Najbolji vozači uređenog kaosa i druge sitnice s prekosredozemlja

Uzbuđeni velikim događanjima zadnjih dana vjerojatno niste ni primijetili da me nešto nema (a Thomcro će to osjetiti na telefonskom računu ) - ali, život je okrutan pa vas tjera posvuda, pri čemu ni ja nisam bio izuzetak.

Ovom prilikom, u svom starom dobrom običaju, najavljujem slijedeću reportažu za koji dan, kad dovedem u red i sebe i nju. Odmah da kažem - na put sam krenuo oboružan ogromnom dozom pesimizma, zlovolje, sumnje... i džepnim izdanjem fotoaparata s baterijom vrlo ograničenog kapaciteta (tek, ono, reda radi). Zato sve skupa neće biti na razini s kojom bih i sam bio zadovoljan.

Povratak je već bio druga priča, čak mi se nazirao i osmjeh na licu. Nadajući se nastavku ove teme pravi fotić se već glanca za slijedeći put. No, o tome više u nastavku. A da biste ipak barem znali o čemu se radi, jedna mala ilustracija...



...i, do čitanja.

Dakle, kad se prespava i stane na loptu, onda se više ne špota tako jako.

Da bi živio čovjek mora raditi. Da bi radio mora dobit posao. Da bi dobio posao mora ga ponuditi. Tako je i jedna moćna gomilica raznoraznih struka i profila ponudila izgradnju jedne bolnice, ni manje ni više nego u Alžiru. I kad je uslijedio poziv investitora za predstavljanjem ponude, svi nisu pokazali pretjerano oduševljenje. Posebno ja. Pun predrasuda mučila su me pitanja: gdje ću i što ću jesti, gdje ću i što ću piti i, naposlijetku, gdje ću ... jel'te. Ima li u ćenifi papira ili samo pipica za pranje. Onda me je moj organizator usrećio i činjenicom da si sam plaćam kartu (nešto preko 6.100 kn), što bih još i prebolio da me (zapravo sve nas) nije poslao nekim opskurnim noćnim letovima kod kojih smo kao zadnji mračnjaci tumarali polupraznim aerodromskim zgradama.

Iz Zagreba u 17:50 Croatiinim Airbusom 319 do Frankfurta. Zrakoplov je bio solidno popunjen (negdje je netko pisao da CA muku muči s popunjavanjem tih zrakoplova i da želi uvesti manje). I za međunarodne letove na Pleso je dovoljno doći sat ranije i komotno proći sve kontrole do ukrcaja. Pripremljen na Pfaffovu aerodromsku peristaltiku naoružao sam se razumijevanjem i strpljenjem. Ali, ako je ono Pfaffovo bila peristaltika, ja sam na ovom putu prošao cijeli sistematski pregled. Dakle - na novo (pa i nije baš jako novo) pravilo da se u kabinu smije unijeti samo 1 dl tekućine sam bio pripremljen i sve tog agregatnog stanja je završilo u koferu. Za neuke postoji dežurna kanta za otpatke gdje je završio i šampon putnika ispred mene. Namrgođeni policajac (nalik na milicajca) nadzire prolaz kroz detektor metala prije kojeg se: skida kaput/jakna, skida ručni sat, skidaju naočale, skida remen od hlača. Cipele ovaj put nismo skidali. Začudo, ni žene nisu skidale rinčice.

Let do Frankfurta dobar. Uživamo u sendviču dječji-vrtić-size, a piće je ostalo na nekadašnjoj (dobroj) razini. I paprenjak smo dobili na kraju! Slijetanje o 19:20 negdje između Münchena i Frankfurta (obzirom na to koliko je trajala vožnja pistom do stajanke). Razvikana zračna luka ima u uporabi i zglobne MAN-ove za prijevoz putnika od zrakoplova do zgrade pa su i sve nas utrpali u jedan takav. Divan domaći osjećaj vožnje javnim prijevozom u špici.

Kako nastavljamo put ne ulazeći u EU, odmah idemo u tranzitni prostor. I karta nam je v žepu još od Zagreba. Nema više administrativnih gnjavaža i kontrola. Idemo elegantno dalje. Stavismo nešto pod zub, bacismo pogled na trgovine i onda negdje iza 21 sat prema mjestu ukrcaja. He-he. Ukrcaj je u drugom terminalu (čitaj: drugoj zgradi). Do nje vozi vlakić (2 vagona) na posebnoj pruzi iznad zemlje. Vožnja traje koju minutu a polasci su neprekidno. Ja sam još uvijek kisela lica, bez volje za fotkanjem i sa slabom voljom za životom.

U drugoj zgradi sistematski pregled se nastavlja. Opet kontrola, opet detektor metala, opet striptiz. Ovaj put je u dežurnoj kanti završila boca viskija kupljena u zagrebačkom djutiću (jer nije bila propisno upakirana). Tekućina (žestica, sok, parfem,...) koja je kupljena u zračnoj luci može se unijeti u zrakoplov samo ako je upakirana u posebnu čvrstu prozirnu plastičnu vrećicu s oznakom trgovine, koja je zavarena (i za čije se otvaranje treba dosta pomučiti). To jamči da je vrsta tekućine provjerena.

I napokon nas evo pred avionom, Lufthansinim B737-300 (prilika da provjerimo kako pedantni Nijemci održavaju muzejske primjerke). Pristojni, kakvi već jesmo, čekali smo da se nestrpljivi izguraju i nađu svoja mjesta te elegantno ušli u kabinu. Kad ono - unutra kao u regionalnom autobusu (doduše, nema kokoši kao u Rusiji). Naravno da je sav prostor za ručnu prtljagu bio popunjen pa sam svoju aktovku svo vrijeme morao držati u ionako skučenom prostoru ispod nogu. Do mene neki egzotičan tip, malo se molio putem, malo mrmljao, malo pjevao...

Let od Frankfurta do Alžira traje 2 i po sata. Novu godinu dočekali smo u zraku, pojeli solidan obrok, popili duplo pivo i nešto prije 01:00 sletjeli na afričko tlo. Kao u svim dobrim zemljama reda, nadzora i stege i ovdje smo morali ispuniti karton za ulazak u zemlju. Tekst je na arapskom i francuskom, pa si ti sad misli. Nekako smo to riješili (volim kad moram ispuniti adresu boravka u zemlji u koju ulazim, a nemam pojma di idem i di će me smjestiti). Kontrola putovnica nas stotinjak na 4 šaltera trajala je preko sat vremena. Šalterski službenici (policija) upisuju provjeravaju iz putovnice podatke koje smo upisali u ulazni karton, pa onda upisuju ime i prezime u računalo, a kako se kuže u latinično pismo, to traje i traje. Kad sam vidio da provjera pojedinca u mom redu ne traje kraće od 8 minuta, promijenio sam red. Tu je trajalo samo kojih 5-6 minuta po čovjeku. Bum - štambilj u putovnicu i dalje. Prijava deviza koje se unose. To je bilo relativno brzo. Skupi kofer i van. Došli smo, napokon. Alžiru, dobro jutro!

(nastavit će se)

Demokratska Narodna Republika Alžir prostire se na 2.381.740 km2, druga je po veličini afrička zemlja i broji 31,4 milijuna stanovnika. U glavnom gradu Alžiru živi njih 10%. U zemlji je višestranački sustav s predsjednikom Abdelazizom Bouteflikom na čelu, kojemu dogodine ističe drugi (posljednji) mandat i zbog kojeg će mijenjati ustav, kako bi dotični ostao na čelu države još oho-ho vremena. Novčana jedinica je alžirski dinar a službeni jezici arapski i tamaški, iako (valjda) svi govore i francuski. Nacionalni sastav je 75% Arapa, 24% Berbera i 1% Europljana. Što se vjerskog opredjeljenja tiče, 99% su suniti (muslimani) a 1% kršćani i židovi.

U zračnom prometu glavna je zračna luka Houari Boumedienne u Alžiru s prometom od 2,78 milijuna putnika godišnje (dvostruko više nego Pleso). Alžirska trgovačka mornarica ima 142 broda ukupne nosivosti 960.824 BRT. Prometnu infrastrukturu čini 71.656 km cesta, 640 km autocesta i 3973 km željezničkih pruga.

Glavna prirodna blaga su nafta (benzin košta 2 kn), zemni plin (plin za aute košta 80 lipa), željezo, fosfati, cink, srebro, bakar, zlato.

Bizaran podatak - broj zatvorenika prelazi 34.000 i u porastu je. Slabosti Alžira su povremeni politički nemiri (praćeni zvučnim efektima tipa bum), nedostatak kvalificirane radne snage, nezaposlenost, ograničena poljoprivreda i proizvodnja hrane, cvatuće crno tržište. Na neki način Alžir je policijska država - promatrajući oko sebe, rekao bih da je postotak zaposlenih u policiji u odnosu na broj stanovništva dvoznamenkast. Policije je na ulicama bilo posvuda i mnogo se polaže na sigurnosne mjere, ali doći ćemo i na to.

Utrpali smo se u aute i štura u grad. Ceste im stvarno moram pohvaliti, i kako su osmišljene, i kako su izvedene. Petlje u više razina, jednosmjerni promet, kružni tokovi... Ograničenje brzine je 80 ali naši vozači uredno piče 120 i ne vole se držati određene trake. Bijele crte po kolniku ovdje manje-više služe da se utroši boja a cestari zarade svoju plaću - inače ih vozači baš posebno ne uvažavaju. Vratit ćemo se mi opširnije na ceste i promet, ali u 2 ujutro svi smo pomalo pospani i žurimo u hotel. U Zagrebu su nam objasnili da je hotel niža srednja klasa i baš sam radoznao o kakvoj se rupi radi, jer pojam niža srednja klasa zvuči opasno. Pretpostavljam da niža klasa predstavlja šator. A ovo nešto malo bolje.

Alžir nema turizma. A nema ni mjesta za smještaj turista. U samom gradu i predgrađima ima par boljih hotela (Sheraton, Hilton, Sofitel, El Aurassi i još 2-3 - ne pamtim im imena), hrpa osrednjih među kojima je i naš, zvučna imena Hotel Suisse, te neke rupe još zvučnijih imena kao Grand Hotel Ava i sl. gdje posteljinu presvlače 1. i 15. u mjesecu, pa ako imate sreće doći tih dana - dobro, a ako ne, posteljina će vas dočekati još topla od prethodnika.

Grad Alžir smješten je oko velikog zaljeva, na moru je ali se to ne osjeća previše, jer ga, kao i u Rijeci, od mora dijeli hrpa proizvodnih i skladišnih građevina te brojne luke: teretna, putnička, vojna, ribarska. Sam grad posložen je po brežuljcima i podsjeća na Rijeku, samo s boljim glavnim prometnicama. I o tome ćemo još. Opći smještaj grada (da ja sad nešto ne kopiram) imate na
http://www.maplandia.com/algeria/alger/algiers/

A mi idemo u hotel (koji je preko puta policijske stanice, pa smo se zbog toga mogli osjećati prilično sigurnim. Ili možda baš suprotno?


Oho! 3 zvjezdice, kažu oni. Pa da vidimo. Gle što tu ima iza ugla. Crveni valjak s nekim čudnim vratima koja podsjećaju na:
a) ulaz u tamnicu u dvorcu Trakošćan
b) kabinu za peep-show.
A kad ono - to lift. Desno stepenice na kat(ove), lijevo u katakombe do restorana.


Evo nas i na katu. Zasad djeluje pristojno.


Iako je zgrada stara sustav dojave požara je tu. Tehnika... hm?!

(ovo desno je hidrant tipa Grupa TNT iz hotela s 4 zvjezdice)

Na kraju sve će se svesti na onu: gdje čeljad nije bijesna ni hotelska soba nije tijesna


U sobi je to što vidite: krevet (s čistom posteljinom i francuskom rolicom kao uzglavljem), 3 stolice, 2 noćna ormarića, ormar, stol i hladnjak. E to je dobro, hladnjak je glavna fora! Sanitarije? Upotrebljive. Nastale pregradnjom stare francuske zgrade, pa je umivaonik ovako u jednoj niši, tuš kabina desno iza glavnog nosivog zida a i ćenifa je ispred nje. Prostor tako mali da ha moj fotić ni na najširokokutnijem podešenju nije mogao uhvatiti. Ručnici su nekako sivi i mirišu na janjetinu (ili loj?), a ima i toaletnog papira.


Vrata nemaju kvake. Na balkončić se ulazi korištenjem pajsera. Istom metodom se i zatvaraju balkonske rebrenice. Balkonska vrata se ne mogu zatvoriti.

Prva noć - spavanje katastrofalno. Pokušao sam s jastukom (ima i njih 2 kom u ormaru) ali nalikovao je bloku stiropora presvučenom jastučnicom. Slijedeće noći skužio sam kako prelomiti rolu i bilo je bolje. Kad mi je spavanje najbolje krenulo, došlo je vrijeme povratka.

(nastavit će se pričom o doručku i drugim jelima i gradu općenito; promet i prometna sredstva, kao šećer, dolaze na kraj)

Fenomenalno!
Pobudio si u meni nježne uspomene na vrijeme školovanja u razdoblju jednoumlja kad smo marljivo učili imena razno-raznih nesvrstanih (Ben Bela, Huari Boumedienne, a i rečeni Butefliknul se već nazirao na političkom obzoru...)
S čeznutljivim nestrpljenjem čekam nastavak...

I otvorim ja tako poslije koja 4 i po sata spavanja umorne očice, razvalim balkonske grilje i radoznalo se osvrnem okolo. Moj balkončić gleda na stepenište (stepenice su zaštitni znak Alžira i stanovništvo je ovdje očito u fenomenalnoj kondiciji, koliko se imaju uspinjati; susjedna zgrada duž stepeništa prema ulici ima 5 katova a uz stepenište 8 ). Sa susjedima preko puta mogao bih se rukovati


Zgrade u centru, francusko naslijeđe, uglavnom su prljavobijele s plavim balkonskim ogradama. Ali, što je to ispod? Ah, ta profesionalna znatiželja. Treba paziti da se s balkona noga ne ispruži suviše jer će se inače svjetliti u mraku.


Obavili smo što je trebalo u sklopu prostorija s bijelim pločicama i hajmo - kuda? Nešto jesti (doručak?) Obzirom na dozu skepse koju su prema doručku pokazali kolege koje je ovaj hotel već imao priliku ugostiti - bome nisam načisto što bih. Al ne mogu valjda cijeli dan bit gladan. Tko riskira - profitira. Ili dobije proljev (za što sam imao i linex i aktivni ugljen, a i rolu slovenskog papira, i to zelenog!)

Do sale za doručak vode katakombe (koje sam slikao ali nisam uploadao). Za doručkom nas dočekuje bogati švedski stol


Zadnji dan me je doktor iz naše ekipe uputio na soljenje putra čime se unaša još koji mikrogram hrane više.

Glede hrane - treba paziti gdje se i što jede. Nikakvo voće ni povrće koje ili nije dobro skuhano ili se može oguliti. Voda iz vodovoda se ne pije niti se njome peru zubi. Poslije tih uputstava moram reći da sam prilično pazio kod pranja i naveliko pljuckao ako mi je koja kap predaleko došla po usnici.

Može se jesti riba. Ona nije baš dobra u svim restoranima. Najcjenjeniji je oslić (više nego škrpina i druge kod nas prvoklasne ribe). Imaju i sabljarku ali je nisam probao.


Tijekom razgledavanja grada vodiči su nas odveli u neku rupu na ručak (kod nas bi to bila kao periferijska buregdžinica ili pečenjarnica), samo što je ova u centru. Gazda je našim dolaskom (8 osoba) doživio predinfarktno stanje i fasovao kvartalnu porciju stresa. Sve je frcalo na sve strane. Tražio se adekvatno dobar papir (nemaju stolnjake nego stavljaju velike papire koje poslije obroka bacaju), krpom su se otirale stolice, dodatno salvetama brisali tanjuri, čaše i pribor za jelo, a to sve brzinom iz crtića. Dvojili smo smijemo li taj pribor za jelo stavljati u usta i piti iz tih čaša ali je naposlijetku rezignacija pobijedila. Jeli smo i pili. Taj dan je baterija u mom fotiću izdahnula pa kad mi se vratila dobra volja, zapelo je na tehnici.

Najbolja i provjerena prehrana bila je u kućama naših domaćina - jednom janjetina a la Tarzan (stojećki i rukama), drugi put alžirski burek i kus-kus.

A sad malo pogled na grad. Glavna ulica (koja tako ne djeluje), rue Didouche Mourad


na drugu stranu


pa malo sa zumom u istom smjeru (ne pitajte što je to - ne znam)


Pošli smo malo u šetnju - spomenik trganju ropskih lanaca


i poglad od njega nadolje


Penjali smo se i dalje i bacali pogled na zaljev i luke







(obratite pažnju na 4 paralelne zavojite ulice, jedna iznad druge, u lijevoj polovici slike)

i naposlijetku došli do vidikovca u ogromnom kompleksu hotela El Aurassi (projektant Oscar Niemeyer, onaj isti što je projektirao Brasiliu). Sav ovaj zeleni kompleks je hotelski i sve ceste su interne prometnice. Vidi se da vole kružnice. Kompleks je okružen zidom a na vratima su čuvari. Ulazi li se autom, obvezno je otvaranje prtljažnika.




Vratimo se malo u grad. Njegov položaj ilustrira i slijedeća slika: ulica prolazi izohipsom i prati teren, a s druge strane se stepenice strmo ruše niz padinu.


(nastavit će se dugo očekivanim tekstom o javnom gradskom prijevozu, prometnoj gužvi i vozačkim vještinama)

Zanimljivo mi je vidjeti kako Alger izgleda s druge strane, ja sam naime četiri godine bio na liniji Marseille - Alger

Evo nas napokon i na gradskom prijevozu. Kad ne upravljate svojim vremenom, kad ne znate jezik domaćina, kad nemate plan grada , kad nemate lokalne valute, kad ... onda je teško dati sveobuhvatni prikaz nečega. Ali, pokušajmo.

Rekli smo - Alžir je grad na brdima. Dakle, u obzir dolazi autobusni prijevoz. Ali za grad te veličine gradski prijevoz mi djeluje pomalo smiješno. Tu i tamo pokoji autobus, manje ih je nego u Rijeci. Vozni park je pomalo ofucan a busevi su majušni. U špicama ih ima podosta a gužva u njima da vas Bog sačuva. Ima i nešto novijih vozila a nisam skužio, obzirom na dekor, imaju li više prijevoznika. Dakle - perjanice bi trebali biti Van Hoolovi.

Pogledajte gbr. Nema tu šale.




A pogledajte i gdje ide


Ima tu i običnih i zglobnih




Ima i mečki






Ostalo je pomalo tužno. Jedan od (valjda prigradskih) autobusnih kolodvora a iznad njega na brdu čuveni arapski dio grada - Kazba








Viđeno je (ali nije slikano) i nešto što sliči skraćenom ikarusu 115 ali nisam siguran da je riječ o ikarusu.

Slijedeće prevozno sredstvo je željeznica. Nažalost, držali su me podalje od kolodvora. Ali doć ću ja opet...

Za freshera - projektirana je podzemna željeznica. Zapravo se i gradi. Ovo gradi je pravi trajni, nesvršeni glagol. Gradnja traje valjda već više od 10 godina. Podzemna bi trebala prolaziti uzdužno kroz grad do zračne luke. Još ne prolazi,a kad će - ne zna se.

Obzirom da forum obrađuje i brodove, evo jedan motiv


A sad malo o sudionicima u prometu. Nekad sam mislio da sam jaaako dobar vozač. Godine su, doduše, nešto usporile reflekse ali i dalje sam bio ponosan na svoje mlade vozačke dane. Bio, kažem. Dok nisam upoznao Jamila. I odonda me je samog pred sobom sram kad sjednem za volan. U Alžiru imamo manje-više dobru cestovnu infrastrukturu, imamo vozila (poglavito manje automobile), vozače, pješake i policiju. Ali, čini se da nemamo pravila. Barem ne ona europska, na koja smo navikli. U alžirskom prometu vlada savršeni kaos. Ali - uređeni kaos!

Pješaci - na zebri im nitko neće stat i pustit ih. Ali isto tako mogu (i čine to) prelaziti cestu gdje bilo. Treba samo pokazati malo odlučnosti i zakoračiti u vrevu. Ako u točku križanja putanja pješaka i auta pješak stigne prije (a autu fali još metar), auto će ga propustiti. I u svom tom džumbusu nema zgaženih, nema pretrčavanja...

Vozači - voze bez pravila. U ulici s tri trake mora ih biti bar 4 paralelno, a i peti se negdje gura. Pravilo desne strane? Što je to? Treba se samo ugurati. Alžirci voze na 10 cm razmaka i tko ulovi ono malo prostora, ugura se. Nevjerojatno. A nema sudara. Ulubljenih vozila je relativno malo (obzirom na promet). I, što je najvažnije, nitko se u toj gužvi ne ljuti, nitko ne psuje, svi su savršeno mirni, jedino tu i tamo ponetko zatrubi, onako reda-radi jer zna da ionako ništa neće učiniti.

Još nešto, jako važno. U Alžiru NEMA semafora. Tromilijunski grad bez semafora :surprise: Na glavnim su križanjima kružni tokovi, ispod nekoliko većih križanja tuneli za izravni smjer, sustav jednosmjernih ulica s ne previše presijecanja prometnih tokova i policija da ko fol regulira. Policije ima puno, već sam rekao, i ima puno stalnih kontrolnih punktova po gradu - na cestama, križanjima... Prvo je prometni znak uspori, policija a onda znak stoj, policija uz malo daski s čavlima za neposlušne. Tko im je sumnjiv, zaustave ga. Nas nisu ni jednom. Ali glupo vam je kad nakon niti pola km iza jedne kontrole naiđete na drugu.

Za naš svijet je prednost, nauče li se voziti po alžirski, da je alkotest tamo vjerojatno nepoznata stvar (jer domaći ne piju), pa se mogu solidno natrubiti bez bojazni o olduzimanju vozačke.

Eto malo prizora iz vožnje. Normalna je stvar da netko tko sa strane dolazi do vrlo prometne glavne ulice s po dvije trake bez kompleksa skreće lijevo, presjekavši prvo dvije trake u smjeru desno i uguravši se u traku za lijevo. Taj proboj kroz prve dvije trake radi, naravno, kroz kolonu vozila koja se kreću.


Tu, eto, tako neki dolaze iz postranske ulice želeći se ubaciti u ovu kojom mi vozimo. Mi smo sasvim lijevo ali ne znam je li ulica jednosmjerna ili nije.


I onda to završi ovako, s mečkom u klinču. Ali sve se to razvuzla u trenu i svatko ode svojim putem.


Dosta nam je gužve pa uživajmo malo u (opet) ograđenom (bodljikavom žicom!) kompleksu Sheratona. Ne trebam ni napominjati da je straža na ulazu, da se otvara prtljažnik, da se u hotel ulazi kroz metal-detektor a prije se skida... Ah!


Palme zaštićene od vjetra


I malo Sredozemnog mora


(reći ću još nešto za kraj prvom prilikom)

Bravo. Ma sto bravo. Bravissimo!

Odlican putopis koji prosto mami covjeka da sjedne u auto i zaputi se negdje u takve zemlje koje jos nije uhvatila zapadna nekultura. Eh.. da je love i vremena...

Barney

Odličan putopis koji se gleda i čita u jednom dahu, i to nekoliko puta zaredom. Bravo gaspa, zaista vrhunski odrađeno i prezentirano.

A što se samog Alžira tiče .... zaista fascinantno kako i u tom "kaosu" može biti biti daleko više reda nego ovdje gdje se deklariramo da smo u nekakvoj civilizaciji.

BTW, kad god pogledam svoj avatar iz Beča, tješim se da uvijek može biti i gore. Samo sad sam naučio kako i to ponekad može imati svoje prednosti, ali samo ako se nađeš u pravom dijelu svijeta

Pred sam kraj riječ-dvije o registarskim pločicama vozila. Nadasve su zanimljive. Sadrže 10 ili 11 znamenki i smatram da to možda baš i nije lako pamtljivo. Doduše, možda ipak jednostavnije od arapskih crvuljaka. Ali imaju i te brojke svoj smisao. Uzmimo, recimo, ovakvu registraciju:
24381 106 16
Prvih pet znamenki je zapravo neki redni broj. Prva iz slijedeće grupe od 3 znamenke označava redni broj vlasnika vozila (u našem slučaju radi se o prvom vlasniku, da piše 399 bio bi to treći vlasnik). Slijedeće dvije znamenke označavaju godinu prve registracije - u našem slučaju to je 2006. I na kraju, preuzeto od Francuza, zadnje dvije predstavljaju grad, u našem slučaju Alžir.

I tako se moj alžirski boravak približio kraju. Poslije zadnje večere omogućeno nam je da u hotelu još malo odspavamo (2-3 sata) a probudili su nas u 1:15, dakle kad smo najljepše snivali. U aute i praznim ulicama prema zračnoj luci. Policijske kontrole noću su nešto rjeđe, ali na ulazu u krug zračne luke dvije u razmaku od 100-150 m. Rekao sam da u Alžir nije bilo baš lako ući. Ali, bome nije lako ni izaći. Prvo pretresanje i metal-detektor na ulazu u aerodromsku zgradu. Srećom, remen se ne skida al te prepipaju. Onda opet ispunjavanje famoznog papira za izlazak iz zemlje. Pa pasoška kontrola učinkovita i hitra kao i ona na ulazu. Peti u redu - dvadesetak minuta. Slijedi carinska kontrola. Devize? Tu pomaže ona potvrda o unosu (u nju bankari moraju upisati i ovjeriti sve promjene valute) koju smo dobili na ulazu i svaka daljnja diskusija otpada. Ja sam upisao da unosim i vrlo vrijednu valutu, HRK, pa nek si misle što je to.

Inače, glede zamjene valute. Na jednom trgu i okolnim ulicama cijeli je špalir (nekoliko desetaka) trgovaca devizama koji javno, u rukama, drže snopove novčanica, alžirskih dinara ili eura, mašu njima, prebrojavaju ih i premeću po prstima. I to nikog ne smeta. Navodno se tu može promijeniti sve u sve. I tržište savršeno funkcionira. Jer Alžirci ne mogu mijenjati valutu ni u bankama ili vrijedi nešto slično kao u YU nekad - možeš kupiti toliko (u pravilu premalo) valute za svaki dan puta u inozemstvo jednom godišnje.

Prošli carinika i čeka nas - što? Naravno, metal-detektor i prepipavanje. Dok smo tako administrirali po zračnoj luci približilo se i vrijeme ukrcaja. Doma nas vozi Lufthansin B737-500. Pri ulasku u zrakoplov treća kontrola. Ako je što promaklo Jusufu na ulazu nije Azizu iza carinika. Ako je i Aziz nešto previdio, nije Hasan na ulazu. Još jedan korak i u prostoru smo EU. Do viđenja, Alžiru.

Uvaljujemo se u sjedala i u 3:50 napuštamo afričko tlo. Na brzinu nam podijele suhi doručak u kartonskim torbicama (lijepo je da je Lufthansa uz obrok daje i 2 dl bočicu vode, neovisno o glavnom piću), piće, ugase svjetla i ostave nas u meditiranju. Frankfurt nas je dočekao oblačnim i hladnim jutrom u 6:30, gurali smo se svi u jednom busu gazeći si po nogama, ali tu već prestaje egzotika i počinje priča naša svagdašnja, europska...