Ljubljana i željeznički muzej

Ljubljana je uvijek bio grad koji sam volio obići. Bilo kao pješak, bilo kao biciklist... Uvijek sam u njoj nalazio nešto primamljivo, nešto posebno - bilo da je riječ o Plečnikovoj arhitekturi, bilo da je riječ o Bradeškovoj vinoteci...

Ovih dana našla se nova primamljiva stvar. Nije ona, zapravo, baš tako nova, ali nekako na nju nisam dosad obraćao pažnju. Riječ je o željezničkom muzeju kome posvećujem ovaj post u nekoliko nastavaka. Naravno, bacit ćemo malo oko i naokolo.

O željezničkom muzeju osnovne stvari možete doznati na
http://www.slo-zeleznice.si/sl/o_nas/zelezniski_muzej/
ili
http://www.burger.si/MuzejiInGalerije/ZelezniskiMuzej/index.html
(s ovom drugom adresom vjerojatno ćete imati problema navigajući po njezinom sadržaju)

Neposredni povod mom upućivanju u pravcu zapada bila su razglabanja riječke ekipe o organiziranom posjetu. Pokazalo se da čim je organizacija (ili grupa) veća, to je tromija. Postupak odlučivanja u isturenom odjeljenju Zagreb bio je puno brži i tako je pala odluka. Iskoristio sam jedan ljetni dan, u Sloveniji radni, kad se, zbog godišnjih odmora nije očekivala velika gužva.

Prva ovira (iliti zapreka): pesimistični meteorolozi, kako hrvatski, tako i slovenski. Dan ranije obećavali su zlo i naopako, naoblaku 50-80%, pljuskove i oluje, a pred kraj dana lagano razvedravanje. Skoro sam odustao, ali sam zaključio da na takav dan bar neće biti vruće. A u prtljažnik su ušle i cipele za kišu.

Dobra (dapače: odlična) stranica:
http://www.pro-vreme.net/index.php?id=4
Gdje je naš meteo.hr još od toga. Radarska slika padalina, satelitska slika oblaka, predviđanje primjenom nekoliko metoda...

I odo ja. U Bregani su me višeglasno pitali za vinjetu (prvo policajac, zatim carinik...). Prodavačica vinjeta naširoko mi je objašnjavala kako vinjetu MORAM ZALIJEPITI na vjetrobransko staklo... Hvala joj, ja se nikad tome ne bih dosjetio

Kako se organizirati u Ljubljani? Kao i u Zagrebu, i našim drugim gradovima, parkiranje u Ljubljani je problematično (čitaj: plativo). O ljubljanskim parkiralištima, trajanju i cijeni parkiranja sve je na
http://www.ljubljana.si/si/turizem/splosno/promet/parkirisca/

Obzirom da ja uvijek imam u Ljubljani nekih poslova i puno mjesta za obići, odlučeno je: negdje se sparkirati, kupiti dnevnu kartu za bus i to je to. Ljubljanski gradsko-prigradski prijevoznik LPP na svojoj (inače prilično dobroj) stranici
http://www.jh-lj.si/lpp
objašnjava i gdje se kupuju karte. Prijevoz se tamo čudno naplaćuje - svaka vožnja pojedinačno (nema prekida vožnje, nema presjedanja...). Nema pojedinačnih karata već se u kasicu-prasicu pored ljubljanskog kikija (mannasa i dr.) ubacuje ili 1 EUR ili žeton (0,80 EUR). Ili im pokažete (dnevnu, mjesečnu) kartu. Žetoni se kupuju širom grada, mjesečne karte su nešto manje dostupne a dnevne... k'o da tražim zlato. Prodaju se, naravno, u centru (a kako doći tamo, a zašto platiti parking samo da kupim dnevnu kartu?) i još nekim mjestima. Izabrao sam Spar u BTC-u (ljubljanskom trgovačkom centru). Solidne površine besplatnih parkirališta, dobre prometne veze (4 linije). Da vas ne gnjavim onako dugo kako su mene: nakon što su me u Sparu otkantali i poslali u InterSpar, došao sam i do njihove trafike.
Ne prodajemo dnevne karte.
Ali, na netu je LPP objavio...
???
(čeprkanje po ladicama i usklik iznenađenja Ooo! Kaj pa je tole? Dnevna vozovnica? Kaj tudi to imamo?...)
Onda nisu imali cijenu. Ni kod. Pa su pitali u računovodstvo. Pa je računovodstvo, nakon studioznog razmatranja problema, zaključilo da taj proizvod nije u njihovoj bazi podataka i da ga ne prodaju. A da im je te karte, tko zna zašto, LPP uvalio.

Skidajući im (i Sparu i LPP-u) sve s neba :Ljutko: odvezoh se ja dalje do autocampa Ježica gdje sam prošao s istim rezultatom ali puno kraćim postupkom - tamo nisam ni našao tko bi prodavao te karte. Naposlijetku, odlučih otići u upravu, gdje ih zasigurno prodaju. BINGO! Dobim ja tako kartu i upućujem ih da poprave web stranicu (na slovenskom: spletna stran) jer da već više od sata tražim po Ljubljani gore-dolje dnevnu kartu. Preziran pogled (kao ono: vidi budale stranca!) i komentar da se te karte prodaju na dva mjesta - u remizi (upravi) i kiosku u centru. Izvadim ja ispis s neta i velim - a kaj je ovo? Zakaj vučete ljude za nos? Pogled čuđenja s druge strane stakla. Možete mi dati to da iskopiram? Dao sam. Sad - da li da očekujemo ispravak netočnih navoda ili...?

Za kad vam treba karta? Za danas?
BUM - ogromni žig s datumom. S jednim olimpijskim ciklusom zaostatka.
Prezime?
???
Dnevna karta glasi na prezime!!! Pa toga nema nigdje
I tako ja za 4 eura postadoh ponosnim vlasnikom ljubljanskog rariteta - LPP dnevne karte.


Cijeli grad je moj! Sve linije su moje! Auto je sparkiran u debelom hladu jedne sporedne uličice. Krenimo k muzeju. Pred zgradom LPP-a prvi je muzejski izložak (doduše, nema veze sa željezničkim muzejom, ali ipak...)


Guštam do muzeja s dnevnom kartom promijeniti dva busa, 8 i 14. Doduše, ti brojevi vam (osim fresheru, cokli i društvu) ništa ne znače...

Da bi se od prve nabasalo na muzej potrebna je dobra logistika i priprema. Može se do njega, naravno, i pješice od ž.st. ali imajući u vidu cijeli dan na nogama, uz višekratno premjeravanje muzeja i okolice amo-tamo (gle, nisam vidio ovaj detalj, gle - što je ono tamo, gle, odavde je bolja slika...), možda se i isplati voziti. U svakom slučaju, izbjegavajte vruće dane.

Dakle, gdje je onda taj muzej? Pa valjda negdje blizu neke pruge. Na karti je to ovako:


a za one koji su si s kartografijom na Vi i više vole stvarni prikaz


Dakle, izađoh iz busa u ul. Bežigrad i nabasah na putokaz


i eto me do muzeja.

Naputak za automobiliste kojima je cilj isključivo muzej i bliža okolica:
Iz pravca Zagreba sjevernom obilaznicom do Dunajske ceste kojom prema centru i na zadnjem semaforiziranom velikom križanju prije željezničkog podvožnjaka desno u ul. Bežigrad. Lijepo sam to rekao, ha? Da biste saznali koje je zadnje veliko križanje prije podvožnjaka (ako ga ne vidite ili ne poznate Ljubljanu) morat ćete proći ispod njega pa se vratiti
Iz pravca Rijeke može se isto na sjevernu obilaznicu ili donekle zapletenim sustavom ulica krož Šišku, a najsigurnije je kroz centar, ispod željezničke pruge pa na prvom semaforu lijevo u Bežigrad.
Oko tog križanja valjda postoje i putokazi za muzej pa je stvar lakša, a u Bežigradu svakako postoji putokaz.
Najzanimljivije: u Parmovoj se nađe i mjesta za (besplatno) parkiranje, kao i u neuređenom (djelomično šodranom) dvorištu muzeja.

Naputak za pješake (s kolodvora):
Nemojte slijediti željezničku prugu (iako je to najpouzdaniji prilaz za nesnalažljive) jer ćete kod muzeja u koji se odvaja pruga naići na ogradu i vrata s lokotom, pa ako nemate lakoatletskih sklonosti...

Muzej se sastoji od dvije zgrade i dvorišta. U jednoj zgradi je zbirka lokomotiva, u drugoj nekoliko tematskih postava a u dvorištu gomila hrđavih nakupina metala između kojih će znalac prepoznati oblike lokomotiva i vagona, odn. osjećati se k'o doma (tj. u ZG željezničkom muzeju).

Ulaznica je genijalna - šteta samo što nije ovjerena SUVIM ŽIGOM

Krećemo, dakle, na obilazak muzeja. Prvo ćemo zaviriti u zgradu s tematskim postavima. U zadnjem dijelu, u potkrovlju do kojeg se uspinjemo spiralnim stepenicama, karakterističnim za nekadašnje skretničarske stupove...


...smještena je manja likovna zbirka slikara Staneta Kumara (1910-1997), bez sumnje jednog od najosebujnijih u slovenskom likovnom prostoru, pa i šire. Umjetnikova ljubav je željeznica, posebno parne lokomotive. Stane Kumar je združio svoj život sa željeznicom već u ranoj mladosti promatrajući i crtajući zbivanja u ložioni Sv. Andreja u Trstu i nije se više nikad odvojio od željezničke tematike, shvaćajući je kao jedan od najznačajnijih dijelova svojeg umjetničkog a i životnog puta.

Nekoliko slika iz zbirke...






...među kojima neke prikazuju i hrvatske željezničke postaje




A koliko su slike realne, vidjet ćemo uspoređujući nacrtane lokomotive sa stvarnim modelima u muzeju.

(nadam se da nema problema s razumijevanjem teksta)

U jednoj prostoriji izložene su željezničke uniforme kroz stoljeća, nastale (kako ste pročitali) da bi se željezničari izgledom razlikovali od ostalih, običnih putnika.

Meni je u ovom dijelu muzeja već svega bilo pomalo dosta, dojmovi su se komešali u glavi, pa stoga nedostaje opis pojedine uniforme (to će ispraviti odn. nadopuniti listopadska grupa), ali kronološki to ide ovako kako je postavljeno: slika za slikom, a unutar slike s lijeva na desno. Počnimo s najstarijom (uniformom):





U međuvremenu (povijesnom) su si i žene izborile svoja prava i dobile (desnu) uniformu


I, naposlijetku, uniforme koje dobar dio nas ima pohranjen negdje u memoriji (samo treba raspakirati odgovarajući fajl)


nastavit će se

Do sedaj :wave: in verjamem , da bo tudi naprej :wave: .

MMG-vse kar si napisal glede kart in ostalega okoli tega jezi tudi nas v Sloveniji.

Jedan naš nestrpljivi član mi je u međuvremenu poslao programski alat za ... da skratim priču - brže objavljivanje preostalih podataka o muzeju. Fala mu na dobroj namjeri, program je za XP a za moju vistu je neprimjenjiv, ali da i je primjenjiv, ja bih i dalje ovom temom nastavio hitati polako.

Ispod galerije slika je uređena mala željeznička stanica iz jednog davnog doba. Tu je kao neka čekaonica sa šalterima (putničkom blagajnom)


i u toj čekaonici jedan danas već zaboravljeni uređaj, a kojeg smo nekad svi uvelike i rado koristili - sljepačka vaga


Zašto sljepačka? Piše, a i ponovit ću: sav prihod išao je u korist saveza slijepih. Za mlađu, digitalnu generaciju: u ovu vagu ubacio se novčić (10 dinara), stalo se na sivu ploču, meganizam se pokrenuo (onaj crveno-bijeli kotač se zavrtio) i uskoro je iz vage u posudu ispod ručke ispala kartica veličine i debljine kao karta za vlak (ali bijele boje) na kojoj je bila otisnuta težina (ispravnije: masa) osobe u kilogramima koja se vagala.

Pomak od ovog muzeja: odlična je vaga u tehničkom muzeju u Münchenu - naravno, morao sam se i na njoj vagnuti, ali kartica je izbacila neku nebuloznu brojku. Prije nego što sam priručnim sredstvima razbio vagu zbog gluparanja, ipak sam stao na loptu (pokušavši se europejski ponašati), odbrojio do 9, proučio karticu još jednom, i... Čitaj dvaput, ako treba. Pisalo je: Sie wiegen 179 Halbe Kilo - znači: 179 polovica kilograma. Jedina vaga koju sam vidio s osnovnom podjelom na polovica a ne cijele kilograme.

Genijalni autor postava u muzeju predvidio je staklene zidove (znači: ono lijevo i desno od šaltera i vratiju nije rupa već stakleni zid), da možemo zaviriti u ured, a da ipak ne prčkamo po osjetljivim stvarima u njemu.





Opet da malo iskočim prije slijedeće slike. Zašto će ovaj post (ipak) skupiti negativne bodove? Zbog nekompletnosti! Naime, propustio sam uslikati vama inače tako dragu temu - ćenifu. Jest da je u jednoj izdvojenoj zgradi (dakle nije dio muzejskog postava), ali sudeći po starosti te zgrade, ako ne danas, a ono dogodine možda bi i mogla biti jedan od muzejskih izložaka. Nažalost, bilo mi je suviše vruće dok sam prolazio pored nje u pravcu dijela prirode... Ali, nadoknadit ćete vi to u listopadu.

Nema ćenife, ali ima nešto drugo, opet davno zaboravljeno. A sretali smo je i u brijačnicama...

(za neuke: riječ je o pljuvačnici; a sjeća li se netko onih natpisa NE PLJUJ NA POD ?)

Na slici spiralnih stepenica zamijetili ste neke klupe u pozadini. To je, po meni ne baš najuspješnije, rekonstruiran dio putničkog vagona. Zašto kritika? Pa, klupe ovako same za sebe čudno djeluju (vidite sliku pa zaključite i sami), neka ograda s prozorom ne bi bila zgorega, da ipak da dojam vagona.

U netom prikazanoj željezničkoj stanici osoblje je bilo dio sustava i moralo je nekako komunicirati unutar tog sustava. Nadalje, željeznica je neodvojojiva od vremena, pa su stoga na željeznici uvijek znali koliko je sati



Osoblje na različitim stanicama komuniciralo je na razne načine:

- Morseovim telegrafom


- induktorskim telefonom


- nama normalnim telefonima


- kratkovalnom vezom (radio-stanicom)


Kako su si međusobno uvijek imali mnogo toga za reći, te kako te teme ne bi trebale zanimati širi krug pučanstva, pa uzevši u obzir da je željeznica uvijek (opravdano!) bila sustav u sustavu ili država u državi, imali su, naravno, i svoj sustav telefonskih veza. Na razini Jugoslavije sustav je bio podijeljen na regionalne podsustave (zapravo na sustave pripadajuće pojedinim željezničkim direkcijama: Beograd, Ljubljana, Novi Sad, Sarajevo, Skopje i Zagreb), i dio hrvatskih pruga bio je u komunikacijskom sustavu direkcije Ljubljana, i to pruge
Čakovec - Ormož
Sevnica - Zagreb
Celje - Zabok
Novo Mesto - Karlovac
Pivka - Rijeka
Divača - istarske pruge (Rovinj, Pula, Raša)
Slika prikazuje stanje veza u rujnu 1967.

U raspravu bi trebalo uključiti i antropologe da nam kažu jesu li željezničari stasom nekad bili razvijeniji nego danas. Zašto bi to bili? Pa zato jer baratanje rampama (dizanje i spuštanje), mijenjanje signala, pomicanje skretnica... nije to baš bio lak posao. Danas samo stišću gumbe, ali nekad - kako je to izgledalo lijepo nam svojom očuvanom zbirkom pokazuje muzej





Nekoliko detalja iz teretane:


(Zna li netko onu pjesmu: Lanci i katanci? Možda su ove sprave i lanci služili za rasztezanje neposlušnih željezničara ili putnika bez karte u podrumu?)

Uređaji za daljinsko upravljanje rampama


Uređaj za lokalno upravljanje rampom


Ručke i poluge...





(proizvođač je iskazao svoju pismenost poznavanjem slova N, a možda je imao latinični i ćirilićni set slova)






Ima tu i uređaja - raznoraznih pulteva - za čije upravljanje nije bila nužna tjelesna snaga







Neke izvedbe postavnih uređaja koristile su ključeve (kao ova na postaji Lesce-Bled)


Za ovu napravu proučavanjem natpisa zaključit ćete da je iz Divače


I jedan zanimljiv detalj






Jedan malo sofisticiraniji uređaj za postavljanje signala


A ova elektrorelejna prometnička postavna naprava (tip JŽ, 1954.) je s riječke pruge na zapad (postaja Kilovče)...


...gdje se (uostalom, kao i drugdje) vodila opsežna administracija


Upis u knjigu:
PODACI O VLAKU (red. br., datum, broj vlaka, vrijeme dolaska i odlaska, ulazni kolosjek, redovan/zakašnjen/uranio)
PODACI O VLAKOVNIM TELEGRAMIMA (za odjavu, dozvolu, zvučne signale, predaviza/aviza... ma, ne da ne razumijem, ne znam ni ukratko prepisati - a za sve te podatke upisuje se vrijeme prijema, vrijeme predaje te ime/potpis nadležnog željezničkog službenika)

Gotovo da smo završili obilazak jedne zgrade. Izađimo načas vidjeti što pokreću oni lanci iz teretane



Signala baš nema previše. Možda ni koja skretnica ne bi bila zgorega - doduše, ima ih na pruzi u dvorištu ali za njihovo istraživanje nekako smo ostavljeni sami sebi

Obzirom da je vani vruće, ipak ćemo se još malo vratiti u zgradu. Onu u kojoj smo bili. Dosad smo razgledali sve i svašta vezano za željeznicu, ali što je njezin temelj? Pruga, naravno! Pa evo onda kako su se gradile pruge.

Puno toga, da ne kažem: gotovo sve, se radilo ručno


Malo-pomalo pruge su se širile - karta prikazuje stanje do 1876. Svjetloplave su pruge do 1868. a ostale su izgrađene narednih 10 godina - među njima i pruge koje su predmet zanimanja ljudi s ovog foruma (riječka i istarska). I još - zamijetili ste da je u ono doba gotovo svaka pruga imala svog gospodara (vlasnika)


Ima tu još karata koje preskačemo i idemo u 1945. i dalje. Dok je prethodna karta pokazivala polet ova već ukazuje na sumrak željeznice. Crtkano su označene pruge koje su ukinute (10 normalnih i 2 uskotračne). Koliko je to bilo pametno pokazuje pruga Murska Sobota (Puconci) - Hodoš: ukinuta 1968. i opet obnovljena 2001.


Tadašnja lokalna inačica našeg Remonta i održavanja pruga d.o.o.


Jedan zanimljiv alat: ručna dizalica 5 t


Ima još čudnih alata


Za vizualne preglede i sitnije radove trebalo je obići prugu, za što je trebalo iskoristiti pogon jedne ljudske snage. Doduše, ne nužno hodajući, moglo se i sjedećki


Je li ta trokolica možda bila nestabilna? Kad bi neki razbacani željezničar nakon bildanja sa signalima i skretnicama dao srcu na volju, rasturio po pedalama u zavoju veselo pjevajući i njišući se amo-tamo (tj. lijevo-desno, okomito na smjer pruge) - da li se to čudo moglo nagnuti i ispasti?
Pa je onda došao malo posuvremenjeni model (ili je on bio za osoblje višeg ranga?) s 4 kotača

(a pazi ručnu u sredini!)

Onda se pružila i mogućnost grupnog prevoza pri kojem su svi imali što raditi


A čemu je ovo služilo - propustio sam zabilježiti. Ovako gledajući, pristajala bi konjska vuča. Dosad djeluje najotmjenije.


A onda je došla motorizacija. Pa je Grunf imao pune ruke posla što je rezultiralo zanimljivim modelima





(koja vozačka dozvola je za ovo bila valjana? A? B?)

Idemo van! Vruće je u tim zgradama, pa prošećimo malo okolo po muzejskom gruntu. I sačuvajmo ono najzanimljivije za kraj.

Napisah ranije - do muzeja možete i slijedeći prugu (i onda poljubite vrata) - i to je to - priključak odn. odvojak od glavne pruge i željeznički ulaz u muzej


Pa onda kad napravite polukrug oko svoje osi, pogled je ovakav


Ohoho, račva li se pruga u dvorištu, račva... Moramo nekoliko koraka dalje da zagledamo iza ugla


Ima tu nekih ruševnih zgrada,...


... ima nekih u funkciji, ima svakojakih primjeraka po kolosjecima, ima tih kolosjeka i širokih i uskih i dvostrukih...


... a ima i jedna zanimljiva tehnička naprava




A kad smo već kod tehničkih naprava...






E, a što smo to vidjeli postavljeno na tračnicama? Ovo, recimo, zasigurno nije (još) muzejski primjerak




Susret satrog i novog


Nešto naizgled novije, ali ipak muzejsko


i onda ono što fanove pogađa u dušu - počinjemo s jednom kompozicijom na čelu s JŽ 97-028


Ovako na slici izgleda poetično, kao da vlak izlazi iz nekog parka (u stvarnosti, kad se osvrnete okolo, čar nekako nestaje, ali to je ono što se, kako sam napisao u jednoj drugoj temi, očekuje od fotografa - izborom kadra uljepšati stvarnost). Ova lokomotiva je "uvozna", serija 97 nikad nije vozila slovenskim, već bosanskim prugama.






Na kraju kompozicije jedan oronuli putnički vagon


Putničkih vagona ima nekako malo. Evo jednog od rijetkih


Čitajte sami o kakvom se vagonu radi


Drugi putnički su jad i bijeda





(ovaj je uskotračni!)

Ni s teretnim nije puno bolje




I napokon lokomotive
- serija 33






- serija 17 (JŽ 17-086)






- serija 24


- serija 28 (JŽ 28-029)


- serija 62


- serija 152




I tako smo dvorište iscrpili. Obzirom da je sunce pripeklo, opet ćemo, u slijedećem nastavku, potražiti zaklon u zgradi.

Jedan bolje opremljeni željeznički muzej mogao bi imati i koju maketu i modele vlakića (kao što, recimo, ima "obični" tehnički muzej u Münchenu) - jer, zašto muzej ne bi prikazao i neka suvremena dostignuća i dnevnu praksu?

No, evo nešto zaista posebno












Za to je trebalo strpljenja!

Opet nam dolazi jedan blagdan, opet jedan dugi vikend tijekom kojeg se baš i neću baviti ovim forumom već rođacima koje nisam vidio koju godinu. A sve će se dešavati u EU. U brdima, podalje od željeznica, zato ne očekujte ništa spektakularno.

To će reći da slijedeći, ujedno i završni, nastavak o ljubljanskom muzeju ne očekujte prije ponedjeljka-utorka slijedeći tjedan.

Strpljenja molim, isplatit će se. Jer čeka vas


(jao, kad me Barney dofati... )

Gledam ja, gledam... nista meni ne promice... (iako tu i tamo trepnem)

Nama thumbnailovi, a on ode u EU... :topolino:

Barney

A šta tek meni radi!!! Al' naježio je kad ga slijedeći put vidim! Bit u Rijeci i ... ne javit se!!! ... ... Ali možeš se, gaspa, iskupit! Znam da imaš još fotki 33-ojke ... mejlaj to. Trebaju mi texture!

Barney je napisao/la:Gledam ja, gledam... nista meni ne promice... (iako tu i tamo trepnem)

... uze mi riječ iz usta ....

Bravo Gaspa, ovo je prava hrana za dušu !!!!

Predivno!
Na karti se vidi odvojak za Rovinj i za Štalije.
:vlak:

kiki273 je napisao/la:Predivno!
Na karti se vidi odvojak za Rovinj i za Štalije.
:vlak:

... i pruge prema Vrhniki, Tržiču, Planici, od Velenja prema Dravogradu ....

zvrk je napisao/la:... i pruge prema Vrhniki, Tržiču, Planici,

Budiš mi drage uspomene. Par godina sam kao klinac s mamom ljetovao u Kranjskoj Gori/Gozd Martuljku. Od Jesenica do Rateča vozio je onaj smiješni vlakić s čuf-čuf i tri vagona 5-6 puta dnevno. Jako bukolički prizor. U Rateču-Planici nije bilo okretaljke pa se vraćao natraške.
Sjećam se potpuno ruzinavih signalnih uređaja i pruge prema Tarvisiu za koju su govorili da nije obratovala od II. svetovne vojne. Kasnije su sve digli. Šteta

Pero je napisao/la:Od Jesenica do Rateča vozio je onaj smiješni vlakić s čuf-čuf i tri vagona 5-6 puta dnevno... Kasnije su sve digli. Šteta

Očigledno forumaši ljetuju u Gozd Martuljku (i ja sam tamo od 1970 nekoliko godina nadalje...). Danas je trasa te pruge uređena kao pješačko-biciklistička staza, mostovi su obnovljeni... Lijepo izgleda.

Pero mi je vratio nostalgični udarac i zamalo povukao za jezik i prste da se raspišem o Gorenjskoj... Međutim, tema nam je Ljubljana i njezin željeznički muzej kojem obilaskom moramo zadati završni udarac, a što već dugo nestrpljivo čekate. Dakle, nazad u remizu!

Hala je poimalo mračna, pogotovo za sunčanih dana kad vam se vani suze zjenice. Ako ponesete malo atropina pa ukapate par kapi... Tu će vam, nažalost, za dobre slike biti potreban fotić visoke osjetljivosti, a fleš, zbog veličine prostora, neće biti od posebne koristi, dok će kod snimanja detalja proizvesti nepotrebne odbljeske.


Pođimo - ne kronološki - već onako kako su lokomotive složene, s desna na lijevo odn. od sjevera prema jugu.

Eh, da! Dobro gledajte. Možda za vaše posjete postav više ne bude isti. Neka obnovljena lokomotiva malo stoji u muzeju a onda je otpreme negdje u prirodu - na koji kolodvor, park i sl.) Doduše, ja baš nisam zamijetio neke radove na nekom novom modelu, ali tko zna što kriju zatvorena vrata radionica.

Dakle, SŽ 03-002. Neću vam ja puno tupiti (i riskirati da blebnem neku glupost pa da se doživotno srozam u vašim očima) - čitajte sami:


Bila je to trica u tekstu, a evo je i u slici








Dalje imamo




Eto nam i jedne uskotračne...






...i jedne koja je kao lik iz crtanog filma (šteta da im je ponestalo pleha za veći dimnjak)




Onda se, za razliku od ostalih mračnjaka, nešto zazelenilo



(zar ne podsjeća na lik iz crtića - pospane oči s poluspuštenim kapcima, ozbiljno lice...)


(a dimnjak je valjda bio inspiracija kasnijim dizajnerima mlinca za kavu)







I onda jedna ljepotica - K3 (LIJEVO ! - na onu desno doć ćemo kasnije)







(sjaji se k'o da je nova, ispod čekića - a zapravo su je izglancali špekom )







Evo i te stošesnaestice od iza






Evo još jedne starice




Čini mi se da su projektanti lokomotiva bili najmaštovitiji kod dimnjaka. Tu su se baš razmahali.

Da vam razbiju parnu monotoniju, vrijedni željezničari postavili su i jednu dizalicu...




... i nešto što vas u prvi čas presječe namećući pitanje: a što će to tu? (iako je u stvari isto muzejski primjerak, ali je vremenski raskorak prema ostalim izlošcima povelik, a, osim toga, ovaj, zbog nedostatka novijih izložaka, djeluje pomalo usamljeno i izgubljeno



(tu unutra si mogu zamisliti veselo društvo iz DPŽ Štacion koje, umjesto dresinom, ovime jurca prugama pjevajući Hej, haj, baš nas briga, vozimo se u taljigah...)

Vratimo se mi našim parnjačama. Novija 29 (za tekst su prvo uskratili mene, a onda moram i ja vas)






Ova im je (još smo na 29!), čini se, glavni model, jer su je elektrificirali (a vidi farova!... )




Predzadnja je, opet bez riječi, samo u slici, jedna dvadesetpetica


A naš boravak u muzeju okrunit ćemo sedamnaesticom (iza i oko koje se nalazi gomila krame pa nas i to upućuje nazad prema izlazu)







(što tu sve visi, kad čovjek bolje pogleda - ko klinac sam mislio: lokomotiva = kotao + kabina + tender + dimnjak + klipani + kotači + poluge... a kad ono...)

Istovremeno sretan (što je obilazak napokon gotov) i nesretan (što toga nema još) oprostio sam se s muzejom. Dva tjedna kasnije okončao sam, eto, i vašu nervozu i neizvjesnost dovevši priču do kraja. Do kraja? Ma neee... Koji je ono bio naslov teme? Ljubljana i... (itd.). Zar ste zaboravili da imam dnevnu kartu za bus? Oh, još ćemo mi malo obići Ljubljanu i njezina prevozna sredstva tračnicama, cestom, vodom... Ali, o tome više u slijedećem javljanju.

Došao putopis do zadnjeg dijela. Ovo s brojkom 12 (tucet!) baš zgodno ispalo.

Glave pune dojmova izlazimo iz kruga muzeja vidjeti što još ima zanimljivog u Ljubljani (a ima toga oho-ho). Nastavno na željeznice posjetit ćemo ljubljansku željezničku stanicu. Ako dođete ranije (oko 14 h) nego ja (16 h) vidjet ćete i više (raznih) vlakova, uključujući šinobuse. U rano poslijepodne promet je malo jenjao.

Šinobus novije generacije (SŽ 312-001)


pa trolist 713-ica (122, 125, 123)


Kakva čuda (optičke varke) čini boja. Reklo bi se da su na slici dva tipa vozila. A nisu.

Zanimljivo, s druge strane zeleni 713-125 postaje 715-125


713-122...


...i odlazeći 713-123




Nostalgiju su pobudili...


...i žutka


Ima u Ljubljani i nekih drugih tračnica...


...i nekih drugih vozila na njima...

(zbog opsežnih planova i nedostatka vremena planirana vožnja uspinjačom i širi prilog su izostali)

... a ima i vozila koje samo izgledom podsjećaju na vlak...


...kao i onih koja su izgledom daleko od vlaka (osim ako ih ne planirate pregraditi u dresinu)


Kad smo već došli u centar, osebujni ljubljančani su na jednom trgu učinili svoje vlastito vrijeme...


... na što su prolaznike prigodnim natpisima (PODRUČJE S VLASTITIM VREMENOM) i upozorili


A evo i "vremenske kutije" odakle povremeno na dio plohe trga padne kiša


Osim po kopnu, ljubljančani se i znaju i vole voziti po vodi, znaju je urediti i živjeti uz nju, ma kako ona bila mala (za razliku od svojih istočnih susjeda koji od svojih rijeka zaziru)


Utok Glinščice u Ljubljanicu


Riječni brodić...




...pa onda veliki taksi...


...i mali taksi


Za kraj kraja ostalo nam je ono za što sam kupio dnevnu kartu - autobusi. Brzoprolazeća inspekcija autobusnog kolodvora u rano poslijepodne svela se na tek nekoliko vozila (za više dođite prije 15:30)

- mercedes O 404 F5 Integral Zagorje


- neoplan trendliner Avrigo


- iveco Alpetour DE Jesenice


- mercedes citaro (long play) LPP


Iako sam namjeravao sustavno obraditi i LPP-ov vozni park, za to naprosto nije bilo ni vremena, a (zbog umora i utisaka) ni volje - stoga ćemo dati samo njegove naznake. Čine ga vozila MAN i Mercedes raznih generacija, uglavnom zglobna a manje obična; niskopodna i visokopodna.

Mercedesi:




(zanimljivo, sad tek vidim koje sam sve propustio slikati )

MANovi














i čisto za kraj, okinut na brzinu, revolveraški, s boka (pa mi zato kvalitetom ne služi na čast), ljubljanska 595-ica, kikibus, u čast njegovog riječkog vozača


Konačno je gotovo !!! :stars: Zahvaljujem na pažnji i strpljenju.

Ahhhhh... samo uzdah je ostao...
Slika, još slika dajte jer utjehe nema u... HŽM-u

A i ti si imao frke sa bujolom. Ja sam se snašao na imiđšoku, pardon, imiđšaku .

gaspa je napisao/la:i čisto za kraj, okinut na brzinu, revolveraški, s boka (pa mi zato kvalitetom ne služi na čast), ljubljanska 595-ica, kikibus, u čast njegovog riječkog vozača
https://2img.net/h/i227.photobucket.com/albums/dd106/donald050-foto/Autobusi/LPP/LPPkikibus.jpg

Konačno je gotovo !!! :stars: Zahvaljujem na pažnji i strpljenju.

Za razliku od naših SG 240 ovi ljubljanski imaju 4 vrata,5 brzina,display i mekane sjedalice,ipak hvala na posveti!