CSI Štacion na Banovini

Likovni predsignal djeluje dosta uščuvano. LLeon se prošli put popeo na njega, ali nije isprobao može li ga se pomaknuti u položaj „otvoreno“ ili ga je ruzina „zacementirala“ u spuštenom položaju. Ovaj put se spremio i to isprobati:






Dakle (kao što je i Kiki napisao), „zatvoreno“:


Pa na kratko „otvoreno“:


Pa opet „zatvoreno“:


Pa još malo otvoreno:




I na koncu zatvoreno dok ne naiđe neki novi „LLeon“ (ili možda, nekom drugom prigodom ovaj isti!), koji će se spenjati i ručno otvarati i zatvarati signal:

Nakratko odustajemo od načela obilaska stanica redom pružanja pruge i umjesto stajališta Slavsko polje, prvo posjećujemo stajalište Crevarska strana. Prva je to od tri stanice koje je LLeon poslikao pred tri-četiri dana. Smješteno je na dnu spusta ceste D6, u desnom zavoju prije driture koja, prateći prugu ulazi u Gvozd. Pred dvije godine ovo je bio jedini objekt ovog tipa na kojeg smo naišli, pa nismo mogli zaključiti kako se radi o tipskom objektu stajališta uz Banijsku prugu. Danas je to već treći put da nailazimo na identičnu kućicu sa dva isturena prozora i uvučenim vratima između njih, jedino što je ovdje netko, vjerojatno još dok je i pruga „živjela“, zazidao glavna vrata i napravio manja na bočnom zidu natkrivenog pretprostora nastalog uvlačenjem pravih ulaznih vrata. Podatak da je „od istočnog prozora netko autom napravio vrata“ može biti točan, uz uvjet da se nemili događaj desio prije našeg prošlog posjeta. Naime, uspoređujući svježe slike sa onima od pred dvije godine, uočio sam da je zid ispod istočnog prozora već onda bio srušen. U svakom slučaju, porušeni blokovi još su uvijek na podu čekaonice.


Prozor na bočnoj strani zgrade je vjerojatno također probijen naknadno, za vrijeme eksploatacije pruge. Onaj, pak, u potkrovlju je originalan! Tu, na bočnoj strani zgrade, vidljivi su i tragovi ratovanja:


Tračnice preko pruge preasfaltirane su davno, ali je u trenutku našeg prošlog posjeta asfalt bio već toliko potrošen, da su tračnice izvirile ispod njega, čineći ovo mjesto crnom točkom ceste D6. Friški sloj asfalta očito je nedavno prevučen, ali po svoj prilici, tračnice bi mogle opet izviriti kroz koju godinu:


Padokaz je još uvijek na svom mjestu. LLeon ga je obišao izbliza:


U gustišu nalazimo i stupić koji upozorava na ŽCP:


Spomenik NOB je još uvijek na svom mjestu. Bez petokrake, naravno:


I tako, dok smo se muvali uokolo stajališne zgrade, odjednom je Kiki počeo neartikulirano galamiti i mlatarati rukama. Dok sam začuđeno gledao u njega, ose koje su uzrokovale takvo njegovo ponašanje počele su zujati oko moje glave i zabijati mi se u naočale. …Pa sam i ja počeo neartikulirano galamiti i mlatarati rukama. Očito su si napravile gnijezdo u napuštenom stajalištu! Bjež'mo odavde dok nam se nisu zavukle u auto!

Pogled prema Gvozdu. Ovuda ćemo dalje, ali već nakon ovih prvih kuća skrećemo lijevo, opet na makadam…

Truckajući po makadamu otprilike kilometar, sve smo sigurniji da smo fulali skretanje za Slavsko polje… Svako toliko u prašinu bijelog puta presjeca ravna čelična linija, ali od očekivanog ŽCP-a ništa: to su samo kanalice za odvodnju oborinskih voda…
Bijeli put (i mi na njemu) završava konačno u dvorištu sa kokošima i tukama. Prema izgledu krajolika i ceste kojom smo došli, sada smo posve sigurni da ovo nije ono što prikazuje Lleonova karta te da je na jednom od dva skretanja gdje smo produžili ravno trebalo skrenuti lijevo. Vraćamo se do jednog od tih raskrižja, gdje izvodeći neki čudan manevar završavam zadnjim lijevim kotačem u jarku! Izvlačenje je izvedeno relativno jednostavnom tehnikom, ali je bilo i letenja zrakom u maniri legendarnog Šukrija Pačarade…
Spuštamo se konačno u udolinu gdje šumski put u karakterističnom obliku slova S hvata luk kako bi pod čim blažim kutom presjekao prugu. S lijeve strane puta nalazi se ozbiljnija hrpetina grmlja, a u njoj karakteristična kućica:


Budući da se čak niti LLeon nije usudio probijati kroz ovo grmlje, odustajemo od daljnjeg fotografiranja ove stanice. Još pogotovo nakon maloprijašnjih šokova sa osinjakom! Vraćamo se natrag na asfalt i već smo na samom ulazu u grad Gvozd.

Kolodvor Vrginmost (nikada se nije „službeno“ zvao Gvozd, jer dok je još koliko-toliko nešto prometovalo ovom prugom, grad se zvao Vrginmost – preimenovan je nakon prekida prometa ovom prugom) posnimio je LLeon koji dan ranije, ali izvid situacije na licu mjesta otkriva kako je kolodvorska zgrada vjerojatno srušena nedugo nakon našeg posljednjeg posjeta:


Na mjestu kolodvorske zgrade raste bujna travuština, a od gornjeg kolosječnog postroja povađeno je sve (uključujući i tucanik!) osim sa zadnjeg (trećeg?) kolosijeka – tu su na svom mjestu većina tucanika i betonskih šlipera:


Pogled unaprijed, prema Blatuši, Topuskom i Sisku:


…i unatrag, prema Crevarskoj Strani i Karlovcu:


I ovdje je ostalo sačuvano nešto signalno-sigurnosne opreme! Interesantno, u Vojniću su signali likovni, a u Vrginmostu – svjetlosni! Ajde, Lleone, postavi ovog u položaj „Otvoreno“:


Živa su i oba Andrijina križa! Ovaj sa sjeverne strane prijelaza malo se naherio:


…ali zato ovaj sa druge strane stoji postojano (kano klisurina):

Vraćamo se na D6 i nastavljamo prema istoku, slijedeći trasu pruge. Slijedeća stanica je Blatuša, ali tamo nismo pronašli apsolutno nikakav trag da je tuda ikada prolazila pruga, a kamoli da je u tom selu bila i stanica. Zbog toga se, nakon kraće pauze za okrepu, zapućujemo dalje – prema Topuskom.
Kolodvor Topusko nalazi se uz samu cestu D6, neposredno uz skretanje za Topusko, ali ipak od samog mjesta udaljeno nekakvih tri kilometra. Tijekom našeg posljednjeg posjeta, ovdje je stajala visoka kolodvorska zgrada, koju si je netko „rezervirao“. LLeon je par dana prije izvjestio kako je zgrada – nestala! Ostale samo pločice na podu:


Zgradi i prigradnjama koje su desetljećima stajale ovdje – niti traga!


Bršljan je potpuno „pojeo“ kućicu kolske vage s koje je nestala i krovna oprema – „ruke“ za signalizaciju odvagnute mase i bojler za toplu vodu. Bršljan se lijepo rasprostranio i po fasadi robnog skladišta, pokazujući putniku-namjerniku s koje strane je jug:


Preko tračnica koje su, začudo, još na svom mjestu, penjem se do betonkog perona između prvog i drugog kolosijeka. I on se još sasvim pristojno drži, iako ga sve više prekriva floralni pokrov. S njega i ovdje okidam ono tradicionalno – prema Sisku (sa ćenifom, vagom i skladištem desno):


…i prema Karlovcu:


Kućicu vage izvana je potpuno obrastao bršljan:


A iznutra je od prošli put nestao uređaj vage. Onaj kojeg je prošli put Thomcro kalibrirao, a LLeon očitao odmjerenu masu. Ah, ti sakupljači…

Nastavljamo prema Glini. Neposredno nakon onog spomen-tenka na ulazu u Glinu desno se skreće za Hrvatsko selo (zar ostala sela u Baniji nisu hrvatska, pa se po tome ovo selo razlikuje od okruženja?). S naše lijeve strane vijugaju meandri rijeke Gline i da smo bili dovoljno uporni, odvažni i informirani, sigurno bismo pronašli i željeznički most preko nje, koji kao i ona polovica kupskog mosta, još uvijek životari. Slijedeći LLeonove upute, nakon oko minute vožnje, pred kotačima su iz makadama probile dvije čelične šine. To je to: ŽCP i stajalište Gređani. Pogađate, čim je u pitanju „stajalište“, riječ je o tipskoj čekaonici:


Trasa je od stajališta prohodna prema zapadu i koriste je lokalni poljoprivrednici za proboj traktorima do polja. Bar nekakva korist od ove pruge…
Iznad jednog od dva prozora nekad je stajala stara, dvopismena tabla sa nazivom stajališta. A onda je netko „pobrkao pojmove“:


Kiki i gređanski Andrija:

Ulazimo i u treći veći grad između Karlovca i Siska - u Glinu. Pred dvije godine ovo je bila posljednja stanica koju smo obišli u klasičnom ekšnu (poslije nje smo samo, po kratkom postupku, još odradili Petrinju) i bio je to kolodvor koji nas se možda i najviše dojmio. Upravo zbog činjenice da se radi o mikroregionalnom središtu, očekivali smo malo veći stupanj očuvanja kolodvorske infrastrukture, ali na kolosijecima smo zatekli pravu pravcatu džunglu, a kupine i nekakvo trnovito grmlje naprosto je džigljalo i „kipilo“ iz svih prozora i vrata kolodvorske zgrade. Iskreno, nakon onakve devastacije kolodvora u Gvozdu i u Topuskom i nakon takvih uspomena na posjet od pred dvije godine, spremio sam se i ovdje na najgore. No ovdje slika sasvim drugačija! Kupine i trnje koje je kipjelo iz prozora kolodvora poštucano je, a čini se i da je prorijeđena džungla među tračnicama:





OK, ovdje se vidi da grmlje još uvijek džiglja iz ova dvoja vrata, ali prošli put je džigljalo iz svih vrata, a pogotovo na civilnoj strani kolodvora.

Biljetarnica u totalnom neredu:


Vodosprema izgleda prilično očuvano u usporedbi sa ostatkom infrastrukture na čitavoj trasi pruge:


Tu je i ćenifa:


LLeon je u skladištu pronašao jogi sa prilično dobrim federima. Boing-boing:


Dvije stvari koje smo zamijetili u odnosu na naš prošli posjet: napojnik sa simpatičnim feralom na vrhu, koji je dominirao istočnim dijelom kolodvora, nestao je. Bik na slijepom kolosijeku na civilnoj strani kolodvora prošli put bio je jednorog. Sada više nije. Netko je i ovom drugom odbojniku pronašao puno praktičniju primjenu od figuriranja u trnju, što je radio prošlih petnaestak godina…

Na putu prema Roviški, prvo prelazimo preko nekadašnjeg ŽCP-a. Tračnice su izvađene ili preasfaltirane, asfalt je svjež kao i onaj u Crevarskoj strani, ali je šikana na cesti jasno upućuje na to da je tuda pod prilično tupim kutom prolazila pruga. Krećemo se po D6, a trasa pruge nam je sada sa lijeve strane. Iz auta uočavamo (ali ne slikamo!) divlji žcp sa još uvijek zdravim Andrijinim križem. Uskoro cesta premošćuje rječicu Maju, što bi prošlo potpuno nezapaženo da Kiki sa zadnjeg sjedišta nije viknuo „Vidi željeznički most!“. Zbilja most:




Pruga se uskoro odvaja od ceste i u taj procijep ugurala se nekakva pilana ili pogon za preradu i pakiranje drva za grijanje:


Pravilnost slaganja paleta krutog goriva ostavlja interesantne tragove na tlu:


LLeonove karte kažu da je upravo tu negdje bivše stajalište Roviška. Izdaleka prepoznajemo kućicu! Tipska, šesta danas!






Tu je i bivši ŽCP. Tračnice nisu izvađene, ali ih je prašina dobrano prekrila:


Vraćamo se na D6, ali se nakon samo kilometar vožnje od nje opraštamo do nekog slijedećeg banijskog ekšna. Skrećemo lijevo prema Vlahoviću i Banskom Drenovcu na županijsku cestu 3234. Pedesetak metara vožnje ovom cestom i nalazimo se na nekadašnjem ŽCP-u:




Padokaz još uvijek pokazuje da je pruga u nastavku u laganom padu, ali koliko – to je već malo teže očitati:


LLeon istražuje koje su godište pragovi i zaključuje da ovim prostorom dominira '78. godište:

Ne aludirajući i na našu godinu „proizvodnje“, dolazimo do zaključka da su 1978. godine proizvedeni najkvalitetniji balvani!

Tko kaže da Štacion nema „šinsko vozilo“?:

Stajalište Maja najjužnija je stanica Banijske pruge:


Obzirom da je riječ o stajalištu, očekivali smo još jednu u nizu tipskih kućica sa dva prozora i uvučenim vratima između, a dočekala nas je zgradurina na dva kata:


Prema karti iz 1952. godine, koju je na zeljeznice.net postavio forumaš milan_s (LINK na temu; LINK na kartu), u Maji je bila planirana rasputnica prema Bosanskom Novom. Do koje faze izgradnje je stigla ta pruga ne znam. Na drugom kraju se na Google Earthu vidi dio trase na bosanskoj strani, jedan most preko lokalne tekućice i prostor nekadašnjeg kolodvora u Dvoru na Uni. Na ovoj strani se ne vidi ništa, a niti mi na licu mjesta nismo pronašli nikakav materijalni trag makar i započetih radova.

Ubrzo nakon stajališta Maja banijska pruga doseže svoju najjužniju točku i zavija lijevo prema selu Vlahović. Do stajališta se od asfalta odvaja široki bijeli put, koji se neposredno nakon Andrijinog križa i ostataka tračnica u šoderu račva na dvije strane:


Maja je bila iznimka, nastavljamo sa pravilom da stajališta imaju tipsku zgradu sa dva prozora prema pruzi i vratima uvučenim između njih:


LLeon je pronašao i tablu sa naznakom mjesta zaustavljanja čela vlaka („S“):


Trasu pruge netko je presjekao špagom:


Ali sam se ja, smotan koliko već jesam, zapleo u istu, uzrokujući njeno prekidanje i padanje na tlo.

Stanična zgrada koristi se za skladištenje bala:

Slijedeća stanica na putu vlaka od Karlovca prema Sisku je Banski Grabovac. Kolodvor. Zgrada možda i najbolje očuvana od svih dosada viđenih na ovoj pruzi. OK, zgrada u Utinji je isto prilično dobro očuvana, ali je i prilično teško dostupna zbog nabujale džungle sa obje strane zgrade. Ovdje je situacija sa raslinjem znatno pitomija. Civilna strana zgrade je asfaltirana, a kroz hol kolodvorske zgrade može se doći do prostora perona:




Na bočnoj strani još ponosno stoji stara drvena natpisna tabla sa imenom kolodvora:


Po podovima službenih prostorija kolodvora razbacano je brdo službene željezničke dokumentacije, pravilnika i ispunjenih forumulara. Tražili smo papire iz razdoblja okupacije Banije, ali nismo pronašli ništa – sva papirologija je iz druge polovice osamdesetih. Među hrpom papira nalazimo i staru kutiju niškog Partnera:


Kiki je pronašao i dvije stare, tvrde kartonske karte i sačuvao ih za neki budući Štacionov željeznički muzej:




Ćenifa!


Muški dio. Dublje od ovoga se nisam usudio:


Bila je tu i pipica! Po nekim detaljima kolodvor pomalo ima „štih“ onoga u Mrzlom polju ili u Siraču:

Tragovi ratnih "dejstava" vidljivi su po čitavoj fasadi kolodvorske zgrade.

Prostor nekadašnje čekaonice i ovdje se koristi kao skladište bala:


Stambeni dio kolodvorske zgrade je također u relativno dobrom stanju, pa su ga moji suputnici pobliže istražili (ja nisam, sram me bilo!):


Livadom nasuprot kolodvora dominira spomenik NOB. Da mu Pfaff ponovno ne bi prigovorio kako mu ideološke predrasude zamućuju vidike, LLeon je strojevim korakom otišao do samog spomenika. Odati počast partizanima i izvidjeti ima li što interesantno za fotografirati tamo:


Kako nismo ponijeli vijenac, počast im je odao skraćenom minutom šutnje, a što se tiče interesantnoga – očito ništa…

ŽCP prije stajališta u Bačugi jedan je od rijetkih za kojega na cesti postoji bilo kakav drugačiji znak osim Andrijinog križa. Na sjevernom prilazu ovo:


(doduše, onoga sa tri i jednom crtom nema, ali i ovo je rijetkost), a na južnom prilazu ovo:


Možete zamisliti vozača kojem vozeći se ovuda:


upadne u oko ovaj znak. I onda kad, možda i ne primjetivši da je prošao preko ove jedne tračnice, nastavi očekivati pravu prugu…:


ŽCP je još uvijek pravilno označen i na trasi pruge:


Bačuga je stajalište, a kad kažem stajalište onda znate i što se može očekivati:


Komadić tračnice:


Staničnoj zgradi se nisam previše približio jer su ostali članovi tima to obavili dok sam ja uparkiravao, a sad su me već čekali kod auta. Tek za oproštaj jedan „en façe“ izdaleka:

Od „glavne“ ceste (preciznije: Ž3435) odvaja se uzbrdo uska zmijugava cestica za sela Gornja Bačuga (stajalište Bačuga je u Donjoj Bačugi) i Pecki. S jedne strane brdo, s druge provalija – preusko za normalno mimoilaženje, a kamoli za okretanje kad prođeš pokraj stanične zgrade još dvije serpentine ubrdo... Prilikom mimoilaženja prošla mi je kroz glavu i situacija sa LLeonovim autom proljetos u Hrastovlju… No nasreću, ovdje ljudi opreznije voze, a cesta je ipak nešto šira i asfaltirana…
Kraljevčani. Opet stajalište i opet… Ne, ne, ne, ne, ne! Nakon Maje i još jutros Rečice na onoj strani Kupe, evo i trećeg stajališta bez tipske kućice:


Civilna strana stanične zgrade:


Pogled na nekadašnji pravac pružanja kolosijeka. Bistro oko prepoznat će pročelje stanične zgrade u džungli koja je iždžigljala na mjestu pruge:


Ćenifa:


Mjesto Kraljevčani (prema Google Earthu) nalazi se 5 kilometara zračne linije južno od željezničke stanice. Na putu između Kraljevčana i istoimenog željezničkog stajališta smjestila su se sela Čuntić, Čuntićki Prnjavor i Dragotinci. Zbilja ne kužim logiku imenovanja stajališta na ondašnjoj JŽ. Sa ovog brda puca pogled na svetište Čuntić na susjednom:

Vraćamo se na „glavnu“ cestu i nastavljamo prema Petrinji. Pruga nam je sa lijeve strane, negdje gore na brdu, ali se ta visinska razlika smanjuje kroz slijedeća dva kilometra i u jednom oštrom lijevom zavoju LLeon sa zadnjeg sjedala dobacuje (čitajući kartu) „Ovdje negdje je ŽCP!“. Znat ćemo za slijedeći put…

Uskoro se LLeon ponovno oglašava: „Uspori, tu je negdje ŽCP i stajalište Hrastovica“. Obzirom na izgled ŽCP-a od Karlovca do ovdje, usporavam da ne pređemo preko preasfaltiranih tračnica, a da ih ni ne skužimo. No ovdje je nemoguće „ne skužiti“ ŽCP – cesta se dosta strmo penje na nasip pruge:


Tračnice i pragovi s južne strane ceste nekim čudom nisu zarasle u žbunje! Barem prvih desetak metara…

Na sjevernoj strani – druga priča: pruga je totalno zarasla u žbunje! Možda je baš to žbunje spriječilo sakupljače sekundarnih sirovina da „pokose“ i ovaj padokaz:


Staničnu zgradu nismo vidjeli. Kako reče LLeon, nismo se nešto previše niti potrudili (umor, pad koncentracije, želja da se dokopamo nekog birca gdje ćemo ubiti žeđ…). Gledajući sada na Google Earthu , opet ne uspjevam locirati zgradu, a Portos ju je slikao u proljeće 2007… Nadam se da nije srušena u međuvremenu…

Hrastovica je južno predgrađe Petrinje u koju konačno dolazimo već prilično kasno poslijepodne. Za razliku od prošli puta, kada smo parkirali u Željezničkoj ulici, pa preko kolosijeka došli do kolodvorske zgrade (ovo je valjda jedinstveni slučaj u Hrvatskoj da u mjestu postoji Željeznička ili Kolodvorska ulica, a da se kolodvorska zgrada nalazi u nekoj drugoj ulici), sada dolazimo do pruge Ulicom Ive Malina, pa neasfaltiranim platoom uz prugu do same kolodvorske zgrade. Zgrada je obnovljena poslije rata, ali od tada i propada. Od zadnji put još je više oronula:


Rupe u krovištu su sve veća prijetnja onima koji se šeću oko kolodvorske zgrade:


Dimnjak još uvijek izgleda relativno novo. Izgleda da je u obnovi zgrade u drugoj polovici devedesetih temeljito obnovljen (za razliku od ovog drugog dimnjaka sa pretposljednje slike), a kako se od tada nije ložilo – nije imao od čega požmariti:


Slubena strana kolodvorske zgrade nije bitnije promijenjena u odnosu na stanje pred dvije godine, ali se zato prostorom kolosijeka jedva može proći od nabujalog raslinja i to onog kojeg je majčica priroda podarila bodljama:


I zahod je sve više obrastao u draču:


Izgleda kako su robna skladišta na čitavom potezu pruge pretrpjela najmanju razinu deterioracije – ovo izgleda kao da bi ga se svaki čas moglo vratiti u funkciju, samo stakla da je promijeniti, počupati ovo samoniklo bilje i „doćerati“ vagon na rampu:


Civilna strana uz navedene radove zahtjeva i nabavku novih vrata, ali i dalje sam kod dojma da zidani dio zahtjeva minimalna ulaganja za punu funkcionalnost:

Mošćenica se „ugnijezdila“ između Petrinje i Siska. Od glavne ceste odvaja se lijevo cestica prema pruzi, a tik prije ŽCP puteljak prema stajališnoj zgradi. Mi ipak prelazimo preko pruge i uparkiravamo ispred kuća nasuprot stajalištu, te se preko tratine upućujemo prema zgradi koja se jedva vidi od nabujalih krošanja stabala koja su nekada putnicima stvarala ugodan hlad dok bi čekali vlak:




Tipska zgradica, posljednja u nizu:




Čini se da su zidovi ove zgrade najviše nastradali od svih tipskih stajališnih zgrada koje smo danas vidjeli.

Pogled prema Sisku:


I prema Petrinji:


I ovdje je sačuvan prometni znak koji upozorava na pružni prijelaz. I to onaj lijepi, sa parnjačicom:

Caprag je industrijsko predgrađe Siska i krajnja točka pruge iz Karlovca. Vozimo u smjeru rafinerijskih dimnjaka i uskoro se nalazimo na dvostrukom ŽCP-u koji je ujedno i rasputnica pruga prema Zagrebu (desno) i prema Karlovcu (lijevo):


Sa druge strane ŽCP-a ove će dvije pruge postati tek drugi i treći kolosijek jednog kolodvora:


Kolodvora Sisak-Caprag:


Pruga se dalje pruža prema Sunji:


Žutka u Capragu! Čini mi se (koliko se kroz dva prljava stakla dade razaznati) da je riječ o ovoj „našoj“ iz gornjeg lijevog kuta – 1061-012:


I ovdje nismo propustili poslikati ćenifu:


Autoportret u ćenifi (patentirao Pfaff):


Napuštamo kolodvor Caprag i završavamo „službeni dio“ današnjeg ekšna. Dok smo išli prema sisačkom glavnom kolodvoru javio nam se EuroTrakker. Nalazimo se i zajedno odlazimo do željezničkog mosta preko Kupe:


LLeon se, naravno, spenjao na most:

EuroTrakker nam je još pokazao industrijske kolosijeke južno od glavnog sisačkog kolodvora, a zatim smo se uputili na kolodvor Sisak. Pregledavajući fotke, skužio sam da sam zaboravio opaliti kolodvorsku zgradu u totalu

Dok smo išli prema kolodvoru, LLeon je napomenuo kako ga je Kićo zamolio da mu poslika okretnicu. Ja sam poslikao panoramu (doduše, već je bio sumrak i nije baš najbolje uspjela), a tu se vidi i kolodvorska zgrada, pa sam time valjda malo ispravio propušteno (klikni na donju sličicu):


Na kolodvoru odmara ASEA 381:


U ložioni tri drezine, manevra i parnjača serije 22!!!


Muzejska parnjača smještena je tik do aktivnih kolosijeka:


Bočnom stranom kolodvorske zgrade dominira natkriveni parking za bicikle. Baš me interesira koliko bi bicikala bilo parkirano na riječkom kolodvoru:


Nekadašnja vodosprema:


Uskoro stiže i mađar iz Zagreba:




Slikajući tog mađara, uslikao sam jedinu sliku na kojoj se vidi i EuroTrakker. Nažalost, samo sleđa:


Ostalo nam je još „riješiti tekuću problematiku“ sa EuroTrakkerom i nastaviti put Rijeke. A taj put smo malo zakomplicirali, ali vođeni krilaticom „Upoznaj domovinu da bi ju više volio“ obilazimo i neke krajeve gdje nema niti je ikada bilo željeznice. Uostalom, nije ovo prvi put da se netko od forumaša našao u Pisarovini. Nedugo nakon našeg prošlog posjeta Baniji, Sali nam je u svojem stilu do u detalje predstavio to pitoreskno mjesto!

Rezime: Pruga Karlovac-Sisak sve više propada. To smo znali i bez posjeta, ali uvidom smo se uvjerili u drastičnost tog trenda. Činjenica je da se na trasi pruge nešto dešava - srušene su kolodvorske zgrade u Topuskom i u Gvozdu, a iz zgrade u Glini je očišćeno nabujalo raslinje. Unatoč napisu na zeljeznice.net, kolodvor Vojnić još uvijek stoji na svom mjestu, čak je i neonska cijev još u svom ležištu. Gotovo sva stajališta imala su istu tipsku zgradu: Udbinja-Sjeničak, Utinja-Vrelo, Slavsko Polje, Crevarska strana, Gređani, Roviška, Vlaović, Bačuga, Hrastovica (nismo pronašli, ali je slikao Portos pred 4 godine) i Mošćenica.
Hvala Kikiju na inicijativi, LLeonu na prihvaćanju inicijative i pripremi putovanja, EuroTrakkeru što je pronašao vremena da nas provede kroz Sisak i za cugu, Gaspi na kartama, vama koji ste imali strpljenja ovo čekati i čitati.

Jako dobro. Ovu relaciju smo, meščini, do kraja preroštali...

Izvrsno i vrlo detaljno odrađeno. Isplati se ponekad i malo sač'kat ( EDIT by Pfaff ).
Btw, vezano uz fotku žutke na Sisačkom kolodvoru, koljega Kiki end aj fotkali smo je u proljeće 2010:

kico101 je napisao/la:Btw, vezano uz fotku žutke na Sisačkom kolodvoru, koljega Kiki end aj fotkali smo je u proljeće 2010:

I od onda se nije ni makla, jel tako?

BTW, sač'kat' se piše bez i na kraju

Pfaff je napisao/la:
I od onda se nije ni makla, jel tako?

Pogodak bez grješke ( po novom prjavopisu ). Jedino se na ovoj fotki malo bolje nazire. Bit će da je sloj prašine bio nešto tanji.

Jean je napisao/la:Kad smo već kod pauze za jelo, pitanje za moje „suputnike“, ali i za sve ostale koji bi mogli nešto znati: gledajući na Google Earthu trasu pruge, čini se kao da se točno na mjestu gdje smo stali i jeli (45.392378,15.726982) – odvaja nekakav kolosijek prema šumi. Je li moguće da je tamo postojala kakva šumska željeznica ili je to samo grmlje naraslo u red, pa izgleda slično kao ostaci trase?

Od mjesta gdje smo jeli, desetak metara iza je prolazila banijska pruga. Vidi se na karti, a i ja sam uslikao to žbunje. Moguće da se tuda odvajala neka šumska željeznica, a možda grmlje prati onaj potok u kojemu sam ja prao ruke.

Jean je napisao/la:Čini se da je i stajalište Utinja Vrelo imalo nekakvo robno skladište:
https://2img.net/h/i857.photobucket.com/albums/ab138/Brki2/Zeljeznice/Karlovac-Sisak%2027082011/P8270109.jpg

Ne, to je bivša prodavaonica. Vidio ja izbliza.

Jean je napisao/la:Desno u kutu piše „spomen ploču podižu mještani Slavskog polja“. Pa što ju nisu podigli na svojoj stanici, nego na susjednoj?

Skoro sam se udavio sa grožđem, a onda ga ispljuvao od smijeha.

Mislim da se ova dionica do daljnjega može staviti ad acta.

Za dvije godine bimo mogli opet malo.......

A što? Da provjerimo kojom brzinom raste šumsko bilje?

I to, a i da vidimo dokle će Lleonov signal odolijevati zubu vremena i rukama skupljača sekundarnih sitovina. Da utvrdimo kojoj je fotki naglo porasla vrijednost a koju će smatrati fotomontažom, jer u oba slučaja prikazuje neke nepostojeće stvari. Da vidimo koju će staničnu zgradu zadnju srušiti. Da zanovijetamo ljude pričama: znate, u ono moje doba, nema tome tako dugo, ovdje je pruga...

Znači da je zgrada kolodvora Topusko još stajala prije 12 godina?! Jer meni su nedavno u Topuskom rekli da je stradala u ratu i brzo poslije rata poravnata sa zemljom. Toliko o onoj Stanleyevoj: ... a seljaka pitaj!