Povjest i razvoj šinobusa

22.

Zglobni šinobus Sentinel-Cammel

LNER, 1934.



Ovakvih smo se već nagledali. Postavio sam ga samo zato jer je zglobni. U UK su putnički vlakovi u pravilu bili lagani. Zato su tamo i mogli dugo voziti s lokomotivama s jednom pogonskom osovinom. Kad je nastala potreba za boljim komforom na putničkim vagonima, počela je rasti i težina po grlu pa su se neki konstruktori domislili spajanju dva vagona s okretnim podvozjima u zajednički sklop s time da je na sredini bilo podvozje koje je ujedno i nosilo zglob. Na taj je način ušteđena težina jednog podvozja (koja nije bila zanemariva).

Ista je tehnologija primijenjena na ovom parnom šinobusu. Ostale detalje nisam uspio pronaći.

23.

Panoramski vlak

Njemačka savezna željeznica (DRB), 1935.



Među onodobne uglavnom parne i poneki motorni šinobus, ušuljao se ovaj ljepotan. Iako konstrukcijom jako liči tramvaju odnosno samohodnom pružnom vagonu na električni pogon, temeljna mu namjena nije bila redoviti prijevoz putnika već turistička i politička promidžba mlađahne nacističke države (vole to totalitarni režimi ). Stoga, na neki način nije pravi šinobus, a s druge nije ni tramvaj jer je vozio na ozbiljnim dugačkim relacijama. Namjenski hibridna naprava.

U ovom vagonu vozili su se novinari i filmski snimatelji te povremeni probrani gosti, kroz planinske krajolike Njemačke, a znali su se zaletjeti i do Innsbrucka u (još tada) Austriji. Vagon je imao mjesta za 72 putnika, a od struka nagore (uključivo i krov) bio je u staklenim panelima pa su putnici mogli do milje volje oooohati i aaaahati nad ljepotama Vaterlanda. Prednje i zadnje staklo moglo se ljeti čak i skinuti pa je alpski zrak pirkao među putnicima. Najveća brzina mu je bila 110 km/h (vjerujem da to nisu izvodili sa skinutim prozorima ).

Vele da je najspektakularnija relacija ovog staklenog vagona bila od Minkena preko Garmisha i planinskog sedla kod Seefelda nakon čega bi se vozilo skupa s putnicima strmopizdilo u Innsbruck. Vjerujem.

24.

Micheline

Državne željeznice (CdF État), 1935.



Tridesetih godina XX. stoljeća situacija na putničkom željezničkom tržištu u Francuskoj (a vjerovatno i šire) počela se dramatično mijenjati. Na magistralnim prugama vlakovi su bivali sve konforniji i elegantniji, ali su zato na vicinalnim prugama usluge debelo kaskale za udobnošću koje je putnicima pružao cestovni promet. Stari vagoni, ponekad i 50-godišnjaci, nisu se mogli mjeriti s novim autobusima. Trebalo je hitno nešto poduzeti.

Revolucija se dogodila 1931. godine kad se pojavio (pojavila?) Micheline. Bio je to šinobus futurističke konstrukcije nalik na avionski trup kojem su otpala krila, a kotrljao se na gumenim kotačima. Snažan motor osiguravao je dostatno ubrzanje prilikom kretanja, a novo razvijena elektromagnetska kočnica koja je efekt kočenja više dugovala učinku Focauldovih struja nego mehaničkom trenju garantirala je isto tako sigurno kočenje. Sve je skupa bilo upakovano u jedinstveni vagon pa nije bilo suvišnog tereta u vidu lokomotive s tenderom. Jedini su problem bili gumeni kotači koji zbog svoje širine tj. uskosti nisu mogli podnijeti veliko opterećenje pa ih je u podvozja trebalo nametati više nego je bilo težinski ekonomično. Primjerak na slici ima ih po osam na svakom podvozju. Osim toga, pokazivali su još jednu srodnost s cestovnim vozilima – znali su imati gumi defekte

Evo kako je izgledao izvorni kotač



Kasnije su problem pokušali riješiti tako što su gumu obukli u čeličnu oblogu što je zadržalo elastičnost, ali i smanjilo trenje pa je cijela komplikacija postala prevelika da bi se isplatilo tehnologiju dalje razvijati u tom smjeru. U svakom slučaju, Micheline je pokazao kako treba razvijati šinobusnu tehnologiju, a ideja s gumenim kotačima nastavila se koristiti na vlakovima gradskih željeznica (prvenstveno u Parizu) gdje postoje kombinacije klasičnog čeličnog kotača s vijencem i gumenog kotača koji, međutim, ne vozi po tračnici već po vanjskoj plosnatoj traci.

Jedan primjerak Micheline sačuvan je u "Kući željeznice" u Mulhouseu (ne stavljam sliku s interneta – potražite sami ), ali sam zato, lutajući bespućima interneta našao ovaj nadasve zanimljivi filmić o posljednjem operativnom Michelineu negdje na Madagaskaru! Obratite pažnju na opremu putničkog prostora... Neprocjenjivo!

25.

Parni šinobus 'Sentinel'

Caledonian, 1936.



Svaka željeznica ima negdje svoje Rudopolje! Sentinelovih parnih šinobusa smo se već nagledali, ali je ovo prilika da se pokaže kako je to izgledalo negdje u prvoj trećini XX. stoljeća na sjeveru Škotske.

Kompanija Caledonian razvijala je željeznicu u Škotskoj u trokutu Edinburgh – Glasgow – Carlisle i povezivala Škotsku s Engleskom. Možda je ljubiteljima željeznice najpoznatija po otmjenim parnjačama obojenim u tamnoplavu boju sa škotskim čičkom na poklopcu dimnice.

Škotska je dobrim dijelom pusta i škrta zemlja, a slika koju sam postavio pokazuje najvišu točku željeznica u UK kod Wanlockheada (429 m.n.m – nama se ne čini puno, al' njima valjda je!). Radi se o ogranku pruge do Elvanfoota na pruzi Carlisle – Glasgow, a šinobus se upravo sprema skotrljati u dolinu.

Obratite pažnju na krov vozila. Između otvorenih krila krovnog poklopca vidi se brdašce ugljena – očito je bio svježe namiren i još se nije stigao podrignuti! Jedino ne znam da li su poklopci služili samo za pokrivanje bunkera ili su ujedno bili i ventilacija kuhinje.

Pfaff je napisao/la:23.

Panoramski vlak

Njemačka savezna željeznica (DRB), 1935.

https://2img.net/h/i583.photobucket.com/albums/ss277/jkrema2/RailCars/RailCar23.jpg
...

Nemogu 100% tvrditi ali navodno da u nekom od njemačkih željezničkih muzeja ima sačuvan (vozni) primjerak ovog prometala ali u nebesko plavoj boji. Mislim da ga oni zovu Glässerne zug.

*****
Čak štoviše, našao sam čuda toga listajuć po netu. Ovo je jedna od mnogih ...


'Gläserne Zug' ET 491 001 in Heidelberg Hbf am 05.04.1989

*****
I doista, predivan "vlak"