Opet ja u Berlinu

Nekako se ove godine slučilo da sam se opet našao u Berlinu. Išla su i djeca pa će netko svakako paziti na nekoga (nije sasvim razjašnjeno, ali ajde…).
Vesela stvar je da se ne leti RyanAirom pa me to odmah razgalilo. I leti se s aerodroma Krk/Rijeka i to ne u cik zore već kasno popodne.

Utorak, 19. srpanj. Polazak

Utovario sam juniore i prtljagu u obiteljsko prometalo i mahnuo odboru za ispraćaj



Bio je prekrasan sunčan dan, a suprotno mojim strahovima, na Mostu nije bilo takorekuć ni pasa



Kvarner je uvijek lijep. Helga tvrdi da je to najljepši kutak kuglane zemaljske, a ja sam se sklon složiti



Sunce se polako klonilo zahodu



Dok je pokojni prijatelj pjesnik bio živ pa smo redovito zalazili u Omišalj, ova je uvala bila prazna, a more je bilo puno oštrog razlomljenog kamena. Onda se pojavio koncesionar i vid' sad…



Rijetko idem na Krk pa sam iskoristio prigodu i napravio filjmić vožnje



Sviđaju mi se mali hrvatski aerodromi. Nekako su intimno toplji, prilagođeni čovjeku, a ipak imaš sve. A i parkiranje je relativno razumno jeftino.



Moja unuka je bila zadužena za organizaciju i logistiku. Imao sam nekakv mini-kofer, malo veći od onoga što stane u onaj okvir za provjeru veličine pa mi je dodijelilo prvi red partera s pogledom u pregradu jer tamo navodno ima mjesta



Čekiranje je prošlo brzo & elegantno. Još jedna prednost malih aerodroma. A i osoblje je puno bolje raspoloženo.



Letilica će navodno malo kasniti pa sam sjeo na vanjsku terasu s pogledom na praznu stajanku. Onih par komaraca na rubu ne računam. Tu je negdje iza ugla i jedan prastari UNPROFOR-ov zrakomlat kojeg svako toliko upale. Da li zato da se makina ne zapeče ili da napravi malo propuha?

Maske su obavezne i tu nema iznimaka. Selfie mi je ispao malo mutan (a možda sam ja mutan, bo?)



Stigla je ptičica. Ima vesele boje



Uzlet je prošao elegantno, a kad jednom avion uzleti, možeš biti siguran da će i sletiti. S pol uha sam odslušao bogoslužje s maskom za kifik i pojasom za spasavanje. Neizbježno jer je stjuard (flight attendant) Španjolac to pokazivao na tričetvrt metra od mene. Često se pitam gdje bi mi na kontinentalnom letu preko Alpa mogao koristiti pojas za spasavanje?
Spuštamo se prema Berlinu. Duboko ispod nas je „betlehem“



The eagle has landed! Ovo je moj prvi susret s novim, prilično kontroverznim aerodromom Berlin Brandenburg (BER). Zasad ne vidim puno, a i već je debeli mrak…
Aerodrom se službeno zove „Willy Brandt“ po čuvenom uspješnom zapadnoberlinskom gradonačelniku kojeg je još uspješnije, ni krivog ni dužnog, torpedirala sovjetska tajna služba.



U Njemačkoj vlada totalna nestašica pomoćnog aerodromskog osoblja (nije ni s letećim puno bolje). U vrijeme prvih lockdowna, kompanije su se snalazile na razne načine, a najjednostavniji je bio pobacati ljude na cestu. Sad kad je krenulo, nema radnika, a pokušaji ponovnog zapošljavanja rezultiraju čuđenjem poslodavaca kad otpuštenima ponude iste uvjete koje su imali prije, a ovi im pokažu „dugi nos“! A uvježbavanje novog kadra + sigurnosne provjere traju oko pola godine. I tako smo čučali pola sata na stajanki čekajući da nam prikopčaju most i puste nas van iz aviona.
Aerodrom je oooogroman i činilo mi se da hodamo kilometrima. Usput mi se zaglavila ručka na koferu pa sam ga morao nosati (sredio sam ga čim sam ostao s njim nasamo četvrt sata, u nastavku je opet bio pristojan)



Rentanje vozila je očigledno big business



Drama nije bila gotova. Unuka je bila zadužena za veliki kofer u kojem su bile stvari koje ne smiju kroz sigurnosni pregled, a manjak osoblja se pokazao i kod traženja nekog da isprazni bunker aviona. I tako smo gotovo dva sata sjedili i čekali da se pokrenu pokretne trake i koferi dogmižu.

Stari aerodrom Berlin Tegel za kojim svi plaču je imao odlično riješene veze. I bio je takorekuć u gradu. Berlin Brandenburg je cca četeres'pet dekika daleko od grada i ima nekoliko načina prevoza i svi su komplicirani. Pogotovo u dva ujutro. Da ne kažem da je van blještavo osvijetljenog aerodromskog kompleksa neka pustopoljina u totalnoj mrakači.
Organizatorica je zaključila da smo preumorni i da je sve prekomplicirano pa je odlučila da ćemo se Uberisati do hotela. Prije toga je trebalo proći kroz prsten akvizitera divljih taksista i posvađati se s Pakijem koji je sjedio u autu i urlao da je on licencirani aerodromski taksist i da se moramo voziti baš s njim. Za reć pravo, u taksi-koridor smiju samo takvi. Morali smo ga preći i ukrcati se s druge strane ograde u Ubera. Pakijevo urlanje je još dugo odjekivalo za nama…



Lik je očito znao što radi jer nas je bez greške doveo do našeg hotela. Mislim da je to prvi put da sam se vozio u autu s hibridnim pogonom. Nekakva golema „Tojota“. Nisam bio oduševljen, nekako je čudno nacukavalo. A između šoleta i putujuće grupe je anti-covid pregrada od debele plastične folije pa nije bilo moguće ni nešto uslikati.
Naš hotel. „Leonardo“ se zove (slikano ujutro jer je bila kmica kad smo došli). Isto je u kvartu Charlottenburg gdje smo bili i prije tri godine.



Ako ne znate gdje se smjestiti – tu je Booking.com

Recepcija



Soba 226 (drugi kat, odmah desno od lifta)



Na uglu zgrade, kao što kaže plan



Moj krevetac. Tu sam najbliže ćenifi ako bude poželjno koristiti



Mrzim ova moderna rješenja sa sanitarnim prostorima bez vrata…



Tuš kabina. Taman za moje gabarite. Ja + 5 litara vode i okupan sam



Dobro je. Ima dovoljno tariguza!

Srijeda, 20. srpanj

Noć je protekla mirno jer puno se bolje spava kad si mrtav umoran. Osim toga ovaj hotel ima klimu koja doduše buči kao i sve klime, ali osvježava i odvlažuje.
Pustio sam dječicu da nanaju i krenuo vidjeti čega ima novog u kvartu. Ovaj ajzlog bi se dopao Helgi – ona obožava pivu



Naš hotel od prije tri godine. I dalje ga vode Rusi. Bio mi je vrlo udoban, samo da je imao klimu



Ovdje jedan ex Sarajlija drži espresso kafedžinicu. Lako moguće da ima najbolji espresso u Berlinu. Napalio sam se na pristojni jutarnji napitak, ali sam naletio na minu… Kao u onoj ratnoj anegdoti Kemala Montena – nije bilo vode!!!



Märklinov dućan gdje je borna onomad vježbao slinjenje nad lokomotivicama. Slave 100 godina poslovanja. Da bi sve bilo u retro ozračju, prodaju hula-hupove!



Idem viđet jesam li zaboravio koristiti berlinski U-Bahn. Stanica Richard-Wagner-Strasse. Reklamiraju onu svenjemačku voznu kartu za 9 ojra



To izgleda ovako. Vrijedi za cijeli mjesec za sva prijevozna srectva osim aviona i vlakova klase iznad regionalnih. Moraš na nju vlastoručno napisati ime.
(Za vrijeme cijelog mog boravka nikad me nitko nigdje nije pitao da ju pokažem. A zbilja moraš biti glup pa se švercati u tim uvjetima)



Slijedeće mi je bilo bitno provjeriti je li moj mali Vijetnamac još žiff. Tu je, radi i kuha juhice! OK, neću odapeti od gladi…



Pa kad je prilika… Proljetne rolice. Malo pretjeruje s kupusom, k'o da sam u Ogulinu. Izgleda da je omiljena germanska povrćka dobro rodila jer sam tu pojavu primijetio na još nekim mjestima





Je li ovo berlinska muha ili je došla zamnom iz Sungera? Lani smo imali invaziju miševa, a ove godine nas dave insekti svih fela…

Preko ceste je 'Aldi', prvi rođak našeg 'Dilda'



Ali ni to još nije sve – korak dalje je i 'Penny'. Ima 50 meteri dalje i 'Lidlo'. I svi jednako izgledaju i proizvodi su jednaki i razlikuju se samo po etiketama. Za raliku od naših trgovina, u Njemačkoj nisam našao velikih pakovanja npr. jogurta. Najveće je od pola litre. Nema ni vitrina s rashlađenim napicima, valjda da ne rade konkurenciju kafićima…
Cijene? Hmmm, litra jestivog ulja je oko 4 ojra, jedino su im plaće mrčuk veće.



Smiraj dana u Wilmersdorferstrasse



Ovaj lik ima na pločniku dva stolića i četiri stolčića, ali ima izvrstan sladoled u najboljoj talijanskoj tradiciji



„I ne uvedi nas u napast…“ Nisam odolio



U našoj ulici nisam vidio starih automobila



Ne znam kako su to riješili, ali Berlin izgleda ne boluje od plavih okvira i grackih pandura s blokovima. I izgleda da svi nađu neki parking bez puno frustracija.



Kad otškrinem zastor kraj mog krevetića vidim na uglu jarko osvijetljen dućan Bizima kasapina. Osim što prodaje halal meso, ima u izlogu i obavezni döner kebab. Naravno, ako je vjerovati reklami, najbolji u ceo Berlin.



Spreman sam za spavanje… Slikao me potomak i nemam pojma zašto sam žućkasto-zelene boje. Jer se osjećam zdravo i ništ mi ne fali

Četvrtak, 21. srpanj

Danas sam odlučio proširiti hodokrug. Počet ćemo od Checkpoint Charlieja. Kolikogod ja smatram da je to jedno od bezveznijih mjesta u gradu, ne zbog značaja lokacije već zbog ogromne nakupine Turisten i cirkusa koji se oko toga stvara. Idem tamo jer ima zgodna papirnica koja prodaje razglednice i marke, a iza ugla je i Starbuck's koji je u germanskim zemljama ipak opcija za popiti najpristojniju kavu.
Papirnica je gesperrt (ne piše zašto) pa sam po razglednice ('rvacki: kartuline) otišao u muzej posvećen berlinskom zidu koji u prizemlju ima suvenirnicu veličine osrednje NaMe.



U kutu čuči nekadašnji granični stup nekadašnjeg DDR-a



Starbuck's je auch gesperrt pa sam kavu popio u Einsteinu. Nije bila tragična, a počastio sam se i kroasanom (volim mrviti kad jedem). Usput sam napisao i kartuline



Checkpoint Charlie je, među ostalim i središnje mjesto ukrcaja za „Hop on – Hop off“ autobuse za razgledavanje grada pa je pločnik gotovo neprolazan. BTW, ovi autobusi su u praksi relativno jeftin i dobar način da stekneš uvid u neki velegrad. Jasno – i tu postoji određeno jednoumlje: vidiš samo ono što žele da vidiš



Ja sam, nažalost, malo prestar i malo pretežak, ali ovo bi mi za obilazak Berlina bila najbolja opcija. Da ne velim da nemam blage kako bi moja stara NOKIA odradila vezu na ovo čudo!



Stoga ću lijepo natrag u Had!



Pod lipama…



I Nivea je počela eksploatirati berlinske međede. Ljeto je, a Nijemci su poznati po potrošnji golemih količina plažnih drekomaza. Ako sam dobro protabirio reklamu, ako kupiš kantu od pet kila, dobiješ ručnik za plažu gratis



Još par neobičnih živina pred jednom svaštara trgovinom. Žao mi je radnika u trgovinama i kafićima kad si gazda zamisli promidžbene aranžmane na pločniku, a onda oni brižni moraju svu tu kramu ujutro izvlačiti, a navečer spremati. Kapitalizam (eksploatacija čovjeka po čovjeku) živi vječno!



Knopf ima Ohr (Gumbek v uhu) je najstarija i najpoznatija njemačka marka igračaka. Tvornicu pravim imenom Steiff je 1880. godine osnovala Margareta Steiff i tvornica proizvodi isključivo plišavce. Gumbek v uhu je oznaka autentičnosti i koristi se od 1904. godine

Nailazim u područje visoke diplomacije. Čisto sumnjam da je ova zgrada sagrađena zato da bi se u prizemlju prodavale aviokarte



Ruska se zastava viori nad Berlinom. Ovo je skrinšot iz kratkog klipa, ali kako moj slikoserver ne podržava tu umjetničku formu, morao sam ovako!
Ispod kolca za zastavu je glavni ulaz u rusko veleposolstvo



Zgrada je zatarabljena i čuvaju ju jake snage policije, a na pločniku u sredini aleje lipa je spontano postavjena instalacija podrške Ukrajini





Europska kuća na Pariškom trgu. Tu rade uhljebi i niškoristi visokog ranga



Uvijek nađeš neke simpatične Turisten s kojima možeš po sistemu usluga-za-uslugu dogovoriti snimanje (ja njih pa onda oni mene).
Obratite pažnju da sam obuven primjereno njemački: sokne+sandale



Zgrada vrancuskog veleposlanstva



Jedan Panoramische Augenblick prema Brandenburškim vratima



Kvadriga je na mjestu, a Turisten minglaju (to je novi izraz kojeg sam nedavno naučio od neke mlađarije – dolazi od engleskog mingling što se može prevesti po starinski kao: motanje bez veze)



Tipično €U vozilo – svi pedaliraju, ali ipak samo jedan određuje smjer

Pristojno sam prošao ispod kvadrige kroz krajnji lijevi prolaz kako i priliči osobi niskog ranga. S druge strane se postavlja neki stejdž. Nitko nije znao reći ništa pametno – kasnije sam saznao da je za subotu najavljena velika Gay parada, a ovo će biti jedno od glavnih mjesta zbivanja.



Iznad vegetacije nazire se vrh ogoljele kupole Reichstaga/Bundestaga



Ispred mene se prostire ogromno zeleno područje Tiergartena. Po dužini ga prosijeca Ulica 17. Juna (lipnja za turbohrvate) imenovana na spomen pobune koju su digli istočni Nijemci protiv sovjetske okupacije (zna se kako je završilo). Ulica je nastavak Aleje lipa, a u nekom trenutku prerasta u Bismarckstrasse. Taj cijeli potez je izvorna istok-zapad veza koja je povezivala Charlottenburg s centrom Berlina i zvala se Charlottenburg Chausee. Da sam skroz-naskroz blesav, tuda bih nakon pet kilometara klajsanja po +38°C mogao stići do hotela.
Umjesto toga skrenuo sam lijevo pogledati spomenik (inštalaciju) europskim žrtvama holokausta



Spomen-instalacija sastoji se od puno obrađenih granitnih blokova poslaganih u redove na nepravilnom brežuljku.



Jako je teško slikati područje jer ima puno ljudi koji se tuda motaju





Pokušaj panorame



Između monolita su staze od kocaka. Ništa nije zaravnavano pa je cijeli reljef vrlo zanimljiv.



Napravio sam U-turn (to je kod nas u pravilu zabranjeno) i idem natrag po stražnjoj strani aleje veleposlanstava. Ono bijelo-žuto je indijsko veleposlanstvo



Ne znam kako je ovo probavljano u doba nacizma. Jer Heine je najveći njemački liričar, ali su mu roditelji bili Židovi…

„Ko je lud, taj je naš“! Freistaat Bayern nema veleposlanstvo, ali ima svoj zastupnički ured u Berlinu! Slično ima i Istarska županija u Brukselesu!



Mislim da je ovo područje koje bi običan puk trebao obilaziti u širokom luku



Za mene je sajam u Delnicama, a ne ovo…



Idem opet u Had. Zgodan i inteligentan štos. Na početku rukohvata ('rvacki: gelendera) nalazi se pločica s izbočenim tekstom na latinici i brajici s informacijama za slijepe & slabovidne

Tehnički muzej (revisited)

Imao sam dogovor s mojom unukom koja je željela razgledati tehnički muzej, da ćemo se naći tamo negdje. To je otprilike jednako priblesavo kao da se ja s nekim dogovorim da ćemo se sresti u Rijeci između 9 i podne-i-kvarat, ali, ajmo probat. Za početak moram tamo stići.
Prošloga sleda nahodao sam se od Anhalter Bahnhofa do muzeja pa sam sad odlučio biti pametniji i naći neku bližu vezu. Ima. Jasno, U-Bahn. Na karti podzemne ima podmuklih oznaka koje su u obliku bijele trake koja povezuje dvije linije. Ako ih ne znaš ispravno protumačiti, nađeš se u grdnim fekalijama. Ta oznaka znači da su dva stajališta na dvije različite linije relativno blizu, ali se moraš malo potruditi tj. hodati.

I tako sam se ja našao na Trgu Franza Mehringa – golemoj okrugloj praznini okruženoj zgradama. U sredini na stupu je kip božice pobjede. Krilate. Nijemci su kroz povijest postigli toliko pobjeda da tih i takvih kipova na kolcu ima podosta. I tako nisam i neću saznati na koju se pobjedu priča odnosi. Bilo je ogavno vruće, a ja sam na svoju veliku žalost ustanovio da u kretanju nisam više onako živahan kao prije tri godine!
Uzgred i za one koji ne znaju: Franz Mehring bio je jedan od vođa Socijaldemokrata i teoretičar u vrijeme lijeve revolucije nakon WWI. Bio je već u poodmakloj dobi i slabog zdravlja a umro je od šoka (naš bi narod rekao: prepuklo mu srce) kad su desničarski kriminalci mučki ubili Rosu Luxemburg i Karla Liebknechta. Berlin je golem i za svakoga spomena vrijednog se nađe neka ulica, trg, aleja… Ali nekog povezanog s nacizmom nećete naći! Nema mjesta za Budake i slične, tu su Nijemci dosljedni do bola…



Also, daklem. Postaja Hoch-und-Untergrund Bahna Hallesches Tor (Tor hoće rijet da su tu nekoć bila neka od gradskih vrata). Sad se još samo treba popentrati na gornji kat jer ovdje ajziban ide na otvorenom. Lifta ne vidim, ali nadam se da ima eskalator!



Kolodvor je u zavoju, slično kao Brod Moravice i nalazi se na samom rubu Landwehr kanala. Gornja etaža visi nad vodom (rekli bi u Bosni: doksat). Nadam se da je mamlaz koji je šarao grafite na kraju pljusnuo u mutnu vodu kanala…



Moj cilj je relativno nedaleka postaja Gleisdreieck na liniji U3. Gleisdreieck (kolosječni trokut, mi bi rekli: triangl) je stara pružna struktura usred nekadašnjeg prstena pruga koje su povezivale različite željezničke terminale. I danas je aktivna.



Spustio sam se na razinu grada. Iznad mene je vijadukt podzemne kojom sam stigao.



Detalj temelja stupa. Staro je stotinjak godina i lijepo se drži



Kao i svugdje, i u Berlinu se nađe poneki dobro složeni grafit. Možda da ovo ipak nazovem muralom, ha?
Ulaz u hotel je s druge strane zgrade. Malo čudno mjesto za hotel?



I Zlovenci imaju ovakav način iskazivanja cijena. Nikad mu nisam dohakao (uvijek platim koliko mi kažu) pa ne znam da li je dizel skuplji kod nas ili u Njemačkoj



Muzej s aviončićem. Stigao sam. Krepao sam. U međuvremenu je palo par kapi kiše pa je sparina još gora…



Muzeji nisu praktična pojilišta, ali sila kola lomi. Krčmu u sklopu Muzeja drže nekakvi Kinezi i odrali su me za 4 ojra za 0.3 pivu. Ali bar je bila hladna. Svi imaju manjak osoblja što u praksi znači da je sve na principu samoposluživanja. Nema šanse da se lijepo sjedne pa dođe čeljade i pita te što bi kozumirao. Stojiš u redu za naručiti i platiti, onda stojiš u redu za preuzeti što si naručio onda to nosiš do stola pa ti dotle sve prisjedne. Valjda se očekuje i da čašu vratiš na šank? Fuj!
Zato volim Sunger. Mene Helga uvijek lijepo pita što bih popio (ili ja nju, ovisno o tome tko sjedi, a tko cirkulira)

Unuku, naravno, nisam našao. A nisam imao ni načina komunikacije. Juniori komuniciraju Viberom, a moja NOKIA to još nije usvojila. Nema veze, nadam se da je mala uspješno pregledala Muzej i da joj se dopao. Što nije vidjela, može pročitati u mom putopisu iz Berlina od prije tri godine (uzgred, moje putopise ne čita nitko u obitelji!!!)
Ja sam si hat, megyutim, nabavio novu knjigicu. Nije baš jeftina, ali je zanimljiva. I ovaj put me nisu pitali da se identificiram prilikom plaćanja karticom!



Ovakvih centara ima podosta u Berlinu. Nisam istraživao da li su besplatni, ali Nijemci koronu shvaćaju prilično ozbiljno. Korištenje brnjice je obavezno u svim sredstvima javnog prometa i tu nema rasprave. Ako zaboraviš, neki od suputnika će te ljubazno upozoriti!



Idem ja natrag odakle sam došao. Malo mi je dosta, a u hotelu imam i klimu…



Ovako izgleda eskalator iznutra kad ga popravljaju. Ja dotle stubu-po-stubu



Multirasnost, mutinacionalnost i multikulturalnost u Berlinu je nevjerovatna. Sretao sam i Nijemce…



Aaaah! Bismarckstrasse, doma sam.



Najprije idem kod Vijetnamca na juhicu!



Ovu sam sliku poslao riječkom gradonačelniku kojega stalno gnjave pričom kako je grad prljav. Nije ni Berlin puno bolji. Di ima lišća, ima i smeća, a di ima ljudi, ima i čikova. Životna realnost



U hotelu me dočekala zabrinuta poruka od moje unuke. Javio sam joj se jer u sobi imam laptop pa mogu na Viber (naučili su me kako iako neku smislenost u tome nisam baš spoznao)

Petak, 22. srpanj

Noćas je palo malo kišice pa je osvježilo. Jutro je osvanulo vedro pa sam zaključio da ću čio i poletan krenuti u nova istraživanja. Prilikom prošlog posjeta ostala su mi neka neposjećena mjesta pa ću to pokušati ispraviti…



Za razliku od prošlog hotela, ovaj izgleda drže neki Turci



Transformer? Siguran sam da će se ovaj dopasti borni!
Kafić u pozadini ima par stolova na pločniku. Kad god sam prolazio, za tim stolovima su sjedili jedni te isti ljudi. Nisam uspio saznati da li ih navečer spremaju skupa sa stolcima ili idu nekamo na spavanje



Ovoga sleda se još nisam vozio S-Bahnom



Nekako mi se čini da S-Bahn ima drugačiju putujuću populaciju od U-Bahna. Više nešto kao zagorski cug – putnici za širi prigrad (iako ima i U-Bahn linija koje tamo dosežu). Ono što me užasnulo je golema količina bicikala koje putnici sobom dovlače u vagone. Pitam se tko bi se uspio iskobeljati da se nedajbože vlak negdje slupa.



Vozim se S-Bahn linijom S41 (ili S42, nije bitno, to su dvije prstenaste pruge koje u kontra smjerovima voze oko središnjeg dijela grada). Odredište mi je kolodvor Gesudbrunnen (Zdenac zdravlja?).
U prizemlju su kolosjeci „normalne“ željeznice



Kolodvor je lijep, velik i prozračan, posve drugačija struktura od podzemne. Jasno – ima mjesta koliko hoćeš



Kuda ja to? Prilikom prošle posjete Berlinu nisam uspio vidjeti jedan od preostalih Flakturmova – golemih betonskih protuavionskih instalacija koje su glavni grad štitile od masovnih napada savezničke avijacije. Bilo ih je i u nekim drugim gradovima, ali berlinski su najpoznatiji. Mislim da su oni ostali i razoreni. U slučaju protuzračne uzbune služili su i kao skloništa za civilno pručanstvo, navodno su u neke uspijevali nagurati par desetaka tisuća grla.
Ništa nije jednostavno i badava. Postoji organizacija (udruga, što li) koja je zagrnula upravu nad bunkerom. Nešto poput dubrovačkog „Društva prijatelja starina“ koje masno naplaćuje pristup zidinama. Neuk i neupućen, pomislio sam da bi bilo dobro kupiti ulaznicu i prepustiti se stručnom vodstvu. Srećom je baba koja prodaje karte bila na bolovanju pa niks ulaznica. Sreo sam, hat, megyutim, mlađahnog vodiča koji je čekao da se skupi grupa koja je internetom uplatila ulaznice i on me ljubazno uputio kako ću pješice (sic!) stići do žuđenog cilja



Mini-bunkerići jednosjedi. Imamo takvih i u Rijeci, ali su naši talijanske provenijencije pa su ljepše dizajnirani



Gesundbrunnen – panoramen. Ima i Kaufland!

Kažiput koji me usmjerava ka Flakturmu „Humboldthain“



Lijevo je ograđeni park s ružičnjakom. Put se blago penje…



E, sad više nije blago. Ima dvijestotinjak stepenica koje valja savladati. Tretirat ću to kao dobro za moje zdrastveno stanje. Moja doktorica veli da bi šećeraši trebali puno hodati po stepenicama! Uzbrdo, jakako!
Stepenice su humano napravljene s odličnim ogradama-rukohvatima



„Tko o kapitalizmu ne želi govoriti, mora šutiti i o fašizmu“. Ovakvih naljepnica s ljevičarskim parolama sam sretao posvuda po Berlinu. (Za one koji ne znaju: Berlin nikad nije bio sklon nacizmu)



Ovu sam sliku črapnuo s interneta. Sad je vrijeme pune vegetacije pa se ništ ne vidi. Kad opadne lišće Flakturm otprilike ovako izgleda



Evo me gore. Nije bilo strašno



Visoke ograde štite budale od vlastite gluposti



Brončana ploča s opisom



Lijepo dvokrako stubište vodi na gornji kat. Nažalost je sve grozno izgrafitirano



Vrh jednog od dva tornja. Tu su bili montirane čuvene 88-ce, a i nešto pucaljki sitnijeg zuba. Nijemci su bili majstori za protuavionsku artiljeriju iako su im i Rusi bili blizu. Nisam siguran da li su stepenice i pristupna staza za invalidska kolica izvorni ili ne?

Vaš izvjestitelj



Odozgo puca p…ogled na kolodvor i okolicu



Mjesto za intimne susrete. Ovo mi pomalo liči na onu bosansku: „Fato, daj mi, znam da imaš…“



Na drugom tornju nalazi se neka modernistička skulptura. Nisam mogao pročitati o čemu se radi jer je papak s ruksakom sjedio na njoj i meditirao.
Ovdje se dosta tulumari. Raja navodno masovno stiže navečer gledati zalazak sunca. Ima dosta razbijenog stakla i sve je prilično neuredno.



S-Bahn u zavoju duboko dolje



Donja etaža tornja



Ovo su oni koji su uplatili vođenu turu. Čekaju da se svi skupe pa će u tunele. U crnom sanduku su zaštitni šljemovi koje dijele učesnicima. Zapravo sam dobro prošao što nisam kupio ulaznicu jer s mojim gabaritima i strmim stepenicama moglo bi biti gadno. Bio sam u rudniku u Idriji s kacigom na glavi i to mi je sasvim dovoljno.



Ulaz



Posljednji pogled na zgorun i idem natrag. Zadatak je ispunjen



Po Berlinu ima puno ovakvih plakata. Nisam sasvim siguran, ali mislim da se radi o akciji koja zastupa ideju da bi svi trebali dobivati neki minimalni prihod (neke teorije to zovu NIT – Negative Income Tax – negativna porezna stopa) pa bi onda imali više vremena za sebe i obitelj. Hmmm? Pa i nije loša ideja. Mislim da je HDZ to već ostvario, bar za svoje članove.

Dalje ću U-Bahnom. Linija U8. Ovo je dosad najduži eskalator kojeg sam našao u Berlinu…



Berlin, Alexanderplatz. Kad-tad stigneš ovamo



Ima tuten i trajvana. Alexanderplatz je bio u Istočnom Berlinu, a tamo je opstala i većina pruga nekadašnje ogromne tramvajske mreže. U zapadnom dijelu grada su prilično povađene.



Ogromna robna kuća, a u pozadini je gracka vijećnica (Rotes Rathaus – građena je od cigle)



TV-toranj. Najviša građevina u Berlinu. Njemačkoj, pače. Visok je 368 metara (uključujući antenu), a na visini od 203 metra nalazi se kružna galerija s koje se vidi ceo Berlin. Iznad galerije je rotirajući restoran.
Toranj je, u razdoblju od 4 godine (1965 – 1969) sagradila Istočna Njemačka kao simbol moći komunizma. Danas je jedan od simbola Berlina



Kupio sam si kartu. Za odrasle, što uključuje i penzionersku populaciju



Do gore se ide liftom, a do lifta se ide stubama. U vrijeme kad je toranj građen još nije bila razvijena svijest o potrebama ljudi s otežanim kretanjem



Jope međed. Kao da su se namnožili otkako sam posljednji put bio u Berlinu.
Prije međeda prošli smo sigurnosnu provjeru kao na aerodromu. Korisno. Jer ne bih volio biti gore u društvu nekog zadrtog fanatika s prslukom



Lift je relativno malog kapaciteta pa gmižemo u koloni po jedan

Let do vrha (200-tinjak meteri) traje 40". Gore je neopisiva gužva. Ima i šank na kojem nitko ništa ne naručuje. Ipak sam uspio napraviti niz fotografija Berlina from odozgo…
Prozori su čisti i pod pametnim kutom pa se dade lijepo slikati. Ravno dolje je ranijespomenuta „Crvena vijećnica“



Ne pitajte me što je što jer ne znam!

Regionalac u zavoju (screenshot iz klipa)



Za one koji ne znaju: Rijeka koja protječe Berlinom se imenuje Spree!





Ona velika zelena fleka je područje zračne luke Berlin-Brandenburg

Aha! Ovo znam: Berliner Dom (katedrala)



Parlament



Zatvorio sam krug…



Nisam išao ručati u rotirajući restoran. Takva su mjesta klasični Tourist Trapovi s groznim cijenama i lošom klopom. Jednom sam tako zabucao u restoran na Eifelovom tornju i to me naučilo za cijeli život.

Ćenife. Male und tijesne. Kao da su ih se naknadno sjetili ugraditi



Središnje stubište. Valja se i spustiti do pločnika (jasno, opet bez lifta)



Vani su parkirane bicikl-rikše. Nekako mi se čini da je to jedino što bijelci rade u Berlinu?



Ima raznih modela i izvedbi. Nažalost nisu u sustavu javnog prijevoza za 9 ojra mjesečno!



Pozdrav drugarskom tornju! Koga više zanima, nek progugla, ne moram ja baš sve!



Još jedna golema robna kuća. Tu sam unutra već bio…



Dole trajvan, gore regionalac. Da su ti trajvani malo ljepši, išao bih se malo voziti, ali ovako me prošla volja…

Imaju i (neki) Berlinčani svoje napadaje nostalgije!



Pa kad je već prigoda, a našao sam i nekoga da me opali…





Ima zapravo dvije vrste tramvaja. Vidio sam jednog koji nema stražnju upravljačnicu pa se može gledati u rikverc. Očito su rijetki jer ga nisam uspio dočekati i tako mi je definitivno utušen poriv za vožnjom tramvajem



Na Alexanderplatzu se imaš što nahodati dok nađeš pravu liniju podzemne, ali na kraju uvijek uspiješ.
„Kad me zasvrbi, sjetim se tebe…“ Hihi! Ima puno ovakvih plakata upozorenja. Nijemci nisu baš na glasu po stidljivosti i to je dobro.



Originalni BVG-medo na Alexanderplatzu. Već smo se sretali. Desno iza stakla je dispečerski centar, ali mi nisu dozvolili slikavanje



Reklama za elektronske cigarete. Neke stvari su ipak drugačije na trulom zapadu. Naši ćudorednjaci ne bi nikad dopustili nešto ovakvoga…



Otišao sam kod Vijetnamca na proljetne smotuljke. Odlični



I na kraju preko ceste kod Talijana na gelato. Vanilija, čokolada, citron – moja standardna kombinacija još od djetinjstva



Naša kosooka sobarica mi je u međuvremenu napravila krevetac. Idem se ispružiti…

Subota, 23. srpanj

Jutro je osvanulo malo svježije i nije više onako vruće pa se nadam da ću malo laganijim korakom bluditi po Berlinu. Danas ionako nemam neki veliki program, naumio sam pogledati muzej podzemne i tramvaja, a sačuvao sam ga za danas je na internetotu piše da radi samo subotom…



Oooo, bok, imenjače!



I nije mi daleko, samo do kraja mojom domicilnom (U7) linijom podzemne. Destinacija: Ruhleben



Viiidi, koliko vlakića. Ovo je očigledno neki depo





Panoramen



I ova je stanica u zavoju kao Brod Moravice



Aha, tuten je to. Praktički u sklopu kolodvora. To mi se jako sviđa!
Brus, rog, limun! Zatvoreno, ne radi. Ja pročitao: svake subote, a kad tamo svakog limburga u mjesecu… Pa da, što očekivati od muzeja gdje upad košta dva ojra?! Nakupilo nas se još, a onda nam je prišao neki dobrohotni lokalac i objasnio nam da taj muzej drži neka udruga rashodovanih (pemzioniranih) U-Bahnera pa da ponekad i ne dođu…

I tako sam poljubio vrata



Nije bilo druge nego se ukrcati u prvi vlak i curik. Veselio sam se jer je kompozicija bila od onih prolaznih, a prazna pa ću snimiti jedan od onih internih filmića gdje se lijepo vidi vijuganje probavnog trakta na kompoziciji.
Brus, rog, limun! Par metara isped mene sjeo je neki smartfon-zombi, preklopio se preko pol prolaza i pao u trans. Ništ od filmića tj. ispao je loš (ovdje na 4umu to tako-i-tako ne bih mogao ulijepiti)

Našao sam utješno rješenje…
Mnoge stanice U-Bahna imaju tematsko rješenje vizualnog uređenja zidova. Stanica Klosterstrasse posvećena je djelomičnom prikazu povijesti berlinskog urbanog transporta. Iskrcao sam se i polako obišao cijeli kolodvor ter poslikao sve što se dalo…



Prednja njuška prastarog vagona podzemne uokvirena stubištem



Pa ajmo redom u smjeru suprotnom od smjera kazaljki na satu…









Prikaz ove postaje kakva je nekoč bila. Uključivo i nadzemlje





Peronska scena



Kolodvor u zavoju, a strop drže bradavičasti čelični stupovi s jonskim kapitelima

Malo autobuseva





Bač? Vjerovatno im je negdje ostao zametnut nakon kopanja tunela pa kad je već tu…



Opis. Bač zapravo pripada nekom rudniku, a ovdje je izložen ljubaznošću berlinskog transportnog poduzeća (BVG)

Konjka



Bliski susret! („Prelaz, molim!“)





Prikaz razvoja mreže berlinske nadzemno-podzemne željeznice









E, ovo već može proći pod tramvaj

Ovakve stanice s povijesnom tematikom obično imaju ploče s nazivom ispisane na kvazi-gotici, a proviđene su i pokojim komadom izvornog namještaja



I onda sam se opet nekim čudom našao u labirintu Alexanderplatza. Gužva je neopisiva jer danas je dan Gay parade pa su se svi gayevi i ne-gayevi obukli u šareno i krenuli feštati





Nekome od mladeši je palo napamet da bih se ja možda mogao riješti onog mog starog kofera na kojem šteka ručka i nabaviti si novi. Jedna od cura u društvu (imaju juniori već pozamašno društvo u Berlinu) je rekla da bi trebalo otići u kvart Neukölln jer da tamo ima puno turskih dućana, a oni imaju povoljne cijene.
Znam ja što su Turci, kupujem od njih gaće na delničkom sajmu!

Imam vremena, planovi su meknimo, realizirani pa da probamo…



Neukölln – gracka vijećnica. To je danas valjda mjesna zajednica jer Neukölln je nekoć bio samostalno naselje



Gdje piše „Döner“ tu ima i Turaka. Garant



Brus, rog, limun! Našao ja turske dućane, ali su cijene previsoke. 100 jevra za koferić s kotačima? Pa na sajmu u Delnicama dobijem bar tri za tu lovu. Ovaj moj će natrag samnom pa makar ga ja šutao po pisti!
Idem doma. Dosta je

Unuka je dotle hodala po prirodoslovnom muzeju, nju to najviše zanima. Ovo je Danny DeVito.



Kraj mog Vijetnamca ima prehrambeni dućan s azijskim đakonijama. To mi fali u Lijepoj njihovoj.



Kupio sam par sitnica – bit će prilika na nekom tulumu.



Vijetnamac je imao specijalnu ponudu – hrskavo pržene rolice. S kupusom, jasno. Za kaznu sam mu potrošio pol ljutih sosova.



Skinuto s interneta. Navodno se u Berlinu za Gay Pride skupilo pol miliona ljudi

Nedjelja, 24. srpanj. Povratak

Ja spakiran. Koferić fercera (oštro sam mu zaprijetio)



U foajeu (foyeru) hotela imaju par ovakvih fotelja. Nisu nešto udobne



Rekao sam juniorima da se nađemo preko ceste u kafiiću, a ja ću nešto doručkovati. Ubio sam mjesto za jednim stolićem dok se oni lokalci još nisu naselili…



Posljednji pogled na hotel i jedno zanimljivo stablo



Promatrao sam kako je prekoputa par policaja na baciklima jednom liku u Renou priuštio ugodnu nedjelju. Nemam pojma što je skrivio, al' kad neko vozi vrancuski auto, uvijek se nešto nađe…



Jake snage gracke čistoće su došle po ono lišće i čikove od nekidan, ali najprije će na kafe und kroasan



Ukrcali smo se u U7 i vozimo se skroz do kraja. Moja unuka je već u transu…



Rudow. End-of-the-line. Moj sin veli: Mrkopalj 2.0



Bus stanica za eradrom Berlin-Brandenburg. „X“ u broju linije znači da je u pitanju ekspresna linija



Bajkeri na oldtajmer DDR-motociklima