Zapisi iz Bosne

gaspa je napisao/la:... U Stocu. Zar Stolac u Bosni? A ne u Hercegovini? Eeee…

nominativ – tko? što? Stolac
genitiv – koga? čega? Stolca
dativ – komu? čemu? Stolcu
akuzativ – koga? što? Stolca
vokativ – oj, ej Stolče
lokativ – (na) kom?, (na) čem? na (u) Stolcu
instrumental – (s) kim? čim? sa Stolcem

Da se čovek, drug & starešina zapita: đe nestade ono"L"?

besposlenpop je napisao/la:

gaspa je napisao/la:... U Stocu. Zar Stolac u Bosni? A ne u Hercegovini? Eeee…

nominativ – tko? što? Stolac
genitiv – koga? čega? Stolca
dativ – komu? čemu? Stolcu
akuzativ – koga? što? Stolca
vokativ – oj, ej Stolče
lokativ – (na) kom?, (na) čem? na (u) Stolcu
instrumental – (s) kim? čim? sa Stolcem

Da se čovek, drug & starešina zapita: đe nestade ono"L"?

Pesničko nepostojano "L"

besposlenpop je napisao/la:Da se čovek, drug & starešina zapita: đe nestade ono"L"?

U Bosni

Kažu oni i: Soni trg (to od riječi: so). A pop bi sklanjao imenicu sol.

A volim čovjeka koji mi odmah ponudi proširenje. Lokativ od svinjca? U kocu.

gaspa je napisao/la:Lokativ od svinjca? U kocu.

Oliti praščaru!

Ima još nešto zapisano. I danas s bosanskim nepostojanim L.


ZAPISI IZ BOSNE [17]

Stocem protječe kraška rijeka Bregava koja izvire u Dolu ispod planine Hrgud. Duga je oko 35 km, pripada jadranskom slivu, lijeva je pritoka Neretve u koju se ulijeva u Klepcima kod Čapljine (kodčapljine, po domaće, s naglaskom na prvom slogu). U Stocu se na više mjesta grana u kanale tvoreći otoke i otočiće (ade). U gornjem toku ti su kanali čak na različitim visinama. Dobrim dijelom uz Bregavu su šetnice ili ulice koje ih glume.

Od davnina u Hercegovini nedostaje vode, posebno u ljetnim mjesecima. U široj okolini Stoca postoje ostaci kapina, udubljenja u krečnjaku gdje se skladištila kišnica. Neka su prirodna, a neka su vjerojatno nastala ljudskim djelovanjem. Kasnije su se gradili bunari i čatrnje. Četiri vakifa sagradili su čatrnje u dvorištima džamija i vodu iz njih koristile su prvenstveno džematlije za uzimanje abdesta. Situacija je bila nešto lakša u samoj čaršiji gdje protječe Bregava. Šadrvani, čitavi sistemi kanala i havuzi (bazeni) krasili su stolačke kuće od kojih su najljepše bile smještene uz Bregavu. Dolaskom Austro-Ugarske povećava se broj stanovnika, dolaze vojne jedinice, pa je problem snabdijevanja vodom postao gorući. Na inicijativu građana 1908. grad je dobio vodovod. U tu čast inženjeru Burijanu podignuta je i postavljena spomen česma. U gradu su u tom periodu postavljene i javne česme po mahalama, oko 36, od kojih su neke i danas u funkciji, te služe građanima i posjetiocima za okrijepu u vrućim ljetnim danima. U ovom razdoblju sagrađeno je i prvo javno kupalište uz Bregavu, poznato pod nazivom Kupaje. Početkom 20. st. tu su izgrađeni prvi bazeni u BiH, prvobitno zamišljeni kao kupalište austrijskih oficira. Originalno austrougarsko snabdijevanje bazena vodom je vodilo preko krilnog kanala širine cca 40 cm, koji se i danas nalazi na istočnoj strani mosta smještenog ji. od Kupaja. Voda se odvodi iz bazena također slobodnim padom. Još uvijek je sačuvan originalni mehanizam iz austrougarskog perioda, na dnu bazena, na južnoj strani, prema Bregavi. Otvaranjem ili zatvaranjem ove pumpe regulira se nivo vode u bazenima.



Južni prilazni put je povezan sa srcem stolačke čaršije kamenim mostom iz 1900. koji se nalazi ji. od Kupaja.



Kad dobro kadriraš i izvučeš sliku iz šireg konteksta sve se čini tako ljupko i idilično, da odmah poželiš biti tamo.



U pozadini strši zvonik katoličke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je zapravo pastoralno-duhovni centar Trebinjsko-mrkanjske biskupije, sagrađen 2012. Zvonik je visok 33 m. Nakon više od 500 godina zvona su se vratila u središte Stoca. U doglednom razdoblju Stolac će tako postati i sjedište spomenute biskupije s vlastitim biskupom. Zgrada, koju je projektirao arhitekt Faruk Čerkić, leži najvjerojatnije na području nekadašnje crkve. Na tom su lokalitetu, prigodom obnove stolačke tržnice, pronađeni kalež i razni crkveni predmeti. Nekad je u ovoj zgradi bila robna kuća Stočanka, prva moderna javna građevina u Stocu s osloncem na urbanu, orijentalno-mediteransku, tradiciju, pa stoga crkva i ne naliči crkvi. Ne znaš ni gdje je ulaz, a sve izgleda zatvoreno.

Na putu do centra nalazimo zgrade zaostale iz rata. Što nenastanjene, što neupotrebljive, što ukrašene rupama od gelera.



Careva džamija (Sultana Selima Javuza džamija) nalazi se u samom gradskom središtu. Uz ova imena koriste se imena Čaršijska džamija, Stari mesdžid, Džamija na Staroj musalli, Džamija na Tepi, Džamija jedanaest direka, Carski mesdžid. Džamija je izgrađena 1519. Uz džamiju je sagrađen mekteb (niža vjerska škola) i oko nje podignut harem. Bila je centar oko kojeg se razvijala čaršija i oblikovala Stolac onakvim kakav je sad. Posebna značajka ove džamije bile su pokretne levhe (arapskim pismom krasopisno napisani i uramljeni citati iz Kur̕ana) iz 18. i 19. st. ispisane tintom na pergamentu, od kojih su neke iluminirane bojenim ukrasima i tekućim zlatom. Pored ovih, džamiju je krasilo i dvadesetak levhi na zidovima, urađenih u fresko tehnici i za njih se pretpostavljalo da potiču iz 1788, kad je džamija obnavljana. Careva džamija je imala i svoju biblioteku s više desetina rukopisa na bosanskom, arapskom, turskom i perzijskom jeziku iz perioda 17.-19. st. Tijekom svih godina predstavljala je simbol onoga što se život zove. Džamija je u minulom ratu minirana i srušena u kolovozu 1993. a ostaci džamije su odvezeni kamionima i bačeni u korito Radimlje. Zajedno s džamijom tada je srušena i cijela stolačka čaršija sa svim pripadajućim građevinama. Predstavljala je jednu od tri najstarije hercegovačke džamije i spadala među najstarije u BiH. Obnovljena je i svečano otvorena 2003. a 2014. izvršena je izmjena kamenih ploča na krovu. Nacionalni spomenik sastoji se od džamije, harema sa šadrvanom i čatrnjom, prostora nekadašnjeg mekteba, musafirhane (kuće u kojoj se putnici besplatno hrane i noće), kiraethane (čitaonice), gusulhane (prostora uz džamiju gdje se vrši obredno čišćenje mrtvaca), dućana, Velike tepe i tepice (za ove zadnje dvije nisam dokučio gdje su i što su). Pročelje džamije je pokriveno trijemom. Posebno iznenađuju freske na pročelju koje prikazuju drveće, što nije uobičajeno u islamskoj arhitekturi. Natpisi na kamenim pločama iznad njezinog ulaza su na izvorno turskom i arapskom jeziku i kazuju o njezinom graditelju, godini građenja i obnavljanju.



Sahat-kula u čaršiji je izgrađena poslije 1664, uz kiraethanu, pedesetak metara istočno od Careve džamije. Pokazivala je vrijeme ala-turka. (sjetite se iz opisa Sarajeva ili potražite tamo). 1838. su vršeni radovi na popravku tornja prilikom čega je na njenom satu puklo zvono. U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti su skinule zvono s tornja i upotrijebile ga u ratne svrhe. Kula predstavlja arhitektonsku formu građenu pod utjecajem romaničko-gotičkih kampanila iz Dalmacije. Obnovljena je 2012. u duhu pluralnosti BH društva donacijama građana BiH i drugih zemalja i danas predstavlja jedan od najreprezentativnijih urbanih sadržaja Stoca.



Ćuprijska džamija (džamija Hadži Alije Hadžisalihovića) nalazi se uz lijevu obalu Bregave, odmah pokraj Gornje ćuprije (Inat ćuprije). Džamija je zadužbina Hadži-Alije Hadžisalihovića, sina Hasanova, o kome u vakufnami stoji  da je bio porijeklom iz kasabe Stoca u Hercegovačkom sandžaku i da je u vrijeme podizanja džamije i mekteba živio u Kairu u tadašnjem Misiru (Egipat) gdje je vršio neku vojnu funkciju i bio vojni zapovjednik. U vakufnami dalje stoji da je umro u Kairu prije nego su dovršene njegove zadužbine u Stocu, i tamo, u nekom groblju, sahranjen (oko 1734.). Džamija je sagrađena u prvoj polovici 18. st. u Hamam-mahali, nazvanoj po hamamu (javnom kupalištu) koji je tu podigao Silahdar Husein-paša. Kasnije je nazvana Hadži-Alijinom mahalom po graditelju Ćuprijske džamije. U narodu je taj dio Stoca danas poznat kao Ćuprija. Džamija je minirana i do temelja srušena u kolovozu 1993, a ostaci džamije su odvezeni kamionima i bačeni u korito Radimlje. Prijevoznici su baš imali posla tih dana. Obnovljena je 2010. Spomenik se sastoji od džamije, mejtefa, harema, haremskih zidova, kanala kojim je voda Bregave provedena kroz harem, čatrnje, šadrvana, 3 čempresa i višestoljetnog brijesta u haremu uz Bregavu. Džamija je otvorena za posjete, a u jednoj od pomoćnih zgrada je mala radionica u kojoj se prodaju suveniri.



Unutrašnjost je jednostavna



Ovo naprosto nisam mogao propustiti. Abdesthana (prostor za obredno pranje) i ćenifa. U abdesthani je na raspolaganju i tekući sapun.



Stolački mostovi imaju izvjesnu zajedničku karakteristiku. Mada su nastali u vremenskom rasponu više od 300 godina, svi su izvedeni s polukružnim, odnosno segmentnim, lučnim otvorima, po uzoru na stupe za valjanje sukna i mlinice. Svi su građeni od grubo klesanog poluobrađenog kamena – djelo domaćih majstora. Gornja ćuprija, poznata po nazivu Inat ćuprija, izgrađena je u 17. st. i smatra se najstarijim mostom u Stocu. Nesimetričnog je izgleda, jedan luk se završava na obali, a drugi u koritu rijeke. Pored ove ćuprije nalazi se netom viđena i opisana Ćuprijska džamija, hamam, mlin i kahvana. Po legendi, u vremenu Osmanskog carstva, beg koji je upravljao Stocem dobio je sultanovu naredbu povesti vojsku i doći u Carigrad radi učešća u gušenju novog ustanka u Anadoliji (1658.). Čim je beg otišao u vojnu, došao je neki seljak Trtak iz Ljubinja i preuzeo vlast u Stocu i prvo što je učinio, naredio je da se na Bregavi napravi nova ćuprija. Od Ishaka, neimara, tražio je da sagradi ćupriju ljepšu i s više lukova od begove ćuprije. Majstor Isah, svjestan da će ga snaći begov bijes kad se vrati, odluči napraviti ćupriju koja bi bila i po volji bega. Predloži nalogodavcu ćupriju u vidu burme, tako da pola prstena bude iznad, a pola ispod nivoa vode. Međutim, Trtak je insistirao da ćuprija ima više prstenova nego begova. Dok su majstori gradili ćupriju, smisliše ujdurmu (podvalu). Načiniše ćupriju s više lukova od begove, ali svaki je manje ili više bio herav (iskrivljen), iz inata prema uzurpatoru. Trtak to nije primjetio, a nije mu ni bilo važno jer je ćupriju izgradio iz inata (prkosa) tako da u narodu ostane u spomen kako se i on za nešto pitao u Stocu dok je bio na vlasti (drugo tumačenje). Kad se beg vratio, počeo je kažnjavati sve koji su radili protiv njegove volje, pa je pozvao i majstore, izgrdio ih i kaznio batinama.

ZAPISI IZ BOSNE [18]

Stolačka tekija se nalazi uz lijevu obalu rijeke Bregave, izgrađena na riječnoj adi 2010.-2015. Ona je hram derviša nakšibendijskog tarikata. Nakšibendijski tarikat je jedan od dvanaest temeljnih sufijskih tarikata i jedan od najistaknutijih sufijskih tarikata u svijetu. A sufijski pak tarikat je škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima posebnu metodu u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Ime je dobio po osnivaču Muhammedu Behauddinu el-Buhariju Nakšibendiju, koji je rođen 1317. u selu Qasr al-Arifan u blizini Buhare u središnjoj Aziji. Derviši su odigrali značajnu ulogu u prenošenju islama na ove prostore te su svojim odnosom prema vjeri i ljudima bili najljepše ogledao islama i muslimana. U Tekiji je sjedište Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u BiH. Za ovo lijepo uređenje (u jednom dijelu, označenom elipsom, kroz zgradu teče rukavac Bregave i izlijeva se malim vodopadom) našlo se sredstava, ali nekako sumnjam da su iz državne blagajne.



Odlukama Berlinskog kongresa 1878. BiH je ušla u sastav Austro-Ugarske, višenarodne monarhije koja je do temelja promijenila lokalne društvene odnose. U to doba izgrađen je most Sare Kašiković ili Djevojački most, koji se nalazi na desnom kraku Bregave. Građen je od poluobrađenog kamena 1896, o čemu govori i ploča s ćiriličnim natpisom. Most spaja cestu i vrtove koji se nalaze s druge strane rijeke, izgrađen je za privatne potrebe i imao je kapiju. Most je napravljen pored nekadašnjeg hotela Evropa, a vlasnica je bila Sara Kašiković. Legenda kaže da je Sara zavoljela svog susjeda Salka (tamošnji bi rekli: Salku, ali da to napišem, besposlenom popu opet ne bi bilo pravo) koji je stanovao na drugoj, lijevoj strani obale. Saznavši da se zaljubila u inovjerca, otac ju je silom udao za drugog. No sjećanje na ljubav ostalo je u Sarinom srcu. Kasnije je na mjestu gdje se sastajala sa Salkom sagradila hotel kojem je dala ime Evropa. Hotel je imao visoko potkrovlje s dvije sobe i dva mala prozora s kojih je Sara čeznutljivo gledala na drugu stranu obale. Dosjetila se, gledajući tako, da bi kao spomen na svoju veliku ljubav tu trebala napraviti most. Tako je nastao Djevojački most. I danas na Sarinom mostu zaljubljeni parovi razmjenjuju nježne riječi i promatraju kako protječe Bregava. Most je, kao i druge znamenitosti, označen informativnom pločom koja čak i nije loše dizajnirana, ali sve skupa djeluje pomalo jadno.



Na Bregavi se nalazi nekoliko starih mlinica i stupa. Najstarije su izgrađene u 15. st. Mlinice su služile za mljevenje žita, a stupe s badnjevima za valjanje, pranje i bojenje sukna. Sve one su funkcionirale do 1992. Građene su pored rijeke ili na adama od drvene građe. To su bili primitivni uređaji za valjanje i stupanje sukna. U prizemlju bile su stupe, a na katu dućan s krilom za sušenje sukna. Dućani su obično imali po dvije prostorije: u jednoj dimnjak a u drugoj bi bile smještene mušterije. I danas se takve prostorije nalaze u obnovljenoj mlinici Sule Buzaljka.



1833. Hercegovina je izdvojena kao zasebna administrativna oblast unutar Osmanskog carstva, a vezirska titula dodijeljena je Ali-paši Rizvanbegoviću. Ubrzo nakon toga Rizvanbegovići sele iz stolačke tvrđave u čaršiju, a potom 1835. izgrađuju i stambenu cjelinu Begovinu sa svim pratećim objektima. Begovina je radi zaštite od hajdučkih upada bila opasana zidom, a od mogućih napada bila je zaštićena otvorima, puškarnicama. Cjelina je poštovala prirodni teren i potrebnu privatnosti svake pojedine obitelji. Stambena cjelina Begovine sastoji se od četiri dijela koji ujedno predstavljaju i prelaz prostora od javnog k intimnom, porodičnom dijelu. Prvi, javni dio cjeline je pristupni put, drugi dio čini ulazno, odnosno prednje ili pristupno dvorište s četiri zgrade, zatim poluprivatna avlija i na kraju privatne avlije i kuće za porodični život. Treći i četvrti dio cjeline, odnosno poluprivatna avlija i porodične kuće, ograđeni su visokim kamenim avlijskim zidom, koji se proteže s tri strane cjeline. Unutar Begovine nalazio se i mekteb za školovanje djece. Objekti su povezani avlijom, odnosno vanjskim dvorištem, u kojem je bio i poseban prostor koji je služio za potkivanje konja. Od svega toga poslije zadnjeg rata ostale su ruševine od kojih vam prikazujem jednu, porodičnu kuću u zadnjem dijelu kompleksa, koja je u boljem stanju i čini se da se još koristi, do koje sam dopraćen bjesomučnim lavežom pasa iz posebno ograđenih prostora duž prolaza. Ostalo možemo samo zamisliti prema ranijem opisu.



Vodopad Provalije na Bregavi mnogi nazivaju stolačkom Niagarom, što se iz priložene slike nikako ne bi moglo reći. Najbolje ga je posjetiti dolaskom proljeća, kad se velika količina vode (koje u doba mog obilaska nije bilo) obrušava sa stjenovite kaskade visoke oko 20 m. Uz vodopad je onaj drugi stolački restoran, Stari mlin.



Stolac je smješten u uskoj riječnoj dolini pa i ljeti brzo pada u sjenu okolnih brda – zato slike nisu baš onakve kakve bih htio. Sunčevo svjetlo im daje jedan sasvim drugi štih. Ali, kako mi se Stolac nije baš dopao, nisam drugi dan više htio gubiti vrijeme na ponavljanje šetnje u prijepodnevnim satima, tako da ostadoše sumorne slike kao i sumorno mjesto u sumornoj uspomeni.

Ima (ili je bilo), barem prema opisima, još zanimljivih građevina, ali dan se lagano gasio, a i, temeljem dotad viđenog, baš i nisam imao previše volje za dalje istraživanje. Šteta, došao sam pun entuzijazma, želeći doživjeti jedan lijepi kraj, a završilo je razočaranjem.

A dalje ćemo malo u Hercegovinu.