A sad u svemir

A sad u svemir (1)

Lijepo je zamišljen ovaj forum. Svakakvih vozila će se u njemu naći: željeznica, autobusa, kamiona (iako je ovaj dio zanemaren), brodova, zrakoplova… Je li to sve? Ima li još nešto što vozi a nije spomenuto? Ima, ima…

U ovoj mojoj temi najmanje će biti riječi o vozilima (ali ipak hoće). Više su to elementi reportaže s elementima putopisa. Nećete vjerovati, bit će i elemenata za Njam, njam….

Ali, polako. Prvo jedno pitanje: znate li nabrojati (pre)zimena nekih znanstvenika koji su se bavili tumačenjem i otkrivanjem svemira ili ga čak i posjetili? Naravno da znate. Ptolomej, Galileo, Kopernik, Von Braun, Gagarin, Terješkova, Armstrong…

He, a da li znate tko je Herman Potočnik? Aha, uhvatio sam vas! Jedan od mnogih našijenaca gurnut u stranu i zanemaren, netko kome su možda drugi htjeli preoteti zasluge, netko koga ne poznaju i ne dive mu se ni u vlastitom selu (nešto i Biblija govori o tome), a značajan je i zaslužan. Jedan je od prvih ljudi u svijetu koji su se bavili problemima putovanja raketnim pogonom i života u svemiru.

Herman Potočnik imao je zanimljiv nadimak Noordung, za koji se ne zna točno podrijetlo, no postoji teorija da je nastao od njemačke riječi Ordnung za red

Herman Potočnik rođen je Puli 22. 12. 1892.  Njegov otac, Jožef Potočnik (1841.-1894.), stožerni liječnik i general u austrijskoj mornarici, potječe iz okolice Slovenj Gradeca, a njegova majka Minka, rođena Kokoschinegg bila je kći mariborskog trgovca vinom češkog podrijetla, rođenog u Vitanju. Djetinstvo je proživio u rodnom mjestu. Po očevoj smrti majka se s četvero djece seli u Maribor gdje je još uvijek živjela njezina majka. Tako je Herman prva četiri razreda pučke škole pohađao u Mariboru, zajedno s braćom Adolfom i Gustavom i sestrom Frančkom.

Potom pohađa tehničku vojnu akademiju u Mödlingu i završava je kao stručnjak za gradnju željezničkih pruga i mostova s činom natporučnika. Godinu dana nakon školovanja čeka ga svjetski rat. Sudjelovao je kao časnik u krvavim bitkama u Galiciji i Srbiji. Zadnju godinu rata proveo je na bojištu između Soče i Piave, gradeći mostove i pruge, ali i rušeći ih, ovisno o tome je li austrougarska vojska napredovala ili se povlačila. Satnik, kapetan prve klase, umirovljen je u dobi od 26 godina jer mu je zdravlje ozbiljno narušeno, bolovao je od tuberkuloze.

Nakon rata studirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču gdje je 1925. diplomirao kao inženjer - stručnjak za raketnu tehnologiju. U takvu specijalizaciju najvjerojatnije ga je usmjerilo sudjelovanje u radu sveučilišnog društva za zrakoplovnu tehniku koje je imalo i raketni odjeljak. Nakon završenih studija živi kod brata u Beču i potpuno se posvećuje raketnoj i svemirskoj tehnici. Bolest nezadrživo napreduje. Svoju knjigu Das Problem der Befahrung des Weltraums – der Raketen-Motor – (Problem svemirskog putovanja – raketni motor), pisao je već na samrtnoj postelji. Unatoč poodmakloj bolesti dočekao je izlazak knjige iz tiska, 1929. Umro je 27. kolovoza iste godine, u velikom siromaštvu, u dobi od 36 godina. Živio je kratko, ali će zato njegovo djelo živjeti vječno.

Sve što je ostalo nakon Hermana Potočnika jest svjedočanstvo njegove jedine knjige u kojoj je dao cjelovit pregled vizionarskih koncepcija, svih značajnijih ideja i iskustava iz astronautike, koji uključuje zamisao geostacionarnog satelita i orbitalne stanice, te matematički izračun osnovnih balističkih solucija za let u svemir. To je bila prva knjiga u povijesti u kojoj je opisana ideja izgradnje svemirske postaje u orbiti oko Zemlje. Potočnik je bio navodno i prvi koji je namjeravao takvu postaju poslati u geostacionarnu orbitu oko naše planete (to je orbita u kojoj tijelo zadržava fiksni položaj u odnosu na površinu Zemlje koja rotira). Tehnička rješenja koja je u ono vrijeme nudio iznenađujuće su nova i originalna. Počevši s gravitacijskim problemima i raketnim pogonom kao rješenjima za svemirski motor, te s problemima uzlijetanja i spuštanja svemirske rakete, Noordung je predložio konkretna tehnička rješenja te naznačio pravce kasnijeg astronautskog razvoja. Razmatrajući probleme čovjekovog boravka u svemirskom prostoru, posebno se zadržao na konstrukcijskim pitanjima umjetnog satelita i svemirske stanice. Tako je načinio nacrt geostacionamog satelita i s nevjerojatnom točnošću odredio visinu na kojoj će satelit kružiti (35.900 km) te brzinu kruženja satelita (3.080 km/s). Dok je geostacionarni satelit nesporni Potočnikov izum, svemirske se stanice dosjetio prema nekim ranijim prijedlozima koje je razmotrio do pojedinosti. Prema Potočnikovoj zamisli svemirska stanica bi se sastojala od tri dijela: stambenog kola, sunčeve energetske centrale i promatračnice. U posljednjem dijelu svoje knjige Potočnik se bavio mogućnostima ljudskog prodora u izvanzemaljski prostor, prema drugim planetima i dalje prema zvijezdama. Tehnička inovativnost i vizionarstvo osigurali su Potočniku stalno mjesto u svjetskoj povijesti astronautike. Mnogi smatraju da je umirovljeni satnik austrijske vojske ing. Herman Potočnik, poznatiji u krugovima stručnjaka pod pseudonimom Noordung, najvažnija figura pionirskog doba astronautike.

Zanimljivo je da su tu značajnu knjigu u SSSR-u preveli na ruski već 1935. a na engleski ju je prevela tek NASA 1999. Postoji i naš prijevod.

Prije koja 2 tjedna na HRT je prikazana i emisija o dotičnom.

Otvorio sam istodobno više frontova. A vi sad možete osnovati kladionicu: u kojoj će se temi pojaviti slijedeći post.

Mi stariji smo pred 60-ak godina u školi učili da je jedan rus bio prvi znanstvenik koji se bavio svemirom:
Konstantin Eduardovič Ciolkovski (Iževskoe, 17. rujna 1857. – Kaluga, 19. rujna 1935.), ruski znanstvenik i izumitelj. Godine 1887. razradio teoriju aerostata od valovita lima s promjenljivim obujmom. Bavio se problemom gradnje metalnih zrakoplova (1894.), prvi u Rusiji konstruirao aerodinamički tunel (1900.). Najvažniji su mu radovi na području raketne tehnike primijenjene na svemirske letove. Objavio je 1929. teoriju o kretanju složenih višestupanjskih i višečlanih raketa. Predložio konstrukciju umjetnih satelitskih postaja koje bi kružile oko Zemlje i služile kao međupostaje za svemirska putovanja. Zamislio je i žiroskopsku stabilizaciju raketa u prostoru bez djelovanja sile teže. Na temelju teorije i otkrića Ciolkovskoga razvijala se astronautika, pa ga zbog toga nazivaju ocem astronautike (uz Hermanna Obertha i Roberta Goddarda). (wikivand))
O Potočniku nije bilo niti spomena...

gaspa je napisao/la:... Nećete vjerovati, bit će i elemenata za Njam, njam….

... A vi sad možete osnovati kladionicu: u kojoj će se temi pojaviti slijedeći post.

Jagla sujem
Za
Njam, njam?

borna je napisao/la:Mi stariji smo pred 60-ak godina u školi učili da je jedan rus bio prvi znanstvenik koji se bavio svemirom: O Potočniku nije bilo niti spomena...

Pa to ti ja pričam. Rusi su izumili i transformator, i elektromotor... čitao sam čak i da su izumili okretno elektromagnetsko polje (izvor je, naravno, ruski), pa je onda Tesla tu ideju nešto doradio i primijenio.

gaspa je napisao/la:

borna je napisao/la:Mi stariji smo pred 60-ak godina u školi učili da je jedan rus bio prvi znanstvenik koji se bavio svemirom: O Potočniku nije bilo niti spomena...

Pa to ti ja pričam. Rusi su izumili i transformator, i elektromotor... čitao sam čak i da su izumili okretno elektromagnetsko polje (izvor je, naravno, ruski), pa je onda Tesla tu ideju nešto doradio i primijenio.

Tek da znaš što su sve izumili Sjeverokoreanci...

Uzgred, Ciolkovski je bio ozbiljan lik (kao i Lomonosov prije njega). Rusi tj. Sovjeti su imali moćnu propagandnu mašineriju i ogromnu izdavačku djelatnost. Negdje 60-ih godina pojavila se kod nas knjiga iz žanra naučne fantastike pod naslovom "Zvezda KEC" u kojoj je iskorištena ideja svemirskih stanica. Čak je bila pristojno napisana. Bilo je to vrijeme kad je Predrag Jirsak izdao knjigu "Mjesečeva djeca"

A sad u svemir (2)

Sad kad smo se upoznali s likom i djelom gospodina Potočnika pogledajmo kako je on povezan s ovom temom. Obzirom na porijeklo njegove majke, u podpohorskom mjestu Vitanju odlučili su sagraditi svemirski centar i u njemu pučanstvu približiti povijest istraživanja i suvremene dosege na tom polju.

I sama građevina je futuristička i na neki način odgovara namjeni.



Teško je reći je li me sadržaj centra oduševio ili razočarao. Činjenica je da nisam zapazio povijest letova u svemir, slike/modele svemirskih letjelica i satelita i druge podatke, ali i ovo što je izloženo toliko je detaljno obrađeno da zahtijeva nekoliko posjeta. Na kraju sam izašao pun novih i još više zaboravljenih činjenica, s priličnom zbrkom u glavi.

Na ulazu vas dočekuje humanoid Vita (zašto li je nisam uslikao?) s kojom možete porazgovarati (zašto nisam? – vjerojatno žurio, prvo na obilazak izložbe, a onda doma jer sam na neki način zakuhao od svih tih podataka).

Postav počinje pregledom povijesti opažanja svemira i njegovog istraživanja.



Brojni su tu tekstovi, prikazi i slike. Izdvojio sam – ne znam zašto baš nju – Ptolomejovu kartu poznatog svijeta



Možda je bolje reći: kartu poznatog svijeta iz Ptolomejovog doba

Kako je u nama bliskom svemiru sve posloženo prikazuje nam orrery.



Orrery je mehanički model sunčevog sustava koji prikazuje položaj i gibanje planeta oko Sunca. Prvi takav uređaj su 1704. izradili George Graham i Thomas Tompton te ga predala Charlesu Boylu, četvrtom grofu Orreryja, po kojem je model dobio ime. Ovi instrumenti su u 18. st. postali vrlo omiljeni i korišteni su za poučavanje. Tome je pripomogao i rad Sir Isaaca Newtona čija je sveopća teorija gravitacije objasnila gibanje planeta.

Dolazimo i do Noordunga i njegovog naseljenog kotača. Radi se o geostacionarnoj svemirskoj stanici 35.786 km nad ekvatorom.



Vrteća kružna struktura stambenog dijela, torus promjera 30 m, obodne brzine 8 m/s, na svom vanjskom obodu stvara umjetno tlo na kojem vlada sila teža odn. gravitacija jednaka zemljinoj, 9,81 m/s2. U tom dijelu odvijale bi se aktivnosti kao i na Zemlji (spavanje, tuširanje, proizvodnja…). Nikad svemirske stanice nisu bile tako cjelovito inženjerski i arhitekturno obrađene, pa ipak ni 90 godina dosad tu ideju kao civilizacija nismo ostvarili.

Fizički model



Zanima li vas još nešto – s g. Potočnikom možete i porazgovarati. Rado će vam odgovoriti na pitanja. Umjetna inteligencija čini čuda. Nažalost, likovnjak se u kreiranju lika baš i nije iskazao.



Na jednom zaslonu možemo promatrati slike površine Jupitera. Bolje rečeno: slike atmosfere Jupitera.





Na zaslonima možete pročitati da prikaz prati glazba koju je skldao neki Pinta. To je izvjesni slovenski skladatelj koji je svaku planetu opisao odgovarajućom glazbom. Nažalost, generalna primjedba je da mnoge interaktivne naprave koje obećavaju sve i svašta ne rade pa je ugođaj umanjen.

U slijedećem nastavku napokon i vozila.

Muzeji prepuni raznih artefakata i objašnjenja često stvore zbrku u pamćenju/prihvaćanju/razumijevanju svega.
Ja sam u svoje doba u Tehničkom muzeju vodio stotine škola koje su nastajale sve obići u jednom posjetu i onda
se od svega ne bi zapamtilo ništa osim par najupečatljivijih stvari?
Rijetki su bili nastavnici koji su ciljano tražili podrobniji obilazak samo jednog ili dva odjela, najčešće oni iz
zagrebačkih škola kojima nije bio problem dolaziti više puta.
Slično se dešavalo i kad sam vodio turiste po brojnim muzejima kod nas i u Europi, pretjerana spoznaja novoga
se ne može "probaviti" na brzinu.

A sad u svemir (3)

Načekali ste se na slijedeći nastavak. Nadam se da vam je od teme još ponešto ostalo u sjećanju. Ako nije – čitajte ponovo. Nije puno. Samo dva nastavka.

Evo nas i u dijelu s vozilima. Raketa je tek pokoja. Da ih je moglo biti više – moglo je. Pogotovo kad je muzej već tako ekskluzivan.



Jedno od autonomnih (?) vozila po raznoplanetarnim i raznosatelitskim površinama. Nema(m) podataka.



Još jedno. Ovdje je naglasak stavljen na svjetlosno napajanje.



Ovo je Sara. Ne izgleda elegantno, ali bi trebala biti učinkovita. Gledaj i uči iz prirode. Sara je autonomni samohodni robot, proizvod SkyLabsa i mariborskog sveučilišta (Slovenian Arachnid Robot Adventurer). Korištenjem umjetne inteligencije nahranjene slikama s kamere koje tvore mapu točaka, korištene u algoritmu za upravljanje, učinkovito se prilagođava terenu i brzo svladava i najteže konfiguracije..



Misija Trisat prvi je korak Slovenije ka putu u svemir. Trisat (Triglav Satelit) je mali satelit (10x10x30 cm), zapravo nanosatelit (razredba prema dimenzijama), plod isključivo slovenskog znanja i rezultat suradnje poduzeća SkyLabs i mariborskog sveučilišta. Prvi je nanosatelit na svijetu koji uključuje tehnike ublažavanja radijacijskih upliva koji nastaju u svemiru. Njegova je namjena, osim slikanja zemljine površine u kratkovalnom infracrvenom spektru, i testiranje robustnosti svemirske elektronike – proizvoda SkyLabsa. Upravo su otpornost i pouzdanost komercijalne elektronike danas najveći izazovi za svemirsku industriju. Trisat će se kretati orbitom na 530 km i prelijetati Sloveniju u 14:45 (po slovenskom vremenu).



NANOobc je glavno računalo Trisata, temeljen na SkyLabsovom procesoru PicoSkyFT. Procesor je jedino rješenje u EU u segmentu malih procesora koje pouzdano djeluje pri visokom stupnju ionizirajućeg zračenja u svemiru.



NANOeps, električni napojni podsustav i NANOcomm, prijemno-predajni UHF/VHF podsustav, dijelovi su slovenskog svemirskog programa. Bravo, fantje.



Oprema za komunikaciju slovenske firme DEWESoft.



Eto i štofa za Njam, njam…. Svemirska hrana, odn. hrana koja se konzumira u svemiru. Znanost i nove tehnologije omogućile su nove načine i oblike prerade hrane bolje kvalitete koja sad podsjeća na brojna zemaljska jela. Izabrani sastojci su laki, hranjivi i jednostavni za konzumiranje. Zbog manje težine, kompaktnosti i nepropusnosti koja sprečava kvarenje i razlijevanje, koriste se vrećice sa smičkom (ciferšlusom), retortne vrećice i konzerve. Jelovnik na Međunarodnoj svemirskoj stanici uključuje više od 100 jela – od povrća i voća do gotovih jela i slastica.

Svemirsku hranu dijelimo na skupine:
Svježe namirnice s dvodnevnim rokom trajanja kao što su voće i povrće
Ozračene namirnice – meso i mliječni proizvodi se pred pakiranjem podvrgavaju ionizirajućem zračenju čime im se produžuje rok trajnosti i smanjuje opasnost od mikrobiološke kontaminacije
Namirnice srednje vlažnosti sadrže nedovoljnu količinu vode za rast mikroba. Za proizvodnju takve hrane koriste se postupci soljenja ili sušenja.
Namirnice u prirodnom obliku kao što su orašasti plodovi, keksi i čokoladne pločice.
Hrana i piće za rehidraciju – odstranjivanje vode iz namirnica otežava razmnožavanje bakterija i smanjuje mogućnost kvarenja, zato se pri pripremi hrani dodaje voda
Termostabilizirane namirnice – brojni gotovi obroci termički se obrađuju čime se uništavaju bakterije a zatim se proizvod zatvara u nepropusnu ambalažu.

Države iz kojih dolaze astronauti šalju na svemirsku stanicu tradicionalna jela, čime astronautima dočaravaju domaći okus omogućivši im dijeljenje svoje kulture s ostalom posadom.

A sad u svemir (4)


Nakon što smo kružili zgradom u oba smjera našli smo se na gornjem katu.



Tu ćemo naći simulator letenja. Za dodatne novce moguće ga je, uz asistenciju muzejskog osoblja, i isprobati i osjetiti se kao astronaut.





Baranyjeva stolica nazvana je po doktoru medicine, otologu (uhologu) Robertu Baranyju (1876.-1936.) koji se bavio poremećajima ravnoteže. Za svoj rad na području fiziologije i patologije vestibularnog aparata srednjeg uha dobio je 1914. Nobelovu nagradu za fiziologiju odn. medicinu.

Osobi na stolici zavežu oči i stave slušalice, čime joj ostane samo osjećaj ravnoteže iz vestibularnog sustava. Stolicu počnu okretati a osoba ručicom na stolici javlja svoj osjećaj gibanja. Ubrzo gubi osjećaj smjera i pita se u kom smjeru se vrti i vrti li se uopće. Zašto je tome tako? U početku vrtnje počinje se vrtjeti i tekućina u uspravnom kanalu vestibularnog sustava. Gibanjem tekućina pomakne dlačice što daje osjećaj vrtnje. Vremenom se tekućina vrti istom brzinom kao i stolica, što dlačice izravna i osjećaj vrtnje se gubi. Zaustavi li se stolica, tekućina se i dalje giba i pomiče dlačice u drugi smjer, što ponovno izaziva osjejećaj vrtnje, ali u drugom smjeru. I ovo možete isprobati uz nadoplatu.



Ostaje nam još upoznati se s nekim astronautima. Nisam shvatio njihovu poveznicu sa Slovenijom (po prezimenima dvojica bi mogla imati slovensko porijeklo), ali prisjetit ću vas na ono rusko svojatanje većine tehničkih izuma.

Jerry Linengar (teško da potječe iz Slovenije, možda po majčinoj strani)



Randy Bresnik (prezime mu već zvuči slovenskije, ali pitanje je zna li na slovenskom i beknuti)



Ronald Šega bi isto mogao imati kojeg pretka Janeza



Nedostaje Howard Wollowitz (Šega je, kao inženjer, možda mjesto njega), ali je zato tu i jedna dama, zasigurno ne Slovenka



Sunita Williams je glavni lik u dvadesetminutnom dokumentarcu koji možemo vidjeti na početku razgledavanja. Film nas vodi svemirskom stanicom i pokazuje sve detalje, kako u američkom, tako i u sovjetskom dijelu. Upoznali smo i Ruse. Zanimljivo je da imaju i kupaonu i teretanu. A znadete li da svemirsko odijelo u kojem astronauti izlaze van ima 136 kg? Naravno, u bestežinskom stanju to ne znači ništa i nositi ga ne predstavlja nikakav napor.



Na kraju nas Sunita vodi u skučeni Sputnik koji će posadu iz svemirske stanice vratiti na Zemlju.



Kao nadomjestak, ja sam sebe doveo do izlaza a vas do kraja priče.