Riječki mini-desant na slovenske muzeje

Nekoliko prastarih kamiona. Razdoblje oma iza WWII.





Opet jedan vatrogasac. Ovo je za prijevoz navalne skupine



TAM "Pionir"



Stari ljubljanski tramvaj. Obratite pažnju na ime zaslužnog za obnovu (eh, da je nama jedan takav na Hrvaškem...)





Malo sam se nezakonito popentrao i snimio kontroler (ima i na drugoj strani!)

Nešto za Plamenog

A sad nešto za Portosa



Grozno, ja bi se tu oma strmopizdio! Za reć pravo, bi se sa svakog jer nikad nisam naučio voziti baciklo



E, ovo već djeluje stabilnije!





Zanimljiv koncept...



U doba moje mladosti, firmu BMW povezivali smo s motociklima. Osobito nas je fascinirao kardanski prigon.
Na ovom su se vozili Miličniki...

U nastavku nešto dvo- i četveronožnih vozila iz doba moje mladosti.
Lambretta, konkurencija Piaggio-voj "Vespi", prepoznatljiva po niskom štitniku. Davno je nestala s tržišta (ili ih ja ne viđam u GK)



Malo domaće radinosti... Uvijek sam se pitao kako to da se kod nas nije nikad uspjela razviti autohtona proizvodnja. A imali smo i dobre konstruktere i sposobne proizvođače



NSU-Pretis "Prima" (inačica jednog modela "Lambrette")



A glej njega – s portapakom



Par vremešnijih proizvoda

A sad nešto za Bornu



Još jedan prototip koji nije stigao dalje



Volkswagenova "Buba" u uniformi



Američki pandan Volkswagenovoj "Bubi" u uniformi



Lancia



"Renault 8". Onda je Gordini tu umiješao prstiće pa se kasnije Jovica Paliković s time naganjao diljem lijepa naše tadašnje!



Jedrilica – nedaj ti boh malo vjetra ili klizavog. Inače brz k'o vrag



Stari i novi model



Ovakvog je imala moja prijateljica Lea

Slovenija je oduvijek bila republika s jakom malom privredom i puno radišnih majstora svake fele. Jedan takav si je napravio terenca jer se tako nešto nije dalo kupiti. Karoserija je, mislim, od "Kadetta" (ili možda Vauxhall "Vive"?)



Ovaj si je napravio jurilicu za utrke



Razni dvotočkaši. Osim Tomosa u prednjem planu, ostalo su samogradnje







Na ovako nečemu sam prviput vozio. Dom pionira u Rijeci je imao uređen poligon za vožnju i nekoliko ovakvih automobilčića pa su članovi auto-moto sekcije učili voziti pod nadzorom instruktora. Koliko se sjećam, imali su dvije brzine, Tomosov ili Puchov motor, a palili su se na "gurku". Navodno jedan još postoji.







Duga osovina?



Spakiji

I to je došlo kraju. Još jedan pogled na (ako trebaju, im pošaljem par komada)



I evo me na parkiralištu (slikao Damirić)



Idemo prema službenom vozilu ekspedicije. Cijeli je obilazak trajao preko dva sata – ako netko kani ići našim tragom, neka se pripremi na poludnevni boravak.

Nakon boravka u zatvorenom prostoru, trebalo je malo aktivnosti na svježem uzduhu. Za one koji me ne znaju ili me nisu dobro upoznali: Ja sam totalno lijen čovjek i grozim se aktivnosti koje podrazumijevaju pentranja, veranja i slične napore. Ako nekud idem, do tamo mora voditi put primjeren nekom prometalu s vlastitim pogonom. Stoga me Damirić i uspio nagovoriti na ono što slijedi...
Za razliku od Riječke pruge gdje su vlakovi egzotična pojava poput putopisa iz Perua, po Sloveniji špartaju vlakovi gore-dolje, a vuku ih lokomotive različitih tipova i provenijencija. Posebno je postalo zanimljivo poslije onog groznog ledoloma kad su SŽ na potezu od Divače do Ljubljane ostale bez 3 KV infrastrukture pa su na tom dijelu kojekakvi džemsovi prevlačili vlakove. Pruga Ljubljana – Divača (- Koper) je stoga pravi Eldorado za sačekušare koji časkom potroše memorijsku karticu i baterije.

I tako me nagovor'lo da odemo do Borovniškeg vijadukta pogledat' i usnimit' sve što tuda putuje. Usput mi je objasnilo da se do samog vijadukta može autom pa da nemam straha, je li, od...
Evo vijadukta (onaj manji, velikog je sorilo o čemu sam već izvještavao)



Iz središta mjesta Borovnica penjemo se uz usku stazu planinsku do nekadašnjeg kolodvora Borovnica i ranije viđenog vijadukta. Od pokojnika je ostao samo jedan spomen-stup. Sad smo otprilike na visini nekadašnjeg kolosjeka.



I evo nas (zbilja se može autom do pruge!). Po kolosjeku su se razmilili djelatnici SŽ-a ručno čupajući nasade ambrozije, koliko smo saznali, na inicijativu Zelenih.



Naš "domaćin". Bosanac, negdje od Tuzle. Davnih godina došao trbuhom za kruhom. Pripadnik onog društvenog rareda koji radi poslove koje aboridžani ne vole, ali isto tako ne vole ni one koji ih hoće raditi. Ta dihotomija nije prisutna samo u Sloveniji...



Idem malo pogledati vijadukt. Svaki most koji drži do sebe ima usred kolosijeka dvije tračnice koje ojačavaju prugu, a na krajevima je među njima drvena klada



Ovdje još nije dovršena reelektrifikacija pa vlakovi idu samo po kolosjeku prema Ljubljani (Anglosaksonci bi tome rekli "up"). Stoga je relativno sigurno hodati po ovoj strani. No, oprez je uvijek dobrodošao saveznik jer kao i prazna puška koja opali jednom godišnje, tako se i po zatvorenom kolosjeku povremeno nešto proveze (drezina?)



Šta toliko do BG?



Nije baš doba godine za slikavanje, al' ajde

Antonio & Otac postavljaju opremu



Aha! Taman navrijeme



Odande put tamo



Damirić u punom zamahu!



Kao što rekoh – ima njih odasvud



Antonio u punoj ratnoj spremi



I onda se dugo nije događalo ništa. ja sam u međuvremenu pojeo svoj ručak, popio lijekove i ubola me osa (ništa strašno, nisam alergičan na te stvari iako mi idu na žifce, a već zbog prirođenih svojstava mog karaktera je osa lošije prošla – krepala je on the face of the place!).
Tad sam se sjetio da mi je naš organizator & vođa puta pričao da je tu nekoć, tijekom WWII. Wehrmacht imao šturc gdje su se namirivale i održavale lokomotive te da se stazicom kroz graju još uvijek može proći. Pa ajmo vidjet... Usput ću okinuti i pokoju fotku vijadukta s konveksne mu strane

Damirić, zapet k'o puška, visoko gore u planini pita se "Pa oće li to više...?"







Vijadukt. I čuje se nekakva tutnjava...



Još jedan vlak. Treći po redu za sat vremena (mogli smo ostati i na Riječkoj pruzi)



I ovime je za danas završilo moje sačekušarenje . "Ča je preveć, ni ni s kruhom dobro!", rekla bi moja bakica.



Wehrmachtovog šturca odavno nema, ali SŽ i dalje ograđuje svoje območje





Ostaci nekadanje infrastrukture. Ovo su bazeni vodonapojnika

Zid ložačke jame



Bik...



... jer u nastavku je ambis



Još jednom jama



Stepenice



Stazica koja vodi u civilizaciju





Radnici su imali pauzu. Sjedili su na hrpi željeznog otpada od zamijenjene infrastrukture pa se povela rasprava koliko bi Gancijima trebalo da ovo odvuku...



Nova infrastruktura. Ovo su nekakvi Mangrove-stupovi i navodno će ostati ovako u zraku



Još infra- (supra?)strukture

Onda sam se vratio na svoj zid i gledao što još ima za vidjeti. Vrijeme je promicalo... Evo zašto ne volim nogomet: Price-performance odnos je katastrofalan. Sjediš dva sata da bi vidio dva gola i jedan maestralni promašaj...
Utom me Antonio upozorio da gore visoko nešto leti...



Bok, file



Nakon onoga u Ramljanima, više me ništa ne može uplašiti pa sam se odlučio otšetati po vijeduktu i snimiti ćega ima u dolini. Uslikalo me s brda, naravno.
Obratite pažnju kako je tamniji kolosjek po kojem ima prometa



I evo što je Pfaff snimio u dolini Borovnice 21. kolovoza godine gospodnje MMXV.



Onda sam se vratio (za svaki slučaj) na sigurniju stranu vijadukta...



... i evo slike za rubriku "Viđeni fotografi"

U nastavku zbivanja sam se sjetio one stare priče o mladom i starom mačku koji mrzlu noć provode na krovu snubeći ženke pa sam Damiriću rekao da je meni već dosta ove, je li... i da bi ja dalje.
Prijedlog je dvoglasno prihvaćen – brižnog Antonija nije nitko ništa pitao – pa smo skupili krpice i vratili se u dolinu.



Spomen-klupa gospodinu koji je u Borovnici pokrenuo turizam



Buduć nam je zaprtost Vojnog muzeja u Logatcu ostavilo rezervu vremena, predložio sam da se otkotrljamo 20-tak kilometara na zapad do Idrije. Tamo bi trebalo biti zanimjivih stvari.
Putem smo brojali kravice. Jutros su marno pasle, sad preživaju...



Natrag kroz Bistru



Zanimljiv posnetek



Središte Vrhnike. Počela je škropiti neka kišica pa nema slikavanja kroz šoferšajbnu



I onda smo stigli do Logateca (Logatca) obavili obvoz i skrenuli desno put Idrije. A što je tamo bilo, vidjet ćete u nastavku priče...

Idrija se nalazi duboko u kotlini rijeke Idrijice i uz španjolski Almadén je drugo najveće nalazište žive u Europi. Rudnik je otvoren početkom XVI. stoljeća I radio je sve do nedavno kad je nagli pad cijena žive u svijetu učinio eksploataciju neisplativom. Rudnik je 2012. stavljen na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Živa je jedini metal koji je na sobnoj temperaturi u tekućem stanju. Kroz povijest je korišten za mnogoštošta – alkemičari i liječnici su ga koristili za razne pripravke za liječenje i ojačavanje (i svu bili otrovni, ali kako su ljudi ionako umirali, niki ni šal za ten!). U ozbiljnijoj medicini korišten je kao dezinfektant, "živina mast" se ponegdje koristi i danas, a osobito je bio cijenjen kao lijek za sifilis koji je početkom modernog doba harao Europom.
Živa se rado veže s drugim metalima (amalgami) pa su se u Novi svijet izvozile goleme količine žive kao pomoćno sredstvo kod ekstrakcije plemenitih metala iz rudače.
Povijest modernog oružja isto ne bi bila moguća bez živinog fulminata – visokoeksplozivne tvari od koje su se radile inicijalne kapisle za razne vrste oružja.
I, jasno, tu su razni termometri, barometri, živine svjetiljke, zubne plombe... Živa je korisna, ali i viskokotoksična pa se danas njena uporaba jako reducirala.

Iako u Idriji ima raznih muzealnih objekata, mi smo se ograničili na posjet nekadašnjem rudniku ("Antonijev rov" na kažiputu). BTW, "Grad Gewrkenegg" nije burg u klasičnom smislu već je nekadašnja upravna zgrada rudnika i skladište žive ter je danas dio muzejskog postava.



Antonijev rov. Ulaz u rudnik





Pa kad već sobom imamo i Antonija...



Nema ulaznice, dobiješ samo fiskalni račun. Nije baš ni jeftino, ali ja sam mišljenja da muzeji moraju biti skupi ali i interesantni. Jedan moj dragi prijatelj, inače ravnatelj jednog riječkog muzeja, je jednom zgodom izjavio da muzej mora biti kombinacija škole i lunaparka. I tu se s njim u potpunosti slažem.
Ajmo vidit čime nas kane zabaviti...



Dvorana za okupljanje rudara i evidenciju prisutnosti





Neprežaljeni naš, nisu Te zaboravili!

Za ulaz u jamu treba se opremiti odgovarajućom zaštitnom opremom – jakna i šljem





Kako nemam asistenta, posudio sam si za slikavanje našu vodilicu – zove se Mirjam



Čekamo...



Vrijedni patuljčić



Patuljčić s bocom
U krčmu ulaze dva patuljka...
"Dva kratka!", veli jedan.
"To vidim", veli krčmar, "ali što pijete?!"



Za proteklih 500 godina iskopali su u podzemlju nekih 700 km rovova. Najveća dosegnuta dubina je nešto preko 400 metara. I sve se to nalazi ispod mjesta Idrija.



I ulazimo u Had. Rov je jedva mjestimično dovoljno visok za mene





Podgrade su različitih tipova i oblika

Po sredini ide prugica



Sve je sluzavo-mokro. Ja hodam na začelju jer da sam prvi, ostalima bi bio mrak



Jamski voziček. Tu sam skužio zašto naša vodilica Mirjam ima tako duge noge. Ona na svim ovakvim mjestima veselo hopsa preko štrika k'o da je Blanka V.





Do iza WWII. u rudniku se radilo u grozno primitivnim uvjetima. Nije bilo zaštitne opreme, a radnici su radili u vlastitoj odjeći. Rasvjetu su davale uljanice, a kasnije karbitne svjetiljke s otvorenim plamenom



Sve se pokretalo ljudskom snagom



Jamski pauk. Šta li jede u ovom mraku?





Trapatura je konstantna. Vlaga isto



Raskršće. Skretnice nemaju prevodnica

Drvena podgrada



Kapelica svetog Trojstva. Tu su rudari molili za duhovnu okrjepu prije odlaska na rad.



Ovih stuba što vode u dubinu ću se kasnije opet dotaknuti



Idemo dalje...



Kopalo se ručno. U pomoć dugačkog klina ("špice") i bata koji je imao savijenu dršku da se može raditi u skučenom. (To me podsjetilo na onu nekadašnju zezalicu o stanu koji je tako mali da kahlica mora imati ručku iznutra). Iskopani materijal se nagrtao u metalnu posudu iz koje se istresao u vagonet.



Vagonet ima konstrukciju koja se vuče još od srednjovjekovnih Agricolinih opisa rudnika. Kotači na prednjoj osovini su manji tako da se porivna sila usmjerava u smjeru sanduka. BTW, u Idriji nikad nije bilo strojnog pogona vagoneta



Širina kolosjeka: 400 mm!



Opet raskršće





Jedan malo veći vagonet. Gurali su ih najjači momci, uglavnom mlađeg uzrasta.

Jedan zasuti rov (stopa)



Tesari održavaju podgradu



Stigli smo do kraja prvog vodoravnog dijela.



Vođa smjene



Spremam se spustiti u dubinu



Beskrajne zavojite stube. Ovo je napravljeno za potrebe posjetitelja muzeja – rudari su koristili ljestve



Svako toliko ima neki put u ambis zaštićen rešetkom koja ne ulijeva povjerenje. Rudnik je relativno nedavno prestao s eksploatacijom tako da su uređaji i infrastruktura manje-više kakvi su i bili.



Cjevovod za stlačeni zrak kojim su u modernija vremena pogonjeni neki strojevi



Ovaj slomljeni stup me tjera da požurim



Ventilator za pospješenje propuha

Mehanički utovarivač. Kepec-model





Okretaljka za vagonete. Mislim da je jedina koju sam vidio



Moderno bušenje stlačenim zrakom. Zbog opasne živine prašine koja nastaje bušenjem, rudar ima posebnu kacigu s ventilatorom koji stvara pretlak unutar kacige. Nisu ih voljeli zbog težine.



Još malo nizbrdo. Pa, ljudi, ima li tome kraja?



Antonio hoda po tračnicama da ne zablati tenisice!



On gura vagonet.



Evo nas na -22 metra dubine



Damirić pomaže gurati. Kod onoga što buši na pneumatiku ima uređaj koji ispusti umjetnu maglu kao kad rudar naiđe na džep u stijeni. Ta se magla dosta vremena vukla za nama i onemogućavala slikavanje.

Ponegdje se iskopani materijal istresao u usipne šahtove



Na drugom kraju bio je ovakav uređaj za otvaranje usipnog žlijeba



Skladište eksploziva (Kamnikit?). Svaka je smjena u skladište donosila svoj eksploziv i na kraju smjene ga iznosila. U međuvremenu je bio pod ključem i izdavao se na revers jer su rudari rado krali eksploziv – zbog ribolova



Prostor za odmor i blagovanje. Jelo se "šta ko razmota", a pili su za okrjepu neko miješano piće u kojem je bilo podosta špirita!



Ćenifa! Na kraju smjene su škaf sa sadržajem nosili na svjetlo dana. Veli vodilica da dobrovaljaca nije manjkalo jer se "materijal" (vulgo: ) nosio doma za gnojidbu vrta, a nosač je povrh toga dobio i čašu konjaka.



Dizalica na stlačeni zrak (ja imam takvu električnu za drva)





Služila je za izvlačenje iz ovog šahta



Rov se nastavlja u nedogled

Uređaj za pjeskarenje (, kico101, to je Tvoja domena!)





Kraj donje horizontale. Sad se vraćamo...





Samo polako i bez žurbe, molim...



Damirić pazi da ne zastanem i izgubim se



To su one stepenice koje završavaju u kapeli svete Trojice



"Ko me ćero u Nišavu..."

Kad smo se iskobeljali i vratili zaštitnu opremu, pokazal nam je Mirjam par podataka o živi. mene je posebno impresionirala čelična kugla koja pliva u živi!





"I izađosmo van da opet vidimo zvijezde..." (Dante).
U kući u kojoj je ulaz u rov se rodio ing. Stanko Bloudek, konstruktor velikanke na Planici. Od ostaliha znamenitih Idrijaca pada mi napamet još i Aleš Bebler koje je nekoć bio vrhovni poglavar izviđača (jeli tako, Stanley?)



Trak od idrijske čipke kao dio zebre!



Brez bača ne gre!



Sjeli smo popiti nešto, a Antonio je skakao od veselja što se izvukao iz jame!



Ovi Slovenci imaju traktore k'o Slavonci!



Par vizura Idrije

Crkva i rudničko dizalo





Ima, bome, i turista. Ovo su Česi





Idrija je lijepo uređen i relativno moderan gradić od nekih 5.000 duša.



Ovamo će se trebati vrnuti jer nismo sve obašli



Pred marketom gospoda Tuša, ovaj prodaje košaračke proizvode (četvrtkom je kod nas u Delnicama!)

Natrag smo se vratili putem kojim smo došli sve do Postojne. Stara cesta vijuga ispod vijadukta "Ravbarkomanda"





Damirića je škakljalo vidjeti gdje su zapeli vlakovi koje smo uzalud čekali na Boroviškem vijaduktu pa smo svrnuli do kolodvora Prestranek.
Ovo mu je civilna strana...



Stari natpis visoko gore (nisam još nikad tu bio pa se svemu čudim k'o pura dreku!)



Ni ispred nema ničeg i nikog. Jedino ovaj Ganci koji putuje za Ljubljanu i boji se da ćemo ga slikati





Kolodvor je velik i u zavoju k'o Brod Moravice



Inštitucija



Rustikalni STRAIL starog tipa

"Samo da plaknem pluća pa idemo dalje...!"



"Još samo ovo..."



Bikiiii!







Nigdje ničeg. I nema nade – svi su signali na crvenom



Naravno, čim smo krenuli, naišao je vlak...