Riječki mini-desant na slovenske muzeje

... iliti Tri čovjeka u "Pandi"

Priča je počela otprilike tako što sam od Damirića dobio mail u kojem se hvali kako je nabavio novo vozilo, idealno za ter da bi pod hitno trebalo nešto poduzeti dok je on još na godišnjem, a nisu još počele padati prve pahulje pa da ćemo se još glede toga čuti ovih dana... Fino!
Nas smo dvojica jednostavni ljudi – on je na GO, ja sam u mirovini što znači da smo slobodni u odabiru termina. Ostali potencijalni kandidati su:
a) zaposleni
b) imaju malu djecu
c) grintavi
(dopušteno je odabrati samo dvije karakteristike!)

I tako smo se u mili-tili-čas dogovorili da će to biti odmah u petak, 21. kolovoza. Rano ujutro. Što znači da se ja moram u 7:30 nacrtati na kolodvoru Jurdani gdje će me Damirić pokupiti. Osim njega ide još i mlađahni mu pomoćnik imenom Antonio, prvorođenac iz prvog braka, uzdanica roditeljska i nada željeznicoljubačka!
Logično, ja iz svog šumskog brloga moram krenuti 70-tak dekika ranije. Iskrmeljao sam pravodobno i uljudio se. Vani još ni slavuji nisu biglisali...



Nebo je, ajmo reć, obećavalo...



Nad ACRZ u smjeru tunela Tuhobić praskala je zora (di su nestale one kratke ljetne noći, da mi je samo znati?)





je, povjesnom neumitnošću zaključila da ako već ja idem u pravcu Voljenog grada, onda i ona ima nešto za obaviti pa sam se morao spustiti na razinu mora. Tu je već bilo toplo

Koldvor Jurdani u rano jutro. Nigdje nikog



Djelatnik HŽ-a koji je došao otključati službene prostorije me gledao u čudu



Čak se ni živa u temometru još nije pojavila (bit će da radi od osam)



"Vam ovo treba ili smijem uzeti za naš muzej artefakata?" (Treba!)



I ćenifa je pod ključem, al' me ovo podsjetilo na onu ciganjsku priču:
- Jel, Miko, kamo ja da idem? Tamo di piše "M" ili di di piše "Ž"?
- Ti, Milka, ideš di piše "M" jer ti si madam, a ja idem di piše "Ž" jer ja sam žentlmen!!!




S druge strane ima pojašnjenje (E, moj Miko, jesi se zaj...!)



U nedostatku pametnijeg posla, slikam infrastrukturu. Na skladišnom se kolosjeku vide tragovi nekog davnog iskliznuća



Čeznutljivi pogled prema Sloveniji



Prema moru...

Ni biblioteka još nije radila. Srećom je vođa puta došao dvadesetak minuta ranije. Evo jajolikog plavog autića. Kao i svi Fiatovi uratci, i ovaj je jako humano skoncipiran pa sam se udobno uvaljao na kopilotov položaj. Na stažnjem položaju bili su Antonio i rucak



Jer tijelo traži obrok svoj...



Damirić me uvijek nečim iznenadi. Ovoga sleda dobio sam na poklon njemački službeni vagončić za svoje male kompozicije.



15 jevra za vinjetu bi nam posve nepotrebno opteretili ekspedicijski proračun pa smo se u smjeru Ljubljane kotrljali nenaplatnim putevima. Nama Riječanima standardna relacija: Ilirska Bistrica – Knežak – Pivka – Postojna. Dalje smo krenuli starom cestom prema Vrhniki koja se uzbrdo-nizbrdo provlači uglavnom ispod trase autoputa Postojna – Ljubljana. Mislim da tuda nisam prošao još tamo od polovice 70-ih.
Kad smo došli u Logatec, ukazao nam se veseli prizor. Pretpostavljam da bi, da je kojim slučajem čovjeku umrla punica, u dodatku osmrtnice pisalo: "Sijeno u balama prodajem...!"



Jes' da smo doma popili po kafu, al' treba otpuhnut. Damir & Sin su se ljetos opremili



Antonio se odlučio za topli napitak. U Sloveniji u gotovo svakom bircu imaju poneku zgodnu šalicu za klince & klinceze. Danas je Antonio dobio Štrumfove



Hehe! S druge strane je Gargamel!



Prvi cilj nam je bio privatni vojni muzej u Logatcu. Nažalost smo naletili na – najprije je brek grozno lajao na nas, a onda nam je ljubazna domaćica objasnila da je zatvoreno radi preuređenja. Bila je jako tužna i zabrinuto je pitala (čuvši da smo potegli čak iz Rijeke) da valjda nismo samo zbog toga došli u Logatec. Da smo rekli da jesmo, vjerovatno bi nas i pustila unutra, ali nema veze – ostaje nam nešto za drugi put, a i nije silno daleko.

Krajem prošle godine napisao sam:

Pfaff je napisao/la:
BTW, kad sam bolje pogledao kartu vidio sam da tu ima zanimljivog prostora za . Osim muzeja u Bistri nije neizvedivo stići i do Idrije pa si pogledati tamošnje muzejske izloške vezane uz nekadašnje rudnike žive. A što je najbitnije to se sve može obaviti i bez plaćanja one paklenske šikucije od 15 jevra za dvaput po 30 kilometara. Ha? Upad u TMS je 4,5€ po grlu.

I tako smo, je li, stigli do ulaznih vrata zveckajući u ruci s pripremljenih 4,5€ po grlu...



Malo smo uranili, ali ova vesela teta je rekla da nema veze i da neka samo uđemo!



Pokazalo se da 4,5€ po grlu plaćaju samo odrasli zaposleni građani



Đaci, vojnici, i prosvjetni radnici plaćaju 66,66666666666% pune cijene



Sve uz fiskalni račun da ne bi poslije bilo ovo-ono i nismo znali



Kratko upozorenje:
Ovaj muzej je ooogroman i ja sam u reducirano-trčećem obilasku napravio nekih 400 fotki. Broj sam uspio reducirati, ali je i dalje ostalo puno. Sljedstveno tome, nestrpljifcima i osobama tankih živaca preporučam da pravodobno odustanu!

Muzej je smješten u prostorima nekadašnjeg kartuzijanskog samostana Freudental (samostan Bistra), jednog od četiri u Sloveniji. Samostan je bio aktivan u razdoblju od 1255. do 1782. kad je car Josip II. dekretom raspustio mnoge samostane. Kasnije je zgrade otkupio tvorničar Gallet koji je zgrade pregradio u dvorac. Objekt je bio u vlasništvu njegovih nasljednika do 1945. kad je nacionaliziran, a od 1951. se u njemu nalazi tehnički muzej Slovenije.

Za početak (jer još nije cijeli pogon bio pokrenut) nas je pripustilo u prizemlje gdje ima nešto starih vozila. BTW, svi su izlošci u vrhunskom stanju.



Nisam slikao natpisne pločice jer bi me to predaleko odvelo!



Puno kroma i blistavi lak



" />

Jedan rani motorbicikl češke provenijencije



Slavni Ford-ov Model T. Automobil s kojim je počela era modernog automobilizma. Po mom mišljenju Tin Lizzie je ono što bi se moglo definirati kao "jedinični automobil" – ima sve što treba (motor, volan, kočnice...) i ništa nepotrebnog. Sve ostalo su naknadno na automobil dodali proizvođači i mehaničari da bi imali više posla. Dobro, možda je malo neudoban za današnje pojmove, ali se s njime moglo stići svakamo, a bio je izdržljiv kao sudanska koza.



Ford-ov Model A. Očito su starom Henryju počeli popuštati kriteriji. A i boje su nekako šarene



Mali Wanderer Püppchen (lutkica) iz vremena prije WWI.



Motorbicikl



BMW iz vremena "prije Borne"



Nešto suvremeno



Nešto superluksuzno



Dječji autić na pedale češke proizvodnje



Detalj pogonskog sklopa

Tatra 12



Detalj prednjeg ovjesa. Htio sam zapravo slikati kočnice koje su pokretane čeličnom užadi ali mi nije uspjelo! Sorry...



Motorbicikl



Ovakav je bio prvi riječki semafor. I visio je iznad raskršća Fiumare i Via Rome (koja je bila dvosmjerna i u donjem dijelu)



Piccolo od 6 konja





Na zidovima su postavljeni paneli s raznim starim fotografijama vezanim uz prijevoz. Tramvaj na Tromostovju...



Prolazim kroz zgradu s automobilima (ima toga još, al' to ću kad ona smešna teta napali sve luči) i dolazim u unutarnji otvoreni prostor.
Susjedi Janezi su beskrajno oduševljeni što im se po gozdovima opet šeću medvjedi . Evo mu je stavilo i spomenik

Lokomotivica s pogonom na motor tipa "Aran". Što, gdje i kako – ne piše. Al' je tehnološki zanimljiva



Dinamo i prigon istog



Klipnjača



Getriba?



Prigon je preko lanca, ali mi ovaj nikako nije dao fokusirati





Nešto se bolje vidi iz upravljačnice

Lokomobil. Njega sam lani slikao s ceste



I on ima lančani prigon







Malo parne tehnologije izbliza: Stephensonovo krmilo s dva ekscentra



Obično su lokomobili imali kompaundne strojeve, ovaj, hat megjutim, ima samo jedan cilindar



Križna glava i ojnica



Automatski centrifugalni regulator: Kad se ovi cojones razmaknu zbog brzine vrtnje (što se može dogoditi kad spadne remen prijenosa snage pa nestane opterećenja), zatvore dotok pare pa stroj uspori.



Ima toga još...

Ovakvi mi cijelo ljeto brundaju i drobe preko puta ceste pred kućom



On je Timberjack, moje cipele su Lumberjack





Žal za mladošću. Ja se ovih strojeva sjećam iz djetinjstva kad su još bili u redovnoj uporabi (predmnijevam da bi se našlo još 4umaša, samo ne žele priznati)



Malo bi ga trebalo osnažiti i oličiti, ali ajmo ga pogledat izbliza



"44 godine s vama na cesti!" Impresivna karijera i dokaz neuništivosti parne tehnologije. Ovaj Stanko Paunović je, predmnijevam, kasniji MIN? BTW, na ploči koja je dodana nakon uvrštenja u muzejsku zbirku, pogrešno piše "Pajnović"
Dakle, još i poslije WWII. se proizvodila ovakva tehnologija.





Križna glava i klipnjače jedna iznad druge (sustav Vauclain). U prvom planu pogon razvoda i kulise



Visokotlačni cilindar dolje, niskotlačni gore

Pumpa podmazivanja (?)



Pumpa dobave vode za kotao



Prigon



Upravljačnica



Ručka za prebacivanje kulisa



RAP (a moguće da je čovo unutra osim pantagane s uljem i štupe držao i marendu!)



U obližnjoj šupi je prikaz tehnologije vršenja žita. Još jedan lokomobil (spustilo mu dimnjak radi prolaza ispod mosta). Na toplom je i suhom pa se sav blista.



Ovaj nema vlastiti pogon pa ga od gumna do gumna vuku konji



Vršalica oliti dreš

Pogon na ljudsku snagu. Ispod poda nalazi se prostorija gdje ljudi, hodajući u krug, guraju rudo (tako je i Conan nabijao kondiciju).



Prijenos snage



Dva lijepa gatera ('rvacki: jarmača) s pripadnom opremom.
Za one koji ne znaju: Gater je ugrađen u pod pilanske hale. Pod se nalazi otprilike u visini onog ukrižanog dijela na fremu. Sav prigon je ispod poda i vrši se prijenosom preko vratila i remenova s parnog stroja koji je negdje dalje da ne zapali cijelu paradu. Na podu se nalaze tračnice po kojima na vagonetima (lijevo od stroja) ka svojoj sudbini neumitno putuje trupac pogonjen nazubljenim valjcima. Zubi listova pile su postavljeni tako da pila pili prema dolje i sva piljevina pada u donji prostor. To u GK zovu "konoba", a u tom prostoru rade žene zvane "konobarice" koje skupljaju piljevinu i iznose ju. I nemaju problema s masnim tenom...



Jedan od ranijih oblika dobave snage za pilane i mlinove bila je, naravno, voda. Tko je imao kontrolu nad potokom, imao je osiguranu budućnost! Zato su samostani obično bili kraj nekog vodotoka!



Ploveći objekti klase Anser. Ovo među riječkim 4umašima nazivamo "Kikijeve pernate zvijeri". Česta pojava na potocima i jezercima. U srednjevjekovlju bili su redovnici skloni rastezanju i natezanju logike pa su tvrdili da im je za nemrsnih dana dozvoljeno jesti pačetinu buduć te beštije žive u vodi pa su, sljedstveno tome, bliske ribama...



Ulazim u unutarnje dvorište nekadašnjeg samostana. Ovo je sv. Hubertus, zaštitnik lovaca i tvorničar plašteva od zelene vunene tkanine zvane Loden



Karakteristika kartuzija bile su dvokatne redovničke nastambe povezane vanjskom galerijom kojom su braća laici opsluživali redovnike. Redovnici su živjeli u osami i tišini. Kad nisu molili ili proučavali svete tekstove, radili su u svojim vrtovima i radionicama na donjoj razini.
Hranu i ostale potrepštine dostavljalo im se kroz okretne bubnjeve kako bi se izbjegao bilo kakav nepotreban kontakt. Sastajali su se samo jednom dnevno na bogoslužju.





Na svakom bočnom krilu nalazi se po jedan sunčani sat. Još uvijek su precizni nakon toliko stoljeća

Pozvonite i bit ćete pripušteni...



Damirićeva je žarka želja postati kartuzijanac i ostatak života provesti u tišini i meditaciji daleko od žena i djece...



Podrav Plamenom!
Ulazimo u veliki dio muzeja posvećen eksploataciji drva



Lijepa maketica kompozicije vlaka iz doba Ghege. Austrijske su željeznice vrlo rano uvele 4-osovinske vagone s okretnim podvozjima. Lokomotiva je jedna iz prve serije na pruzi za trst i zove se Leibach



Damirić & Sin broje godove



Nivelirka korištena u izmjerama šumskih područja



Različiti oblici transporta oblovine. vagonet ima konstrukciju običnih kola, jedino prednja osovina nije zakretna







Model tzv. riže – uređaja za transport trupaca vodom. Ima čak i skretnicu!

Prijevoz oblovine žičarom

Motorne pile su starije nego što mislimo!



Pila na ručni pogon (postojala je i parna inačica)



Ovo je za dvojicu! Jedan daje gas, drugi upravlja!







A ni flakserice nisu bome izum XXI. stoljeća!



Ovakvih tehnologija smo se nagledali u onim američkim dokumentarcima

Šumske željeznice









Umjetniku dalo trupac pa je skinuo suvišno...



Uslikao me Damirić dok se čudim izlošcima



17-metarski čamac za osmerac



Replika drvenog čuna iz prapovijesnih vremena

Iz dvorane u dvoranu idemo po galeriji





Odjel obrade drva i stolarije. Masivna drvena vrata sa sve štokom



Stolarska "kombinirka". Svi izlošci su izvanredno dobro napravljeni i održavani



Stolarska radionica i alat



Bok, kolega!



Turbine i vodna kola



Pila za ručno piljenje trupaca. Dolje u staklenom kavezu je model drvenog gatera s jednim listom, tzv. venecijanera



Podvučeno žutim...

Antonio na Bedančevom stolcu



Pfaff na Bedančevom stolcu



Odjel lova & lovstva



Samostrel za lov na malu divljač. Umjesto str(j)elica upotrebljavali su se okrugli kamenčići ili olovne kuglice



Najstariji oblik puške za jednog čovjeka. Raniji modeli su iziskivali da se ručno prinese fitilj (lunta) rupici za paljenje što je iziskivalo stalak za pušku ili asistenta-pripaljivača. Onda je neki dovitljivac smislio jednostavan oblik okidača koji je u čeljustima držao fitilj i prislonio ga na barut. Taj tip puške se zove snaphaunce (kljucajući kokot!)



Metalne kapisle (sa živinim fulminatom) osigurale su priličnu vjerojatnost paljenja za razliku od ranijih kremenjača



Karabin, lovačka puška i cijevi za "bokericu"



Lovačka puška i RAP



Ima još cijelo brdo napunjenih životinja, ribet'na i sličnog, ali kako sam nekidan bio u muzeju u Brod Kupi i gledao iste takve lešine, nije mi se baš dalo. A i nogice su me već pomalo gnjavile.

Ajmo vidjeti tekstilni odjel



Tkalački stan



Tkanje s uzorkom i/ili raznobojnim predivom na tkalačkom stanu bio je mučan i spor posao. Onda je Joseph Marie Jacquard, jedan dovitljivi Vrancuz, smislio kako uz pomoć kartonskih kartica s izbušenim rupicama upravljati tim procesom. Ovo je tipični Jacquardov stroj. Kartice su na vrhu



Nešto modernija naprava za "štikanje" uzoraka upravljana bušenom papirnom trakom. (Prvi kompjuter s kojim sam imao posla programirao se na sličan način, jedino nisam morao ručno bušiti rupice!)



Klobučareva radionica



Singer-ov sklop za manufakturni rad. U dnu je pogonsko vratilo koje pokreće sva četiri šivaća stroja. Gotovi proizvodi završavaju u koritu.



Mlin na ručni pogon



Kovačija i kolarstvo...

U susjednom prostoru je stroj za izradu furnira (druga tehnologija je guljenje rotirajućeg trupca, ali ovo daje ljepše komade)



Još malo stare krame. I ove vatrogasne ljestve se vide s ceste.

"Tito, Naser, sava, sava!", vikali su nekoć u Egiptu!

Dolazim do vrlo zanimljivog odjela s dijelom ergele vozila koja su služila nekadašnjem precjedniku nekadašnje nam države. Oko dijela izložaka vodi se prijepor između nekadašnje istočne bratske republike i nekadašnje zapadne bratske republike. Oni s istoka tvrde da je to sve njihovo, a ovi sa zapada se malo prave nemušti. Mislim da je dobro da je tako jer ako je suditi po sudbini "Plavog vlaka", tamo bi se to razvuklo ili bi se iznajmljivalo kojekakvim mutnim tipovima i pevaljkama za vjenčanja i derneke...



Snimio sam i opisne ploče pa ide bez nepotrebnih komentara!











Mala digresija na temu Horch-a (samo za one koji ne znaju). Also, Herr Horch je svojedobno, nakon što je napustio Herr Benza, proizvodio najluksuznije automobile u Njemačkoj. Onda je ušao u prijepor s poslovnim partnerima i napustio firmu ter osnovao novu. No, kako nije bio vlasnik branda, nije smio koristiti svoje ime za nove automobile. Onda se dosjetio jadu: Horch je u njemačkom jeziku imperativni oblik glagola Hören (slušati), a prevedeno na latinski, to se veli Audi. I tako smo dobili novi brand. Kasnije je to sve skupa kupijo DKW (Auto Union), a danas je sve u vlasti svemoćnog Volkswagena...

Nakon pada staljinizma i zatopljenja odnošaja između bratskih kompartija, poklonio je Nikita Hruščov Titu dva luksuzna ZIS-a. Vozila su teško oklopljena i pretstavljaju sovjetsku viziju vozila u kojima se voljeni vođe trebaju voziti među svojim narodom. Nažalost nema podataka koliko ih je Tito koristio. Ja sam ga najčešće viđao u kavom otvorenom Cadillacu















8 cm debelo oklopno staklo. U vratima je navodno beton!

I Baka Patak je vozila nešto slično

Nema opisa, ali poznavajući Starog, ne bih se čudio...









Neka kaže ko šta hoće, ali ovo je pravi auto za velikog državnika...







Jer ovako nešto danas već vozi svaka šuša (dok nije u Remetincu)...

U nastavku idemo vidjeti kakvu su opremu nekoć koristili vitezovi sv. Florijana

Dolazim u dio muzejskog postav gdje na početku nisam mogao.
Počeci automobilističke infrastrukture. Zapravo je bilo lijepo dok nisi morao prljati rukice nego je pumpaš sve obavio. Ta se usluga još uvijek može doživjeti na kompanija pumpi u Ravnoj Gori.



"A je to!" benzinpumpen



Autoradiona Borninog djeda