Zapisi iz Bosne

ZAPISI IZ BOSNE [1]

J***š zemlju koja Bosne nema rekao je u one dane… tko?...Moša Pijade? A ja dodajem: J***š zemlju koja Bosnu ima, pa makar to bila ona sama. Tumarao je Bosnom (a i drugim zemljama) u neka davna vremena Evlija ibn Derviš Mehmed Zilli (poznatiji kao Evliya Çelebi) i opisivao, ponekad pretjerujući, krajeve kojima je prolazio te ljude i običaje koje je susretao. Obilazili su u 19. i 20. stoljeću zemlju i putnici sa zapada i o tome ostavljali svoje zapise. Putovanje im svakako nije bilo lagano, a i trajalo je… Ali, doživjeli su jedan novi svijet.

Kako je danas? U određenoj mjeri isto. Pronaći svoj cilj ponekad zna biti tegobno. A da je, za nas zapadnjake, riječ o jednom drukčijem svijetu, mada se koji put radi samo o finesama, istina je. Ovdje susrećemo nove pojmove, kao npr. bosanska duša. Teško je to opisati, ali ako je nepatvorena, riječ je o nečem nadasve lijepom i pozitivnom. Pa sam tako i ja odlučio malo pobliže upoznati Bosnu, njezine prirodne ljepote ali i kulturno povijesne znamenitosti, upoznati se s duhom islama u praksi i o svojim doživljajima i utiscima ostaviti neki zapis.

Ulaz u Bosnu (obzirom da se ovim putešestvijama nisam dotakao Hercegovine, izostavljam je iz imena odn. ne navodim naziv države kojom sam putovao) bio je kao oštrim nožem kroz meki sir. Autocesta prazna, granični prijelaz Svilaj prazan. Kao da korona još uvijek vlada. Već na početku uspoređujem fizionomije – na našoj strani mladi momci, veseli Slavonci, zabavljeni nekim svojim razgovorom, pa me gotovo i ne doživljavaju, na bosanskoj strani donekle ozbiljniji, oštrijih crta lica, s podšišanim bradama (arapskog, a ne onog drugog, neuredno razbarušenog, tipa). Doživljaj može početi.

Ali, prije nego se upustim u detalje, nekoliko općenitih opaski.

Prethodni podaci

Prije nego negdje otputuje, a pogotovo ima li namjeru tamo duže boraviti, čovjek se imformira. Internet se čini dobrim izvorom podataka. Ne i za Bosnu! Mnogo podataka nedostaje i ne možeš ih naći, mnogi su pogrešni. Ali, ne dajte da vas to naljuti. Za sve što vas nervira, što vam je nelogično, što se ne odvija željenim smjerom, načinom i brzinom,… samo odmahnite rukom i recite: To je Bosna. Bosance, među ostalim, karakterizira i sabur. Pojam sabur arapskog je podrijetla i u doslovnom smislu znači suzdržavanje ili odustajanje, a u islamskoj se tradiciji ovime označava obuzdavanje duše od uznemirenosti i srdžbe, jezika od žaljenja i tjelesnih organa od činjenja nereda.

Naoružajmo se saburom i krenimo.

Jesmo li dobro isplanirali put? Imamo li kakvu potporu, da ne lutamo, pogotovo ako smo namijenjeni u zabite krajeve? Kvalitetna auto karta bi tome itekako pomogla. Ali – neeema! Ni na netu, ni u knjižarama. Najbolje što sam našao je 1:300.000 koja uključuje Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Moglo bi biti upotrebljivo. Ali pomisliti na neki atlas BiH, kakve imaju Slovenija i Hrvatska (da ne kažem Austrija, Njemačka, Italija…) – iluzija. A i putokazi na cestama znaju ponekad biti zbunjujući. U navigaciju se ne pouzdajem – uglavnom te vodi krivo, osobito ako baš ne ideš iz Zagreba u Sarajevo (bez usputnih skretanja), ili iz Sarajeva u, recimo, Mostar. Vojne specijalke su zastarjele – ne prikazuju ceste novijeg datuma. Openstreetmap je dobar za gradove, pa i za neke druge dijelove (lijepo pokazuke neasfaltirane ceste), ali i on zna biti zbunjujući a i mnogi toponimi nedostaju.

Nadalje, prije puta pripremimo financijsku konstrukciju. Obzirom da sam naumio krenuti u subotu, pokušao sam se u PBZ opskrbiti bosanskim markama, jer gotovine uvijek trebaš. Da ne bi! Kao da nisam tražio valutu susjedne zemlje, nego, recimo, kanadske dolare. Ili, ne daj Bože, vijetnamsku valutu. A hrvatska PBZ je pod istim patronatom kao i bosanska Banka Intesa, u grupaciji Intessa San Paolo. Još mi kažu: Ma, primaju u Bosni sve valute. Ha, dobro, imam nešto siće od ranije, a i kartica je tu. Kartica? Da ne bi! Bosna je ekološka zemlja, ne voli plastiku. Privatni (obiteljski) hoteli: samo keš (možda su neki u Sarajevu izuzetak). Restorani i sl. – samo keš. Pa dobro, promijenit ćemo eure. Da ne bi! Banke u Bosni subotom ne rade. Doduše, a to sam poslije shvatio, mogao sam potražiti u prijepodnevnim satima neku poštu. U mjenjačnice nekako nisam imao povjerenja, ne znajući za tečaj. Poslije sam utvrdio da je tečaj svuda isti, kao naše cijene goriva. Kupovni je jednak srednjem a ovaj prodajnom. Banke i pošta uzimaju 1% provizije, a valjda i mjenjačnice tako(?). Tečaj je 1,9558 KM za 1 €. Bankomate Intesa banke koji mi ne bi naplatili debelu proviziju za podizanje gotovine mogao sam na svom putu do Sarajeva svijećom tražiti.

Karakter ljudi

Ovo popravlja eventualne prethodne loše dojmove, mračno lice i crni oblačić iznad glave. Ništa čakije, ništa rakije – svi su bili srdačni, razgovorljivi, gostoljubivi, voljni pomoći (makar od te voljkosti često nije bilo pretjerane, ako i ikakve, koristi). Izdvojit ću jedan primjer. Nakon što sam se izlomatao uskim strmim zavojitim neoznačenim uličicama  u kojima se nemoguće mimoići s ususret dolazećim vozilom, stigao do čuvenog svetišta Gospe Olovske koje je trenutno u građevinskoj obnovi. Odjednom se od nikuda pojavila neka žena, pitala me želim li pogledati crkvu, otključala je i pozvala u župnu kuću s napomenom da je, nažalost, župnik netom otišao u grad po nekom poslu. Iskoristio sam poziv i bio na terasi pred kućom ponuđen kavom i rakijom. Žena je objasnila da je krenula kući ali se, vidjevši registraciju auta, vratila da mi bude pri ruci. Lijepo smo pričali, žena pomaže u župnoj kući. A žena je muslimanka. Divan primjer suživota dviju vjeroispovjesti koje jedna drugu uvažavaju. I divan primjer gostoljubivosti. Da, i to je Bosna!

Promet

Svaki kraj ima svoje posebnosti, pa tako i prometne. U Bosni obožavaju naplatu parkinga, pa je koriste radnim danom i subotom, od 7 do 22 sata. I u malim mjestima, kao Gradačac ili Srebrenik. U Tuzli se od lipnja do listopada plaća i nedjeljom. Protiv parkiranja na pločniku bore se zanimljivim građevinskim elementima. Što je rubnjak i kako izgleda – znate. Kvadar. E sad, Bosanci na svaki drugi rubnjak (kvadar) stave krnju piramidu osnovice kao i taj kvadar, što je za obične automobile previsoko, a pješaci mogu lako prolaziti između takvih povišenja. Ni vizualno to nije loše.

Brzine su ograničene mjestimično nelogično, kao i kod nas. Brojna su upozorenja na radarske kontrole. Ali vrhunac je kad ispod znaka za zabranjeno pretjecanje stave dopunsku ploču: radarska kontrola (ima toga na mnogo mjesta). Zar imaju radare kojima prate geopoziciju vozila, pa vide kad na toj dionici netko nekoga pretječe? Pa onda taj radar to dojavi kameri koja uslika registarsku pločicu?

A sad semafori. Ponekad faze, posebno za lijeva skretanja, prekratko traju, pa prođe tek 3-4 vozila (a red je podugačak). A imamo i semafore na cestama na kojima su radovi pa je njima reguliran jednosmjeran promet. E tu opet imamo klasične genijalce, koji, kad se svjetlo iz zelenog promijeni u crveno, rezoniraju: pa neću ja biti prvi koji mora stati, mogu još ja proći. I tako misle desetorica i čude se zašto ih ja, kome je već odavno zeleno, ne želim propustiti već vozim u njih, tjerajući ih među građevinske strojeve i u grabe.

Cijene goriva su još uvijek zericu povoljnije nego u RH. Možda to proizlazi iz manjeg PDV. Za dizel gorivo kreću se kod federalaca od nadasve rijetkih 2,41 KM, preko nešto češćih 2,46 KM do 2,56 KM, ovisno o pumpi, a njih, odn. poduzeća koja se time bave, ima gomila. A meni nešto reče da iz Sarajeva odem iza ugla (ili preko brda) do republikanaca, u ono drugo Sarajevo, i tamo ćeš točiti za 2,34 KM. Nije velika ušteda, al' je srcu draga. Sarajlije kao znaju da je tamo nešto jeftinije ali čini se da to masovno ne prakticiraju. A u takvim cijenama ne uživaju ni republikanci na sjeveru. U Bosanskoj (ili kako je već danas zovu) Gradiški pa sve do Doboja nema ispod 2,44 KM.

Kad pišem KM mislim na BiH valutu konvertibilna marka, a ne na kilometre. Za njih je, uostalom, kratica km a ne KM.

Cestarine za autoput su nekako slične našim. Od Doboja do Bosanske (ili kako je već danas zovu) Gradiške 11 KM (BAM). Od Sarajeva do Zenice 7 KM (BAM). Korektno je da vožnju dijelom autoputa zapadno od Sarajeva, od Vogošće do Blažuja, ne naplaćuju, kao što je to praksa i u drugim velikim gradovima EU (izuzev Slovenije, gdje su plative i ulice – brze ceste u Mariboru i Ljubljani, te dionica od samo 1 km nakon GP Macelj/Gruškovje, tek da te, je li...).

Javni putnički promet održava se zrakoplovima (samo međunarodne linije; kažu da zračna luka Tuzla dobija na značaju), željeznicom (tek na nekoliko pruga, druge su samo za teretni promet) i autobusima. Gradski promet u Sarajevu odvija se tramvajima, trolejbusima i autobusima, uključivo minibuse, kao posebnu kategoriju. Sve to naći ćete u podforumu za odnosna vozila. U Gradskom prometu (Tuzla, Sarajevo) nisu, kao u Zagrebu, na nadstrešnicama označeni nazivi stanica, što i nije posebno bitno, ali nema podatka ni o linijama koje se na toj stanici zaustavljaju.

Dosta sam za danas opažao i zapisivao. A slike? Bit će ih. One nisu zapis nego zaslik.

ZAPISI IZ BOSNE [2]

Turizam
Napisah već – prethodni podaci su me u dobroj mjeri usmjerili ali mi nisu pružili sve što sam očekivao i što mi je bilo potrebno. Zemlja je lijepa, kultura je bogata – dakle, ima se što vidjeti i naučiti. S druge strane bih, u nekim odnosima prema turistima, Bosnu (ili samo Sarajevo?) stavio u najgora i najodbojnija mjesta koje sam posjetio. Posebno zato što ti obećavaju više i što očekuješ više. Kad idem u Afriku očekujem određeni nered, malariju, vrućinu, probleme s valutom, jezične i općenito komunikacijske probleme, nedostatak mnogo toga… i onda se mogu samo pozitivno i ugodno iznenaditi ako dobijem nešto preko toga. E, ovdje je baš suprotno. Već sam rekao problem s kartama (auto- ili topografskim). Vjerojatno je federalcima i republikancima teško dogovoriti se tko bi takvo zajedničko izdanje pripremio i izdao. Ostaju stranci, ali, čini se, nisu za to baš nešto zainteresirani.

Na drugom mjestu pisao sam o lokalnom prometu. Doći do u sarajevskoj prometnoj bajci opisane dnevne karte nije pravo umijeće već nemoguća misija. Nit' tko zna gdje bi se mogla nabaviti, a ako i predloži nešto – to je mjesto zatvoreno. U sarajevski gradski promet spada i trebevićka žičara za 20 KM. Za nesarajlije. Kao i u Zagrebu za nezagrepčane. Ali još uvijek donekle humano u odnosu na Dubrovnik/Srđ. E, pa, kako god vozio, ne mogu ni trećinu tog iznosa spaliti kao gorivo do Trebevića i natrag. A komotniji sam.

Pronaći turistički informativni centar u Sarajevu pravi je podvig – slučajno sam na njega nabasao u nekoj uličici starog dijela i to tek četvrti dan. Na netu nikakav podatak o tome, eventualno vas šalju u središnjicu turističke zajednice u nekoj od sporednih ulica šireg centra. O dnevnoj karti ni oni, naravno, pojma nemaju.

Postoji i neka sarajevska kartica, jednodnevna i trodnevna, koji uključuje besplatni gradski prijevoz i žičaru, ulaz u muzeje, možda i još ponešto, Ali, braćo moja, preeeskupa. 1 dan 68 KM, 3 dana 98 KM. Fakat ne znam mogu li svi popusti pokriti tu cijenu. Za usporedbu, postoji u Austriji Kärnten Card (koruška kartica), sedmodnevna po 53 € (u grubo 106 KM) koja uključuje desetak besplatnih žičara (od kojih jedna na gotovo 3000 m, za koju povratna karta dođe 29 €), alpske cestarine, ulaznice za hrpu znamenitosti (a te nisu jeftine)… Po mom planu, za sve što ću obići potrošio bih preko 200 €. I to je onda ušteda.

Muzej Sarajeva sastoji se od 5 depandansi. Predstavljen je tako da turisti, umjesto u izložbene prostore, dolaze u upravnu zgradu, koja, naravno, nije uz glavne turističke putove i u kojoj se ništa ne izlaže. Od 5 depandansi jedna trenutno, zbog građevinske obnove, nije bila dostupna. I za taj muzej postoji grupna ulaznica čija cijena, unatoč zatvorenoj jednoj depandansi (Svrzina kuća, odličan primjer bosanske arhitekture i opremljenosti) nije umanjena. Nastojim kupiti tu ulaznicu u Brusa bezistanu, međutim čovo me gleda, češka se, nešto prekapa po policama uz: ja sam tu na zamjeni, kolega mi nije ostavio te ulaznice. Iz protesta nisam ušao ostavivši Muzej Sarajeva za neka buduća, možda bolja, turistima prilagođenija, vremena. Slično je i s ulaznicama u druge prirodne i kulturno-povijesne znamenitosti. Na papiru postoje redovne te s popustom za ne znam koga sve, ali i za penzionere. Da ne bi! U prodaji je samo jedna. Srećom, sve su ulaznice cijenom toliko prihvatljive da ne bi trebalo raditi pitanje. Ali, radi se o principu. Ne hvali se onime što nemaš (ili ne daš). Poduplaj cijenu ulaznice, opet ću je kupiti, ali ne muljaj. Tamo gdje kulturnom ustanovom upravlja vjerska ustanova (Gazi Husrev-begova džamija, muzej i biblioteka) s ulaznicama nema nikakvih problema. Ni s običnim, ni sa skupnim.

Religija

Kad sam već spomenuo vjerske ustanove, Bosna je susretište i križanje vjeroispovijesti i kultura. Na stotinjak ili malo više metara udaljenosti naići ćete na katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i džamiju, a u Sarajevu još i sinagogu. I svi žive lijepo u miru, slozi i toleranciji. U sve džamije, ako su otvorene, ulazi se bez problema, čak i ako je obred u tijeku. Valja biti primjereno odjeven (ne suviše razgolićen), skinuti obuću, ući prvo desnom nogom (bilo bi lijepo da pritom znate izgovoriti koju dovu, ali proći će i bez toga), i ne ometati vjernike pri njihovom iskazivanju pobožnosti (klanjanju). Iz džamije se izlazi lijevom nogom. U Tuzli sam vidio da su svi, osim jedne žene koja je bila posljednja, istupali desnom nogom. To su oni novokomponirani vjernici koji su tamo da budu viđeni a o istinskom islamu malo znaju.

Rimokatolička katedrala u Sarajevu nije otvorena cijeli dan. Fotografiranje su mi zabranili. Za razliku od njih, franjevci vjernike u svojoj sarajevskoj crkvi sv. Antuna Padovanskog dočekuju otvorenih vrata i otvoreih srdaca, a o nekoj zabrani fotografiranja nema ni govora. Da ne ponavljam epizodu iz Olova.

Ugostiteljstvo

Dobar dio smještajnih kapaciteta je u privatnim rukama. Neki se predstavljaju korektno, neki opet obećavaju brda i doline a onda se vidi da riječi brda i doline tumačimo na vrlo različite načine.

Kad idemo u nepoznato možda je smještaj najlakše rezervirati putem agencije. Ja najviše podataka prikupljam preko booking.com. Oni tamo, doduše, pišu svašta, i što je i što nije. Kad ste tamo našli što ste tražili, odn. što vam je prihvatljivo, kontaktirajte izravno hotel/pansion/prenoćište, provjerite što vas zanima i dobit ćete povoljniju cijenu. Pogotovo ako im još kažete što vam nudi konkurencija (naravno, nižu cijenu). Ako baš nije turistički bum, otvorit će se kruta srca. Jednom sam u Linzu (Austrija), u listopadu, u hotelu **** s bazenom, užicao 30% nižu cijenu od službene. Konkretne smještaje prikazat ću i komentirati u nastavku ovih zapisa.

Jelo i piće. Obradio sam to u Njam, njam, pa sad samo ukratko. Mjesta za jesti, raznoraznih, i po ponudi, i po kvaliteti, i po cijeni, ima dovoljno. Uglavnom ćete za relativnu siću naći dovoljno takvih mjesta (bacite pogled prije toga na jelovnik/cjenik jer je glupo npr. čorbu koja inače košta 4-6 KM plaćati 10 KM). Najveći problem može biti žeđ. Ne općenito, već u restoranu. U buregdžinicama i ćevapdžinicama se u pravilu ne toči alkohol. Zato u ponekim ugostiteljskim objektima možete dobiti domaće sokove od bazge, mente, nara, ruže,…

Izvorna domaća hrana u Bosni je ona koja se jede žlicom, i takva jela svakako ne smijete propustiti. Što se roštilja tiče, on je univerzalniji i nalazimo ga i daleko izvan Bosne. Naravno da je Bosna u ta jela ugradila i neke svoje tajne i definirala neke svoje smjese (imamo banjalučke, sarajevske, travničke i tko zna kakve još ćevape), ali imamo i leskovački roštilj, a ni makedonski nije za odbaciti. Tu su onda još razne pite: buredžik, burek, kljukuša, krompiruša, sirnica, šareni burek, tikvara, zeljanica… a i neke specijalnije, opisane u Njam, njam. Uz burek standardno ide jogurt. Ili, još bolje, ajran.

Bosanska kahva. U džezvi. Iz fildžana. S kockama šećera i ratluka. Kažu da ima neke razlike između bosanske i turske kahve ali meni to nije razotkrito. Osim kahve pije se, vjerojatnije više u zimskim mjesecima, sa(h)lep. Salep je naziv za brašno dobiveno mljevenjem suhog korijena biljaka iz porodice orhideja - Orchis morio, Orchis mascula i Orchis militaris. Brašno se kuha u vodi ili mlijeku (na litru vode ide žlica salepa) dok se ne zgusne, uz dodavanje šećera i cimeta po želji. U Zagrebu ga odnedavno možete kupiti u lancu Turkish Delight.

Osoblje, ha, i to je Bosna! Ono starije škole je za svaku pohvalu. Među takvima ima i mlađih. Ugodno ćete popričati i nenametljivo će vam ponuditi kućni specijalitet. To su mjesta gdje dođete kao gost, odete kao znanac a vratite se kao prijatelj. Ima, međutim, i onih koju za ugostiteljstvo nemaju ni volje, ni smisla, pa će vam sve naručene slijedove donijeti odjednom, a na pitanje ili prigovore odgovoriti: Ne znam, ja sam tu tek kratko vrijeme. A naći će se i oni koji će u vama prepoznati blesavog turista i pokušati vas oženiti nekim svojim izračunom cijene, iako su ti, srećom, u velikoj manjini. Ali, opreza nikad dosta.

I sad se, sagledavši cjelinu, možemo posvetiti nekim detaljima i utiscima o njima. Ne svim – predaleko bi nas to odvelo, a i slika bi bilo previše. Neke tematske cjeline izdvojene su iz ovih zapisa i svrstane u druge srodne teme.

Krenimo, dakle, rutom Svilaj – Odžak – Modriča – Gradačac – Srebrenik – Tuzla – Živinice – Banovići – Kladanj – Olovo – Vogošća – Sarajevo – Zenica – Žepče – Zavidovići – Maglaj – Doboj – Bosanska (ili kako je već zovu) Gradiška. U planu su bili i izlet na Bjelašnicu, i posjeta Lašvanskoj dolini (Vitez, Fojnica, Prokoško jezero, Guča Gora, Travnik) te etno selu Ljubačke doline, ali, s jedne strane prognozirali su loše vrijeme, a s druge, satrla me vrućina i ubila volju za dalje šalabazanje, pa je planirana tura skraćena a ove lokacije izostavljene.

Arhitektura

Baš sam zbrda-zdola nabacao ove cjeline. Starije bosanske obiteljske kuće karatkerizira četverovodni krov, i po tome možete razaznati kome pripada koje selo odn. tko ga nastanjuje. Danas, kod novijih građevina, to više nije pravilo.

Slijedeća grupa zgrada su džamije. Male, veće… U davnini se pravilu u nekom kraju prvo sagradila džamija, pa oko nje kuće u mahalama. Ne treba čuditi velik broj džamija, sve su one kvartovskog karaktera. Neke od njih, poglavito u gradovima, pravo su malo remek-djelo. Pri unutrašnjem oslikavanju strogo se pazi koji su likovni motivi dopušteni. Ljudski likovi nisu. Nakon zadnjeg rata izgrađen je odn. obnovljen velik broj džamija, prvenstveno novcem drugih islamskih država, pri čemu izgleda kao da su se natjecale tko će sagraditi veću, ljepšu i raskošniju. Vidjet ćete u nastavku.

I, naposlijetku, zadnje na što ću se posebno osvrnuti su novogradnje. Nisam te struke, ne pratim je i ne znam kojoj arhitektonskoh školi pripadaju (bosanskoj ili kojoj uvezenoj s istoka), ali pojedine zgrade svojom idejom, smjelošću i oblikom zaista fasciniraju. Mnopo toga je drukčije u odnosu na ono na što smo navikli. Ali, tako je, uostalom, i u drugim državama u koje se zaputimo od kuće. Svatko ima neki svoj stil.

Krenimo? Danas ne. Ovih dana.

ZAPISI IZ BOSNE [3]

Došli su  ovi dani. Za nastavak. Odnosno, za početak. O prelasku granice u Svilaju već sam rekao. Prvi na putu je Odžak, ne suviše upečatljivo mjesto. Ovdje još uvijek ne maltretiraju s plaćanjem parkiranja.

Kroz Modriču sam samo prošao. Ništa me nije privuklo ni navelo na duže zaustavljanje i istraživanje.

Gradačac je svakako dosad najzanimljiviji. Nekako stješnjen ne nudi neko obilje mjesta za parkiranje, a ona postojeća su plativa. Generalno, rekao bih da u Bosni nisam našao suviše mjesta za parkiranje, uređena ili neuređena, koja na prvi pogled ne pripadaju nikome – mislim pritom na privatne vlasnike. U Gradačcu sam se napatio dok nisam našao mjesto za parkiranje u nekoj sporednoj uličici. Moja mana je: sklon sam potrošiti i veće novce za nešto, ali za parkiranje sam beskrajno škrt.



Gradačcem dominira stari grad i u njemu kula Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne. On se svojevremeno borio za bosansku autonomiju u Osmanskom carstvu podigavši ustanak protiv turskog sultana. Ubrzo je osvojio vezirski grad Travnik, te je proglašen vezirom. O njegovim podvizima svjedoče mnoge priče i pjesme. Zbog svog mudrog vladanja i tolerancije postao je poznat širom Bosne. Neposredno pred ulaznom kapijom tvrđave (a tvrđava ih ima tri) smjestila se Husejnija džamija, koju je 1826. sagradio Husein-kapetan Gradaščević i predstavlja njegov najveći arhitektonski doprinos, naročito ako uzmemo u obzir da se radi o jednoj od većih džamija u Bosni u to vrijeme.



Husein-kapetan sagtradio je i danas ruševnu sahat kulu i sklopu tvrđave. Srce tvrđave je oko 18 m visoka, od opeke sagrađena trokatna kula s tornjem na vrhu, podignuta kao tip dvorca feudalca, utvrđenog radi sigurnosti. Zanimljive su i podzemne prostorije na južnom dijelu kompleksa koje su služile kao spremište za oružje i municiju. A na desnom uglu ulaska na čardak nalazi se i podzemno spremište za vodu u koje je moglo stati više desetina hektolitara tekućine. Porodična kuća Gradaščevića, izgrađena 1786, danas porodični muzej. Sve je isto kao prije više od 200 godina. Danas se u unutrašnjosti kule nalazi restoran i pred njim je veliko besplatno parkiralište, što sam otkrio prekasno.



Slijedeći na putu je Srebrenik. Mjesto k'o mjesto, ali zato pažnju plijeni kojih 5 km udaljeni stari grad Srebrenik, smješten na neosvojivoj stijeni s kojom je organski tako dobro sjedinjen, da izgleda kao da je prirodno nikao na tom mjestu.



Prvi put se spominje 15. 02. 1333. u ugovoru koji su pod Srebrenikom (tzv. Srebrenička povelja) zaključili ban Stjepan II. Kotromanić i predstavnici Dubrovačke Republike, o ustupanju Stona, Pelješca, Prevlake i još nekih posjeda Republici u zamjenu za godišnji danak od 500 perpera. Srebrenička kula, jedna od najočuvanijih tvrđava iz srednjeg vijeka u BiH, bila je dom bosanskog bana Stjepana Kotromanića sve do njegove smrti. Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru, Zadra i Knina na zapadu i Herceg Novog na jugoistoku. Ovo je svima bilo interesantno mjesto i mnogi su ga nastojali osvojiti. Pod Srebrenikom je bosanski ban Tvrtko dobio svoju prvu veliku bitku u rujnu 1363. nad ugarskim kraljem Lajošem koji je ovdje doživio težak poraz i tom prilikom, ne zna se da li je bilo u bijegu ili nekim drugim okolnostima, izgubljen je ugarski državni pečat. Poslije te pobjede Tvrtko je učvrstio svoju poziciju bana, ali i položaj u porodici i među krupnom vlastelom. Grad je nebrojeno puta bio u posjedu ugarske i bosanske vojske pošto se nalazio na vratima Bosne, odnosno na prelazu iz ravničarskog u planinski dio Bosne. Ugarski kralj Matija Korvin u listopadu 1464. prodire s vojskom u si. Bosnu i zauzima Srebrenik. Od osvojenih krajeva formira Srebreničku banovinu koju uređuje po strogim vojničkim principima. Nema pouzdanih podataka o tome kad je srebrenička tvrđava sagrađena. Dograđivale su je Osmanlije, o čemu svjedoči džamija koja je naknadno dograđena za potrebe turskih askera. Narodno predanje o osmanlijskom zauzimanju Srebrenika kaže kako je osmanlijska vojska bila brojčano nadmoćnija, a branitelji Srebrenika su u toku noći napustili grad, potkovavši konje naopako da bi prikrili tragove svog povlačenja. Zbog tragova kopita Osmanlije su mislili da je gradu stigla pomoć i dugo su oklijevali u pokušaju zauzimanja. U periodu poslije Osmanlija Srebrenik je bio u izvjesnoj povijesnoj zaleđini, pa nema puno svjedočenja o gradu iz perioda austro-ugarske vladavine niti Kraljevine Jugoslavije. Ponovno buđenje doživljava poslije Drugog svjetskog rata.

Autom je moguće uskim zemljanim putom doći do same tvrđave gdje može stati 5 automobila, ali će vas u mjestu prije toga, jer nemate preciznu kartu, zavesti veliko parkiralište a dobrodošlicu vam za 2 KM poželjeti lokalni komunalac u žutom prsluku. Onda malo rekreativne šetnje, a šetati je zdravo, do tvrđave čiji razgled (a nije neki) dođe 3 KM.



Nakon toga se do Tuzle ne dešava ništa spektakularno. Na ulazu sa zapada dočekuje nas veliko postrojenje tuzlanske termoelektrane. Ovo je pogled s istoka, sa zapada je upečatljiviji ali sam to pri dolasku propustio obaviti.



Smještaj sam našao upravo prema svojim kriterijima: hotel/motel/pansion/gostionica u centru grada, s doručkom i parkiralištem. Riječ je o porodičnom hotelu koji vode 3 generacije, City hotelu Heartland. Smješten u pomalo neprivlačnoj jednosmjernoj ulici, okružen oronulim kućama (centar Tuzle lagano tone u napuštene rudnike soli, pa i to doprinosi devastaciji zgrada), iznutra je pravo iznenađenje. A parking? Valja ugurati auto u onaj procjep lijevo od zgrade. Svako slijedeće vozilo blokira ono prethodno, pa sam i ja blokirao jednog beograđanina koji se, srećom, nije imao namjere od tamo micati dan dulje nego ja. Inače...



Svaka od malobrojnih soba uređena je u drugoj boji. Jaka rasvjeta, TV, hladnjak, klima, kuhalo vode, pegla i daska za peglanje, dovoljno velika kupaona s velikom tuš kabinom, fen... Da bi reč rekel.

Doručkovaona



Vlasnici hotela izuzetno prijazni i susretljivi, u svemu žele pomoći i uputiti me gdje treba (srećom, moja priprema takvu pomoć nije trebala jer sam znao više nego što su očekivali).

U grad ćemo se zaputiti u slijedećem nastavku. Tako da dulje vrijeme imam štofa za objavu.

ZAPISI IZ BOSNE [4]

Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Evropi s kontinuitetom življenja. U Tuzli je pronađeno najstarije sojeničko naselje u Europi, koje datira iz neolita (mlađe kameno doba), za razliku od ostalih pronađenih sojeničkih naselja u Europi, koja datiraju iz kasnijeg željeznog doba. U Tuzli je pronađen i veliki broj predmeta iz doba neolita, a među njima posebno mjesto zauzimaju posude za isoljavanje, tj. posude za proizvodnju soli iz slane vode. Na Solnom (a Bosanski dio stanovništva bi rekao: Sonom) trgu nalazilo se i do 80 tava u kojima se iskuhavala slana voda iz solnog bunara. Ispočetka su se proizvodile skromne količine soli, a s vremenom se to povećavalo. Razlog tome nije toliko u tehničko-tehnološkom napretku, koliko u porastu stanovništva Tuzle, koje je bilo vezano uz proizvodnju soli. Porijeklo imena Tuzla poteklo je od turske riječi tuz što znači sol. Također, prije se koristio naziv Salines za ovo područje (Salines – lat. grad solana). A da su Austrijanci stigli tamo još u ona doba, zvala bi se Salzstadt (ne Salzburg jer nema burga tj. tvrđave). Za tuzlansku sol se znalo i izvan Bosanskog ejaleta (nadležnog područja valije; oblast, pokrajina, upravna jedinica, provincija). U 17. st. francuski kralj Luj XIV. je za svoj dvor preko svojih trgovaca nabavljao sol iz Tuzle. Dokaz tome je francuski kovani novac s likom i imenom Luja XIV, pronađen na području Tuzle. Tuzlanska sol je bila jedan od osnovnih artikala kojim se Bosanski ejalet predstavio na Međunarodnoj gospodarskoj izložbi u Phiiladelphiji 1876. Izvori mineralne vode Slana Banja i Kiseljak su među najznačajnijim prirodnim resursima Tuzle. Podzemna eksploatacija dovela je do stvaranja velikih šupljina, tako da dobar dio staroga grada tone. U zadnje vrijeme ulažu se znatni napori kako bi se ovo područje revitaliziralo. Ostaci starog grada su još uvijek šarmantni i dok šetamo kroz centar zaboravljamo na industrijsku zonu koja se nalazi u predgrađu. U ovom gradu prema posljednjem popisu stanovništva živi 110.979 stanovnika, te predstavlja treći najveći grad u BiH.

Sol se u Tuzli iskorištava još od neolita a tuzlanska solana s tradicijom industrijske proizvodnje soli 136 godina je jedno od najstarijih poduzeća i najstarija prehrambena industrija u BiH. Pogon stare solane u Kreki prestao je s radom 1975. Sva postrojenja su zadržana u proizvodnoj hali iz 1952. i dostupna su javnosti. Osamdesetih godina 20. st. Solana u Tuzli je ovaj prostor uredila u Muzej solarstva. Najstariji izložak je tava za iskuhavanje slane vode iz neolita, zapravo replika takve tave, napravljena od izvornih fragmenata iz tog razdoblja. Tu je i originalna tava za iskuhavanje slane vode iz osmanskog razdoblja, nepoznate godine proizvodnje. Najstariji pisani dokument je trgovinski ugovor bana Kulina s Dubrovnikom iz 1189. o monopolu soli. Sve ovo dosad u ovom odlomku je bilo: pričam ti priču, jer se u tu priču osobno nisam uvjerio. Muzej, kako čitamo, postoji, ali kad radi – e, to je nepoznanica. Vlasnici smatraju da taj podatak nije nužno objaviti, a ja pretpostavljam da bi muzej mogao biti dostupan radnim danom tijekom radnog vremena činovništva. Subotom i nedjeljom, kad naviru turisti – jok! Svi izvori trkeljaju jedno te isto, dijele iste slike, bez da ti prenesu neki koristan podatak. Jednako tako mogu gledati podatke o nečemu u Patagoniji, pri čemu me radno vrijeme zaista ne zanima, jer tamo baš nikad neću doći. Web stranicu muzeja, ako vas zanima, nađite si sami, zašto bih im ja išao na ruku objavljujući je, kad već oni meni (i drugima) nisu išli na ruku. A možda je u tijeku neka obnova zgrade i postava? Pa, i onda bi to bilo pristojno napisati. Ali, to je Bosna.

Nisam uspio doći ni do kolodvora. Ni željezničkog, ni autobusnog. Nisam ulovio ni lokalna vozila. Gradski i prigradski promet na 31 liniji u Tuzli i okolici održava GIPS (Gradski i prigradski saobraćaj) u privatnom vlasništvu. Isti vlasnik ima i Litvatrans u Banovićima. Tijekom školskih ferija promet je nešto prorijeđen i ja baš, tamo gdje sam tumarao, nisam vidio odveć gradskih buseva, možda jednog-dva, na plinski pogon. A iz auta u vožnji je teško slikati.

Tuzla je, kao i Sarajevo, smještena u uskoj dolini, stoga je i izdužena. Postoje dvije glavne uzdužne prometnice, lijevo i desno od rječice Jale koja protječe Tuzlom i uz koju su uređena šetališta.



Eto i malo arhitektonskog izričaja bh arhitekata iz šireg centra



Pa i iz užeg centra



A ogromanjski, za Tuzlu visoko u nebo stršeći, Mellain centar (sa stražnje strane ravan i bezličan, bez prozora) su valjda projektirali arhitekti iz zemlje vlasnika centra. U njemu je hotel, a valjda i još ponešto.



Kad spomenuh rječicu Jalu, ima tu i jedan zanimljiv most, pješački Most kipovi, sagrađen 1935. Četiri kipa muških figura, po dva sa svake strane mosta koji drže na svojim plećima rasvjetna tijela, tzv. kandelabre, djelo su kipara Franje Ledera iz 1936.



Prijeđimo taj most i zaputimo se na drugoj strani strmo uzbrdo do Hastahane - javne bolnice (uglavnom za siromašne), oavezno povezane s mokrim čvorom i kupaonama u kojima je osnovu liječenja pretpostavljala savršena higijena. Tu je zgrada najstarije bolnice u Tuzli, u staroj Jala mahali, u ulici dr. Mehmeda Šerbića br. 8–10, bivšoj Strmoj ulici (a i jest strma, vidi se na slici, a još bolje osjeti penjuć se uz nju), podignuta u zadnjim godinama osmanske vladavine. Prva je javna bolnica u istočnom dijelu Bosne i druga po redu bolnica u BiH. Pokretač ideje za otvaranje prve tuzlanske hastahane bio je doktor Mehmed Sami Šerbić, rođeni Sarajlija čiji se život i djelo vežu za Tuzlu. Nakon završetka studija medicine u Carigradu Mehmed Sami Šerbić postao je prvi školovani bošnjački liječnik. Prema pretpostavkama, nakon stjecanja diplome liječnika, imao je priliku birati gdje će vršiti svoju službu, te je izabrao Tuzlu, najviše zbog činjenice da je u njegovom rodnom gradu u to vrijeme već postojala hastahana koja je izgrađena 1866. Mehmed Sami Šerbić u to vrijeme je procijenio da je najbolje za kompletnu državu da dođe u Tuzlu, kako bi se medicina nastavila širiti i na ovom području. Nakon što je stigao u Tuzlu, uz pomoć tadašnjih općinskih vlasti uspio je osigurati sredstva za osnivane jedne ovakve bolnice, a za njen smještaj izabrana je dotadašnja stambena zgrada koja je izgrađena sredinom 19. st. Osnivanje hastahane predstavljalo je početak razvoja organizirane zdravstvene službe u tuzlanskoj regiji. Gradnja je bila gotova 1874, kad je i otvorena. Liječili su se civili svih vjera. Djelovala je do 1. lipnja 1886. i dovršetka gradnje nove, suvremenije bolnice. Hastahana je poslije tog opet postala stambenom zgradom. Zgrada je slobodnostojeća jednokatnica. Kat je u odnosu na prizemlje doksatno prepušten sa svih strana približno pola metra. Tlocrt je približno kvadratni. U bolnici su bile četiri sobe s 10-15 bolesničkih postelja, ordinacija i prijemna ambulanta, bolesnička kuhinja, soba za dva bolničara koji su održavali stalno dežurstvo i soba za molitvu. U dvorištu se nalazila ljetna kuhinja, pomoćno skladište i drvena ostava. Do danas je zgrada ostala iste vanjštine.



Zanimljivo je saznati nešto o povijesti drugih krajeva, čuti neka druga imena i upoznati se s njihovim životopisima.

A znate za onu: Cijela Tuzla kozu muzla.. Znate li išta više? Je li ta izreka neki sprdež ili što? Legenda kaže da je za vrijeme austrougarske vlasti u BiH stigao proglas kojim se zabranjuje držanje koza, jer su uništavale šume. Naređeno je da se sve koze u Tuzli eutanaziraju, međutim, u Mosniku, jednom od tuzlanskih naselja, jedan se siromah, kojem su koza i njeno mlijeko i sir bili jedni od glavnih izvora prehrane, oglušio o naredbu. On je svoju kozu sačuvao, hranio i muzao, a mlijeko je davao i drugima. Neki stranac koji je u to doba doselio u Tuzlu tražio je kozje mlijeko za svoje bolesno dijete i netko ga je uputio u Mosnik. Vlasnik koze mu je svaki dan davao kozje mlijeko i dijete se oporavilo. Nakon toga gradom se proširila priča da je koza pomogla mnogoj djeci da ozdrave, te je nastao i čuveni stih. Zelenu površinu (izraz je pretjeran jer je površina da te Bog sačuva, jadna i neuredna) ispred hotela Tuzla krasi vjerovatno jedan od najneobičnijh spomenika - spomenik tuzlanskoj kozi, smještenoj ispod razgranatog stabla magnolije.



Da sad ne miješam dvije tuzlanske cjeline, prekidam.

ZAPISI IZ BOSNE [5]

U ovom nastavku osvrnut ću se na tuzlanski zeleni i rekreacijski dio. Velika turistička znamenitost Tuzle koja ljeti privlači brojne goste odasvud su Panonska jezera koja svoju priču započinju 2003. kad je tadašnji gradonačelnik odlučio jednu potpuno zapuštenu lokaciju zamijeniti za pravu atrakciju (slično kao što je Miki napravio s Bundekom). Zašto se Panonska jezera tako zovu i kakve veze imaju s Panonijom ili panonskim morem nije baš jasno. Neki kažu da je dosizalo i do ovdje (?). Zbog višestoljetne eksploatacije soli na ovom području, Tuzla se u bliskoj prošlosti počela suočavati s problemom ulegnuća tla, pa ste, vozeći se ovim dijelom grada, godinama imali utisak da se krećete po kaskadama. Unatoč atraktivnoj lokaciji, ovo zemljište nije bilo perspektivno za bilo kakvu gradnju te je odlučeno krenuti s realizacijom projekta izgradnje slanih jezera. Kompleks Panonskih jezera čine tri umjetna jezera, slani slapovi te ugostiteljski objekti i sadržaji za djecu. Turistička su atrakcija, a posjetitelji za popularnu Panoniku imaju samo riječi hvale. Panonska jezera svake godine u prosjeku posjeti oko 300.000 gostiju. Jezera se snabdijevaju kombinacijom tehnološke vode iz umjetne akumulacije jezera Modrac i slanice iz slanih bunara s crpilišta Tetima u neposrednoj blizini grada. Petina vode u jezerima je prirodna slana voda koja istovremeno radi kao prirodni pročistač. Panonska jezera su lijepa i kad nije ljetna sezona. Tu se može vidjeti nekoliko manjih jezera, slapove, može se popeti uz stepenice gdje su inače slapovi i imati panoramski pogled na cijelu Tuzlu. Putovi u sklopu kompleksa Panonskih jezera su namijenjeni za šetnju kad nije sezona kupanja.



Iznad Panonskih jezera skriveno je šetalište Slanja Banja.



Tu su mnogi stećci, kipovi, sklupture, spomenici… Duž cijelog šetališta su klupe, a okolo s jedne strane šuma, a s druge se pruža prelijep pogled na Tuzlu, kao i na Panonska jezera. Šetalište Slana Banja je prava oaza mira, prirode, mjesto za šetnje i opuštanje. Pored staza za šetnju i rekreacijsko trčanje, ovaj kompleks obuhvaća teniske terene, igralište za mali nogomet i košarku, te neka od spomen obilježja iz novije povijesti grada. U sastavu Slane banje nalazi se Kuća Plamena mira, namijenjena aktivnostima mladih, njihovim kreativnim inicijativama i idejama, te nekoliko ugostiteljskih objekata. Centralni dio kompleksa krasi fontana sa skulpturom spartanske kraljice Lede uz koju se privio Zeus u liku labuda, djelo poznatog tuzlanskog kipara Franje Ledera iz 1938./39. Nekad su u kutovima fontane postojale i skulpture dječaka koji prskaju vodu na Ledu, ali im se u međuvremenu izgubio trag. Leda predstavlja Franjinu neuzvraćenu ljubav. U pozadini je zajedničko groblje i spomen ploče žrtvama masakra na Kapiji (o tome u jednom od slijedećih nastavaka).



Nešto dalje svoje mjesto su, jedan uz drugog, našli spomenici braniteljima i osloboditeljima Tuzle u dva protekla rata, ne glede na vjersku i političku orijentaciju.



A još malo dalje dočekat će nas poprsja lokalnih narodnih heroja, pogleda uprtih u ondašnjeg najvećeg sina naših naroda i narodnosti.



Da popunim prostor još kojom slikom (jer ih je danas dosad zaista malo), i prisnažim nešto o arhitekturi, između Panonskih jezera i stare gradske jezgre smjestio se Trobregov park s Katoličkim kulturnim centrom



Pa kad sam već zabrazdio prema vjerskim građevinama, osvrnut ću se malo i na džamije i mezarja (groblja) izvan stare gradske jezgre. Možda najprije nešto općenito o džamijama. Je li starija kokoš ili jaje slično je kao je li starija džamija ili mahala. Džamije su (uglavnom ili često?) vakufi uglednika – turskih/bosanskih velikaša ili imućnijih ljudi koji su svoju imovinu (ili dio nje) uvakufili odn. namijenili za određenu svrhu. Po svom osnivaču džamije su dobivale i imena, međutim imena im se ponekad odnose na osobe kojima su posvećene (npr. Carska) ili na okolne mahale. Mahala je stambeni dio mjesta, za razliku od čaršije koja je trgovački dio. Oko džamija ubrzo se formiraju mahale od nekoliko ulica. Zato je džamija tako mnogo, jer su njihovi džemati (osnovne organizacijske jedinice u islamskom svijetu, poput župe) relativno mali. Uz džamiju je obično i česma – šadrvan te harem (dvorište) s turbetima (mauzolejima) i mezarima (grobovima) uglednijih stanovnika.

Prva nek' bude Džindijska (Husein-čauševa) džamija koju je krajem 16. st. sagradio Mustafa-beg džindija, (sin Tur Ali-bega o kojem će još biti riječi). Džamiju je u 17. st. obnavljao Tur Ali-begov unuk Husein-čauš, pa se naziva i Husein-čauševa. Zbog toga što se nalazi u središtu Džindijske mahale, naziva se i Džindijska. Džindije su bili vješti konjanici koji su imali aktivnu ulogu u zaštiti naselja. Džindijska džamija je arhitektonski najvrjednija džamija s drvenom munarom na području Tuzle i predstavlja očuvani primjer izvorne bosanske arhitekture. Džamija je izgrađena od čerpića i pokrivena visokim krovom s pokrovom od šindre. Oko džamije se nalazi harem s nekoliko starijih kamenih nišana. Pretpostavlja se da su tu ukopani Husein čauš, koji se spominje kao obnovitelj džamije i Ahmet-beg Defterdarević, veliki župan tuzlanske oblasti. Džamija je više puta renovirana zbog slijeganja terena. Ispod džamije se nalazi rezervoar za skupljanje slane vode.



U podnožju južnih obronaka nalazimo Jalsku (Mehmed-aginu) džamiju. Džemat Jalske džamije formiran je veoma rano, još u 16. st. kad je džamiju podigao Mehmed-aga. Pod tim imenom prvi put se spominje 1600. O dugoj tradiciji ovog naselja govori poneka preostala starija građevina i nazivi mahala i ulica. Džamija je poznata i pod imenom Kizlar cami (Djevojačka džamija). Džamiju je temeljito obnovila Hafiz-hanuma Tuzlić 1890, pa je otuda dobila ime i Hafiz-hanumina džamija. U haremu ove džamije ukopan je hadži Mehmed Teufik-ef. Azabagić, reisu-l-ulema u BiH 1893.-1909. Jalska džamija je prva u Tuzli i okolini koja je bila meta napada i devastacije srpskih paravojnih snaga.



A iznad nje i iznad hastahane smjestila se Brđanska džamija, poznata i kao Kethoda džamija, Arapčica, Mesdžid Osmana Ćehaje. Kako se iz naziva vidi, u mahali je prije 1600. Ćehaja (Kethode) Osman podigao mesdžid (islamsku bogomolju bez munare – minareta), po kome se ta mahala tako i prozvala. Iz kasnijih izvora saznajemo da je njen osnivač morao biti sudionik u iskorištavanju slane vode, pa je jedan dio prihoda namijenio za izdržavanje mesdžida. Godine 1701. spominje se plaćanje spomenutog mesdžida službenicima slane vode.



Neposredno uz džamiju nalazi se mezarje Musafirac. Zašto je tako nazvano nema pouzdanih saznanja, ali se pretpostavlja da su u njemu ukopavani musafiri (putnici-namjernici, poput mene, koji je to ovaj put izbjegao). U mezarju se nalazi velik broj starih nišana (nadgrobnih spomenika) od kamena, sa i bez natpisa. Od mezarja se pruža panoramski pogled na Tuzlu.



U sredini je moderna crkva sv. Petra i Pavla i franjevački samostan, oboje meni neprivlačnog izgleda, bolje vidljivi ovdje



S mezarja Brđanske džamije vidjelo se na brdima preko puta još jedno groblje – Borić. Ima tamo i židovski dio. Muslimanskom baš i nije posvećena prevelika pažnja (ili im to nije dio tradicije?)



Eto, ispunio sam i prepunio fond slika za danas. Slijedeći put idemo napokon u šarmantnu staru jezgru.

ZAPISI IZ BOSNE [6]

Tuzla mu dođe k'o Sarajevo u malom. Rastegnuta, kao i Sarajevo, u dolini istok-zapad, ali kraće. S mahalama na rubnim brdima ali se one ne dižu tako visoko kao u Sarajevu. Kroz grad protječe rječica Jala, od istoka prema zapadu, poput sarajevske Miljacke. I jezgra je stara, poput sarajevske, ali manja, pri čemu zgrade nemaju toliki orijentalni štih kao u Sarajevu. No, dosta je priče, uvjerite se sami.

Gibat ćemo se poput Sunca: od istoka prema zapadu. Na početku nailazimo na Tur Ali-begovu (Poljsku) džamiju. Izgrađena je 1572. sredstvima jednog od utemeljivača moderne urbane Tuzle, Gazi Tur Ali-bega. Gazi Tur Ali-beg jedna je od najznačajnih ličnosti tuzlanske povijesti. U vakufnami je zavedeno kako je uvakufio 38 dućana, han, hamam, vodovod, jednu četvrtinu slanih izvora koji su bili u njegovom vlasništvu, zemljište i mnoge druge vrednote. Izgrađena je u polju te je zbog toga i prozvana – Poljska džamija. Kad je u drugoj pol. 19. st. zbog izgradnje ceste i tonjenja tla donji pod propao 1 m, gornji su prozori postali donji. Tada su i džamija i munara nadozidane. Tuzlaci su ime pojednostavili u Turalibeg.



Lijevo od džamije vidite turbe za koje se ne zna kome pripada, te za u njemu možda nitko nije ni sahranjen. Turbe je izgradila vjerovatno 1890. austrougarska uprava iz nepoznatih razloga. Tamo otraga proviruje pravoslavni hram Uspenja Presvete Bogorodice. U džamiju nisam uspio ni zaviriti ali sam se zato plasirao kod pravoslavaca.



Turalibegova ulica je središnja pješačka ulica u Tuzli, žila kucavica grada, ali i večernjeg provoda, poput Sarača u Baščaršiji. Na križanju 100 m od džamije susrećemo Mešu i Ismeta.



Zadržali se njih dvojica u razgovoru do noći



Upoznajmo ih bolje



Meša i Ismet nisu Mujo i Haso, Bobi i Rudi, Stanlio i Olio ili Pat i Mat. Nisu ni Mirko i Slavko. A nisu ni Ćiril i Metod, Petar i Pavao, Kuzma i Damjan ili Mohor i Fortunat. Oni su čuveni pisac Meša Selimović i slikar Ismet Mujezinović, oba rodom iz Tuzle, te bez dileme predstavljaju jedne od najznačajnijih osoba iz kulturnog svijeta BiH, čiji rad i djelo ostaje živjeti godinama iza njih. Svojim perom i kistom Meša i Ismet inspirirali su mnoge generacije koje su usljedile iza njih. U čast njihovog rada zagrebačka umjetnica Marija Ujević Galetović izradila je ova dva spomenika koja se danas nalaze u samom centru grada. U blizini njih su mnogi kafići i trgovine tako da kad se neko hoće sastati, popiti kavu ili jednostavno sačekati nekoga – obično kaže: nađimo se kod Meše i Ismeta.

Nakon daljnjih 100 m desno nam se otvara Centralni park usred kojeg je masivni spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću za čije je vladavine u drugoj polovini 14. st. Bosansko kraljevstvo doživjelo svoje najslavnije dane. Kao dječak Tvrtko je već naučio vladati te je naslijedio svog strica. Ubrzo nakon njegovog dolaska na vlast ugarski kralj šalje dvije vojske na Bosnu, ali je nije uspio pokoriti. Tvrtko je za kralja okrunjen 1377. kad se, i kao potomak Nemanjića po baki, proglasio kraljem Bosni, Srbljem, Humu, Usori, Podrinju, Donjem kraju i Zapadnoj strani. Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka I. učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. Postavljen je i kameni obelisk, na kojem je ispisan tekst Povelje Kulina bana. Najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, ali i jedan od najstarijih kod svih južnoslavenskih naroda i država. Povelja ne samo da je jedan od najznačajnijih i prvih službenih dokumenata među zemljama ovog dijela Evrope i svijeta o trgovinskoj suradnji, o slobodi kretanja ljudi, ideja, roba, već se njen značaj ogleda i u tome što se tiče boravka u zemlji Bosni i sigurnosti koju jamči Kulin ban. Povelja Kulina bana napisana je 1189. i najstarija je bosanska isprava, pisana bosanskim književnim jezikom, ćiriličnim pismom bosančicom i latiničnim pismom na latinskom jeziku. To je dvojezični dokument, što znači da je namijenjen i onima koji ne razumiju bosanski jezik.



Pred samim centrom ulica se spušta u malu udolinu, vjerojatno nastalu slijeganjem tla.





Dolazimo na trg Kapija (Kapija su velika zelena vrata s prekrasnom vanjštinom koja su sagradili Austrijanci), trg stradanja, trg prekinute mladosti. Na tom su mjestu 25. svibnja 1995. velikosrpski agresori preciznim pogotkom granate s položaja na Ozrenu okončali 71 život, a ranili 150 osoba. Samo nekoliko žrtava bilo je starije od 30 godina, dok je najmlađa žrtva imala dvije i pol godine.





Prekinut ćemo za danas da nam turobna razmišljanja ne zastru ljepote dolazećih prizora.

ZAPISI IZ BOSNE [7]


Prošli put zastali smo na Kapiji. Od Kapije zrakasto se širi 5 uličica a u nju se ulijeva još daljnjih 4. Prava zvijezda!



Skrećemo najlijevijom zrakom koja nas nakon 50 m (u Tuzlanskom centru je sve blizu) dovodi na Solni trg na kojem se u vrijeme turske vlasti vršila eksploatacija soli, pri čemu su zaštićeni i učinjeni dostupnim za razgledanje ostaci glavnog solnog bunara korištenog u vrijeme turske vladavine. Proizvodnja soli i prihodi od nje bili su ključni faktor koji je utemeljio Tuzlu kao kasabu. Do organizirane proizvodnje i prodaje soli dolazi kopanjem solnog bunara na današnjem Solnom trgu 1476. i proglašenjem Tuzle carskim hasom 1477. Na Solnom trgu nalazilo se i do 80 tava u kojima se iskuhavala slana voda sa solnog bunara. Ispočetka su se proizvodile skromne količine soli, a s vremenom se to povećavalo. Razlog tome nije toliko u tehničko-tehnološkom napretku, koliko u porastu stanovništva Tuzle, koje je bilo vezano uz proizvodnju soli. Solni trg je nekad bio središnja točka (trgovište) oko koje su se dalje gradili brojni vjerski i javni objekti. Ovo mjesto i danas predstavlja centar povijesnog dijela grada, oko kojeg se nižu uske, granitom popločane uličice, uvijek pune života i mladosti. Centralno mjesto na Solnom trgu je fontana, poklon grada Ravene, izgrađena u obliku stilizirane neolitske posude za iskuhavanje soli, te obrađena mozaikom u realizaciji Instituto d’arte Severini i svjetski priznatog majstora za mozaik Felice Nittola. Uočite ojastučene klupe, stolice i ligeštule - sve na raspolaganju građanima za posjedanje i uživanje.



Tu odmah iza ugla (zapravo iza dva) izbijamo na glavni tuzlanski trg, Trg slobode, najveći trg u BiH. Na istočnom kraju je Čaršijska džamija a pred njom Gradska (Čaršijska) česma, jedan od najprepoznatljivijih simbola Tuzle. Čaršija je dio grada u kom se trgovalo a mahale su dijelovi u kojima se živjelo.

Džemat Čaršijska džamija priprada grupi najstarijih tuzlanskih džemata i nalazi se u gradskoj jezgri Tuzle odnosno nekadašnje kasabe koja se razvila oko slanih bunara, u čijem centru je bila izgrađena džamija. Kao i nekad ranije, tako i danas, u svim ulicama se nalazi veliki broj zanatskih i trgovačkih dućančića. Prve podatke o nastanku i razvoju tuzlanske čaršije nalazimo u osmanskim izvorima. Hadži Hasanova mahala razvila se u okviru već postojeće palanke, i tu je Hadži Hasan poslije 1548. podigao džamiju pa se i mahala prozvala njegovim imenom. Mahala se razvila oko slanih bunara gdje se nalazio i Solni trg, negdje u sredini između Atik i Džindijske mahale i Poljske kapije, gdje je bio nastanjen veći broj poslovnih ljudi. Kako je locirana u čaršiji, uz ovu džamiju nema harema ni mezarja. Pošto je Čaršijska džamija bila glavna džamija u Tuzli, mujezin se u jednom periodu birao preko javnog oglasa.



Pravu veličinu trga (iako ga ne možemo usporediti s Tien An Menom) vidimo ako ga pogledamo sa zapadne strane



Na trgu svakako treba spomenuti zgradu Barok. Iako izgleda kao autentična građevina iz doba baroka, radi se o uspješnoj replici izvorne zgrade podignute 1900. povodom najavljenog dolaska austrougarskog predstolonasljednika Franca Ferninanda koji je trebao sa svojom suprugom Sofijom Chotek odsjesti u njoj tijekom posjete Tuzli. Stoga su gradska vlast i trgovci su odlučili sazgraditi reprezentativnu lijepu zgradu prema austrijskom projektu. Odredili su da to bude na ondašnjem Appel Platzu, današnjem Trgu slobode, na kojem su bile brojne trgovine. Do planirane posjete nije došlo i ne zna se zašto. Franjo Ferdinard zbog terorističkog napada u Sarajevu nikad nije posjetio Tuzlu ni vidio što su mu građani izgradili u čast. Osamdesetak godina zgrada je trpila sve vremenske utjecaje i slijeganje tla. Zbog tih čimbenika i višegodišnjeg neodržavanja zgrada je propadala te je postala pravo ruglo. Na mjestu propala krova niklo je drvo. Vlasti su odlučile srušiti zgradu, što je izazvalo dugotrajno negodovanje građana i kritiku javnosti i struke. Srušena je 1983. 25 godina od rušenja vlasti su odlučile na istom mjestu izgraditi novu zgradu prema starom nacrtu.



S trga vozi i turistički vlakić dobro poznatog izgleda - vidiš jednog, vidio si ih (gotovo) sve. Za ta i takva vozila pripremam posebnu temu, da ih tamo objedinimo na jednom mjestu.

Na zapad s trga vodi Gradska ul. Nekako na početku (ili prije početka) je Aljina kafana o kojoj je riječ na još jednom mjestu foruma (ako ne već sad, a onda uskoro). Tu vam serviraju sva naručena jela odjednom. Pa je onda čuđenje zašto je pored drugih prepunih restorana i terasa na trgu ova gotovo uvijek prazna.



Na kraju Gradske ulice je Šarena (Časna, Atik, Gradska, Behram-begova) džamija, izgrađena u pseudomaurskom stilu 1888. na mjestu najstarije džamije u Tuzli. Spajanje tradicijske arhitekture i stranih utjecaja rezultirali su stvaranjem posebnog arhitektonskog izraza. Reljefna i slikana dekoracija, koja je jedna od glavnih odlika pseudomaurskog stila, na Šarenoj džamiji u Tuzli je jedna od najljepših u BiH. Za mojih tuzlanskih dana džamija se obnavljala pa joj pristup, osim okom (objektivom) kroz poneku škulju na ogradi, nije bio moguć.





Mogao bih ja o Tuzli raspredati još oho-ho. Mogao bih se i razbacivati sa slikama, kao jedan naš bivši forumaš s najviše nickova u povijesti foruma. Ali, sve treba imati mjeru. Kome se ovo dopada, možda ga potakne na stjecanje ili upotpunjavanje osobnih bosanskih iskustava. Komu se, pak, ne dopada, i ovo mu je bilo previše.

Sutra, prekosutra, naksutra... idemo u Sarajevo.

ZAPISI IZ BOSNE [8]

Sarajevo je oku ugodno mjesto. Nogama možda i ne baš toliko. Izaberete li kojim slučajem smještaj putem internetskog posrednika, često će vam se nuditi mjesto skoro u samom srcu grada, udaljeno od Baščaršije tek nekoliko stotina metara, par minuta. A kao ono: ispadne to na mjestu čija je visinska razlika o odnosu na Baščaršiju otprilike polovica njezine horizontalne udaljenosti. Nekoliko je, dakle, pitanja, koje je uputno postaviti (i na njih dobiti egzaktne odgovore):
1. Točna lokacija (provjeriti na trodimenzionalnom prikazu)
2. Postoji li vlastito parkiralište (ne ono: besplatno, na ulici – pa to bude pola kilometra dalje)
3. Poslužuju li doručak (prednost neposluživanja ipak može biti spavanje do mile volje, a u staroj jezgri ima podosta mjesta za doručkovanje)

Meni je uspjelo pronaći idealan smještaj, u samoj jezgri, super hotel s vlastitim parkingom, podnošljiva cijena. A onda stiže ponuda s ogromnim popustom, pansiona (ili BB, kako to booking.com navodi) s besplatnim parkiralištem s video nadzorom pred zgradom. Ponuda je, glede iznosa, ona koju je nemoguće odbiti. Eh, a u stvarnosti…

Kakav pansion, kakav BB, o doručku ni duha, ni sluha. Riječ je o prenoćištu, nezaposjednutom. Dobiješ i ključ od ulaznih vrata. Gazda se pojavi u neko prijepodnevno doba, a mene je sačekao navečer u terminu po dogovoru. Kartično plaćanje također je nepoznato a valja platiti za cijeli boravak unaprijed. Pred zgradom je kao neki prostor za 2 auta – jednog sam se mjesta uspio dočepati, ali ga, maknuvši se na dnevnu vožnju, nisam uspio sačuvati. Dobro, parkirao sam iza ugla, tijesno uz rub zgrade… Gazda je srdačan, susretljiv, u svemu bi ti pomogao. Lokacija pored vijećnice je također super. Baščaršija na par koraka.



Oprema sobe – ima sve: kupaona, fen, gel za tuširanje, TV, WiFi, klima, veliki krevet… Ali, sve je odavalo neki tužan dojam, sve je bilo nedorečeno. Vrata od sobe se ne mogu zatvoriti već samo zaključati (polomljen jezičac brave - nepromijenjeno stanje, prema recenzijama, već najmanje dvije godine). Vrata ormara vise (popustile šarke). Deku sam u šlifer (kako se to književno kaže? Navlaka?) nekih čudnih dimenzija, svakako prekratak, morao staviti sam. Daljinski za TV nije radio (istrošena baterija). Internetska veza je debelo prespora. Od 5 rasvjetnih tijela radila su samo 3. Soba je majušna i nema pisaći stol. Jedva da gdje imaš odložiti ne preveliki kofer. Kao da stanje sobe nikad nitko ne provjerava – čistačica malo počisti i to je to. Sve u svemu, i tako drastično snižena cijena pokazala se previsokom za ponuđeno.

Sobičak. Slikano s vratiju, lijevo duž zida je ormar i neka klupčica, kraća od kofera srednje veličine.



Sad sam postao znatiželjan kako izgledaju isposničke ćelije u samostanima.

Dopuštam, naravno, da ima i gostiju niže postavljene ljestvice koje će ovo sasvim zadovoljiti. Kao hostel. Za naredni boravak pronašao sam mnogo bolje mjesto, hotel Lula, u samoj jezgri, hotel s doručkom, uređen rustikalno, po bosanski, minijaturno parkiralište pred zgradom zaista osigurano, a po istoj cijeni kao ono prenoćište.

I, krenimo već jednom u tu staru jezgru. Možda prije toga malo sarajevske povijesti. One starije. Osmansko doba počinje osnivanjem grada 1461. od prvog bosanskog namjesnika, Isa-beg Ishakovića, koji je prvi počeo s planskom gradnjom. Izgradio je Carevu džamiju, potom tekiju, prenoćište, te upravno sjedište i dvor za stanovanje koje naziva Saraj, po čemu je Sarajevo i dobilo ime. Na Baščaršiji gradi han Kolobaru, današnjim rječnikom hotel, oko kojeg se otvara mnoštvo dućana, što je u to doba činilo gospodarsku osnovu razvoja grada. Svoj pečat na ovo razdoblje zauvijek je stavio i najveći vakif (zakladnik, donator) u Sarajevu, Gazi Husrev beg, trostruki bosanski namjesnik i graditelj koji je od 1521. do 1541. sagradio vlastitim novcem najmonumentalniji objekt islamskog graditeljstva i najveći sakralni objekt islamske arhitekture u ovom dijelu svijeta, Gazi Husrev-begovu džamiju. Po ugledu na carigradske medrese, nasuprot džamiji, Gazi Husrev beg je izgradio i medresu s bibliotekom a izgradio je i hanikah, bezistan, Sahat kulu, Kuršumli medresu, Imaret, stotine dućana.... Tijekom 15. i 16. st. u Sarajevu je izgrađeno preko 100 džamija od kojih se pored Begove posebno ističu Alipašina i džamija Ferhadija. Sve sarajevske džamije su, osim sakralne, imale i kulturno-prosvjetnu ulogu u životu zajednice i predstavljale su centre stambenih lokacija oko kojih se nalazilo 5-6 ulica. Sarajevo je u to doba, kao i mnogi gradovi na Levantu, bilo podijeljeno na čaršiju – trgovački dio i od čaršije udaljene mirne stambene zone – mahale, koje su se gradile po okolnim padinama, od centra prema periferiji. U mahali se stanuje, u čaršiji posluje. U Sarajevo su se sredinom 16. st. doselili i Židovi prognani iz Španjolske. Početkom 17. st. stanovništvo Sarajeva je gotovo potpuno muslimansko. Ovdje, gdje se dijele istočno i zapadno Rimsko carstvo, Rimljani nikad nisu uspjeli romanizirati starosjedioce Ilire. Slaveni su između 5. i 11. st. uspjeli nametnuti svoj jezik i kulturu. U periodu od 11. do 15. st. stvorena je multireligiozna država koju danas pamtimo po tome što nikad nije pripadala nikom do samoj sebi. Tom samosvojnom bosanskom narodu se i moglo desiti da se usred čaršije u promjeru od samo 200 m izgrade džamija, katolička i pravoslavna crkva i sinagoga i da pišu zapise i knjige na svom jeziku, i latinicom i ćirilicom, i bosančicom i arapskim pismom, te da sačuvaju i jednu od najstarijih židovskih knjiga – Hagadu. Ostat će i zapisano kako se u listopadu 1819. u Sarajevu oko 3000 muslimana pobunilo protiv bosanskog namjesnika Mehmed Ruždi-paše, oslobodivši silom nekoliko nepravedno uhapšenih sarajevskih Židova. Taj dan, 4. Marcheshvan (kolovoz), Židovi su dugo poslije slavili kao dan oslobođenja svojih uglednih ljudi. Odlukom Berlinskog kongresa BiH 1878. potpada pod Austro-Ugarsku upravu. Bosanci su ovoj odluci pružili oružani otpor koji je slomljen 19.08.1878. kad su okupacijske snage umarširale u grad.

Polazimo od istočne strane. Tamošnje ulice imaju nazive po zanatima koji su u tim ulicama prevladavali. Bilo je to mudro: svi zanati na jednom mjestu a ne da trčiš okolo gledati tko što i pošto ima. Uz naziv svake ulice postoji i njezin opis, tako da nas ne muče nazivi tipa: Abadžiluk, Aščiluk, Bravadžiluk, Čižmedžiluk, Ćurćiluk, Halači, Kazandžiluk, Kazazi, Kračule, Kujundžiluk, Kundurdžiluk, Mudžaheliti, Sagrdžije, Sarači, Tabaci, Telali. A i naučiš turski. Nadopuna izrazima naučenim iz turskih sapunica.

Na krajnjoj točki gradske jezgre poput tvrđave stoji vijećnica. Dalje su sutjeska Miljacke kojom vodi šetalište Dariva i brda kojima vode strme ulice. Dovoljno ih je pogledati odozdo.

Vijećnica, rekoh. Dolaskom austrijske vlasti javila se potreba za zgradom u kojoj će biti smještena gradska vlada. Kao idealna lokacija za novu zgradu gradske uprave izabrano je područje srednjovjekovnog sela Brodac, gdje je nekad Isa-beg Ishaković postavio temelje Sarajeva. Da bi se napravila Vijećnica, austrijske vlasti su pokupovale nekoliko zgrada, među kojima su bila i dva hana (iako ni to nije išlo lako, što ćete vidjeti kasnije). Gradnja je povjerena arhitektu Alexandru Witteku, koji je u pseudomaurskom stilu, po uzoru na džamiju i medresu Hasana II. u Kairu, projektirao i izveo jednu od najskupljih zgrada ove vrste u cijelom carstvu a svakako najraskošnije zdanje izgrađeno u Sarajevu tijekom austrougarske okupacije i svojevrsni svjetski simbol susreta civilizacija. Zanimljiva je anegdota da je arhitekt uspio izračunati koliko će cigli biti potrebno za izgradnju cijele zgrade, s odstupanjem od samo tri cigle, što najbolje govori o kakvom se perfekcionistu radilo. Gradnja ove zahtjevne zgrade završena je 1896. Wittek nije dočekao završetak radova, njegov perfekcionizam nije mogao izdržati činjenicu da unutar aule Vijećnice nema dovoljno svjetlosti. Ovu grešku je smatrao nepopravljivom, psihički je pokleknuo i sam sebi oduzeo život. Radove je nastavio Ćiril Iveković, do tada manje poznati arhitekt, koji je za ovaj veliki problem našao jednostavno rješenje u vidu velike staklene kupole. Nakon Drugog svjetskog rata u Vijećnici je bila smještena Akademija nauke i umjetnosti kao i Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH. Tijekom posljednjeg rata Vijećnica je zapaljena. Izgorjelo je gotovo 90 posto knjižnog fonda, a sama zgrada je postala simbol opsade i tragedije Sarajeva. Rekonstrukcija vijećnice započeta je 1996. a svečano otvorenje obnovljene Vijećnice bilo je 09. 05. 2014, na Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Za 3 KM možete ući i razgledati je. Ja nisam.



Onda krećemo kao nekom središnjom osi, ulicom Bravadžiluk. Ovim imenom zovu se dvije ulice na Baščaršiji, obje nastale su još u 16. st. kao Hadadan (kovačka) čaršija, što ukazuje na to da su u prvo vrijeme tamo radili kovači koji su nudili širok asortiman kovačkih proizvoda. Nekad kasnije su se majstori koji su imali dućane u toj čaršiji specijalizirali za izradu brava i lokota, pa otud ovim ulicama današnja imena. U ulici Bravadžiluk mali, koja do 1931. nije bila samostalna, nego je skupa s ulicom Bravadžiluk veliki predstavljala jedinstvenu ulicu koja se zvala samo Bravadžiluk, nalazile su se kamene magaze u kojima su zanatlije bravadžije držale gotove proizvode. Ukoliko želite na pravi način doživjeti Baščaršiju ne smijete propustiti šetnju Bravadžilukom. Danas Bravadžiluk predstavlja gastronomski raj na Baščaršiji, jer se upravo u ovoj ulici nalaze neke od najčuvenijih sarajevskih ćevabdžinica, buregdžinica i aščinica.



Gotovo na početku sačekuje nas na uglu Oprkanja kultna bezalkoholna ćevabdžinica Ferhatović petica. Drugi ugao zauzela je pekara Oklagija (na slici gore). Što, pošto, zašto – sve u Njam, njam. Svakako posjetiti! Neću sad, naravno, spominjati i opisivati svako mjesto usput gdje se može staviti nešto pod zub, već ću izdvojiti ona upečatljivija. Ubrzo je na suprotnoj strani lokal da se sažališ. Aščinica AŠDŽ, jedna od dvije u centru. Ali, aščinica je to. Bez obzira na neugledni izgled i neudobni smještaj ovdje bi se trebalo jesti dobro i jeftino. Piti nećete, bar ne alkoholna pića. Pa čak ni prehrambeni artikl pivo.

I eto nas na Baščaršiji. Ime Baščaršija (turski baş - vrh ili glavni + çar şu - raskrsnica četiri puta, trgovište) prvobitno se odnosilo isključivo na glavni trg (uži prostor današnjeg Baščaršijskog trga), a s vremenom je to postao naziv za cjelokupnu staru sarajevsku čaršiju. Na prostoru Stare čaršije krajem 16. i početkom 17. st. bilo je organizirano 46 zasebnih čaršija, koje su nosile imena po esnafima (zanatskim cehovima) koji su u njima djelovali. Neka od tih imena su do dana današnjeg zadržale pojedine baščaršijske ulice. U svoje najsjajnije doba Baščaršija je bila ekonomska jezgra Sarajeva, ali i najveći trgovački centar središnjeg Balkana. Na njoj se tada nalazilo – zamislite - oko 12.000 dućana, a djelovale su i trgovačke kolonije Firentinaca, Mlečana, Dubrovčana... Zlatno doba Baščaršije naprasno je prekinuto kad je u listopadu 1697. habsburška vojska provalila sve do Sarajeva te spalila veći dio grada. Čaršija je potom obnovljena, ali je ponovo stradala u požaru 1857. Već na odlasku Osmanskog carstva, a posebno s dolaskom Austro-Ugarske vlasti i pojave znatno jeftinijih industrijskih proizvoda, za zanatlije na Baščaršiji dolaze teška vremena. Svoje najteže dane čaršija proživljava neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad je među komunističkim vlastima postojala ideja da se ona u potpunosti poruši. Srećom, to se nije desilo, a u sklopu priprema za organizaciju Olimpijade 1984. Baščaršija je obnovljena i tada započinje njen drugi život. Zubu vremena odoljeli su i neki od baščaršijskih tradicionalnih zanata, pa su danas upravo autentični proizvodi sarajevskih zanatlija najpopularniji suveniri koje posjetitelji ponesu sa sobom iz Sarajeva, a nadaleko je poznata i gastronomska ponuda Baščaršije. Prve kahvane u Sarajevu otvorene su skoro 100 godina prije nego u Parizu, a na cijeni su bile one koje rade od jutra i u kojima se pije dobra kahva. Kahva se i danas ovdje pije s merakom, ili nikako.





Do 1908. se u gornjem dijelu današnje ulice/trga nalazio još jedan, centralno postavljen, blok dućana, a od prostora na kojem će kasnije niknuti sebilj su na sjever išle dvije ulice – čaršije, s čije su obje strane bili dućani. Južno, do raskršća sa Saračima, prostirao se manji tržni trg, nakon čega se nastavljala čaršija Halača. Ulica koja je od prostora današnjeg sebilja prema sjeveru išla sa zapadne strane zvala se Halvadžiluk, a ona koja je prema sjeveru vodila istočnom stranom i koja je bila povezana s trgom na jugu zvala se kao i trg, i bila je glavna sarajevska čaršija. U požaru 1908. izgorjela su 32 dućana u Halvadžiluku i ulici Baščaršija, nakon čega je između 1911. i 1913. izvršeno oblikovanje tog prostora na način kakvog ga danas poznajemo i spajanje Halvadžiluka i Baščaršije u jednu ulicu. Proširenje ulice Baščaršija prema jugu i rušenje dućana u gornjem, sjevernom dijelu Halača izvršeno je 1951.

Prvi vodovod Sarajevo je dobilo sredinom 15. st, da bi tokom 16. st. bio znatno proširen. Krajem osmanlijskog perioda u Sarajevu je bilo 156 česmi i više šadrvana, građenih od kamena, većinom kao privatne zadužbine. Srce Baščaršije, Sebilj, je poznati trg gdje je jedna od glavnih gradskih česmi, uvijek okružena golubovima. Sebilji korijene vuku s Arabijskog poluotoka, a u BiH su običaj izgradnje sebilja donijele Osmanlije. U sebilju je radio sebiljdžija (službenik na državnoj, ili vakufskoj plaći), koji je vodu besplatno dijelio ožednjelim prolaznicima. Prvobitni sebilj koji je izgorio stotinjak godina kasnije, nakon čega je porušen, dao je izgraditi Mehmed-paša Kukavica 1753. a nalazio se nekoliko metara iznad sadašnjeg. Današnji, posljednji od nekadašnjih 300 sarajevskih sebilja, projektirao je 1891. Aleksandar Witek, koji ga je rekonstruirao u pseudomaurskom stilu, kao kopiju kamenog sebilja iz Carigrada. Obnavljan je pred XIV. ZOI i nakon posljednjeg rata. Sve kahvane okolo sebilja služe tursku kahvu s rahatlokumom. Sjevernim dijelom dominira sebilj.



Na tramvajskoj (a tijekom supstitucije tramvajskog prometa autobusima autobusnoj) stanici je nadstrešnica i majušni Grasov kiosk za prodaju pretplatnih karata. Zatvoren. Zakračunat. Bez ikakve obavijesti o radu. Tu bih trebao dobiti dnevnu kartu. Ovako, s vremenskim odmakom, pomalo mi je jasno zašto tih karata nema. Očigledno se 2 prijevoznika o njima nisu mogli dogovoriti – za čije će linije vrijediti odn. kako će od tih karata dijeliti novac. U beogradski gradski prijevoz uključena je hrpa privatnih prijevoznika ali mislim da sustav karata tamo daleko bolje funkcionira.

U osi Baščaršije na sjever se uspinju ulice Safvet-bega Bašagića i Sagrdžije. Tu je i minibusni terminal za linije na okolna brda. Na toj strani je i Konzumov dućančić, vazda pun, jer je jedini s prehrambenim namirnicama u ovom dijelu. Tamo po 1,19-1,45 KM uzmete pivo iz hladnjaka. Gdje ga popiti, pitanje je. Moje prenoćište je bilo 200 m daleko pa se do tamo nije moglo ugrijati, a mogao sam ga piti u miru bez da izazivam javnu sablazan.

Pažnju plijeni baščaršijska vreva. Plijene i mali dućančići. I pažnju, i novac.









Koliko god taj turski stari dio bio malen (otprilike 400 x 200 m), toliko je u njemu uličica da ćeš zasigurno nešto propustiti. Tako je i sa slikanjem. Slikaš i slikaš i onda kad se domu svome vratiš vidiš što ti sve fali i pitaš se zašto nisi slikao i to.

ZAPISI IZ BOSNE [9]


Na jugoistočnom uglu Baščaršije, tamo odakle smo došli, je džamija Havadže Duraka, poznatija kao Baščaršijska džamija. Nije poznato kad je točno sagrađena, ali kako se u jednom zapisu iz 1528. spominje mahala mesdžida Havadže Duraka u Sarajevu, sigurno je kako je džamija izgrađena prije 1528. Baščaršijska džamija je jednoprostorna potkupolna džamija, s otvorenim vanjskim trijemom, natkrivenim malim kupolama i uz koji je izgrađena kamena munara. Džamijsko dvorište nije veliko, ali je veoma lijepo i predstavlja malenu oazu usred Baščaršije, s malenim šadrvanom, ružama i dva visoka jablana. U toku ratnih djelovanja džamija je bila teže oštećena. Nakon rata izvršena je njezina temeljita rekonstrukcija. S ove džamije imam uživo uči ezan i mistični zvuci se razliježu čaršijom.

Eto, zašto ja sad nemam sliku te džamije en face? (vidimo joj viši dio otpozadi iz ranije slike Bravadžiluka). Smoto! Toliko puta sam prošao kraj nje, pa na kraju ništa. Vjerojatno po onoj: bum sutra! Sad svjetlo loše pada, sad ljudi smetaju... Kad je već spomenuto da s džamije (a ne u džamiji) imam uči ezan, znači da se valjda popeo na munaru (iako se danas za to koriste suvremeni audio sustavi). U svakom slučaju nekad se na munaru penjalo. Pa kad gledamo kako su poneke uske, moramo se zapitati kako to izgleda iznutra. Spiralne stepenice ili ljestve? Svakako je za mujezine (izvikivače koji s minareta pozivaju muslimane na molitvu) bilo poželjno da su sitnije građe. No, vratimo se mi Baščaršiji.

Na jugozapadnom uglu je Brusa bezistan, prelijepa orijentalna robna kuća, natkriveni bazar s dugačkim hodnikom, prekriven sa šest kupola, koji je 1551. izgradio Rustem-paša, veliki vezir i zet sultana Sulejmana Veličanstvenog a izgradnju su pomogli dubrovački masoni. Tu se u vrijeme osmanske vladavine prodavala tkanina iz svih tada poznatih krajeva svijeta, među kojom i svila iz turskog grada Burse, po kojem je Brusa bezistan i dobio ime. U Brusa bezistanu su se, pored tekstilnih proizvoda, prodavale i kućne potrepštine i manji komadi namještaja, a putopisac Evlija Ćelebija, koji je u 17. st. boravio u Sarajevu, opisao je ovu građevinu riječima: Glavne ulice su čiste i kaldrmisane, a u jednoj krasnoj zgradi sagrađenoj od tvrdog materijala nalazi se kupolama pokriven bezistan. U njemu ima svakovrsne indijske, sindske, arapske, perzijske, poljske i češke robe. Ovamo donose na tovarnim konjima bezbrojnu različitu skupocjenu robu na prodaju Dubrovnik i velika Venecija. Kako je Sarajevo često gorilo, u dvije posebne kamene niše bezistana pohranjivani su najvažniji gradski dokumenti tog doba. Tijekom opsade Sarajeva u 1990-im bezistan je oštećen, a nakon obnove, od 2004. služi kao jedna od pet depandansi Muzeja Sarajeva, čiji stalni postav prikazuje bogatu povijest grada. Najveću pažnju posjetitelja Muzeja privlači maketa stare čaršije u osmansko doba. Svakako bi je bilo vrijedno pogledati, ali… Na ulazu poželim kupiti ulaznicu za sve depandanse, ali… Službenik se češka, on je, eto, tu na zamjeni, inače radi u depandansi koja se preuređuje (a čiji je neobilazak ipak i dalje uključen u cijenu grupne ulaznice), a kolega mu nije ostavio te ulaznice… Izvređam i njega, i kolegu, i muzealce, i bosanski turizam i iz protesta odem ojađen. Dakle, danas vam neću predstaviti sadržaj Muzeja Sarajeva. Možda drugi put, jer Sarajevo svakako želim ponovo posjetiti. Ima ono svoju privlačnost, unatoč svim gunđanjima. A možda se dotad i neke stvari poslože, tramvaji provoze, novi tarifni sustav zaživi, Svrzina kuća se otvori, a temperature padnu.

Brusa bezistan je ono otraga što izviruje iza dućančića.



Glavna pješačka ulica, žila kucavica starog dijela, je ulica Sarači. Nekako te automatski noge vode u nju. Tu su onda gotovo nasuprot jedan drugom, dva restorana: Kolobara han i Morića han. Oba u lijepim sjenovitim dvorištima, oba skupa. Mame te da se tamo udobno zavališ, ali čemu zato npr. begovu čorbu platiti 10 KM kad je po aščinicama, pa i restoranima, 4-6 KM. Iako ni u avliji Morića hana (gdje su još neki dućani) ne daju slikati (pa ih, baš zbog toga, neću ni reklamirati), to nije razlog o povijesti hanova, a i samoj braći Morić, ne reći ni riječi.

Kolobara han, prvi sarajevski han (prenoćište), je u drugoj polovini 15. st. izgradio osnivač Sarajeva Isa–beg Ishaković, koji je uz Gazi Husrev–bega bio jedan od glavnih kreatora današnjeg izgleda kulturno–povijesne jezgre Sarajeva. Kolobara han služio je kao karavan–saraj, te je pored smještaja gostiju nudio i smještaj trgovačke robe i konja na kojima su trgovci u to vrijeme putovali. Bio je to veliki han s 40 soba, koji je na konak (noćenje) mogao primiti 400 ljudi i 35 konja. Han je u potpunosti srušen 1935. te je od njega ostao samo jedan zid. Danas se unutar zidova hana nalazi restoran s ljetnom baštom gdje se služe bosanska kahva i specijaliteti tradicionalne kuhinje, dok vanjske zidove nekadašnjeg hana čine dućančići.

Morića han je jedini sačuvani sarajevski karavan-saraj, mjesto koje je u osmansko doba služilo za smještaj trgovačkih karavana. Podignut je u srcu Baščaršije na prelazu između 16. i 17. st. kao vakuf (zadužbina) Gazi Husrev-bega. Han je na konak mogao primiti karavanu od 300 putnika i 70 konja. Soba handžije (upravitelja hana) nalazila se iznad glavnog ulaza, prizemlje je služilo za smještaj konja i robe, a na katu su bile sobe za musafire (putnike) i jedna velika prostorija za razgovore uz kahvu. Tu su se često održavali sastanci sarajevskih prvaka i skupštine obrtnika, pa je kahvana Morića hana postala toliko značajna da je ušla i u sevdalinku. Hanovi su obično ime dobivali po svojim zakupcima, pa je i ovaj han ime dobio po Mustafi-agi Moriću, koji je bio sin Ibrahim-age, jednog od dva čuvena brata Morića. Među ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u povijesti Sarajeva posebno mjesto pripada kontroverznoj braći Morić - za neke nasilnicima, a za druge bundžijama protiv nepravedne vlasti. Sredinom 18. st. su u Sarajevu živjela dva brata, bogata trgovca: Hadži Mehmed-aga zvani Pašo i Ibrahim-aga Morić, od oca Mustafa-age, koji bijaše janjičar s titulom serdengečdije (jurišnika), i majke Amine. Vrijeme je to nakon boja pod Banjalukom, kad su Bošnjaci bez pomoći Carigrada pobijedili nadmoćniju austrijsku vojsku, za što su od Porte nagrađeni novim nametima. Stanovništvo se zbog toga sve više počinje buniti i u Bosni izbija anarhija. U tom vremenu nije se poštovao ni paša, ni zapovjednik, ni kadija, pa čak ni ulema, piše kroničar tog doba, Mula Mustafa Bašeskija (zapamtite to ime). Među kolovođama čestih pobuna protiv osmanske vlasti u Sarajevu bila su i dva brata Morića iz Vekil-Harčove mahale podno Alifakovca. Predaja kaže kako se Morići nisu borili samo protiv vlasti, već su u zavadi bili i s Halilbašićima, koji su živjeli u mahali na drugoj strani Miljacke, te da su se pristaše ove dvije ugledne sarajevske porodice po gradu sukobljavale poput dvije zaraćene vojske. Priča se i da su Morići bili silnici i zulumćari - sjeli bi nasred Šeher-ćehajine ćuprije jedan naspram drugog i pružili svoje dugačke čibuke da im se lule dodiruju. Tako bi satima sjedili, pričali i pušili, a da za to vrijeme nitko nije smio preći preko ćuprije. Istina je i da su oteli jedan bostan (baštu) na desnoj obali Miljacke od vakufa osnivača Sarajeva Isa–bega Ishakovića, ali ne za sebe, već su ga pripojili vakufu svoje mahalske, Vekil-Harčove džamije. Time su jedan jak vakuf malo oštetili, a drugi, slab, pomogli. Kad je anarhija u Sarajevu dozlogrdila vlastima, Morići su početkom ožujka 1757. uhvaćeni. Najvjerojatnija verzija njihova hapšenja je ona po kojoj su zarobljeni nakon ikindije (popodnevne molitve) u Bakr-babinoj džamiji na At-Mejdanu, nakon čega su u lancima sprovedeni do sarajevske tvrđave, gdje im je suđeno, a nakon čega su i zadavljeni (klasičan način usmrćivanja u osmanskoj državi). Braća Morići sahranjeni su u haremu Vekil-Harčove džamije, poznate i kao Hadžijska, koja se nalazi odmah iza Inat kuće. Pokopani su uz svog oca Mustaf-agu i majku Aminu, a u zidu džamije nalazi se i spomen ploča posvećena Mehmedu i Ibrahimu Moriću. Hapšenje braće Morić i njihovo pogubljenje ovjekovječeni su u baladi koju je najvjerojatnije napisao netko od njihovih sljedbenika. Sin Ibrahim-age Morića, Mustafa, koji je ime dobio po svom djedu, početkom 19. st. postao je zakupcem hana koji je pripadao Gazi Husrev-begovom vakufu, a koji danas nosi i ime Morića han.

Da se sve to dešavalo negdje na zapadu, koliko bi već akcijskih povijesnih spektakala bilo snimljeno o tome.

Ostavljamo Morića han i idemo dalje. E, onda nas s lijeva i desna okruže Husrev-begova zdanja. Iako je sredinom 15. st. Sarajevo utemeljio Isa-beg Ishaković, najznačajnijom ličnosti u povijesti Sarajeva smatra se Gazi Husrev-beg, za čijeg vakta (vremena) su Sarajevo zvali cvijetom među gradovima. Husrev-beg je rođen 1480. u Serezu (današnja Grčka), u uglednoj osmanskoj porodici. Otac mu je bio Bosanac i visoki dvorski službenik Ferhat-beg, rodom iz kršćanske porodice iz Trebinja, a majka osmanska princeza Seldžuka, kćerka sultana Bajazita II. Vitešku titulu junaka (Gazije) Husrev-beg je stekao zbog briljantnih vojničkih manevara i iznimne hrabrosti koju je pokazao pri osvajanju Beograda 1521. kad ga sultan Sulejman Veličanstveni nagrađuje i titulom sandžak-bega, upravitelja Bosne, koju će nositi sve do svoje smrti 1541. Tijekom 20 godina vladanja Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje današnjem Sarajevu, koje je u njegovo vrijeme postalo najveći grad evropskog dijela Osmanskog carstva nakon Istanbula, a u kojem je tada živjelo više od 50.000 duša. Nitko do danas po svojim djelima nije nadmašio ovog dobrotvora, nitko Sarajevu od njega nije više dao. Sarajevo bi se nekako i moglo zamisliti bez nekog svog dijela, ali bez Baščaršije i Careve džamije teško, a bez Begove džamije i Sahat kule nikako. Medresa koju je izgradio i koja aktivno djeluje već 470 godina, jedna je od najstarijih škola na južnoslavenskim prostorima. Oporučio je da su vrata medrese otvorena za darovite i dobre učenike, te da se tamo imaju izučavati racionalne i tradicionalne nauke. Osnovao je i biblioteku koja je danas jedna od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga na Balkanu. U Sarajevu i okolini skupa s džamijama u njegovo vrijeme podižu se i franjevački samostani, a gradi se i jedna od najljepših pravoslavnih crkvi u BiH – Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji. Otvara se imaret (javna kuhinja u kojoj se siromašnima besplatno dijelila hrana), po gradu niču česme, kupališta, hanovi... Kako bi se upravljalo svim onim što je izgradio i Sarajevu i Sarajlijama u amanet ostavio, uspostavio je najgrandiozniju ustanovu u povijesti grada – Gazi Husrev-begov vakuf (zaklada), koji i danas, pet stoljeća kasnije, još uvijek postoji i radi. Skoro pet stotina godina ovaj vakuf, od sredstava ostvarenih raspolaganjem imovinom koju je Gazi Husrev-beg zaviještao, stipendira učenike, hrani siromašne i čini nebrojena druga dobročinstva. Gazi Husrev-beg je umro 1541. U vakufnami iz 1531. Gazi Husrev-beg je, između ostalog, u pero izdiktirao: Dobra djela tjeraju zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar. Najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje će se trajno ponavljati... Dok je svijeta i stoljeća korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.

Gazi Husrev-beg je vlastitim novcem 1530. izgradio najmonumentalniji objekt islamskog graditeljstva i najveći sakralni objekt islamske arhitekture u ovom dijelu svijeta, Gazi Husrev-begovu džamiju, u narodu poznatiju kao Begova džamija, koja je, zajedno s mektebom, abdesthanom, dva oktogonalna turbeta – mauzoleja, haremom (dvorištem) i zgradom muvekithane središnji i najveći kompleks čaršije i značajno je utjecao na sve graditeljske aktivnosti u gradu. Begovu džamiju projektirao je Adžem Esir Ali, Perzijanac iz Tabriza, koji je u to doba bio glavni arhitekt Osmanskog carstva. Uvakufljavanje, ostavljanje iza sebe nečega što će ljudima služiti kao trajno dobro, tradicija je koja je imala presudan utjecaj na razvoj Sarajeva. Džamija se i danas s pravom smatra najznačajnijim arhitektonskim spomenikom osmanske vladavine u BiH i vjerojatno je najljepši primjer otomanske islamske arhitekture na cijelom balkanskom poluotoku. Stil u kome je džamija izgrađena oponaša stil ranih istambulskih džamija. Kroz povijest je pretrpjela brojna oštećenja, većinom uslijed čestih požara u staroj čaršiji, ali je svaki put iznova obnavljana. Današnji oblik džamije s kupolom visokom 26 m datira iz 1893, kad je restaurirana. Pet godina nakon restauracije Begova džamija će, prva od svih džamija u svijetu, dobiti i električnu rasvjetu. I danas dobro svijetli, zar ne?



Pored istinske ljepote same građevine, u kojoj se ogleda sva raskoš stila ranocarigradske arhitektonske škole, ne može proći nezapažena ni ljepota šadrvana, gdje su vjernici odvajkada mogli uzeti abdest (pranje prije molitve), a putnici – namjernici utoliti žeđ. Legenda kaže da će se putnik koji se s nje napije vode sigurno nekad vratiti u Sarajevo. Prvi šadrvan na tom mjestu izgrađen je kad i džamija, 1530, od domaćeg kamena – miljevine, a voda je dovedena s oko 7 km udaljenog vrela Crnilo u Donjem Biosku. Zbog jakih sarajevskih zima tijekom kojih se voda znala i zalediti, šadrvan je vremenom propadao, pa je 1772. obnovljen po uzoru na originalnu izvedbu. Današnji oblik šadrvana s kupolom potiče iz 1893, kad je na mjestu starog izgrađen novi šadrvan od mramora s Brača, po uzoru na šadrvan ispred Ulu džamije u Bursi u Turskoj. Iste godine šadrvan je priključen i na gradski vodovod.

Gazi Husrev-begova džamija u sredini (pretjehraše s onim snopom poput Krampusove šibe za Nikolinje), ispred su Gazi Husrev-begova hanikah i medresa a desno sahat-kula. Prizor s makete onodobnog Sarajeva koju sam spominjao ranije.



Slijede prizori iz današnjice (za one koji ovaj post budu čitali za 10 godina, tamo negdje iza 2030, preživi li forum toliko, današnjica se odnosi na doba objavljivanja posta).

U dvorištu džamije, u sjenci stoljetnih lipa, nalaze se i dva turbeta. U većem je ukopan Gazi Husrev-beg a u manjem Murad-beg Tardić, ratni zarobljenik – kršćanin kojeg je Gazija oslobodio, kasnije ga imenovao vojvodom i koji mu je sve do smrti bio odan pratilac, sposoban pomoćnik i iskren prijatelj. Već punih pet stoljeća tijekom svakog dana mjeseca razmazana vjernici nakon ikindije (poslijepodnevnog namaza) uče dovu (molitvu) Gazi Husrev-begu na njegovom turbetu.



Uz obvezni šadrvan tu je i posebna zgrada abdesthane (vjerojatno novijeg datuma) u kojoj vjernici obavljaju obredno pranje nogu. Logično, jer kako obred u džamiji uključuje mnogostruko klanjanje, zamislite čemu bi to bilo nalik, kad bi onaj u redu ispred tebe, čijim stopalima pri klanjanju približuješ glavu, nosio iste čarape 10. dan.





Naposlijetku, tu je i neki centar za posjetitelje, suvenirnica i prodavaonica ulaznica u bivšoj muvekithani, na pretprošloj slici kamena zgrada desno. Ovdje sa skupnom ulaznicom za tri lokacije nema nikakvog problema. Džamija se, dakle, može razgledati povazdan, i izvan vremena namaza. Za to je predviđen postranski ulaz i u džamiji ograđeni prostor, dovoljno velik da se sagleda cijeli njezin volumen.





Trijem poput pjevališta u rimokatoličkoj crkvi



Nekad je u dvorištu džamije postojala i muvekithana (opservatorij) u kojoj se na osnovu preciznih tehnika i instrumenata određivalo točno vrijeme molitvi. U njoj su radili muvekiti koji su morali odično poznavati matematiku, astrologiju i astronomiju. Danas je na tom istom mjestu, u spomen na sarajevske muvekite, postavljen LCD displej koji pokazuje vremena molitvi po srednjoevropskom vremenu. Pretpostavljam da se ta vremena dnevno mijenjaju, sukladno poziciji Zemlje u odnosu na Sunce, a ta vremena izračunavaju rečeni muvekiti. Prvi namaz je u zoru, a displej kaže: Zora 2h 43min. Zanimljivi ljudi, zanimljivi običaji i još zanimljivija vremena. Zora, pa u 2:43? Pretpostavljam da se u taj čas javio prvi trak svjetlosti na horizontu (odn. da je tada sunce pod točno određenim kutom u odnosu na ravninu motritelja). I ti onda ustani i moli. Poslije, valjda, smiješ opet ubit' oko. Ali jutarnja molitva je blizu, opet da te prene iz najslađeg sna.

S druge strane, u carskom Beču je još u 17. st. noćobdija u 3 h oglašavao vrijeme ustajanja za sluge. Bečka satnica i dnevni raspored bili su prilično pomaknuti u odnosu na današnji običaj. Jest da je ovdje OT (ili: ne-tema), ali rado bih spomenuo da je tada večera počinjala u 16 sati i bila i vremenski i cjenovno staleški raspoređena. Svima su se servirala ista jela i u istim količinama, ali sluge su večerale u 16 sati po 8 krajcara, od 17 sati na redu su bili činovnici i plaćali 17 krajcara, od 18 sati večera je koštala 24 a od 19 sati 27 krajcara. U 20 sati gostione su se zatvarale. Naravno da je svatko mogao doći jesti kad je htio, ali svi su pazili s jedne strane na svoj društveni ugled a s druge i na novčanik. Tako je već onda, na izmaku feudalizma, ostvarena neka socijalna pravda.

(Al' sam se ovaj put raspisao...)

ZAPISI IZ BOSNE [10]


Preko puta su Gazi Husrev-begova medresa, Gazi Husrev-begov hanikah i Gazi Husrev begova biblioteka. Prve dvije zgrade su izvorne, treća je novogradnja. Gazi Husrev-begova medresa je najstarija odgojno-obrazovna institucija u BiH. Osnovana je 1537. kao vakuf Gazi Husrev-bega po ugledu na carigradske medrese, koju je posvetio svojoj majci sultaniji Seldžuki pa se po njoj ovaj objekt sprva i zvao Seldžuklija. Medresa je poznata i po nazivu Kuršumli medresa po turskoj riječi kuršum (olovo) od kojeg je napravljen krov. U vakufnami je beg do u detalje odredio osnove budućeg rada medrese, čiji će profesori biti birani po strogom kriteriju, na temelju stručnosti, pedagoškog iskustva i ljudskih kvaliteta (usporedite s našom današnjicom). Izgradili su je dubrovački majstori i domaći graditelji po projektu tada vodećeg arhitekta Osmanskog carstva, Perzijanca Adžema Esira Alija. Osmišljena je kao građevina s 12 učeničkih soba poredanih u polukrug, između kojih je bila centralno postavljena dershana (predavaonica). Kutubhana (biblioteka) bila je smještena uz Begovu džamiju, dok je uz medresu sagrađen i Hanikah, centar za izučavanje tesavvufa, islamskog misticizma. Za vladavine Osmanskog carstva medresa je bila viša obrazovno-odgojna ustanova, dok u prvim godinama austrougarske uprave postaje usko specijalizirana vjerska škola, jer tada s radom otpočinju i muslimanske škole sa svjetovnim programom – Šerijatsko-sudačka i Učiteljska škola. U originalnoj zgradi medrese, Kuršumliji, danas djeluje Gazi Husrev-begov muzej, a Hanikah služi za realizaciju dijela aktivnosti medrese, te kao izložbeni prostor.





Muzej je posvećen Gazi Husrev-begu i povijesti njegovog vakufa. Muzejski postav sastoji se od osam tematskih cjelina raspoređenih u nekadašnjim učionicama. U centralnoj prostoriji Kuršumli medrese – dershani (predavaonici) - smještena je zbirka raritetnih predmeta vakufa, tu je i soba s dojmljivim i vrlo nefotogeničnim instrumentima za određivanje vremena (muvekithana), soba sa starim fotografijama Gazi Husrev-begovog vakufa, kao i soba posvećena stradanju objekata vakufa tijekom opsade Sarajeva

Oni instrumenti za određivanje vremena u stvari su drvene ploče s vrlo finim, tankim besprijekorno precizno ugraviranim krivuljama (to se jedva okom vidi iza stakla, a fotografija ne bi pokazala ništa) iz čijih su presjecišta muvekiti određivali vremena. Zato je malo bolje vidljiv nebeski atlas. Uzmite u obzir da je nastao u vrijeme Husrev-bega. I onda mi se zapadna kultura i tehnika hvale sami sobom...



Ima tu i raznih knjižica i knjižurina. Jedna od njih je i ova. Iz teksta ćete, kao i ja, razabrati o čemu knjiga govori.



A onda imamo tu i Husrev-begovu blagajnu. Ovu željeznu sandučinu teško je nositi i praznu, a kamoli kad se napuni. Kartice se u Bosni teško primaju i danas, a kamoli tek onda... Keš je keš!



Medresa lijevo i hanikah desno. Oni tornjevi na krovu koje ste zasigurno zamijetili i par slika ranije nisu minareti već dimnjaci.



Gazi Husrev-begova biblioteka je ustanovljena kao posebna kulturna i istraživačka institucija u oblasti islamskih nauka, islamskog kulturnog naslijeđa i sličnih znanstvenih disciplina. Datum nastanka vakufname se smatra datumom otvorenja biblioteke. Sadrži oko 100.000 rukopisa, knjiga, dnevnika i raznih dokumenata pisanih na arapskom, turskom, farsiju, bosanskom i drugim evropskim jezicima. Biblioteka također posjeduje muzej s više od 1200 izložaka koji svjedoče o bogatoj kulturnoj i religijskoj tradiciji Muslimana u BiH. Podijeljeni su u pet tematskih cjelina: islamska umjetnost / kaligrafija, obrazovanje, vjerski život, etnologija, biblioteka u ratu. Islamska kaligrafija predstavlja zbirku radova bh. majstora kaligrafije, dok se u sklopu tematske cjeline mjerenje vremena nalaze predmeti korišteni za izračunavanje točnog vremena, među kojima su i dva ručno rađena globusa čuvenog sarajevskog muvekita (osoba zadužena za točno izračunavanje namaskih vremena) Saliha Sidki-efendije Muvekkita. U sklopu tematske cjeline Ulema predstavljeni su radovi (u rukopisu, ili štampani) čuvenih pripadnika bh. uleme (učenjaka), gdje se oni pojavljuju kao autori, prepisivači, ili komentatori djela. Dio zbirke pod nazivom Džamija i tekija obuhvaća predmete iz džamija i tekija, poput levhi, lustera, rahli, tespiha, ručno tkanih ćilima i sedžada ... U sklopu tematske cjeline Hadž izloženi su predmeti koje su bosanskohercegovačke hadžije donosile sa svojih hodočašća, dok se u dijelu muzejske postavke pod nazivom Svakodnevni život nalaze predmeti koje su Bošnjaci stoljećima koristili u svakodnevnom životu, poput odjeće i obuće, namještaja, posuđa, predmeta za održavanje higijene...



Ni tu se ne smije slikati, ali ja koristim posebnu tehniku. Fotoaparat upečatljivih dimenzija visi o vratu (i na njega je usmjerena pažnja) a ja petljam s mobitelom u rukama, kao nešto proučavam ili tipkam, a zapravo slikam.

Ruznama – kalendar koji obuhvaća 1551. do 1619. godinu. Na početku svakog mjeseca ispisana su imena mjeseci i na bosanskom jeziku, što je potvrda da se ovaj kalendar tada upotrebljavao u Bosni.



Još jedna lijepa knjiga



Jedna od knjiga su i zapisi – kronike Mula Mustafe Bašeskije (1731. ili 1732. – 1809.) (ranije sam vam rekao da zapamtite to ime) koji je bilježio svaki detalj tadašnjeg života i sarajevske svakodnevice, što se dešavalo, tko se rodio a tko umro i tome tako. Slično je bečko pučanstvo izvještavao Wiennerisches Diarium koji je početkom 18. st. izlazio svaka 3 dana, donoseći vijesti iz zemlje i svijeta te one koje su bečani požudno čitali - popis osoba svih staleža koje su stigle u Beč ili otišle iz njega i gdje su odsjele, zatim popis novih krštenja, vjenčanja i smrti, a što je mogao biti uzor za Bašeskijine kronike.

ZAPISI IZ BOSNE [11]

Spomenuo sam sahat-kulu. Obzirom da je u ono doba vrlo malo ljudi posjedovalo satove (izrada mehaničkih satova počinje tek od prve polovine 16. st.), pored Begove džamije je napravljena Sahat-kula visoka oko 30 m, najviša, a zbog svoje vitkosti jedna od najljepših u BiH. Graditelj (financijski) kule je Gazi Husrev-beg. Ova kula se, za razliku od ostalih sahat-kula u BiH, prema vrhu postupno širi, i to na dijelovima iznad prvog i ispod završnog krovnog vijenca. Ta razlika na pojedinim mjestima iznosi 10 cm. Nije poznato da li je ova razlika postojala kod prvobitne Sahat-kule. Kula je bila važan orjentir muslimanskim vjernicima koji su u određeno vrijeme, pet puta na dan, obavljali svoje molitve. Jedina je sahat kula u svijetu koja mjeri lunarno, a la turca vrijeme, usklađeno prema vremenu pet dnevnih namaza (islamskih molitvi). Prema ovom satu smjena dana i noći se dešava u momentu zalaska sunca, u vrijeme akšam namaza za muslimane, kad sat pokazuje 12 sati po hidžretskom kalendaru, po kojem zalaskom sunca prestaje jedan datum i nastaje drugi. Kad tijekom Ramazana sat na kuli otkuca 24 sata, vrijeme je iftaru (večernji obrok tijekom islamskog mjeseca ramazana kojim se prekida dnevni post u prvi sumrak, neposredno nakon zalaska sunca). Nakon prvog otkucaja pale se kandilji na Begovoj džamiji, a zatim se s Bijele tabije (tvrđave iznad istočnog kraja Sarajeva) tradicionalno oglašava top kojim se označava kraj posta. Jedan takav izložen je u Husrev-begovoj biblioteci. Obzirom da dan traje duže, odnosno kraće, uglavnom po jednu minutu, sat na Sahat-kuli je podešen da u 24 sata brza ili kasni po jednu minutu, da se muvekit ne bi penjao svaki dan na 30 m visoku kulu, do čijeg sata vodi 76 drvenih stepenica. U Sahat-kuli se nalaze četiri brojčanika koji gledaju na sve četiri strane svijeta. Na kuli je sat marke Gillette & Bland Croydon, izrađen u Londonu 1873. U Sarajevo su ga 1874. donijela dva sarajevska trgovca, Hašimaga Glođo i Mehaga Hadžikapetanović, jer je stari, turski sat, koji je do tada bio na ovoj kuli, dotrajao. Stari sat je odnesen na Vratnik u Vratničku džamiju. Prilikom njegove montaže gornji dio Sahat-kule je dozidan i prilagođen za ugrađivanje i dobru vidljivost brojčanika čiji su brojevi, kao i kazaljke, pozlaćeni.





Gazi Husrev-bega se još nismo riješili. Slijedeći blok je Gazi Husrev-begov bezistan (natkriveni bazar), poznat i po nazivima Stari bezistan i Veliki bezistan, dio Gazi Husrev-begovog vakufa (zadužbine), a pretpostavlja se kako je izgrađen oko 1540. U unutrašnjim dućanima se u osmansko doba trgovalo tekstilom, dok su vanjski dućani, koji se nalaze na istočnoj strani, u Gazi Husrev-begovoj ulici, pripadali kujundžijskoj čaršiji i u njima je izrađivan i prodavan zlatni i srebreni nakit.





U isto vrijeme kad je sagrađen bezistan s njegove zapadne strane podignut je Tašlihan (Kameni han) koji je s bezistanom činio jedinstven kompleks, u osmansko doba centar trgovine u Sarajevu. Tašlihan je teško stradao u požaru 1879, nakon čega je većim dijelom porušen.



Kao kontrast povijesnom Tašlihanu preko puta su mu suvremene zgrade hotela Art i Europe, svakako najpoželjnijih sarajevskih hotela, ali i prilično nepoželjnih cijena (doduše, hotel Art mi je dao prilično dobru ponudu – 79 € za noć, koju sam onda, blesav i škrt kakav jesam, zamijenio s ponudom konačno izabranog i na početku sarajevske priče opisanog prenoćišta).

U Sarajevu postoji jedinstveno mjesto, linija gdje se sudaraju, dodiruju i spajaju Istok i Zapad. Ne samo kao strane svijeta, već i kao civilizacije. Sarajevo susret kultura oznaka je kojom je obilježen komadić ulice Ferhadija, gdje se spajaju dvije dominantne kulture koje su u prošlosti oblikovale Sarajevo. Njihov najočigledniji susret vidljiv je kad se podrobnije zagledate u lice - arhitekturu grada. Lokacija gdje je postavljena oznaka Sarajevo susret kultura jedinstvena je po tome što se na tom mjestu očigledno dodiruju ova dva kulturna utjecaja i što se čini kako je upravo to ona točka grada gdje u jednom koraku prelazimo iz jedne na drugu stranu svijeta. Tu, dakle, započinje (ili završava) Baščaršija sa svojim istočnjačkim izgledom, mirisima, okusima... A, ako se okrenete na drugu stranu, prema zapadu, dočekat će vas ulica Ferhadija, izgrađena još u 16. st. Njen istočni, kraći dio nalazio se u Gazi Husrev-begovoj mahali, formiranoj 1531, dok je njen duži, zapadni dio pripadao mahali Ferhadija, koja je formirana nešto kasnije, oko 1562, kad je građena i istoimena džamija.





Šetalište Ferhadija je vjerovatno najšarmantniji dio grada, gotovo uvijek ispunjeno ljudima koji šetaju, razgledaju izloge ili neobvezno razgovaraju. Šetnja Ferhadijom vas doslovno vodi kroz prošlost Sarajeva. S obje strane su zgrade izgrađene u zapadnom stilu, za vrijeme vladavine Austro-Ugarske.





S desne (sjeverne) strane je Velika Avlija, poznata i kao Židovska četvrt, i dvije sefardske sinagoge: Stari hram (u kojem je Muzej Jevreja BiH kao jedna od depandansi Muzeja Sarajeva), sagrađen 1581. i Novi hram.

Lijepo vezeš ovu priču

Pfaff je napisao/la:Lijepo vezeš ovu priču

Jes' vala.
Neeegooo ... oklen ti znanje o svim tim regulama, običajima & riječima (... u vrijeme akšam namaza za muslimane, kad sat pokazuje 12 sati po hidžretskom kalendaru, po kojem zalaskom sunca prestaje jedan datum i nastaje drugi. Kad tijekom Ramazana sat na kuli otkuca 24 sata, vrijeme je iftaru (večernji obrok tijekom islamskog mjeseca ramazana kojim se prekida dnevni post u prvi sumrak, neposredno nakon zalaska sunca). Nakon prvog otkucaja pale se kandilji ... itd.)?

besposlenpop je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:Lijepo vezeš ovu priču

Jes' vala.  
Neeegooo ... oklen ti znanje o svim tim regulama, običajima & riječima

Šta znaš, možda se naš gaspa izvorno zvao Murat Hadžihafizibrahimbegović, pa se kasnije prilagodio tržištu?

Pfaff je napisao/la:

besposlenpop je napisao/la:

Pfaff je napisao/la:Lijepo vezeš ovu priču

Jes' vala.  
Neeegooo ... oklen ti znanje o svim tim regulama, običajima & riječima

Šta znaš, možda se naš gaspa izvorno zvao Murat Hadžihafizibrahimbegović, pa se kasnije prilagodio tržištu?

Pa ne bi bil iznenađen, ali obzirom na kritički odmak (prema Bosni), nemrem ga sam tak pospremit u tu religijsku ladicu.
Kolko sam skužil, porijeklom je sa Sigečice, a obzirom na godinu proizvodnje, odavno je pospremil lance & bokser u podrum, tek možda još koristi povodac za lajavca.

Pop je gotovo sve popgodio. Međutim, rodno mjesto nam je zajedničko. A onda sam preko Bužanove (da pripremim teren drugu Dojdeku) završio na Sigi, paralelno i kod Arene.

A glede prvog pitanja - volim putovati i svašta otkrivati, a za to se treba prethodno dobro pripremiti. U konkretnom slučaju želio sam bolje shvatiti islam, njegovu kulturu i običaje. Kako Pfaff kaže, možda će se trebati prilagoditi tržištu.

Ribar plete mrižu svoju a ja vezem bosansku priču dalje.

ZAPISI IZ BOSNE [12]


Lijevo se smjestila džamija Ferhadija koju je podigao je bosanski sandžak-beg Ferhad-beg Vuković-Desisalić u zlatno doba osmanskog carstva (pretpostavlja se između 1561. i 1562.), te stoga ova građevina odražava punu zrelost klasičnog osmanskog stila gradnje. Uz džamiju su prvobitno izgrađeni i mekteb, imaret (javna kuhinja), česma i šadrvan, koji su izgorjeli u požarima 1679. i 1897, tako da se danas pokraj Ferhadija džamije nalazi tek malo mezarje s dvadesetak nišana (nadgrobnih spomenika). Džamija je znatno oštećena tijekom posljednjeg rata, kad je nekoliko granata oštetilo kupolu, koja se, uslijed tih oštećenja, urušila 2007. ali je u cijelosti rekonstruirana.







Dalje, uglavnom, više nema istočnjačkog štiha u većoj mjeri i u centru prevladava austrougarski utjecaj. Tu je s jedne strane pješačke magistrale, koja se na istoku zove Sarači a na zapadu Ferhadija, rimokatolička katedrala Srca Isusova, stolna crkva Vrhbosanske nadbiskupije, sagrađena 1889. u neogotičkom stilu. Projekt je djelo Josipa Vancaša, mađarskog arhitekta, koji je inspiraciju za sarajevsku katedralu pronašao u katedralama Notre Dame u Dijonu i Teyn u Pragu. Ipak, zahvaljujući njegovom osebujnom talentu, sarajevska katedrala je sasvim nova i autentična građevina koja se odlično uklopila u okruženje, s Gazi Husrev-begovim hamamom (danas Bošnjačkim institutom) u pozadini. Unutrašnjost crkve je bogato ukrašena, a za freskoslikarstvo je bio zadužen čuveni talijansko-njemački slikar Alexander Maximilian Seitz. U katedrali je grobnica Josipa Štadlera, vrhbosanskog nadbiskupa s početka 20. st, koji je i inicirao njezinu gradnju.



Ušao jesam, pod diskretnom ali budnom paskom službenog i neslužbenog osoblja, da ne bih slučajno napravio koju fotografiju i prenio je dalje znatiželjnicima. Ništa od propagiranja povijesti, običaja i udjela Hrvata u BiH. Pa ću onda opisivati i prikazivati bošnjački, muslimanski dio. Pa i onaj treći, gdje bude vrijedno. I onda kažu: Hrvati zanemareni...

Islam s time, po svemu doživljenom, nema nikakvih problema niti postavlja ograničenja. Jedino ne smiješ u džamiji fotografirati u obući.

Nakon slijedećeg bloka s lijeve strane otvara se trg neobičnog imena: Trg oslobođenja Alija Izetbegović. Na tom prostoru su od 1885. bile smještene glavna željeznička stanica i carinarnica. Carinarnica, stanica i željeznički kolosijeci uklonjeni su pred Drugi svjetski rat i prostor je uređen kao trg. Na taj dio danas ne podsjeća ništa. 0 bodova. Na trgu je spomenik multietničkom čovjeku (kakav bi to čovjek bio? Bosanac?)



Na trgu je pravoslavna saborna crkva Roždestva Presvete Bogorodice u koju se naplaćuje ulaz pa je zaobilazim. Svakako za mene nije tolika atrakcija kao džamije. Ali, zanimljiva joj je povijest. Graditelj ovog lijepog zdanja bio je Andrija Damjanović iz Velesa (Makedonija), iz porodice uglednih graditelja Renzovskih, koji su podizali i ukrašavali crkve širom Balkana – od Makedonije i Bugarske, do Turske i BiH. Kada su mu crkvenjaci tražili da im pokaže neki plan ili crtež, Andrija je rekao da plana nema, nego da pogledaju crkve u Nišu ili Smederevu – takvu će graditi u Sarajevu, ali će biti još ljepša. Crkva je mješavina baroknog i bizantsko-pravoslavnog stila. Prema kazivanju, sarajevski pravoslavci su ispočetka novu crkvu nazivali ukletom zbog neispunjenja obećanja crkvenih predstavnika prema nekom majstoru-zidaru. Priča kaže kako nijedan majstor zbog visine nije htio raditi na gradnji tornja. Kad su napokon našli majstora koji je bio voljan preuzeti rizik rada na visini od 45 metara, on je postavio uvjet da ga nakon smrti sahrane u dvorištu crkve. Već nakon nekoliko dana rada majstor je pao sa skele ali crkvene vlasti nisu ispunile svoje obećanje. Poznata bizantska posla.



U pozadini je administrativno-upravna zgrada tj. patrijaršija.

Kao da pratimo putanju teniske loptice na igralištu, pa okrećemo glavu lijevo-desno. U nastavku Ferhadijom desno nam se ukazuje zgrada tržnice Markale, sagrađene 1895. u neorenesansnom stilu, koja više sliči na kazalište nego na tržnicu. I ova lokacija, poput tuzlanske Kapije, ima svoju tužnu i mračnu stranu: u zadnjem masakru na Markalama 1995. agresorski zlotvori pobili su 43, a ranili 84 osobe.



Kad već spomenuh agresore i stradalnike, ukazat ću na još jedno obilježje sarajevske patnje i terora nad njegovim građanima: sarajevske ruže, jedinstveni spomenici na opsadu i stradanja sarajlija tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. kad su na grad padale tisuće granata koje su ostavile duboko urezane tragove u tkivu grada. Granate koje su eksplodirale prilikom udara u asfalt načinile su karakteristične tragove u obliku cvjetova. Ovi cvjetovi su, u spomen na užase koje su Sarajlije preživjele tijekom najduže opsade jednog grada u modernoj povijesti, nakon rata ispunjeni crvenim voskom. Tako konzervirane tragove granata Sarajlije su prozvale Sarajevskim ružama. Najupečatljivije su one Sarajevske ruže koje se nalaze na mjestima najvećih pogibija Sarajlija.



Ovime gotovo da smo završili. Na kraju Ferhadije gori Vječna vatra kao spomen na sve one koji su dali svoje živote ranije, u borbi protiv fašizma. Vječna vatra je spomenik oslobodiocima Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Spomenik se sastoji od ploče s tekstom ispisanim u bojama zastave bivše Jugoslavije - plavoj, bijeloj i crvenoj, ispred kojeg se nalazi bakarno ognjište u obliku lovorovog vijenca, s otvorenim i stalno upaljenim plamenom, a koje simbolizira vječno živo sjećanje na oslobodioce Sarajeva, ali i grb bivše Jugoslavije. Ovaj jednostavni, ali vrlo lijepi spomenik, djelo arhitekta Jurja Neidhardta, postavljen je na pročelju zgrade koju su projektirali Josip Vancaš i Karlo Paržik, u kojoj se najprije nalazio hotel Grand, potom je služila kao sjedište Zemaljske banke pa SDK, dok je danas to sjedište ZAP.





A uočili ste i tzv. JAT-ov neboder neobična izgleda, prvi neboder u gradu.

A trajvani? Nema sarajefskih trajvanova?

Trajvani i drugi hajvani idu u zasebne teme i svoje podforume. Strpljenja. Sabur! Treba nešto čitati i tijekom zime.

ZAPISI IZ BOSNE [13]


Dalje su uz ulicu Maršala Tita još dvije impozantne zgrade, zgrada Željeznica FBiH i do nje zgrada Zemaljske vlade, građena 1884.-1886. po projektu Josipa Vancaša. Bio je to prvi administrativno-upravni objekt državnog značaja izgrađen tijekom austrougarske vladavine u BiH i jedan od najreprezentativnijih i gabaritom najvećih objekata tog vremena u Sarajevu. Zgrada ima tipične odlike ranorenesansne firentinske palače s oplatom pročelja izvedenog iz prepoznatljivih oblika palače Medici-Ricardi u Firenzi. Zgrada je 1911. dograđena u visinu za jedan kat (arhitekt Karlo Paržik), te je izgubila dio svoje prvobitne proporcije. U pozadini je i Bijela vlada izgrađena 1905. u historicističkom stilu. Danas su u ovoj zgradi smještene institucije Kantona Sarajevo i općine Centar.

Zgrada ŽFBiH. Da bar vidimo direkciju kad se od pokretnih osnovnih sredstava nije imalo što vidjeti (o tome u drugoj temi).



Zgrada Zemaljske vlade, danas Arhiva BiH



Bijela vlada



Na zapadnom kraju stare jezgre, smjestila se, kao kontrapunkt Vijećnici na istočnom kraju, Ali-pašina džamija, vakuf (zadužbina) Hadima Ali-paše, rođenog na prostoru Sarajevskog polja, odgojenog i školovanog u Istanbulu. Kasnije je vršio službu osmanskog namjesnika u Bosni i Budimu. Ova džamija, za koju se pretpostavlja da je izgrađena 1560. ili 1561, smatra se jednom od najskladnijih i najljepših džamija izgrađenih u klasičnom stilu osmanske arhitekture u BiH. U haremu (dvorištu) džamije nalaze se mezari Ali-paše te mnogih drugih bošnjačkih uglednika. U ovaj harem preneseni su i nišani derviša Ajni-dede i Šemsi-dede, koji su u Sarajevo došli u pratnji sultana Mehmeda II. Osvajača. Ovi nišani ubrajaju se među najstarije spomenike osmanskog prisustva na području Sarajeva.





Na drugoj obali velebni je sportski centar Skenderija. Gore u visini priprema se gradnja nekog hotelskog kompleksa. U prvom planu je prekinuta tramvajska pruga okretnice Skenderija (i taj dio se rekonstruira).



Utiske ćemo upotpuniti šetnjom od Skenderije do vijećnice uz Miljacku, na čijim su obalama također brojne vrijedne građevine. Na tom dijelu Miljacku na nepunih 1800 m premošćuje 10 mostova a još 11 ih je u naseljenom gradskom području.



Prvi, nakon 2 Skenderija mosta, je atraktivni pješački most Festina lente, dug 38 m i širok 4-7 m, izgrađen 2012. kao projekt studenata odsjeka produkt dizajna Akademije likovnih umjetnosti, čiji je cilj bio stvoriti novi simbol grada. Na sredini mosta se nalazi heliks (zavojnica, u ovom slučaju s jednim zavojem), kao simbol kapije - tradicionalnog elementa bosanske arhitekture a tu su i dvije klupe za odmor. Kroz heliks se iz gradskog centra prelazi u prostor umjetnosti. Sa zgradom Akademije likovnih umjetnosti u pozadini ovo moderno zdanje, posebno uvečer, tvori čaroban prizor. Na oba ulaza na most u podu je ugraviran latinski natpis Festina Lente, što u prijevodu znači pohiti polako. Pravo bosanski!



Zgrada preko rijeke smatra se jednom od najljepših zgrada u Sarajevu. Nakon austrougarske okupacije BiH 1878, broj evangelika u Sarajevu se znatno povećao pa se javila potreba za izgradnjom prve evangeličke crkve. Glavni pokretač izgradnje bio je Austrijanac Filip Balif, dok je projektiranje povjereno jednom od najpoznatijih sarajevskih arhitekata – Čehu Karlu Paržiku. Crkva je otvorena 1899. Po završetku Prvog svjetskog rata najveći dio evangelika napustio je Sarajevo skupa s austro-ugarskom vojskom, pa je Crkva izgubila svoju funkciju. Krajem 70-ih godina Vlado Nagel, jedan od posljednjih sarajevskih evangelika, prepisao je imovinu Evangeličke crkve gradskim vlastima koje su 1981. u renoviranu i adaptiranu zgradu smjestile Akademiju likovnih umjetnosti.

Sad ćemo malo pažnju usmjeriti na desnu obalu Miljacke. Slijede mostovi Čobanija, Drvenija, Ćumurija (al' su im našli imena), pa Latinska i Careva ćuprija, Novi most i Šeher-ćehajina ćuprija.

Južno od mosta Čobanija je (u sredini slike) pravni fakultet, smješten u nekadašnjoj zgradi Palače pravde koja je izgrađena 1914. Bila je to najveća palača izgrađena u austrougarskom razdoblju i posljednja građevina iz tog perioda podignuta u duhu historicizma, a ponovo prema projektu istaknutog arhitekta Karla Paržika. Desno od njega je Glavna pošta Josipa Vancaša svečano otvorena 1913. a posjetio ju je i prijestolonasljednik Franz Ferdinand, godinu dana prije ubojstva.



Glede samog mosta - prvu drvenu ćupriju na ovom mjestu podigao je 1557. Čoban Hasan Vojvoda, po kojem most, ulica, obližnja džamija, ali i cijelo naselje na lijevoj obali Miljacke danas nose ime. Drvene ćuprije često bi odnosila nabujala Miljacka, a poslije jedne takve poplave most je obnovio šejh Hasan Kaimija, po kojem se od tada most u narodu znao zvati i Šejhanija. Austro-ugarske vlasti su po projektu inženjera Adolfa Kunertha 1888. na ovom mjestu izgradile željezni most, koji se od 1921. do 1994, kad mu je vraćeno ime Čobanija, zvao Masarykov most, po češkom državniku i filozofu Tomašu Masaryku. Dotrajala i u zadnjem ratu oštećena Čobanija temeljito je obnovljena 1998. To je most s najviše imena: Čobanija, Masarykov, Poštanski, Pozorišni, most kod Dva ribara, a u narodu je bio poznat i kao Šejtanija (vražji most).

Sjeverno od mosta Čobanija je Narodno kazalište, opet djelo Karla Paržika.



Za osmanske vladavine u Sarajevu je izgrađeno više drvenih mostova - drvenija. Jedan se nalazio na Bentbaši, gdje su vađena debla koja bi bila posječena u šumama poviše grada, a potom spuštena u Miljacku kako bi ih voda donijela do Sarajeva. Drugi se nalazio između Šeher-ćehajine i Careve ćuprije, treći se zvao Hadži Bešlijina drvenija, a upamćeno je još nekoliko drvenija, od kojih nijedna nije odoljela zubu vremena. Most kojeg danas znamo po imenu Drvenija sagrađen je tijekom austrougarske vladavine, 1898. Miljacka bi za velikog nevremena znala odnijeti i ovaj drveni most, ali bi on svakog puta bio obnovljen. Posljednja rekonstrukcija izvršena je 1988, kad je tada čuvena sarajevska građevinska firma Hidrogradnja gradu poklonila armirano-betonski most sa simboličnom drvenom ogradom. Tijekom njena postojanja Drvenija je često nazivana i Gimnazijskim mostom, jer se u njezinoj blizini nalaze osnovna i dvije srednje škole, gimnazija, medresa, nekoliko fakulteta i akademija.

Uz most je zgrada Banke na Obali, sagrađene 1913. za Filijalu austrougarske banke, prema projektu arhitekta Rudolfa Tönniesa. Poslije austrougarske aneksije BiH pojačan je intenzitet gradnje, naročito nakon donošenja propisa od 1. siječnja 1909, kojim su na 20 godina od poreza oslobođene sve zgrade izgrađene tijekom 1909-1912. Tada je na desnoj obali Miljacke, od Vijećnice do mosta Drvenija, bila dozvoljena samo gradnja dvokatnica, a od Drvenije do Skenderije isključivo jednokatnica, s dvorištem okrenutim rijeci. Lokacija za zgradu banke koja je bila smještena u nizu zgrada iz istog perioda, odabrana je zbog blizine oficirske kasine i kasarne. Ova zgrada bila je jedan od rijetkih primjera primjene klasičnih elemenata u arhitekturi pročelja sarajevske secesije.



Drveni most Ćumurija izgrađen je prije 1565, kad se prvi put spominje. Prvobitno se zvao hadži Hasanova ćuprija, po dobročinitelju koji je financirao njegovu izgradnju. Most je napravljen za vezu mahale oko Ajas-pašine džamije koja se nalazila na desnoj obali Miljacke, i mahale Bakr-babine džamije na At Mejdanu. Ajas-pašina mahala bila je sjedište sabljarskog esnafa, pa su baš kraj ovog mosta sabljari u Miljacku istresali pepeo ćumura (drvenog ugljena) koji su koristili za loženje vatri prilikom izrade sablji. Po ćumuru most je u narodu dobio današnje ime – Ćumurija. Nekoliko puta je Ćumurija pretrpjela velika oštećenja od poplava, pa je drvena konstrukcija 1886. zamijenjena željeznim mostom koji je prvobitno služio za potrebe izgradnje željezničke pruge Bosanski Brod – Zenica. Od 1919. most se zvao Zrinjskog most, po hrvatskom banu Petru Zrinjskom, a 1993. mu je vraćeno ime Ćumurija.

Nedaleko je i Despića kuća (ona niža, lijevo) iz turskog perioda koja je pripadala srpskom trgovcu i koja je sačuvana u originalnoj formi. Despići su dugo predstavljali jednu od najimućnijih i najuglednijih srpskih porodica u Sarajevu. Posljednji muški potomak sarajevskih Despića poklonio je Despića kuću Muzeju grada Sarajeva, pod uvjetom da se u njoj otvori izložba na temu stanovanja stare srpske trgovačke porodice. Kuća predstavlja jednu od rijetkih očuvanih stambenih zgrada pravoslavnih trgovačkih porodica koji datira iz otomanskog perioda. U primaćoj, velikoj, sobi Despića kuće Hadži Makso Despić je organizirao i izvođenje prvih kazališnih predstava u Sarajevu. Dolazilo se isključivo po pozivu domaćina, a poslije izvedbi bile bi organizirane zabave za goste, pa je Despića kuća bila okupljalište sarajevske elite tog doba. U kući je postavljena izložba na temu stanovanja stare srpske porodice, te se na taj način očuvalo sjećanje na porodicu Despić koja je ostavila veliki trag u jednoj epohi postojanja Sarajeva. U kući se nalaze mnogi zanimljivi eksponati koji su pripadali članovima porodice, među kojima i testament najpoznatijeg i najutjecajnijeg Despića - Hadži Makse, te klavir njegove snahe, Austrijanke Vilhemine – Mine Despić, proizveden u porodičnoj manufakturi Neubauer u Beču. Kuća je jedna od depandansi Muzeja Sarajeva a kako nisam dovio skupnu ulaznicu, ostavio sam je za neku buduću posjetu.

gaspa je napisao/la:...
Utiske ćemo upotpuniti šetnjom od Skenderije do vijećnice uz Miljacku, na čijim su obalama također brojne vrijedne građevine. Na tom dijelu Miljacku na nepunih 1800 m premošćuje 10 mostova a još 11 ih je u naseljenom gradskom području.

... most kod Dva ribara, a u narodu je bio poznat i ...

Nisi opazio Muju i Savu kako pecaju stojeći u Miljacki ...?

ZAPISI IZ BOSNE [14]

Sarajevo vas svaki čas nečim iznenadi. Na primjer – ovim obješenjacima iznad Miljacke (uočite i bicikl ispod desne figure)



Muju i Savu kako pecaju u Miljacki nisam opazio. Valjda zato jer visoko dižem nos.

Još jedan obješenjak, na malo većem biciklu, velosipedu zapravo. Tamo lijevo straga vidimo kako izviruju dva nebodera blizanca. To su popularni Momo i Uzeir, izgrađeni 1986. prema projektu arhitekta Ivana Štrausa kao poslovne zgrade nekadašnjeg giganta metalne industrije UNIS.



Malo ćemo na lijevu obalu, u Memli Sarajevo (valjda zato što je na sjevernim padinama Trebevića, pa time često u sjeni). Tu je aškenaška sinagoga. Židovi Aškenazi su u Sarajevo u većem broju stigli nakon Austro-ugarske okupacije BiH (otuda i naziv austro-ugarski Židovi). Njihova općina gradi sinagogu koju je projektirao čuveni arhitekt Karlo Paržik (opet on!). Bio je to prvi vjerski objekt koji je u Sarajevu izgrađen u pseudomaurskom (mujedar) stilu. Smatra se da je sarajevsku sinagogu (tada treću po veličini u Evropi) Paržik projektirao po uzoru na templ u Budimpešti. Sama gradnja povjerena je Ludwigu Jungwirthu, a unutrašnja obrada i oslikavanje majstoru Ludwigu Oisneru. Njena unutrašnjost je pregrađena na dva nivoa, pa se gornji kat koristi za religijski život, a prizemlje za društveni život zajednice. Nakon Drugog svjetskog rata i velikog stradanja sarajevskih Židova aškenaška sinagoga je ostala jedini aktivni židovski hram u Sarajevu i BiH.



Odmah do nje je novija zgrada zanimljive arhitekture, zvana Papagajka. (ne znam otkud im to ime)



Bakr-babina džamija (ona gdje su uhvatili braću Morić) izgrađena je kao vakuf uglednog sarajevskog trgovca hadži Alije Bakr-babe još 1544, pa je po njemu džamija i dobila ime. Ta građevina, uz koju je bio podignut i mekteb (u ono vrijeme osnovna škola), bila je u to doba jedna od najljepših i najvećih sarajevskih džamija, s munarom visokom oko 30 m. Više puta je gorjela da bi naposlijetku bila srušena. Mjesto na kojem se nalazila poravnano je sa zemljom i pretvoreno u dio parka At Mejdan. Tek sredinom 2000-tih godina krenulo se s otkopavanjem arheoloških ostataka džamije i pratećih objekata. Na iskopanim temeljima Bakr-babine džamije je zatim podignuta manja i u modernom duhu dizajnirana džamija, koja je svečano otvorena 2011.



Careva (Sultan Fatihova) džamija najstarija je džamija u Sarajevu i jedna od najstarijih u BiH. Izgrađena je nedugo po osnivanju grada (oko 1460.) sredstvima utemeljitelja Sarajeva, osmanskog plemića i vojskovođe Isa–bega Ishakovića. Isprva je to bila skromna bogomolja s drvenom munarom koja se zvala Atik (stara) džamija, a predaja kaže da je preimenovana tijekom finalnog pohoda sultana Mehmeda II. Osvajača (El-Fatiha) na Bosansko kraljevstvo. Nakon što je obišao sarajevsku čaršiju sultan je u pratnji Isa-bega posjetio mahalu u kojoj se nalazila Atik džamija. Kad su došli do pred vrata džamije Isa-beg je Mehmedu II. poklonio džamiju i od tog vremena se džamija zove Careva. I mahala u kojoj se džamija nalazi dobi ime Mahala Careve džamije. U toj mahali izgrađena je rezidencija osmanskog namjesnika, onaj Dvor, iliti Saraj, po kojem je Sarajevo dobilo ime. Isa-beg Ishaković dao je i kraj džamije izgraditi hamam (javno kupalište), te kamenu ćupriju koja je povezala rezidencijalnu lijevu obalu Miljacke s desnom, gdje je izgrađena sarajevska čaršija, središte zanatstva i trgovine. Prilikom napada vojske Matije Korvina, predvođene srpskim despotom Vukom Grgurevićem, na Sarajevo 1480. džamija je teško oštećena. Temeljita rekonstrukcija izvršena je 1565. za vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, kad je džamija dobila današnji izgled. Predaja kaže da su džamiju, prostranu potkupolnu građevinu s osmokutnom munarom, gradili učenici čuvenog dvorskog arhitekta, mimara Sinana. Za vrijeme austro-ugarske vladavine porušeni su prateći objekti i uz džamiju je podignuta zgrada u kojoj je sjedište reisu-l-uleme (tako se to ispravno piše!), poglavara Islamske vjerske zajednice u BiH. U haremu džamije nalazi se dobro očuvano mezarje (groblje), na kojem su stoljećima sahranjivani sarajevski uglednici. Tu je turbe šejha Ibrahima Bistrigije, mezari bosanskog mule (počasni naslov za školovana, osobito teološki-pravno obrazovana čovjeka koji se istaknuo svojim radom) Muhameda-Emina, muhafiza Abdulah-paše... Najveću pažnju, ipak, privlači jedan veliki i visoki nišan bez natpisa, znakovito postavljen točno iza džamijskog mihraba (dio gdje tijekom namaza, okrenut prema Meki, stoji imam), a za kojeg se smatra da označava posljednje počivalište osnivača Sarajeva – Isa-beg Ishakovića. Careva džamija znatno je stradala u proteklom ratu, a upravo nedavno je završena sveobuhvatna obnova ovog arhitektonskog bisera.



Unutra je info ploča s nizom raznoraznih zabrana. Ali nema zabrane fotografiranja. Allahova zemaljska stanica širom otvara i ruke i srce dopuštajući i na taj način izradu podsjetnika ili priručnika za izučavanje islamske tradicije i religije i podsjećanje na njih.



Tu ćemo se za tren popeti malo uzbrdo. Tek za ilustraciju što u većini slučajeva u Sarajevu znači pojam uzbrdo. Da su ulice strme – strme su. Itekako. Da su uske – uske su. Pa hajd' ti sad tu autom. Kažu da po tim brdima ni jedna kuća ne zaklanja pogled onoj iza nje, jer je ta na osjetno višem mjestu.



Nekoć se ovaj dio grada na desnoj obali Miljacke (a to nije ovaj na slici; na slici je Alifakovac), smješten između Latinske ćuprije i Ćumurije mosta, zvao Latinluk, a ime je dobio po katolicima (latinima) koji su tu živjeli. Prije provale Eugena Savojskog i njegove paljevine Sarajeva (1697.) ovu četvrt naseljavalo je oko 200 porodica katoličke vjere, od kojih su većina bili trgovci iz Dubrovnika. Kad je 1882. sagrađena, crkva sv. Ante Padovanskog bila je jedina katolička crkva u Sarajevu i služila je i kao župna crkva, te stolna crkva vrhbosanskog nadbiskupa. Kako je bila napravljena od lošeg materijala već desetak godina nakon što je izgrađena crkva je bila u ruševnom stanju, pa je odlučeno da se na istom mjestu zida nova, izgrađena za dvije godine, te blagoslovljena 1914. Bio je to posljednji sakralni objekt kojeg je projektirao znameniti češki arhitekt Josip Vancaš. Crkva sv. Ante Padovanskog je izgrađena u neogotičkom stilu. Uz nju je izgrađen i toranj visok oko 50 m, s pet zvona, od kojih najveće teži preko četiri tone. Tako je ovaj zvonik svojom visinom nadmašio i zvonik Saborne crkve, i minaret Begove džamije, oba visoka 45 m. Da se zna tko je glavni!



Unutrašnjost crkve oplemenjena je izuzetno vrijednim djelima istaknutih hrvatskih umjetnika pa se danas ubaraja u red umjetnički najbogatijih crkvi na prostoru BiH, što se iz slijedeće slike ne bi reklo. Kroz proteklo stoljeće crkva sv. Ante bila je i ostala jedno od središta duhovnog života Sarajeva. Njena vrata su tijekom cijelog dana otvorena za posjetioce, a interesantno je da crkvu osim katolika redovno posjećuju i Sarajlije drugih vjera, kako bi se na svoj način pomolile Bogu i ostavile dobrovoljne priloge, koje dobri franjevci prosljeđuju siromašnim Sarajlijama, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. I nitko ne brani fotografiranje!



Od velikog značaja za vjerski i kulturni život Sarajeva je i samostan sv. Ante, koji se nalazi tik uz crkvu (izgrađen 1894.), a u kojem je od 1909. do 1968. bila smještena i Franjevačka bogoslovija. Preko puta se nalazi Sarajevska pivara, stilski fasadom usklađena s crkvom i samostanom, i u kojoj je pivnica gdje se toči jedino tamno pivo koje se proizvodi u Sarajevu. Pivo je odlično i jeftino a atmosfera tijekom večeri je izvanredna. Izgrađena 1882. kao privatno vlasništvo bečkog industrijalca Heinricha Lewyja, danas je poznata kao Sarajevska pivara – najstarije industrijsko postrojenje u BiH u sklopu koje se nalazi i mali muzej, upitno isplativ za posjetu (nema se pretjerano što vidjeti), a i fotografiranje nije dopušteno. Odustao!

Hoću li ja napokon početi temu privoditi kraju? Pa izgubili ste nit priče u koju ste se tako lijepo ufurali.

ZAPISI IZ BOSNE [15]

Latinska ćuprija, mjesto gdje su ubijeni nadvojvoda Franz Ferdinand i hanuma mu Sofia. Primjereno događaju, tamo je i muzej posvećen tome.



I, došavši ponovno do Vijećnice, ne mogu ne spomenuti Inat-kuću na lijevoj obali. Već ste pročitali kako je austrijska uprava za izgradnju monumentalne Vijećnice morala otkupiti nekoliko parcela s malim kućama. Ali, onda se pojavio jedan ters, čovjek koji je uvijek u pravu, ali drugi to ne razumiju. Legenda kaže kako je jedan od najpoznatijih sarajevskih tersova bio Benderija (po službenim podacima Avdaga Benderlić), čijem tersluku danas imamo zahvaliti za jedan od najzanimljivijih simbola Sarajeva – za čuvenu Inat kuću, o kojoj priča započinje u vrijeme kad je austrougarska vlast u Sarajevu krenula u izgradnju gradske vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu (1892.-1894.). Dvije imperije, jedna odlazeća – Osmanska, i druga, dolazeća – Austro-Ugarska, kao da su se nadmetale na prostoru oko Šeher-ćehajine ćuprije. Velikim zgradama nova vlast želi pokazati svoju superiornost. Ali baš na tom mjestu živi tvrdoglavi čovjek koji ne želi prodati svoju zemlju i kuću. A kako bi se pripremila parcela za izgradnju bilo je neophodno srušiti dva hana i Benderijinu kuću. Sve je bilo spremno za izgradnju impozantne Vijećnice, ali se pojavio veliki problem. Benderija ni pod kojim uvjetima nije htio dati dozvolu za rušenje svoje kuće. Nikakve molbe ni obećanja nisu pomagala. Benderija je poručio: Car je u Beču velik i moćan, od mene mu svaka čast i poštovanje, ali on nema para koje bi platile moj rahatluk. Kako molbe nisu urodile plodom, vlast je promijenila način uvjeravanja, pa je Benderija završio u zatvoru. Popustio je pod policijskim degenekom i pristao ustupiti svoje zemljište, ali pod uvjetom da se njegova kuća ciglu po ciglu prenese na drugu obalu Miljacke, gdje i danas prkosi monumentalnom zdanju Vijećnice. Po drugoj, manje dramatičnoj verziji priče, Benderija je odmah prihvatio da se na mjestu njegove kuće sagradi Vijećnica, rekavši: Begenišem, ali prenesite mi kuću na drugu stranu da ja gledam svoju Miljacku. Bilo kako bilo, zbog njegovog inata kuća dobi ime Inat kuća. Inat i tvrdoglavost su česta osobina sarajlija. Mnoge stvari se ovdje rade isključivo iz inata. Danas je Inat kuća ekskluzivni restoran s tradicionalnom bosanskom kuhinjom.



Desno je jedna od strmih ulica. Ona s ranije slike strmih ulica. Za nepoželjeti.

Moglo bi se o Sarajevu, njegovim ulicama, zgradama i ljudima pisati ako već ne unedogled a ono jako puno i jako dugo. I ovim sam tekstom obuhvatio na prvi pogled puno, a zapravo jako malo. A tek smo površno prošli najužim centrom. Gdje je širi centar, gdje su predgrađa, gdje su mahale i utvrđenja na obroncima okolnih brda, gdje su nova naselja... Gdje su brdska prijevozna sredstva – žičara na Trebević i Kosi lift? Gdje je (bivša) željeznička stanica Bistrik? Hoće li se ostvariti ideja o muzeju uskotračnih željeznica BiH u zgradi te stanice s galerijskim prostorom i vanjskim eksponatima, za što dosad nije bilo dovoljno novca? Gdje su brojni drugi muzeji? Gdje su očaravajući pogledi na grad s vidikovaca?

Da baš ne ostanete (oni koji Sarajevo nikad vidjeli nisu, pa i oni koji su ga doživjeli na brzinu i površno) u mraku neznanja, nabacit ću još pokoji detalj. Možda to bude osnova za daljnju razradu u budućnosti, desi li mi se neko novo sarajevsko putovanje (a toplo se nadam da će se desiti). A možda potakne i nekog od vas. U najmanju ruku, ako se tamo nađete slučajno ili po zadatku, da ga gledati drugim očima.

Arhitektura novijih zgrada je razigrana i zanimljiva. Ovu zgradu k'o da je netko zgužvao među rukama. Obratite pažnju na te plohe.



A posebno izdvajam najvišu sarajevsku zgradu, Avaz Twist Tower. Vole i Bosanci strane nazive za svoje zgrade, ne samo mi – dok su na engleskom, razumljivi su, a što da su na turskom ili arapskom, jer te zemlje Sarajevo i Bosnu obilato financijski potpomažu? Ali to ne bi bilo cool. Arhitektonsko remek djelo Faruka Kapidžića čija je fasada spiralna, zakrenuta 2,8° po svakom katu te se ukupno okreće za 90° cijelom svojom visinom, te građevinski poduhvat više od 200 građevinskih i drugih poduzeća iz BiH i njihovih više tisuća radnika. Otvoren je 2009, kad je uvršten među 10 najljepših građevina na svijetu po izboru kompanije Schuco, vodećeg svjetskog proizvođača staklenih i aluminijskih fasada. Osim visine od 172 m i impresivnih 32.000 m2 površine, toranj je specifičan i po moćnim durbinima koji se nalaze na vidikovcu na 36. katu, a koji posjetiteljima omogućavaju zaviriti gotovo u svaki kutak Sarajeva. Do vrha tornja vode superbrzi (5 m/s) panoramski liftovi, pa posjeta vidikovcu na visini od 140 m predstavlja nezaboravno iskustvo.



Iz novih dijelova izdvojit ću još samo nekoliko džamija. Ipak su te građevine kod nas u RH velika rijetkost. A u Sarajevu su izgrađene donacijama brojnih muslimanskih država i kao da se natječu koja će biti veća i ljepša.

Jordansku džamiju čiju izgradnju je financirala Hašemitska kraljevina Jordan (odnosno kraljica Ranija) što zbog vrućine, što zbog cajtnota (vremenskog škripca) nisam obišao već je ostavljam za idući put. Ali zato mi je u oko upala Istiqlal džamija, jedna od najvećih u BiH. Dobila je ime po Istiqlal džamiji u Jakarti, nacionalnoj džamiji Indonezije, jer su sredstva za izgradnju ove džamije bila poklon od indonežanskog naroda (mošte si mislit' - lijepa floskula još iz socijalizma kad su narodi narodima i vlastodršcima poklanjali sve i svašta) i vlade. Istiqlal je arapska riječ za nezavisnost, tako da je naziv ove džamije i podsjetnik na nezavisnost BiH. Džamija je također poznata i kao Indonezijska džamija. Izgradnja je završena 2001. Površina džamije iznosi 2500 m2, ima dvije munare visine 48 m. Niže od zvonika crkve sv. Ante Padovanskog! I dalje držimo primat. U srpnju 2018. (a možda i još koji put) održano je kolektivno šerijatsko vjenčanje za 60 parova. Medžlis (viša lokalna organizacijska jedinica islamske zajednice koja u pravilu obuhvaća najmanje sedam džemata – osnovnih jedinica - koji čine jednu cjelinu; odgovarajući mu je dekanat u rkt. organizacijskoj hijerarhiji) je sa svojim partnerima za ovu priliku za mladoženje osigurao odijela i košulje krojene po mjeri, a za mlade haljine s ukrasima i mahramama. Za sve mladence je osigurana i hedija (poklon koji se nosi u goste) u iznosu od 500 KM.



I na kraju - džamija Kralj Fahd, najveća u Sarajevu po kapacitetu. Izgradnju je financirala Saudijska Arabija (sitnišem iz lijevog džepa ako one njihove plahte u koje su zaodjenuti imaju džepove) kao najveću džamiju na Balkanu. Otvorena je 2000. Kulturni centar Kralj Fahd ima status diplomatsko-konzularnog predstavništva Saudijske Arabije i u ovom kompleksu ne vrijede zakoni BiH. Ali itekako vrijedi zabrana fotografiranja. Jedan od razloga (uz one o vrućini i cajtnotu) zašto nisam ulazio, je da ne bih nesmotrenošću upao u škare šerijatskog zakona: Kojom rukom si ukrao? Lijevom? Sjecite mu lijevu. Kojom rukom si fotografirao? Itd.



I to bi bilo to. Još neke sitnice imate razasute po drugim temama, da se i drugi podforumi malo aktiviraju.

Namjervao sam obići i Lukomir, najviše planinsko selo u BiH. Namjeravao sam istražiti i Travnik. Nisam. Satre me vrućina, a i najavljena kiša me je usmjerila natrag kući. Neću valjda tumarati Travnikom pod kišobranom? I ovo sve bilo je dosta i bilo je lijepo dok je trajalo.

E, da, nisam posjetio ni Fazlinoviće. Ni popio kavu (tamo je kava a ne kahva jer imaju espresso automat), ni pivu u San Remu.

Povratak dolinom Bosne uz brzinski prolaz kroz Žepče, skretanje u Zavidoviće pa u Maglaj (impresivan trgovački centar Bingo s gotovo ama baš svim za kućanstvo, od prehrambenih artikala preko odjeće do namještaja) i onda od Doboja do Bosanske (ili kako je već danas zovu) Gradiške Dodikovim autoputom. Najbolji smjer za pristup srednjoj Bosni odn. za odstup iz nje. Usko grlo može biti GP Stara Gradiška jer je granični prijekaz s bosanske strane u samom gradu a do oba prijelaza vodi samo jedna traka pa kolone mogu biti kilometarske. Još ako je nekoliko kamiona u nizu koji ne znam gdje parkiraju dok ne obave carinske formalnosti.

ZAPISI IZ BOSNE [16]

Kad već temu nisam zaključio na vrijeme, a zbili su se novi događaji, ostanimo još malo u Bosni. Preskočit ćemo dosta teritorija i naći se u najjužnijem mjestu Bosne. U Stocu. Zar Stolac u Bosni? A ne u Hercegovini? Eeee… Jest on zemljopisno u Hercegovini ali je s krive strane Neretve. S lijeve. A to je bošnjačka strana. Poznato iz Mostara gdje su, primjerice, na desnoj obali sveučilište i strojarski fakultet a na lijevoj univerzitet i mašinski fakultet. Stolac su godinama naseljavali Bošnjaci (s malom većinskom prednošću), Hrvati i Srbi (s malim brojčanim zaostatkom). Ogledni primjerak bratstva i jedinstva. Danas je Hrvata i Bošnjaka podjednako a Srba 10% manje. Bratstva i jedinstva poslije rata više nema, a kako nitko nema uvjerljivu premoć za vladanje, čini se da u toj gradskoj vlasti svak svakog opstruira, umjesto da se zajednički zalažu za neki napredak koji će u konačnici biti na korist svima. Tome svakako pripomaže nesloga hrvatskih političkih opcija i posve ujedinjena bošnjačka muslimanska opcija. Zato i dan-danas u Stocu gledamo fasade izrovane gelerima, srušene i napuštene kuće, uključivo i povijesnu baštinu. Možda će vas razveseliti činjenica da se u Stocu ne plaća parkiranje (po čemu je vrlo rijedak u BiH), ali brzo ćete ustanoviti da tamo prometna pravila ne vrijede, da se parkira gdje tko stigne, bez obzira u kojoj mjeri ometa promet, da će vas na parkirnom mjestu bespoštedno zagraditi drugo vozilo iako u blizini ima mjesta na pretek, da će vam u jednosmjernoj ulici bez grižnje savjesti doći vozilo iz suprotnog, zabranjenog, smjera, jer je vozaču tuda bliže…

Stolac spada u malu skupinu balkanskih prostora na kojima su sačuvani materijalni dokazi o urbanim oblicima života kroz razdoblje duže od 3500 godina. Stolac je mjesto bogato raznim znamenitostima, od kojih neke ni dan danas nisu u potpunosti istražene, niti prilagođene turističkim posjetama. Stolac je atraktivna turistička destinacija za koji mnogi ljubitelji starina kažu: svježina rijeke Bregave, mediteranski šarm i pitomi krajolik, sve na jednom mjestu, ima li išta ljepše od ovoga – čista uživancija. Je li? Kako to lijepo i idilično zvuči. A istina je drukčija. Sam Stolac ima (odn. imao je) dosta zanimljivosti i arhitektonski vrijednih građevina koje su u ratu oštećene i nakon toga zanemarene. Zanimljivosti ima i u okolici, od ilirskih utvrda do nekropola s obiljem vrijednih stećaka. Ima u Stocu hotel, zapanjujuće dobar, i nije ti jasno što takav hotel tamo traži. Nažalost, ne nudi prehranu (osim doručka). Ako baš ne želite pizzu, burek ili ćevape, ima i dva restorana, jedan izvan mjesta na rijeci Bregavi a drugi, Šarića han, u centru. A čim je han, alkohola jok. Bosna, a ne Hercegovina. Srećom, ljubazni konobar uputit će vas preko puta, kod svog jarana do mjesta gdje možete dobiti pivo. Samo ono malo, 0,33. Prvo popijete Sarajevsko, za žeđu. Onda uočite i Grimbergen, i oprezno pitate koliko košta. 4 KM. Udri onda, za gušt. Na kraju ispadne da je i ono Sarajevsko, i sva druga mala piva, po 4 KM. Eh, da je ranije bilo pameti… Potvrđuje se da onaj tko pita u izboru ne skita nego pije dobro pivo od početka.

Prometno je Stolac slijepo crijevo. Do njega sa zapada vode dvije ceste, jedna iz Mostara, jedna iz Čapljine (lokalci to izgovaraju spojeno, izčapljine, s naglaskom na prvom slogu). Na drugu stranu jedna cesta vodi dolinom Bregave u hercegovački krš a druga u Popovo polje. Entitetska granica je par kilometara od Stoca, entiteti se uglavnom ne miješaju, pa prometa tim cestama gotovo da i nema. Dvije autobusne linije povezuju Stolac s Mostarom, izravno i preko Čapljine. I to je to. Ima, doduše, još jedna cesta na jugozapad, kroz sela, a račva se na dva kraka: za Neum i Metković.

Pretpostavljam da biste nakon suhoparnog teksta htjeli vidjeti i pokoju sliku. U redu. Mogao bih pisati Markove konake, ali ću se suzdržati i tu i tamo, uz sliku, vas zagnjaviti još pokojim detaljem.

Obilazak počinjemo kod hotela Stolac, iznenađujuće bogato i elegantno uređenog, sa smiješno niskom cijenom noćenja s doručkom za ono što nudi, nekih trideset i nešto KM. Množite to s 4 i eto kuna. Dijelite onda sa 7,5 i evo eura. Ili odmah cijenu u KM podijelite s 2. Da ste rezervirali preko booking.com došlo bi vas najmanje 30% više. Zato manite posrednike i pokušajte ostvariti izravnu vezu.



Sobi nema zamjerke. Udobni krevet, klima, TV, hladnjak.



I kupaona je iznenadila opremljenošću i veličinom tuš kabine (obično ugrađuju minijaturne tako da pri sapunanju laktovima lupam što po kupaonskom zidu, što po plastičnoj oblozi kabine)



Jednostavna doručkovaona u podrumu. Ponuda bi se trebala pojaviti u Njam, njam.



Preko puta hotela je autobusna stanica, u stanju kakvom je bila nakon ratnih razaranja, devastirana do bola, tako da danas autobusi i ne dolaze na relativno sačuvane perone već stoje na pokrajnjem šodranom prostoru. Trebala bi doći slika u neku autobusnu temu.

Stocem dominira Vidoški grad koji po svojoj veličini spada u red najvećih starih gradova u BiH. Ime je dobio po rječici Vidoštici, danas zvanoj Bregava. Prvi spomen Vidoškoga grada datira od 1444. u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa V. gdje se potvrđuju posjedi hercega Stjepana Vukčića Kosače. Na prostoru Vidoškog grada bilo je utvrđenje iz kasnoantičkog doba čije su ostaci nađeni na sjevernoj strani brda. Kroz minula stoljeća građen je u nekoliko etapa. Grad Vidoški nalazio se na putu kojim su prolazili i trgovali Dubrovčani. Sve do 1465. bio je u posjedu hercega Kosače, da bi nakon toga potpao pod osmansku vlast. U 17. st. imao je 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini. Sastoji se od tri jasno podijeljene cjeline: Donji grad, Srednji grad i Gornji grad. Opasan je lancem kamenih kula i bedema debljine oko 2 m od tesanih blokova kamena krečnjaka. Unutar grada je podignuto nekoliko vojnih i stambenih objekata, platforma za topove, skladište eksploziva i streljiva, skladište brašna, 10 cisterni za vodu, konjušnica i drugi prateći objekti. Izgrađena je i džamija koja je stradala 1906. i nije više bila obnavljana, ali su njeni ostaci vidljivi i danas. U austrougarskom periodu sagrađena je tvrđava koja se nalazi u najvišem dijelu grada. Na putu za stari grad Crkva je početkom 2000-ih postavila križeve, postaje križnog puta, bošnjački građani su protestirali, rušili ih, da bi ih inspekcija 2004. proglasila nelegalnim, jer su u pojasu nacionalnog spomenika. Na vrhu je izgrađen kameni križ od tamošnjih zidina, visok 4,5 m. Cjelokupan kompleks nema ni uređene staze za pješake, niti bilo kakav drugi prateći sadržaj. Samo sirova priroda i ostaci utvrde okamenjeni u vremenu i u dobroj mjeri prepušteni sebi, kišama i snjegovima. E, o tome sam vam ja na početku pisao. Kad je tome tako, ni meni se nije dalo verati gore. Ne bi se ni Pfaffu.





Iza leđa mi je hotel, lijevo šodrani autobusni parking a ravno Podgradski most, prvi od podosta stolačkih mostova, preko kojeg ulazimo u zapadni dio grada. Most je građen početkom 18. st, a obnovljen 1898. Ima dva zasvođena lučna otvora različite veličine, koji se oslanjaju na jedan stup u rijeci i dva priobalna podzida.



Preko ograde mosta nazire se krov jednog autobusa na šodranom parkiralištu, hotel Stolac i desno od njega zgrada bivše autobusne stanice.

Podgradska džamija u čaršiji se tijekom godina gradila ili renovirala, pa nosi više naziva: džamija na Mejdanu, džamija Hadži Saliha Bure, Zulfikar-kapetanova džamija i džamija Ali-paše Rizvanbegovića. Sagrađena je 1733. Smještena je na adi između dva kraka rijeke Bregave. U prizemlju se nalazi niz od tri dućana s velikim polukružnim vratima okrenutim prema čaršiji. Jedna je od rijetkih koja ima dućane u prizemnom dijelu, a dućani su bili dio vakufa džamije. Ovu džamiju su zidali domaći majstori i u njenoj gradnji ima elemenata mediteranske arhitekture. Srušilo ju je HVO kolovozu 1993. a obnovljena je 2010.



Preko puta džamije se nalazio i Muftića han i više dućana za namjenu trgovine i zanata. Taj han danas služi kao Konak koji se koristi kao luksuzno prenoćište, i u svrhe omladinskog udruženja.



Lijevom (južnom) obalom Bregave kroz podgradsku čaršiju idemo prema centru.



Prije samog centra na stranama brda se nalazi Turkovića kula. Stopljena sa stijenom, na dnu zapadne padine Starog grada, pretpostavlja se da je građena etapno, 17.-18. st, a čine je kula, stara kuća, kuća kuhača (kuhinja) uz staru kuću, kuća uz sjevernu fasadu kule, donja i gornja avlija, bašta uz kuću i ispod nje i prilazne stepenice. Prvobitno je bila stan porodice Rizvanbegović koji je udajom, kao miraz, prešao u vlasništvo familije Turković i predstavlja jedinstveni prelazni oblik feudalne kule i gradske kuće.

Ispred Stoca, kule svoje, a u zemlji Hercegovoj...