Putositnice s putešestvija

Daavno sam to čuo (i čak zapamtio)
Nekada se žito prevozilo na našim rijekama u većim drvenim čamcima, njihova posebnost je bila što su bili natkriveni kako
se urod ne bi smočio iznenadnom kišom

DRVENJARE (

Našao sam još jednu! Izvlačim ih kao mađioničar zečeve iz šešira. Danas je to Sv. Trojstvo u Goljakima Draganićkim.



Siroticu su počeli obnavljati prije nego li se sruši, da li od starosti ili od potresa. Drvo je dobro izdržalo, cigle baš i ne.

SPOMENICI, A MOŽE I OBILJEŽJA (2)


Uf, prekinuo sam nit. Jedan me forumaš svojom neprekidnom kuknjavom glede postanja sludio i isforsirao prošli prilog o drvenjarama, koji nije bio na redu, već je trebao biti ovaj.

Iz proteklog posta, iz Međimurja, raspalimo odmah na jugozapad, do plavog nam mora. Pa onda malo nazad. Eto nas u Istri. Istarsku obalu uglavnom poznamo. Poznamo i poneki živopisni stari gradić u unutrašnjosti. A unutrašnjost Istre krije toliko toga zanimljivog. Naravno, izvan glavnih putnih pravaca.

Jeste li se ikad zapitali gdje je središte Istre? Ja jesam. I našao sam ga. Valja se uputiti u selo Trošti, malo se promuvati okolo i eto nas u središtu Istre. Prigodno je obilježeno.



Kad smo već u Istri, poći ćemo do njezinog sjevera. U mjesto Salež. Nije neki spomenik, ali je jedini sačuvani stup srama u obliku ljudskog lika s kapom na glavi, poput turskoga fesa; lijevu ruku drži na prsima, gdje se nekada nalazio pričvršćen lanac za vezivanje kažnjenika, dok mu je desnica spuštena na tek naviješteni spolni organ. Domaći ljudi ga još zovu Berlin, po berlini, vrsti kočije s četiri sjedala koja je nekada vozila na relaciji Berlin – Pariz, a prema predaji, na takvim su se kolima kažnjenici dovozili do stupova srama i izvrgavali ruglu. Isklesan je u mjesnom pješčenjaku. Gotovo nečitak latinski natpis isklesan na prsima kaže otprilike: Pravda ovoj jadnoj pokrajini.

NAŠE MALO MISTO

Koliko jedno misto može biti malo? Pa, recimo, 3 rasvjetna stupa. I one 2-3 kuće među njima. Toliko su dugi Jazvaci koji su se smjestili između Draganića i Vrbanaca.

Ima već neko vrijeme da se oznake naseljenog mjesta postavljaju pred svaku nakupinu od par kuća. Pretpostavljam da to pridonosi poslovnom uspjehu one zagorske firme koja radi prometne znakove (i usput ponekad pobrka Č i Ć), a nesumnjivo olakšava prihodovanje muriji s kamerama i blokovima. Jer i državni proračun treba napuniti, ne?

Odavno sam skužil da nema tak dosadnog političara kolko to mogu biti popovi na meši.
Zato me ovakvi duhoviti mantijaši uvijek razvedre s nadom da nije baš sve propalo ...

GRANICE I NJIHOVI PRIJELAZI (2)

Već se dugo nisam javio u okviru ove teme i podteme, ali čekala se prava prilika. Još jedan granični prijelaz na popisu je prekrižen kao obiđen. Danas je riječ o GP Novo Selo Žumberačko. Teško je zapravo reći što on povezuje. Bregana povezuje Zagreb s Ljubljanom, Macelj Zagreb s Mariborom, Rupa Rijeku s Ljubljanom, Metković Ploče s Mostarom, a Novo Selo Žumberačko ništa s ničim. Da mi se sad Žumberčani i Podgorjanci ne uvrijede reći ću da povezuje Novo Selo Žumberačko s Planinom v Podbočju odn. sjeveroistočni Žumberak s Krškim poljem i općinama Brežice i Krško. Prijelaz je na nadmorskoj visini od 800 m i lokalnog je značaja, prvenstveno za Žumberčane. Od Novog Sela do općinskog im središta Samobor je 32 km, dok je do Brežica 20 km a do Krškog 24 km.



I sad još nešto. Obzirom da je ovdje riječ o putositnicama, opisat ću jučerašnju, koja mi je tada nalikovala putokrupnici. Pošao ja spojiti ugodno s korisnim, mali izlet i tankiranje u Sloveniji, prije najavljenog slijedećeg poskupljenja. U Sloveniji je, mislim do 10. 08, cijena dizela zamrznuta na 1,668 €, i tako ja sad, već drugi put zaredom, u Sloveniji punim rezervoar do prelijevanja. Pošao sam od kuće sa zalihom kojih 20% a putno mi je računalo obećavalo još 200 km vožnje. Cijela planirana tura ne bi trebala biti duža od 140 km, dakle do crpke u Brežicama nešto manje od 100 km. U redu, Žumberak je brdovit, ceste su uske i strme i više se troši, ali ipak bi zaliha trebala biti dostatna. Obilaskom prvih dviju točaka, Slanog Dola i Vilinskih jama, nisam bio zadovoljan i slijedeći je odmor bio u Stojdragi, kojih 13-14 km od Bregane, gdje opet nisam bio zadovoljan, a zašto? Čitat ćete u već više puta najavljivanoj temi o Žumberku. Do Stojdrage je sve bilo u redu a pri polasku se upalila lampica niske razine goriva i upozorenje: još 100 km. Da se to sve ne dešava u Žumberku - ni po jada. Uvijek je usput negdje neka crpka. Ali ovdje? Ili natrag 15 km do Bregane (propade izlet, ovaj dio sam već puno puta prošao i sve znam) ili u Sloveniju gdje je pumpa zasigurno tek u Brežicama. Otpisao sam posjetu arheološkom nalazištu i poučnoj stazi u Brateljima te nekim selima i vidikovcima na slovenskoj strani, otkazao pauzu za ručak i odlučio hitnissimo u Brežice. Jedva kilometar nakon Stojdrage računalo me upozorilo da imam goriva još za 90 km. Dobro, valjda je tako, razina se ustabilila. Nisam došao ni do 7 km udaljenog Pokleka (a cesta se stalno uspinje), već mi je preostalo goriva za 80 km. Sad je već postalo neugodno a dosizanje Brežica kao nužnog cilja upitno. U Novom Selu, još kojih 5 km dalje, sam otvorio poklopac goriva da se izjednače tlakovi, ako su oni možda uzrok krivom pokazivanju. Ali nisu. Tamo mi je preostalo još za 70 km. Zaključak: negdje curi. Hoću li sad u Brežicama (ako do njih uopće stignem) tankirati za 100 € i to prosuti do Zagreba? Ili ostaviti negdje auto (subota popodne!) i na nemoguć način stići do Zagreba pa se drugi tjedan baktati s prijevozom kamionom u servisnu radionicu? Da li da uopće nastavim u Sloveniju ili istim putem nazad, pa dokle stignem - prijevoz i mene i auta do Zagreba svakako je lakši iz Hrvatske. Barem imam predvečernji autobus do Samobora. Ipak, odlučio sam nastaviti. Prešao sam prijevoj i onda spust niti dva kilometra i slovenski granični prijelaz. I ostatak goriva za 60 km. Jake policijske snage obiju država (1xHR+3xSLO) objasnile su mi da se ne sekiram jer to su žumberačke vradžbine uslijed dugog uspona, to se i njima dešava. Pa, k vragu, nisam se uspinjao na Himalaju. Svojedobno sam s Fiat Regatom prelazio brojne alpske prijevoje, bio i na najvišoj (asfaltom dostupnoj) točki Europe, Stilfserjochu (Passo Stelvio, 2758 m), pa nije bilo problema (u Alpama i Turama su bili drugi problemi, sa zakuhavanjem i propalim kočnicama zbog pregrijanog ulja). No, sad sam gdje jesam, slijedi samo dugački spust s potrošnjom 0 l / 100 km pa će valjda biti nekako. I zaista, ostatni doseg od 60 km se ustalio do spusta u ravnicu. Siguran da su Brežice sad dohvatljive, u Cerklju sam napravio foto pauzu. I kod nastavka - gle - goriva ima za još 140 km! Možda imate slična vlastita iskustva, a ako nemate, ne trebate se sekirati, ali ipak krenite u planine s bar pola spremnika goriva pa do ove pojave neće ni doći.

Na Fićeku nije bilo tih modernih elektronskih krefeka koje ti paraju živce svojim računanjem. Bila je pod poklopcem rezervna kanta s 5 litara benzina i toliko o tome.
A da se na put ne kreće "pod rezervom" je svakako korisna opservacija!

Rješenje misterije je jednostavno, na nekoj većoj uzbrdici se zaglavio plovak u svojemu cilindru ili je kakva smet začepila
rupicu na njemu? Plovak se ugrađuje u cilindar a ne visi slobodno unutar rezervoara kako bi se spriječile nagle oscilacije kod
uspona ili padova na cesti.
Kroz malu rupicu polako ulazi ili ističe gorivo, vjerojatno se ona nečim začepila i plovak je ostao spušten na niskoj razini
unutar svojega cilindra. Imao sam u 40-godišnjoj praksi dosta sličnih slučajeva, kod starijih automobila nije bilo cilindra no
hrđa je znala blokirati kretanje poluge sa plovkom a kod novijih je smće bilo glavni blokiranja iste.
Zavisno od proizvođača ptvaranje rezervoara na mjestu gdje je ugrađen plovak ne mora biti komplicirano ali skidanje
odlaznog i povratnog crijeva goriva može biti dosta teško a bez toga nema vađenja cilindra sa plovkom. Prije toga treba
izvaditi osigurač benzinske pumpe i pokrenuti motor koji će se brzo ugasiti kada nestane pritiska goriva!

Ja bih rekao da kod dužih uspona tijekom kojih auto stoji koso a goriva je malo i njegova površina stoji ravno, u cilindar ne ulazi odgovarajuća količina goriva, a i ona koja uđe stoji koso u odnosu na os cilindra i onda se pokazivač zblesne. Kad se sve uravni, poraste (odn. izravna se) i gorivo u cilindru. A možda na kosini, kad je goriva malo, taj plovak struže po stijenki cilindra što ga dodatno blokira.

PUT U NEBO


Zagorci idu pa po lojtrici gor, pa po lojtrici dol. Zagorci se voze pa po cestici gor, pa po cestici dol. A ne nužno samo Zagorci. Neke nas cestice tako vode gor da imamo dojam da se radi u putu u nebo.



Međutim, koji put nam nebo ne želi dobrodošlicu, ne smije nam se, već je smrknuto, prijeteće. A mi onda razmišljamo o svojim grijesima.



I pitamo se: što nas čeka iza rubne crte?

Izvrstna putositnica. Hvala Ti na njojzi...

gaspa je napisao/la:I pitamo se: što nas čeka iza rubne crte?

Po mom iskustvu, najčešče idiot koji na nepreglednom prevoju siječe zavoj po lijevoj strani!

VILE PROPUH I DRUGA ZDANJA


Iznajmljuje se kompletno uređen poslovni prostor na katu 172 m2



A dobro su ga uredili... A možda nije u ovoj zgradi. A i nije rečeno kako je uređen i što u ovom slučaju pojam uređen znači.

13. 05. 2021. započeo sam jednu naftnu priču (objavljena na strani 1). Eto i njeziniog nastavka, makar bi, smjestivši obje priče na vremensku os, ova današnja prethodila onoj ranijoj.

RUDNIK NAFTE

Rudnik nafte? Otkad se nafta dobija iz rudnika? Zar se ne crpi iz bušotina? Ne nužno. Kao što znamo o dobivanju ukapljenog naftnog plina iz stijena škriljevca, tako se i nafta može izžmikati iz nekih stijena.

Naziv paklina nalazimo u upotrebi od pamtivijeka, u Mezopotamiji, Egiptu i zemljama Bliskog istoka, a označavao je rudu koja je zapravo jedan oblik skrutnute nafte tamne boje. U svakodnevnoj upotrebi riječ paklina je dobila religijsko značenje, pakao, pekel, jer tamo u unutrašnjosti obitava crni vrag. Prvi zapisi o korištenju pakline u Moslavini su nastali za vrijeme postojanja pavlinskog samostana Bela Crkva skrivenog u uskoj, dubokoj šumovitoj dolini Moslavačke gore. Od sredine 19. stoljeća se paklina vadi i prodaje. Tada su ju zvali kolomaz ili šmir, a mjesto pakiranja šmirana. Paklina se vadila iz rupa u zemlji pomoću užeta u posudama.

U zapisima se govori da su na brdu Plaso, 2 km od sela Mikleuške, postojala okna iz kojih se dobivala nafta. Povjesničar Emilio Laszowski navodi 1855. godinu kao početak radova na iskopu nafte u Mikleuški, dakle, četiri godine ranije od nafte iz Titusvillea i godinu ranije od nafte iz Peklenice u Međimurju (to je iz one moje ranije priče). Glas o pojavi masnih naslaga u potoku (zbog toga i nazvanom Paklenica) stigao je do Beča čiji su stručnjaci odlučili proučiti tu pojavu. Iskopana su dva duboka bunara u kojima se nakupljala nafta i punila u hrastove bačve te se konjskom zapregom prevozila sve do Zidanog Mosta jer ovdje još nije bilo željezničke pruge. Kako bi se na tako dugi put prevozio što kvalitetniji proizvod, neposredno uz nalazište počela je s radom prva rafinerija u južnoj Europi (kameno-uljna tvornica).

To je svojedobno bilo najveće okno u Austro-Ugarskoj (koncesiju je dobilo 29. studenoga 1865.) Eksploatirano je do 1943. U 88 godina dalo je 20.000 tona nafte. Tu (negdje) je i nešto manje okno Franciska.

Naftni bunar Martin, dubok 72 m, iskopan je kroz raspucane granitne stijene zasićene naftom, koje zaliježu svega nekoliko metara ispod glinenih nanosa. Na dnu bunara iskopan je glavni vodoravni hodnik, dug više od 50 m, s 9 bočnih hodnika dužine 10-15 m. Promjer otvora bunara je 2 m. Jedna polovica bunara opremljena je ljestvama za ulaz rudara u vodoravne hodnike radi čišćenja, a druga je služila za izvlačenje nafte. Kroz mrežu kanala nafta se cijedila u bunar iz kojeg se izvlačila u bačvama užetom. Sa strane se paklina cijedi nizbrdo prema potoku. Proizvodnja je bila nekoliko stotina litara dnevno, sve do 1943.

U Ciglenici podno Moslavačke gore izgrađena je poučna staza s 5 tabli i opisom prvog iskorištavanja nafte u Moslavini. Staza je zamisao Ivice Mataića, izveli su je 2012. lokalni izviđači a financirana je većinom sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. INA je, zamislite, odbila sudjelovati, zbog nedostatka sredstava. Sirota naša INA! A onda je nekom došlo odostraga u glavu, pa sisački Radio Quirinus Portal objavljuje 29. studenog 2016: Kod naftnog bunara Martin u Ciglenici u utorak, 28.studenog održana je konferencija za medije na kojoj su predstavljeni projekti koje je INA – Industrija nafte d.d. sufinancirala u 2016. godini na području Grada Popovače. Naftni bunar Martin projekt je koji INA d.d. sponzorira već nekoliko godina, a ove je godine u potpunosti završen izgradnjom drveno-kamene konstrukcije, tj. tornja za vađenje nafte i uređenjem okna bunara.

Uz uređenje staze tiskan je prospekt s osnovnim podacima o stazi i tekstom objavljenim na postavljenih pet poučnih tabli uz stazu. Iz Martina i danas izlazi nafta, ali od poučne staze slabo je što ostalo. Nit' je označena, nit je uređena. Poučna staza, kao, započinje u ulici znakovitog imena – Paklinska ul. (ili Pakljenjača?). To vas jedino može uputiti ka bunaru jer drugih smjerokaza nema. Kad je asfalt prešao u makadam a ovaj u kolovoz koji je završio u livadi, izgubio sam svaku nadu, a onda, na početku livade, zamijetio info ploču koja ne govori o bunaru nego o kameno-uljnoj tvornici. Kako nisam našao poveznicu između teksta i lokacije, na tekst nisam obratio pažnju. Tek se prisjećam kako je bila riječ o vađenju nafte iz stijena, što se sve, naposlijetku, pokazalo neisplativim. Druge, novije, tehnologije bile su daleko plodonosnije i profitabilnije.

A onda, u donjem desnom uglu ploče, zamijetim nekoliko centimetara dugu strelicu s tekstom u fontu 6 (prema veličini ploče) koja nas usmjerava do bunara Martin, negdje desno. Ali gdje? Desno je šuma i šikara. Onda razabrah jedan zarašten i blatan kolski put. Onda razabrah i drugi zarašten kolski put kojim sam pošao jer nije bio blatan. Bezuspješno. Na povratku ugledah postrance u šumi kao neku konstrukciju. Na ishodištu, s puno mašte, među zelenjem zamislih i neki treći mogući put. Put Indiana Jonesa eufemistički zvan Poučna staza. Pa, i u prašumama Brazila ili Bornea se ima što naučiti. Npr. kako preživjeti. A ovdje: kako upoznati biljni svijet. Što je kopriva, kako izgleda i koje su joj značajke. Ne treba poučna tabla. Primijenjena je osjetilna metoda.



To bi, kao, trebala biti trasa poučne staze? One kojom su se i domaćini, i INA, hvalili? Međimurci su od svog naftnog bunara napravili prvorazrednu senzaciju, a Moslavci od svog prvorazredno ruglo.

Još malo pristupnog probijanja. Strelica pokazuje na dio konstrukcije koju tražimo. Čini se da smo na dobrom putu.



I, onda, eto ti i bunara.





Ono crno otraga je nafta koja se cjeducka odnegdje. Srećom, ne u količinama koje bi zabrinule ekologe. I tu imamo zanimljivu situaciju: ovakvo izbijanje nafte prirodna je pojava. I nafta je prirodna. Kako onda može štetiti prirodi? Očigledno je na nekoj razini uspostavljena ravnoteža. I ekolozi se onda nemaju tu što miješati.



I preostaje mi još dati jedino tehnički prikaz bunara s onim vodoravnim rovovima

Vrlo slična tehnologija kao za skupljanje javorovog sirupa!

Pisao sam u više navrata o graničnim prijelazima. Ulaskom u schengenski režim sabotirana mi je akcija i broj neopisanih prijelaza prilično se reducirao. Prepolovio, čak. No ostalo ih je još nekoliko. Onaj u Batini opisan je u baranjskom putopisu. Na sasvim drugom kraju svijeta je jedan izuzetno zanimljiv prijelaz. U BiH se zove Orahov Do a u Hrvatskoj Slano, iako je od Slanog udaljen 6,2 km (a od Orahovog Doa 4,6 km) a u visinu 326 m. S obje strane je pristup cestom širine kojih 3 m. Ja sam mu pristupio iz Hercegovine. Voziš se tom cestom nekom, u krševita brda obraslim makijom, usječenom dolinom, nigdje nikoga, nigdje ničega. Ni čovjeka, ni vozila. Nedjelja je, 14 sati. Osjećaš se kao krijumčar koji traži neke tajnovite prolaze. Misliš, hoće li te od negdje zaskočiti hajduci. Ili financi. I tako 10 km. I onda na prijevoju ugledaš karakterističnu plavu nadstrešnicu.



Je li ovo prolazno? Hoćeš li naići na tenkovske zapreke? Hoćeš li nekoga probuditi? Smiješ li uopće ovuda?

S desne strane koso u odnosu na cestu stoji neki oronuo i kao odbačen kontejner. Na slici ga se ne vidi, iza znaka za carinu je. Bijela zgrada ravno je već HR. Prođeš ispod zastava RH i EU, do rampe. A gdje je BiH dio prelaza? Onda u retrovizoru vidiš neku uniformiranu osobu poput Tadije iz serije Na granici kako stoji pred kontejnerom i zbunjeno se okreće na razne strane. U našoj kućici vodi se neki razgovor, a meni samo odmahnu, u maniri: vozi dalje, ne smetaj. Kakve isprave, kakav pregled prtljažnika glede prijevoza zabranjene robe (meso, mlijeko, njihovi proizvodi, voće, povrće...). Očigledno sam osoba povjerenja.

E, zato bi neke teme, poput ove, ipak trebale biti zatvorene za javnost. Jer ovako dostupne dobra su ideja za novu migrantsku rutu. Ali migranti, kao ni njihove turističke agencije, ne prate prometne forume.

VISI, VISI VISULJAK

Ne, to nije u redu. Zaista nije! U ove lijepe dane vrijedni ljudi šišaju travu, uređuju okućnice, idu na misu, bave se nečim korisnim... A ja? Ja se besposleno klatim naokolo. Gori sam i od besposlenog popa. Stvarno nije u redu.

I dok se ja klatim ima i onih koji ne spadaju u gore spomenute hobi kategorije, već se bave zaista ozbiljnim poslom, za opće dobro. I u taj posao unose inovacije, jer mi smo beskrajno inventivan narod. Ovaj put riječ je o inovacijama u prometu. Prometu - vertikalnom transportu - na gradilištu. Zaštitari na radu levom se krste. A obješenjak - uživa li? Svakako mu je na ovaj način lakše doći na mikrolokaciju radnog mjesta.



A što u stvari radi? Ili obnavlja krov, ili samo donosi materijal za obnovu.



Toliko s ove lokacije. Odoh se ja klatiti dalje, na svoje i vaše veselje. Iako nije u redu.

gaspa je napisao/la:VISI, VISI VISULJAK

Trči, trči trčuljak...
Boga moli trčuljak
Da mu padne visuljak!