Drugi svjetski iliti WW2

Bit će o tom još riječi, al' Corsair je proveo veći dio rata na Pacifiku kao lovac-jurišnik s kopnenih baza, a probleme s avionosačima riješili su Britanci (sic!) i tek nakon tih modifikacija prihvaćen je i na moru.

Pfaff je napisao/la:Bit će o tom još riječi, al' Corsair je proveo veći dio rata na Pacifiku kao lovac-jurišnik s kopnenih baza, a probleme s avionosačima riješili su Britanci (sic!) i tek nakon tih modifikacija prihvaćen je i na moru.

Upravo tako, Pfaff!

Grumman F6F Hellcat


"Gdje ja stadoh, ti produži...!", veli narodna pjesma i tako je "Divlju mačku" nakon dvije godine rata na Pacifiku odmijenila "Paklena mačka"



Royu Grummanu i njegovom timu bilo je jasno da će trebati i bolji avion od Wildcata pa su već 1938. počeli s projektiranjem nasljednika.
Vanjskim su izgledom avioni bili prilično slični sa zdepastim trupom i četvrtastim krilima pa su mediji govorili o "velikom mlađem bratu", ali je novi projekt bio bitno poboljšanje u odnosu na (odličnog) prethodnika. Imao je puno jači motor (P&W R-2800 s 2.000 KS – isti kao i na Vought Corsairu i Republic P-47 Thunderboltu), umjesto ručno pokretanog stajnog trapa, novi je radio na hidrauliku i sklapao se u krila. Krila su bila ugrađena niže u tijelo letjelice pa je to skoro bio niskokrilac, a sklapala su se pomoću posebno konstruiranog Grummanovog zgloba uz tijelo aviona koji je onda ličio na obada i zauzimao je manje mjesta u hangaru.

Hellcat je zamišljen kao lovac za uporabu na nosačima i bio je izravan konkurent Corsairu. Ovaj potonji je čak imao bolje karakteristike i performanske, ali je imao ozbiljnih teškoća u slijetanju na avionosače pa se Mornarica nešto nećkala i na kraju je puno pitomiji i lakši za korištenje Hellcat postao glavna zvijezda.
U bici u Filipinskom moru, posljednjem velikom srazu nosača na Pacifiku, 95 lovaca F6F bili su udarna snaga lovačke obrane Amerikanaca i pokazali su se dostojnim protivnikom Zeroima. Tako dostojnim da su američki piloti nazvali tu zračnu bitku "Velikim marijanskim lovom na purane".

Osnovni projekt Hellcata se pokazao tako dobrim da ga krasi reputacija najmanje mijenjanog aviona u WWII. U jedva dvije godine proizvedeno ih je 12.200 komada, a uništili su nešto preko 5.000 protivničkih letjelica – više od bilo kojeg drugog savezničkog aviona. Osim US Mornarice, koristila ih je i Britanska ratna mornarica na svojim nosačima.
Poslije kraja WWII. povučeni su iz operativne službe, ali su do 1954. godine (uz dodatak radara) korišteni kao noćni lovci



Par tehničkih podataka:
- motor Pratt & Whitney R-2800-10W Double Wasp s 18 cilindara, 2.000 KS
- max. brzina
- početna brzina penjanja 1.040 m/min
- dolet 1.700 km
- naoružanje: šest mitraljeza Browning .50" s po 400 metaka u krilima + 900 kg bombi / 6 raketa 127 mm

Vrlo zanimljivo, samo hrabro naprijed!

Vought F4U Corsair



Mudra politika veli da ne treba sva jaja držati u istoj košari. Tako je Američka Mornarica od kompanije Vought naručili još jednog lovca.
Corsair, (službena oznaka F4U) bio je vrlo osebujno koncipiran avion. Da bi krilima dali dovoljnu površinu, a zadržali podnošljive dimenzije velikog i teškog aviona, dali su krilima profil tzv. "negativnog galebovog krila". Uz to je mjesto loma profila krila bilo i mjesto hvata stajnog trapa pa su nogice mogle biti kraće.

Stajni trap je bio pokretan hidraulički i sklapao se u potpuno zatvoreni prostor u krilu što je pak značilo da u krilu ima manje mjesta za gorivo pa su ga produžili za nekih 90 cm. Kabinu su pomaknuli natrag, a u prostor između kabine i motora umetnuli su rezervoar goriva.
I tu su onda nastali problemi. Corsair je imao ogroman propeler pa je prednji dio morao biti dosta uzdignut, pomaknuta kabina dovela je pilota u poziciju "svaka blesa gleda u nebesa" što je mladim i neiskusnim pilotima bio ogroman problem pogotovo kod slijetanja. Osim toga, pokazalo se da kod niskih brzina slijetanja avion malo vrluda lijevo-desno, a dosta tvrda hidraulika amortizera rezultirala je skakutanjem po palubi.

Sve to skupa dovelo je do toga da je Mornarica proglasila avion nepodobnim za korištenje na avionosačima pa su tu opaku beštiju prepustili Marincima da ga sa kopnenih aerodroma koriste kao lovca-bombardera. I u toj je ulozi proveo najveći dio karijere.
Kasnije su Britanci koji su također kupili nešto tih letjelica, riješili probleme pa je na kraju Corsair ipak mogao letjeti s nosača, ali to nije bilo neophodno buduć su Hellcati sasvim zadovoljavajuće radili posao tamanjenja prorijeđenih japanskih zračnih snaga.

Pokazao se kao jedan od najučinkovitijih aviona WWII., a možda i uopće. Omjer pobjeda i poraza bio je 11 : 1. Osim u manevrima pri niskim brzinama, pokazao se nadmoćnim Zerou u svim ostalim situacijama, a pokazao je i sposobnost da podnese dosta oštećenja.
Corsair se u proizvodnji zadržao više od 10 godina – posljednji od ukupno proizvedenih 12.500 komada isporučen je 1952. godine, a borio se u cijelom nizu ratova, Koreji, Francuskoj indokini, tijekom Sueske krize, u Markou, Tunisu, a posljednji ratni podvizi bili su mu 1969. godine u čuvenom "nogometnom ratu" između Hondurasa i El  Salvadora, kad je kapetan Fernando Soto u Corsairu 17. srpanja 1969. otpucao tri salvadorska aviona!



Par tehničkih podataka:
- motor Pratt & Whitney R-2800-8W Double Wasp s 18 cilindara, 2.000 KS
- max. brzina 680 km/h
- početna brzina penjanja 950 m/min
- dolet 1.600 km
- naoružanje: šest mitraljeza Browning .50" s po 400 metaka u krilima + 900 kg bombi / 8 raketa 127 mm

Eto, vitezove plavih visina sam obradio no oni nisu sami sebi svrha. Njihova je jedina zadaća u izvornoj ideji postojanja, zaštiti one koji rade ozbiljan posao – nositelje ubojnih sredstva protubrodske namjene. Pa da vidimo:


Douglas TBD Devastator



Povijest ovog torpednog aviona je dosta zanimljiva (a povijest čega nije zanimljiva?). Kad se 1937. godine pojavio u naoružanju Mornarice SAD bio je to avion po mnogočemu prvi: Prvi masovno korišteni jednokrilac na avionosačima, prvi mornarički avion potpuno metalne konstrukcije, prvi avion s potpuno zatvorenom kabinom i prvi s mehaničkim sustavom sklapanja krila (to je ono što obadi prirodno rade!)
Avion je naručen 1934., prviput je poletio 1935., a kako već rekoh, uvršten je u sastave avio-jata na avionosačima 1937. U to je doba bio vjerovatno najnapredniji avion pomorskih zračnih snaga na svijetu. No, vrijeme ga je pregazilo strahovito brzo.

Po namjeni bio je to avion s tročlanom posadom namijenjen prvenstveno napadu na neprijateljeske plovne jedinice torpedom, a po potrebi je mogao nositi i bombe. Torpedo (notorni Mark 13) je nošen u zatvorenom prostoru za torpeda koji je ostajao poluzatvoren kad se nosilo bombu od 500 kg). Zanimljivost je bio u poluvlačivi stajni trap čiji su kotači virili iz donjeg dijela trupa. Ideja je bila da se tako osigura djelomična zaštita avionu u slučaju slijetanja "na trbuh" (očito su računali s činjenicom da se iz napada letjelice neće vraćati neoštećene ).
Posada se sastojala od pilota koji je sjedio u prednjem dijelu kabine, a na stražnjem kraju je bio radist strijelac zadužen da se slabašnim mitraljezom od .30" obrani od napadajućih lovaca. Između njih dvojice sjedio je i vrtio palce strijelac-bombarder. Kad je stvar zagustila, isti se morao umigoljiti u tunel ispod pilotskog sjedišta odakle mu se pružao prekrasan pogled na cilj i plavu pučinu koja mu se strelovito približavala.

Iako je na početku rata na Pacifiku polučio nešto uspjeha, Devastator će u povijesti ratovanja na vodi ostati zapamćen po katastrofalnom učinku u bici kod Midwaya. Od 41 Devastatora s tri američka nosača, vratilo ih se doma samo 6, a količina pogodaka je bila čista nula. Za reć pravo, dio krivice leži na lošim performansama torpeda Mark 13 koji su u ranoj fazi rata imala tendenciju da rone dublje od planiranog (valjda od straha da će u nešto udarit?!), a i upaljači su zakazivali. Drugi je razlog neuspjehu bio loš dolet aviona što je onda značilo da se nije moglo čekati da se oformi združeni leteći sastav (torpednjaci + obrušavatelji + lovci) već su nesretni Devastatori poslani u frku bez zaštite. Slavu su zapravo stekli svojom hrabrom žrtvom jer su zaštitnu zavjesu lovaca i protuavionske artiljerije dovukli na razinu mora pa su obrušavatelji gotovo neometano obavili posao. Vrlo učinkovito!
Poslije Midwaya, Devastatori su promptno povučeni iz borbenih sastava. Još su par godina tavorili u nekim vježbovnim aktivnostima (među ostalim su ih palili da bi vatrogasiteljni sastavi mogli uvježbavati gašenje požara na zapaljenim avionima). Sagrađeno ih je ukupno svega 130. Sačuvan nije ni jedan.



Par tehničkih podataka:
- motor Pratt & Whitney R-1830-64 Twin Wasp s 14 cilindara, 900 KS
- max. brzina 330 km/h
- početna brzina penjanja 220 m/min
- dolet 700 km
- naoružanje jedan mitraljez Browning .50" usmjeren naprijed, dva mitraljeza Browning .30" u stražnjem dijelu kabine + jedan torpedo 559 mm / 450 kg bombi

Grumman TBF Avenger



Ovaj torpedni avion bio je prvi Grummanov projekt takve vrste i usprkos neslavnom početku, pokazao se odličnim avionom.
Avenger je zainteresiranoj javnosti prikazan ni više ni manje nego 7. prosinca 1941! kad je sve bilo manje više gotovo, saznalo se za pičvajz kod Biserne luke i onda su smjesta cijelu tvornicu stavili pod najviši stupanj zaštite zbog straha od moguće sabotaže. (Zanimljiv je taj američki rasistički odnos prema domaćim Japancima u WWII. S izuzetkom nekolicine, oni su svi bili jako lojalni građani Amerike, ali su ih ipak gadno naganjali. Vjerovatno zato jer su bili lakše prepoznatljivi od, meknimo, američkih Švaba ili nedajbože Talijana.)

Za šest mjeseci proizveli su ih stotinjak komada i smjesta poslai na pacifičko ratište. Kod Midwaya poletjelo ih je šest, a doma je došao jedan. Kao što rekoh: neslavan početak! No, da ne srljamo... Nešto o avionu:
Avenger je bio daleko najteži avion na američkim nosačima tijekom WWII. Temeljna mu je namjena bila nositi torpedo Mark13 i njime napasti neprijateljske plovilice. Imao je tročlanu posadu sastojeći se od šofera, nišandžije-radiooperatera i stražnjeg strijelca. Sva su trojica bila u velikoj zatvorenoj kabini, ali nisu imali baš priliku družiti se. Pilot je bio odijeljen od ostatka posade golemim radioodašiljačem, a u stražnjem dijelu kabine nije bilo pomoćnih komandi. To je u praksi značilo da ako je pilot preselio na ahiret, ostala su se dvojica mogla prifatit tespiha ili pokušati iskočiti. Avion je srećom bio dosta dobro zaštićen, a golemi je trup bio prilično otporan na udarce i oštećenja.

Zapravo je najmanje posla imao stražnji strijelac. Sjedio je pokraj jednocijevnog Browninga od pol cola u električno pokretanoj kupoli i štitio avion od lovaca koji su ga htjeli napasti s leđa.
Najgore je bilo momku u sredini. Sjedio je na nekom preklopnom stolcu i komunicirao putem radioopreme, a kad je zagužvalo, presamitio se preko tog stolca i gledao prema dolje nišaneći torpedom. Avion je imao i tajno oružje – mitraljez u trbušnom tunelu (reče tata golub sinu: "Sinko, naše najopakije oružje je ona rupa ispod repa!") koji je gledao unatrag i kojeg je isto posluživao radist-strijelac samo presamićen na drugu stranu.

Nakon Midwaya, počeli su Avengeri gomilati uspjehe. Najprije su u bici kod Solomonskih otoka potopili laki nosač aviona Ryūjō, a nedugo zatim su u bici kod Guadalcanali dotukli bojni brod Hiei. Učestvovali su i u potapanju oba japanska superdrednota (Yamato i Musashi).
Pokazali su se odličnim avionima za lov na podmornice, potopili su ih tridesetak uključivo i veliku teretnu podmornicu I-52.

Avengera je ukupno sagrađeno skoro 10.000 komada. Nisu svi kod Grummana jer je firma trebala kapacitete za gradnju Hellcata pa su stoga posao prepustili General Motorsu – Eastern Aircraft Division. U tu je svrhu napravljen avion kojeg su u šali nazvali Parker - Avenger jer je avion umjesto zakovicama bio spojen plehšerafima kako bi ga u General Motorsu mogli pažljivo rastaviti i komade prilagoditi tehnologiji automobilske proizvodnje.
Osim na Pacifiku, letjeli su Avengeri i na europskom bojištu, prvenstveno kod Britanaca. Opremali su ih i radarima za protupodmorničke borbe. Poslije WWII. bilo ih je i u Koreji, a preostale su dali Francuzima za rat u Indokini. Posljednji su povučeni iz službe 1960. godine.



Par tehničkih podataka:
- motor Wright R-2600-8 Double Cyclone s 14 cilindara, 1.700 KS
- max. brzina 414 km/h
- početna brzina penjanja 411 m/min
- dolet 1.800 km
- naoružanje: dva fiksna mitraljeza Browning .50" u krilima, jedan pokretni mitraljez Browning .50" u leđnoj kupoli i jedan pokretni mitraljez Browning .30" u trbušnom tunelu + jedan torpedo 559 mm / 900 kg bombi / do 8 raketa



Ah, da – jedan od pilota koji su vozili Avenger bio je i George Dablju Bush stariji, budući američki precjednik. On je u jednoj akciji pogodio cilj, ali je ostao bez dva poginula člana posade i za to je dobio kolajnu...
Drugi je bio Paul Newman koji je htio postati pilot, ali mu usprkos prekrasnih plavih okica to nisu dozvolili jer su ustanovili da je slijep na boje pa je postojala opasnost da ne razlikuje žute Japance od bijelih Amera. Zato je postao stražnji strijelac. Nije poznato da li je koga upucao.

Ah, da. 5. prosinca 1945. nestao je u Bermudskom trokutu skvadron od 5 Avengera poznat kao "Let 19". Nikad se ništa nije saznalo o njihovoj sudbini.  Pitali su čak i Martina Misteriju.

Douglas SBD Dauntless



Kao što sam već negdje napisao, američke su zračne snage bile vodeće po iskustvima s obrušavajućim (kad sam bio mali, koristio se izraz pikirajući). U usporedbi sa svojim najpoznatijim protivnicima, njemačkom Štukom (Junkers Ju 87) i japanskim Valom (Aichi D3A) bio je za klasu bolji.
Resile su ga odlike ostalih američkih vojnih aviona: odličan motor, veliki dolet, čvrsta konstrukcija, odlične letačke performanse i jako naoružanje.

Projekt Dauntless (Neustrašivi) je započeo Northrop kao model BT-1 još 1935., a onda je kompaniju, da upotrijebim pomorski izraz, "kao štuka grgeča" progutao Douglas pa se model od tada zove Douglas SBD Dauntless (SBD = Scout Bomber Douglas jer je namjena aviona bila dvojaka – izviđački i obrušavajući). U naoružanje američke mornarice uveden je polovinom 1940. godine i najveći dio WWII. bio je jedini takve vrste sve do 1944. kad ga je počeo zamjenjivati jači i veći Helldiver.

Prvi ratni okršaj bio je pasivnog tipa – većinu postojećih Dauntlessa umlatili su Japanci u Pearl Harboru na aerodromima gdje su bili lijepo gusto naparkirani kako bi ih se lakše čuvalo od mogućih sabotera. No, ubrzo nakon toga, već u bitci u Koraljnom moru pokazali su zube. Potopili su jedan i oštetili drugi japanski nosač aviona. Usput i nešto stoke sitnog zuba.
Vrhunac karijere i zasluženu slavu dosegli su, naravno kod Midwaya. Splet okolnosti da su na poprište stigli združeno za razliku od nesretnih torpednjaka kao i činjenicu da je žrtva torpednih aviona odvukla lovačku zaštitu u prizemlje iskoristili su do maksimuma. Kad su na japanskim nosačima vidjeli bombardere kako im se strelovito približavaju, znali su da je vrag uzeo šalu.

Kasnije su Dauntlessi obavili lavovski dio posla u bitkama oko Guadalcanala, a posljednja velika akcija bila im je bitka u filipinskom moru gdje su letjeli i s avionosača i s kopnenih aerodroma. Koristila ih je Mornarica, a naravno i Marinci. Kopnena vojska imala je svoju vlastitu inačicu ovog aviona zvanu A-24 Banshee (Glasnica smrti) koja se razlikovala od mornaričke po odsustvu repne kuke i repnom kotaču na napuhavanje!
Dauntlessi su učestvovali i na europskom ratištu, poglavito u sjevernoj Africi gdje su letjeli s avionosača. Mornarica je od 1944. nadalje počela uvoditi veće i jače Helldivere, ali su Marinci, tvrdoglavi kakvi već jesu, radije zadržali Dauntlesse jer su bili laganiji i spretniji.



Par tehničkih podataka:
- motor Wright R-1820-60 s devet cilindara, 1,200 hp
- max. brzina 410 km/h
- početna brzina penjanja 520 m/min
- dolet 1.800 km
- naoružanje: dva fiksna mitraljeza Browning .50" u kućištu motora sinhronizirana da pucaju kroz elisu i dva pokretna mitraljeza Browning .30" u stražnjem dijelu kabine + 1.000 kg bombi



Relativno moćno naoružanje i žilavost navelo je pilote Dauntlessa na drskost i bezobrazluk u ophođenju s protivnicima pa se čak tvrdi da imaju pozitivan skor u sukobima s lovcima. Pilota Stanleya "Swedea" Vejtasu u njegovom Dauntlessu napala su tri Zeroa; ustrijelio je dvojicu, a trećemu je odrezao krilo vrhom svog krila.
U tri godine ratnog djelovanja potopili su šest nosača aviona, 14 krstarica, 6 razarača, 15-tak transportnih brodova i buljuk sitnjavora.

Sagrađeno ih je ukupno nešto manje od 6.000 komada. Nešto su ih dobili razni saveznici (Novozelanđani, Francuzi pa čak i Meksikanci). Posljednji je povučen iz operativne službe 1959. upravo u Meksiku.

Curtiss SB2C Helldiver



Vojna tehnologija ima sklonost brzom zastarijevanju u uvjetima intenzivne uporabe pa je već prije ulaska USofA u WWII. zatražena izrada nasljednika Dauntlessu. No, povjest Helldivera (Paklenog obrušavatelja) pokazuje kako "Brže, više, jače" ne mora nužno značiti i "bolje".
Helldiver je zamišljen kao nasljednik Dauntlessa. Bio je to velik i težak avion i samo je uvođenje novih velikih avionosača klase Essex stvorilo pretpostavke za njegovo korištenje na moru. No, od prvog dana s tim avionom nešto nije štimalo. Prva dva prototipa su se srušila, a onda je slijedio beskonačni niz dorada i prepravaka koje su odgađale uvođenje u operativnu službu. Glavna zamjerka je bila u lošem upravljanju što je značilo da ga mogu uspješno voziti samo vrhunski piloti, a tih baš nema "na svakom kružnom toku". Čak su mu ugradili i autopilota da bi se savladali problemi nestabilnosti. Armija je imala svoju inačicu, zvala se A-25 Schrike (Svračak) i beskrajno su otezali s prihvatom.


BTW, Čuveni njemački lovac druge generacije Focke-Wulf fw 190 zvao se Würgler što također znači svračak!

Veću količinu su trebale preuzeti i zračne snage nekih zemalja Commonwealtha, ali su nakraju otklonili tu čast. Stručna Trumanova komisija je dala negativnu ocjenu letjelice što je na kraju i dokrajčilo Curtissa kao proizvođača aviona.
Ipak je 1944. uveden u operativnu službu i u rukama uvježbanih pilota pokazao se opako dobrim i ubojitim avionom.
Zapravo je glavni razlog lošeg odjeka ovog aviona bilo uvođenje raketa što je eliminiralo potrebu za punokrvnim obrušavateljima jer su lakši za korištenje Corsairi i Hellcati naoružani raketama sasvim dobro uništavali kopnene ciljeve, a to je eliminiralo potrebu za uvijek opasnim manevrom obrušavanja.



Par tehničkih podataka:
- motor: Wright R-2600-8 Double Cyclone s 14 cilindara 1.700 KS
- max. brzina 450 km/h
- dolet 1.800 km
- naoružanje: 4 mitraljeza Browning .50" u krilima i dva pokretna mitraljeza Browning .30" u stražnjem dijelu kabine + 450 kg bombi



Ukupno ih je sagrađeno nešto više od 7.000 komada. U operativnoj službi su bili do 1950, a u međuvremenu su Ameri viškove podijelili raznim hrabrim saveznicima. Tako su ih Grci koristili u građanskom ratu oboružane dodatnim mitraljezima u spremnicima pod krilima, a koristili su ih i Francuzi u prvom indokineskom ratu. Posljednji je povučen iz operativne službe u talijanskom ratnom zrakoplovstvu 1959. (istovremeno kad i zadnji Dauntlessi u Meksiku)

Bili su lošiji i kasnije su došli, a ipak ih je napravljeno više nego Dauntlessa?

Thommo je napisao/la:Bili su lošiji i kasnije su došli, a ipak ih je napravljeno više nego Dauntlessa?

Zanimljivo, ali istinito. Nije to prvi ni posljednji slučaj da vojska forsira neku opremu iako ta i nije najbolja. Kad se jednom proizvodni pogon pokrene, teško je ići natrag. Osim toga, postoji ono što se zove "generalovo pravilo" i veli da ništa nije nemoguće učiniti onome tko to ne mora sam! Vojska je rekla da je to dobar avion i nemoj ti tu meni, znaš...

Nije taj avion bio katastrofa. Kad su ga jednom naučili koristiti, funkcionirao je sasvim dobro, a boljih nije ni bilo. Osim toga, on zapravo u većem dijelu svoje karijere nije imao dostojnih protivnika.

Audiatur et altera pars!, govorili su stari Grkljani pa da vidimo što je letjelo na protivnoj strani...


Japansko carstvo


Mitsubishi A6M Reisen ('Zeke', 'Zero')



Lovac Zero spada, uz Spitfirea i žutonosog Messerschmitta bf 109, među vjerovatno najpoznatije lovce WWII. Kao i uz sve ovako izvikane vojne naprave, uz njega se vežu mnoge istinite i neistinite priče. No, bilo kako bilo, bio je to dobar avion i kad se pojavio na surovom ratnom nebu, bio je grubi šok za zapadne letače.

Zašto "Zero", "nula"? Suprotno uobičajenom razmišljanju, "Zero" je i službeni japanski naziv i možda je ovo prigoda da nešto napišem o japanskom sustavu obilježavanja vojne tehnologije.
Puni naziv aviona glasio je "Mornarički lovac za nosače, tip 0" (kao što je uostalom postojao i top 20 mm za avione, tip 99). Uobičajeni način datiranja vezao se uz godinu vladanja tekućeg cara pa su se proizvodi uvedeni do 1926. datirali prema godini vladanja cara Taishō-a. Onda je Taishō umro, naslijedio ga je Hirohito pa je brojčanik resetiran. Tri godine kasnije, odlučili su promijeniti sustav pa su zanemarili careve i počeli datirati tehnologiju koristeći posljednje dvije znamenke brojano od početka carstva. Tako je 1929. godina postala 2589. godina ab urbe condita i avion proizveden te godine postao je "Tip 89", a naš "Zero" koji je uveden 1940. = 2600. postao "Tip 0". Jednostavno, ne? Posebno je zabavno bilo kad su se preklopili stari i novu sustav obilježavanja. Život japanskih vojnih logističara morao je biti noćna mora.

Japanci su imali velikog iskustva s ratnim avionima zahvaljujući svom dugogodišnjem ratu s Kinom. Među ostalim avionima koji su se borili protiv kineskih zračnih snaga isticao se Mitsubishi A5N koji se uprkos slabom naoružanju pokazao superiornim svemu što su imali Kinezi.
Mitsubishijev glavni, konstruktor, Jiro Horikoshi, nastavio je razvijati avion i 1940. uveden je bitno poboljšani nasljednik A6M. U to su vrijeme smatrali lovac Zero najuspješnijim lovcem za avionosače. Imao je odlična manevarska svojstva i golemi dolet, a bio je i pristojno naoružan. Reputaciju je stekao osobito na početku japanske invazije boreći se protiv inferiornih savezničkih aviona pa mu je omjer u borbama dosegao fascinantnih 12 : 1.

Kasnije su se pokazale i slabosti kad manevarska svojstva više nisu mogla zamijeniti žilavost i naoružanje. Još se kako-tako mogao mjeriti s Wildcatima i Dauntlessima, ali kad su se na nebu pojavili teško naoružani i oklopljeni Hellcati i Corsairi, bili su mu dani odbrojani. Posebno se pogubnim pokazalo odsustvo zaštite rezervoara goriva.
Osim na nosačima, korišteni su Zeroi i na kopnenim aerodromima svugdje gdje je Carska mornarica vodila operacije. (Zanimljivo kako su i Japanci i Ameri imali jedan začudni sustav razdvojenosti među rodovima čak i na istim bojištima). Najveće su uspjehe imali na Novoj Gvineji gdje su uspješno tamanili američke srednje bombardere B-25 Mitchell i B-26 Marauder. Većina japanskih zračnih aseva nanizali su pobjede upravo tamo.

Zero je nesumnjivo bio odličan avion, a u letačkim performansama teško da mu je bilo ravna. Jedna od najvažnijih karakteristika mu je bio ogroman dolet i japanski su piloti vježbali daljinske letove "na minimumu" i često iznenađivali protivnike mogućnošću neočekivane koncentracije zračnih snagama na udaljenim mjestima. Ono što se često zanemaruje je izvrsnost pilota koji su za razliku od protivnika koji su uglavnom leškarili kraj svojih zastarjelih letjelica na aerodromima po kolonijama imali za sobom nekoliko godina praktičnog rada u Kini.
Amerikancima se posrećilo pa su se uspjeli dočepati nekoliko napuštenih, a relativno neoštećenih Zeroa. Osposobili su ih za let pa su američki probni piloti detaljno ispitali letjelice i to je doprinijelo poboljšanju novih američkih projekata i usavršavanju obrambenih taktika.



Par tehničkih podataka:
- motor Nakajima Sakae s 12 cilindara 950 KS
- max. brzina 533 km/h
- početna brzina penjanja 950 m/min
- dolet 3.100 km
- naoružanje: dva fiksna mitraljeza 7,7 mm s po 500 metaka u kućištu motora sinhronizirana da pucaju kroz elisu i dva topa 20 mm s po 60 metaka u krilima + 2 x 60 kg bombi

Grupa Zeroa u letu negdje na Pacifiku. U bližem avionu je jedan od najvećih japanskih aseva, Hiroyoshi Nishizawa



Ukupno je bilo izgrađeno gotovo 11.000 Zeroa i po tome je to najmasovnije građen japanski avion (ne samo lovac). Njegova je slava počela naglo tamnjeti nakon 1943. kad su počeli stizati novi američki avioni. Propust Japana da mu pravodobno uvede nasljednika rezultirao je forsiranjem zastarjelog aviona u neravnopravne borbe i golemim gubicima pred kraj rata. Posljednji su uništeni u kamikaze napadima.

Ovo je možda najbolja prigoda da kažem par riječi o imenima koja su za potrebe identifikacije Saveznici dodijelili japanskim avionima (jer uglavnom nisu mogli znati službene japanske nazive). Počelo je kojekako, a onda je obavještajni časnik Frank T. McCoy malo standardizirao stvar pa su lovci dobili muška imena, svi ostali avioni ženska, jedrilice su nazvane po ptičicama. Bilo je tu povremenih dorada, ali taj se sustav brzo proširio među ostale Saveznike, a koristi ga se u literaturi i dan danas. Pri davanju imena, htio je McCoy (he was a real McCoy!) da uza sve ostalo budu i smiješna pa su muška imena imala "gorštački" oblik (zato je Zero postao "Zeke"), a curice su birane među prsatim ljepoticama.
Sustav se nije održao poslije WWII. Danas je u uporabi tzv NATO-sustav koji daje imena s početnim slovom koje se slaže s namjenom letjelice pa se, primjerice, svi lovci zovu na "F", bombarderi na "B" i tako redom... Je li jasno, drugovi?!

Kawanishi N1K Shiden



Kompanija Kawanishi razvila je lovac hidroavion N1K1 kao hidroavion-lovac za uporabu na bojištima gdje nema aerodroma, a i nosači ne mogu blizu. 1943. kad je bio spreman, više nije bilo bojišta gdje bi carski Japan bio u ofanzivi pa je projekt napušten.
Još 1941. shvatili su projektanti da nespretni plovak kvari performanse potencijalno odličnog aviona pa je razvoj lovca "s kotačima" nastavljen po privatnoj inicijativi. Prvi model poletio je krajem 1942. godine i pokazao se odličnim. Za to je bio zaslužan novi, jači Nakajimin motor Homare koji je zamijenio slabašniji Mitsubišijev Kasei. Avion je zadržao hidroavionsku konfiguraciju srednjekrilca, a pri konstrukciji pazilo se da se koriste "nestrateški kritični" materijali.

Kawanishi N1K Shiden (Ljubičasta munja) – "George" bio je odličan avion. Za razliku od Zeroa bio je teško naoružan i sposoban da podnese veliku količinu oštećenja u borbi. Mogao se ravnopravno nositi s Hellcatom, a navodno je bio bolji od Corsaira i Mustanga. Da bi pilotu bilo lakše, ugradili su na avion automatske flapsove (štogod to bilo) koji su omogućili pilotu da se u žaru borbe bavi pametnijim aktivnostima.
Imao je Shiden i loših strana. Nije dobro podnosio grubu vožnju i znao je pasti u opasan kovit pa je bilo preporučljivo da ga vozi iskusan pilot. Osim toga, motor Homare je bio relativno neispitan s mnogim tvorničkim nesavršenostima. Bilo je problema i sa stajnim trapom jer su kotači bili loši, a noge dugačke zbog velikog propelera pa se prilikom prizemljenja često događalo da je strajni trap jednostavno bio zguljen. Kažu da je više Shidena stradalo zbog te greške nego u borbi.

Kasnije je napravljena modifikacija tog odličnog aviona. Krila su spuštena i stajni trap je skraćen. Ta je verzija dobila ime Shiden Kai (Kai = modificiran) i bio je, naravno bolji. Prototip je poletio 1. siječnja 1944.
Avioni su uglavnom uspješno korišteni u defanzivnim bitkama u domovinskim vodama, nisu se iskazali u borbama s B-29 koji su letjeli na velikim visinama zbog male brzine penjanja i loših performansi motora u rijetkom zraku, ali kažu da je bio najbolji lovac za zračne bitke.



Par tehničkih podataka:
- motor Nakajima Homare NK9H s 18 cilindara, 1,850 KS
- max. brzina 658 km/h
- početna brzina penjanja 1240 m/min
- dolet 2.400 km
- naoružanje: 4 topa 20 mm u krilima svaki s po 200 metaka + 500 kg bombi

Shiden je prekasno došao na bojište pa nije jako utjecao na ishod rata. Sagrađeno ih je ukupno nešto manje od 1.600 komada. Bilo je to vrijeme kad su američki bombarderi već ozbiljno lupali po japanskoj industriji, a sve veći broj kvalificirane radne snage je novačen na bojišta pa je i kvaliteta kritičnih komponenti bila sve lošija.

Rekao bih da je ovaj Shiden jedini potencijalni rival P-47 u kategoriji lovaca s radijalnim motorima.

inflameswetrust je napisao/la:Rekao bih da je ovaj Shiden jedini potencijalni rival P-47 u kategoriji lovaca s radijalnim motorima.  

Možda i Micubušijev Raiden, ali je napravljen prekasno da bi ga se isprobalo u praksi

Ne bih stavio svoje pare na tog debeljka...

Teško je ne biti debeljko s onakvim golemim zvjezdastim motorom. A Raidenov je još ktome bio povučen unatrag

Nakajima B5N 'Kate'



Torpedni avioni su, zanimljivo, prilično stara pojava u pomorskom ratovanju. Ideja je nastala još oko 1910. godine, a 1915. je nekoliko britanskih hidroaviona s torpedima u turskim vodama potopila nekoliko plovećih Turaka. Što nije spriječilo debakl kod Galipolja, ali je dobavilo zanimljiva iskustva.
Japanci su sa svoje strane oduvijek znali dobro koristiti torpeda pa im je ideja dostave zrakom brzo prirasla srdcu. Prvih nekoliko modela su im isprojektirali Englezi, a onda su se sami prihvatili posla. Kao i kod drugih mornarica, avioni na avionosačima u razdoblju između dva rata bili su dvokrilci pa su tako torpedni avioni na IJN Kagi i IJN Akagiju bili dvokrilci Yokosuka B4Y.

Ratoborni kakvi su već bili, zaključili su Japanci da im za planiranu dalekoistočnu ekspanziju treba nešto bolje. I tako je 1935. raspisan natječaj za javnu nabavu novog mornaričkog lovca za uporabu na nosačima. Već dvije godine kasnije poletjeli su prvi primjerci i odma su ih krenuli ispitivati na poligonu u Kini.
Pokazalo se da je avion dobar, ali da mu manjka oklopna zaštita za posadu i rezervoare s gorivom. Glavonje su tu jako oklijevale jer nisu htjeli dodatno opterećivati avion kako bi zadržali inače odlične performanse pa su umjesto toga pojačali motor i doradili zmaj aviona što nije previše pomoglo. I takav se poboljšani pojavio na nosačima 1939.

Ratna karijera bila mu je relativno kratka, ali burna. Već na početku rata bilo je jasno da zastarijeva, ali je svejedno krenuo u napad na Pearl Harbor i tamo ih je pet oboreno, a ostali su se slavodobitno vratili doma. BANZAI! Jasno da napad na Bisernu luku baš i nije bio pravo mjerilo kvalitete jer su Ameri bili nepripremljeni. No, 'Katice' su kasnije uspješno potopile i USS Lexington u bici u Koraljnom moru, USS Hornet u bitci kod otoka Santa Cruz, a poslije bitke kod Midwaya onesposobile su jedan od tri amrička nosača, USS Yorktown pa ga je kasnije dotukla jedna podmornica.
Nakon Midwaya polako je povučen iz prvih redova pa je služio za drugorazredne zadatke kao bombarder s kopnenih aerodroma i za treninge novih naraštaja pilota kojih je nakon Midwaya i pogotovo Filipina kronično nedostajalo. Neki su dobili primitivne radare i/ili detektore magnetskih anomalija i korišteni su u protupodmorničke svrhe. Nije poznato s kakvim uspjehom.



Par tehničkih podataka:
- motor Nakajima Sakae 11 s 14 cilindara, 1,000 KS
- max. brzina 380 km/h
- početna brzina penjanja 390 m /min
- dolet 2.000 km
- naoružanje: dva "Ru" (Lewis) mitraljeza 7,7 mm u krilima i jedan "Ru" (Lewis) mitraljez 7,7 mm na stražnjem leđnom položaju (svi hranjeni bubnjevima s po 90 metaka) + jedan torpedo 45 cm ili do 500 kg bombi



Sagrađeno ih je točno nešto oko 1.150 komada. Sačuvan nije ni jedan, a posljednji su primjerci korišteni u samoubilačkim napadima.

Nakajima B6N Tenzan (Nebeska planina) 'Jill'



Što se tiče nasljednika 'Katice', tu se vrh japanske mornarice pokazao dosta žustrim u razmišljanju (očito im je bio jasan značaj torpednih aviona u ratu na plavim pučinama) pa je već 1939. kod Nakajime naručen projekt nasljednika. I prvi su prototipovi poletjeli početkom 1941, prije početka rata na Pacifiku.
No, nisu se baš proslavili. Kod projektiranja, kad se planiralo dobiti brži, bolji, čvršći i opasniji avion, pojavila su se ograničenja koja su u startu smanjila Properties planirane letjelice. Ograničavajući faktor su bile rupe u palubama nosača, tzv. dizala, koja su iz hangara u potpalublju dizala letjelice na svježi zrak. I ta su bila standardnih dimenzija, a kako su izvorni projekti japanskih nosača bili jednom nogom u tridesetim godinama, nitko nije očekivao da će letjelice postati veće. Ovo je, slično kao kod britanskih tenkova, dokaz kako neka tehnološka banalnost može limitirati razvoj oružja.

Sljedeći problem su bili motori. Projektanti su planirali koristiti Nakajimin 14-cilindarski motor Mamori jer je uz zadanu snagu imao manju potrošnju goriva, a jedan od parametara bio je veliki dolet. Mornarica je htjela Mitsubishi Kasei, ali ajde...
Onda su ustanovili da novi motor baš i ne radi kako treba i da je pravi izvor svraba, a i kad je radio, avion je imao tendenciju da sam od sebe u letu pravi valjke. Uzrok je bio golemi četverokraki propeler koji je imao veliki torzioni moment, a onda su zaključili da treba okomiti stabilizator ukositi na stranu za par stupnjeva pa je i to kompenzirano (ako se netko sjeća, takve smo zahvate radili na letjelicama od papira iz pokojnog "ABC tehnike"!).

Sve je to, naravno, jelo vrijeme. Ne smijemo zaboraviti da je cijelo to vrijeme carski Japan bio u ratu, doduše s tehnološki slabašnom Kinom, ali svejedno. A tehnološka razina japanske industrije nije bila jako visoka, manjkalo je prvenstveno stručnih radnika pa su postojeće morali tanko 'razmazivati' što se najviše pokazalo kod razvoja motora.
Konačno su sve poteškoće nekako ispravljene i krajem 1942. počelo je praktično ispitivanje novog aviona na nosačima IJN Ryuho i IJN Zuikaku (bilo je to već poslije Midwaya). Onda su ustanovili da treba ojačati stajni trap i repnu kuku, a nosač torpeda prilagoditi kako torpedo prilikom izbacivanja ne bi činio "žabice", a kad su konačno krenuli s proizvodnjom, odlučila je Mornarica reducirati broj motora u uporabi pa su ipak Mamori zamijenili sa Zuisei što je značilo da treba izbušiti par novih rupa i začepiti neke stare, a malo su skratili lopatice propelera. Usput su dodali još jedan mitraljez u trbušnom tunelu i fiksirali repni kotač kako bi se malo uštedjelo na težini. Zaštitu rezervoara nisu postavili.

Prve borbene operacije počeli su s kopnenih aerodroma u Karolinima. Očekivala se američka invazija pa su aerodrome oko baze Truk ojačali avionima s nosača među kojima se našlo i šezdesetak novih B6N. I onda su ih u studenom 1943. poslali da napadnu američko brodovlje usidreno kod Bougainvillea. Oborena su četiri B6N, a nije postignut niti jedan pogodak. Treba znati da su tada Ameri već dobrano umrtvili japansku lovačku zaštitu, a i kvaliteta pilota je bila loša. Nakon ponovljenih napada ostalo je samo šest od prvobitnih 40 B6N.
19 lipnja 1944. u bitci kod Filipina imali su B6N svoj debi s nosača. Rezultati su bili katastrofalni jer su ih američki lovci očerupali do daske. U nastavku rata operirali su kopnenih aerodroma jer nosača praktički nije više bilo, a mali nosači nisu imali katapulte koji bi omogućili lansiranje ovako velikih i teških aviona. No, to je Japancima u tom trenutku bio najmanji problem. Posljednji veliki nastup bio im je u bitci za Okinavu gdje su mnogi potrošeni kao kamikaze.



Par tehničkih podataka:
- motor Mitsubishi Kasei 25, s 14 cilindara, 1.850 KS
- max. brzina 480 km/h
- početna brzina penjanja 500 m/min
- dolet 3.000 km
- naoružanje: jedan "Ru" (Lewis) mitraljez 7,7 mm u stražnjem dijelu kabine i jedan "Ru" (Lewis) mitraljez 7,7 mm u trbušnom tunelu (svi hranjeni bubnjevima s po 90 metaka) + jedan torpedo od 1.800 kg ili do 800 kg bombi



Sagrađeno ih je nešto manje od 1.300 komada, a navodno je jedan sačuvan u muzeju u Washingtonu D.C.

Aichi D3A 'Val'



Usprkos prividnoj zastarjelosti, ovaj obrušavajući bombarder bio je prava pokora za savezničko brodovlje i nosi počast aviona koji je potopio više plovila od bilo kojeg aviona sila Osivine. Ujedno je bio i prvi avion koji je napao američke ciljeve u WWII.

Kao i kod torpednjaka, prethodnik na avionosačima bio mu je dvokrilac Aichi D1A, ali je već 1936. Mornarica ispostavila zahtjev za projekt i dobavu odgovarajuće količine jednokrilaca s poboljšanim performansama.
Japanci su imali jako dobre odnose s Heinkelom (navodno su u nekim slučajevima čak upozoravali Nijemce kad će im u nenajavljenu kontrolu doći komisija na provjeru poštovanja Versailleskih ugovora) pa projekt aviona Aichi D3A dosta duguje Heinkelovom brzom He 70 Blitz (munja). To se posebno odnosi na eliptična krila (takva je, uostalom, imao i Spitfire). Avionu su ostavili fiksni stajni trap (slično kao i njemačkoj Štuki) jer se smatralo da će se povećani otpor zraka nadoknaditi malom težinom nogica što se pokazalo ispravnim u oba slučaja.

Prvi prototipovi su razočarali na probnim letovima početkom 1938. Motor, 9-cilindarski Nakajima Hikari pokazao se slabašnim pa je uz malu brzinu otpor stajnog trapa značajno utjecao na performanse, loše je držao smjer, kočnice za obrušavanje su vibrirale... Ma, sve samo ne dobro!
Onda su malo povećali okomiti stabilizator, ojačali zračne kočnice, ugradili moćniji Mitsubishi Kinsei, malo doradili zmaj aviona i odjednom je sve leglo na mjesto. Još su okomitom stabilizatoru dodali hrpteni greben da osiguraju bolje držanje pravca i 1939. naručena je prva operativna serija.

Kao i kod torpednjaka, prve su probe na nosačima izvršene na IJN Kagi i IJN Akagiju, a korišteni su i poligoni u Kini.
Kad je Japan napao Amerikance i Engleze, bio je Aichi D3A u prvim naletima. Kako je Pearl Harbor bio rezultat udruženog rada više vrsta aviona, teško je specificirati doprinos pojedinog tipa aviona, ali je poznato da je ovaj avion zaslužan za potapanje 16 savezničkih brodova u prvih 10 mjeseci rata. Kod Midwaya je japanska flotna avijacija opasno oštetila bazu na istoimenom otoku, ali se kasnije nije stigla proslaviti jer je konkurencija stigla na vrijeme. Oštetili su Yorktown u završnoj fazi bitke, ali je na kraju cijeli kontingent aviona skupa s lijepim brojem izvježbanih pilota otišao u plave dubine.

U nastavku rata korišten je 'Val' često i kao lovac jer je bio prilično pokretljiv pa mu je dosta dobro išlo. Kasnije mu je pojačan motor i dodani vanjski rezervoari za gorivo pa je uspješno sudjelovao u borbama za Solomonsko otočje.
Kad je Yokosuka D4Y Suisei uveden u redovno naoružanje, prebačen je Aichi D3A na drugorazredne zadatke – djelovanje s kopnenih aerodroma i malih avionosača koji nisu mogli koristiti (pre)brze Yokosuka D4Y Suisei. U borbama za Filipine pretrpjeli su teške gubitke i to je bio njihov labuđi pjev. Posljednji su, kako se i pristoji, potrošeno kao kamikaze.



Par tehničkih podataka:
- motor Mitsubishi Kinsei 44 s 14 cilindara, 1.070 KS
- max. brzina 390 km/h
- početna brzina penjanja ...
- dolet 1.470 km
- naoružanje: dva fiksna mitraljeza 7,7 mm s po 500 metaka u kućištu motora sinhronizirana da pucaju kroz elisu i jedan "Ru" (Lewis) mitraljez 7,7 mm na stražnjem leđnom položaju + do 250 kg bombi



Ukupno je sagrađeno nekih 1.500 primjeraka. Koliko je poznato, sačuvana su dva primjerka, oba u USofA

Yokosuka D4Y Zuisei (Kometa) 'Judy'


(kasnija inačica sa zvjezdastim motorom)

Iako odličan, 'Val' je ipak bio avion međuratnog razdoblja pa je već 1938. godine izdana specifikacija zahtjeva za konstrukciju njegovog nasljednika. Postupak javne nabave je izbjegnut tako što je posao preuzela mornarička baza u Yokosuki (est modus in rebus!). To je definitivno ubrzalo razvoj. Bar u početku.
Avion je bio dvosjed niskokrilac potpuno metalne konstrukcije s uvlačivim stajnim trapom Zanimljivo je da je za pogonski agregat izabran redni motor što je pak avionu dalo vitku liniju i veliku brzinu. Motor je bio Aichi Atsuta, japanska licencna inačica slavnog njemačkog DB 601. Upravo tako: inačica. Jer su proizvodni standardi bili niži od njemačkih pa je sve skupa funkcioniralo nekako skrpljeno. Ipak je proizveden dovoljan broj aviona da ih se može ispitati.

Prvi su prototipovi poletjeli u prosincu 1940. i pokazali su niz problema. Najveći su problem bile vibracije kod brzog leta i obrušavanja. Dok se to ne riješi, odlučeno je da će se do tada proizvedeni avioni koristiti kao daljinski izviđači. Nije ih proizveden veliki broj, a onda je potražnja naglo porasla jer su Ameri potamanili hrpu 'Valova' pa je nastao manjak na bojištima. U međuvremenu su Japanci ostali i bez velikih avionosača, a 'Zuisei' je bio prevelik za rad s manjih nosača. To je bio nerješiv problem sve do instalacije opreme za katapultiranje.
Motor je i dalje zadavao probleme pa je napokon odlučeno da ga se zamijeni s pouzdanim Mitsubishi Kinsei 62, a to je iziskivalo neke manje promjene na trupu aviona, a i smanjilo je vidljivost pilotu naprijed i prema dolje što je značilo da je korištenje na nosačima otežano. Buduć je Kinsei 62 bio moćniji od ranijeg motora, performanse se nisu bitno pogoršale. Zaštita rezervoara je i ovdje izostala pa je 'Zuisei' pokazivao zanimljivu tendenciju da se pretvori u krijesnicu već nakon bezazlenijeg pogotka.

Ukupan ratni dojem nije bio bogzna što. Saveznički su ih lovci tamanili kao muhe iako je navodno jedan jedini D4Y umalo potopio nosač aviona USS Franklin, adrugi da je oštetio bojni brod USS South Dakota (obzirom na oklopnu zaštitu tog tipa BB, pitanje je da li su ovi to i primijetili). Pravi je pokolj nastao u "Velikom marijanskom lovu na purane".
Nakon američkog iskracavanja na Filipine u zaljevu Leyte, djelovali su D4Y s kopnenih aerodroma i tu su ih prvi put počeli masovno koristiti kao kamikaze. I imali su dosta uspjeha kao što se uostalom događa sa svakom inovativnom ratnom taktikom.

U bitkama za domovinske otoke (konkretno: Okinavu) upotrijebljeno je puno aviona D4Y. Bili su brži od Zeroa pa su ih dosta koristili i kao lovce. U tu su svrhu pretvoreni u jednosjede, a u stražnjem kokpitu je umjesto radiste-strijelca sjedio 20 mm top udešen da puca koso prema gore, a nosili su i rakete. Korišteni su i za borbu protiv B-29, ali su tu pokazali slabe rezultate jer su Supertvrđave letjele previsoko.
Avioni ovog tipa letjeli su do samog kraja rata. Među posljednjim akcijama bio je let 11 aviona izveden 15. kolovoza 1945. pod komandom viceadmirala Matome Ugakija. Samo su se tri vratila kući.



Par tehničkih podataka (prvobitna specifikacija):
- motor Aichi Atsuta AE1P 32 12-cilindarski tekućinom hlađeni redni, 1,400 KS
- max. brzina 550 km/h
- početna brzina penjanja 820 m/min
- dolet 1.460 km
- naoružanje: dva fiksna mitraljeza 7,7 mm postavljena da pucaju prema naprijed i jedan mitraljez 7,9 mm na stražnjem položaju + do 500 kg bombi


(prvobitni tip s rednim motorom)

Sagrađeno je otprilike 2.000 komada ovog zanimljivog aviona. Sačuvana su dva primjerka – jedan u Japanu i jedan u Kaliforniji.

Post-scriptum opaska o rednim motorima u japanskoj ratnoj avijaciji WWII:
Ukupno su letjela svega tri aviona opremljena takvim motorima. U mornaričkoj avijaciji bio je to gorespomenuti D4Y i Aichi M6A Serian (Oluja iz vedrog neba), specijalni jurišni hidroavion-bombarder namijenjen lansiranju s posebnih velikih podmornica radi napada na američko kopno i Panamski kanal. Motora je sagrađeno skoro devetsto komada, a kad je 1943. prestala proizvodnja, prestala je i izgradnja Seriana jer nije bilo načina da se avion sa zvjezdastim motorom ugura u hangar na podmornici.
Motore po njemačkoj licenci Daimler-Benza radio je i Kawasaki pod oznakom Ha-40 i ti su ugrađivani u armijski lovac Kawasaki Ki-61 Hien (lastavica) 'Tony'. Navodno su prašinarski motori bili bolje kvalitete, ali da bi dva roda vojske ujedinila proizvodnju istog motora nije nikaome palo na pamet ni u ludilu. Japanski je vojnoindustrijski kompleks bio isprepleten raznim čudnim odnosima k'o svinjska crevca i tu je dolazilo do čitavog niza besmislenih situacija.

Mitsubishi G4M 'Betty'



Nisu svi avioni japanske carske mornarice bili jednomotorni, našlo se tu i većih primjeraka. Većinom ih se može zanemariti jer su mahom građeni u malom broju, ali ovaj zaslužuje našu pažnju.
Mitsubishi G4M 'Betty' bio je "Mornarički jurišni bombarder Tip 1". Nije imao neko službeno ime, ali su ga njegovi piloti zvali od milja Hamaki (cigara) zbog oblika trupa, a možda i zato jer je lijepo i ravnomjerno gorio. Ti neugodniji aspekti ovog aviona naveli su savezničke pilote da ga posprdno zovu "jednokratni upaljač" ili "leteći Zippo".

Avion je projektiran sa željom da se dobije brzi jurišni bombarder dalekog dometa. I to je postignuto, ali uz dosta visoku cijenu. Konstrukcija je bila vrlo lagana, a po ustaljenom japanskom običaju izostali su oklop za posadu i zaštita rezervoara goriva.
Kao torpedni bombarder bio je posebno osjetljiv jer je letio nisko, a putanja je bila predvidiva, ali kao visinski bombarder bio je opasan protivnik. Zahvaljujući velikoj brzini mogao je pojaviti neznano odakle, iskrcati svoj smrtonosni teret i netragom nestati u plavičastim daljinama.

Osim toga, 'Betty' baš i nije bila bez zuba. Resio ju je lijep broj mitraljeza, a osobito je neugodan bio 20 mm top u repnoj tureli – za ono doba neobično jako oružje koje je moglo doći glave svakom progonitelju.
Usprkos nedostatku pasivne zaštite, avion je mogao izdržati priličnu količinu oštećenja, jasno, ako mu zapaljivi metak nije pronašao rezervoar!

Ratni put ovog jurišnog dvomotorca počeo je, naravno u Kini i tu mu nije bilo premca. S početkom rata na Pacifiku iskazao se u napadu na britanski sastav teških brodova kod Kuantana gdje je iz niskog leta bacao torpeda. I pogađao. Tako je dobio čast da bude prvi avion koji je potopio kapitalne brodove u vožnji (opet ponavljam – Pearl Harbor se nekako ne računa). Bio je to podvig jer su avioni doletjeli preko otvorenog oceana što je zahtijevalo i savršenu navigaciju.
Onda su bombardirali Filipine i izvršili napad na Katherine, gradić u Australiji, preko 300 km duboko u unutrašnjosti, Sjevernog teritorija gdje su bile vojne bolnice. Ubili su jednog čovjeka, a šteta je bila neznatna. Panika malo veća.

U nastavku ratne priče kola su krenula nizbrdo. G4M se pokazao strahovito osjetljivim na protuzračnu obranu koju su Ameri pojačali poučeni početnim iskustvima, a i Wildcati su, iako nedorasli Zeroima, bili sasvim dovoljni za rušenje slabo zaštićenih bombardera. I tako su eskadrile 'Bettica' napale savezničko brodovlje kod Gudalcanala i bile propisno očerupane. U bitkama oko Guadalcanala ostali su Japanci bez puno svojih bombardera, ali i bez puno letačkog osoblja što je bilo puno gore. I tako je to išlo sve dalje i dalje.
Vjerovatno najpoznatija epizoda s pacifičkog bojišta gdje su ovi avioni igrali ulogu bila je sačekuša koju su američki Lockheed P-38 Lightninzi priredili glavnokomandujućem japanske carske mornarice, admiralu Isoroku Yamamotou. Doček je bio više nego topao, a Japanci su tražili novog glavnokomandujućeg. I tako dobrog više nisu našli.

Onda su Japanci malo poboljšali svoj dvomotorac i poslali ga u nove bitke. I redalo se: Nova Gvineja, Solomonski otoci, Južni Pacifik, Marijanski otoci i na kraju Okinava. I svagdje su G4M 'Betty' bacali bombe i ginuli kao muhe.
Na Okinavi je avion dobio poseban uređaj za nošenje samoubilačke raketne bombe Okha (trešnjin cvijet). Za obranu domovinskog otočja bilo je u pripremi 20 Kōkūtai-a (zračnih grupa) ovih aviona koji su služili tijekom cijelog rata, ali je rat na vrijeme završio.



Par tehničkih podataka:
- motor dva Mitsubishi Kasei s 14 cilindara, 1.530 KS
- max. brzina 430 km/h
- početna brzina penjanja 550 m/min
- dolet 2.850 km
- naoružanje: jedan top 20 mm u repnoj tureli, četiri "Ru" (Lewis) mitraljeza 7,7 mm (jedan u nosnoj tureli, dva na bočnim pozicijama i jedan u leđnoj tureli) + 1 torpedo od 850 kg ili do 800 kg bombi



Ukupno je proizvedeno nešto manje od 2.500 ovih aviona različitih podtipova. Nešto ih je nakon predaje Japana palo u ruke borcima za slobodu Indonezije pa su bili prvi avioni mladog indonežanskog zrakoplovstva. Ima ih nešto razasutih kao olupine po džunglama pacifičkih otoka, a u muzejima postoje dva neleteća primjerka

Povijesna uloga: Kad je Japan započeo pregovore o kapitulaciji dovela su dva razoružana, u bijelo obojena aviona Mitsubishi G4M označena zelenim križevima na otok Ie Shimu prvu delegaciju Japana. Došli su obilaznim putem i pod teškom pratnjom američkih lovaca Lockheed P-38 Lightning zbog straha da će ih srušiti vlastiti jer je opći stav japanskog vojnog establišmenta bio da se treba boriti do posljednjeg Japanca.
(Hoće to. Mussolini je jednom zgodom rekao Talijanima: "Armiamoci e partite!" / Naoružajmo se i krenite!")

Yokosuka MXY7 Ohka (trešnjin cvijet) 'Baka'



Ideja leteće bombe na raketni pogon nije novost u WWII. Nijemci su nakon pada Italije uspješno koristili svoje Fritz X raketne bombe na daljinsko upravljanje i njima potopili novi novcati talijanski bojni brod Roma, a kod Salerna je glasoviti HMS Warspite tako oštećen da ga nikad nisu do kraja popravili.
Japanci su svoj cvjetić malo pojednostavili pa su u Ohku umjesto elektronike za daljinsko upravljanje ugradili cijelog Japanca. Lika su neposredno pred lansiranje spustili u letjelicu i onda ga izvana zašerafili tako da nije mogao van čak i da se predomislio. Bilo je to oružje konstruirano u očaju i korišteno na samom kraju rata.

Ratni put ove zanimljive (kako kome) letjelice koju su američki mornari od milja zvali 'Baka' (japanski za 'budala', 'idiot') nije baš bio preslavan. Bilo je nekoliko pogodaka, ali su štete bile relativno neznatne. Ameri su brzo shvatili da se opterećeni Mitsubishi G6M 'Betty' mora, slično kao za lansiranje torpeda, pravocrtno voziti prema cilju pa su ih navrijeme dočekali lovcima i potamanili.



Par tehničkih podataka:
- motor tri Tip 4 Mark 1 Model 20 raketna motora na čvrsto gorivo s 2,60 kN potiska
- max. brzina 800 km/h, 1.050 km/h u poniranju
- dolet 36 km
- naoružanje: bojeva glava s 1.200 kg amonala

Izrađeno ih je začudnih 852 komada, a na Okinavi i domovinskim otocima zarobljeno je puno neutrošenih tako da ih po vojnim muzejima diljem svijeta ima cijelo čudo – više od bilo koje druge japanske letjelice.

Evo i kratkog filmića:




Završna riječ: Ja sam ovdje završio s nadvodnim letjelicama, a sad treba nagovoriti Plamenog da se prihvati onih ostalih!

Pfaff je napisao/la:

Završna riječ: Ja sam ovdje završio s nadvodnim letjelicama, a sad treba nagovoriti Plamenog da se prihvati onih ostalih!

Nemam zamjerki. Dijelom zato što je fantastično napisano, a dijelom zato jer ne znam dovoljno o napisanom!!!

Jel smeta što sam otišao u druge, poslijeratne sfere?

inflameswetrust je napisao/la:
Jel smeta što sam otišao u druge, poslijeratne sfere?

Naravno da ne. Lako ćemo Te vratiti u prošlost, ima parnih lokomotiva koliko hoćeš!