Što me (ne) ljuti u prometu

Pfaff je napisao/la:Dugo već nismo imali jednu bolju žučnu raspravu na ovoj temi.

Pa da vas čujem: Što mislite o vinjetama i općenito o sustavu naplate putarine hrvatskim autoštrassenbanovima?

Bi'će skoro.

Ja koristim ENC.
Svakih par godina nešto promijene il krepa baterija, pa treba petljat po njihovim uredima il cestovnim ispostavama, pri čemu se uvijek čude da kak nisam ovo il nisam ono. Da bar imaju kakve upute. Jednom sam im moral vratit stari nosač (i odlijepit ga sa sšoferšajbe) da bi dobil novi. Nosač - jer, promijenili su format. I ovaj treći je sasvim drukči, u svakom slučaju, manji i čini mi se da bolje 'hvata'.
Inače, između tih nevolja funkcionira skoro savršeno.
Problematični su oni histro-vrancuzi i zagorski Štrabag.
Valjda bude novi sustav sve utjeral u red.

Vinjete su bedastoća, osobito za one prolazne. Ja sam ih kupoval uglavnom u Austriji (jer su im cijene bile razumne), a po Sloveniji vozim po nenaplativim cestama. Škrtiji sam od njih!
Domaći vinjetama potplaćuju, a stranci preplaćuju održavanje. Naplata po pređenom kilometru je pravedna, sve ostalo je prevara.

Ja sam za plaćanje po količini stvarno konzumirane usluge, ali je to teško pravedno izvesti. Netko će iz Zagreba do Karlovca ili Kutine, a netko do Splita, i nije red da plate istu vinjetu. Drugo je u zemljama poput Austrije, Italije, Njemačke... gdje autoceste vode svuda i onda je lako kupiti i godišnju vinjetu. Kamionima bi, kažu, trebalo osjetno povisiti cestarine, jer Slovenija, s daleko manje autocesti od nas na cestarinama zarađuje više. A isti će se kretati podravskim cestama još desetljećima jer autocestu nemaju. Kako će oni do Podravine? Tjerati ih po A3 pa onda iz Okučana ne sjever, ili oko riti v žep, autocestom iz Zagreba do Osijeka, pa onda nazad na zapad do npr. Slatine? Naravno da tranzit npr. Varaždin-Virovitica-Osijek-Vinkovci-A3 treba zabraniti (ali kako ga kontrolirati?).

A i plaćanje po kilometru je diskutabilno. Ljeti od Zagreba do Karlovca putuješ ponekad cijelu vječnost. I što onda plaćam? Brzinu prolaska? Sigurnost? Pa ionako se vučem u rasponu od 20 do ev. 80 km/h. Mogao bih lijepo do Karlovca preko Pisarovine. Laganini, bez gužve i sekiracije. Ili: pošao od Ivanić Grada do Zagreba autocestom i na naplatnim kućicama čekao više od 20 min. Jesam li stigao brže? Općenito, dolazeći s istoka nužno je izaći u Ivanić Gradu i lokalnim cestama do Zagreba. Brže je. Dokazano dvaput. I to ne u posebnim špicama, nego jednom petkom predvečer, drugi put subotom iza podneva.

O vinjetama ćemo razmišljati i uvažavajući njihovo vremensko trajanje i cijenu. Slovenska vinjeta za prolaz od Zagreba do Graza je bila bezobrazno preskupa i apsolutno neisplativa. Za manje novce proputovao sam u Austriji kojih 1000 km.

ENC da! Brz prolaz i plaćanje po kilometru. S malo pouzdanijim sustavom koji te ponekad izludi.

Ili: trošenje cesta svih kategorija ugraditi na neki način u cijenu registracije. Strancima na ulazu u zemlju prodati dopusnicu za korištenje svih cesta u vidu naljepnice. Kamione ožeći da im lokalne ceste ne padnu ni na pamet, ukoliko im odredište nije baš na njima.

I oko čega da se ja sad tu svadim kad si napisao sve što bih i ja!

Ja sam apsolutno za naplatu po komadu. Koliko kilometara napravim, toliko platim. ENC koristim takorekuć otkako je uveden i nemam primjedaba osim ljeti kad HAC zbog liebe Turisten otvori sve prolaze za sve pa izgubim prednosti ENC-a!
Slovenska vinjetarija je čista pljačka. Oni su tranzitna zemlja i onda ja platim 18 jevra za 2 x 25 kilometeri od Maclja do austrijske granice. Da ne kažem da su one svoje ficleke od autocesta tako rasporedili da je gotovo nemoguće stići nekud bez da kojega ne zakučiš. Primjeri su Koper i Ljubljana. Njima bi EU trebala narediti pa postave oznake na prometnice s naplatom. Zapravo svima

Uzgred, nekidan sam pročitao nečiji argument da su vinjete bolje jer se za istu lovu možeš više puta voziti istom prometnicom. Krasno! Ajde, predložite kmetu na OPG štandu da mu platim mjesečni paušal i onda uzimam jabuka koliko mi treba!

Je, u Sloveniji se lako možeš zeznuti jer te često obična cesta odvede na autoput a onda nema natrag, kazne su visoke!
Po zadnjem od kada su uveli virtualne vinjete i postavili brojne automatske kamere nema šanse da prođeš lišo
Negdje sam nedavno pročitao da većinu prihoda ostvaruju na teretnom prometu koji je jako skup, to je pored pljačke
običnih prolaznika još jedan razlog visoke zarade.

Možete se vi ljutiti na Slovence koliko hoćete, ali za vinjetu od 16€ ja odem do Istre i natrag, kad platim Zg-Rijeka + Učka sa Y oderu me do kože. Tako da nemam ništa protiv SLO vinjete.

To je valjda jedini isplativi pravac računajući uz to i odlazak u Italiju?

borna je napisao/la:To je valjda jedini isplativi pravac računajući uz to i odlazak u Italiju?

Dok smo prije par godina često odlazili na Kraški Rob slikati vlakove, ozbiljno smo razmišljali o kupnji godišnje vinjete, koja košta 117 Eura. S obzirom na cijenu koju bi platili za samo jedno putovanje kroz Hrvatsku, vinjeta bi nam se brzo isplatila, već možda i za 3 putovanja.
Slovenci očito zarađuju prvenstveno od tranzitnog prometa, ali i motiviraju vlastite građane da se voze autocestama. Naši nas deru do gole kože i boli ih ona stvar što su im autoceste poluprazne a teretna vozila im deru magistralne ceste. Za cijenu cestarine Zagreb-Sv.Rok 13,2 eura ja natočim 8,5 litara dizela i pređem 170 km, bio bih lud voziti se autocestom kada idem u Liku.
Do Splita imam po D1 380km, potrošit ću niti 20 litara dizela i to platiti malo više od 30 eura, a stići za cca 5h, po A1 ću stići za nešto više od 3,5h cestarinu platiti 24 eura, a kako će mi na autocesti auto trošiti barem pola litre više ja definitivno nemam računice ići autocestom. Da postoji vinjeta, putovao bih više i češće.

Tko putuje često i na dugim relacijama, vinjeta mu se isplati. Ali, ne zaboravite i da je ENC 20% (?) jeftiniji.

Vrijedi i za Sloveniju. A oni se, zbog brojnih kraćih relacija kojima idu turisti i putnici za Istok, vinjeta zasigurno neće odreći. Zahvaljujući tome, na putu prema Austriji upoznao sam lijepe krajeve oko Cvetlina, a prema Dolenjskoj ne bi bilo zgorega da je cesta Mokrice-Čatež malo šira. Ne znam što se događa u Mariboru, svojedobno su brza cesta kroz grad i rotor kod Pesnice bili plativi, onda je, nakon izgradnje autoputa oko Maribora iz viših instanci stigla zabrana naplate, a u zadnje vrijeme čini mi se da su naplatu vratili. Gradskim ulicama, ponekad i jednosmjernim, te nedostatkom putokaza, navedu te na plativi odsječak, a tamo stoje blagajnici. Za neuke je bilo umijeće izbjeći onaj gorespomenuti rotor na putu prema Šentilju pa su ga nužno morali zahvatiti lučnim odsječkom od 90 stupnjava, ali milosti nije bilo! Ne mo'š ni preko Maclja. Autoput je plativ od Maclja slabi kilometar, a onda besplatan do Ptuja jer haloški lokalci nemaju na tom pravcu suvisle besplatne alternative.

A sad malo u Zagreb. Vizualizirajte Ilicu od Gundulićeve do Britanca. Jednosmjerna je prema zapadu. Frankopanska je dopušteno provozna od kazališta do Dalmatinske, i tamo se mora lijevo. Kako radim na uglu Frankopanske i Ilice, svakodnevno gledam kršenje tih propisa sve više i više. Bilo da nailaze Frankopanskom do Ilice, pa onda čak i skreću na istok, prema Trgu, da bi se dokopali Mesničke, bilo da dolaze Ilicom od Britanca prema Trgu. Tu bi se, da je volje, skupila lijepa svotica. Ali, ovlaštenici su negdje drugdje...

Tim putem prema Gornjem gradu se koriste članovi udruge Zna se koji nemaju vremena ići okolo. Prometni redari su
dobivali po nosu i poništavali su im kazne pa su odustali od Sizifovog posla.
Ja sam jednom prilikom na benignijem mjestu krenuo za jednim takvim vidjevši da je prošao pa sam bio zaustavljen.
Kad sam pitao policaja zašto nije zaustavio i njega jako bijesno mi je odgovorio da gledam svoja posla i da me se to
ne tiče

Danas sam putovao do Zagreba sasvim lagano i opušteno jer promet nije bio gust, zagužvalo se tek iza Karlovca.
Došao bi taman za 2 sata no na pola puta između Ka i Zg je nastao veeliki i dugački zastoj
Radi se na bojanju srednje i lijeve linije, to rade polaako u dužini nekoliko km i onda je nastao prometni čep.
Najmanje je pola sata trebalo da se kolona od stajanja i vožnje u prvoj/drugoj ponovo ubrza.
U Zagrebu je malo dalje od Lučkoga pa sve do centra grada sve u kolonama, svi mostovi su prepuni kao i brojna
raskršća tako da mi je za tih 10-ak km trebalo preko 50 minuta Na kraju sam počeo dobivati i grčeve u
nogama, Bog mi se ipak smilovao jer nisam dugo čekao na slobodno mjesto

Danas se opet u samom centru i oko njega trče razni maratoni i kraće utrke, cijelo prijepodne će promet biti onemogućen
Nije mi jasno zašto se takove trke ne izvode u velikim zelenim oazama grada poput Maksimira i/ili Jaruna.
Trkačima bi zacijelo više odgovarala tamošnja podloga i čistiji zrak?

Danas je izašao jedan osvrt na maraton:
Do kada će na ulicama manjina gnjaviti većinu?
Jučer, dana 08. listopada organiziran je Zagrebački maraton. I sve bi to bilo divno i krasno da po tko zna koji puta grad nije bio blokiran i zatvoren sa svih strana.
Pa ajmo malo o tome…

Ah, taj zdrav život… Ta svetinja modernog vremena i božanstvo u usponu koje nam se nameće sa svih strana…

Svuda oko nas čujemo parole poput „zdravog života“, „uravnotežene ishrane“ i „redovnog vježbanja“. I tako je već godinama tijekom kojih nam raznorazni „stručnjaci“ nameću kroz svoje „ekspertize“ i „iskustva“.
Dotični nutricionistički eksperti i fitness gurui svakodnevno nas bombardiraju fotografijama zdravih obroka i vježbi bez kojih bismo se (prema njihovom svjetonazoru) najvjerojatnije utopili u beznačajnosti i sretno živjeli s čipsom u ruci.
Gluten je odjednom ubojica. Bjelančevine su fuj. Šećer je smrtni neprijatelj, a o kofeinu da i ne pričamo. Izmišljaju se sve moguće i nemoguće dijete koje u današnje vrijeme više nitko normalan ne stigne pratiti.

Odjednom su pitaja, kvinoja, rambutan i karambola postali jestivi dio svakodnevice, dok su čajevi i sokovi za detoksikaciju puni antioksidansa glavni hit čak i u lokalnim bircevima.

Uglavnom, uz sve te namirnice i trendove bitno je i puniti društvene mreže. Jer u protivnom mi „obični smrtnici“ ne bismo znali što trebamo jesti i kako izgledati.

Naravno da u svemu tome ne treba zaboraviti ni vježbanje. Jer da bismo bili zdravi i „optimalno funkcionirali“ potrebno je provoditi sate i dane u teretanama. Za oblikovanje tijela potrebno je raditi sklekove, čučnjeve i zgibove dok ne padnete u nesvijest, a onda i bilježiti sve te vježbe i objavljivati ih na društvenim mrežama s ciljem da izgledate kao da ste ispali iz reklame za donje rublje. To donosi „lajkove“. A svi jako dobro znamo da su „lajkovi“ sve.
Uglavnom, osim „lajkova“ ispada kako ništa drugo nije toliko bitno kao zdravo i detoksicirano tijelo koje možete pokazivati svima koji prate društvene mreže na kojima se nalazite. Niti obitelj, niti prijatelji, niti posao, niti bilo koji drugi segment jednog sasvim normalnog života. Vježbanje je apsolutan prioritet i totalno je nebitno tko ili što zbog tog vježbanja pati.

I upravo tu dolazimo do problema s kojim smo se i jučer kao žitelji metropole morali suočiti…

Naime, ta u današnje vrijeme ultra-moderna potraga za zdravljem i savršenstvom izgleda sve češće donosi raznorazne javne manifestacije koje u fokusu imaju zdrav život. I to je zapravo sasvim u redu. Tj. bilo bi da se zbog ekipe koja svoje dane provodi trčeći okolo bez nekog posebnog razloga svako malo ne zatvaraju gradovi i time se većini koja nema fetiš na trčanje ometaju rute i planovi. A to definitivno nije u redu. Pogotovo kada uz blokiranje grada za automobile trase po kojima se trči ne dozvoljavaju niti javni prijevoz koji aktualni vlastodršci toliko propagiraju i forsiraju.

z Policije su prije održavanja 31. po redu Zagrebačkog maratona najavili kako će na trasama za polumaraton i maraton biti obustavljen sav promet motornih vozila i tramvaja, a rute s kojima se Zagrebački atletski savez potrudio otežati nedjeljni odmor prolazile su čitavim gradom.
Trasa atletske utrke na 10 kilometara išla je ovako:
Trg bana Josipa Jelačića – Jurišićeva – Draškovićeva – Vlaška – Maksimirska – desno u Sermageovu – Rakovčeva – Martićeva – Smićiklasova – Đorđićeva -desno u Palmotićevu – lijevo u Amruševu – Zrinjevac – Teslina – Masarykova – Prilaz Gjure Deželića – Republike Austrije – Talovčeva – Trg Francuske Republike – Grada Mainza – Prilaz baruna Filipovića – polukružni okret – lijevo Vukovićeva – Ilica. Cilj je bio (ponovno) na Trgu bana Josipa Jelačića.

Druga trasa (na 21 i 24 kilometra) išla je ovako:
Trg bana Josipa Jelačića – Draškovićeva – Vlaška – Maksimirska cesta -Svetošimunska cesta – Avenija Gojka Šuška (zapadni kolnik) – Maksimirska cesta – Ravnice (uz starački dom) – Ravnice XI – Ravnice V – Ravnice VII – Bulvanova – Kuraltova –Hondlova – Maksimirska -lijevo u Sermageovu – desno u Rakovčevu –Martićeva –Smičiklasova – Đorđićeva -desno u Plamotićevu – lijevo u Amruševu – Zrinjevac – Teslina –Masarykova – Prilaz Gjure Deželića – Republike Austrije – Talovčeva – Trg Francuske Republike – Grada Mainza – Prilaz baruna Filipovića – polukružni okret – lijevo Vukovićeva – Ilica. Cilj je i opet bio na Trgu bana Josipa Jelačića.

Dakle, kompletan grad bio je zatvoren, pregrađen i preusmjeren, što možda i ne bi bio toliki problem da to zatvaranje grada za promet nije uključivalo i javni prijevoz koji je prema navodima gradskih otaca i majki bio preusmjeren ili u potpunosti obustavljen. I to ovisno o trasama i trajanju maratona, odnosno od nekih 6.45 do 15.00 sati, što je realno gledano poprilično puno vremena u jednom danu.

Iz Grada su cijelu priču najavili ovako:
„Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava Zagrebačka i Zagrebački električni tramvaj osigurali su alternativne pravce za kretanje te alternativne autobusne i tramvajske linije. Promet će se povremeno puštati uz oprez za sigurnost trkača“. Ali kako to obično biva daleko od crno-bijelih napisa na internetskim stranicama u praksi je to izgledalo kudikamo drugačije…

Nevezano uz to jeste li možda invalid, penzioner, trudnica ili bilo tko drugi, za vas u tom razdoblju nije bilo alternativne opcije, nego hodati. Bili vi to u stanju i mogućnosti ili ne.

Ako vam je možda pozlilo ili ste pod hitno morali u bolnicu iz ovog ili onog razloga, mogli ste se osloniti jedino na ažurnost i revnost vozila Hitne pomoći. Ako ste se npr. vraćali s posla iz neke od trgovina koje usprkos novim regulativama rade nedjeljom, također ste morali hodati nevezano uz udaljenost radi. A ukoliko ste npr. htjeli sjesti u automobil i posjetiti obitelj, prijatelje ili neki relativno udaljeni birc, u velikom broju slučajeva niste mogli niti izaći iz kvarta ili ući u onaj u koji ste krenuli.
Uglavnom, kuda god da ste eventualno poželjeli krenuti, morali ste dvaput razmisliti isplati li se ili ne, jer je kompletan grad bio zatvoren cijelo jutro i dobar dio dana.
Reklo bi se prava idila za živce, zar ne?!
A zašto?
Zato da bi Zagrebački atletski savez ispao relevantnim? Ili možda da bi se iz Grada po tko zna koji puta poručilo vozačima da sa svojim automobilima samo smetaju?
Možda je to bila još jedna u nizu suptilnih poruka koje nam upućuju združene snage dušobrižnika raznih sorti koje se bore za zdrav život, „ispravnu“ prehranu, zelenu planetu i plave vrećice?
Hm.. Iskreno ne znam. Ali znam da se grad zbog takvih manifestacija ne bi smio zatvarati, jer u njemu ne žive samo oni koji nemaju pametnijeg posla nego trčati nedjeljom. I to je činjenično stanje koliko god se neki oko njega bunili. A siguran sam da će takvih biti u reakcijama i komentarima na ovaj tekst.

Stoga bez ikakve zadrške i bez uvijanja u celofan ovim putem apeliram na sve one kojima je ovakva manifestacija bitna da je organiziraju negdje drugdje. Možda na Jarunu, trčeći 20 krugova oko jezera ili pak u Maksimiru gdje zasigurno nikome neće smetati to što je netko odlučio ubrzati svoju nedjelju trčećim korakom.
Neka ljudi trče. Ali neka pri tome organizatori ovakvih manifestacija imaju na umu da u milijunskom gradu zatvarati sve prometne tijekove i time nametati nešto irelevantno poput maratona jednostavno nije fer i korektno prema ljudima koji imaju pametnijeg posla i obaveza.

Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
Ivan IGloo Gluhak link

Ovaj IGloo je simpa lik i uglavnom ima jako dobre opservacije

Ova priča ponavlja se svake godine kad grad biva paraliziran trkačima. Baš je gušt trčati gradskim ulicama! Neće valjda po savskom nasipu. Koliko vidim, tramvajska linija 3 bila je neometana trkačima. Ah, da. Trica ne vozi vikendom. A gradonačelnik nam je već napravio toliko budalaština i od jezika napravio lopatu, da je to čudo jedno, tako da mu popularnost svakako neće rasti, a puno više ne može ni pasti.

Oni s Medveščaka mogli su do autobusnog kolodvora u dva smjera: preko Sljemena u Zagorje a onda ili preko Gornje Bistre ili preko Kašine. Časkom.

Spremajući doručak uz pratnju emisije Dobro jutro, Hrvatska oslušnuo sam i temu o parkirališnim mjestima za invalide. I odmah se prisjetio što me trajno ljuti u prometu. Korištenje tih mjesta. Dođe odn. doveze se čovo, auto uredno označen naljepnicama, stane na žuto označeno mjesto i izađe na prvi (i svaki daljnji) pogled zdrav kao drijen. Puca od zdravlja. I odskakuće svojim poslom. A ja se pitam: koja li mu je falinga? Što ga je invalidiralo? Dobijaju li se oznake za invalidski parking prejednostavno, ili bez kriterija, ili se kopiraju i fotošopiraju, ili se prodaju, iznajmljuju, posuđuju...? Više sam vidio tih gimnastičara nego onih kojima je takvo mjesto nužno potrebno. I, zanimljivo, ne sjećam se da sam vidio u takvoj raboti ženu, zdravu, jedru ženu, koja bi tu povlasticu zloupotrijebila.

Presudan je VIP (veza i poznanstvo)
Osim toga nema naknadnih provjera, mnogi koji su bili slabo pokretni (pa dobili tu povlasticu) su ozdravili no i dalje
ju koriste. Primijetio sam da su među korisnicima liječnici koji mogu lako sebi ili svojima pripisati takovu potrebu,
imam u svojoj zgradi takav slučaj.
Dopunski na to me ljuti kad vidim dosta praznih invalidskih mjesta a normalnoga nema nigdje, oni se mogu stati
bilo gdje a mi niti slučajno na njihova privilegirana mjesta.

gaspa je napisao/la:Spremajući doručak uz pratnju emisije Dobro jutro, Hrvatska oslušnuo sam i temu o parkirališnim mjestima za invalide. I odmah se prisjetio što me trajno ljuti u prometu. Korištenje tih mjesta. Dođe odn. doveze se čovo, auto uredno označen naljepnicama, stane na žuto označeno mjesto i izađe na prvi (i svaki daljnji) pogled zdrav kao drijen. Puca od zdravlja. I odskakuće svojim poslom. A ja se pitam: koja li mu je falinga? Što ga je invalidiralo? Dobijaju li se oznake za invalidski parking prejednostavno, ili bez kriterija, ili se kopiraju i fotošopiraju, ili se prodaju, iznajmljuju, posuđuju...? Više sam vidio tih gimnastičara nego onih kojima je takvo mjesto nužno potrebno. I, zanimljivo, ne sjećam se da sam vidio u takvoj raboti ženu, zdravu, jedru ženu, koja bi tu povlasticu zloupotrijebila.

Ja sam jedan od tih.
Koristim maminu tablicu.
Kak veli Borna, tih invalidskih mjesta ima ko da je svaki 10-i stanovnik invalid. Pa me ne grize savjest ...
I naravno, ne pada mi na pamet da odskakućem - obavezno se sjetim da me bole križa, koljena, svašta nešta ... pa izlazim i ulazim polako.
A kako se dobiva?
Treba imati najmanje 80%-tni invaliditet, koji se utvrđuje komisijski. Zatim se podnosi molba u Ministarstvo prometa. I za Zagreb, Zagrebparkingu.
Moja mama je to dobila akonto kičme. I to dok je još hodala naoko normalno i uspravno.

Sustav invalidskih oznaka na vozilima je kod nas uvijek pogrešno funkcionirao čak i prije prevrata i pojave ratnih invalida nove generacije gdje su mnogi dobili invaliditet na temelju izjava dva svjedoka i onu slavnu naljepnicu s kolicima i puškom koja je posve nelegalna - pogotovo oni s PTSP-jem koji po medicinskoj definiciji ne bi uopće smjeli voziti auto. (Jasno, čast ozbiljnim invalidima iz Domovinskog rata što je posve neupitno).
Kao prvo zakonodavac je zamislio da su invalidi automobili, a ne ljudi pa je invalid prvenstveno trebao imati auto da bi dobio naljepnicu (bez obzira da li imao vozačku ili ne). Kao drugo, u pristojnom svijetu može svatko voziti invalidski auto, ali privilegije se mogu koristiti samo ako auto u tom trenutku koristi (i) osoba s invaliditetom. Inače jok...
Moj sin u USofA ima pločicu crvene boje s oznakom pristupačnosti i brojem rješenja o dodjeli. To se stavi u svaki auto u kojem se on vozi. I onda se mogu koristiti sve privilegije. Ali, nedaj ti bog da te pajkan ulovi da si se parkirao na invalidsko mjesto, a da invalid nije u autu - slijedi kazna i to pogolema!

BTW, broj parkirališnih mjesta za invalide se određuje prema kvadraturi trgovine (to vrijedi za shopping centre i slično, ne znam kako je riješeno npr. za Socijalno, bolnice...). I onda imaš apsurdnu situaciju da Bauhaus ili Pevec imaju mali milion invalidskih parkirnih mjesta. Jasno da ih treba desetak, ali ja si ne mogu zamisliti buljuk ozbiljno invalidnih ljudi kako iz Bauhausa vuku daske, letve i zahodske školjke...

Navodno se sprema novi zakon koji će konačno regulirati tu problematiku na način kako to rade uređene države.

Možda će se gornja diskusija o invalisdkim mjestima rasplamsati, pa mi je žao što je prekidam i razvodnjujem, ali zaboravit ću... (godine su tu) - dok me opet ne naljuti, a to je izgledno vrlo skoro.

Riječ je o javnom prijevozu, točnije njegovim putnicima. One koje možemo nazvati čuvarima vratiju. Stanu uz vrata i voze se tamo narednih petnaestak minuta (i dobar broj stanica) smetajući i onima koji ulaze, i onima koji izlaze. A mjesta u oszatku vozila ima.

gaspa je napisao/la:...
Riječ je o javnom prijevozu, točnije njegovim putnicima. One koje možemo nazvati čuvarima vratiju. Stanu uz vrata i voze se tamo narednih petnaestak minuta (i dobar broj stanica) smetajući i onima koji ulaze, i onima koji izlaze. A mjesta u oszatku vozila ima.

A ima i adekvatnih vanjskih.
Dok nije bilo niskopodnih, za njih sam imal metodu: kak se vrata otvaraju, lagano se naginjem napred i jurnem van posred gomile ko Nikola Šubić Zrinjski.

besposlenpop je napisao/la:A ima i adekvatnih vanjskih.
Dok nije bilo niskopodnih, za njih sam imal metodu: kak se vrata otvaraju, lagano se naginjem napred i jurnem van posred gomile ko Nikola Šubić Zrinjski.

Je, poznata tehnologija. Jednom sam navalentnu babu ljubazno upozorijo: "Gospođo, mene ima dva metra i 130 kila, kad ja krenem nizbrdo, ispast ćete jako plosnati na pločniku!"

Danas malo o putokazima. Izlet se vodi pod kodnim nazivom HR-115 Dudekova Podravina. Tko je Dudek - to znate. Neuki, naivni, pošteni, simpatični Podravec. A glede prometne signalizacije - putokaza, Koprivnički (da ne uvrijedim sve Podravce) prometni (ne)stručnjaci i oni koji o prometu brinu su zaista Dudeki ali isključivo s prvom navedenom karakteristikom. A dijelom su i teteci Cinoberi, pa i Imbre presvetli. Prefrigani, rekao bih, čak i zločesti. Putokazi su im posijani kao da su hodali Podravinom žmirečki, pa gdje što padne. Indolentni mužeki! Miješa se tu nesposobnost, lijenost, nezainteresiranost... Pa, da počnem.

U istraživanju i pripremi teme za opće oduševljavanje onih 101+ forumaša (broj je binaran!) dolazeći iz Prekodravlja u smjeru Koprivnice, tamo gdje se udarnički gradi pruga i gdje završava gradilište s kojeg nam borna donosi izvješća, odlučio sam skrenuti prema Šoderici. Ali, na velikoj ploči koja najavljuje križanje smjer desno i naziv Šoderica su prekriženi. Tamo se gradi cestovni nadvožnjak nad novom prugom. Kojih stotinjak metara dalje pred križanjem je putokaz za Šodericu. Nije prekrižen. Skrećem preko ŽCPR i uspinjem se na nadvožnjak s druge strane. Pred njim, na visini, križanje. Nikakvih oznaka. Smjer lijevo je zatvoren zaprekama što vidiš tek kad već skrećeš lijevo. Smjerovi ravno (odmah se pretvara u makadam) i desno su slobodni. Idem desno. Po spustu račvište: Ravno asfalt i znak zabrane prometovanja. Desno šoder do... no vidjet ćete kad načmem tu temu.

Po onom asfaltu auti uredno voze u oba smjera. Fin, kakav već jesam, ne želim kršiti propise i vraćam se istim putem. Ali odmah nailazim na znak radova i slijepe ceste Pa, k vragu, upravo sam došao iz tog smjera. Opet okrećem, ignoriram onaj znak zabrane prometovanja, i dolazim do Šoderice. Tamo je novi znak zabrane prometovanja. A vozi se sve u šesnaest.

Pretpostavljam da se znakovi odnose na radni dan kad se tamo zaista nešto radi a nedjeljom radnici i strojevi miruju pa su ceste prolazne. Ali neka dopunska ploča ne bi bila naodmet, da ne kažem okretanje znakova ili polaganje na zemlju. Da sam, recimo, bio namijenjen do Đelekovca i Legrada i poštivao znakove, lijepo bih se navozio obilaznim putovima.

Taman zaboraviš epizodu Šoderica, eto te u Koprivnici. Cesta za Zagreb je zatvorena, što je prikazano, uključivo mogući obilazak, grubom skicom, bez detalja. OK, idem kroz grad. Usput, naravno, putokaza za obilazak nema. Vjerojatno sav svijet poznaje Koprivnicu, ima je u malom prstu, pa zna kud i kamo. Imam i ja neku viziju, ali se odjednom pojavi putokaz za obilazak, smjer desno, iako znam da smjer ravno vodi na obilaznicu kojom sam u Koprivnicu tog jutra i došao. No dobro, idem desno i to me dovede do magistralne ceste s koje sam upućen na obilazak i koja je u smjeru Zagreba (lijevo) zatvorena upravo od ovog križanja. Putokaz za obilazak me upućuje desno, u smjer odakle sam došao. E ovo više nije ni neukost, ni nesposobnost, već zloća.

I tako čovjeku prekipi. Rekoh: ipak je Koprivnica grad s brojnim ulicama. Ja ću ravno a ne smjerom putokaza pa onda prvom ulicom lijevo, valjda je paralelna sa zatvorenom cestom, i negdje ću već izaći. I izašao sam. Upravo na kraju zatvorenog dijela. I gle, tamo se odjednom našao putokaz za obilazak, izravno u smjeru Zagreba.

Prije svakog pohoda (pohoda? više sam se vozio nego hodao - bi li to onda trebao biti povoz?) proučim stanje na cestama koje na svojoj stranici objavljuje HAK. Sve 5, ali ja na svom putu ipak naiđem na zatvorene ceste. Za Koprivnicu danas piše: Zbog radova na DC2, vozi se prema privremenoj regulaciji prometa. Baš su me izregulirali. O Šoderici ni riječi. Ako HAK ne laže, lažu tamošnji prometni znaci. Ili obratno?

Imaju i Slovenci svoju stranicu o cestama. Nju bolje da ne spominjem jer će me proglasiti domomrziteljem, stranim agentom i kakvim sve ne, jer sam htio ukazati na primjer kako treba raditi. No dobro, HAK-u će biti oprošteno jer živi u blaženom neznanju i nedostatku informacija od HAC-a, HC-a i lokalnih cestara - razumljivo, velika smo mi zemlja, tko bi to sve stavio na kup.

Je, to s kažiputovima je na 'rvackim cestama svojevrstna lutrija. Osobito volim kad se smjerokazi polako asimptotski približavaju ničemu. 20 kilometara od odredišta lijepo piše npr. Piškorevci, 10 kilometara kasnije se taj smjer eventualno može zapaziti, a na zadnjem kompliciranom raskršću ili nedajbože kružnom tijeku od Piškorevaca ni traga...

Bio sam pred nekih dva tjedna u Zagrebu i odlučio Helgu povesti žičarom na Sljeme. OK, iz iskustva znam da je to uzbrdo pokraj one vatikanske palače preko Medveščaka pa u Gračane. Kad sam se posljednji put tuda vozio, bile su u Gračanima tri kuće i "Debeli Martin". Sad je to naselje veličine Velike Gorice. Smjerokaza za Mikijevu žičaru ama baš nigdje. Posljednji kilometar pred ciljem sam uočio na par žutih tabli nalijepljene neke bijele fleke na kojima je sitnim slovima pisalo nešto u smislu "Žičara Sljeme". Pa, kvragu, nisu svi posjetitelji žičare Zagrepčani i 'Ercegofci, ne?