Sarajevski tramvaji

U temi Zapisi iz Bosne raspreo ja slikopriču o Sarajevu gradu, a Pfaff još tamo početkom studenog zapeo za trajvane. Eto mu ih, onda. I njemu, i vama ostalima.


Sarajevo je jedini grad u BiH koji ima tramvajski promet. Riječ je o jednoj, 11 km dugoj, pruzi u smjeru zapad-istok, s jednim kratkim (500 m) odvojkom na sjever, do željezničke stanice. Ovim sustavom trebalo bi prometovati 7 linija:
1 Baščaršija – Željeznička stanica
2 Baščaršija – Čengić Vila
3 Baščaršija – Ilidža
4 Ilidža – Željeznička stanica
5 Baščaršija – Nedžarići
6 Skenderija - Ilidža
Glavna i najduža linija 3 vozi od 5:00 do 23:30 sati s frekvencijom polazaka uglavnom svake 3 minute. Linije 2, 5 i 6 služe kao rasterećenje linije 3, u novije doba tek s nekoliko polazaka dnevno, u špicama. Tramvajskim sustavom upravlja i vlasnik mu je Javno komunalno poduzeće – Gradski saobraćaj Sarajevo (GRAS).

Slika prikazuje tramvajsku (crveno) i trolejbusku (plavo) mrežu. R označava remizu. Točke na tramvajskoj crti su okretnice.



S razlaganjem ću početi od zapada, od Ilidže. Tamo je okretnica. I jedan slijepi kolosijek. Prema gradu pruga odmah presijeca jedan kružni tok malog promjera. Prolazak tramvaja reguliran je semaforima. Uz frekvenciju svake 3 minute (a ne križaju se tramvaji iz oba smjera na rotoru u isto vrijeme) promet je prilično zagušen, i to u svim smjerovima zbog malog promjera i samo 2 trake, jer oni koji stoje čekajući na semaforu u krugu blokiraju drugima skretanje desno prije semafora. Krkljanac. Ali, to je Bosna. Sabur!

Dalje do centra pruga ide zasebnim koridorom između dva kolnika. Prva na tom putu je okretnica Nedžarići (iz smjera centra grada odn. istoka), izvedena kao u zagrebačkom Sopotu. Iz smjera grada je i slijepi kolosijek netom prije okretnice. Slijedi odvojak za remizu, dostupan iz oba smjera. Slijedeća je okretnica Čengić Vila, konstrukcijski izvedena kao i Nedžarići. Zapravo su tu dvije okretnice: jedna iz smjera Ilidže (zapada) a druga iz smjera centra grada (istoka). Razdvaja ih gradska prometnica. Nakon toga je odvojak pruge prema sjeveru, do željezničke stanice, dostupan iz oba smjera. Pred centrom se pruga razdvaja i vodi jednosmjernim ulicama međusobno udaljenim kojih 300 m. Iz smjera Ilidže se kod Skenderije može okrenuti u suprotni smjer, prema Ilidži. Krajnja točka, Baščaršija (a zapravo vijećnica) i nije okretište, već pruga prelazi iz jedne jednosmjerne ulice u drugu. Nigdje ne postoji udvojeni odn. pretjecajni kolosijek.

Namjera je produžiti prugu od Ilidže do Hrasnice (naći ćete je u donjem lijevom kutu slike), za što se skuplja europski novac. I tu sad dolazi do izražaja balkanski mentalitet. Prvo: čemu pruga do Hrasnice? Izvorno je trebala za prijevoz radnika do velikih industrijskih pogona kojih danas više nema. Dakle, novac se može korisnije upotrijebiti, npr. za kraću dionicu do gusto nastanjene Dobrinje. Drugo: trasa pruge planirana je zelenim koridorom između dva kolnika. E, ne’š ti trase! Gradonačelnik smislio na toj trasi zasaditi voćnjak a tračnice položiti paralelno uz cestu. Preko privatnih zemljišta, između ostalog i njegovog voćnjaka, koje bi grad trebao otkupiti. [izvor: klix.ba] Poznato? Podsjeća na nešto? Treće: u Hrasnici bi trebala biti nova remiza a zemljište stare bi se prodalo kao građevinsko. Prvom tramvaju ujutro bi do Baščaršije trebala cijela vječnost, a ako bi došlo do nekog kvara napona ili pruge, recimo oko Ilidže, ostade Sarajevo bez tramvaja.

Tijekom proljeća/ljeta (a vjerojatno i jeseni) 2023. zbog obnove tramvajske pruge uvedena je linija 8 Čengić Vila – Ilidža (ni jedan tramvaj nije nosio tu oznaku). Na odsjeku Čengić Vila – Baščaršija tramvaje zamjenjuju autobusi. Frekvencija polazaka svakim danom svake 3 minute i tu im zaista moram odati priznanje (ponekad sam imao dojam da su intervali i kraći).

Glede voznog parka, Sarajevom prometuju stare krdže prosječne starosti 40 godina: 6-osovinski zglobni ČKD Tatra K2YU, Satra II i KT8D5K te trodijelni Düwag GT8.

Napokon dočekaste i slike.

ČKD Tatra K2YU, izvorno žut i rebrast





ČKD Tatra KT8D5K



A zavirit ćemo malo i u remizu. Ovo su izlaz (lijeva pruga) i ulaz (desna pruga)



A ovo je unutra. Gledamo ulaznu prugu koja se siječe pod pravim kutom s izlaznom. Jesu osmislili shemu...



Usred bijela dana jedan tramvaj izlazi.





A ovi su deponirani ovdje, na slijepim kolosijecima, čini se za dulje vrijeme. S lijeva na desno: 2 x trodijelni Düwag GT8 i 2 x ČKD Tatra Satra II. Raste trava zelenaaa, zelenaaa, zelena...



Slikom dominira Düwag GT6 a s desne strane izviruje još jedan.



I još da vas upoznam s razlogom poremećaja u tramvajskom prometu tj. rekonstrukcijom pruge. Ne vidi se mnogo, ali ipak. Slika prikazuje okretište Željeznička stanica. A obnavlja se ovaj krak i dionica do Skenderije.



Za ovaj put (i ovu godinu) toliko. Dnevnu kartu za vozikanje (i) tramvajima nisam uspio nabaviti, da bih izvještavao iz prve ruke i s lica mjesta, parkiranje blizu tramvajske pruge je problematično, pogotovo na Ilidži (em nema mjesta, em se plaća ili se stane daleko pa se puno hoda).

gaspa je napisao/la:Sarajevo je jedini grad u BiH koji ima tramvajski promet. Riječ je o jednoj, 11 km dugoj, pruzi u smjeru zapad-istok, s jednim kratkim (500 m) odvojkom na sjever, do željezničke stanice. Ovim sustavom trebalo bi prometovati 7 linija:
1 Baščaršija – Željeznička stanica
2 Baščaršija – Čengić Vila
3 Baščaršija – Ilidža
4 Ilidža – Željeznička stanica
5 Baščaršija – Nedžarići
6 Skenderija - Ilidža

Poštanski odvojak nijesi spomenuo? Tsk, tsk...

Koji poštanski? Nema toga danas. Nije bilo ni lani. Spomeni ga ti.

gaspa je napisao/la:Koji poštanski? Nema toga danas. Nije bilo ni lani. Spomeni ga ti.

Da, zbiljam, diglo ga... Kad? Nemam blage, morat ću pitati nekog od arajevskih prijatelja...

Pfaff je napisao/la:

gaspa je napisao/la:Koji poštanski? Nema toga danas. Nije bilo ni lani. Spomeni ga ti.

Da, zbiljam, diglo ga...  Kad? Nemam blage, morat ću pitati nekog od Sarajevskih prijatelja...

Daklem, da. Reče mi moj prijatelj Sejdalija da je taj poštanski šturc dignut dmaho poslije rata tj. opsade Sarajeva. Ja sam bio u Sarajevu u poslijeratno doba tek 2016. pa nisam tako dubiozno ulazio u detalje

A gdje je bio taj poštanski šturc? Negdje kod Pošte 2? Koja je kog glavnog kolodvora. Ili negdje drugo?

kriticar je napisao/la:A gdje je bio taj poštanski šturc? Negdje kod Pošte 2? Koja je kog glavnog kolodvora. Ili negdje drugo?

Kod Glavne pošte na obali Miljacke (Obala Kulina bana)

gaspa je napisao/la:

ČKD Tatra K2YU, izvorno žut i rebrast

Do rata su bili crveni.

kriticar je napisao/la:

gaspa je napisao/la:
ČKD Tatra K2YU, izvorno žut i rebrast

Do rata su bili crveni.

Nekoć su tramvaji u Milanu mijenjali boje ovisno o političkim sklonostima gradskog poteštata. Da nije to i ovdje slučaj?

Moj prethodni susret sa sarajevskim tramvajima bio je u prvoj polovini osamdesetih. Tramvaji su (iako se baš ne sjećam ali me podsjeća kritičar) bili crvenog trupa i krem krova. Prethodnici su bili zeleni. Žuti su bili i prije pregradnje, tj. dok su još pantograf imali otraga. Poslije rata su ih bojali kako su stigli. A i vozila je bilo svakojakih, iz nizozemske, pa iz Beča... ali nisu se dugo održali.

Povijest sarajevskih tramvaja možete vidjeti ovdje

Posljednje polugodište forumaški pisci usmjerili su se gotovo isključivo na teme pod Ostalo (čast iznimkama), pa treba poraditi na značaju ostalih podforuma.

TRAMVAJI   [2].

Prošli put (a to je bilo u ovogodišnjem siječnju) nisam rekao da je sarajevski tramvaj jedan od najstarijih u Europi, u pogonu od Nove godine 1885. 1895. uveden je električni tramvaj, prije nego li u Beču, jer su ga Austrijanci prvo htjeli negdje daleko iskušati u praksi, da se doma ne sramote, ako nešto pođe krivo.

Tijekom stvaranja ovog izvješća na stranici ABC Djeca (koja je aplikacija za učenje bosanskog jezika, namijenjena djeci mlađeg uzrasta) naišao sam na simpatičan članak Velida Džinde, pa ga prenosim:

Vjerovali ili ne: Sarajevo je bilo i ostalo – prvi grad na Balkanu i u srednjoj Evropi, koji je PRVI dobio svoj vlastiti tramvaj i istoimenu prugu, koja je bila duga tri kilometra i stotinu metara! Oprostite nam naši dobri i dragi susjedi i prijatelji iz Beča, ali – tako  je – kako je u knjige zapisano! A u njima piše: Sarajevski tramvaj je prvo “umarširao” u olimpijski grad, pa tek onda u Beč i mnoge druge znamenite evropske gradove! Te 1884. godine, u ranim jutarnji satima, oglasile su se brojne krampe i lopate. Počelo je kopanje i, kako se to kaže, “polaganje” šina, kojima će kasnije tutnjati sarajevski tramvaji i poskakivati putnici u njima. Što od radosti, što od neravnina!  Tada su radnici i građani Sarajeva nazivali tramvaje “konjskom željeznicom”, jer su upravo prelijepi ati vozili prvi sarajevski tramvaj. Ta prva, tri kilometra i stotinu metara duga pruga, protezala se od zgrade današnjeg Ekonomskog fakulteta, odakle je startovala, pa nastavljala svoj put kroz Ferhadiju ulicu, da bi potom izašla u današnju Titovu ulicu, tutnjala zatim prema Marijin dvoru i, napokon, završila svoju vožnju na Željezničkoj stanici.

Da, dragi naši mališani, okupljeni oko jedinstvenog i vrijednog tima, što se zove ABC Djeca, tako je počelo historijsko putešestvije tramvaja po šeher Sarajevu. I kako tada, tako i danas. Istina, bez konja i na strujni pogon. Zanimljivo da je tada izgrađena samo jedna traka, kojom se kretao tramvaj u oba pravca. U to vrijeme jedan konj je mogao voziti samo dva kruga, kako bi što lakše podnio teret. Tada se, očito, mislilo o konjima!

Pričao mi je jedan od najstarijih sarajevskih zaljubljenika u tramvaje Osman, rodom iz jednog mostarskog prigradskog naselja, da se prvi sarajevski tramvajdžija zvao Johan Hanke i da je tramvaj počeo saobraćati u Sarajevu prvog januara 1885. godine i to tačno u deset sati, po srednjo-evropskom vremenu! Sarajevo je tada imalo četvera tramvajska kola, koja su bila parkirana pred stanicom u Ferhadiji.
- Pričali su mi kolege kako su tada na svečanosti govorili brojni uglednici iz svijeta, kao i predstavnici Zemaljske vlade i Gradskog poglavarstva, veli Osman. Cijela ta svita je zatim sjela u tramvajska kola i za trinaest minuta odvezla se do gradskog kolodvora, odnosno stanice i vratila se nazad! I sve je bilo, kako su rekli, “glatko, čisto i nečujno, kao na dlanu”, ispričao mi je moj dobri drug Osman, koji je cijeli radni vijek upravljao tramvajima.

Deset godna kasnije, prvog maja, na Međunarodni praznik rada, proradio je prvi električni tramvaj, koji je za sva vremena zamjenio dotadašnji tramvaj na konjsku vuču. Uz tramvajsku prugu urađena je i električna rasvjeta, pa su šetnice pored pruge bile krcate šetačima. Trasa električnog tramvaja vodila je od Željezničke stanice, koja se nalazila kod današnjeg hotela “Bristol”, pa sve do Latinske ćuprije, odnosno do Principovog mosta, nedaleko od prelijepe Baščaršije. U ovaj novi električni tramvaj, koji je imao dva vagona, moglo je stati dvadeset i četiri putnika. Zanimljivo je da su pušači imali svoj, a nepušači svoj vagon i da su se vozači i kondukteri oblačili svečano, kao što su to činili i za Bajram, Uskrs ili Vaskrs i druge vjerske i državne praznike. U međuvremenu, pušenje je zabranjeno!

U početku građani nisu imali povjerenja u električne tramvaje, tako da su tramvaji prazni kružili svojom putanjom. Sljedeće godine, šestog septembra 1896. godine, taj isti tramvaj zabilježio je rekordan broj prevezenih – čak tri hiljade i osamsto građana ili čak 15 posto od cjelokupnog gradskog stanovništva!  

Ubrzo je produžena i pruga i to do Vijećnice, 1. decembra 1897. godine, a nepunu godinu dana poslije u saobraćaj je puštena još jedna linija, koja je “išla” Titovom ulicom, do Katedrale. Konačno, preko Baščaršije su 1923. godine šinama povezane “Obala” i Titova ulica, a iza Tvornice duhana izgrađena je nova remiza, odnosno hangar, smještaj ili parking za tramvaje. I dok su se Sarajevom utrkivali tramvaji na električni pogon, u Beču su još uvijek kola “pokretali” rasni austrougarski konji. I danas se građani Sarajeva zahvaljuju Austriji i Češkoj na tramvaju – daru zapadnoevropskih sila tog vremena. Ubrzo nakon dolaska prvog tramvaja u Sarajevo, u oktobru 1882. godine, u naš glavni grad stiže i prvi voz.

Tramvajski saobraćaj u Sarajevu se ubrzano modernizirao, a svoj tehnološki vrhunac doživio je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je u naš glavni grad pristiglo devedeset čeških zglobnih tramvaja, u zamjenu sa popularne sarajevske “Vašingtonce”. Do propasti tramvajskog saobraćaja došlo je u vrijeme agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, kada je uništeno i zapaljeno bezmalo sve – i zgrade i tramvaji i trolejbusi! U trenucima dok ovo pišemo iz, Češke, Turske i još nekih zemalja stižu najave uvoza više desetina tramvaja i trolejbusa. Valjda sa njima stignu i bolji dani za kompaniju, koja se bavi gradskim prevozom, ali i za građane, koji sanjaju čiste i blistave tramvaje i trolejbuse! Sarajevo i Sarajlije su i danas presretni što tramvaji u ovom prelijepom gradu postoje i tutnje punih stotinu trideset godina!

Što imam novo reći o sarajevskim tramvajima? Pruga kroz gradski centar je obnovljena i tramvaji voze po starom. Unatoč nabavi novih tramvaja, čini se da GRAS muku muči s voznim parkom odn. nedostatkom vozila. Jedan pokazatelj je i red vožnje linije 3 čiji su polasci svake 4 minute, a ne 3, kao ranije. Za tu im liniju trebaju 24 vozila. Vozi cijelu noć s intervalom 30 min. Na ostalim deklariranim linijama nema prometa.

Vozni park čine i dalje zglobne šestosovinske ČKD Tatre K2YU. Vidio sam u prometu i jednu Satru II. Tu su i Düwag GT8 (donacija turskog grada Konya), a najnovija akvizicija je dvozglobni Stadler Tango NF3. Isporučeno ih je 15 a dogodine se očekuje još 10. Kapacitet mu je 79 sjedećih i 101 stajaće mjesto. Ta stajaća mjesta su uvijek malo nejasna. S jedne strane, reklo bi se, teško da se ne bi moglo nagurati još desetak putnika, a s druge strane, ako se primjenjuje mjerilo liftova koji u kabinu metar puta metar, dimenzioniranu za mene i još ev. troje, nazivno trpaju osam, a u onu veću i do 24 osobe, teško će ih stvarno stati 101. Tramvaj je u stanju potegnuti do 70 km/h, ima uređaj za brojanje putnika, bežični internet (nisam isprobao), USB priključke (nisam ih vidio, a nisam ih ni tražio), unutrašnji i vanjski videonadzor, kako bi ulazak i izlazak putnika bili sigurniji, i potpuno je prilagođen osobama s invaliditetom. Kako se voziti u njemu? Pa, sjedala su pomalo nagurana i nema neke komocije. A i nisu udobna kao naša, serije 22. Međutim dok je Crotram serije 22 sinonim za buku, Tango je zaista tih. Naprosto osjećaš kako gumeni obruči kotača klize po šinama.

Sad o kartama. Sarajevski tramvajski sustav ima svoje karte, nedjeljive s trolejbuskim, autobusnim i minibuskim sustavom. Cijena jednokratne karte i na kiosku, i u vozilu kod vozača 1,80 KM (0,92 €). Grasova internetska stranica navodi kartu za jednu vožnju, za dvije vožnje, za 5 vožnji i dnevnu kartu. A kako je u praxi? Karte se kupuju i na novinskim kioscima ali samo jednokratne. Za ove druge nisu ni čuli, iako Grasova stranica navodi da se i karte za 2 i 5 vožnji mogu kupiti na kioscima. Čovo u turističkom informativnom centru, na moj upit gdje nabaviti dnevnu kartu, odgovara: Ma, to ne postoji. Grasova internetska stranica kaže da se dnevne karte (za koje su prvenstveno zainteresirani turisti) mogu nabaviti na 9 Grasovih kioska, od kojih su u centru oni na Baščaršiji i kod Doma Armije. Ostali su porazbacani po okretnicama na (dalekoj) periferiji, daleko od turista (osim, možda, Ilidže, ali tamo turisti idu na izlet a ne u kupnju karte).

Na kiosku u Dobrinji, do koje sam se dovezao testnom vožnjom trolejbusom, bili su mi spremni prodati dnevnu kartu, dapače i desetdnevnu, ali ne i pojedinačnu. Dnevna karta stoji 5,30 KM i ako vrijedi za sve vidove prijevoza, onda se svakako isplati. Pogotovo što vas minibus već na prvoj stanici digne dovoljno visoko da možete uživati u lijepoj panorami Sarajeva.

Tramvajske karte su ovakve:



Lijeva je kupljena na kiosku. Gurnuo bih je u automat u tramvaju, ali nema odgovarajuće rupe (utora). Kažu: daj vozaču. I onda je vozač ovjeri – upisao kemijskom gbr (001) i zaderao (nacijepio, kako bi sarajlije rekli). I sad vi zamislite kad na stanici ulazi petnaestak putnika s na kiosku kupljenim kartama, koliko to traje. Desilo mi se da sam taj dan ponovo naišao na gbr. 001 i bez srama ušao i vozio se s tom kartom. Na njoj nigdje ne piše ni dan ni sat ulaska.

Kako je s (novim) validatorima u starim vozilima – ne znam.

Desna je također kupljena na kiosku ali je validirana na automatu na Ilidži – stanici koja ima poseban režim. Broj ovjere – 00519E13041-0 sam protumačio kao: 19. u mjesecu, sati 13:04. Peron je zatvoren sa svih strana a prilaz je moguć samo pored kućice s kontrolorima i validatorima karata. Na svim drugim stanicama nitko te ništa ne pita. Svojedobno, prije više desetljeća, prilikom moje prve posjete Sarajevu, u tramvaju je bila povelika gužva, tako da nisam mogao doći do validatora, tada bušača rupa na karti. Zamolio sam putnike da je izbuše umjesto mene a svi su zborno vikali: Ma što ćeš bušiti, ma nema kontrole… I ostade karta neprobušena.

U sredini je poleđina obiju karata. Ima magnetsku traku koja trenutno ne služi ničemu (osim da trošak proizvodnje karte bude veći).

Visoka tehnologija, nema što! Ne'š ti bosanske pameti!

A sad na slikovne priloge, to vas više zanima nego moja naklapanja. Vozila su renumerirana (K2YU nosili su brtojeve 2xx) a gbr piše, zanimljivo, i na retrovizorima.

K2YU, gbr. 523 na Baščaršiji



Pa onda K2YU, gbr. 525, isto na Baščaršiji



Iako je više primjeraka ovog tipa (Düwag GT8), mene kao da je pratio uvijek isti, 559. I danju (alo, alo! - lijeva ruka, desno uho)…



…i noću…



…pa opet danju



Ova zadnja je s Ilidže, onog zatvorenog perona – lijevo su nadstrešnice i stakleni ogradni zid, a ulaz je u dubini slike. Nek' vam ne izbjegne pažnji desni retrovozor. Nije njegov! Posuđen/zamijenjen/ukraden s 557.

559 možemo razgledati i iznutra







I dođosmo do najnovijeg – da li i najzanimljivijeg?







Enterijer, kako bi rekli u Bosni





Tangoi (ili Tangi) su dobro informatički opremljeni. Ekran pokazuje broj linije, dan, datum i sat, aktualnu stanicu i dvije slijedeće te mogućnost presjedanja na aktualnoj stanici, što kod ove slike nije najtočnije jer sve netramvajske linije kreću s Trga Austrije, udaljene 50 m (minibus) odn. 100 m (trolejbus). A onaj tamnije plavi broj 1 – ne znam na što bi se trebao odnositi. Tramvajska linija 1 ne prometuje.



U svakom slučaju, displej ljepše riješen nego u ZET-u. I prostor je bolje organiziran, ali naša mi je serija 22 ipak po dizajnu ljepša.

Toliko do slijedećeg sarajevanja, možda već na jesen*.

*to sam napisao po povratku. Jesen dođe ali Sarajevo nije u planu.