Preko Velebita pa od Gračaca do Knina

Prije nekih tri-četiri godine započeo sam mahom nesustavno obilaziti službena mjesta duž Ličke pruge imajuć ideju da ih sve izdokumentiram. U to sam doba još radio i dosta se vozio kroz Liku pa je to bilo relativno jednostavno. Kasnije su se posjeti Lici prorijedili i ostali su mi neki uglavnom nedostupniji kolodvori i stajališta (Gospić je, primjerice, uz samu Ličku magistralu pa ga nije teško posjetili, ali Ličko Cerje je već malo nespretnije smješteno!).
No, tvrdoglav kakav već jesam, uspio sam obaviti najveći dio zacrtanog mi zadatka. Ostao mi je posljednji i prilično tvrdi orah – dionica od Gračaca do Knina. Prije par godina sam htio to obaviti u društvu s Portosom i Stanleyem i sve je već bilo organizirano, ja krenuo na put, ali mi ga je onda HŽ viknuo iz potaje pa sam ostao visiti u Moravicama...

Prošlog je tjedna ispala zanimljiva kombinacija s dragim prijateljem koji se sprema na 6 mjeseci u USofA pa je trebao pomoć u pražnjenju posljednih zaliha iz škrinje (ne znam odakle mu ideja da smo baš najbolja supruga na svijetu i ja pravi kandidati za to, ali dobro, kad je već navalio...)
I tako smo stigli čovjeku u njegovu vilu tajkunaru negdje u sjevernoj južnoj 'Rvackoj i počeli jesti. Nije bilo neizvedivo jer je vrijeme bilo loše, uglavnom je kišilo. Srećom nije bilo zima jer znate i sami kako se loži u Dalmaciji – metar drva na godinu!

U petak su Vakula, Sijerković i društvo najavili proljepšanje uz buru. Wow! Prava kombinacija. I tako sam za večerom skupio hrabrost i obavijestio pučanstvo za stolom da ja sutra idem na šalabazanje Ličkom prugom. Neka oni lijepo ostanu doma kusati što je već na programu, a ja ću u cik-cak zore sjesti u moćnu mašinu...
Nije baš bilo tako rano jer se ja nekako sve teže ujutro dižem iz kreveta, a osim toga je nebo bilo dosta tmurno, a i trapatura je bila na razini cvokota



Onda sam na nebu kojim su se kovitlali suri oblaci ugledao krpu prekrasnog plavetnila pa sam nabrzinu odbio jutarnju kavu (taman mi treba diuretik za put) i ipak krenuo



Pogled s parkirališta netom prije nego sam krenuo. Nebo je obećavalo



Kad sam se dokopao glavne prometnice koja od Paškog mosta vodi prema glavnom gradu sjeverne Dalmacije (Posedarje), bilo je 9 ha ujutro



Kad oblaci nad Velebitom dobiju ovako lijep zaobljen donji rub, to znači da puše bur(ic)a





Ravno naprijed je Novigradsko more, a desno na rtu je Posedarje



Pogled na Tulove grede na južnom Velebitu i onu nesretnu Tuđman-Radićevu dionicu Dalmatine koja strada svakiput kad je bura.
Obratite pažnju na nasip koji se vidi lijevo dolje na slici



I onda mi je palo napamet (bonkkk!) da bih zapravo mogao do Gračaca starom Majstorskom cestom koju je tamo negdje 20-ih godina XIX. stoljeća gradio poznati austrijski vojni cestograditelj, major Josip Kajetan Knežić. Bilo mu je to prvo djelo, kasnije je još popravljao cestu preko "Kubusa" (Gospić – Karlobag), a završno remek-djelo bila mu je nova trasa Jozefine od Karlovca do Senja. Cesta je prozvana Majstorskom zbog maestralnog načina kojim je Knežić savladao gotovo tisuću metara visinske razlike od Obrovca do Malog (H)alana uz maksimalni nagib od 5,5% što je OK i za današnju cestogradnju.
Tom sam cestom posljednji i jedini put prošao s nekim Francuzom u njegovom Peugeotu 203 davne 1968. godine (ili je to bilo 1969?). Vraćao sam se iz Splita autostopom i podveče smo stigli do Starigrada-Paklenice kad se otvorilo nebo. Pucalo je i lijevalo kako zna samo ispod Velebita, a kad smo stigli negdje do iza Mandaljene ustanovili smo da ceste više nema – otplavilo ju. I to na tri mjesta – danas su tamo sagrađeni novi propusti velikih gabarita. No, da ne duljim, čovjek se skupa samnom vratio u Starigrad, pronašao zadnja dva kreveta u nekoj gostioni, platio mi večeru i noćenje (ja sam bio, buduć na dugosilaznoj putanji put doma svoga, švorc), a sutradan smo se u beskrajnoj koloni sebi sličnih stradalnika vozili korakom preko Tulovih greda na Sv. Rok, Gospić, Karlobag i dalje put Rijeke gdje smo došli oko 10 navečer!

I tako sam s glavne ceste Gračac – Posedarje skrenuo ne za Obrovac već lijevo put malog Alana.
Lijevo na slici su veliki otvoreni rezervoari odakle Zadrani piju vodu (tako su mi rekli – nisam kušao)

Cesta se serpentinama penje na obronak Velebita. Asfalt čak i nije loš, jedino se svako toliko sreću table s prijetećim natpisima (bez brige, nisam planirao ni izlaziti iz auta, nisam ja od tih )



Na jednom mjestu sam na cesti sreo flotu mladih fazana. Nažalost su se tako strateški rasporedili da bez ozbiljne pogibli po mene i prometalo nisam mogao ni jednog povesti na ručak. Šmrc!



Sad sam već skoro na razini južnog portala tunela Sv. Rok. Ovo je odmorište i hotel "Marune"



Tunel. Moja cesta pravi zavoj taman iznad portala (a tu sam onda saznao i da je kraj asvalta – piše tabla)



Pogled na Novigradsko i Karinsko more, Masleničko ždrilo i hotel. Parking je prazan, mislim da imaju prometa samo kad bura zatvori most pa se nakupe kamijondžije





Rezervoari. Onaj atol na sredini je najvjerovatnije mjesto usisa? Ili možda preljev?



Tulove grede, prekrasni prirodni fenomen južnog Velebita. Cesta je u vrlo dobrom stanju i gospocki široka.

Neki neobični mauzolej, što li? Ništa nigdje ne piše, a ni kasnijom pretragom po sveznajućem internetu nisam ništa otkrio. Ovdje cesta čini 180° zavoj i na tom je mjestu cijela nakupina nekih zgrada i ruševina no nema živih bića.







Stari kameni margilji. Mislim da im nije tu bilo mjesto nego ih je privelo radi zaštite i očuvanja



Partenon s kupolom Aja Sofije?



Uz cestu ima dosta raslinja. Kad se voziš, ispada da pred tobom puca vidik, ali kad hoćeš napraviti fotku, šiblje smeta. Ipak sam uspio složiti jednu panoramu.
Ravno naprijed je Masleničko ždrilo i iza njega Posedarje, lijevo je Novigradsko more, a desno je Velebitski kanal s Vinjercem, Posedarjem i Rtinom



Jope Tulove grede. Fascinantne su



Pogled odozgo na serpentine. Skroz lijevo se vidi odmorište/hotel "Marune"



Osvrtaj. Lijepo se vidi kako cesta ima vrlo blagi uspon



Uz ovu cestu je u Domovinskom ratu bilo gadno. Ljudi su ginuli braneći Dalmaciju, a starci i nejačad su u papučama noću bježali po kamenjaru put sigurnosti obale.
Duž cijele su ceste svako toliko postavljena obilježja pogibije boraca

Službeno vozilo ekspedicije. Lijepo se vidi kako je cesta široka i u dobrom stanju



Osvrtaj unazad i pogled u zjenicu sunca. Od oblaka takorekuć više ni "O"



Idemo dalje...





Šta mu bi ovdje postaviti vikendicu?



I opet Tulove grede. Ovo je zadnja vizura, ostaju zamnom



Još malo velebitskog kamenja

Prijevoj Mali (H)alan (1088 m/nm) nije ničim obilježen osim ovom tablom koja je prilično besmislena jer ovdje nema nikakvog raskrižja pa kud si prvobitno krenuo, tamo ćeš i stići!



S druge strane je prizor posve drugačiji, uz cestu raste bukova klekovina, a cesta je posuta tamnocrvenim lišćem. Kao da se vozim cestom preko Učke!



U Lici magla, magluština



I evo me, nakon sat i pol vožnje, u Svetom Roku



Ma nemoj



Za kraj, evo i jedne prigodne pjesme

Cestu od Sv. Roka do Gračaca poznam pa se nisam ni zadržavao. Uzgred, taj dio Ličke magistrale od Gospića do Gračaca (i dalje do Knina/Obrovca) je meni najljepši i jako dobro uređen pa je gušt voziti. Kad putujem za Dalmaciju, najčešće ulovim autoput od Ogulina do Gospića (taj dio mi je dosadan, a cesta naporna), a onda dalje običnom cestom. Čak je i jeftinije!
Svrnuo sam do kolodvora Gračac prikupiti neke informacije o prometu buduć se ne bavim mapperom i srodnim kerefekama



Staru klepetaljku lijepo održavaju i brinu se za nju. Osim toga, zahvaljujuć depopulaciji cijelog tog područja, nema tko ni grafitirati



Ljubazni prometnik, inače Slavonac koji je za poslom stigao u ovu dalmatinsku zabit (da, Gračac spada u Zadarsku županiju na što su svi lokalci bijesni k'o risovi) rekao mi je sve što me zanimalo... Hvala!

Stajalište Cerovac GE: 15°58'8.93"E 44°15'57.25"N


Also, ljubazni prometnik u Gračacu mi je rekao da se do stajališta (ex ukrižja) Cerovac ne može vozilom već samo pješke. Sljedstveno tome i obzirom na moju poslovičnu lijenost i nesklonost hodanju, obilazak tog službenog mjesta, kao i stajališta Plavča Draga prepuštam nekim drugim 4umašima. Ima njih koji su križanci divokoze i ruže penjačice pa bujrum! Što se mene tiče, ta dva službena mjesta ostaju zauvijek neposjećena...

Ah, da, prometnik je iznio zanimljivu misao: rekao je da uopće nije trebalo dizati obilazni kolosjek u Cerovcu već je lijepo trebalo u Gračacu parkirati nekog Hugota ili nešto slično pa nijime voziti posjetitelje u obilazak Cerovačkih pećina koje su odmah tamo (i otkrivene su za vrijeme gradnje pruge), a do kojih se isto tako ne može vozilom. Sviđa mi se kako čovjek razmišlja

Kolodvor Malovan GE: 15°58'9.56"E 44°16'3.00"N


Od Gračaca, preko par kompliciranih raskrižja idem dalje cestom prema Kninu. Malovan je prvo sljedeće službeno mjesto i oma je uz cestu.
Neuobičajeno za naše pruge, kolodvorska zgrada ima natpis na civilnoj strani (ali što baš na ćenifi?)



Sunce me malo, je li..., ali što se može, bar je toplo



Pogled u smjeru Gračaca



I pogled u smjeru Knina. Ravno k'o po špagi!



Skladište sitnog pribora i drva. Konstrukcija krova ukazuje na blizinu Bosne i uticaj Turaka na naše graditeljstvo



Kolodvor je neposjednut, a na klupi se sunčaju dva demižona za vodu. Zgrada je zaključana i u nju se ne da ući



Originalni fenjer s neoriginalnom žaruljom



Stanična ćenifa je neupotrebljiva pa su na polzu putujućem općinstvu postavili portabl-objekat. Zavirio sam unutra: čist, uredan, pače mirišljav. Nisam odolio...



Nastavljam dalje. Na raskršću ceste prema Zaklopcu postavljeni su ovi "stećci". Nije vrag da im je preostalo kamenja s Matić poljane?



Tu je i par vjetrenjača za struju. Pitao sam Portosa kao stručnjaka za strujovrtilatore što rade ovi s dizalicom pa mi je objasnio da krila vjetrenjača znadu pretrpiti oštećenja od groma pa ih onda ovako krpadu.

Kolodvor Zrmanja GE: 16° 4'8.26"E 44°14'36.64"N


Kolodvor Zrmanja u mjestu Otrić (i nekih 400 metara više od izvora istoimene tekućice) je pravi početak mog istraživanja. Dosad mi je put bio posut ružama, a dalje ćemo vidjeti, ruže znadu imati i trnje...
Koliko znam, cijelo ovo područje je prije par godina stradalo u gadnom požaru pa odonda djelatnici željeznice djeluju iz kontejnera



Fali "A", al' nisam htio ljudima prčkati po škurama



Prometnik. Ujedno i glavni kuhar - iz kontejnera je nešto fino mirišalo. Ima on i skretničara, ali je dotični bio stidljiv na slikavanje



Pogled u smjeru Gračaca



Pogled u smjeru Knina. Malo sam kratak s vremenom, treba obići ukupno 8 službenik mjesta, a ja sam tek na drugom pa ne hodam do ulaznih skretnica. Sorry, ostajete uskraćeni za doživljaj



Sad slijedi ono zanimljivo. Kolodvor Zrmanja je imao triangl na kojem su nekoć okretali parnjače. Bit će da im je bilo lijeno kopati grabu za okretaljku, a mjesta ima...
Upitah prometnika može li se do tamo. Veli da može, ali nema bogzna što za vidjeti, a na pitanje ima li mina dobio sam lakonski odgovor: "Beremo gljive..." Krenuh, dakle, ovom cesticom pa kud me put nanese



Kao što rekoh, ovdje je sve bodljikavo. Da sam imao lazno, nabrao bih si šipka za cijelu zimu. Srećom ga baš ne volim.



Meščini da je ovo trasa trijangla...



Je, je, ovo je trasa trijangla! Hortikultura posebno voli tračnice, to sam već naučio kad smo onomad gacali nekadašnjom prugom Kanfanar – Rovinj.



Neam blage koje je ono brdo u pozadini, al' nebo je plavo, a vjetrenjače mašu krilcima

Pragovi su šli fuć na čudan način. Kasnije mi je postalo jasno da je to od vatre, a nakon toga su atmosferilije i vjetar isprale ugljevlje



Autoportret vašeg izvjestitelja na skretnici



Skretnica



Skretnička naprava (očigledno je skretnica van funkcije)



I kraj parade. Veli mi prometnik da su još prije 10 godina, kad se radila rekonstrukcija Ličke pruge, ovdje parkirali vagone. Danas su spojne skretnice na krajevima kolodvora izvađene pa to više nikako nije moguće.



Faunu nisam sretao, al' evo još malo flore (jasno da sam tijekom istraživanja ostavijo i nešto kože, jer je sve, ama baš sve, što je više od 20 cenata, bodljikavo )
Ova flora je tipično mediteranska i odgovarajuće mirišljava, mislim da je temeljni sastojak majčina dušica (Thymus serpyllum). Dugo već nisam šalabazao po tako mirišljavim ostacima kolosjeka



Vratih se natrag po onoj cestici koja ovdje prolazi ispod kolosjeka



S druge strane sunce ljepše pada

Kolodvor Zrmanja je na otvorenom prostoru pa ovi snjegoburobrani imaju smisla, jedino su u očajno lošem stanju. Ispada da se današnji vlasnici Ličke pruge ne boje snijega kao oni nekadašnji?
Vidi se i kolosjek trijangla



Ovi pragovi lijevo su ostaci nekadašnjeg kolosjeka. Danas kolodvor ima samo dva kolosjeka i zapravo je ukrižje



Ostaci kraka trijangla u smjeru Knina koji ovdje prestaje. Ispada da se manevra s trijanglom radila preko ulaznog signala?



Kraj priče – The End – nema više



Idem natrag



Pogled prema staničnim objektima. Ruševine uz cestu su nekadašnja željeznička skladišta i radionice koje su izgorjele u požaru sa svim alatom i zalihama



Cesta po kojoj sam se vratio s trijangla ide između ova dva nasipa, a prošao sam tunelom/propustom na kojem sada stojim



Još jedna slika civilne strane kolodvora (ako se to tako uopće može nazvati)

Moram vam odati tajnu koja mi baš ne služi na čast – krenuo sam u ovu pomalo kao bez one stvari u svatove, tj. kartografski neopremljen. Nisam baš ni bio siguran da li ću uopće nekuda ići, a kod frenda u kući nema interneta (već ga dragi T-Com dvije godine vesla s obećanjima – a toranj im je na pljunomet od kuće!). Tako da nisam mogao pogledati ranije putopise na 4umima. Išao sam, dakle, naslijepo s par zemljovida otštampanih u internet-caffeu u Zadru i dosta starom autokartom Hrvatske u mjerilu 1 : 500.000. Hja
Znao sam da negdje od ceste prema Kninu treba skrenuti lijevo na bijelu cestu put Rastičeva i Prljeva pa sam oprezno vozio tražeći odnosni kažiput. U nekom trenutku sam došao na vijadukt znakovitog imena i upitao se ima li to neke veze s našim "Tog-se-nitko-nije-sjetijo" Miškom? (Kasnije sam iz osobnog kontakta saznao da nije).



Srećom sam stao uslikati tablu, a onda sam na suprotnom obronku doline ugledao prugu. Zaključih da sam opako zabucao!



Nije bilo druge nego se vratiti. Srećom, jedva koji kilometar. Traženo raskršće se nalazi par stotina metara nakon izlaza iz Otrića (iako bi se po karti činilo drugačije). Usput sam naučio još jednu stvar – sporedne ceste u Zadarskoj županiji su uredno proviđene stupićima na kojima stoji pločica s natpisom tipa "Županijska cesta br. 6036", ali kažiput koji bi putniku namjerniku pokazao kuda vodi cesta – jok! Vjerovatno zato da se neprijatelju onemogući napredovanje?
Ovdje piše "ŽCP Zrmanja" i pretpostavljam da je to zaštićeni pružni prelaz kojeg kontroliraju iz odnosnog kolodvora



Zgrada je tik prije ŽCPR-a (sR) pa zaključujem da je bila neka vrst stražarnice uz nekadašnju rampu. U dosta je pristojnom stanju, ali nema nikog unutra
Po knjižici voznog reda ima od Zrmanje do Pribudića nekih točno oko 8 km. Cesta ide manje-više uz prugu pa bi to moglo ispasti približno slično.



Aha! Na suprotnom obronku doline je vijadukt "Sučević" s kojeg sam slikao ovo mjesto



Cesta baš i nije slavna, ali uglavnom nema udarnih jama pa ide nekako. Približavam se nekakom ŽCPRsaR.

Stajalište Pribudić GE: 16°5'26.24"E 44°10'35.56"N


Piše Pribudić, dakle sam blizu



Od "glavne" ceste odvaja se u stranu prohodni puteljak i evo me na civilnoj strani postaje Pribudić



Ima struja



Službena strana službene zgrade. Zapravo ruševina zarasla u draču i šikaru



Piše (stari tip table iako ne više dvojezičan). Ovdje sam imao zanimljivu SMS-komunikaciju s barba bojnikom... Pošaljem ja njemu slikicu ove table, a on će meni: "Kamo te vrag nosi ... čuvaj se zaostalih mina!!!"
Naravno da nisam šalabazao po nikakvom neispitanom terenu. Još prije par godina znao sam se i penjati na gornje katove raznih objekata, ali sam od tih i takvih aktivnosti odustao. Pogotovo zato što sam sam. Da se odnekud strmopizdim, našli bi me tek prilikom elektrifikacije Ličke pruge



A ovdje zasigurno nema više ni poda



Ostaci šturca



Nova oprema je u kontejnerićima (spretno za sakupljače sekundarnih sirovina – može se iščupati i otpeljati u paketu). Za to im, dakle, treba struja



Službeno vozilo ekspedicije uživa u suncu i mirisnoj travi

Dimnjak je dobro izdržao, zgrada se može obnoviti



Ostaci neke gozbe. Tko je koga jeo, ne može se utvrditi



Grlo čatrnje na kojem je nekoć bila pričvršćena pumpa. Zanimljivo rješenje, nisam ga dosad viđao



Dronc..., dronc... Nastavljam cestom. Sljedeća destinacija bi trebala biti postaja Prljevo.
Dolazim na prilično oronuli ŽCPRbezR, a kraj njega je ova kućica. Nije tip zgrade službenog mjesta, bit će da je nekoć bila stražarnica ili nešto slično



To je taj ŽCPRbezR



Bit će od Oštarija, ne?



Pogled u smjeru Knina



I pogled u smjeru Gračaca (ovdje pruga izvodi nekake zavoje pa sam morao dobro paziti!)



Kućica izgleda sasvim OK s prednje strane, ali otraga ima nalomljen krov

Stajalište Prljevo GE: 16° 5'37.40"E 44° 9'11.55"N


Ovdje negdje kod Prljeva su se sastali graditelji pruga kad je konačno spojena Lička pruga i Dalmoši napokon mogli vlakom u Zagreb. Koliko znam, HŽ se ne bavi bedastoćama tipa obilježavanja ovakvih mjesta pa možemo proizvoljno sa sigurnošću tvrditi da je to bilo tu negdje.
Ovo je službena zgrada službenog mjesta sa službenom natpisnom tablom starog tipa. Lijevo od natpisne table se vidi mjesto na zidu gdje je lako moguće bilo neko spomen-obilježje, ali je vjerovatno uklonjeno kao relikt jednoumlja (a lako moguće i da je s naopake strane postalo nadgrobna ploča na grobu nečije babe)



Pogled niz prugu prema ŽCPRsaR, parkiranom Pfaffmobilu i Kninu



Piše 197+865. Toliko je dugačak zavoj od one kućice kojeg sam ja presjekao po kratkom postupku



Stajališni peron i pruga u smjeru Gračaca



Nemam pojma što je bila ova zgrada, ali je prilično velika za objekt usred ničega. I to bi bilo to!



Kotrljajući se dalje mojim cestuljkom, naišao sam na ŽCPRsaR imena "Tunel Plavno". Ovdje je navodno povijesna granica Like i Dalmacije iako je, kako sam već ranije ispričao, Zadarska županije ispružila svoje pipke skroz do Gračaca. A Zadar je u Dalmaciji, ne? Bar po rezultatima glasovanja...
BTW, zanimljivo je kako su gotovo svi željezničko-cestovni prijelazi na ovoj dionici (mislim da je izuzetak jedino onaj na 197 kilometru) proviđeni brkljama. A na cesti i u cijelom kraju nisam sreo ni žive duše. Nigdje nikoga, ča bimo rekli: ni pasa! Je li to posljedica posljednjih rekonstrukcija pruge pa su u paketu postavili i rampe? Zvuči malo prejako...



Tunel Plavno. Ima njih koji bi se sad sasuljali niz pokos vidjeti jel' rupa skroz, ja sam mudro ostao na cesti



E, jednom da i ja imam sreće sa suncem – pada mi iz pravog kuta. Ovo je vijadukt Bender ilitiga Čupković(a) most – čuo sam nekoliko varijanti naziva, al' to nije pretjerano bitno. Uzgred, ovdje sam opet došao na asfalt. Juhuuu!

Uspio sam zagurati u neko trnje kraj ceste (dobro da nije samnom, svu bi mi kosu počupala) pa ću si taj velelepni objekat malo pomnije pogledati



Kao i svaki most koji drži do sebe, i ovaj počinje drvenim blokom koji spaja dvije unutrašnje tračnice



Nekadašnja vahtarnica na početku mosta



Pfaffmobil u trnju (sad sam već na mostu)



Impozantna građevina. Šteta da nema dupli kolosjek – bio bi kao granični most između Engleske i Škotske u Berwick-upon-Tweedu!



Duboko dolje je selo Bender – prvo naselje nakon Otrića u kojem sam vidio život. I to obilat, bila je frka na cesti jer ima i prometa, a aboridžani k'o aboridžani – misle da su jedini na cesti



I tu raste neko aromatično bilje, ali ne u zabrinjavajućim količinama



Sad sam u sigurnosnoj niši/balkonu. Ni ja pretjerano ne volim visine, ali dok postoji ograda do visine pupka, sve je OK.



Nešto ruševina, nešto novih krovova, al' živi se. Cesta kojom ću nastaviti put prolazi između kuća i groblja



Ovo baš dobro izgleda

Autoportretna silueta vašeg izvjestitelja



Mah-mah



Došao sam do pol mosta – to mi je otprilike tzv. akcioni radijus, a vjerujem i da je druga polovica slična. Osim toga tamo imam sunce u nos pa nemam što mahati fotićem. Dosta izgovora? Idem natrag



Kupine kroz koje sam se provlačio za sjesti u auto



Evo me ispod – sunce smeta (a i podsjeća me da vrijeme leti, imam još toga za obići)



Na dnu!

Kolodvor Plavno GE: 16° 7'55.29"E 44° 7'37.93"N


Netko je jednom rekao/napisao da je kolodvor Plavno lako naći! Istina. Za ne povjerovat – ovakve su table danas takva rijetkost i u ozbiljnijim naseljima da bih ju najradije ponio doma!



Na sjevernoj (u smjeru Gračaca) strani kolodvora su veliki radovi – produžuje se drugi kolosjek pa će se moći obrađivati i dulji vlakovi. Gradilište je proviđeno svime potrebnim uključivo i tablu s HTZ upozorenjima bez koje danas ne smiješ graditi ni kokošinjac!
Tu negdje iza zavoja pa malo dalje je i vijadukt



Na ovom kolodvoru je sve nešto posebno – ovo je čatrnja, ali se voda diže čisto kontinentalnom napravom



Ovaj je (po običaju) najprije grozno lajao, a kad sam izašao iz prometala, počeo se umiljavati. Nažalost, nije u mene bilo nikake 'rane (sorry, nisam očekivao goste na ručku)



Ima on i šegrta (slično kao barba bojnik) koji je tehnologiju već sasvim lijepo svladao



Ex ćenifa



Peronska platforma i kolosjeci u smjeru Knina



Zgrada kolodvora je lijepa, od tesanog kamena s nadstrešnicom koja honorarno služi za garažiranje prometnikovog automobila



Tu je i tabla s imenom. Malo mi je bilo čudno zašto tu, a onda sam shvatio da se glavna zgrada ne koristi zbog ruševnosti i da su poslovni sadržaji locirani u prostorima iza nadstrešnice



Unutrašnjost glavne zgrade – zaključano je pa sam ovo uslikao kroz prozor

Prometnik. Kao i kolege mu s kojima sam došao u doticaj tijekom ovog izleta, zabrinut je zbog manjka prometa i nesigurne sudbine. Veli da su ovdje nekoć odbavljali stotinjak kompozicija, a danas ih ima pet.



I ovdje je toplometar na hrastiću. Lijepo je toplo



Dašak prošlih vremena...



Ovo je primač anemometra na vijaduktu Bender. Stvar funkcionira poluautomatski – kad brzina dosegne opasnu vrijednost, prometnik grabi telefon, vrti ručicu i obavještava nadređene, a oni onda daju naredbe za zaustavljanje vlakova. A što ako netko u tom lancu zaspi ili je bio na pi-pi u trenutku udara vjetra?



Jedan od onih pet je upravo naišao. Sunce mi nije baš bilo sklono, ali se poklonjenom konju baš i ne gleda pod rep, jel' tako?



Idemo dalje. V.d. ćenifa se skutrila u kutu. K'o da joj je malo neugodno?



Eh, al' je tu bilo žičicaaaa...



Kad sam se izvukao natrag na cestu, pružila mi se prilika još jednom slikati vijadukt

Stajalište Oton GE: 16° 6'42.66"E 44° 6'6.63"N


E, sad, Stajalište Oton je malo niže niz prugu, ali do njega baš nije tako lako. Ima cestuljak koji vodi uz prugu, ali mi je za danas bilo sasvim dosta makadama. Srećom, kao što rekoh, na ovom dijelu već ima aboridžana pa sam jednog prikladnog priupitao. Ispalo je da je najjednostavnije otići asfaltom sve do glavne prometnice Knin – Gračac pa onda skrenuti desno putem koji vodi do Pađena pa i dalje. Tu kod neke kapelice počinje odvojak koji ide za Oton. "Vidjet ćete, cesta ide uz prugu..."
I bi tako. Cesta ide uz prugu, a s druge strane pruge stajališni objekat. Ruševan je, a fasada je ispisana domoljubnim parolama različitih ideoloških i nacionalnih usmjerenja



Peron i pruga u smjeru Gračaca. Cijelo vrijeme sam se pitao gdje su one "S" table na peronima, a onda sam shvatio da su sva ova stajališta van funkcije i da tu ništa ne staje pa čemu uopće trošiti lim i boju (a tabla s imenom stajališta je sasvim modernog tipa?)



Pruga u smjeru Knina



Zgraduljak i iznutra pokazuje znakove oronulosti i zapuštenosti





U kutu je ulaz u neki čudni podroom



Nije mi se baš ulazilo. Jel' ovo možda bilo sklonište? Ako je, ja se tu ne bih ni od čega sklanjao



S civilne strane je neka čudna prigradnja koja izgleda kao da nikad nije bila dovršena

Natrag sam se vratio cestom ispod pruge, zdravije je za koljena nego pentranje i spuštanje po nasipu





On je strpljivo čekao...



Sad se trebalo okrenuti i vratiti po istoj cesti natrag do kolodvora Pađene. I tu je na cesti kažiput koji ukazuje na cestu prema kolodvoru. Nisam ju uspio uslikati jer mi je na kuki visio neki gnjevni aboridžan s kombijem pa ga nisam htio dodatno uzrujavati – nije to baš živalj s kojim se valja upuštati u prijepore

Kolodvor Pađene GE: 16° 7'23.98"E 44° 4'34.46"N


Kolodvor je wow! kolosjeka k'o u priči, a ima tu i jedan simpa vagon. O njemu kasnije



Nekoć davno tu su nešto tucali i drobili pa usipavali u vagone. Ima komad šturca koji vodi do tamo.



Nije baš STRAIL, ali dobro...



Pogled niz prugu u smjeru Knina



I pogled niz prugu u smjeru Gračaca, Gospića, Oštarija...
(Prikaz kolodvora se odvija malo nestandardno jer me prilazna cesta dovela dosta daleko od službene zgrade)



Ah, da, to sunce... Obično ga ima kad ga ne trebaš



Malo iskosa da se lakše pročita. Službene zgrade imaju arhitektonsko obilježje Dalmatinske pruge koje je došlo s napredovanjem pruge iz smjera Šibenika



Prometnik nije bio nešto razgovorljiv, ali me uputio na ljubaznog skretničara koji mi je dao upute kako stići do postaje Stara straža. Čovjek je išao na kraj kolodvora pripremiti sve za ulaz teretnjaka (700+ tona) iz Šibenika. Snimio sam ja to, ali je baterija na fotiću otkazala u zadnjem trenutku pa je sve nestalo. Šteta jer je sunce bilo iz pravog smjera, a lijepo se vidi i udubina na trasi pruge na kraju kolodvora kad počinje oštar uspon u smjeru Otona.



To je onaj vagon. Dizalica je "na palentu"



Sam kolodvor je inače posve nezanimljiv. Ima nešto starih pragova i to je sve



Vodonapojnik. Htio sam si natočiti vode, ali mi je skretničar rekao da nije baš sigurna za piće. Ponidio mi je njihovu vodu iz automata, ali nisam htio smetati. Ionako sam za manje od sata u Kninu, a onda ću si nešto ljudski konzumirati

Stajalište Stara Straža GE: 16°10'27.90"E 44° 4'4.94"N


Do stajališta Stara straža dolazi se odvojkom od ceste koja od Bendera vodi na glavnu prometnicu samo ja to onad nisam znao (nije bilo priručnih aboridžana). Od Pađena sam se vratio natrag na cestu Gračac – Knin pa lijepo put Knina pa kod kažiputa na kojem piše "Bender" lijevo. Skretanje je dosta neugodno jer je cesta lijepa i široka, a oni ususret drapaju k'o ludi.
Negdje usput zastao sam na vijaduktu "Stara straža" i uslikao vijadukt "Stara straža".



Onda kad zaviješ prema Benderu s desne strane je KPS za nekadašnje vojne objekte koji su prije par godina (taman kad smo spremali prvi masovni na ovu dionicu) učinili A nakon toga su sakupljači sekundarnih sirovina (kako to gordo i politički korektno zvuči) preuzeli objekte u svoje ruke. I kamione.



Od ranije upozoren da je cesta do stajališta, što bi rekli mi Bosanci, plaho ružna, parkirao sam auto uz cestu i otputio se pješke uzbrdo. Zapravo je sam prvih pedesetak meteri gadno, kasnije je cestuljak sasma OK, ali dobro, nije loše ni malo protegnuti stražnje kotače – cijeli dan sam već u autu.
Usput sam naučio jednu zanimljivost – kad aboridžani daju instrukcije o putu, skloni su podcjenjivanju udaljenosti. Kad sam pitao koliko je od ceste do stajališta, odgovor je glasio: "... tako, sto-stopedest metara!". Ima četristo! LL bi trebao biti ponosan na mene...



Etoga, nu! To je to. Bit će to malo čupavo (i bodljikavo)



Stajališni (nekoć ukrižbeni) objekat s civilne strane



Teoretski bi se moglo unutra, ali što je u ovoj graji između mene i ulaza? Bolje ne ići provjeravati. Znam da su zadnjeg poskoka zgazili neki railfanovi koji su se ovuda motali prije par godina, ali ipak...



Otraga su još neki ruševni objekti. Pretpostavljam vojni



Garaža. Eh, da mi ju je ponijeti kući, baš bi dobro došla. već godinama njurga da hoće garažu...



Još malo civilne strane. Nećkam se prijeći na kolosjeke jer ne nalazim puta – sve je zaraslo

Evo, našao sam (sve se može kad se hoće, a spreman si položiti nešto kože na oltar željeznicoljupstva). Zgrada je zrcalna slika one u kolodvoru Plavno, jedino nema prometnikovog automobila, a bome ni prometnika. Nema ni table s nazivom službenog mjesta



Pruga u smjeru Knina



Pruga u smjeru Pađena i mali tunelić



Idemo malo bliže, izgleda da ima puteljak



Unutrašnjost je ruševna, a strop otpada jer je stradao krov. Moje iskustvo veli da nakon narušavanja integriteta krova, zgrada ima vijek trajanja od cca 2 godine



"Kartu do Zagreba, molim. II. razred, jedan smjer!"



Lijepe teraco pločice u nekadašnjem putničkom prostoru



Vani (pod nadstrešnicom) je krasno kameno popločenje



Ćenifa

Idem natrag. Uz cesticu su betonski nosači žičane ograde okrunjene bodljikavom žicom. Siguran znak granice vojnog objekta



Nisu baš prekvalitetno lijevani. Vjerovatno je bila neka "domaća radinost" u kasarni gdje su vojnici na ruke miješali beton...



Jedan od devastiranih objekata



I to je bila zadnja postaja mog "križnog puta". Što reći? Žalosno je stanje svih tih objekata. Ne koriste se, ruševni su i neće se vjerovatno nikad više koristiti. Pitam se zašto ih ne demoliraju do kraja i odvezu šutu. To ipak ne bi bio neki golemi trošak, a ovako pruga ostavlja strašan dojam na eventualne putnike koji kroz prozor uživaju u krajoliku. Rat je završio prije 20 godina, a da ne velim da su u međuvremenu neki od ovih objekata još bili u funkciji.
Ova je relacija dobro railfanovski "oglodana" nisam ni prvi, a nadam se ni zadnji koji je ovuda prošao. Nisam donio neke značajne informacije osim možda najnovijeg prikaza stanja. A i to je valjda nešto!

I još nešto, odabrao sam krivo godišnje doba pa je vegetacija, pogotovo nakon ovog mokrog ljeta, u punom galopu. Ove zarasle rute treba obavljati u proljeće kad je zima, ako ništa drugo, otrijebila lišće. No, kao što sam već rekao, poklonjenom konju...