S Pfaffom po Budimpešti

Nešto za uz pivo & grickalice

Postoji čitav niz tzv. "Ponuda koje se ne mogu odbiti". Neke su više, a neke manje ugodne. Npr. onaj slučaj kad te budući tast, čisteći palcem lijevu cijev svoje dvocjevke nagovara da oženiš njegovu jedinicu koja je nepažnjom s tobom zatrudnjela... To definitivno nije najvedriji događaj, ali kad te pozovu iz bivšeg sindikata najbolje supruge na svijetu i ponude ti trodnevni izlet u Budimpeštu za pišljivih 500 dlakavaca, e to je već nešto veselija priča.

Da puno ne duljim, dobio sam odobrenje za put, ispraznio tekući do daske, spakirao pidžamu, keficu za zube, čiste gaće i tople čarape ter se u petak, 18. studenog u cik zore uputio na mjesto polaska autobusa. Nad Rijekom je pucala zora



Stara Marina je već sasvim lijepo prirasla uz rivu i svojim prisustvom obogaćuje riječku ponudu plovećih krčmi (iako nijedan brod neće nikada nadmašiti slavni Barba Rude)



Ribarice uplovljavaju u luku...



... dan je spomena na Vukovar



Sunčano nas je vrijeme pratilo sve negdje do Vrbovskog, a onda smo uronili u ljepljivu sivu magluštinu koja nas je pratila sve do cilja. Na graničnom prijelazu Goričan-Letenye, usprkos proklamiranim prijateljstvima i zajedničkoj izgradnji dravskog mosta slavnog imena "Zrinjski", nije se ništa promijenilo od mog prvog posjeta Magyarskoj 1969. godine. Jedino graničari više ne nose "Špagine", a i malo su diskretnije raspoređeni. Čeka se i dalje skoro sat vremena!



Kako i magyarski graničari vole zagađivati putovnice, poturio sam im osobniczu pa nek štampiljaju kartončiće



Slikanje kroz prozor jurećeg autobusa nije nikad bilo neka slava, ali sam uspio uloviti ova zamražena stabalca uz cestu. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako su Magyari ogradu koja omeđuje koridor autoceste riješili drvenim stupovima. Bolje se uklapaju u prirodu, a otprilike na svakom dvijestotridesetprvom sjedi jastreb

Kako su nam svima već plivali kutnjaci, zastali smo kod narodnih neprijatelja na pi-pi



Nije Milka jedina šarena krava...



... a nema, bome, džabe ni u stare babe! U Magyarskoj se olakšavajuće okolnosti naplaćuju. To svagdje košta uravnoteženih 100 HUF-ova, ali kako svježi turisti obično nemaju odgovarajućih kovanica, ovaj je automat prilagođen da prihvati i 50 €c što je 50% više. Istinabog, automat izdaje računčić kojim svoj pi-pi možeš refundirati prilikom kupnje jestvina na šanku (što novopečeni turisti ne znaju pa ih uslužna babasera uredno konfiscira)



Na prostoru određenom za zabavu najmlađih doživio sam svoj prvi susret sa željeznicom u Magyara



Nakon nekih 7 sati putovanja, evo nas u Pešti! Naš hotel. Lociran u nekoj sjeverozapadnoj pripizdini magyarske prijestolnice



Moj krevetac...



Odjel za sanitarnu obradu



Tariguz od recikliranog materijala u prirodnoj smeđe-sivoj boji



Ruska tehnologija – jedna slavina rješava sve (a to usput znači da sav nasapunan u tuš-kabini žmirećki prčkaš iza mokre, ljepljive zavjese kako bi uključio tuš koji se nakon zatvaranja slavine automatski isključi)



Tu u kutu sam si udario ured. Imam i telefon samo koji će mi ...

Po dolasku u hotel dobili smo sat vremena da se razgaćimo, a onda nas je naša vodilica okupila u dvored i povela u večernji obilazak Budimpešte. Išlo se gradskom željeznicom do Trga Batthyány, a dalje ćemo pješke da vidimo ča ima va Budapest by night.

Kartica za vlak. Odmah mi se dopala. Bez kerefeka – nikakav tisak u tisuću boja sa zaštitnom niti i hologramskom zaštitom - jednostavan crveni kartončić. Prodaju se u leporello harmonici, a poništavaju u uradi-sam poništavaču koji iziskuje nešto sirove snage, ali je zato nepokvarljiv. Mislim da u Sarajevu još imaju takve.



Vozni red linije 5. gradske željeznice. Naša je stanica Kaszásdülö (to se ne da zapamtiti ni u ludilu pa je vodilica Tea rekla da ona to pamti kao "kasa duo" – trik stvarno funkcionira).
Uzgred, javni promet u Pešti je izvrsno organiziran i dobro proviđen voznim redovima.



Nismo stigli ni sjesti, a vlak je već stigao. Ima uredan takt od 5 – 10 minuta, ovisno o dobi dana



Kad smo stigli, uslikao sam nabrzinu upravljačnicu dok je majstor iz HDZ-a prelazio u SDP



Ovaj tip gradske željeznice ima kompozicije zelene boje, a temeljna se jedinica sastoji od tri vagona pri čemu središnji ima spušten pantograf pa glumi prikolicu. Po potrebi ih linkaju u veće kompozicije.



Bik



Naša Tea je izgleda u nekom rodu s LL-om (ili je kod njega išla na trening brzog hodanja), ali jedva sam uspio napraviti par pristojnih fotki. Ovo je, naravno, Parlament. Zbilja: Parlament – dolazi od "parler" pričati, govoriti, brbljati... Može li se taj otmjeni naziv pojednostavljeno prevesti kao brbljaonica ili nedajbože blebetalište?



Mi smo još uvijek na budimskoj strani tj. na desnoj obali Dunava

Széchenyi Lánchíd – jedan od meni najljepših mostova uopće



Budimpešta je jedan od rijetkih europskih gradova gdje tramvaji još liče na tramvaje (a ne na gusjenice ili ličinke dudovog svilca)



Budimski dvor (tu je naš car Vranja odsjedao)



Nije Stephensonov Britannia bridge, al' isto ima lavove



Nosivi lanac se sastoji od ovakvih čeličnih lamela (da mi je bilo vidjeti ključ s kojim su ovo pritezali)





Po danu nije ni lijep ni plav, ali noću izgleda čarobno. Čuj mene: noću! A još nije bilo ni 17 ha. Što su ti sjeverne širine...



Nosivi stup

I evo nas na peštanskoj strani. Cacciamali na Ikarusov način



Zovu ga tramvaj zvan čežnja jer vozi duž Dunava pa možeš uživati u pogledu na Budim



I tako nas je dopremilo (puff, pant...) do središnje i ishodišne točke svih grupnoturističkih aktivnosti u Budimpešti i reklo da smo slobodni do 21 ha kada ćemo czoporativno kući. Malo morgen, odo' ja...



Magyari su se opasno amerikanizirali. Poštuju i slave "Black Friday" (prvi petak poslije Thanksgivinga kada službeno počinje predblagdanska shopping-manija). Na trgu Vörösmarty i u susjednoj ulici Ferenca Deáka (imali mi to nekoć i u Rijeci), održava se novogodišnji sajam.



Ima tu svega, ponajviše klope i pića ter razno-raznih bespotrebnih bedastoća i mamipara. Naravno, i uličnih zabavljača. Ovaj mi se dopao

Evo malog izvoda iz suvenirsko-blagdanske ponude.

Kako bi se moj prijatelj Nemanja poetski izrazio: izakućni blatobrčkavac...



... mešane iznutrice na žaru...



... ondak kobase raznih sorti...



Evo malo željezničke ponude. 1200 HUF-ova = 4€



Ojajaj! Čitat – nem tudom, al' gledat i njušit znam



Božićna šunka u medu



Kračice, bunceki, šunke, salame...



Ovaj krčka gulaš



Nisu "Vajdine", al' dobro mirišidu...



Nisam odolijo

Na jednom štandu našao sam lika koji prodaje ovakve stvari i sjetio se kako smo nekoć kao klinci slinili nad takvim igračkama.
Mislim da su ovo nove kineske replike, al' svejedno...

Idem dalje kroz ulicu Deák prema podzemnoj. Bole me noge i ide mi se doma.
Pozdrav prijatelju kojeg se uvijek rado sjetim ()



Za rastanak još po jednu...



Ja imam samo jednu strast, a to je špek i svinjska mast...



A evo i prigodne pjesme (nije Strauss, al' je Cigo)

Naša nas je vodilica providjela karticama i za povratak. Ovo je kartica za metro (kratka relacija). Košta 260 HUF-ova, normalna je meščini 480.



Ja sam si, hat međutim, otišao kupiti dnevnu kartu koja vrijedi 24 sata i možeš se neograničeno voziti svim peštanskim javnim prometalima. Izuzetak je uspinjača na Budim, al' o tom će još biti riječi. Košta 1.550 forinti, a prodaje se na svim stanicama metroa (kao i sve ostale karte). Na info štandu sam se opskrbio turističkim planom Budimpešte s ucrtanim linijama javnog prometa i sad sam nezaustavljiv...

Vjerovatno jedina moja zamjerka budimpeštanskom javnom prometu jest što se karte za prometala dadu kupiti samo na stanicama metroa. Vozači buseva i tramvaja ne prodaju karte (iako mi se čini da sam negdje pročitao da i tu ima iznimaka). Ja sam svoju kartu kupio na trgu Vörösmarty tj. na stanici linije 1. Bilo mi je pri ruci.



Ulica Deák pretvara se na svom sjeveroistočnom kraju u trg Deák i tamo je stanica crvene linije metroa. Idem isprobati svoju novu akviziciju.
Crvena linija prolazi ispod Dunava pa je, sljedstveno tome i prilično duboko pod zemljom. Ovo je prvi set eskalatora



Na srednjoj razini je ulazni hol. Provjera karata je riješena vrlo jednostavno – na ulazu stoji par kontrolora koji traže da se pokažu karte. Nemaš kartu – nem ulasz i toliko o tome. Bez elektronike, okretnih zapreka i sličnih kinkibacija.
Kontrolori izgledom podsjećaju na mongolske hrvače iz filmova o Džingis-kanu (kratko šišani, plosnata lubanja, naborani vrat i tako to...) i mislim da uopće nemaju problema u zavođenju reda. Što je vrlo zanimljivo, vrlo su ljubazni u ophođenju s putnicima. Imao sam par bliskih susreta u tramvajima. Uđu po dvojica – trojica, diskretno se rasporede po vozilu, navuku službene trake na lijevi rukav i krenu u češljanje. Obučeni su prilično farabutski, obično nose nekakve ofucane kožne jakne i liče na kvartovske štemere. Moja klasično dobroćudna pojava i očiti izgled stranca su mi u pravilu osiguravali povlašteni tretman tj. nisu me ništa pitali, ali kad sam jednome pokazao svoj pokaz, vrlo mi je ljubazno na korektnom engleskom rekao "Thank you..." Postoji i ženska inačica – glavna razlika je uglavnom u sisama



Sad idemo do vlaka. Eskalatori su duuugački, prilično strmi i strahovito brzi. Logično, Budimpešta ima oko 2 miliona stanovnika i kad bi se pokretne stube i liftovi vukli krepano-puževskom brzinom kao što je to uobičajeno u Lijepoj našoj, nitko ne bi nikad nikuda stigao

Ja ću desno. Ono "Deli PU" me podsjeća na table na nekadašnjim direktnim spavaćim vlakovima iz Rijeke za Peštu. Those were the days, my friend...



Eto ga. Ututnjao je. Tuneli su tako "pasent" oko vlaka pa dolazak u stanicu najavljuje pravi mali vihor.
Dizajn – socrealistički (zapravo kopiran od Amera). Stanje – pomalo ofucano. Učinkovitost – maksimalna!



Unutrašnjost



Sad iz rupe van...



Sad malo leve...



Aha! Ovo prepoznajem. Tu sam već bio. Dalje ću zelenim vlakom do "Kasa due"



Stigao je. Samo dok se putnici iskrcaju, šofer odnese kvaku na dugu stranu i krećemo

Unutrašnjost



I naše "Gomulke" su imale ovakve rešetke za prtljagu.



Duhovito riješeni držači u ulaznom prostoru. Svi naši niskopodni autobusi finog zapadnoeuropskog dizajna pate od sindroma praznih ulaznih prostora jer tamo ne stoji nitko buduć se nema za što držati, a okomitih štangi nema jer bi smetale hipotetskom ulazu lika u invalidskim kolicima.



Moj se hotel zove "Retro" pa je i lift u odgovarajućem stilu



Putem sam si u "Sparu" nabavio hmeljnoječmenosladni napitak kojim ću isplahnuti krvavicu dok pregledavam snimljeni materijal, a onda ću na zasluženi počinak.



I to bi bilo to za prvi dan.

Subota, 19. studeni 2011. Drugi dan...

Magla traje i dalje. Nije dobro za poglede, al' je pristojno za slikavanje (sunce ne blješti). Netom iza doručka obavijestio sam vodilicu da ne idem s grupom (Horvat czoport, rekli bi Magyari) u razgledavanje Budimskog dvorca, ribarske tvrđave i kipova svih onih silnih magyarskih pjesnika koji su u nadahnutoj pozi držali patriotske govore tamo neke davne 1848. godine (zanimljivo, Jelačića uopće ne spominju) ter da se kanim inokosno kretati gradom. Dogovorili smo se da ćemo se naći na obali Dunava u 13:30 radi ukrcaja na brodić.

Za one koji ne znaju: Turističke agencije žive od tzv. opcionala tj. dodatnih zanimacija koje za skupe pare prodaju svojim . Kako sam odmah u početku otklonio mogućnost subotnjeg večeranja u nekoj čardi uz Cigane i vodenasto-zapapričeni gulaš, a sve za 25€, prihvatio sam iz pristojnosti vožnju turističkim brodom za 15€ . To će trajati nekih ¾ sata i neće mi pojesti previše vremena.

U Pešti nisam nešto vidio golubove. Umjesto njih imaju ovakve ptice pjevice



Dobro utabanim putem kročim prema stanici gradske željeznice. Nadam se da danje svjetlo neće jako izmijeniti prizor ter da ću ju prepoznati.

Ovaj prodaje čamce i kanue. Čisti Balašević



USofA je puna ovakvih ćumeza, ali što ovo radi u panonskoj ravnici?



Napokon i jedan normalni autobus. STIB je ono nešto rogoborio protiv njih, ali meni su sasvim OK. Malo im je čudna ta plava boja, ali sam vidio još koječega obojenog u baš taj i takav ton pa to valjda mora tako. Ne?



Ako sam ispravno protabirio ovu fasadu od Rosette, Kukuljanovo se na magyarskom kaže Nagykereskedelm. Ili ne? Sam nešto pobrkao?



Je, stajalište se nije promijenilo od sinoć



Ovo imamo i mi, a nismo još u €U



Ogledalce, ogledalce, reci meni tko je najljepši railfan u Budimpešti?

Stiže mali zeleni



Osam je sahata i nešto sitnih dekika. Tipičan prizor iz jutarnjeg commuters' traina



Onoj dvojici ravno naprijed glava pada od umora. Bit će da su sinoć malo potegli. U gotovo svakom javnom prometalu ima takvih. Ovi su još dobri.



1969. sam sa svojom današnjom životnom družicom (i njenim roditeljima – bez dvocjevke) bio prvi puta u Budimpešti. Tada sam ju poveo na vožnju zupčanicom Prema Széchenyi brdima. Odlučio sam obnoviti iskustvo. Za to sam najprije morao metroom stići do Moszkva tér, pardon, Széll Kálmán tér. Ovo je mjesto kako god se zvalo, po Radi Končaru ili Petru Krešimiru, oduvijek bilo značajno čvorište gradskog prometa



Ovaj nije pravi, ja trebam tramvaj br. 61.
Obratite pažnju na drugi vagon tramvaja koji ima spušteni pantograf pa glumi prikolicu. Pretpostavljam na na kraju linije (Budimpešta nema okretnice o čemu je već pisano na 4rumu), tramvajac prebaci i napajanje.



Ukrcan. Nisam znao da ovi natpisi još postoje! Logično da postoje, većina budimpeštanskih nadzemnih gradskih prometala ima velike prozore u visini torza koji se dadu otvarati (genijalno za fotkanje, osobito zimi).



Silazim, sad treba pronaći zupčanicu odnosno kako se to službeno zove, Tramvaj br. 60



Kako nemaju okretnice nego mijenjaju smjer vožnje, svi peštanski tramvaji pod normalno imaju vrata s obje strane, a vozač može blokirati otvaranje vrata na neželjenoj strani. Na liniji 2. duž dunavskog keja ima mjesta gdje se iz oba smjera izlazi na istoj strani jer nizvodni tramvaj vozi tik do ograde.



Ovaj je zglobni. Nisam siguran da li ono "T" znači probnu vožnju?

Meščini da sam na dobru putu. Ovo je elementarni modul zupčane željeznice sistema Riggenbach



Nadnevak odgovara pa pretpostavljam da je tabla u spomen otvorenja pruge.



Na Wikipediji sam pronašao sličicu prvog vlaka



TCP



Početna stanica. Peroni su jako visoki. Stabalce desno je rijedak primjerak crnogorice u Budimpešti. Zelenila ima puno i uglavnom se radi o bjelogorici koja u ovo doba godine masovno spušta gaće. S nostalgijom sam se sjetio jesenskih dana u armiji...



Detalj spoja zupčane letve. Obzirom na veliku količinu masnih naslaga na kolosjeku mislim da se u eksploataciji drže stare biciklističke maksime: "Tko maže, taj i vozi..."



Tamo ćemo uzbrdo

Moj se vlakić dokotrljao nizbrdo. Kad sam se prvi put ovdje vozio, vlak se sastojao od grozno ružnih Ganzovih vagona s golemim motorima na sredini koji su uzbrdo jurili bjesomučnom brzinom od 5-6 km/h. Onda je 1973. pruga rekonstruirana, a nabavljeni su i novi vagoni



Pogledić u upravljačnicu. Nadam se da ovo nije volan. Idem se ukrcati. Vagon je na normalnom kolosjeku pa je širok i udoban...



Prozori su čisti pa sam uspio napraviti i kraći filmić mojih utisaka s vožnje. Nadam se da ću uspjeti dočarati svu ljepotu vožnje.



Zadovoljni?
Lijepo je vidjeti ovu domaću atmosferu. Vozač pozdravlja prolaznike, oni njemu mašu, čeka zakašnjele putnike i slično. Vidi se da naprava ima važnu ulogu u svakodnevici okolnih žitelja ter da nije samo turistička atrakcija...

Ovog se objekta sjećam iz 1969. Nije se uopće promijenio

Ono što 1969. godine nisam vidio jer nisam ni znao da je tu, a ni imao vremena, je pionirska željeznica čija je krajnja stanica na pljunomet odavde. Sad si to idem pogledati.

Kolodvorska zgrada. Na fasadi piše Gyermekvasút što u prijevodu znači "Dječja željeznica" (Gyermek = željeznica). Omraženi pijoniri maleni ostali su u vremenu jednoumlja. No, pogledajmo bolje...

Ispred kolodvora lik prodaje "Marone". Mene si naš'o...



Gradnja prugice je započela 1948. (ergo, pruga i ja smo vršnjaci). Ovo je spomen ploča u čast 50-godišnjici



Blagajne. Podsjećaju me na objekt na Vratniku u kojem su zadruga i pošta



Piše i na ruskom za svaki slučaj. S baćuškom Putinom se nikad ne zna...



Njezina vijugavost – pruga dječje željeznice. Lijepo su naznačena i mjesta susreta s drugim oblicima gradskog prijevoza. Problem je u tome da to saznaš tek kad si došao amo



Prometni ured sa signalnim uređajem



Pristup peronu je zakračunan do dolaska vlaka i osoblja.



Imaju i signale, a na obzoru se vidi i mala remiza



Blaženi zoom

Glasnopričalo



Osim ovih mrlja od vlage, cijela zgrada je u jako dobrom stanju



Ovdje valjda u ljetnim mjesecima stoji neko spomen-kotrljalo. Sad je nadam se na suhom i toplom (a možda ga i pemzlaju)



Malo je mrzlo, do dolaska vlaka ima još 15 minuta pa se vraćam u čekaonicu. Mural koji prikazuje radosne pijonire i njihov vlakić



Ima automat za kolu, a ima i reklama za željeznički muzej



Grb na dimnjaku kamina u bočnom dijelu čekaonice



Tu piše puno lijepih stvari, al' ja to ne znam čitat, a Miško piše dizertaciju. Hebi ga, Huane Huanoviću, ne možeš uvijek imati sve...



Ovo nije Portosov dvojnik nego stroj gdje si možeš vlastoručno napraviti spomen kovanicu od novčića od 50, 100 ili 200 HUF-ova. Kako meni ovakve naprave uvijek progutaju lovu, a ne ispljunu ništa, da ne spominjem da je protuzakonito uništavati legalna sredstva plaćanja, nisam se upuštao u eksperimente. A nisam ni imao kovanica (osim one jedne od 100 u rezervi za ćenifu)

Stigao je vlakić.



Zeppelin + Caterpillar + Made in Romania... Svašta.



Karte za vlak se kupuju u vlaku od jednog od mlađahnih koduktera koji još uvijek nose kvazi-pijonirske odore one neugledne plave boje. Crvene marame koje bi mogle unijeti nešto živosti su povučene iz uporabe. Šteta. Informacije se dobivaju kod jednog od istih takvih koji je već drugi put pao na ispitu iz engleskog, ali se trudi. Ja sam, gledajući vozni red u čekaonici zaključio da nemam vremena za punu vožnju (a iz iskustva znam da je pogled kroz prozor uskotračnog vagona vrlo sličan pogledu kroz prozor normalnotračnog...) pa sam si izračunao da bih mogao sići na pola puta na stanici Jánoshegy, tamo sačekati nostalgija vlakić s parnjačom i vratiti se natrag. Hat međutim, nem nosztalgia. Pogrešno piše (pisalo je i na plotu...). I tako sam odustao. Kasnije sam pročitao da od Jánoshegyja prema Budimu vozi sedežnica kojom se možeš strmopizditi ravno do grada i odakle se vidi cijeli grad kao na dlanu. Šteta, bilo bi to zgodno. A možda po zimi i ne vozi, a ionako je magla.

A za utjehu sebi i vama, dragi moji i vrli štioci, pronašao sam na Wikipediji sličicu nosztalgia vlaka



Na kraju je od svega ispao filmić o manevriranju vlaka na kolodvoru i odlasku put drugog kraja pruge u mjestu Hűvösvölgy gdje navodno postoji i okretaljka.



Ovamo se szvakako treba vratiti. Da ne velim da je ovo jedini meni poznati besplatni javni zahod u Budimpešti. I nadasve čist i uredan. Bilo je to pravo zadovoljstvo



Sve, naravno, završava bikom

I evo me opet na zadnjoj stanici tramvaja br. 60



Malo ću pomnije promotriti kolodvor. Tipična austrougarska nadstrešnica za putnike u sklopu zgrade. Slične nalazimo i na Parenzani



Ajde, jedan grafit koji se dade pretrpiti. Inače sam primijetio da je Ordnung und Disziplin naslijeđen od protunarodnog režima ostavio traga – u Budimpešti gotova da i nema grafita. A na vozilima javnog prijevoza ni u ludilu.



Ovdje ćemo tramvajčeku prirediti sačekušu. Takve volim – taktni vozni red, svakih 20 minuta, ništa ne kasni, znaš odakle dolazi... A ne ovaj naš ruski rulet gdje ti trebaju dva GPS-a, mapper i direktna telefonska linija s kabinetom generalnog HŽ-a da bi bio siguran da će to naići prije nego se smrzneš k'o ona stvar u sladoledu...



Unutrašnjost vagona. Ove pregrade me podsjećaju na nekadašnje satove tehničkog kad smo učili piliti rezbarskom pilicom





Neke su stanice opremljene za mimoilaženje. Mislim da ukupno voze tri garniture. Imao sam ideju slikati negdje riggenbachovu skretnicu u trenutku prebacivanja, al' me nešto omelo u nakani

RAP



Znao sam da i Brown Bovery ima ovdje svoje prste



Na dnu javnog dijela pruge nalazi se i iskliznica



U nastavku je kolosjek u remizi gdje stoji još jedna lokomotiva s teretnim vagonom.



Bila je subota pa nisam na porti našao nikoga tko bi mi odobrio ulaz u remizu stoga sam sve dostupno slikao "kroz žicu". Ovo je kraj nazubljene letve. Znači da motor ima i adhezijsku vuču



Teretni vagon



Motor. Da li je napon u KV isključen ili ih nije briga što je sve pod strujom?

Umjesto okretaljke, ovdje imaju pokretni most koji omogućava pristup kolosjecima u remizi. (Nekad je to bio dosta uobičajen uređaj čak i na glavnim kolodvorima, a nešto slično smo nekoć imali i u remizi opatijskog tramvaja)





Uvid u podvozje



Ne znam čemu služi ovaj uređaj. Neko ispitivanje ili skidanje napona za elektrovarilački uređaj?



Remiza je lijepa stara građevina. Su ovi pragovi možda došli iz Mahičnog? Ne bi me čudilo, izgledaju poznato.



S druge strane kompleksa ulazi u krug remize ovaj "obični" tramvajski kolosjek. Pretpostavljam za teretne tramvaje kojima je dovožena oprema za zupčanicu.



Sz



Odvojak. Zanimljivo, ima samo jedan kolosjek. Da li to znači da su teretni vlak uvlačili natraške u remizu? Čudni su putevi tramvajski...



Skretnica...



... i pogled unatrag

Onaj žuti s prethodne slike (br. 61) mi je utekao pa moram čekati sljedećeg. Za to vrijeme slikam infrastrukturu







Sve je puno lišća (da li to skupljaju pa bacaju u Dunav), a povremeno nalazim uz prugu ovakve nakupine finog pijeska. Problemi sa zaustavljanjem?



Evo me opet u trajvanu. Idem linijom 61 do kraja. To vozi oko budimskog brda, a moj je cilj trg Clark Adám (Magyari pišu uvijek najprije prezime) na budimskoj strani lančanog mosta. BTW, Adam Clark je bio britanski inžinjer koji je konstruirao lančani most pa je sasvim lijepo da je tu dobio i trg. Trg s druge strane posvećen je Istvanu Széchenyiju koji je bio pokretač ideje gradnje prvog stalnog mosta preko Dunava.



Evo me na trgu Zsigmonda Móritza. Magyari koriste izraz körtér što bi se dalo prevesti kao rotor. Na tom se trgu zrakasto sastaju neke važne prometnice i jedno od vrlo značajnih prometnih čvorišta gdje se susreću mnoge tramvajske i autobusne linije, a navodno bi uskoro trebao dobiti i metro.



Tramvajska pruga ide i dalje, ali linija ovdje prestaje i tramvaj se vraća.



Kiosci za novine su simpatični gotovo kao u Bosni

S ovim tramvajem bih mogao dalje, ali najprije idem nešto pogledati izbliza...



... živi i zdravi dokaz kako su tramvaji dugovječna bića



Pometalica kolosjeka. Nije ni čudo da im tako nešto treba – sa svim onim lišćem...



Ne kužim se dovoljno u tramvajsku tehnologiju pa nisam uspio detektirati da li je usput i brusilica



Htjedoh ga slikati i en façe, ali je naprasno odlučio krenuti (došlo mu zeleno)



Sad idem do trga Gellert. Odlučio sam slikati tramvaje kako voze preko Mosta slobode (Szabadság híd). Poslije ću nastaviti do lančanog mosta. U tramvaju sam snimio ove dvije kuč... Očito je dopušteno voziti cucke u tramvaju. E, sad, da li moraju imati pokaz, nisam saznao



Naš riječki je ljepši. A u ovo doba godine mogu gore voziti samo Fince i Norvežane



Szabadság híd



A ovakvim ću se brodićem domalo voziti Dunavom.



Tramvaj na mostu.

Na drugoj strani zanimljiv spoj starog i novog. Višenamjenski prostor interpoliran između dva stara lučka skladišta. Stvar se zove CET što je ujedno i sinonim za kita (odakle im to?) i pretstavlja pokušaj uspješnog spajanja starog i novog. Samo da ovi moji u Rijeci vide ovo...



Luksuzni hotel i kupalište Gellért. Za one koji ne znaju: Budimpešta ima jako puno termalnih izvora i grad je načičkan kupalištima – javnim i polujavnim.



Lokacija je dobila ime po biskupu Gellértu koji je negdje u 11. stoljeću došao pokrštavati poganske Magyare. Navodno je bio toliko dosadan sa svojim navaljivanjem da su ga konačno skupa s njegova dva asistenta zakucali u bačvu i gurnuli nizbrdo u Dunav. Na brdu s kojeg su ga gurnuli je danas njegov spomenik.



Evo me opet u tramvaju. Ovaj je zglobni, ali se mijeh ne vidi. Sve je sakriveno ovim panelima u ultrapasu nježne smeđeružičaste boje.



Pogled uzduž



Otvorio sam prozor dok smo stali na nekom usputnom stajalištu (jako su nablizu što je simpatično i spretno) pa sam slikao lančani most.



Trg Adama Clarka. Budimpešta ima sličan sindrom kao i mnogi srednjeuropski gradovi koji su dobar dio moderne povjesti proveli onkraj željezne zavjese – puno prekrasnih starih građevina koje su zapuštene, a obnoviti makar fasade je skupo. Kapital koji ulazi u zemlju radije bira praznu ledinu ili neku ruševinu i tamo gradi neko čudo tipa staklo + čelik + aluminij (u prizemlju su banka, turistička agencija i neki telekom operater, a na šestom katu visi transparent FOR RENT). Čisto pranje novca.

Dostigao sam još jedno zacrtano odredište – uspinjaču na Budim - Budavári Sikló. Još jedna od peštanskih znamenitosti i tourist trap I. kategorije.



Vožnja nije uključena u sustav gradskog prijevoza, povratna karta košta 1.800 HUF-ova, a vožnje su rijetke s kabinama koje prevoze 12-tak putnika. To rezultira gužvama na stajalištima nalik onima pred Ajfelovim tornjem.



Za razliku od zagrebačke, ova je mrčuk duža, a kabine imaju stepenasto posložene odjeljke.





Stao sam u red i usput na kiosku kupio par razglednica. Kad sam lika upitao da li ima marke, odgovorio je da nema, ali da ih ima kolega na vrhu. Zgodan reket. Onda sam odjednom doživio prosvjetljenje i zaključio da:
a) garant neću dobiti mjesto u prvom redu partera (tamo uvjek stavljaju klince) -. sljedstveno tome, ništa od filmovanja,
b) u uspinjači sam se već vozio
c) magla je pa pogled s Budima neće biti vrijedan truda
d) to jede vrijeme s kojim sam kratak

Sve to skupa rezultiralo je odlukom da ne idem nikamo već da lijepo postavim stativ i slikam kabinice kako idu gore-dolje:



Uzgred, kabine imaju imena. Ona desna je "Margit", a lijevo je neki muški, al' ga nisam zapamtio, moje sklonosti ipak naginju ženskama.

Sad idem natrag tramvajem do trga Gellért pa ću tamo presjesti na liniju koja vozi na drugu stranu – moram stići na pristanište br. 7 kod Margit hída na vrijeme. Prije toga ću još slikati tramvaj kako kružnom polupetljom obilazi temelje lančanog mosta.







Ovaj posljednji kojeg sam slikao mi je naravno pobjegao pa sam čekajući sljedećeg uhvatio ova dva veseljaka koji su izvrnuli na bok kontejner za reciklažni otpad, otvorili donja vrata i prebrali boce izdvojivši one koje se dadu prodati. Kad su to obavili, lijepo su zatvorili vrata i osovili kontejner u prvobitni položaj. Njihov sam performance nagradio s 200 forinti pa su mi još dugo, dugo mahali...

Ovoga u Zagrebu više nema, jel' tako?



Evo me na mostu. Vozit ću se tramvajem do trga Deák.



Negdje usput uočio sam kako obnavljaju opremu nekog trga u izvornom obliku. Ovo su budući/bivši kandelabri i ograda



Ah, da. Evo i slike onog ranijespomenutog poništavača karata.



End-of-the-line. Bikovi tramvajskog tipa (sorry, malo je mutnjikavo – starački tremor)



Lijeva polovica ženske prepiljena napol



Na Deák téru sam obavio tri važne stvari:
a) našao sam trgovinu koja prodaje poštanske marke (te se u pravilu kupuju samo na poštama, a te subotom ne rade)
b) našao sam odlično kavopojilište američkog tipa i za 750 forinti si nabavio veeeeliki kapuccino u čašici s poklopcem
c) uspio napisati razglednice

U nastavku sam prehodao ulicu Deák, prešao preko Vörösmarty téra (LL, čitaš Ti ovo?) i dokopao se dunavskog keja i linije 2.



Ovo je jedna od onih stanica gdje se u oba smjera izlazi na istoj strani