Rane američke (US) lokomotive

Oliti priča o lokomotivskom dvoosovinskom podvozju (bogie/truck)!

Nekidan sam sa svojim sinom Amerom imao duuugačku telefonsku raspravu o karakteristikama lokomotiva u Americi (on inače o željeznicama nema pojma) pa sam mu napisao poduže objašnjenje. A onda sam pomislio: Zašto to ne podijeliti s pešest dragih ljudi na 4umu... I eto:

Ameri su sa željeznicama počeli jedva koji mjesec nakon Britanaca. Jedini im je problem bio da im tadašnja industrijska razina, pogotovo metalurgija, nije bila dorasla izazovu pa su kvalitetu morali uvoziti.
Sve im je trebalo - tračnice, a bome i lokomotive. Prva ozbiljna lokomotiva zvala se Stourbridge Lion i sagradila ju je 1829. tvrtka Foster, Rastrick and Co. i bila je za tadašnje vrijeme vrhunac lokomotivske tehnologije. Koliko je poznato, vozila je samo jednom jer se pokazalo da je preteška za slabašnu prugu kompanije Delaware & Hudson (ako se pažljivije pogleda, vidi se da je pruga skrojena od podužnih greda na koje je bila pribijena traka od plosnog željeza)



Lokomotivu su stavili na klocne i radila je u nastavku života kao stabilni parostroj. S vremenom su ju kanibalizirali, a ostaci olupine završili su u Smithsonianu! Ova slika slavne prve vožnje napravljena je za konferencijsku dvoranu Uprave i nikad se nije tako dogodila!



U nastavku priče su Ameri smislili par zgodnih lokomotivica, ali se nikako nisu mogli riješiti problema neravne pruge pune nepravilnih zavoja. Jedna od slijedećih koje su kupili u UK zvala se John Bull i bila je proizvod Stephensonove fabrike u Newcastleu. Po konstrukciji bila je to standardna lokomotiva s dvije pogonske osovine spojene polugom i tipično engleski imala je svu mašineriju skrivenu unutar frema (ju, sramote, da se vidi goli cilindar - slično je bilo i s gaćama), a prigon s cilindara bio je preko koljenčastih osovina. Prema Whyte-ovoj notaciji to se opisuje kao 0-4-0. Od samog početka parnih lokomotiva, većina ih je bila takvih.
Napomena: Stourbridge Lion se nije po konstrukciji bitno razlikovao od Stephensonovog Locomotiona no u međuvremenu se dogodio Rainhill i The Rocket pa su u nastavku razvoja lokomotive počele ličiti na nama izgledom bliskije zvijeri!!!

U rodnoj mu Engleskoj vozio je John Bull pristojno i bez problema, ali u novoj postojbini je stalno bježao s pruge. Nikako mu se nije dopadala.



Onda se nekom pametnjakoviću upalila lampica pa je Bulla  pregradio. Na prednji dio lokomotive dogradili su dvije dugačke grede koje su na kraju imale osovinu s dva manja kotača. Za to su doduše morali skinuti spojnu polugu pa je lokomotiva imala prigon samo na stražnju osovinu, ali je zato naprava na prednjem dijelu lijepo usmjeravala lokomotivu kroz kvrgave zavoje i u nastavku je sve bilo če-če!



Britanci dugo vremena nisu svoje strojovođe štitili nekakvim kućicama i nadstrešnicama, pretpostavljam da je netko (tko nije po ružnom vremenu morao ložiti lokomotivu) smatrao da to posadu drži budnom i krijepi im značaj, ali Ameri su usput sagradili i zaštitu.
John Bull je u ovakvom izdanju lijepo radio slijedeće 33 godine, a onda su ga spremili pod krov. Kasnije je poklonjen Smithsonianu i bio je prvi krupni artefakt u muzeju, a par puta su ga i naložili. Posljednji put je vozio vlastitim pogonom 1981. na svoj 150-i rođendan i po tome je najstarija operativna lokomotiva na svijetu!

Ali ni to još nije sve! Naprava na gorespomenutoj lokomotivi bila je krpež iz nužde i onda se izvjesni John B. Jervis sjetio to napraviti kako spada. 1831. godine (buran razvoj, sve dosad opisano događa se unutar dvije godine!) sagradio je za kompaniju Mohawk & Hudson RR lokomotivu The Experiment kojoj je na prednjem dijelu postavio dvoosovinsko okretno postolje (bogie). Prigon je i dalje bio na jednoj pogonskoj osovini otraga. Tako je postigao da je lokomotiva bila oslonjena na tri točke i prilično mirno je vozila kud je trebalo.



Kako je u Americi bilo uobičajeno, lokomotiva je ložena drvom pa se pokazalo da kotao ne može proizvesti dovoljno pare. Stoga su joj pregradili kotao i nadjenuli joj novo ime Brother Jonathan i dalje je sve bilo OK. Lukovičasti završetak dimnjaka je iskrolovka jer loženje drvom stvara leteće ugarke, a intencija je oduvijek bila spaliti šumu u lokomotivi, a ne izvan nje!



Za one koji ne znaju: Brother Jonathan je generički naziv za Jenkija, slično ga se koristilo kao kasnije Uncle Sam

Jedna slična konstrukcija iz istog razdoblja zvala se Davy Crocket po poznatom heroju Domovinskog rata i isto su šnjom bili jako zadovoljni! Zaštitna ograda na mjestu za posadu bila je redovan detalj ranih lokomotiva koje su se očito prilično bacakale u vožnji!



I onda su se ozbiljni (in spe) proizvođači lokomotiva prihvatili serijske proizvodnje. Prvi je bio Norris iz Philadelphije koji je za Baltimore & Ohio RR sagradio lokomotivu Lafayette (još jedan heroj…). Primijenjena su iskustva iz Engleske gdje je izvjesni Bury gradio lokomotive s šipkastim fremom (bar frame) i kotlom oblika stoga sijena (haystack boiler). B&O je pokrivala ugljenokopna područja pa je lokomotiva ložena ugljenom što je vidljivo i iz oblika tendera. Ne znam zašto, ali lokomotivu su zvali "One-Armed Billy"



Nije trebalo dugo pa je prekooceanski izvoz lokomotiva krenuo u kontra smjeru. Norrisove lokomotive bile su spore, ali temeljite i neki europski željezničari su se sjetili da bi bile dobro rješenje za pruge s ozbiljnijim usponima. Evo jedne koju su kupili Austrijanci. Zvala se Philadelphia. Molim obratiti pažnju kako je lijepo dovršen izvozni proizvod! Nota bene, kotači na svim tim ranim lokomotivama su bili drveni s čeličnim bandažem (Fordov "Model T" isto tako samo što je imao gume!). To je još od srednjeg vijeka bila usavršena tehnologija pa nitko nije očekivao probleme. A i težine su bile male.



Najveću sramotu su doživjeli Britanci kad su od Norrisa kupili tri njegove lokomotive za vuču vlakova na 3-kilometarskom usponu Lickey, najtežem usponu na britanskim prugama normalnog kolosjeka. Kasnije je Norris dodao i drugu pogonsku osovinu i tako stvorio tipičnu američku lokomotivu rasporeda 4-4-0 ("American") kakve su suvereno vladale američkim prugama slijedećih 50-ak godina. Ali to je već neka druga priča.

Britanci su se sprdali s tim američkim rješenjem (bogie je sjevernoengleski naziv za mali vagonet, Ameri to zovu truck) i trebalo im je 40 godina da ga usvoje. Ovaj tip prednjeg okretnog podvozja ne prati u potpunosti zakrivljenost pruge pa su kasnije uvedena različita rješenja s lateralnim pomicanjem stožera. Ali i to je već neka druga priča!