S Pfaffom po Budimpešti

Dvojka završava vožnju negdje iza zgrade parlamenta pa sam se odšećkao do Margit hída
Preko mosta vodi tramvajska pruga, ali tramvaji ne voze. Inače, u cijeloj Budimpešti tramvaji voze po prometnim pojasevima odvojenim od ostalog saobraćaja pa su brzine prometovanja zavidne. Na ovom mostu se lijepo vide poluloptaste izbočine na kolniku koje odvajaju tramvajsku prugu od ostatka kolnika. Još jedan primjer civilizirane organizacije prometa – barijera je dovoljna da osigura izdvojenost prometnog pojasa, a nedovoljna da ozbiljno ošteti vozilo koje slučajno tamo uleti.



Lijepo dizajnirani ormarići instalacija. Ukopani u pijesak. Cijela je Pešta u pijesku – gdje god se malo zakopa, naiđe se na pijesak.



Evo me na keju. Trabant spider



Evo i brodića. Čekam na ostatak horvat czoport-a



Osim polusatne vožnje, za 15€ dobili smo i čašu šampanjca



Par sličica s gornje palube

Tu ćemo se okrenuti



CET iz žablje (šaranske) perspektive



Kandelabri na mostu



A evo i kratkog filmića:



Po iskrcaju, utovarilo nas je u autobus i dovelo do Erzsébet hída. Tu lokaciju pamtim iz 1983. kad smo čekali Novu godinu u Pešti. Bila je zima sa puno snijega, a mi smo jednu večer odlučili papati u tada vrlo poznatom restoranu Mátyás Pince (Matijašev podrum – restoran se zove po kralju Matiji Korvinu). Most je iznad te lokacije, a tu su parkirali i autobus(e). Dobili smo voljno do 17:30 kad će nas pokupiti i odvesti u hotel kako bi se sretnici koji će za 25€ jesti gulaš i slušati Cigane stigli pernuti i urediti.

Ja sam se odjednom našao s nekih tri sata slobodnog vremena. Što učiniti? Lokacija koju sam želio vidjeti (ali mi je bilo jasno da nemam vremena za to) je magyarski nacionalni željeznički muzej gdje među ostalim draguljima drijema i ona predivna parnjača koju smo s očima smagljivijemi gledali u Kotoribi na proslavi 150 obljetnice jedine željeznice u Europi koja nema aktivnu muzejsku parnjaču. Smišljeno – učinjeno. Dokopao sam se prvog metroa (crvena linija = M2) i zapalio put kolodvora Keleti.

Ovog lijevog poznam, taj je vlastoručno iskopao sušački lučki bazen



I odmah, licem u lice s trolejbusom. Bilo je to davno...



Blista se k'o pisanica





Pogled na infrastrukturu



Jedna od vrata koja vode u kolodvorsku zgradu. Malo šmirglanja i pemzlanja ne bi škodilo...



Da se ne kaže da nisam posjetio ni jedan budimpeštanski kolodvor...



InterCity za Prag. Djeluje jako luksuzno.

Keleti pu (Istočni kolodvor) je čeona stanica



Praksa zatvaranja perona pred polazak vlaka je odavno ukinuta, ali lesa stoji i danas. Nikad se ne zna. A onda možda dođu opet i peronske karte...



Pročelje



Kolodvorska se zgrada dade bolje uslikati sa suprotnog boka, ali tu su nažalost neki radovi.



Ja zapravo tražim autobus br. 30 koji bi me trebao odvesti do muzeja. Evo ga



Ima STIB pravo. Definitivno nije baš vrhunac razvoja autobusne tehnologije. Cijeli je pločnik oko njega zasran naftom pa zaključujem da nije jedini takav. Šole je vrlo ljubazan, objasnio sam mu što tražim (Gyermek museum?), a on me shvatio i pokazao mi da sjednem u prvi red partera, a on će mi već pokazati kada i što.

Mala digresija: Budimpeštanski javni prijevoz temeljen je još uvijek na opremi "iz onih vremena". Usprkos godinama i čestoj tehnološkoj nezgrapnosti, rekao bih da je u pravilu dobro održavana, vozila su čista i uredna, a cijeli sustav funkcionira kao dobro nauljen stroj. Svaka čast!



I krenusmo. Evo malo zvučne kulise...



Unutrašnjost busa

I onda me iskrcalo. Tri koraka natrag pa u neki sokak, a dalje ću već naći. Jesss! Gdje ima vodotornjeva ima obično i željeznice. Ovaj je nekako u rodu s onim osječkim...



Toplo, toplije...



Vrućeeee!



Upravo kako piše na webu



Museum je, naravno zatvoren. U zimsko doba radi do 15:00. To je možda i dobro jer pretpostavljam da je razgledavanje ovog muzeja cjelodnevni zadatak.



Mrak pada nevjerovatnom brzinom. U dubini slike, iza živice naziru se siluete parnjača.



Ovdje treba doći ponovno. I to na cijeli dan, pogledati izloške, isprobati simulatore...

Idem do busa. Natrag ću drugim putem. Iskrcao sam se na trgu heroja (by night)...





... i spustio se u najstariju liniju metroa na starom kontinentu.





Peštanci jako vole taj svoj stari metro-igračku. Tehnički gledano, to je malo bolji tramvaj ukopan u zemlju ispod bulevara Andrassy. Taj način gradnje poznat je pod imenom cut-and-cover metoda i karakterističan je za rane linije podzemne željeznice. Oprema je izvorna i odlično sačuvana





Lijevanoželjezni kapitel na vrhu čelične traverze



Peron. KV čini metalna šina pričvršćena za stropnu konstrukciju

Vagoni su žuti



Unutrašnjost





Kontrolno osoblje – ženski model



Vörösmarty tér. Kraj linije. Ovo ogledalo služi vozaču da provjeri da li su svi napustili vlak prije nego se prebaci na povratni kolosjek.





I evo me opet na površini. Ponovno na Dvojku do Jelisavetinog mosta i u bus. Dan je, mogu reći, uspješno zaokružen.



I to je kraj drugog dana...

Nedjelja, 20. studeni 2011. Treći dan. Coda et finale...

Rano ujutro u cik-cak zore negdje oko 9:30 postrojilo nam je autobuse pred hotel



Bio sam umoran k'o pas i nadao sam se da ćemo polagano krenuti ka Rijeci, ali se ispostavilo da, poput onih nesretnika na feničanskom brodu pod komandom trgovca Epidemaisa u pričama o "Asterixu", nisam pažljivo pročitao ugovor tj. plan puta. Malo nas je vozilo okolo i na kraju iskrcalo na golemom parkiralištu desno (?) od trga heroja. I onda nam je priopćilo da imamo dva i pol sata vremena za razgledavanje i da svakako odemo u gradski park (Városliget ili što bi rekli Fiumani: Giardin pubblico) pogledati tamošnje znamenitosti...

Bilo je zima za po...peti se na kandelabar. Taj prostor je ogroman i prazan. Mislio sam da imam izravnu vezu sa sibirskom tundrom i prvi put sam tijekom boravka u ovom prekrasnom gradu bio prisiljen navući rukavice.

Prvo što sam ugledao bila je ova instalacija. Predstavlja pješčani sat. Ne piše ništa pa ne znam detalje. Čak i ne znam da li radi ni kako se okrene (leži na kotačićima). Ipak znaimljivo.
BTW, ja sam na par mjesta malo šaljivo rogoborio glede kipova u Budimpešti, međutim ja jako volim gradove koji imaju puno kipova. To mi djeluje nekako otmjeno i civilizirano. Osijek je nekoć bio takav, a u Zagrebu se stanje derastično popravilo po tom pitanju...



Ovo je (teoretski) najotmjeniji predio grada pa je i gradski promet najtiši mogući



Ovo je nekoć bila naša ambasada. Sad je promijenila vlasnika.



Lijepo. Sjećam se te epizode u političkom životu Magyarske – bilo je gadno. Nagyja i suradnike su namamili iz jugoslavenske ambasade pod lažnim obećenjem sigurnosti, a onda uhapsili, odveli u Rumunjsku i u tišini objesili kao upozorenje ostalim liderima sovjetskih satelita da se imaju uzorno ponašati. Nakon pada komunizma je rehabilitiran.



Art deco gradski sat s oglasnim stupom.



Bulevar Andrassy. Ambasade, konzulati, predstavništva... Desno se vidi ulaz u stanicu Metroa linije 1. (Millenium metro) Hösök tere (Trg heroja), a sam metro je zakopan ispod same ceste. Jako mi se sviđa drvored kandelabara.

Onda sam se premjestio na sredinu trga, raskrečio stativ i napravio si jednu 360° panoramu Trga heroja



Arpad i njegove barabe



A ovo je onaj Bela što su ga Kalničani 'ranili šljivama, a poslije je ljetovao u Trogiru i pisao zlatne bule...



Varosliget – most preko umjetnih jezera. Smrznutih





Anonimus je navodno bio kroničar Bele IV. U ruci drži olovku (?), a legenda kaže da će se onaj tko pomazi olovku vratiti u Peštu. Jedva sam dočekao svoj red jer je prije mene jedna Japanka toliko gladila olovku da sam pomislio da će se ista prometnuti u štap za šetnju...



Istoimeni restoran (zatvoren). Ovaj štos sa "pokvarenim" uređajem za očitavanje kartica izvode i naši jadranski ugostitelji. Ovi tu su bar pristojni pa najave...



Kupalište Széchenyi. Mislim da je najveće u Budimpešti. Ovo je ulaz iz pješačke zone. S druge strane je ulica pa tamo parkira otmjena čeljad u SUV-ima i s potpisanim sportskim torbama



Budimpešta je jedan od rijetkih europskih gradova koji se može pohvaliti stalnim cirkusom. Pravim, ne političkim...

U zoološki neću ni u ludilu, tamo sam već bio. Osim toga sam se smrzao, a kafića ni u bunilu. I onda sam shvatio da se nalazim na trolejbusnom stajalištu ter da se 40+ godina nisam vozio tom napravom, a u džepu mi je ostala još jedna kartica.
Smišljeno – učinjeno. Uvaljao sam se u prvog koji je naišao i odvezao se par stanica – onako, za gušt.
Unutrašnjost vozila. Zanimljivo, nije mi se jednom dogodilo tijekom mojih bauljanja gradom da u vozilu javnog prijevoza nisam našao slobodno mjesto za sjedenje. Pretpostavljam da špice mogu biti gadne, ali ih valjda nisam okusio



Pogled naprijed. Vozači svih cestovnih vozila su u zatvorenim kabinama. Trolejbusi i autobusi imaju klizna vrata kabina.



Evo kratke trolejbusne impresije. Ne znam da li se dobro čuje, ali trolejbus je vrlo tih osim instalacije stlačenog zraka pa svako toliko puše kao kit!



Malo infrastrukture. Ovo ja zovem komplikacijom



Iskrcao sam se iz trolejbusa upravo na stanici gdje sam večer ranije sišao s busa br. 30



Primjeri voznih redova. Izvanredno su praktično smišljeni. Pišu vremena svih polazaka (jedino nisam uspio shvatiti da li je to vrijeme dolaska busa na dotičnu stanicu ili negdje piše vremenski odmak od početne stanice kao što smo nekoć imali u Rijeci).
U glavi voznog reda je šema trase sa stajalištima, a stajališta u nastavku vožnje su numerirana od 0 – n. Taj dio trase je i označen crnom crtom. Ako nisi baš totalno , ne možeš pogriješiti



Na vrhu piše broj linije i relacija. Autobusi su označeni plavom, a trolejbusi crvenom bojom.



Onda sam se još 40 minuta smrzavao. Na kraju sam ušao u neki muzej, galeriju, što li, mislim da su imali izložbu El Greca, pronašao stolicu u ulaznom holu i meditirao na toplom dok nije došlo vrijeme polaska

Kad smo konačno krenuli put domova naših, shvatio sam odjednom da naši turorganizatori iz nekog samo njima znanog razloga ne žele doći u Rijeku prije 21 ha (valjda zbog dnevnica) ter da na naš račun ubijaju vrijeme. Najprije smo dobili ponudu da za 13€ ručamo švedski stol u nekoj čardi. Moramo samo platiti cugu. Buduć smo ponudu čoporativno otklonili, reklo nam je za kaznu da moramo svakako vidjeti Balaton pa da ćemo se zaustaviti u Siofoku. Osim toga da na jezeru plavaju labudovi, patke i guske...

Balaton je stvarno ogroman – ne vidiš mu kraja. A ovo je galeb, vrsta ptice koju vodičkinja uopće nije spomenula. Naravno da ih tu ima jer po zimi stižu na odmor u Mrtvi kanal.



Tipičan izgled kontinentalnog ljetovalita u zimskom periodu. Fali još samo čuvar plaže. Sve je zatvoreno, čak i javna ćenifa (100 HUF), a kafića nema ni u ludilu. Neki su već žutim pogledom gnjevno gledali vodilicu...



Napokon sam našao leteće zvijeri – sklonile su se u kanal koji služi i kao zimovnik za razna jezerska plovila (imaju i trajekt)



Plovila



Onda smo napokon stali na nekoj tankšteli. Bila je to prilika da se utroši zadnja kovanica od 100 forinti, a i sve preostale devize. Neki su pohrlili do restorana iskoristiti diskontni bon iz zahoda (narod strahovito brzo uči)...



... a ja sam brzinskim uvidom u raspoložive artikle i njihove cijene ustanovio da je jedini artikal koji je po cijeni jednak onima u shopping centru prekoputa hotela – pivo u kanticama. Neki tvrde da magyarsko pivo nije bogznašto, ali meni je čisto podnošljivo pa sam preostala sredstva pretvorio u 14 kantica od pol litre. Moja mi je kasnije odala priznanje izjavom da sam nabavio najveseliji magyarski suvenir.



Kad smo prošli tunel Tuhobić, uključio sam mobitel i obavijestio najbolju suprugu na svijetu da uskoro stižem. Ogovor je bio lakonski: "Počinjem kuhati!"

I evo kako me dočekala:



Kakav gulaš, kakvi bakrači – pečeni krumpiri i masna svinja su zakon!



I to bi bilo to. Hvala na pažnji & strpljenju. Meni je bilo prekrasno, a vi ste, dragi čitatelji, imali mogućnost odustajanja u svakom trenutku, zar ne?

Čista uživancija... i nije se tako strašno promjenilo otkad sam zadnji put bio. Čak su i ova vješala na Balatonu ostala.

Nagy,Pfaff,mint mindig!Nagy képek és a szöveg.

(google translate)

Pfaff je napisao/la:(LL, čitaš Ti ovo?)

Pročitao u jednom dahu.

Budimpešta je lijepi grad, trebalo bi malo više dana boraviti ako ćeš vidjeti sve, ali onaj željeznički muzej mora da je zakon, ima se sigurno cijeli dan boraviti unutra i razgledavati.

Narcis je napisao/la:Budimpešta je lijepi grad, trebalo bi malo više dana boraviti ako ćeš vidjeti sve, ali onaj željeznički muzej mora da je zakon, ima se sigurno cijeli dan boraviti unutra i razgledavati.

Navodno su od nekih starih elektri napravili simulatore koje možeš voziti. I sve to za nekih dodatnih 800 forinti (3€) po slučaju...

A znaš napaliti masu... Sad bi i ja u Budimpeštu! Morat ćemo uskoro organizirati jedan kirandulaš.

Ovo vrijeme koje su turorganizatori "odrađivali" u povratku... Trebao si predložiti da idete redom od stanice do stanice, pa da usput poslikaš panorame "prekograničnog" dijela originalne Riječke pruge. Za stacion.tk

Inače čitajući ovaj putopis, čitavo vrijeme mi u glavi ovo (onaj tip sa čaša-cimbalom se baš fino uklopio):

Pfaff je napisao/la:
A ovo je onaj Bela što su ga Kalničani 'ranili šljivama, a poslije je ljetovao u Trogiru i pisao zlatne bule...
https://2img.net/h/i583.photobucket.com/albums/ss277/jkrema2/Budapest/Budapest284.jpg

To ovaj???

Pfaff je napisao/la:

Narcis je napisao/la:Budimpešta je lijepi grad, trebalo bi malo više dana boraviti ako ćeš vidjeti sve, ali onaj željeznički muzej mora da je zakon, ima se sigurno cijeli dan boraviti unutra i razgledavati.

Navodno su od nekih starih elektri napravili simulatore koje možeš voziti. I sve to za nekih dodatnih 800 forinti (3€) po slučaju...

Eto ideje za 018, 108, 109, 001...

Nevjerovatno, oni Ikarusi su vječni...

Dobra ideja, Jean. Valja ponijeti katetere i vrećice i Budapest je naš.