Valja nama preko rijeke

VALJA NAMA PREKO RIJEKE (45)


Završivši sa Savom vratimo se časak u Međbosuće. Niste čuli za taj toponim? – ne sekirajte se, nisam ni ja do ovog istraživanja. To mu dođe kao Međimurje, samo se ovdje radi o zemlji između Bosuta i Save. Dakle, u nekim starim dokumentima spominjalo se selo Bosut, na samoj obali rijeke Bosut, gdje je postojala i skela za prijevoz. A 1786. Franz Stefan Engel kao činovnik Slavonske Ratne Kancelarije u svom djelu Opis Slavonije i Srijema više ne spominje močvarno tlo već ravnicu, šume i vodotoke (Studva, Spačva, Bosut) na kojima postoje skele za prijevoz u Lipovcu i Moroviću.

Najranije je, u listini iz 1445, zapisan posjed Brod s prijelazom i pripadnostima (possessio Brod cum vado et suis pertinentiis), koji se nalazio na Bosutu blizu njegova ušća u Savu, vjerojatno na mjestu današnjeg sela Bosuta (u Srbiji). U Vukovskoj je županiji, dakako, bilo brodova ili prijelaza i na mnogim drugim mjestima i drugim vodotocima (uključujući i velike – Savu, Dravu i Dunav), i nema sumnje da su slavenski žitelji ta mjesta na svojem jeziku zvali brodovima, ali taj apelativ, sudeći prema sačuvanoj pisanoj građi, nije nigdje drugdje prerastao u toponim.

Ako sam dosad i koristio više puta, nikad nije kasno za objašnjenje:
Apelativ - zajednička imenica, tj. imenica kojom se označuju svi predmeti iste vrste, za razliku od vlastite imenice.
Toponim - usvojeno ime naseljenih mjesta, brda, planina, rijeka i ostalih zemljopisnih pojmova

I u Međbosuću je zaživio vodeni promet (Bosutom i Virovima). Tako je kod Nijemaca preko Bosuta postojao u 13. st. brod (skela) na putu između Županje i Tovarnika. Zasigurno je, osim dosad opisanih, na mnogim mjestima tijekom povijesti postojalo još prijelaza, a o mostovima da i ne govorim. Stvarno bi bilo pretjerano ovdje ulaziti još i u to. Nikad gotov. To vas, međutim, ne priječi da o tome pišete u Diskusijama.

VALJA NAMA PREKO RIJEKE (46)


Završavamo? He-he. Svaki dobar koncert, svaki dobar glazbeni CD, svaki performance (uf, ružne li riječi! – ali ako kažem izvedba nećete možda ispravno shvatiti) ima svoj dodatak. Bonus. Izlazak na bis. Pa, eto onda i od mene jedan rječni bonus.

Na Krki između Skradina i Lozovca također je nekad prometovala skela. Lozovac je naziv za skup naselja koja se nalaze na platou ponešto udaljenom od Krke, ali su uvale u koje je vozila skela prostorno pripadale i još pripadaju Lozovcu. Smatra se da je ta skela stara koliko i sam Skradin. I nekadašnja rimska, kao i srednjovjekovna, cesta prekidale su se u Skradinu pa je skela vozila iz samoga grada na suprotnu obalu, u uvalu koja se službeno i zove Stara vozarica, a odatle se preko Bilica išlo prema Šibeniku. Kad je Austrija 1802. izgradila dionicu ceste Šibenik-Skradin, koja je završavala 200 m uzvodno od Skradina, vozarica je izmještena iz samog mjesta na kraj te ceste, na veliko nezadovoljstvo korisnika. O tome je pisao i zadarski Novi list u lipnju 1873. Sad čeka puk na skradinskoj vozarici opotljiv, da se preveze. Jedino se je prevozilo sa one strane vozarice pred gradom; a sad još jadnije gdi se vidi nitko kad dojde, i tako valja da čeka dok vozci dojdu iz grada. Promet između skradinske i lozovačke strane obavljao se po potrebi s dvije vrste plovila: splavi, za prebacivanje stoke i zaprežnih kola, a kasnije i automobila, i brodicom, za prebacivanje ljudi. Skela je radila do 1919. te prestala, nakon što je postavljen pontonski most u predjelu Vozarica, tj. na mjestu gdje je skela ranije prometovala. Posljedni skelar bio je Marko Gulin, vozar, a njegov pomoćnik Mate Kalauz. Koliko su skradinski skelari postali sastavni dio tamošnjih običaja i načina života govori i to da su opjevani i u narodnoj pjesmi.

Oj Ivane mili rode
Prevezi me priko vode
Svakoga si privozija
Mene mladu nisi tija
Čuješ li me, moj Ivane
Priko Krke, vode ladne
Nimam idra, nimam vesla
Krka mi je sve odnesla.

Kad smo već tu u kvartu, spomenimo da je Poduzeće za ceste Šibenik nekad održavalo trajektnu vezu Martinska-Dolac koja je bila sastavni dio ovdje prekinute Jadranske magistrale. Što će ona u ovoj temi? Jest da se plovi morskom vodom (a možda je bočata?), ali se povezuju dva dijela kopna. (Nemojte mi sad filozofirati da se i trajektom Ploče-Trpanj povezuju - odn. da su se povezivala - dva dijela kopna). Na ovoj relaciji, do puštanja Šibenskog mosta u promet 27.07.1966. plovili su trajekt (pinica) Tratica, preuređena desantna splav i mala pinica Sv. Ante.

VALJA NAMA PREKO RIJEKE (47)


A sad nešto sasvim drugo. Bila je još jedna skela, po mom mišljenju više splav. Na moru! Ali opet je spajala dva bliska kopna, ne kopno i otok. Rimska prometnica Via Liburnica (po nekima Via Flanatica - od rimskog naziva Flanona za Plomin) je povezivala Pulu preko glavnog grada Histra, Nezakcija, s naseljima Liburnije: Alvonom (Labin), Flanonom (Plomin), Laurinom (Lovran) i Tarsaticom (Trsat). Prometnica se nedaleko Blaza prekida te preko Raškog kanala promet teče skelom. Nasuprot Blaza nalazi se ribarsko naselje Trget (ima u brdu iznad njega i naselje Trgetari); mjesto je dobilo naziv po trgetarenju ili prijevozu osoba i tereta s jedne strane kanala na drugi, latinski: traiectum. Mještani s obje strane Raškog kanala dolaze u Blaz po svježu izvorsku vodu te je prevoze skelom ili brodicama do Sv. Lovreča (Labinskog) sve do potkraj 70-ih godina prošlog stoljeća.

Ovime sam iscrpio i bonus teme i zaista završavamo ovu trakavicu o prelaženju hrvatskih rijeka. Moja konačna i upitno neopoziva tvrdnja.

I nisam uspio doći do 50. nastavka!

A vi ste odahnuli jer je ova trakavica napokon završila.

gaspa je napisao/la:Ovime sam iscrpio i bonus teme i zaista završavamo ovu trakavicu o prelaženju hrvatskih rijeka. Moja konačna i upitno neopoziva tvrdnja.

I nisam uspio doći do 50. nastavka!

A vi ste odahnuli jer je ova trakavica napokon završila.

Nije to gotovo. Pojavit će se tu još neka ljama (znam iz iskustva)

Glavna tema je gotova. Sad možete i smijete gnojiti i ovdje bez sankcija.

VALJA I SLOVENCIMA PREKO RIJEKE [1]

Odavno sam napisao da su se rijeke prelazile i u Sloveniji, i prelaze se još uvijek, i da ću jednom (kad me pukne adrenalin i dokolica) i o tome nešto prozboriti. Pa me puklo. Proljetos. Kojih 330 km i 26 zaustavljanja. Zato me suputnici ne vole i izbjegavaju. Ne dam im ni jesti ni piti.

U deželu sam prodro na bivšem GP Bukovje uz žaljenje da ipak nisam uspio proći sve te susjedne granične prijelaze dok su još funkcionirali. Prvo zaustavljanje u mjestu koje je dugo prikazivalo odvojenost crkve od države. Razkrižje je, naime, mjesto u Sloveniji. Raskriška župa sv. Janeza Nepomuka pripadala je zagrebačkoj nadbiskupiji. Pa su onda domaći rogoborili, kmečali, zanovijetali, njurgali, apelirali... pa je župa 1994. premještena u mariborsku nadbiskupiju. Crkva se vratila državi.

Onda sam se malo vratio, u Gibinu, shvativši da sam projurio kraj svog skretanja. A skretanje je bilo do Mure, do bivšeg mjesta gdje je skela povezivala dvije obale. Bila je tu negdje, a čemu je služio ovaj izolirani dio s kosinom u vodu – nije mi jasno.



Reći ću da je skela opet bila tu negdje (isto mjesto kao prije, samo pogled na drugu stranu). S lijeve strane u Muru utječe Ščavnica. Na ovoj razglednoj platformi označen je najviši vodostaj Mure za poplave 22. 08. 2005.



Ima tu i jedna donekle zanimljiva staza, Razkriški kot, koja vodi iz Razkrižja obalom Ščavnice do njenog utoka u Muru. Usput se redaju energijske točke na kojima meditirate i, po želji, izvodite vježbe koje vam padnu na pamet. Tu je i Ivanov izvor (zanimljivo: u Sloveniji, pa Ivanov a ne Janezov). Ima i neko keltsko naselje koje se ne da naći jer nedostaju putokazi. Ima i jedna zemunica, baš zemunica, ukopana na brežuljku, pretvorena u prenoćište koje onda gazda, zbog neobičnosti i ekskluzivnosti, valjda dobro naplaćuje. Ali, sve to nije tema ove priče.

Iza Razkrižja prelazimo Muru mostom, prije izgradnje kojeg je bio prijelaz čamcem (barem tako je ucrtano na karti). Nedaleko, u smjeru Murske Sobote, leži Gornja Bistrica (Gornja, a ne Zgornja). Tamo skrećem prema Muri i Tinekovom brodu, kako se po dugogodišnjem skelaru Martinu Pozdercu Tineku, čija je obitelj preko Mure generacijama prevažala putnike i robu, zove ta skela. Izvornu drvenu skelu ukinuli su 1976. izgradnjom mosta. Skelu je kasnije odnijela voda a promet novom ponovo su uspostavili 2009. Kako je ovaj prijelaz ujedno i izletište (kao i neki drugi koje ćete vidjeti u nastavku), tu je, naravno, i gostilna. Dolazim usred pripreme za feštu koja tek što nije počela. Glazba, štandovi s domaćim proizvodima... Baš taj dan otvara se sezona skelarenja i skela iz zimskog sna kreće u pogon. Tu je i lokalna TV.





Druga obala (a ovdje kao da je nekad bilo pristanište)



Na svakoj slovenskoj skeli naći ćemo na palubi raspelo



Upravljačnica



Plovi skela preko Mure…



A ovako je Tinekov brod izgledao prije zadnje obnove. Nije imao tako lijepu ogradu, a i kućica je bila postavljena asimetrično.


Izvor: Pojma nemam. Ali nije moja slika.

Nešto dalje uzvodno su Melinci sa svojom skelom kojom upravljaju lokalni komunalci. Skela u Melincima spominje se u povijesnim listinama još 1443. i 1462. Plovi radnim danom od 8 do 15 sati. Tu nije izletište i nema gostione. Na skeli piše da joj je nosivost 5 t odn. najviše 30 osoba. Skelar se ponadao da ću preko rijeke ali sam ga razočarao. No, ubrzo je stigla slijedeća mušterija.





Ovaj prijelaz nije ucrtan u kartama. Ucrtan je nešto uzvodnije, ali tu skele više nema. Uzalud sam tražio njezine tragove. Pitanje je je li preseljena nizvodnije ili su, što je manje vjerojatno, u Melincima nekad bile dvije.



Međutim, pomutnju izazivaju dvije slike starijeg datuma. Po razrasloj, gotovo pa dubokoj, šumi, slike se ne bi mogle pripisati onoj prvoj lokaciji koja je previše gola (pogotovo lijeva obala s koje gledamo; nema tamo ni drvca a kamoli drveća (doduše, moglo je nekim epskim šumocidom u međuvremenu biti posječeno)


Izvor: ne pitajte

Na gornjoj slici vidi se raspelo na skeli.


Izvor: otuđio sa stranice Hribi.net a kako je tamo dospjela...

VALJA I SLOVENCIMA PREKO RIJEKE [2]

Ispao sam pomalo neorganiziran. Izvukle su se još neke nemoje slike iz pričuve pa ih moram uklopiti u priču. To zahtijeva da se vratimo prvo do Tinekovog broda a onda i u Melince. Ali da tema za buduće naraštaje ostane sljediva, intervenciju sam napravio tamo gdje treba, u prošlom postu, pak se onda vratite malo natrag ako vas te nove 3 slike zanimaju.

VALJA I SLOVENCIMA PREKO RIJEKE [3]


Kako prolazimo, križamo mjesto po mjesto na lokalnoj cesti. Slijedeći su Ižakovci. Skela je nekad bila nizvodno od mjesta – podatak koji sam isčitao tek ovih dana iz katastarskih prikaza, pa stoga tu lokaciju, ne znajući za nju, nisam ni obišao. Podaci kažu da je prva skela na ovom području zaplovila 05. 04. 1936, druga je nastala u razdoblju 1955.-1957, treća 1973. i četvrta 2009.

Tamo je turizam uzeo više maha. Ižakovci su poznati po Otoku ljubavi (Otok ljubezni), opkoljenom Murom i nekim uskim, pretežno suhim, bezimenim kanalom, ostatkom iz vremena kad Mura nije bila regulirana već raspojasana. Otok ljubavi je proplanak u šumi Tiloš gdje je nekad feudalac iz Beltinaca priređivao piknike. Ime je, kažu, dobio po putenoj beltinškoj grofici koja se ovdje dolazila kupati i tražiti avanture s domaćim seoskim fantima.



Drveni mlin na dva čamca (kuppa) iz hrastovine i ariševine su 1999. sagradili prema ideji Martina Mlinariča Tineta i po izvornim nacrtima. Mlinsko kolo se prvi put zavrtjelo 13. 08. 1998. Za ovaj mlin je značajno da je sav na vodi: na većem, obalnom kumpu, stoji cijela zgrada sa svim mlinskim napravama. Na njemu je i nosač osi za pogonsko kolo. Na manjem kumpu (vodnom), udaljenijem od obale, je noseći stup za pogonsku drvenu osovinu i pogonsko kolo. Na ulazu u mlin je na desnoj strani mlinareva soba, manji prostor namijenjen mlinarevom odmoru. U ostalom, većem i otvorenom prostoru mlina je velik pogonski zupčanik na nosivom stupu. Ispred nosive osovine je namješten željezni mehanizam za dizanje ili spuštanje glavne grede.

Vi biste sad to sve htjeli i vidjeti? Eh, puste želje... Htio bih i ja, ali u moje doba taj je mlin bio samo na slici, onoj gore, a u stvarnosti tko zna gdje.

Slijedeća znamenitost je skela koja povezuje Prekmurje s Prlekijom. 14. 06. 2018. je zbog obilnih padavina bilo u kraju poplavljenih podruma i polomljenog drveća, a ovdje je, zbog blokade kormila, vjerojatno uslijed naplavina, posred Mure ostala skela sa 7 putnika koje su lokalni vatrogasci prevezli na obalu te izvukli skelu i iscrpili vodu iz nje. Skela je trebala prevesti skupinu djece, ali su je, srećom, prvo isprobali, pri čemu je ostala nasred rijeke.



Tako to bješe onda. A onda je zasvirala truba onu američku jurišnu vojnu koračnicu kad se isti u zadnji čas za spas stušte na indijanere: trarara-trarara-trarar-trarara... (nemam notni zapis da bi vam bilo razumljivije). Reševalci prihahajo!

Na otoku je više zgrada: suvenirnica s gostionom, skelareva kućica za odmor, dvije su manji muzej posvećen bürjašima – mještanima koji su jednostavnim oruđem i snopovima šiblja stoljećima utvrđivali riječne obale, da im deruće vode ne bi odnašale plodnu zemlju.



Dva pristaništa (svako iz svog vremena) skele na desnoj obali



Uređeni put s klupicama vodi do sadašnjeg pristaništa (vodi on i dalje...)



Eto i same skele. Raspelo je na ogradi.




Izvor: Nisam ja. Pokupio negdje. Gdje? Ne znam, davno bješe.


Izvor: Nisam ja. Pokupio negdje. Gdje? Ne znam, davno bješe.

Na prekorječnom užetu obješen je i neki voziček koji kao da služi za prebacivanje manjih tereta. Kako se mimoilazi s koloturom spojene skele (označeno narančastom elipsom) nije baš sasvim jasno; dapače – malo je nejasno, osim ako stvar ne funkcionira samo kad je skela na drugoj obali pa vozičku kolotura ne smeta.

VALJA I SLOVENCIMA PREKO RIJEKE [4]


Slijede nam dva mosta: željeznički i cestovni kod Veržeja, sagrađen kao prvi most na slovenskom dijelu Mure 1922. Veržej je značajan po zadnjem očuvanom riječnom (plutajućem) mlinu, Babičevom (kažu i: Babičovom) mlinu, koji, zapravo, i nije plutajući mlin nego tek polumlin jer je pogonski mehanizam na vodi a žrvanj u zgradi na kopnu. Pogled nizvodno.



Pa pogled uzvodno



Mlin u mirovanju



Pa mlin u radu



Mehanizam mlina na plutajućem dijelu



Vrtnja mlinskog kola prenosi se preko onog železa gore remenskim prijenosom preko dviju kolotura od kojih je na ovoj kopnenoj osovina koja u mlinu u zgradi lijevo pokreće mlinsko kamenje.



Kod Bakovaca je bila također jednoč neka skela. Prekasno registrirao, ništa vidio, još manje prikazao.

Uzvodnije Muru premošćuje autoput A5 (E653), a ubrzo zatim Mura se opet preplovljava skelom koja povezuje Krog i Vučju vas. Skela nosi oznaku MS-11 a nosivosti je 12 t ili najviše 50 osoba.



Pristup skeli i sprava za dizanje pristupnog mosta, ovisno o vodostaju




Izvor: kao ranije uz slike

I tu je uz skelu kao neko izletište s dječjim igralištem. Evo kako su lukavo sakrili i zaštitili nategnuto uže skele.



Bila je (ili je još uvijek? – oznaku nisam vidio) i skela između Hrastja Mota na desnoj obali i lokaliteta (šume i livade) Široki travniki na lijevoj obali. Ni to nisam istražio, ponovo iz neznanja kako slovensku topografsku kartu pretvoriti u nešto preciznije do mjerila 1:1000. Kod nas su i mjerila 1:10.000 vrhunaravna tajna a ne javno dobro.

Iako zemljopisni prikaz obično dajem na početku, ovaj put sačuvao sam ga za kraj. Krugovima su označene skele, točkom Babičev mlin. ? označava mjesto gdje bi mogla/trebala biti skela (ili je bila), X je mjesto gdje skele više nema.



Mislite da smo s murskim skelama gotovi? Ni slučajno! Još jedna je bila u Melama, između Radenaca i Gornje Radgfone. Ima još jedna koja zadnjih 150 godina povezuje Sladki Vrh i Weitersfeld an der Mur. Nekad je predstavljala granični prijelaz. Danas je namijenjena pretežno turistima jer je na trasi međunarodnih pješačkih i biciklističkih staza. Kako je podalje od ovdje opisanih, nije bila uključena u ovaj pohod. Ali, stavit ću vam tuđe slike, ipak. Tko zna kad će mene tamo put nanijeti, odn. nanijet će me nakon obilaska najvišeg prekmurskog vrha, tromeđe A-H-SI, malo mađarskog Porabja i malo austrijske Štajerske, a to je, zaključit ćete i sami, nešto složeniji pothvat.



Ova žnora u gornjem lijevom kutu nije greška na slici, nije dlaka na objektivu ili senzoru ni niskonaponski električni vod (koji uvijek tako rado smeta i redom kvari slike) već skelsko uže razapeto preko rijeke. Dio je teme posta pa ga iz estetskih razloga nisam smio brisati.



Ovo ste i bez mog objašnjenja prepoznali da je ista meta slično rastojanje, tek je točka pogleda s druge strane.

Autor se pogubio u nekim (polu)otočnim bespućima pa da malo potaknem temu...

Preko Elbe u Hamburgu