka ispred utvrđenog grada. Na slici je i darovatelj prikazan na konju u jeku bitke. Druga oprema interijera crkve je iz razdoblja rokokoa, vjerojatno djelomično prenesena iz izgorjele crkve sv. Trojstva u Slatini. Pogodna za odmor, okoliš opremljen klupicama, istovremeno lijep vidikovac.



Ovdje ćemo (napokon!) prikazati što je odn. kako izgleda nemški vugel. Dojmljivo je kako su od ravnih planjki i dasaka vrijedni tesari uspjeli oformiti polukrug.




Kapelica sv. Petra i Pavla u Cerju Pokupskom najsličnija je kapeli u Lukinić Brdu (pamtite to, jer tamo ćemo tek doći), iako je znatno manja. Podigli su je 1932. majstori tesari Orečići iz Lijevih Štefanka. Ornamentika je ista kao i ona na drvenim obiteljskim kućama u Pokupskom koje su također gradili. U kapeli je skroman oltar iz 17. st. koji ukazuje na starije porijeklo kapele. Od inventara posebno je vrijedno ulje na platnu Krist predaje ključeve sv. Petru nepoznatog pučkog slikara.

Iznad trijema čitamo slijedeći tekst:
TZR PART. --- OREČIĆ
Ova kapelica podignuta u čast sv. Petra i Pavla god. 1932.



Kapela sv. Jurja u Lijevim Štefankima predstavlja najizvorniji primjer tlocrtno razvijene kapele 17. st. Jedna je od najstarijih i najvrednijih drvenih kapela, podignuta je 1677. na mjestu prijašnje kapele, a 1704. prenesena je na današnje mjesto. Po konstrukciji i po elementima se potpuno približava rustičnom tipu drvenih kapela. Posebnost je i kovani željezni pijetao na vrhu stožastog tornjića. Interijer ima barokni sklad boja, dominantan je ornamentikom i biljnim ukrasom bogato urešen oltar iz 1725. Drvorezbareni oltar je istinski pečat baroknog vremena s bogato pozlaćenim lišćem akantusa, skulpturama, marmoriziranim stupovima, tektonskim retablom, središnjom oltarnom slikom sv. Jurja te likom Madone u medaljonu na stici oltara. Biljna dekoracija vedrih boja nalazi se na tridesetak kaseta tabulata. Spomenuto slikarstvo spada u rad slikara polikromatora koji su između 1720. i 1730. obilazili Turopolje.



U mjestu se nalazi i manja drvena kapelica, napravljena 1913. a obnovljena 2005.



Riječ-dvije o toponimima. U Pokuplju i gornjoj Posavini istoimena mjesta nalaze se s obiju strana rijeka Kupe i Save. Stoga su ih nazvali Lijevim i Desnim (nema veze s političkim opredjeljenjem), ovisno na kojoj se obali, gledano u smjeru ušća, nalaze. Tako uz Kupu imamo Lijevo i Desno Sredičko, Štefanke i Degoj, a uz Savu Dubrovčak, Željezno, Trebarjevo i Martinsku Ves. Odstupanje je kod Tišine Erdedske (na lijevoj obali Save) i njoj preko puta (zapravo preko vode) Tišine Kaptolske, koje su nazvane po svojim nekadašnjim posjednicima.

gaspa je napisao/la:Pfaff me unaprijeđuje u kanonika, fala mu na tome, dok ima i onih za koje sam, zbog ovakvih skitnji, Zgubidan.

Za reć pravo, i kanonici su zgubidani. Samo sjede i debljaju se...
Povremeno nazovu Plenkija i opomenu ga zbog nepoželjnih poteza 'rvacke vlasti!

Drvenjare (6)

Drvena kapela Sv. Leonarda u Gradecu Pokupskom sagrađena je 1938. na mjestu starije kapele. Sačuvan je glavni oltar pučkog historicističkog stila.



Drvena kapela Presvetog Trojstva u Dvorancima sagrađena je u 18. st. Sačuvan je inventar iz vremena gradnje: glavni oltar Presvetog Trojstva i dva bočna oltara: lijevi sv. Roka i desni sv. Florijana.



Da odahnemo od ovih povijesnih građevina za trenutak ćemo se preseliti u noviju povijest, zapravo današnjicu. Na našem spiralnom putu obilaska drvenih sakralnih građevina našao se eko-park Krašograd koji se prostire na više od 400 ha te zbog raznolike ponude zaista predstavlja idealno mjesto za bijeg od gradske gužve i buke. Cijeli kompleks se još uvijek nadopunjuje novim zanimljivim sadržajima i turistički se razvija. Ulaz je besplatan, kao i parking oko ulaza u park. Krašogradom dominira igra zelenila i vode, odnosno livada i šuma te jezera, bazena i kanala koji vijugaju posjedom. Vodene se površine nalaze u najživljem dijelu ekoparka, a na samom jezeru nalazi se i atraktivna terasa restorana. Sve građevine unutar posjeda slijede lokalni arhitektonski stil a izgrađene su od kamena i drva. Na brdašcu unutar posjeda simpatična je drvena kapelica sv. Ivana Pavla II novijeg datuma, koja kao da bdije nad Krašogradom. Pozvonite i zaželite želju.



Moglo bi se o Krašogradu još štošta pisati, o ugostiteljskoj ponudi, prenoćištu, turističkom vlakiću, sportskim terenima i dječjim igralištima, bazenima, zoološkom vrtu, ekološkom uzgoju povrća – ali to nije tema ove teme (tema teme – kako sam to lijepo sročio!).

Ostavljamo pokupsku ravnicu i penjemo se zavojitim cesticama u slikovite Vukomerićke gorice.

Kapela sv. Duha u Lučelnici se spominje 1668. Ista je srušena i podignuta nova 1704. U 19. st. građena je nova kapela na mjestu stare. Današnja kapela potječe iz 1935. (dakle, 4. U nizu). Sačuvan je oltar manjih dimenzija pučkog baroknog stila iz 1749. s kipovima sv. Florijana i sv. Jurja, omiljenih svetaca zaštitnika u Turopolju, i slikom Krunidbe B.D. Marije. Križni put, djelo domaćeg autora Mate Mihinice iz Obrezine, krasi zidove kapele.



Lučelnica je sa Zagrebom bila povezana ZETovom linijom 313, doduše samo jednom dnevno. A onda je slijedilo natezanje tko će i u kojoj mjeri sufinancirati nerentabilne linije i uspostavljen je valjda racionalniji sustav: ZET vozi do Vukomerića a samoborski Autoturist od Vukomerića do Pisarovine. To je zasigurno bilo isplativo ako je bus potegao prazan iz Velike Gorice 20 km do Vukomerića e da bi odvozio 10 km do Pisarovine. Radnim danom je za tu vožnju mogao biti korišten bus s linije Klinča Selo – Pisarovina, ali subotom ne. Od ovogodišnje veljače ta je linija, ako ne ukinuta, a onda stavljena u mirovanje.

Sadašnja je Kapela sv. Roka u Cvetković brdu, na mjestu stare iz druge polovine 17. st, sagrađena 1867. a posvećena 1888. Raskošno je obložena daščicama. Planjke (debele daske) su spajane na način tzv. njemačkog ugla, a prozori se zatvaraju na starinski način, drvenim pločama izvana. Glavni oltar je posvećen svecu zaštitniku sv. Roku, a pokrajnji desni oltar posvećen je sv. Vidu, izradio ga je u drvetu Josip Markuz, samouki kipar iz Roženice, nastavljač tradicije turopoljskih majstora drvorezbara. Iznad kora uzdiže se zvonik s piramidalnim krovićem.



Prva drvena kapela Kapela sv. Ivana Krstitelja u Lukinić Brdu sagrađena je vjerojatno prema natpisu na zvonu još u drugoj polovini 17. st. (najkasnije 1662.) a današnja kapela je iz 1908. a posvećena je 1909. Kapelu je podigla tesarska družba Marka i Jure Jankovića iz Čičke Poljane, a glavni oltar djelo je domaćeg majstora Pospišila iz Buševca.



Drvena cirkvica, kapela sv. Antuna Padovanskog , koja se krije u šumi u Gustelnici, prava je drvena katedrala duha. Sadašnja je kapela, na mjestu prve kapele iz 1678, obnovljene 1759, sagrađena 1832, dovršena 1888. a posvećena 1889. Svojim izgledom i specifičnim načinom gradnje na žale (vertikalna konstrukcija drvenih stupova, a između njih su dodane platnice – daske) razlikuje se od domaćeg tradicionalnog načina gradnje. Unutrašnje stijene obložene su daskama višebojno oslikanim ornamentikom geometrijskih i stiliziranih vegetabilnih motiva koji podsjećaju na motive s narodne nošnje. Nacrt kapele izradio je dr. Hermann Bollé, a gradila ju je družina različitih majstora iz Štajerske, Mađarske, Njemačke i Hrvatske. Domaći živalj je zove katedralom zbog svog veličanstvenog i od drugih ovdašnjih crkvi odudarajućeg izgleda.



Možda ćete pitati – zašto nisam priložio više slika s neke ili svih lokacija? Pa, prikaz je ilustrativan, a možda vas potakne na vlastito istraživanje ovih krajeva. Još ću reći da je tradicijska drvena arhitektura, više profana nego sakralna, sačuvana i na Banovini, i u Moslavini, a čiji bi prikaz mogao biti tema jednog od budućih nastavaka.

Zaključivši ovu podtemu odo' ja tumarati našim južnim krševitim krajevima. Jeste li čuli za sutjesku Badnjevice? Ili za jezero Galipovac, Knezovića jezero ili Mamića jezero?

gaspa je napisao/la:Jeste li čuli za sutjesku Badnjevice? Ili za jezero Galipovac, Knezovića jezero ili Mamića jezero?

Jok, ja! Čuo sam samo za Mamića braću u Međugorju...

22. lipanj.

(nastavno na gaspine turopoljske drvene kućice)


Daklem, na sam Dan antifašističke borbe trebao sam se u u cik zore u 9:40 uprispodobiti na aerodromu čudnog imena što ga sagradiše Vrancuzi jerbo sam trebao prikupiti nešto potomstva koje je doletjelo iz od preko velike bare… Naravno da ništa nije kako se planira pa su mi nakon nešto raspitivanja priopćili da je došlo do preslagivanja letova ter da rečeni stižu negdje točno oko 14:35. Glp! I sad treba ubiti nekoliko sati po onoj grdnoj vrućinčini. Jer sjediti u zračnoj luci po 27 kn/sat može pasti na pamet samo nekom tko parkira na putni nalog, a ja sam siromašni penzić…

I onda sam se krenuo besciljno vozikati po Plemenitoj općini Turopoljskoj. U nekom trenutku ugledah natpis Ščitarjevo, a ispod toga bio je i natpisić Andautonija.
Za one koji ne znaju: Priča o Andautoniji jest pokušaj da se i glavni grad Lijepe njihove smjesti na zemljovid nekadašnjeg Rimskog carstva…

Prvo što sam ugledao bila je lijepa drvena kuća kakve je gaspa dokumentirao ovdje u nekoliko nastavaka. Za ne falit informaciju o tzv. hrvatskom vezu, krajevi greda su odgovarajuće oličeni!



Dva i pol koraka desno nalazi se ulaz u crkveno dvorište crkve sv. Martina biškupa, sveca zaštitnika Ščitarjeva. Rečeni svetac je vrlo popularan, među ostalim ga broje i među zaštitnike antialkoholizma



Rečeni svetac u obliku panja s kojeg su odrezbarili sve suvišno (kako reče onaj kipar sumnjivih seksualnih sklonosti)



Evo, sve piše – rođen u Magyarskoj, pokopan u Vrancuskoj…



S druge strane glavne seoske ulice nalazi se ledina gdje marljivi arheolozi nešto čeprkadu.
(slika je velika pa treba kliknuti na thumbnail)



Ovo su dosad iščeprkali. Šteta da je ta arheologija slabo plaćen posao jer inače kad se jednom dobaviš lokaliteta, imaš posla do mirovine. A i radiš na friškom zraku!



Ah, da. Helga je već jednom bila ovdje bez mene pa sam ja tom prilikom dobio suvenir odjevni predmet. Dobra je majica i ima meni vrlo drag natpis!