CSI Štacion na Banovini

kiki273 je napisao/la:Vruće, vruće, popilo se puno vode, soka, pive.....

Zato je bilo upoznavanje Kravarskog i Pokupskog.

kico101 je napisao/la:

kiki273 je napisao/la:Vruće, vruće, popilo se puno vode, soka, pive.....

Zato je bilo upoznavanje Kravarskog i Pokupskog.

I Opatije i Škender - Brega :=))

kico101 je napisao/la:

kiki273 je napisao/la:Vruće, vruće, popilo se puno vode, soka, pive.....

Zato je bilo upoznavanje Kravarskog i Pokupskog.

Nije zato, nego je navigator na koju minutu zatvorio oči, a kad ih je otvorio umjesto na Zg obilaznici i A1 bili smo na vijugavoj D31, prema Kravarskom, Pokupskom, Pisarovini....
Šuti, dobro je i završilo. Zamalo smo nakon Pokupskog završili opet natrag u Sisku.

Pa što? Slijedi Donja Kupčina i eto vas opet u Orlovcu. Doduše, mogli ste odmah skratiti iz Žažine preko Letovanića - hipotenuzom, a ne potegnuti čak do Velike Gorice pa se vraćati. Zato ste vidjeli ZET-ovu trasu linije 301 iz slavnih vremena kad je išla svaki sat do Pokupskog (išla je i do Auguštanovca, ali to je već skoro perverzija).

Zasad pobuđuje zanimanje. Podnaslov: priče iz biljnog svijeta.

Mala, ali hrabra ekipa riječana krenula je u obilazak ostatka ostataka nekadašnje pruge Karlovac- Sisak. Ovakvi obilasci postaju svojevrstan bienalle. Počelo je 2007 kada je zagrebačko- zagorsko- slovenska ekipa prošla ovom dionicom od Siska prema Karlovcu. Zatim je riječka ekipa krajem srpnja 2009 pod Gaspinim vodstvom prošla ovu dionicu smjerom Karlovac- Sisak. Nažalost, obišli smo je prilično površno, posebice dionicu Glina-Sisak, jer smo to jutro bili u obilasku započete, a nikad dovršene pruge Črnomelj- Vrbovsko, pa je umor i nedostatak dnevnog svjetla učinio svoje. Taj dan smo prevalili respektabilnih 800 km.
Točno 2 godine, 1 mjesec i 1 dan nakon tog ekšna , opet riječani u akciji. Kiki273- idejni začetnik, Jean- pilot, LLeon- čitač karata i navigator

Nakon što smo se okupili, hvatamo se A6, zatim A1 i za nepunih sat vremena smo u Karlovcu. Prva stanica je obližnji trgovački centar napuniti zalihe hrane i vode. Neopterećeni smo vremenom, i voznim redovima, tako da nema straha da će netko nepredviđeno završit, recimo- u Bubnjarcima. Još samo ispijanje jutarnje kave i pokret. Karlovački kolodvor smo zaobišli, toliko puta smo već bili tamo. Zapravo, možda smo i trebali, jer pruga za Sisak se upravo tamo odvaja, zatim ovom ravnicom ide paralelno sa ovom za Zagreb, pa su ovdje izgledale kao dvokolosječna.
Slikano u smjeru Karlovca. Sisačka pruga je išla sa lijeve strane…


…i zatim se nekih 250 metara prije ovog ŽCP-a odvajala.
ŽCP Orlovac


Pronašli smo i ostatke. Nekoliko drvenih pragova.


Nastavljamo do stajališta Orlovac. Prema karti trebalo je biti ovdje, ali ovo mi baš i ne liči na nekadašnju stajališnu zgradu. Nema ni tračnica, ničega, osim što se u terenu djelomično nazire nasip kuda je pruga prolazila.


Stajalište Rečica. Nisam siguran je li ovo u prvom planu objekt željezničke namjene. Najprije smo pomislili da je ćenifa, ali iznutra nema tragova vodovodnih niti kanalizacijskih cijevi.


Čini mi se da su tu nekad bila barem 2 kolosjeka, jer je prostor dosta širok, a i ovo je skladišni objekt sa visokim peronom za ukrcaj robe (koji se ne vidi od grmlja).


U neposrednoj blizini nailazimo na ŽCP. Kiki nešto odmjerava širinu kolosijeka. Ma nema tu 1435 mm.


Sad se skupile 3 pametne glave na kup i mozgaju. Nismo mogli shvatit na koji način se širina kolosijeka smanjila. Bedaci, rješenje je tako jednostavno. Skidam ja svoj okolotrbušni pantalodržac. Sa njime ćemo izmjerit širinu, pa usporedit kad dođemo do nekog normalnog kolosijeka. Jedno je sigurno: ovo nije 1435 mm. Moj struk je nekih 850 mm, + malo viška na pantalodršcu, bit će oko 1100- 1150 mm.


Vraćamo se natrag u Karlovac, jer moramo prijeći na desnu stranu Kupe, a najbliži most je tek u Pisarovini. Usput zamjećujemo jedan veliki šareni šator. Danas kroz Karlovac počinje teći i ona 5. rijeka.


Srušeni željeznički most preko Kupe. Srušila ga HV 1991 da četnici ne bi prešli rijeku.

Puš(i)karnica. Vjerojatno iz doba WWII ili ranije. Služila za obranu mosta. Ista takva je na drugoj obali.


Lijep komad kukuruza. Je li ga bolje skuhat ili speć? Hmmmm…


Jedna zajednička, za uspomenu.


ŽCP na putu prema Brođanima.


Došlo je i vrijeme za razriješit dilemu. Opet skidanje pantalodršca, mjerenje, drugom rukom drži hlače da ne padnu… ahaaa, to je. Kod Rečice su ostale samo unutarnje šine. Vanjske, vozne, su skinute.


Detalj sa trase kod Skakavca.


Kolodvor Skakavac. „Andrija“, industrijski kolosijek prema vojnom skladištu, a skroz desno je kolosijek prema Sisku.


Robno skladište. Ovdje su na cijeni ne samo željezo kao sekundarna sirovina, nego i tucanik. Nedostaje ga u ogromnim količinama.


Dio skladišta je zapaljen i urušen. Koliko me sjećanje služi, to se dogodilo u posljednje 2 godine.


Vaga unutar vojnog objekta.


Ovako mali radijus još nisam vidio. Djelomično se vidi i neki vagonet. Šteta što je sve ograđeno i ne može se pogledati izbliza.

Na putu prema stajalištu Udbina/ Sjeničak došlo je do malog nesporazuma između navigatora i pilota, pa smo završili na dosta lošem i strmom makadamu. Ništa zato, napravili smo 2-3 km više po makadamu umjesto asfaltu i stigli do stajališta.


Stajalište Udbina/ Sjeničak


Biljetarnica


Unutra sam primijetio nešto zanimljivo. Stanična zgrada je zidana od dvostrukih betonskih blokova između kojih je zrak. To bi vjerojatno bila preteča današnjih „sendvič- panela“. Blokovi su lijevani u kalupe u koje se stavlja novinski papir (vjerojatno da se beton ne zalijepi za kalup). Kada se zid razbije (nisam ja, već je bio razijen) na svjetlo dana dolazi novinski papir. U ovom slučaju su to Narodne novine, službeni list NDH iz 1944 godine, što bi značilo da su ove stajališne zgrade, a vidjeli smo puno ovakvih tipiziranih na cijeloj trasi, građene tek nakon WWII.


Kolodvor Utinja- sa civilne strane


Sa službene strane. Na mjestu kolosijeka je izrasla prašuma kakve se ni Amazona ne bi posramila.


Uspio sam se probit kroz prašumu. Tek kasnije sam shvatio da je puno lakše ući u zgradu sa civilne strane.
Ma idi bre Žiko- u Čačak.




Vestibil. Moram priznat da prvi put čujem za ovu riječ. Srećom, google je moj prijatelj, koji kaže da bi to na francuskom glasilo vestibule, ili prevedeno: predvorje, ili predsoblje.


Unutrašnjost zgrade je ogoljena do golih zidova. I nešto stolarije, koja očito, nije na cijeni.




Utovarna rampa

Vozimo se dalje prašnjavom cestom.


Kako smo već polako ogladnili, stajemo uz cestu. To se nije pokazalo baš kao najspretnije rješenje jer svako toliko prođe pokoji traktor (nedaleko odavde sijeku šumu) ili lokalni kauboj u kakvoj staroj neregistriranoj krami i digne vrtlog prašine iza sebe. Dobar tek.


Kiki je odlučio srušit tabelu dobrodošlice.


Zbog čega ova slika flore? Zbog toga što se ispod ovog zelenja krije trasa pruge. Nismo pronašli nikakve materijalne dokaze, ali prema karti i karakterističnom smjeru pružanja grmlja, znamo da je tu.


Stajalište Utinja- Vrelo


Pogled prema Karlovcu. Ovaj veliki grm lijevo je stajališni objekt.


50-tak metara od stajališta prelazimo prugu i asfaltiranom cestom preko Malešević sela vozimo se prema kolodvoru Vojnić.


E, je šipak asfaltirana. Samo prvih 100 metara. Dalje je prašnjavi makadam.


Kolodvor Vojnić


Obratite pažnju na neonku koja je preživjela sve ove godine.


Ulaz iz smjera Siska


Andrija i ulazni signal Vojnićkog kolodvora

Slijedeća fotografija je specijalno za Gaspu

gaspa je napisao/la: I ne zaboravi se popeti opet na onaj stup, da možemo uspoređivati panorame raznih godišta

Sa zadovoljstvom.

26.07.2009.


27.08.2011.


Stajalište Crevarska strana. Vrata su zazidana, a na desnoj strani je netko navodno autom od prozora napravio vrata.


Zavoj je preasfaltiran. Pametno, jer sa starim klizavim slojem asfalta i tračnicama koje izviruju ispod sigurno je bio crna točka.


Odjednom su Kiki i Jean počeli nekontrolirano mlatarat rukama i nogama, uz ispuštanje zvukova kakvi se čuju za vrijeme sezone parenja jelena. Stojim sa druge strane ceste, blijedo ih gledam, koji im je… Njihovo zanimanje za stajališni objekt se nije svidio roju osa koje tu očito obitavaju. Sjedaj u auto i briši dalje.

Skrećemo sa D6 na makadam. Oko 2 km dalje je stajalište Slavsko polje.
Putem prema Slavskom polju krivo smo skrenuli na križanju koje nije bilo ucrtano na karti. Gaspa, bio si u pravu za tu kartu, ali pošto se radi o makadamskoj cesti koja vodi do zaseoka sa 5 kuća, možemo zanemariti.
Manevrirajući na tom nesretnom križanju, osjetili smo kako nam je zadnji lijevi kraj auta nekako čudno propao.
Zadnji lijevi kotač u jarku, prednji desni u zraku…


Slijedilo je povuci- potegni, sjedni na prednji blatobran, daj dizalicu, guraj…
Kako smo izvukli auto, tko se valjao po podu nakon što je auto izašao iz jarka, neka ostane naša mala tajna. Pričat će se privatnim kanalima i prenosit sa koljena na koljeno.

Stižemo do tog „ukletog“ stajališta Slavsko polje i ostajemo pomalo razočarani. Tipska zgrada koju smo vidjeli već nekoliko puta, toliko zarasla u grmlje da nema šanse da joj se približimo bez mačeta i dobre kosilice. Od tračnica ni t.


Pravac- kolodvor Gvozd


Od kolodvora je ostala samo obična livada. Od kolodvorske zgrade (koja je bila tu prije 2 godine) su ostali samo temelji. Ono što nije uništio okupator početkom devedesetih, uništili smo mi sami u godinama koje su uslijedile. I to vrlo uspješno i temeljito.


Svjetlosno- zvučni signal odolijeva vremenu.

Kolodvor Topusko. Ista situacija. Od kolodvorske zgrade ostali samo temelji, ali barem su ostale zgrade ostale na mjestu.
Sjećam se ove zgrade prije 2 godine, bila je u puno boljem stanju od one u Gvozdu. Čak je bila zaključana i na vratima natpis da je rezervirana od strane nekog željezničara. Valjda ju je čovjek odnio na neku atraktivniju poziciju. Možda na more, tamo će imat veću cijenu.


Nisam bio u Topuskom 2 godine, a sad 2 puta u istom tjednu. Krenulo me nešto.

Skladište dijelom obraslo u bršljan, a kućica vage (lijevo) potpuno.


Unutrašnjost vage. Prije 2 godine ovdje je još bio mehanizam. Danas ga više nema. Željezo je na cijeni.


Povratak na D6. Ovdje je nekad bio ŽCP. Danas više ni traga. Otprilike smo cestom na pola puta između Karlovca i Siska. Željeznicom se kolodvor Topusko nalazi točno na pola puta između ova dva grada.


Da bi došli do stajališta Gređani opet moramo skrenuti sa D6. Putokaz pokazuje smjer Hrvatsko selo, ali oštro oko navigatora primjećuje na karti da je to baš to skretanje, na tom zavoju gdje treba skrenuti. Vozimo se oko 1 km makadamom prepunom rupa gdje maksimalna brzina ne može biti iznad 10 km/h, a da to ne ostavi traga na amortizerima poslovično udobnog francuza.
Opet ostajemo pomalo razočarani. Stajališni objekt, tipičan, već viđen.


Čeprkanjem po grmlju naziru se i tračnice


Pogled u smjeru Siska


Za Boga i Domovinu


Kolodvor Glina. Priznajem da sam očekivao kako će biti srušen isto kao i prethodna dva. Srećom, tu je, pa čak i očišćen od zelenja za razliku od prije 2 godine. Ili je to čišćenje prije rušenja.


Čak je i službena strana manje zarasla u korov

Bik sa civilne strane. Je li ovdje samo odložen ili je koji kolosijek i ovdje završavao?


Detalj nekadašnje ograde


Stepenište djeluje trošno i nesigurno. Valjda će izdržat mojih 80+ kg.




Ovdje je na cijeni i bakar. Doslovno sve električne instalacije isčupane iz zidova.


Pogled sa gornjeg kata prema Sisku


Preko puta kolodvora, bufet sa dva „f“


Primjećujemo da nema više ni vodonapojnika, koji je prije 2 godine još stajao ovdje.


Na putu prema stajalištu Roviška zamjećujemo uz cestu željeznički most preko neke rječice, pritoke rijeke Gline.


Stajalište Roviška. U blizini se nalazi neka pilana koja trupce pretvara u cjepanice i pakira na palete.


Skrećemo (opet) sa D6, ali ovog puta je to posljednje skretanje, jer D6 nastavlja prema Dvoru i granici sa BiH, a mi ćemo lokalnim cesticama prema Petrinji.
Ubrzo nailazimo na jedan ŽCP


Moja generacija

Dolazimo (opet makadamom, čudno zar ne) do mjesta za koje vjerujemo da bi trebalo biti stajalište Maja.
Ne liči mi baš na stajališnu zgradu.


I malo je neobično okrenuto u odnosu na prugu.


Stajalište Vlahović


Danas služi kao sjenik


U grmlju pronalazimo znak „S“


Kolodvor Banski grabovac. Građen po istim nacrtima kao i Utinja. Službeni dio+ 4 stana za željezničko osoblje.


Sa službene strane. Ovdje se može doći autom, skriveno je od pogleda sa ceste i prema pronađenim materijalnim dokazima služi kao, da mi prostite, jebodrom. Mislim.. svaka čast.. znam kako je kad biš, a nemaš gdje… (jedino je gore kad biš, a nemaš s kim) … ali ja ne bih mogao ovdje… djeluje mi too much spooky… još po mraku… ne možeš se koncentrirat… ma da je komad „avion“…


I ovaj služi kao sjenik


Našli smo dosta razbacane dokumentacije


Detalj zapisa iz 1985. Pronašao sam i nešto zapisa iz 1992, što znači da je okupator koristio ovu prugu. Teoretski, mogla je biti korištena između kolodvora Skakavac i Petrinja, što je udaljenost od 74 km, ali bez povezanosti sa ijednom drugom prugom.


Ove idu u Rijeku, kao suvenir.

Par detalja iz stambenog dijela zgrade






U Donjoj Bačugi pronalazimo ovaj stari znak. Ipak se na ovoj pruzi parna vuča skoro najduže zadržala.


Do stajališta vodi 200 m strmog zemljanog puteljka, koji teško da bi se mogao nazvati cestom, te zaključujemo kako je bolje da auto ostavimo na cesti, a mi ćemo pješice.


Uz udoline, penjemo se na brijeg. Stajalište Kraljevičani.


Odakle se pruža prekrasan pogled na kordunska brda, a u podnožju je motocross staza.


Stajalište Hrastovica. Točnije, ŽCP Hrastovica, a stajalište je „tu negdje“. Već smo punih 10 sati na cesti, obišli smo puno toga, umor polako čini svoje i nismo više bili puni elana kao na početku.


Pruga prolazi takoreći kroz dvorišta. Iz ovog kuta se lijepo vidi koliko je propala i koliko je „valovita“.


Nailazimo i na ovakve scene.

Prolazimo pored Gavrilovića. Nekada je imao svoj industrijski kolosjek. Dok sam radio ovaj putopis, moja mala tri i pol godišnjakinja je vidjela ovu sliku, uperila prstom u ekran i uzviknula: šunkica!!!


Kolodvor Petrinja. Negdje sam pročitao da je obnovljen nakon Oluje, sa ciljem i nadom da će željeznički promet biti ponovno uspostavljen.




Ulazna skretnica iz smjera Karlovca


Detalj unutrašnjosti. Električne instalacije su, pogađate- počupane.




Skretničarska kućica iz smjera Siska


Pretposljednje stajalište prije Siska- Mošćenica. Nema više Portosovih koza. Vjerojatno su pozvane na obiteljski ručak.


Stajališni objekt, isti kao i mnogi na trasi. Jedino se mijenja količina raslinja i raspored prozora i vrata.


ŽCP Mošćenica

Dolazimo u Sisak i blizu rasputnice Jean skreće na neki puteljak.
-Kamo ćeš, tu se parkiraj, ima samo 100 metara do rasputnice.
-Ma da imamo manje za hodat.
-(Previše se ti meni sa Pfaffom družiš)
Pogledam ja prema pruzi: -Vraćaj se nazad, ovdje nećeš hodat nego plivat.
Između ceste i pruge je nekakva baruština.
Parkiramo se na kraju pored nekog vojnog objekta na kojem piše: -barutana.
Sjetim se vica kad se Muji pokvario padobran., a odozdo prema njemu stiže Haso.
Pita Mujo: "Bolan, jes' ti iz servisa?"
Haso odgovara: "Jok, ja iz barutane..."
Možda je ipak bolja ona ideja sa plivanjem.

Nekad barutana, u budućosti bi trebala postati tehnološki park, muzej, poslovna zona.

Pogled na posljednji zavoj prije ulaska u kolodvor Sisak Caprag.

S lijeve strane dolazi pruga iz smjera sisačkog gl. Kolodvora/ Zagreba. Sa desne strane- iz Karlovca. Tek kad sam došao doma, sam saznao da se Seabral motao ovuda nekoliko sati ranije.


1 141 041 sa teretnim čeka da se otvori izlazni signal prema Zagrebu


Na kolodvoru Sisak Caprag završava službeni dio naše današnje pustolovine. Obišli smo cijelu prugu, i sva (ili gotovo sva) službena mjesta.


Odlučujemo još otići do sisačkog kolodvora, ali putem nam se javlja Eurotrakker. Nažalost, zbog privatnih obveza nam se nije mogao ranije pridružiti.
Telefonski razgovor je tekao otprilike ovako:
-Gdje ste?
- Pa tu… hmmm. Kod ove kuće sa sivom ogradom i kućnim brojem 5…
- ???
- Prekoputa je neka kuća sa crvenim krovom
-??? ???
- Čekaj, javit ćemo ti se kad dođemo do nečeg poznatog ……………….. aha, evo, tu smo na autobusnoj stanici ispred bolnice (nadam se da Sisak ima samo jednu bolnicu)
-Dobro, znam gdje ste, evo me za par minuta
Tako je i bilo. Stigao je Eurotrakker i nakon pozdrava odlučio nas je odvesti na brzinski obilazak grada. Sunce se već ozbiljno približilo horizontu, te nismo imali drugog izbora nego brzinski obilazak.
Najprije nas je odveo do željezničkog mosta preko Kupe


Pogled na uspavanu Kupu


Obišli smo još industrijske kolosjeke prema Herbosu, prošli pored teretnog kolodvora i zaustavili se na glavnom sisačkom.


Riječka ekipa je poznata po slikanju… bolje da se zatare selo nego običaji… novoobnovljen, čist uredan…


Nasuprot kolodvora je okretnica




Stiže vlak 5117. Mađar na relaciji Zagreb- Volinja. Danas je subota, pa će samo do Sunje.


Odlazimo još do obližnjeg kafića na osvježenje i put pod kotače.
Ali ne, nije tu još kraj našim putešestvijama. Koji je najbrži put od Siska do Rijeke? 99% vas će odgovorit: preko Zagreba ili preko Gline na Krnjak i Karlovac. Pih, to je za amatere. Mi ćemo cestom prema Zagrebu, a onda u Velikoj gorici, dok je navigator na trenutak sklopio oči, druga dva člana ekipe

su skrenuli s puta. Zašto putovati 60 km autocestom do Karlovca, kada možemo 77 km vijugavim D31 i D36 preko Kravarskog, Pokupskog, Pisarovine… Da ne pričam kako smo se zamalo vratili natrag prema Sisku… No dobro, cijeli dan smo na cesti, umor je bio sve više prisutan, i preko Karlovca negdje oko ponoći, nakon prevaljenih oko 500 km sretno stižemo u Rijeku.
Zahvaljujem se svojim suputnicima Kikiju273 i Jeanu na cjelodnevnom druženju, Eurotrakkeru koji je odvojio nešto svog slobodnog vremena da nas dočeka, proveze Siskom i počasti pićem. Također zahvaljujem i pozdravljam sve one koji su bili pozvani, ali nam se zbog privatnih obveza nisu mogli pridružiti na ovom putu.

Do slijedeće prilike, pozdrav od LLeona!

Dali netko sa sigurnošću zna što se, koliko i do kad vozilo ovom prugom u razdoblju 08/91. do 08/95.?
25.07.1991.
Potpuni prekid prometa na pruzi Sisak Predgrađe - Petrinja - Karlovac (između Siska i Petrinje održavao se još do 18. kolovoza). Pruga je minirana na više mjesta, a kolodvori oštećeni, iako je još 4. listopada 1990. Vijesnik objavio: "Nakon anonimne dojave u utorak navečer iz sigurnosnih razloga iz Gline prema Sisak Predgrađu nisu vozila dva noćna vlaka, kao ni dva ranojutarnja radnička na istim relacijama. Oko 11 sati u četvrtak u Petrinju je iz Siska stigla prva teretna kompozicija, a iz Gline u 12:05 po redovnom voznom redu za Sisak krenuo putnički vlak nakon prekida željezničkog prometa kroz Baniju zbog nečijeg neodgovornog, za svaku osudu, kažnjivog lažnog anonimnog telefonskog poziva."
Nakon oslobođenja Petrinje prvi vlak je prošao krajem kolovoza 95, a početkom rujna je lok 2132 išla po vagone u "Gavrilović" koji su tu ostali još od 1991. 8.5.2007. u Petrinju su 2 dana dolazile drezine s vagonima po šine koje su ostale tamo.

S obzirom na količinu zelenila na fotkama, ovoj ekšn bi slobodno mogli nazvati Botaničkim. Mislim da se sve vrste bilja na Banovini, mogu naći uzduš ove bivše pruge.
Bez obzira na ( površno gledano ) ekonomsku neisplativost ove pruge, ja mislim da je to pogrešno shvaćanje, a naplata pogrešnih procjena u posljednjih 20-tak godina je već započela. Karlovac-Sisak, Lupoglav-Raša, kumrovečka pruga, Sirač-Pčelić, Pleternica-Našice, Knin-Ličko Dugo Selo, itd. Ima li kraja agoniji HŽ-a?
Za putopis, sve pohvale, osobito ako se uzmu u obzir temperature zraka. Za one Lleonove ekspedicije po Z-osi, predlažem da se zajedničkim snagama kupi kakva hidraulička ruka, čisto da se čovjek ne potroši.
Mislim da bi sa ovim ekšnom, do daljnjega trebalo zaključiti ekspedicije na trasi Karlovac-Sisak. Nema tu kruha više.

Bravo dečki jako lijep ekšn! Ponosim se s vama

Prošla su četiri tjedna od ekšna, pa se većina vjerojatno i prestala nadati da ću ikada napisati ovaj putopis. No kako sam 80% ovog putopisa napisao još pred 20 dana, ne bih htio da mi to bude zabadava. Pa evo, da i ja dam svoje izvješće sa ovog brzinski, ali odlično organiziranog ekšna. Kao i svaki put, bit će slika, detalja i pričica koje su moji suputnici već napisali, ali to je zato što sam ovo izvješće počeo pisati još dok na forumu nije bilo ničega, a sada sam lijen ispravljati...

Sve je zakuhao LLeon sa par fotki s obiteljskog izleta u Gvozd i Topusko, koje su probudile istraživački duh u Kikiju (podsjetimo, Kikija nije bilo na banijskoj pruzi prije dvije godine). Slijedeći dan (četvrtak) poslijepodne stiže poruka od Kikija "Jesi za kavu u Petrinji u subotu?". Naravno da jesam, još da vidimo ima li još netko zainteresiran? LLeon se odazvao pozivu i uz Gaspinu pomoć odradio logističko-kartografski dio posla. I tako se tročlana ekipa našla na putu...

Tročana ekipa, Renault Megane, kupnja kruha u Karlovcu... Djeluje poznato? Ne, ovaj puta nitko nije završio u Bubnjarcima! Nakon obavljene opskrbe i namirivanja zalihe kofeina u tijelu krećemo put Orlovca. Pruga za Ozalj i Bubnjarce ostaje sa naše lijeve strane (sretno joj bilo!), a mi nastavljamo starom cestom prema Zagrebu. Nakon par kilometara sa naše desne strane ukazuje se pruga i ŽCP prema naselju Orlovac. Prema LLeonovoj karti cesta kroz to naselje ide paralelno sa trasom pruge prema Sisku. Zastajemo da poslikamo nekadašnju rasputnicu. Od ŽCP do nje treba prehodati dvjestotinjak metara po pragovima i tucaniku, što i nije baš jednostavno u kožnim natikačama:


Sa istočne strane sasvim jasno se nazire smjer pružanja trase Banijske pruge - ovo grmlje koje se iz daljine približava pruzi:


Prvi vidljivi ostaci Banijske pruge: sa zapadne strane postojeće pruge Karlovac-Zagreb nekoliko drvenih pragova, desetak metara prije nego će Banijska pruga naglo skrenuti udesno:




Riječ je zapravo o nekakvom ispustu:


Zapadno od pruge u toku su radovi na poravnavanju nekakvog brda:


Pogled na predio u "rašljama" između pruge za Zagreb i trase nekadašnje pruge prema Sisku:


Pruga je nekada prolazila ispod autoceste A1:




U samom mjestu Orlovac pronašli smo nekoliko artefakata sa ukinute pruge (ŽCP na D36, crveno-bijeli stupić koji na njega upozorava, nekoliko pragova...), ali stajalište pronašli nismo. Prema nekakvim okvirnim izračunima, stajališna zgrada je trebala stajati na mjestu ove šupe koja izgleda kao da je građena od naslaganih vreća cementa (hmmm, možda da netko objasni vlasniku kako se zida sa betonom? ):

Slijedeće stajalište – Rečica! Pouzdajući se u LLeonove karte i tetu koja iz mobitela govori „nakon tri tisuću metara ostanite u lijevom prometnom traku!“ pronalazimo put koji vodi do „Vatrogasnog doma Kolodvor“, a pedesetak metara dalje sa naše desne strane ukazuje se karakteristični žbunjored i pored njega dvije zapuštene zgradice:




Kiki pokazuje kojim smjerom je vlak išao prema Brođanima i dalje prema Sisku:


Pogled i u pravcu Orlovca i Karlovca:


Prema povišenom peronu zaključujemo da je sjevernija od dvije zgrade bila robno skladište, a iz toga, pak, izvlačimo konkluziju kako Rečica nije bila obično stajalište, već je uz prolazni morala imati i prekrcajni kolosijek:


Za južniju zgradu smo, obzirom na dvoja vrata okrenuta prema pruzi mislili da je ćenifa, ali se ispostavilo da je upravo to morala biti stajališna zgrada jer nismo našli tragove cijevi za dovod i odvod vode:




Na karti GPS-a ucrtano je kako pruga siječe raskrižje dvije lokalne cestice. Ipak, LLeonova karta je točnija i pokazuje da na spomenutom raskrižju treba skrenuti lijevo i popeti se na željeznički nasip kako bi se prešla pruga. Od nekadašnjeg ŽCP Rečica ostalo je ovo:


Ovo bi moglo i u neki drugi podforum. Možda i na neki drugi forum, primjerice onaj s kojeg je Kiki dugo imao citat u potpisu:


Nekako mi ovaj kolosijek uzak za 1435mm! S time su se složila i ostala dva člana ekspedicije i već smo razvili razne teorije kako su se tračnice mogle tako približiti jedna drugo (npr. drveni pragovi istrunuli ispod zemlje, asfalt „diše“ na toplini i hladnoći, pa su se valjda tako približile…). LLeon je došao na ideju kako širinu kolosijeka usporediti sa pravih 1435mm, pa da na forumu napišemo koliko se „stisnuo“:

Kako su nam najbliži cestovni mostovi preko Kupe u Karlovcu ili u Pisarovini, valjalo se zaputiti natrag put Kordunaške metropole. Pri povratku u Karlovac prisjetio sam se svojeg siječanjskog tumaranja tim istim ulicama, ali ovaj put mi nije imalo što pobjeći… Uz stadion NK Karlovca uočavamo prilično velik „hepening“ za grad veličine Karlovca – počinju dani piva!!! Mogli bi u povratku malo iz bližega proučiti o čemu se tu radi…

Slušajući upute tete Zlate (tako piše da se zove u postavkama DŽIPIJESA) prolazimo kroz Kamensko i Popović brdo i skrećemo lijevo prema Kupi. Slijedeći smjer pruge, ŽCP kao i prošli put ostavljamo „za kasnije“ i spuštamo se do napola srušenog željezničkog mosta preko Kupe:




Sjetili smo se i Lappina:


A snimili smo identičan objekt i sa „one“ strane mosta:




Interesantan detalj zapeo je Kikiju za oko: kad su pobijali bandere i potezali struju, unatoč činjenici da mosta već godinama nema, kao ni planova za obnovu pruge, na mjestu gdje je nekada bio most žica ide niz banderu, pa u zemlju, da bi se nakon zamišljenog mosta ponovno popela na banderu i nastavila dalje prema kućama naselja Brođani:


Bonaca na Kupi:


Kažu da je polovica mosta u Kupi. Jel' to ova polovica?


Kad sam pitao Kikija da mi pokaže koliko su visoki kukuruzi na Kordunu, rekao je „Evo, ovoliko“:


Vraćamo se na ŽCP i razrješavamo misterij suženog kolosijeka u Rečici. Pa to su unutrašnje tračnice ŽCP-a, vanjske su tamo povađene. LLeon nam pruža i matematički neoboriv dokaz:


Prema Sisku sve isto kao i pred dvije godine:


…a bogami i prema Karlovcu:

Stupići uz trasu pruge su zabijeni nakon što je pruga zatvorena – nalaze se preblizu tračnicama da bi pored njih mogao proći vlak.

Vraćamo se na županijsku cestu 3186, koja od Karlovca preko Skakavca vodi u Gvozd (i dalje). Upravo je Skakavac naše slijedeće odredište. Prvi kolodvor nakon Karlovca i kolosijek obližnje vojarne zaokupili su podosta naše pažnje na prošlom pohodu i rekao bih da se i nije previše toga promijenilo od onda. Zapravo, nema se više što previše niti promijeniti jer su tračnice i pragovi već onda bili povađeni, a kolodvorska zgrada prilično trošna i devastirana. Ustvari, sad sam tek skužio da ovo i nije kolodvorska zgrada, već robno skladište. Kolodvorska zgrada je koji metar dalje, prema Karlovcu:


Pragovi su odavno povađeni, a sad je počeo nestajati i tucanik:


Zapravo, nisu svi pragovi nestali! Ova dva koja glume „mostić“ preko jarka – i dalje glume „mostić“ preko jarka:


Stup sa „lojtricom“, a LLeon na zemlji…


„Andrija“ prkosi vremenu, atmosferilijama i sakupljačima sekundarnih sirovina:


Prisjetili smo se i „vodoinstalatera“ na Tomos Automaticu koji je prošli put skoro prešao preko ovog ŽCP „leptir stilom“:


Kolosijek koji je vodio od kolodvora do kapije vojarne je počupan (osim tamo gdje jedino smeta – preko ceste), pa sada na mjestu tračnica imamo travored:


U krugu vojarne kolosijek je zaštićen od devastacije. Osim što je krug vojarne pristojno sređen u odnosu na stanje pred dvije godine (kada smo se pitali je li objekt u funkciji ili je napušten, dok je danas trava uredno pokošena, objekti obojani i zastava vijori na jarbolu), vaga i podest za istovar vagona izgledaju nepromijenjeno:






Unutar kruga vojarne – malo materijala za podforum „Kamioni“:


Odj..i od karaule!!!

Nastavljamo cestom Ž3186, ali samo do skretanja za Slunjske Moravce. Cesta za dotične odvaja se ponovno nakon svega petstotinjak metara, a cesta ravno vodi prema Vojniću. Na samom raskrižju te dvije ceste nailazimo na jednu tračnicu, a LLeonove karte potvrđuju da je riječ o bivšem ŽCP-u Slunjski Moravci:


Nakon par kilometara vožnje dalje cestom, postoji skretanje na neasfaltirani put i na njemu putokaz „Udbinja“. Budući da trasa pruge i cesta ovdje idu usporedo jedna uz drugu, nekadašnji prijelaz neasfaltiranog puta preko pruge nalazi se tik do asfalta, a odmah do njega je i zidani objekt za kojeg LLeon pretpostavlja da je zgrada stajališta Udbinja-Sjeničak. Budući da je objekt prilično duboko obrastao u šikaru, Kiki i LLeon ga samo slikaju iz auta. Nastavljamo neasfaltiranim putem kroz zaselak Udbinja i nakon oko kilometar i pol vožnje ponovno izbijamo na cestu s koje smo i skrenuli na makadam. LLeon gledajući u karte zapaža da je ŽCP preko asfaltirane ceste morao biti svega stotinjak metara sjevernije, pa se vraćamo otprilike toliko unatrag i uz samu cestu nailazimo na zgradu koja svojim arhitektonskim karakteristikama ukazuje da bi trebala biti željeznička:


Na brzinu zaključujemo kako je to zapravo zgrada stajališta Udbinja-Sjeničak, a ne ona koju smo vidjeli u šikari na početku makadama. Čudno mi je samo što joj je nadstrešnica na civilnoj strani - prema karti, smještena je uz sam ŽCP (kojem ovdje nema niti najmanjeg traga), pa bi pruga trebala izbijati na cestu pod kutem od barem 45°. U tom slučaju nije moguće da je pruga bila ovdje gdje su ova visoka stabla između ceste i zgrade, već sa druge strane. BO…

No na sreću ovaj „BO“ nije dugo ostao „BO“! Ispalo je da smo, vraćajući se po asfaltiranoj cesti prešli preko preasfaltiranih tračnica, a da nismo niti skužili… Krećući se dalje prema Utinji Kiki je, pomno promatrajući okoliš, skužio gdje je trasa točno prolazila i locirao ŽCP. Pažljivim gledanjem uočavam dvije paralelne neravnine u asfaltu i stajem tik do njih:

(Kiki je ovdje u ulozi vlaka)

Evo i zašto nismo skužili kad smo prešli preko pruge:


Ono što je, međutim, još bitnije: riješili smo i dilemu nadstrešnice na cestovnoj strani stajališne zgrade! Niti ono što smo maloprije slikali NIJE stajališna zgrada. Evo konačno, iz trećeg pokušaja prave zgrade stajališta Udbinja-Sjeničak:


Vide se i tragovi natpisnih tabela iznad oba prozora:


Ovo je naš prvi susret sa ovom tipskom stajališnom zgradom: dva prozora prema pruzi i između njih uvučena ulazna vrata… Kasnije ćemo se nagledati tog prizora.

Nastavljamo prema mjestu Utinja. Pred dvije godine taman negdje oko Manjerovića nestalo je asfalta, pa i sad očekujem makadam. A kad tamoooooo… Umjesto makadama dočekao nas je glanc novi sloj asfalta! Ipak se lagano gradi infrastruktura ovih, „pasivnih“ krajeva! No naše veselje nije potrajalo dugo. Taman do kolodvora Utinja. Dalje je još uvijek bijeli prašnjavi put.

Kolodvor Utinja je pred dvije godine bio zarastao u travu, a dok sam ja (u jeku opće paranoje oko ptičje gripe) izazivao sudbinu slikajući krepanu ptičurinu među pragovima, ostatak ekipe se prošetao to ostataka skretnice. Danas ničega nema. Ni skretnice, ni pragova, ni krepane ptičurine… Ni paranoje. Samo su zidani objekti još uvijek na svom mjestu:


Robno skladište sa rampom bi se uz minimalna ulaganja dalo vratiti u funkciju. Dobro, možda ne kao robno skladište, budući da je njih nadomjestio Agit sa svojim LOC-ima, ali možda kao skladište materijala ili alata…


Na zidu skladišta podsjetnik da je u ratu ovo područje bilo u sastavu SAO:


Kolodvorska zgrada je u prilično dobrom stanju, ali na prostoru nekadašnjih kolosijeka iždžikala je pogolema džungla:


Sa spomen ploče još se smješka mlado partizanče:


Već neko vrijeme se borimo sa žeđi, sad su lagano želuci počeli nadjačavati Josu Krmpotića (BTW. Radio Rijeka se odlično čula čitavim putem!!!), pa smo odlučili napraviti pauzu za klopu! Na koncu, već je skoro 13 sati…

Kad smo već kod pauze za jelo, pitanje za moje „suputnike“, ali i za sve ostale koji bi mogli nešto znati: gledajući na Google Earthu trasu pruge, čini se kao da se točno na mjestu gdje smo stali i jeli (45.392378,15.726982) – odvaja nekakav kolosijek prema šumi. Je li moguće da je tamo postojala kakva šumska željeznica ili je to samo grmlje naraslo u red, pa izgleda slično kao ostaci trase?

Putem perma stajalištu Utinja Vrelo sa žalošću smo konstatirali kako je i „moja“ putokazna tabla za Međeđak također nestala…

Trasa pruge i cesta idu paralelno još tamo od Slunjskih Moravaca – čas je trasa pruge s jedne, čas sa druge strane ceste, ali nikada dalje od 50-100 metara. Prije negoli će se ponovno potpuno približiti jedna drugoj, pod kotačima se ponovno ukazao asfalt, a sa naše lijeve strane cesta za Malešević Selo i na njoj ostaci ŽCP.


Parkiramo na proširenju uz raskrižje i sa naše desne strane uočavamo več viđeno arhitektonsko rješenje - nekadašnje stajalište Utinja Vrelo:




Čini se da je i stajalište Utinja Vrelo imalo nekakvo robno skladište:


Iznad trase pruge njiva koju sam morao pogaziti da bih uslikao stajališnu zgradu iz bolje perspektive:


Ako je njiva Miloševa, vjerujem da mu neće smetati:


Stara stvar u Novom Bečeju… ali i ne samo tamo:


Nedugo nakon našeg posljednjeg obilaska Banije, u medijima je bila najavljivana obnova Bakićevog spomenika na Petrovoj gori


Čini se da baš nisu daleko stigli sa tom obnovom:

Nakon još malo neasfaltiranog tandrkanja preko Malešević sela dolazimo do ŽCP-a u blizini mjesta Brdo Utinjsko. Kao i kod mosta u Brođanima, tako i ovdje ostavljamo slikanje ŽCP-a i obližnjeg predsignala za kasnije, a mi nastavljamo prema lokaciji kolodvora Vojnić:


Stara tabla sa latiničnim i ćiriličnim natpisom još stoji na nadstrešnici kolodvorske zgrade:


Iako je potpuno zarastao u travuljagu i šikaru, kolodvor odiše nekakvom ugodom. Mora da je bio jedan od ljepših na ovoj pruzi:


Neonska cijev još uvijek stoji u svom ležištu! Preživjela je vrijeme upotrebe, vrijeme van upotrebe, rat, poraće, sakupljače sekundarne sirovine, nalete ptica, djecu…


Mramorna spomen ploča iznad vrata vjerojatno nekadašnjeg prometnog ureda također je gotovo čitava. Fale samo slike četiri smiješeća partizana na lijevoj strani:


Desno u kutu piše „spomen ploču podižu mještani Slavskog polja“. Pa što ju nisu podigli na svojoj stanici, nego na susjednoj?

Stojim na nekadašnjem drugom peronu. Pogled prema Karlovcu:


…i prema Sisku:


Vraćamo se do ŽCP-a i do jednog od rijetkih preživjelih signalnih uređaja na ovoj pruzi – predsignala kolodvora Vojnić iz smjera Siska:


Od ŽCP-a su ostale tračnice u asfaltu i Andrijin križ: